Od kada su počele te velike pripreme za skupljanje "humanitarne" pomoći za Sandru Paović pokušavam u glavi sastaviti nešto smisleno da ne povredi Sandru a opet da se ukaže na to da postoje i drugi s istim potrebama. Da se razumijemo - nisam protiv Sandre, njoj želim da se oporavi, već sam protiv ovakvih pojedinačnih akcija.

Godišnje 50-100 osoba u Hrvatskoj zbog povrede kralježnične moždine postanu paraplegija ili tetraplegija. Hoće li se za svaku od njih raditi takva akcija? Sigurno neće. Zbog toga smatram da ovo nije humana nego nehumana akcija u kojoj se nehumano osjećaju oni kojima nije omogućena rehabilitacija u Nottwilu koja košta 400.000 €. Dakako da Sandra zaslužuje najbolje… ali i mi ostali zaslužujemo najbolje.

Zašto se pravi razlika među stradalima? Borimo se da nema razlike po vrsti invalidnosti i načinu kojim je došlo do invaliditeta a onda nam se servira jedna takva akcija kojom se zadovoljavaju potrebe samo jedne osobe, samo zato što je medijski eksponirana ili poznata. Tko može određivati da li je jedna osoba više ili manje vrijedna od druge?
Jadno je na ovaj način sakupljati milodare za nešto na što bi čovjek trebao imati prava preko HZZO-a.

Zašto Sandra ne bi prošla ono što smo svi mi prolazili u rehabilitaciji u HR da vidi kako ta rehabilitacija izgleda jadno. Pa da napravimo akciju za njeno poboljšanje. Da imaju koristi svi budući stradalnici koji se nađu u situaciji u kojoj je sada Sandra. Jer… svi smo mi Sandra.

U svezi toga pokrenuta je na facebooku grupa pod naslovom Svi smo mi Sandra, samo za nas NIKOGA NIJE BRIGA - Lice i naličje humanosti

 Pozivam vas da se pridružite grupi na http://www.facebook.com/group.php?gid=73345378945&ref=mf

Dakle, ostvaren je prvi korak – kontakt, a moram reći i odlična suradnja sa udrugom „Lijepa naša“. Poslali su popis plaža prilagođenih za invalide. Već prvi pogled na popis odisao je nevjericom… od 125 plaža s Plavom zastavom čak 64 plaže da su prilagođene???

Drugi korak je bio provjera točnosti barem onih meni najbližih. Od 19 istarskih provjereno je 8. Sve su slikane i dokumentirane. Na žalost niti jedna u potpunosti ne zadovoljava kriterije koji su propisani. Ako ima dobro izveden pristup u vodu (rampa) nema pristupačne sanitarije ili obratno, a neke su očito zalutale na popis. Niti jedna nema sunčalište a WC je obično udaljen 100-200 metara. Dosad viđeno govori mi da neće biti drugačije niti na preostalim plažama od Savudrije do Cavtata.

Treći korak je traženje financijskih sredstava za provođenje projekta. Javili smo se na natječaj Istarske turističke zajednice (veljača 2008.) i Ministarstva turizma (prosinac 2008.) i ništa. Idemo dalje. Kapnut će negdje. I za ovo do sada trebalo je mnogo strpljenja i vrtanja.

„Lijepa naša“ pozvala me je da u Vodicama 29.11.2008. održim prezentaciju na godišnjem sastanku koncesionara te da iznesem zakonsku regulativu i primjere zatečenog stanja na pregledanim plažama. Dat je neki rok da se do turističke sezone 2010. isprave nedostaci, nakon čega ćemo tražiti da se plažama koje ne zadovoljavaju kriterije oduzme priznanje Plave zastave. To je imalo dvojaki odjek. Jedni su na to gledali pozitivno a drugi kao dodatni trošak.

Bilo kako bilo, zakon propisuje a mi ćemo se pobrinuti da se poštuje.

Evo primjer autokampa Villas Rubin. Rampa u more je upotrebljiva iako nije po propisu, međutim WC je neupotrebljiv jer je lavabo postavljen tako da se kolicima ne može prići školjki (koji li je to pametnjaković slagao?). A što je najljepše - postavljeni su školjka i lavabo propisani za invalide. 
dobar pristup u more         neupotrebljiv WC

„Vidio sam UPUTE ZA OSTVARIVANJE PRAVA PROPISANIH ODREDBAMA ZAKONA O JAVNIM CESTAMA koje se odnose na ostvarivanje prava na oslobađanje godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine i u vezi toga imam jedno pitanje.
Budući da "U tekstu Pravilnika decidirano je navedeno da navedena prava vrijede samo za jedan osobni automobil koji mora biti u vlasništvu osobe s invaliditetom" mene zanima slijedeće.
Ja sam vlasnik automobila. Ima li moja supruga pravo na isto vozeći naš automobil iako nije upisana kao vlasnik.
I supruga i ja smo 100% invalidi i imamo sve uvjete za ostvarivanje prava na oslobađanje godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine. „

     Odgovor je bio citat iz Zakona o javnim cestama članak 63.a koji je citiran u prethodnom postu dolje (uvjet je automobil u vlasništvu).

     Ako samo vlasnik auta može dobiti vinjetu, kako izvesti za moju ženu koja isto ima pravo po invalidnosti ali nije upisana kao vlasnik auta? Normalno ga vozi jer je NAŠ. Ali cestarinu mora platiti.
     Tu se zapravo otvara pravno pitanje: da li je moja žena vlasnik auta koji je zajednička stečevina institucije zvane brak.
     Ako je onda i ona ima pravo. Pa sad… je li ona vlasnik ili nije?
     Ja sam htio da se u prometnu dozvolu upišemo oboje kao vlasnici ali rekli su da to ne može, da mora biti samo jedan vlasnik. Iz toga proizlazi da vinjetu može dobiti samo jedan bračni drug i to onaj čije je ime upisano u prometnoj dozvoli automobila odnosno koji je označen kao vlasnik.

Znam nekoliko bračnih parova gdje su oboje teški invalidi i imaju isti problem sa dobivanjem vinjete.

     Tko ima pravo po Zakonu? "Članak 63.a
(1) Osobe s 80% ili više postotaka tjelesnog oštećenja, odnosno osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 60% ili više postotaka, ne plaćaju godišnju naknadu za uporabu javnih cesta iz članka 62. stavka 1. i cestarinu iz članka 62. stavka 2. ovoga Zakona za jedan osobni automobil u svom vlasništvu.“

     Kod određivanja korisnika vinjeta išlo se na (meni vrlo sumnjiv) medicinski pristup pa je broj korisnika poprilično velik. Primjerice, kad sam išao podizati vinjetu u Lučko, u isto vrijeme bilo je tamo nekoliko ljudi s istom namjerom. Od njih ja sam jedini bio u kolicima. Jedan je malo šepao, drugi je previše lagano hodao da bi bio invalid pa uvjeravam sebe da je podizao za nekog drugog, treći normalno hoda ali je operirao grlo zbog karcinoma i dobio je vinjetu; a onako usput – znam i jednoga gluhoga koji ima vinjetu. Svaka čast svima ali oni mogu koristiti javni prijevoz a šlepaju se na one koji to ne mogu. 
    Ja jednostavno ne vjerujem da u Hrvatskoj ima preko 23.000 invalida sa 80%tnim oštećenjem, ili minimum 60% na noge, koji su k tome još i vlasnici automobila. Da bi neko imao 60 % na noge znači da mu jedna noga apsolutno ne funkcionira. Ili ima oštećenje na obje noge (svaka po 50 %) tada mu se računa ukupno 70 %. Nema zbrajanja raznih oštećenja jer bi neki kao ja imali i 180 %. (Zakon o listi tjelesnih oštećenja NN 162/98)
     Evo sad si zamislite kako može hodati netko bez jedne noge a druga mu je slaba. Da, vrlo teško. I to je vidljivo svakom laiku na prvi pogled. Pa otkuda onda toliki broj onih koji ne hodaju tako vidljivo teško ili ne koriste kolica i štake a vidimo ih da imaju vinjetu??? Pitam se pitam…
     Mislim da vinjete i rješenja izdaju oni koji ne provjeravaju da li osoba (osobu ne vide, radi se na osnovu papira) koja im pošalje rješenje sa 80% tnim oštećenjem ima to oštećenje na noge ili neke druge organe.
     Treba uvesti socijalni pristup koji bi omogućavao korištenje vinjeta samo onim osobama s invaliditetom koji su prisiljeni putovati osobnim automobilom jer zbog barijera na javnim prometalima drugačije ne mogu. 
     Mišljenja sam da vinjete trebaju važiti dokle god teško pokretne i nepokretne osobe s invaliditetom ne mogu koristiti sredstva javnog prijevoza (autobus, vlak, avion, brod). Tek kad država omogući slobodu kretanja osobama s invaliditetom može im ukidati „povlastice“ vezano uz to. Dapače, mišljenje sam da kada se ti uvjeti ostvare da vinjete i treba ukinuti.

     Nije na odmet iz Zakona o javnim cestama (NN180/04) napomenuti članak 75.a koji glasi: “Novčanom kaznom od 2.000,00 do 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj vlasnik osobnog automobila ako je njegovo vozilo bez plaćene cestarine sudjelovalo u prometu autocestom ili cestovnim objektom pod naplatom, a vlasnik ne ispunjava uvjete propisane člankom 63.a i 63.b ovoga Zakona.“

   Otišao sam na tržnicu autom jer mi je predaleko i nepristupačno pješice, odnosno invalidskim kolicima, a sa mnom i žena na štakama. Ima tu nekoliko parkirnih mjesta rezerviranih za invalide. Oni koji su iz Pule znat će za ta mjesta; najbliže kod Trefa, s druge strane kod Doma zdravlja, pa nešto dalje kod kazališta, i još daaalje kod pošte, ili na drugu stranu isto daleeeko kod Croatie.

Ovo najbliže mjesto uvijek je puno pa je tako bilo i ovaj put. Redom - jedan auto bez ikakve oznake da ga koristi invalid, jedan sa propisnim kartonom, a jedan je – zamislite! ostavio na vidljivom mjestu knjižicu invalida rada??? Produži dalje!

   Idem kod kazališta (tamo mi je usput i Poštanska banka u kojoj trebam nešto obaviti), dva označena mjesta zauzeta; jedan kombi sa nekom žvrljotinom od naljepnice koja ne vrijedi, jedan sa nevažećom žutom naljepnicom ratnih invalida. Idem dalje do pošte iako mi je od tamo do tržnice jako daleko. Uzalud, od 4 mjesta tri zauzeta neispravnim naljepnicama i onima bez. Radim krug oko nekoliko blokova da se vratim nazad na početak, mislim možda se nešto promijenilo, možda se neko maknuo. Ma vraga! Opet isto. Budući da sam hitno morao u banku stao sam kod kazališta i to na mjestu koje nije ocrtano da je parking, iza ova dva nepropisno označena i nepropisno parkirana i ostavio na vidljivom mjestu propisani karton. Obavio u banci i otišao 500 metara dalje na tržnicu. Kad sam se nakon pola sata vratio auta mi nema. Odvezao ga pauk. Heeeej ! Odvezao moj a ostavio ona dva nepropisno označena! Zovem policiju da vidim jesu li ga odvezli ili je ukraden možda. Potvrđeno, odvezli ga. Kad sam objasnio situaciju vidim policajcu s druge strane žice neugodno, ne zna kako da riješi stvar. Kaže da su objasnili da je maknut jer smeta autobusu. Moj smiješak od uha do uha jer kad sam izlazio iz auta baš je prošao jedan autobus.

   I sad ja ostavljam ženu (distrofija, teško se kreće na dvije štake) da stoji na sred ceste i klipsam u kolicima 2 kilometra do paukovog parkirališta. Traže 200 kuna za dovoz a na staklu je i kazna od 500 kuna. Dali su mi da odvezem auto a da platim u roku od 8 dana. Nemam namjeru plaćati. Čekam službenu obavijest o učinjenom prekršaju pa ću se žaliti. Jednom mi se slično desilo pa je žalba prihvaćena.

   Mene sad zanima da li je još moguće kao nekada da se ide u zatvor ako se ne plati kazna. Ja bih iz protesta u zatvor! Samo, bojim se da sada sjedaju na primanja ili imovinu pa se ne ide u zatvor. Ima li netko savjet? Kako da ne platim ovu kaznu da bih namjerno otišao u zatvor.

I evo, sad me puca ona pjesma:

Što to ima u ljudima čudno
da ulaze u tuđe živote…
tko to živi u snovima mojim…
a još nije umro od sramote

25. Mora postojati siguran pristup plaži.

28. Najmanje jedna plaža s Plavom zastavom na području općine/grada mora imati pristup plaži i sanitarne prostorije za osobe s invaliditetom.

   I ne lezi vraže, kad sam saznao te podatke odmah sam se bacio u istraživanje, tko dodjeljuje ta priznanja, koliko plaža zaista ispunjava te kriterije? Jer zamislite, mi moljakamo da se naprave plaže pristupačne invalidima, napravi se 8 a imamo ih zapravo 117 !!!
   I tako saznam da je nacionalni koordinator i voditelj projekta Plava zastava u Republici Hrvatskoj udruga "Lijepa naša". Ona je članica međunarodne Zaklade za odgoj i obrazovanje za okoliš – Foundation for Environmental Education - FEE (Scandiagade 13, DK-2450 Copenhagen, Denmark, koju je utemeljilo Vijeće Europe 1981. godine.
   Poslao sam im e-mail s nekoliko upita nakon što sam vidio Kriterije za dodjelu plave zastave. Obratio sam se i Hrv. turističkoj zajednici. A sve to da bih doznao koje plaže u HR sa Plavom zastavom imaju pristup u more za osobe s invaliditetom i kako su je mogle dobiti ako nije omogućen pristup invalidima, odnosno ne ispunjavaju najmanje 2 od 29 obaveznih kriterija. Od Hrvatske turističke zajednice dobio sam popis plaža a od udruge „Lijepa naša“ nisam dobio nikakav odgovor.
   I sad, odoh ja da vidim one koje su meni najbliže… i naravno, razočaranje. Od tri plaže sa Plavom zastavom u Puli niti jedna u potpunosti ne ispunjava kriterije. Na dvije se uopće ne može doći invalidskim kolicima a na jednu može ali… Rampa je napravljena samo zato da ispuni formalnost, prestrma je, nema rukohvata i ide samo do vode a ne i u vodu.
   Dakle, slijedeće što mi je za uraditi je da pozovem odgovorne da sjednu u kolica i na svojoj koži provjere moja zapažanja. Zatim moram uputiti dopis udruzi „Lijepa naša“ te ponuditi suradnju kako se ovakve gluposti ne bi ponavljale i da se ispravi ono što je krivo. Ako se u razumnom roku ne postigne odgovarajući dogovor obratit ću se međunarodnoj Zakladi u Danskoj čija su članica pa ćemo vidjeti što će biti dalje. 

slika 1.- neadekvatna rampa na plaži Ambrela 
slika 2.- pristup plaži Histria
slika 3.- plava zastava ponosno na prilazu plaže Brioni
(za veću sliku kliknu na nju)

   Stoga odajem priznanje i svoju zahvalnost svim invalidima koji su se znali izboriti za svoja prava, a vjerujte, ponekad je potrebno izgubiti svako dostojanstvo i ljudskost da bi se skrenula pažnja na problem. Hvala svima koji mukotrpno rade u udrugama invalida i kroz njih vrše pritisak na Vladu i brojne institucije, tu mislim na voditelje udruga neprofesionalce i brojne volontere. U pitanju su tisuće i tisuće radnih sati. Hvala i političarima koji znaju prepoznati ulogu udruga i njihovu vrijednost u sklopu civilnog društva i podupiru ih. U nekim segmentima smo ispred većine europskih zemalja, kad su u pitanju zakoni koji reguliraju prava invalida. Provedba tih zakona druga je pak priča, koja strašno sliči borbi protiv vjetrenjača.

   Ah da, hvala i Europi koja je ubrzala neke procese.

Podizanjem senzibiliteta okoline i djelovanjem lokalnih udruga sve je više plaža prilagođenih da osobe u invalidskim kolicima mogu ući u more. Za sada znamo da ih slijedeća mjesta imaju: Pula, Umag, Rijeka, Krk, Crikvenica, Zadar, Makarska, Split, Dubrovnik i Zagreb.
Neke od njih ipak ne odgovaraju u potpunosti svojoj svrsi jer su napravljene isto kao i za spuštanje čamaca u vodu. Rampa ne smije zavšavati u plitkoj vodi. Najbolje rješenje je dizalica kao što je to u Rijeci, Crikvenici i Dubrovniku.
Ja nemam ništa protiv rampe kakva je 2000. napravljena u Puli. Mislim da je zamišljena jako dobro. Postoje posebna kolica za ulazak u vodu. Kada kolicima dođeš na kraj rampe voda ti je do pojasa, dubine 40-80 cm (ovisno o plimi i oseki) i samo se spustiš u vodu, koja je odmah iza rampe dubine 1,5 metar, tako da ne oguliš noge i guzicu.

Evo u detalje kako izgleda plaža u Puli. Nalazi se na gradskoj plaži Valkane.
Da dobijete veću sliku - kliknite u nju.

- Molimo vas da se hitno očitujete o primjerima dobre i loše prakse gotovo jednogodišnje primjene Pravilnika o ortopedskim i drugim pomagalima vezano za članak 20. Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Podaci su neophodni kako bi sa SOIH-om za Sajam medicine i tehnike pripremili s predstavnicima HZZO kvalitetnu raspravu.
Naime dana 17. V u 15h održat će se o toj temi Okrugli stol na koji ćemo pozvati odgovorne predstavnike HZZO i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.
Napominjemo da će isti dan u 11h biti i Okrugli stol o Registru osoba s invaliditetom. -

Siguran sam da svako od vas koji koristite neko pomagalo ima neku primjedbu na Pravilnik o ortopedskim i drugim pomagalima koju bi rekao predstavnicima HZZO-a. EVO VAM PRILIKE. Zašto su kolica skupa, zašto se ne mogu dobiti ova ili ona, ovog ili onog proizvođača, možda neko koristi hodalicu, štap, štake, aparate, ortoze i sl. Tu spadaju i dizalice za prijenos u krevet, kadu i sl., kao i ostale naprave koje se koriste za osobnu pokretljivost bilo koje vrste invalidnosti.
Vaše primjedbe ću proslijediti na Okrugli stol.

Pokušava se pritisnuti državu da poštuje Konvenciju UN kad ju je već potpisala. Tu je citiran, u mejlu gore spomenuti članak 20.

Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom
Članak 20.
OSOBNA POKRETLJIVOST

Države potpisnice ove Konvencije će poduzeti učinkovite mjere osiguranja slobode kretanja s najvećom mogućom neovisnošću za osobe s invaliditetom, uključujući
a)  Olakšavanje slobode kretanja osoba s invaliditetom na način i u vrijeme koje one same izaberu, i po pristupačnoj cijeni;
b)  Olakšavanje dostupnosti osoba s invaliditetom kvalitetnim pomagalima za kretanje, napravama, potpornim tehnologijama, te svim oblicima osobne asistencije i posrednicima, uključujući i pristupačnost cijena svih ovih oblika pomoći;
c)  Pružanje obuke u vještinama kretanja osobama s invaliditetom, kao i specijalističkom osoblju koje radi s osobama s invaliditetom;
d)  Poticanje poduzeća koja proizvode pomagala za kretanje, naprave i potporne tehnologije, na uvažavanje svih aspekata pokretljivosti osoba s invaliditetom

   Prilikom prve posjete Splitu idem u razgledavanje grada javnim gradskim prijevozom.

   Dakle, i splitskim invalidima i njihovim gostima smiješi se svjetlija budućnost. Vjerujem da će putem Zagreba, Pule i Splita krenuti i ostali veći gradovi u Hrvatskoj i da će uvoditi javni prijevoz koji ne diskriminira osobe u invalidskim kolicima, teže pokretne i starije osobe, te majke s dječjim kolicima.

   Konačno nakon 12 godišnje borbe imamo javni prijevoz koji ne diskriminira osobe u invalidskim kolicima, teže pokretne i starije osobe, te majke s dječjim kolicima.
Naime, već nekoliko dana na pulskim ulicama mogu se vidjeti niskopodni autobusi prilagođeni za prijevoz osoba u invalidskim kolicima. Stiglo je 9 a do kraja svibnja trebali bi doći i preostali, tako da će ih ukupno biti 22. Za modernizaciju voznog parka Grad je uzeo kredit od 5.000.000 €.

   Na pravi autobus se čekalo dvadesetak minuta. Da bi osoba u kolicima mogla ući potrebno je izvršiti nekoliko radnji. Najprije vozač hidraulikom nagne autobus prema stanici spustivši pritom ulaznu razinu za petnaestak centimetara. Zatim izlazi van da na srednjem ulazu spusti rampu. Rampa je inače dio poda. Ona se digne i preklopi prema van te spusti na pločnik. Nagib je mali tako da je osobi u kolicima lako i sigurno ući. Odmah kod ulaza je i posebno mjesto na kojem se kolica mogu pričvrstiti. Zatim vozač postavlja rampu nazad, podiže ulaznu stranu na normalnu visinu i kreće. Iznad vozačke kabine na displeju se može pročitati koja je slijedeća stanica. Iskrcali smo se kod škole i prošetali Zagrebačkom do Giardina.
   Uz kavicu smo komentirali prednosti i nedostatke i zaključili da postoje moderniji, bolji ali i skuplji niskopodni autobusi i da iako to nije ono što je traženo ipak je veliki pomak. Nije to neko moderno, kompjutorizirano čudo tehnike sa automatskom ili hidrauličnom rampom, više radi snagom mišića. Ima nedostataka ali za neko dogledno vrijeme potrebe će biti zadovoljene.

   Ali da bi se došlo do ovih autobusa moralo se puno raditi, sazivati sastanke, ukazivati na potrebe, ubijeđivati, vršiti pritisak, sazivati konferencije za medije, strpljivo čekati povoljan politički trenutak… Pravedno je reći da je za to zaslužno Društvo tjelesnih invalida Pula i njihov spiritus muovens Mladen Pucarić. Izvjesne zasluge ima i moja malenkost.

Kako je u drugim gradovima? Rijeka je nešto pokušala ali joj je bilo preskupo. Čini mi se da Osijek radi nešto na tom planu. A kako je u Puli, gradu u kojem živim?

Kada su Grad Pula i Pulapromet d.d. prije 12 godina (1995.) kupovali autobuse za javni prijevoz Društvo tjelesnih invalida pokrenulo je inicijativu da se kupe autobusi koji bi omogućili prijevoz svim građanima Pule pa tako i onima koji ga do tada nisu mogli koristiti i po tom su pitanju diskriminirani, a to su osobe u invalidskim kolicima, teže pokretne i starije osobe, te majke s dječjim kolicima.

Inicijativa je dobro prihvaćena ali… iako je u Pulu dovezen primjerak niskopodnog autobusa s hidrauličnom rampom i obećano je da će se pri kupnji misliti na invalide, to nažalost nije ostvareno… invalidi su izigrani. Doduše, kupljena su četiri Mercedesova niskopodna autobusa ali bez rampi pa su za kolica neupotrebljivi.

Prije pet godina (2002.) ponovno se obnavljao vozni park i kupovalo autobuse. Osobno sam bio na sastanku na kojem su prisustvovali gradonačelnik, direktor Pulaprometa, netko iz Poglavarstva grada i predstavnici invalida. Iznio sam stav naše udruge. Međutim nudila su se svakakva rješenja samo ne ono koje bi riješilo problem. Na kraju su prihvaćena tri rješenja u paketu koja su izgledala idilično: 1.) kupovina kombija koji bi dolazio na poziv, slično kao u Zagrebu, 2.) da se podigne razina stajališta da se iskoristi ona 4 Mercedesa, 3.) osniva se nova taxi služba a za invalide bi bilo besplatno. Pogađate - ništa od toga nije realizirano. Kombi nikad nije kupljen, od preuređenja stajališta se odustalo jer je preskupo i komplicirano, a gradska taxi služba nije osnovana. Ponovno su invalidi izigrani.

Konferencija za medije nakon toga izazvala je veliko zanimanje javnosti.

I gdje smo nakon 12 godina ??? Nastavak slijedi…
Pridruži se virtualnom protestu  - klikni ovdje i pričekaj malo (uključi zvučnik)

   Meni je sasvim svejedno tko i zašto potpisuje dok je za dobro invalida. Tko god je na vlasti radi sebi promidžbu, to je sasvim neupitno. Ali neupitan je i pomak u zadnjih 10-ak godina. Donesen je niz pozitivnih zakona u korist invalida. Niz zakona koji su bolji od mnogih europskih zemalja. Za sada zapinje na njihovoj provedbi. Znam da zapinje zbog novca. Zamislite da sad SVE zgrade javne namjene, dakle ustanove, restorani, kulturni i sportski objekti, zgrade za stanovanje itd ., počnu ISTODOBNU prilagodbu pristupačnosti ulaza ali ne samo ulaza već i unutrašnjeg prostora da bi ga mogli koristiti invalidi svih vrsta i oštećenja. To je ogroman novac i to će potrajati.
   Jedno znam: gradovi naveliko rade prilagodbe pločnika, ustanova, javnih objekata, javnog prijevoza, plaža... i da ne nabrajam dalje…
   Neću nabrajati što je sve Zagreb učinio do sada. I da nije ništa drugo osim javnog prijevoza to je mnogo više nego imaju neke u Europi razvijenije zemlje od naše. Reći ću neke pomake u Puli. Kada sam prije 12 godina došao živjeti u Pulu nije bilo mjesta na morskoj obali na kojem bih ja kao osoba u invalidskim kolicima mogao uči u more i kupati se. Prije 6 godina napravljena je plaža za invalide s rampom za ulazak u more. Sustavno se prilagođavaju rubnjaci na pješačkim prijelazima. Prilagođuju se turistički objekti. Pulska knjižnica preuređena je prošle godine i jedina je u Hrvatskoj (uz Nacionalnu sveučilišnu biblioteku) u potpunosti prilagođena svim oblicima invaliditeta (slijepi, gluhi, kolica). I ono najnovije, upravo se u promet uključuju niskopodni autobusi s rampama za prijevoz invalida.

   Opet kažem – to je ogroman novac i to će potrajati.
   Kao što je potrajala i edukacija i osvješćivanje samih invalida ali i ljudi iz njihove bliže i dalje okoline. Sami invalidi najbolje znaju kakav je nekada bio stav prema njima a kakav je danas. Ljudi moji, do nedavno su mnogi roditelji svoju djecu s fizičkim ili mentalnim nedostatcima držali zatvorene, skrivene od ljudi, neki su bili zatvoreni po podrumima ili štalama, neki nikada nisu vidjeli ili osjetili sunce na svome licu… Jer sramota je bila imati dijete s nedostatkom.

   Da se tako nešto nikada više ne ponovi UN su donijeli Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom koja je 30.ožujka 2007. od Hrvatske potpisana. Ona obavezuje i na neki način garantira da će za invalide biti bolje… Invalidi imaju svoj sindikat… invalidi dobivaju svog pravobranitelja… Najteži invalidi dobivaju svog asistenta … Radi se na izjednačavanju svih invalida po pravima…Veliki novci se vrte oko osnaživanja osoba i udruga s invaliditetom.

   Nije sve još kako treba, daleko od toga… ali pomaci su ogromni... I lijepo je to osjetiti osobno.

   Invalidi imaju razloga za zadovoljstvo. Mnogo se pozitivnih stvari u njihovu korist dogodilo u zadnje vrijeme a još neke će u skoroj budućnosti.

   Projekt „Uvođenje osobnog asistenta za osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta“ ulazi u drugu godinu. Jučer je u hotelu Interkontinental u Zagrebu potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor potpisala ugovore za 2007. godinu sa 49 udruga kojima je projekt prihvaćen.

   Prošle godine projektom je bilo obuhvaćeno 78 korisnika a ove čak 176, od toga 53 mladih.
   Prošle godine za tu namjenu osigurano je 3.200.000,00 a ove 8.692.000,00 kuna.
   Dakle 98 korisnika i 5.500,000,00 kuna više. Za svaku pohvalu.

   Neću još prestati sa pohvalama jer nemam često tu priliku.

   Potpredsjednica Kosor je posebno zadovoljstvo izrazila činjenicom što su novi ugovori potpisani ususret potpisivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom UN-a, koju će ona u ime hrvatske Vlade, potpisati 30. ožujka ove godine u sjedištu UN-a u New Yorku.
(O Konvenciji nekoliko postova niže.)

   Jadranka Kosor najavila je održavanje ministarske konferencije Vijeća Europe o osobama s invaliditetom u rujnu ove godine u Hrvatskoj, napomenuvši kako je i to svojevrsno priznanje za postignute uspjeha u području unaprjeđenja prava osoba s invaliditetom.

   Također je rekla kako se u proceduri Hrvatskog sabora nalazi i Prijedlog Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom, izrazivši nadu kako bi on trebao biti uskoro usvojen. Rekla je kako je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti tiskalo Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom UN-a te Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava osoba s invaliditetom za razdoblje od 2006. do 2015. godine.

   Najvažniji rezultati ovog projekta su omogućavanje osobama s najtežim invaliditetom uključivanje u aktivnosti svakodnevnog življenja čime postaju aktivniji sudionici i korisni članovi društva. Projekt pruža sigurnost osobama, smanjuje njihovu nepotrebnu ovisnost i članovima obitelji omogućava uvjete života koje imaju i obitelji „zdravih osoba“.
   Paradigma vrednovanja koja se koristi je model neovisnog življenja. Ona je po svojoj prirodi uključujuća što znači svi sudionici projekta trebaju pružati informacije relevantne za njegovo vrednovanje i direktno sudjeluju u ocjenjivanju. Otvorene su mogućnosti korekcije projekta tijekom njegovog trajanja temeljem ekspertnih mišljenja.

   I ono što je najvažnije: po završetku ovog projekta očekuje se stvaranje preduvjeta za uvođenje instituta osobnog asistenta osobama s najtežim invaliditetom u vremenu koliko joj je to potrebno a ne ograničeno na 80 sati mjesečno (20 sati tjedno). Očekuje se i donošenje Zakona o osobnom asistentu i plaćanja njegovih usluga iz sustava.

   Odgovor mom ćelavom prijatelju na njegov upit – Ispravno je tvoje razmišljanje za godine ali…
Usluga osobnih asistenata omogućava osobi s invaliditetom da djeluje kao poslodavac i trener koji bira, zapošljava i educira osobnog asistenta čiji je zadatak da pomaže u svakodnevnom životu. Osoba s invaliditetom je ta koja odlučuje tko, gdje, kada i kako mu pomaže. Ona obučava i daje upute asistentu tako da zadovolji njegove potrebe. Budući da se u ovom sustavu radi o odnosu poslodavca (korisnik) i zaposlenog (asistent), uloga osobnog asistenta nije da brine ili njeguje, već da olakšava svakodnevne aktivnosti sukladno nalozima korisnika. Na tragu toga, korisnik mora biti punoljetan. Osim toga za djecu s posebnim potrebama postoji niz programa kojima se zadovoljavaju njihove potrebe (možda kasnije i ona budu uključena u nekom obliku asistenture). A stariji od 65 godina imaju pravo na dom i imaju drugačije potrebe i na drugi način ostvaruju potrebitu njegu.

   I odgovor za Bessi – gluhi nemaju tjelesni invaliditet te im nije potreban asistent za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Mogu se sami hraniti, oblačiti, kretati, itd… Niti ja nemam pravo na osobnog asistenta iako sam u invalidskim kolicima. Vjerojatno misliš na dio koji kaže da korisnici mogu biti gluhe osobe s dodatnim poteškoćama kojima je nužno potrebna praktična pomoć u samozbrinjavanju. To znači da uz gluhoću mora imati i takvo fizičko oštećenje da se ne može sam hraniti, oblačiti, kretati, itd. Iluzorno je očekivati da će svaki invalid imati svog asistenta kojeg će mu plaćati država (pa ima nas skoro 500.000). Mislim da je sasvim u redu da se on omogući osobama s najtežim stupnjem invaliditeta.

Ima onih kojima je zlo od mog bloga pa se iživljavaju na njemu. Pogledaj ovdje kako.

   Evo me nakon dužeg vremena posta od postanja. Razlog je jednostavan, kao voditelj jednog hvale vrijednog projekta bio sam prezauzet obavezama. Naime, trebalo je pisati novi projekt za 2007. godinu a odmah iza toga pripremiti izvješće za provedeni iz 2006. Radi se o „Pilot projektu osobnog asistenta za osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta“ kojeg provodi Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
   Voditelj projekta je dužan voditi evidenciju o mjesečnim izvješćima osobnog asistenta i korisnika i evidenciju o broju iskorištenih sati osobnog asistenta. Na kraju provedbe projekta voditelj je dužan pripremiti evaluaciju provedbe projekta za svakog korisnika. Uglavnom, jako puno posla za volontera a naša udruga nema sredstava za profesionalca.

   Korisnici osobnog asistenta mogu biti osobe s tjelesnim oštećenjem, slijepe i gluhoslijepe osobe kojima je nužno potrebna praktična pomoć u samozbrinjavanju, ili obavljanju poslova kao što su: osobna higijena (pranje zubi, umivanje, tuširanje, kupanje, pranje kose, češljanje), pomoć pri ustajanju iz kreveta i odlasku u krevet, odijevanje i svlačenje, pomoć pri obavljanju fizioloških potreba, pomoć pri hranjenju i piću, pripremanje obroka, davanje lijekova, pomoć pri sitnim kućnim poslovima (pospremanje stola, dodavanje pomagala, pri listanju knjige, pisanju, održavanju prostorija), obavljanje kupovine, pomoć pri transferu krevet – kolica, obavljanje administrativnih poslova – odlazak liječniku (uputnice, doznake, recepti), odlazak u banku, poštu, dostava i podizanje razne dokumentacije, pomoć pri uspostavljanju i olakšavanju komunikacije te pratnja i pomoć u različitim socijalnim aktivnostima. 
   U projekt se mogu uključiti korisnici u dobi od 18 do 65 godina.

   Osobni asistent može biti nezaposlena osoba, osoba sa završenom osnovnom školom i potvrdom o završenom tečaju za njegovatelja ili srednjom stručnom spremom (SSS). Osobni asistent može samo u iznimnim slučajevima biti član obitelji.
   Osobnog asistenta može samostalno odabrati sam korisnik ili putem posredovanja udruge. Korisnici mogu tražiti promjenu osobnog asistenta, izraziti mišljenje o asistenciji koju koriste ili sugerirati odabir određene osobe. Sklapaju se ugovori o djelu s osobnim asistentima.
   Svakom se korisniku može odobriti najviše 20 sati asistencije tjedno. Cijena sata pružanja usluge osobne asistencije može iznositi najviše 25 kuna neto (50,98 kn ukupno sa doprinosima).
   Broj radnih sati osobnog asistenta uključuje fleksibilno radno vrijeme kao i mogućnost rada neradnim danima i blagdanima te u večernjim satima, a prema dogovoru korisnika i osobnog asistenta.

O vrlo dobrim iskustvima slijedeći put.

  „U srednjoj mi je razred stvarno bio super, svi su me odmah prihvatili i nikad nisu pravili razliku između sebe i mene. Već prvi dan smo imali profu iz tjelesnog koja me je pogledala ko i sve druge od glave do pete i ko za vraga je vidjela oštećenu ruku, nogu nije mogla jer sam imala duge hlače. Odmah me pitala da li imam kakvo rješenje za tjelesni. Nisam imala pojma o čemu priča, u osnovnoj to mi nije trebalo jer je profesor bio super i uvijek me pustio da radim ono što hoću i nije me tjerao da radim ono za što sam rekla da ne mogu. Kad sam rekla da nemam nije ništa rekla samo je prozvala idućeg.
   Treći sat je bio vjeronauk koji nam je predavao svećenik koji mi je isto ko za vraga vidio ruku i odmah me pred svima pitao da što mi je bilo i jel' on može vidjet moje bilježnice da vidi kako pišem. Svećenik me to tražio pred svima, pred masom nepoznatih ljudi čovjek kojeg prvi put vidim u životu me jasno i glasno pitao što mi je bilo, kak' sam ostala invalid. Nisam znala što da odgovorim, blejala sam u njega i šutila dok nije odustao.
  Taj prvi dan je nekako prošao i slijedili su sati tjelesnog koji su mi ostali kao najgori dio srednje škole. Išlo je to ovako, preskakali smo uže što ja inače ne mogu raditi trčeći jer ne mogu dvije svari istovremeno raditi s nogama jer nemam osjećaja u desnoj. Prešla je preko toga i pustila me da to ne radim. Nakon nekog vremena došlo je ocjenjivanje preskakanja užeta u trku, skok uvis, skok u dalj, stoj na rukama. Prvo sam rekla da ja to ne mogu, dala mi je bez imalo milosti komada, skok u vis i u dalj sam nekak' napravila i dobila dve dvojke, došo je stoj na rukama za koji sam joj rekla da ne mogu zbog desne ruke jer će mi popucat kosti spojenih prstiju jer ih ne mogu raširiti, a ona je meni rekla pa kad ne možeš evo ti jedan. Nakon toliko komada koje sam dobila iz tjelesnog rekla sam starcima što se događa i oni su odlučili da idemo vaditi rješenje za tjelesni u kojem je pisalo da radim tjelesni po prilagođenom ocjenjivanju i da radim sve što hoću ali da se ne preporuča da radim s kuglama, stvari di se istovremeno trči i još nešto radi s nogama. Kada je konačno dobila to rješenje nije mi dala da radim jako puno stvari, jedan primjer kojeg se jako sjećam. Ja jako volim košarku i najviše sam ju voljela igrat, došlo je ocjenjivanje gađanja koša, ona je podvukla crtu s koje smo trebali bacati loptu, po mom mišljenju je crta bila preblizu košu. Kada je došao red na mene ona je pomakla crtu još više prema košu tako da sam stajala točno ispod koša, ne znam ko može pogodit koš stojeći ispod koša, ja sam joj rekla kak' je to preblizu i nemoguće za pogoditi. Ona je počela filozofirat, a ja sam se vratila na crtu s koje su svi bacali. Onda se ona počela derat na mene, a ja sam iziritirana jednostavno bacila loptu prema košu i pogodila od prve.
  Drugi profesor tjelesnog je imao kvalifikacije za ulazak u košarkaški tim i ja sam došla na kvalifikacije za cure i upala sam. Čovjek me je metnuo u prvu postavu i ja sam s njima redovito trenirala i on nikad nije radio problem oko mene. Na prvom natjecanju je došlo veliko razočaranje i za mene i za njega. Došao je ravnatelj i rekao mu da me povuče odmah iz igre, da ja ne mogu bit u timu sa zdravima. On se je zauzeo za mene ali nije mogao ništa napraviti jer je škola odlučila da ja ne mogu biti u timu i natjecati se ali da mogu s njima trenirati i ići na natjecanja. Bila sam jako ljuta i razočarana i htjela sam napustiti i tim i košarku al nisam samo zato što mi je on rekao da je to zato što su me protivnički treneri vidjeli kako igram i da sam bolja od njihovih svih igračica i da su se zato bunili. Znala sam da laže da me oraspoloži ali sam ostala na treninzima.“

Ako ti se ne sviđa ovaj post uživaj gledajući kako ga meteori uništavaju (zvuk)

Godine idu i Eva je u osnovnoj školi:

„Od prvog do 4.razreda sam imala normalnu učiteljicu tako da se ne sjećam niti jednog događaja vezanog za to doba,ali se sjećam mase događaja iz perioda 5.-8. razred. U početku smo imali jednu razrednicu a nakon toga drugu, prof. hrvatskog koju nitko baš nije pretjerano volio, ali ja sam ju mrzila iz dna duše jer se je uvijek iščuđavala kako imam dobre ocjene, a kako sam siroto dijete. Već sama njena pojava kod mene je izazivala bijes jer ama baš na svakom njenom satu ja bih bila siroto dijete s kojim je pričala kao sa zadnjim debilom. Nikako joj nije bilo jasno da sam sve sastavke iz zadaća sama napisala, da sam stvarno sama pročitala lektiru, a kad bi to provjeravala postavlja bi mi pitanja tipa koji su likovi u knjizi dok bi druge cijedila sa pitanjima poruke knjige, opisa, biografije pisca i time. Dešavalo se često da sam ja shvatila u knjizi nešto što drugi nisu, npr. za knjigu Ulica predaka, glavni lik, neka djevojčica se stalno zaljubljivala u starije muškarce koji su joj po godinama mogli biti očevi, najčešće su bili očevi njenih prijatelja ona sama nije imala oca, pa sam ja shvatila da se ona zaljubljuje u njih jer u njima traži ono što nikad nije imala. To je bila poanta tog dijela knjige i ja sam to napisala u lektiri. Kada je profa to vidjela stala me daviti da gdje sam pročitala nešto o toj knjizi i da nije lijepo prepisivati, ali da će mi svejedno dati 5 jer je meni sirotom djetetu teško za shvatiti takve knjige. Možete si zamislit dijete u punom jeku puberteta kojemu ovo netko govori iz dana u dan četiri godine, moralo se desiti da puknem jednom. Samo sam srećom bila pametna pa sam pričekala sa pucanjem do dodjele svjedodžbi za kraj osmog razreda, pa kad sam imala konačno svjedodžbu u ruci i potpisala da sam ju primila, kod rukovanja s njom namjerno sam joj pružila desnu (oštećenu) ruku iako je ona ponudila lijevu, rukovala se i rekla joj da je ona sirota jadna žena i da ju iskreno žalim jer većeg debila od nje u životu još nisam srela. Okrenula sam se i otišla.“

Moja draga prijateljica Eva iz prethodnog posta još je u vrtićkom dobu. Iz ladice „nezaboravnih“ izvukla je događaj na moru:

„Odlazak na more je bio organiziran preko Društva naša djeca u nekom odmaralištu za mlade na Lošinju. Bili smo 15 dana tamo i većinu vremena smo provodili na plaži, ovo se je ponavljalo iz dana u dan.
Došli bi na plažu sa dvije tete, moja grupa i još jedna grupa isto iz mog vrtića, rasprostrli bi dekice, spužve, ručnike, kantice, lopatice za pijesak i igrali se u pijesku uz sam rub vode. Onda bi oko 10 sati tete počele djeci navlačiti šlaufove, plivice i one prsluke za spašavanje i otišli bi u vodu sa obje tete organizirano. Meni nisu ništa dali pa sam ja bez ičega krenula za njima, kad me teta Andreja odvukla iz vode i posjela ispod suncobrana i rekla da se ja ne mogu kupat s njima, nek' budem pod suncobranom i čuvam neke kekse, koje su mi inače oteli dečki iz starije grupe.
Ja sam tako sjedila pod tim suncobranom svaki dan po par puta na dan i gledala njih kako se kupaju, bilo mi je grozno, nije mi bilo jasno zašto ja ne mogu u vodu i htjela sam ići doma. Nakon nekih 5 dana meni je dopizdilo njih gledat i odlučila sam se okupati. Ušla sam u vodu kad me je teta Ksenija izvukla iz vode i stala se derat na mene da zašto ne slušam, da ja ne mogu ić u vodu i kupat se, ak' baš hoću vodu nek' sjedim u plićaku. Ja sam počela tulit da hoću ić u duboko s njima, da mi je vruće i tak… Uglavnom, ispala je cijela scena kad mi je teta Ksenija odvalila šamar i odvukla pod suncobran i rekla da se ne mrdam od tamo.
Ja sam pod suncobranom šmrcala i tulila kad su prišli neka veliki cura i dečko i pitali me jel' oću bit s njima, ja sam rekla da oću i da mrzim tetu Kseniju pa su otišli pitat tetu Andreju jel mogu s njima. Ona je rekla da mogu tako da sam ja otišla s njima u veliko društvo, rekli su mi da idu u školu za velike pa sam ja pitala kakvu, pa su mi rekli da oni uče za psihologe. Jela sam s njima jaffa kekse, vozila se na pedalini, što je uzrokovalo bijes kod teti jer su odjednom svi klinci iz moje grupe htjeli na pedaline, i išla u jako duboko pa su tete dobile slom živaca jer su svi dečki iz grupe htjeli ić za nama.
Nakon nekog vremena tetama je dopizdilo da se kačim s tim dečkima i curama pa su im rekle da me ne mogu više pustit s njima jer su one odgovorne za mene i da nek' me više ne vode sa sobom, da ak se neš' desi one odgovaraju mojim starcima i bla, bla...
Meni se to nije svidjelo nakon što sam dva dana opet bila pod suncobranom pa sam teti Andreji rekla da 'oću zvat mamu kojoj sam sve rekla što je bilo. Ne znam što je bilo između mame i tete Andreje u tom razgovoru ali od onda sam išla u more s drugom djecom, a s velikim dečkima i curama sam išla jedina na pedalinu.Kad su studenti otišli bilo mi je jako žao i jedva sam čekala da idem doma jer su tete opet počele izvoditi svoje gluposti sa suncobranom.“

„Dobro se sjećam događaja iz vrtića kad sam imala nekih 6-7 godina, ti su mi se događaji baš usjekli u pamćenje za sva vremena.
Imali smo dvije tete u grupi, jednu smo zvali Andreja, a drugu Ksenija. Andreja je bila o.k. i nije nas baš previše gnjavila, dok je Ksenija bila smeće od čovjeka koja je jednako maltretirala svu djecu. No kada se radilo o meni obje su me diskriminirale, iako mi to tada baš nije bilo jasno. Sad mi je savršeno jasno što se dešavalo tada. Evo događaja s igrališta.
Prije ručka je bio običaj da nas se odvede na veliko igralište s toboganima, ljuljačkama, klackalicama i velikim vrtuljkom u krugu vrtića. Sjećam se da je na vrtuljku bilo puno djece pa sam se i ja utrpala na njega, kad je dojurila teta Ksenija i doslovno me skinula s njega i rekla mi da nek ja ne idem na vrtuljak nek idem na ljuljačke. Ljuljačke su u tom trenu bile prazne jer su svi bili na vrtuljku, pješčaniku, toboganima i klackalicama, meni se to nije svidjelo jer se je bezveze ljuljati sam pa sam otišla na klackalice i to one gdje su po dvoje sa svake strane. S jedne strane je bilo mjesto pa sam se utrpala k njima i počeli smo se klackati, kad je opet dojurila teta Ksenija i stala se derat na mene da zašto ju ne slušam da mi je rekla da idem na ljuljačke (inače ljuljačke nisu bile ove klasične nego su bile one velike gdje po dvoje ili četvero sjede jedan kontra drugoga), pa sam krenula na ljuljačke da još ne dobijem neku kaznu.
Baš se desilo da je na ljuljačkama bilo djece pa je dotrčala zamnom i rekla da je najbolje da idem u pješčanik i tako sam ja otišla u pješćanik koji je bio prazan jer je valjda onima koji su bili prije u njemu dojadilo premetati pijesak. Sjela sam na rub i blejala u klackalice, tobogane, ljuljačke, vrtuljak, kako se djeca lijepo igraju na tome a ja ne smijem, Nije mi bilo jasno zašto. I to se je ponavljalo iz dana u dan dok meni nije postalo jasno gdje mi je mjesto pa sam drito išla u pješčanik.

Zato danas, kad smo na nekom igralištu, ja se iživljavam na ljuljačkama i klackalicama pa su mi već i frendovi rekli da sam ko malo djete na igralištu.“

a) poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu izbora i neovisnost osoba;
b) nediskriminacija;
c) puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo;
d) poštivanje različitosti i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti;
e) jednakost mogućnosti;
f) pristupačnost;
g) jednakost muškaraca i žena;
h) poštivanje sposobnosti razvoja djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta.

Države potpisnice obvezuju se da će osigurati puno ostvarivanje svih ljudskih prava i temeljnih ljudskih sloboda svih osoba s invaliditetom bez ikakve diskriminacije temeljem invaliditeta.
„Diskriminacija na osnovi invaliditeta“ znači svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje temeljem invaliditeta koje ima za cilj ili posljedicu nanošenje štete ili poništavanje priznanja, uživanja ili korištenja, ravnopravno s drugim osobama, svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području.

Izdvajam nekoliko zanimljivih detalja:
- Država i nevladine udruge podnose izvješća o poštivanju Konvencije što znači da država ne može muljati da se prava poštuju ako udruge invalida utvrde suprotno) shodno tome
- Od samih osoba s invaliditetom se traži da se upoznaju sa svojim pravima i bore se za njih . (Ako si sam ne pomogneš ni Bog ti neće pomoći)
- Osobi s invaliditetom daje se pravo izbora . Recimo izbora za prijevoz iz jednog mjesta u drugo za mnoge invalide nema; jedino je moguće osobnim automobilom jer javni prijevoz nije prilagođen
- Daje se i pravo na život u lokalnoj zajednici . Vezano je i s pravom izbora hoće li npr. neko živjeti u kvartu u kojem je odrastao ili će u dom a isto znači da lokalna zajednica mora biti dostupna odnosno razumno prilagođena u svim segmentima.
- Kad se govori o svakoj razumnoj prilagodbi znači da se sve neće moći prilagoditi na način na koji je traženo ali mora postojati alternativa . Primjerice, ako neka knjižnica ima knjige u podrumu a osoba u invalidskim kolicima ne može do tih knjiga onda je alternativa elektronski popis knjiga sa kratkim sadržajem, u dostupnom dijelu knjižnice)
- Traži se pravo na poslovnu sposobnost . Sada se kod nas osobama koje odlaze u domove oduzima poslovna sposobnost odnosno dodjeljuje im se staratelj iako su same sposobne odlučivati)
- Prvi put se spominju žene osobe s invaliditetom kao izrazito zapostavljena skupina Djevojke i žene drago mi je da su vam nabavama prilagodljivih ginekoloških stolova konačno omogućili da provodite i taj dio zdravstvene zaštite. Zasad tek nekoliko ali i to je neki početak

Budući da Konvencija sadrži 50 članaka sa puno linea ne bih sve objašnjavao već ako netko želi može cijeli nacrt Konvencije vidjeti na linku http://www.hupt.hr/konvencija_un.pdf

Pogledajte i komentirajte: sad kad je Konvencija prihvaćena hoće li osobama s invaliditetom teći med i mlijeko ???

Za danas sam iz preambule tog iznimno važnog dokumenta izdvojio neke elemente. Tamo između ostalog stoji:

„Države potpisnice ove Konvencije,

-  Pozivajući se na načela izražena u Povelji UN kojima se priznaje urođeno dostojanstvo te jednaka i neotuđiva prava svim članovima ljudske zajednice kao temelj slobode, pravde i mira u svijetu
-  Priznajući da je diskriminacija protiv bilo koje osobe temeljem invalidnosti kršenje urođenog dostojanstva i vrijednosti čovjeka,
-  Izražavajući zabrinutost zbog toga što se, unatoč donesenim različitim dokumentima i poduzetim mjerama osobe s invaliditetom i dalje suočavaju sa zaprekama u nastojanjima da u društvu sudjeluju kao njegovi ravnopravni članovi
-  Priznajući osobama s invaliditetom važnost njihove osobne autonomije i neovisnosti, uključujući i slobodu izbora
-  Smatrajući da bi osobe s invaliditetom trebale imati mogućnost aktivnoga uključivanja u procese donošenja odluka o politici i programima, posebno onima koji se odnose izravno na njih
-  Uvjerene da će sveobuhvatna i integralna međunarodna konvencija o unapređenju i zaštiti prava i dostojanstva osoba s invaliditetom značajno pridonijeti ispravljanju izrazito nepovoljnog socijalnog položaja osoba s invaliditetom, te da će unaprijediti njihovo sudjelovanje u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života uz jednake mogućnosti, kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenim zemljama…

Suglasile su se u slijedećem:
Svrha ove Konvencije jest unapređivanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i unapređivanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.“

Jadranka Kosor u predgovoru hrvatskog prijevoda nacrta Konvencije je rekla:

„Vlada Republike Hrvatske podržat će usvajanje teksta Konvencije u UN-u i zasigurno biti među prvim državama koje će ju prihvatiti, stavljajući na taj način u prvi plan ljudska prava osoba s invaliditetom. Konvencija, naime, izričito zabranjuje diskriminaciju osoba s invaliditetom u svim područjima života, uključujući građanska prava, pristup pravdi, pravo na obrazovanje, zdravstvene usluge te pristupačnost u prometu. Najveći posao za sve nas bit će upravo implementacija Konvencije u svim tematskim područjima.“

Jedna od povlastica je i besplatan prolaz autocestama i objektima pod naplatom kao što su mostovi, tuneli i vijadukti. Ta je povlastica donesena Zakonom o sigurnosti na cestama iz 1996. godine (članak 62.). Promjenama istog zakona (NN 180/04. čl.76.).) određeno je da važi još samo do 31.12.2006. znači do kraja ove godine što je izazvalo buru negodovanja među invalidima.

Evo, danas vidim da je jučer u Narodnim novinama (NN 138/06) objavljena izmjena te odluke. Izgleda da to košta oko 20 milijuna kuna jer je upravo toliko Ministarstvo obitelji, branitelja i generacijske solidarnosti uspjelo osigurati iz državnog proračuna u 2007. godini, za pokriće troškova Hrvatskih autocesta za tu namjenu. To je ogroman trošak ali samo zato što je previše ljudi uključeno. Prema prikupljenim podacima iz ožujka 2005. bilo je 45.316 kartica za invalide koji ostvaruju slobodan prolaz autocestama.

Otkuda tako veliki broj? Zato što pravo na povlasticu imaju osobe sa najmanje 80 % tjelesnog oštećenja. Eh sad, nije se gledalo na to da li je to opravdano s obzirom da mnoge od tih osoba mogu bez većih problema koristiti javni prijevoz, dakle da mogu sjesti na vlak ili autobus recimo u Rijeci i doći do Zagreba i nazad s povratnom kartom za 200 kn.

S druge strane pak ima i teško pokretnih ili onih u invalidskim kolicima koji ne mogu ući u javni prijevoz zbog neprilagođenih vlakova, autobusa, stajališta i stanica te im preostaje samo automobil. Benzin + cestarina = cca 400,00 kn. Znači za kaznu što si invalid u kolicima plaćaš 100% više.

Kada se izjednače mogućnosti svih, i ja kao osoba u kolicima budem imao izbor hoću li ići vlakom ili autom, onda sam za to da se "povlastica" neplaćanja cestarine ukine.

16 ožujka 2006. dogotovljen je projekt „Prikupljanje i analiza stanja prilagodbe prostora osnovnih škola u RH za učenike s motoričkim oštećenjem“, kojeg su partnerski radili Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.
Od 2184 redovnih škola (matičnih 917 i područnih 1267) na anketu je odgovorilo 1670 ili 76,46%.
Od 1670 škola u 298 njih, odgojno obrazovni rad pohađa 616 učenika s većim motoričkim teškoćama.
Od 1670 škola njih:

­-   303 (18%)     ima rampu na glavnom ulazu
- ­1196  (72%)     ima sva vrata minimalne širine 90 cm
­-   561  (34%)    ima stepenice manjeg nagiba s rukohvatom
-   ­ 27 (1,6%)    ima univerzalno dizalo
­-  127 (7,6%)    ima prilagođen sanitarni čvor

Rezultati su poražavajući ali daljnji postupci su obećavajući. Naime, sve je više škola koje se prilagođuju a najsvježiji primjeri su Osnovna škola Veruda u Puli (6 učenika s invaliditetom) koja se upravo uređuje. O.Š. u Barbanu napravila je rampu. 
Tu je i Osnovna škola M.J.Zagorke u Zagrebačkoj Dubravi, koja je zbog učenika Filipa B. rođenog s cerebralnom paralizom i vezanog uz invalidska kolica već bila izgradila prilaznu rampu kako bi mu olakšala ulaz a potom je nastala i inicijativa o ugradnji dizala. Namjera osnovne škole „Marije Jurić Zagorke“ je postati škola prijatelj djece s posebnim potrebama tako da bi sva djeca koja imaju sličnih problema kao učenik Filip, a žive na području zagrebačkog naselja Dubrava ili u njezinoj blizini, mogla pohađati redovnu nastavu u prostorima škole bez arhitektonskih barijera.

Školovanje Veoma rijetke seoske sredine u svom teritorijalnom ustroju imaju viši stupanj obrazovanja od osnovnoškolskog a i te škole uglavnom nisu pristupačne za osobe s invaliditetom. Zbog navedenih razloga osobe s invaliditetom koje žive na selu nemaju izbora pohađanja željene škole nego su prisiljene školovanje ili prekinuti ili provoditi u ustanovi daleko od obitelji i zajednice u kojoj žive.
Kulturne ustanove u seoskim sredinama gotovo da i ne postoje osim u rijetkim slučajevima koji se uglavnom svode na kino dvorane. Da bi osoba s invaliditetom prisustvovala bilo kakvom kulturnom događaju prinuđena je koristiti nekakav oblik prijevoza. S obzirom da javni prijevoz u RH nije prilagođen za osobe sa invaliditetom jedina mogućnost je uporaba osobnog automobila.
Stanovanje Osobe s invaliditetom koje žive na selu uglavnom žive u obiteljskim kućama koje, ako su građene prije nastanka invaliditeta, moraju adaptirati isključivo vlastitim financijskim sredstvima, što nije slučaj za iste osobe koje žive u gradovima kojima je vlasnik zgrade u kojoj se nalazi stan dužan osigurati barem pristup do ulaza u stan.
Sportske aktivnosti Sportovi i prostori u kojima se oni mogu trenirati veoma rijetko postoje u seoskoj sredini, što znači da osoba s invaliditetom koja živi na selu a želi se baviti određenim sportom mora putovati u neko gradsko središte u kojem postoji takva mogućnost.
Javni prijevoz za osobe s invaliditetom koje žive na selu uopće ne postoji.
Javni objekti u seoskoj sredini ponegdje postoje ali ne u mjeri da pojedinac može imati mogućnost izbora (postoji samo jedna banka, jedan poštanski ured, jedna ljekarna, jedna trgovina...). Ako ti objekti nisu pristupačni predstavljaju problem koji iziskuje potrebu za odlaskom u drugu sredinu ili angažman druge osobe. Isto je s potrebom za korištenjem usluga Suda, Policije, Zavoda za zdravstveno osiguranje, Zavoda za mirovinsko osiguranje, zdravstvenih ustanova, socijalnih ustanova i sl. jer takva ustanova ne postoji u mjestu njenog stanovanja

Situacija iz života: U svakodnevnom životu osobe sa invaliditetom događaju se situacije kada je za ishodovanje jednog dokumenta, rješenja ili potvrde potrebno nekoliko odlazaka na isto mjesto. Dobar primjer su doznake za ortopedska pomagala. Da bi pomagalo kao takvo bilo ishodovano potrebno je izvršiti slijedeće radnje:
1. Otići u ordinaciju izabranog liječnika opće prakse i tražiti uputnicu za pregled kod specijalista koji određeno pomagalo ima pravo propisati.
2. Otići kod specijalista i tražiti doznaku za potrebno pomagalo.
3. Propisanu doznaku odnijeti na potvrdu u Područni ured Zavoda za zdravstveno osiguranje
4. Nakon što je komisija nadležna za ovjeravanje pomagala isto odobrila nužno je po ovjerenu doznaku ponovo otići u Područni ured Zavoda za Zdravstveno osiguranje.
5. Sa ovjerenom doznakom otići u tvrtku koja trguje ortopedskim pomagalima i podignuti potrebno pomagalo.

Od navedenih koraka potrebnih za ishodovanje ortopedskog pomagala samo je radnja pod točkom 1. ostvariva u mjestu stanovanja i to pod uvjetom da ta osoba živi u mjestu u kojem postoji ordinacija liječnika opće medicine.

Mobilnost je osnovni preduvjet za izjednačavanje kvalitete životnih uvjeta za osobe s invaliditetom koji žive u gradu i onih koji žive na selu. Mogućnost rješenja ove problematike je moguće pronaći jedino u suradnji lokalne zajednice, mjerodavnih državnih tijela i aktualnih koncesionara koji vrše javni prijevoz na međugradskim, međumjesnim i mjesnim linijama.
Dakle, odgovornost društva je evidentna i nužno je učiniti pritisak na državne institucije da uoče problem i svojim djelovanjem dovedu do njegova rješenja na zadovoljstvo svih a u ovom slučaju ponajprije osoba s invaliditetom

Kada se dotični nije smirio niti nakon što sam ga zamolio krenuo sam u akciju da zaštitim svoj blog i čitatelje od zbilja prostačkih komentara. Obratio sam se e-mailom na adresu urednik@t-com.hr 11.11. a onda i 13.11. ali nisam dobio odgovor. To je onaj isti e-mail na koji smo pisali kad je Robach u sedmom mjesecu pokrenuo „revoluciju“ jer su se dešavala razna sranja (osim uvredljivih komentara bilo je i onih kopiranih kilometarskih), baš kao i u zadnje vrijeme.

Dakle, nakon razumnog vremena istraživanja, čekanja i pokušaja da dođem do telefona nekog odgovornog, konačno sam dobio preporuku da problem prijavim na abuse@t-com.hr što sam i učinio 24.11.
Danas ujutro su me i nazvali iz t-coma i rekli da su navedeni komentari maknuti a da će nastojati onemogućiti hitlera. Razgovarajući s ljudima koji se u to razumiju saznao sam da se po IP adresi ipak može locirati i onemogućiti pristup hitleru i sličnima. Što mislite kako se na internetu love pedofili ?

I još nešto, ako imate problem da vam neko ostavlja uvredljive komentare ili one kilometarske komentare da vam zagorča život na blogu, ili se potpisuje u vaše ime, bez ustručavanja ga prijavite na abuse@t-com.hr . Na istoj će vam  adresi naznačene komentare na vaš zahtjev maknuti.

Predložio sam u telefonskom razgovoru i u e-mailu da omoguće da sam korisnik može cenzurirati komentare na svom blogu, kao što to imaju drugi blogovi. Prijedlog će razmotriti. Ljudi u t-comu su spremni na suradnju i zato su naše kritike i prijedlozi od velike važnosti za daljnji razvoj bigblog.tportala. Pitanja i komentare o ovom sustavu možete uputiti na rt-admin@t-com.hr .

Eto, umjesto da odem na blog.hr ili bloger.hr ili na nekog stranca, odlučio sam se na borbu. Na isto pozivam i vas. Samo tako možemo nadobudnim neiživljenim klincima tipa hitler reći  baj-baj.

Ignoriranjem ili pak spuštanjem na njegovu razinu problem se neće riješiti. Mislim da je ovime hitler/devil/black devil skinut s dnevnog reda te vas molim da više ne komentirate njegove komentare ako ih bude. Prepustimo problem onome koji ga može riješiti.

Što se mene tiče ovi tvoji zločesti komentari su dobrodošli u tom smislu što se može vidjeti da ima i ljudi koji ne vole invalide. S druge strane opet mi invalidi smo mogli izreći svoje mišljenje o tvom mišljenju i manje-više dostojanstveno podnijeti uvrede. Slijedom toga raščlanit ću neke tvoje izjave.

"Samo sam htio dokazati da ste vi invalidni invalidi izkompleksirana bića."

Kao da samo invalidi imaju komplekse. Moja zdrava okolina toliko je iskompleksirana da se moji kompleksi niti ne primjećuju. A što je s tvojima?

"Da ste životinje i da ste pod utjecajem prirodne selekcije odavno bi bili mrtvi. Zato ne serite gluposti, sve vas skup s pederima i penzićima treba na goli otok."

Tvoje stajalište je vrlo opasno. Ne za mene već za tebe. Nasilje rađa nasilje i to ti je Hrvoje najbolje objasnio svojim primjerom. Postavio ti je i dobro pitanje, a što s tvojim roditeljima i najbližima, i njih pobiti ili na goli otok? Da tu je još i komentar kljakave s upitom o invalidima koji su svoja tijela oštetili u domovinskom ratu. S njima isto kao i s ostalim invalidima?

"Vaše reakcije na moju zajebanciju dokazuju da samo jedva čekate kad možete srat po nekome. Nikad vam niš ne valja, uvijek tražete dlaku u jajetu …"

To što se pokušavaš nekako izvući tvrdnjom da je sve samo zajebancija pokazuješ da shvaćaš da si pretjerao, ali pokazuje i da u tebi ima još zrno dobrote koje će, nadam se, ipak nadvladati. Moj ti je ozbiljan i dobronamjeran savjet: idi na neki tretman gdje ćeš se riješiti svojih frustracija i nasilja koje se nagomilalo u tebi. Ti si tempirana bomba.
"Glumite neke dobrice, a kad vas netko uvrijedi, kao recimo ja, ne reagirate sukladno vašem uobičajenom ponašanju kao vlasnik ovog bloga, nego ste pokazali svoje pravo, mračno lice i psovali me i željeli mi nesreću, razotkrili ste svoje prave osobnosti. Duboko promislite o tome kaj ste rekli i poželjeli mi i shvatili bute kolko ste jadni i kolko mrzite sami sebe. Neću vas više gnjaviti svojim komentarima i ulaziti u vaš jadni, invalidni svijet. (hitler 09.11.2006., 23:28:33)"

Nije samo „vlasnik“ ovog bloga bio korektan prema tebi. Nitko od invalida nije ti poželio nesreću i nije te psovao, dapače, svi smo suglasni u tome da ti se ne desi što i nama.  A posjetitelji ovog bloga koji nisu invalidi su te ispsovali očito u dobroj namjeri. Dakle ništa nisi dokazao iako tvrdiš da jesi. Ja osobno ne poznam neke ljude koji su komentirali ali znam da su rekli da su invalidi pa ću ti nabrojati a ti sam prosudi što su ti rekli: sil, kljakava, hrvoje, đus, visca i moja malenkost zeljko19.

I dalje si na ovom blogu dobrodošao sa svojim komentarima ali molim, bez mržnje i prostakluka.

Isto tako slažem se sa ćelavim da je potrebna bar minimalna cenzura. Mora postojati mogućnost uklanjanja ovakvih tipova koji haraju po netu i bljuju prostote i uvrede. Administratori na bigblog.tportalu bi morali razmisliti o tome da nam daju mogućnost izbrisati takav uvredljiv komentar, kao što je to moguće na drugim blogovima.

Sjetimo se, nedavno je neke lijepe blogove jedan sličan tip (ako ne i isti ovaj hitler samo pod drugim nickom) napao sa beskonačnim kopiranim komentarima i uvredama neprimjerenim čak i za virtualnu komunikaciju.

Ne znam da li su dotičnog administratori locirali (jer to se može vrlo lako) i onemogućili mu pristup, ako nisu… onda su pogriješili. Desit će se da će ljudi i dalje odlaziti drugim provajderima gdje mogu kontrolirati svoj blog.

Znam da su mnogi (tako i meni dragi jesusinside i robach) otišli sa bigbloga upravo iz tog razloga. Bilo bi dobro znati bar okviran broj pa molim da ostave komentar svi koji znaju nekog ili su sami iz navedenog razloga otišli sa bigblog.tportala. Sjećam se bila je i revolucija, pisalo se administratorima ali ne znam da li je to imalo kakav pozitivan učinak.

Ja sam očvrsnuo i svejedno mi je ali ima ljudi koji su osjetljivi na takve provokacije i zbog njih ne bih volio da se takve stvari ponove. Zato ozbiljno razmišljam da sav sadržaj mog bloga prenesem na neki drugi domaći ili strani blog.
I dalje pozivam hitlera da bude moj gost, da mu ispričam i pokažem kako su mi "normalni" poput njega otežali život.

U Puli je održana prva jedriličarska regata u kojoj su mogli učestvovati i invalidi. Prije godinu dana Sportsko društvo paraplegičara Pula pokrenulo je akciju „Jedrenje za sve“ da bi omogućilo i invalidima užitak jedrenja. Radi se o jedrilicama klase 2.4 prilagođenim za te potrebe. I već je organizirana prva međunarodna regata. Vrlo pohvalno!
Na brifingu se pojavilo 12 natjecatelja od kojih 7 iz Italije, 1 iz Mađarske te 4 iz Hrvatske. Od naših invalida iskusan je samo pokretač ove akcije Dijego Cukarić a tek dvojica smo položili školu jedrenja. Negdje se mora početi.
Planirano je održati dva dana po tri utrke. Sve tri utrke prvog dana vjetar je bio vrlo jak, dosizao je 18-22 čvora, što je za nas tri početnika bilo previše pa smo odustali. Još troje nije završilo sve tri trke jer su imali havarije, srećom bez posljedica. Drugi dan pak nije bilo vjetra, što je odgovaralo nama početnicima, pa je održana samo jedna trka. Na kraju svi su bili prezadovoljni događajima na regatnom polju i oko njega jer je organizator J.K.Uljanik plovidba majstorski odradio svoj posao. Pala je i vrijedna donacija Rotari kluba Pula za nabavu još jedrilica. Tko je pobijedio? Onaj koji nema mora - Mađar.

Jedna opaska: budući da su na tim jedrilicama preinakama izjednačene mogućnosti u njih može sjesti i natjecati se i osoba koja nema invaliditeta. 

 

U prethodnim postovima spomenutim Pravilnikom o znaku pristupačnosti konačno se je trebalo uvesti reda jer je točno određeno tko ga može dobiti. I zamislite, našlo se dosta njih dovoljno jakih da se ne slože s time i žele proširiti krug korisnika. Zbog njih je ta agonija produžena na još godinu dana. Širenjem kategorija korisnika širi se i mogućnost zloupotrebe znaka i opet su najveći gubitnici oni kojima je znak namijenjen.

Kategorično sam protiv širenja kruga korisnika znaka pristupačnosti. Zašto ?
Time se daje povlastica lakšim invalidima a otežava život osobama s teškim invaliditetom.

Da probam obrazložiti:
Osobi koja se teško kreće ili se kreće pomoću invalidskih kolica automobil je jedino sredstvo prijevoza. Takva osoba:

• ne može koristiti javni gradski i međugradski prijevoz zbog barijera na tim prometalima (autobus, tamvaj vlak, brod, avion),
• ne može parkirati osobni automobil na bilo kojem parkingu bez bojazni da će joj netko onemogućiti ulazak u automobil parkirajući preblizu njezinom.
• može stati samo na za to posebno označenom mjestu za invalide koje je, s razlogom, i gabaritima određeno većim od običnog parkirnog mjesta.

Dakle, kada teško pokretne i osobe u invalidskim kolicima naiđu na zauzeto mjesto označeno za parkiranje vozila invalida ne mogu parkirati na drugo mjesto. Jedino što im preostaje je da se vrate kući i plaču nad svojom sudbinom, proklinjući političare koji su im izglasali takav Zakon.

Osoba koja može hodati:

• može koristiti javni prijevoz (dakle, ne mora koristiti automobil),
• može parkirati na bilo kojem parkingu bez bojazni da će joj netko onemogućiti ulazak u automobil parkirajući preblizu njezinom (dakle, ne mora koristiti posebno označeno parkirno mjesto).

Sve kategorije invalida koje nisu 70 % oštećenja donjih ekstremiteta, kad naiđu na zauzeto mjesto označeno za parkiranje vozila invalida otići će i parkirati na prvo obično mjesto na koje naiđu, jer to fizički mogu, i obaviti ono za što su došli u grad.
Zašto bi neke kategorije invaliditeta koje nemaju tjelesnog oštećenja koristile mjesto namijenjeno osobama u kolicima kad u tom smislu nisu ograničene i mogu parkirati na bilo kojem mjestu ?

Ako se u novi prijedlog izmjene Zakona i Pravilnika ubacuju pokretne osobe tada bi trebalo i ostalima s tjelesnim oštećenjem koji imaju manje od 70 % omogućiti dobivanje znaka ili jednostavno svim invalidima omogućiti dobivanje znaka. Ako se pak povlastica da svima izgubljen je smisao i svrha znaka pristupačnosti a to je da se omogući parkiranje najtežim invalidima, onima koji jedino na tom mjestu mogu parkirati.
Zabluda je da će ove kategorije moći koristiti dobiveni znak jer već sada mogućnost parkiranja graniči sa mogućnošću dobitka na lutriji. Gužva za parkirno mjesto je već sada tolika da nitko nije zadovoljan. Samo će nezadovoljnih biti više. U toj inflaciji znakova bit će “tko prvi, njegova djevojka”. Nadajmo se samo da u borbi za parking neće proraditi oružje

Treba li zakonom širiti krug korisnika? Ako da onda zaista samo na nepokretne i teško pokretne koji do sada nisu mogli ostvariti Rješenje o tjelesnom oštećenju. Tu prvenstveno mislim na nepokretnu i teško pokretnu invalidnu djecu (zovu ih još i djeca s posebnim potrebama).

MINISTARSTVO MORA, TURIZMA, PROMETA I RAZVITKA

Na temelju članka 40. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (»Narodne novine« broj 105/04.) ministar mora, turizma, prometa i razvitka uz suglasnost ministra zdravstva i socijalne skrbi donosi

PRAVILNIK

O IZMJENI PRAVILNIKA O ZNAKU PRISTUPAČNOSTI

Članak 1.

U Pravilniku o znaku pristupačnosti (»Narodne novine« broj 16/05, 66/05 i 15/06) članak 12. stavak (1.) mijenja se i glasi:
»Posebni znakovi za označavanje vozila invalida izdani na temelju Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida (»Narodne novine« broj 12/93 i 47/94) prestaju važiti 31. prosinca 2007. godine.«

Članak 2.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 011-01/04-02/88
Urbroj: 530-07-06-17
Zagreb, 6. listopada 2006.

Ministar
Božidar Kalmeta, v. r.

Svaki čovjek ima svakodnevne potrebe, neke manje, neke veće. Zašto su onda moje potrebe posebne? Ako imamo jednako pravo na obrazovanje, posao, prijateljstvo, porodicu, zdravlje… zašto bi to za mene bile posebne potrebe kad su iste kao i kod svakog drugog čovjeka. Ti imaš potrebu za prijateljstvom imam je i ja, ti imaš potrebu za ljubavlju imam je i ja, ti imaš potrebu za stvaranjem porodice imam je i ja, ti imaš potrebu za održavanjem zdravlja imam je i ja, potrebe za kulturom, sportom i rekreacijom, smijehom i suzama… … …

Ah, da! Ali ja ne mogu u školu i fakultet jer nisu prilagođeni našim (mojim i tvojim) nego (samo) tvojim potrebama; ja ne mogu u zubnu ambulantu jer je na katu, dakle nije prilagođena našim nego tvojim potrebama; moja prijateljica u kolicima ne može na ginekološki pregled jer ginekološki stol je napravljen tako da se ne može popeti na njega; javni prijevoz nije prilagođen našim nego tvojim potrebama. Jesu li to možda te posebne potrebe?

Zanima me nešto… meni, kao osobi u invalidskim kolicima, za mnoge stvari u životu potrebna je tuđa pomoć. Primjerice, treba mi promijeniti zavjese na prozorima, ja to ne mogu i platim ženu koja to napravi. Ako je to procijenjeno kao posebna potreba kako je s onima koji plaćaju to isto a mogu sami?

Ili, ja ne mogu u javni prijevoz pa plaćam taxi da me odveze na odredište. Ako je to za mene posebna potreba da li je i za one koji mogu hodati i koristiti javni prijevoz.

Vidite li kako je taj pojam bezvezan !?

Mislim da postoji velika sličnost između onoga ko je moje potrebe proglasio i onoga koji je moje potrebe učinio posebnima. Jedan je glup a drugi gluplji !!!

    Nek mi oprosti kolega bloger nemrešbilivit što mu koristim brand ali ovo stvarno nemrešbilivit.

    Kao teški invalid imam pravo svake godine na rehabilitaciju u toplicama radi očuvanja preostalih sposobnosti. Ne koristim to svake godine nego prema potrebi; u zadnjih šest godina bio sam dvaput. I pitanje je kad ću opet ako moram prolaziti što sam ovaj put.

    Da bih došao u toplice moram stotinu puta dolaziti negdje…

1. K svom liječniku opće prakse po uputnicu za specijalistu fizijatra...
2. Fizijatru u bolnicu da procijeni da li mi je potrebna rehabilitacija...
3. S nalazom fizijatra nazad liječniku o.p. da napiše zahtjev za rehabilitaciju...
4. Nosim taj zahtjev na komisiju da mi odobre i oni mi izdaju odobrenje 10.07.
5. Kontaktiram toplice i šaljem im odobrenje
6. 40 dana kasnije toplice odgovaraju da mogu doći 04.09. ali i da donesem svježe odobrenje jer isto vrijedi samo 30 dana...
7. Idem ponovno na zdravstveno da mi komisija prepravi datum ail oni odgovaraju da to više ne rade nego da trebam donijeti novi zahtjev koji će mi napisati moj liječnik o.p....
8. Idem liječniku o.p. on mi piše novi zahtjev kojim se poziva na njihovo već doneseno odobrenje od 10.07.
9. Nosim ponovno zahtjev na komisiju i oni mi ga odobravaju
10. Idem ponovno svom liječniku opće prakse da mu pokažem odobrenje i naručuje me da dođem par dana kasnije po uputnicu za bolničko liječenje. Uf, uf, ma što je to za mene ionako se vozim u invalidskim kolicima.
11. Po koji put ono idem liječniku o.p. po uputnicu. Budući da je javni prijevoz za mene nedostupan tražim prijevoz ambulantnim kolima. Liječnik to brzo (prebrzo) telefonom dogovara i kaže da je sređeno. Nekako sumnjam... moglo bi mmi se desiti da u toplice idem pješice.

        Konačno uzimam uputnicu i razmišljam što da radim s njom… da li da je iskoristim za rehabilitaciju li da si s njom obrišem… jer od silne jurnjave dobio sam toliko kondicije da mi toplice više nisu potrebne…

    To je napisala jedna paraplegičarka iziritirana postupcima liječnika u bolnicama jer nisu htjeli primiti na obradu nekoliko paraplegičara s dekubitusima zbog toga što su imali MRSU. Paradoks je u tome što su tu bakteriju dobili u bolnici. Epilog: trenutno MRSU ima desetak paraplegičara s dekubitusima koje nitko ne želi; M. je nakon balansiranja između života i smrti (nekoliko mjeseci temperature 38°-40°C) uspio smiriti bakteriju koja je i dalje u njegovom tijelu; D. se još uvijek bori; F. je ostao bez noge; a Z. je najprije ostao bez noge a onda i umro… kao peti u zadnje četiri godine.
    Sve zato što na kirurgijama nemaju sobe za izolaciju.

Ova vrsta otpornosti kod Staphylococcus aureus poznata je kao MRSA (methicillin-resistant Staphylococcus aureus).

MRSA se najlakše prenosi na druge prljavim rukama

Koža i sluzokoža odlična su barijera protiv infekcije. Ipak, kad se ta barijera ošteti MRSA može dobiti pristup potkožnom tkivu i krvotoku i izazvati infekciju

Tome su naročito podložne Osobe koje imaju smanjeni imunitet ili su boležljive.

Većina kožnih infekcija prođe za nekoliko dana ili tjedana. Neke zahtijevaju medicinski tretman u obliku incizije i drenaže a neke se pak rješavaju antibioticima.

Najozbiljniji slučajevi infekcije MRSA, kao što su upala pluća ili otrovanje krvi (sepsa) ili infekcije kosti i zglobova, zahtijevaju hospitalizaciju i intravenozni tretman antibioticima.

Bilo je mnogo strke oko povlastica djece dragovoljaca pri upisu na fakultete. Zapazio sam u nekim novinskim člancima da je među povlaštenima bilo i četiri invalida od kojih troje nisu prošli prag znanja. I sad sam zdvojan. U biti sam protiv ikakvih povlastica jer dajući jednome povlasticu drugoga diskriminiraš. No, u ovom slučaju dvojim oko toga jer znanje je jedino mjerilo, ali…

Koja je osnovna škola prilagođena za učenika u invalidskim kolicima ? U kojoj gimnaziji ili srednjoj školi djeca s teškim invaliditetom mogu stjecati znanje kao i njihovi „zdravi“ vršnjaci ?

Invalidna djeca stječu znanje u specijalnim školama, gdje se od njih ne zahtijeva puno (kao: neće im trebati) ili fakultativno u bolnicama, pa se polažu ispiti na kraju godine. Dakle, nudi im se, i od njih se očekuje, vrlo nizak nivo znanja.

Eto zato sam zdvojan, s jedne strane znanje treba biti mjerilo a s druge strane invalidi nemaju mogućnost stjecanja kvalitetnog znanja. Da li ih pozitivno diskriminirati pri upisu na fakultet zato što su negativno diskriminirani u procesu stjecanja znanja ???

    Sve su to važne stvari. No, ipak…

• Graditelji još nisu počeli graditi kuće koje su od početka pristupačne.
• Kupci još nisu počeli tražiti takve kuće

PROMIJENIMO OBJE TE ČINJENICE !

Situacija 4

    Vaša obitelj s mukom krpa kraj s krajem kako bi platila osnovne režije. Kroz godine, komplikacije vezane uz Vašu šećernu bolest se pogoršavaju. Morali ste otići deset godina ranije u mirovinu i sad već koristite invalidska kolica.

    Prošle godine stanovali ste kod kćerke i njene djece. Pred dva mjeseca, vlasnik zgrade je kuću prodao i morate se iseliti. Srećom, Vaša kćer je pronašla stan u blizini, no do ulaza vode četiri stube.

Morate se prilagoditi tome da ste gotovo svakoga dana po cijeli dan u kući, bez mogućnosti odlaska u vrt na sunce ili da se odgurate u dućan samo blok dalje. Prije ste mogli obavit sitne poslove pomažući kćeri no sada to nije moguće.

    Dok je kćer na poslu a djeca u školi, sve više tonete u depresiju. Nema šanse da si Vaša obitelj priušti nekoliko tisuća kuna za nabavu rampe ili lifta.

    Šesnaest ti je godina a zbog pogoršanja tvoje bolesti već neko vrijeme si u invalidskim kolicima. Otvorena si osoba i u svojoj gimnaziji stekla si dosta prijatelja. Često si s njima, objeduješ, gledaš košarkaške utakmice...
    Jednoga dana s uzbuđenjem Ana veli Sandri: "Jedva čekam petak navečer !"

    Sandra te pogleda s puno krivnje. Cijela grupa nelagodno ušuti i netko mijenja temu.

    Sandra ti poslije kaže kako te je htjela pozvati da s društvom ostaneš preko vikenda u njenoj kući, ali do nje vodi dugo i strmo stubište. Instinkt ti govori da ne kvariš prijateljstvo time što će se Sandra osjećati još i gore, pa sve okrećeš na šalu i kažeš kako nema problema. U sebi zapravo, plačeš.

Situacija 2

    U odličnoj ste fizičkoj formi jer se svakog dana kad ne kiši vozite na posao i s posla biciklom a kad god imate priliku igrate tenis. Jednog dana udario Vas je automobil.

    Dan nakon što su Vam operirali kuk, liječničke prognoze su kako ćete za tjedan dana napustiti bolnicu i kako ćete nakon nekog vremena opet biti u punoj snazi i mobilni. Osjećate ogromno olakšanje.

    No, liječničke upute uključuju uporabu invalidskih kolica, najmanje šest tjedana prije nego što ćete napredovati do štaka na barem isti rok. 
    Dok Vam moral pada, shvaćate da do Vašeg stana vode stube, no ne sjećate se koliko ih je. Niste sigurni ni koliko su široka vrata. Prijatelji Vam odlaze provjeriti stan i izvješćuju kako do ulaza vodi osam stuba, a kroz vrata kupaonice kolica ne mogu proći. Čak i Vama, osobi spremnoj na svaku pustolovinu, sve ovo ne izgleda kao dobro mjesto za oporavak.

    Beskrajno bavljenje zamršenom organizacijom svog svakodnevnog života u nekoliko slijedećih mjeseci, iscrpljuje Vas mnogo više nego sama ozljeda.

Situacija 1.

Vaša sestrična, koja živi u drugom gradu, pozvala Vas je u svoju novu kuću na obiteljsko božićno okupljanje. Tijekom dvosatne vožnje do tamo, stajete kod McDonald´sa kako biste iskoristili priliku i otišli na toalet, jer niste sigurni hoće li zahod u sestričninoj kući biti pristupačan.

Kad ste stigli, rođaci Vam pomažu noseći Vas preko tri ulazne stube. Dok razgledavate kuću, glumite oduševljenje uređenjem, no ono što stvarno opažate je da iako svojim kolicima možete ući u spavaću sobu, nema šanse da prođete kroz vrata koja vode u kupaonu i zahod.

Sat vremena nakon večere odlazite zato jer ne želite gnjaviti ostale i sramotiti se dok Vas nose na zahodsku školjku.

Teško Vam je što morate otići dok su još razgovor i obiteljske priče u punom zamahu.

Nakon toga izgrađeno je novo velebno zdanje Raiffeisen banke u mramoru i staklu. Ulaz je u razini, sa lijepog, malog, mramornog trga i čovjek bi pomislio - konačno nešto dobro napravljeno. Ipak… problem je doći na taj trg. Tu se sad pokazuje izvanredan primjer formalnog poštivanja zakonskih propisa. Za pristup trgu napravljena je rampa ali sa prevelikim nagibom od 30 % (dozvoljeni maksimum je 9%), rukohvat je neupotrebljiv jer ne slijedi kosinu rampe. Šteta jer bilo je dovoljno mjesta, vremena i sredstava da se napravi kako treba.

Jedno sigurno znam - u Austriji im to nebi prošlo !

Uklanjanje ove stepenice na ulazu u banku "proizvelo bi još više invalida"	Izvanredan primjer formalnog poštivanja zakonskih propisa - neupotrebljiva rampa

Siguran sam da ste već vidjeli slične, još strmije rampe u stambenim zgradama i pitali ste se zašto služe. Sad znate.

Članak 2.: “Javne pješačke površine, prometnice i prometna sredstva javnog prijevoza, pristupi do objekata i javnih površina, do objekata kolektivnog stanovanja i do objekata koji mogu zapošljavati invalidne osobe… moraju biti planirani, projektirani i izvedeni na način da mogu služiti osobama pri upotrebi štapa, štaka, invalidskih kolica, dječjih kolica…

Kod izrade, izmjene i dopune prostornih planova, ovisno o nivou razrade plana, moraju se u koncepciji i prostornim rješenjima plana primijeniti odredbe ovog pravilnika.”

Pravilnik o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (NN104/93)

ZAKON O GRADNJI (NN 52/99)

Članak 72. stavak (2):” Za građevine javne i poslovne namjene te za višestambene građevine ne može se izdati uporabna dozvola ako nije omogućeno primjereno kretanje, odnosno pristup građevini za osobe koje se kreću u invalidskim kolicima.”

Stanje se bitno poboljšava u svim segmentima kada se donosi „Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine“.

3. prosinca 2005. donesen je Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina

 
Podsjećam na obveze Hrvatske prema UN:

“STANDARDNA PRAVILA O IZJEDNAČAVANJU MOGUĆNOSTI ZA OSOBE S INVALIDITETOM”   

(Usvojila je Generalna skupština UN na svom 48. zasjedanju 20. 12.1993. i služe kao preporuka državama da ih poštuju kao dio međunarodnog običajnog prava.)

U dijelu o dostupnosti fizičke okoline stoji:

1.   Države trebaju poduzeti mjere da se u fizičkoj okolini uklanjaju zapreke sudjelovanju svih. Te su mjere stvaranje standarda i smjernica kao i nastojanje oko uvođenja zakonskih propisa kojima je cilj osiguranje pristupačnosti u razna mjesta boravka, kao što su stanovi, zgrade, javna prijevozna sredstva i druga sredstva prijevoza, ulice i druga mjesta izvan kuće.

3.   Zahtjev pristupačnosti treba biti od samog početka procesa projektiranja uključen u projektiranje i izgradnju fizičke okoline.

Ustavne obveze Hrvatske prema građanima RH             

  - ­Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode… Svi su pred zakonom jednaki.

­    - Posebnu skrb Republika posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život.

U Jutarnjem listu od nedjelje, 4.5.2003 vidio sam oglas za STRUČNI SKUP O STANJU PROSTORNOG PLANIRANJA I ARHITEKTURE 2003. koji se održava u vašoj organizaciji 8. i 9. svibnja.

Iz najave skupa vidljivo je da će biti vrlo zanimljive teme koje neposredno zadiru u moj život i živote mnogih osoba s invaliditetom. Naime, ja sam paraplegičar i već četrdeset godina živim i krećem se u invalidskim kolicima u okolišu nepristupačnom za normalan život.

      Za taj necivilizirani okoliš okrivljujem upravo vas - planere, arhitekte, graditelje - jer planirate, projektirate i gradite tako da jednom dijelu pučanstva onemogućavate normalan život. Javni objekti, ustanove, objekti stanovanja čak i ulice, nedostupni su osobama s težim invaliditetom. Tolerirajući arhitektonsko-urbanističke barijere onemogućavate obrazovanje počevši od nedostupnih dječjih vrtića, preko osnovnih i srednjih škola do fakulteta; ako netko i stekne obrazovanje ne može do posla uz tolike barijere i neprilagođen javni prijevoz; muzeji, galerije i kazališta mnogima su zbog stuba samo san, kao i otići u posjetu zdravom prijatelju na drugi kat bez lifta.

Možda ne primjećujete te ljude jer ih ne vidite često a ne vidite ih zato što im svijet nije dostupan pa su zatvoreni u kućama ili nekom getu za invalide.

Svijet kojega vi planirate i gradite svijet je mladoga, zdravoga čovjeka. Ne razmišljate da ćete i vi ostarjeti, razboljeti se i možda hodati sa štapovima ili hodalicom; ne razmišljate o tome da svakim sjedanjem u automobil ili nekom drugom nesrećom, postajete mogući korisnik invalidskih kolica; ne razmišljate o svojim roditeljima koji se sve teže kreću.

Gradite svijet dostupan svima !

Zahtijevam to od vas jer vam Zakon i pravilnici tako nalažu i molim vas jer vas moralni zakon na to obavezuje.

S poštovanjem,

Željko ...

Evo jedne svakodnevne pojave.  
Prije par dana išao sam u kupovinu u Billu. Parkiralište poluprazno. Mjesta označena za invalide također. Zauzeto je prvo do ulaza i to vozilom bez znaka i još je stao na onaj žutim iscrtani dodatak za kolica tako da mu je sa desne strane ostalo puno mjesta. Ja stanem na mjesto, do njega, tako da mi propisno sa obje strane ostane iscrtano žuto i uđem u trgovinu. Pola sata kasnije izlazim nakrcan vrećicama. Sva mjesta za invalide su zauzeta i u tom trenu dolazi jedan čovo i svoj auto ugurava između prvog i mojeg. Srećom vidio sam ga prije nego je izašao pa mu mašem da ne stane tu. On nonšalantno viče "I mi smo invalidi" iako nisam vidio znak. I onda ja njemu moram objašnjavati (jer on to očito ne kuži) kako mi je stao preblizu pa ne mogu ući u auto. Najprije mu nije bilo jasno kako ja u kolicima uopće mogu voziti auto. Ajde, nekako je shvatio pa se pomakao unazad da, kad ja odem, parkira na moje mjesto kako treba. Dok sam ja posložio svoje vrećice u auto, ukrcao se i uvukao kolica iza sjedišta (priznajem, bio sam malo bezobrazan pa nisam žurio, namjerno sam bio duplo sporiji nego inače) on je izgubio strpljenje i parkirao na obično mjesto. Lijepo je đek izašao i otrčao u Billu, a žena za njim.
Koliko bih ga dugo morao čekati da izađe da ga slučajno nisam vidio ? Pola sata, sat ? To mi se već događalo.

Primjerice tjedan dana ranije u Plodinama.
Začudo, bilo je dva prazna mjesta označena za invalide. Kada sam izašao iz marketa imam što vidjeti. Plava Laguna bez naljepnice parkirana ukoso tako da nisam mogao niti prići svom autu. Da je parkirao normalno ne bi mi smetao. Pričekao sam desetak minuta a onda mi je prokuhalo na podnevnoj vrućini. Otišao sam unutra i od blagajnice tražio da preko razglasa zamoli vlasnika da makne auto. „Nažalost, razglas nam ne radi“. I onda ja, gubeći i zadnji djelić dostojanstva, od blagajni vičem na sav glas da me se čuje po cijeloj trgovini: „Vlasnik plave Lagune neka dođe maknuti vozilo !!!“ Nakon nekoliko povika i raznih reakcija prisutnog mnoštva, odnekud se pojavi neki tatin sin i tako brzo otrči van i odveze Lagunu da mu nisam stigao niti „zahvaliti“.
I ko ga onda ne bi upucao ? Svakodnevno doživljavam ovakve posttraumatske stresove a niko mi neće priznati da imam PTSP jer nisam ratni. Drago mi je da mrzim oružje jer da ga nosim uz sebe bilo bi mrtvih ko u akcijskom filmu.

Ne navodim sve to kako bih se nečim hvalio već da se vidi da i osoba u invalidskim kolicima može u ovom društvu funkcionirati kao i svako drugi – ako mu se pruži prilika.

Zbog neprilagođenog javnog prijevoza, nepristupačnih fakulteta, arhitektonskih barijera i barijera u glavama ljudi nisam mogao na fakultet. Danas je drugačije, mnoštvo mladih invalida polazi razne fakultete.
Dajte im priliku za posao, dozvolite im da se pokažu i dokažu.

Kako nastaje povreda kralježničke moždine

Kralježnička moždina je okružena koščatim kralješkom, koji obično štiti mekanu moždinu od povrede. Moždina prolazi kroz otvor ovalnog kanala u kralješku, kako je vidljivo na slici.

Kralješci su posloženi jedan iznad drugog i odvojeni šupljikavim diskovima koji služe da apsorbiraju udar u kralježnicu.
Ipak, ako je kralješak slomljen i dio slomljene kosti pritišće u mekanu kralježničku moždinu (koja je gustoće paste za zube), moždina će biti oštećena. Moždina također može biti povrijeđena iako kralješci nisu slomljeni, ako kralješci, koji su neoštećeni zbog jakih ligamenata i muskulature, budu gurnuti ili povućeni van poravnanja (tzv. subluksacija).