Word Express

post skriptum - re/kapitulacija

Već sam nekoliko dana u domovini, skrivam se od pomahnitalih obožavatelj(ic)a koje stekoh pišući ovaj blog. Poput pok. kraljevića popa ni ja više ne mogu kao normalan čovjek/žena nonšalantno posjetiti kvartovski supermarket, otići u kino, ili metnuti na krilo kakvo djetešce - svaki moj pokret pomno je zabilježen, nijedan moj udisaj ne promiče proždrljivom medijskom panopticonu. Stoga sam odlučila da ovo bude moj posljednji bložni zapis - a moj opus i dalje ćete moći pratiti u nešto manje popularnim formama filmske esejistike, proze i pokojeg vandalističkog grafita.


Budući da su posljednja dva dana u Istanbulu programski bila nesnosno intenzivna, moje blogiranje nakratko se preselilo u bilježnicu u koju sam zapisivala teme na koje ću se morati ovdje osvrnuti. Izgledaju ovako:
- čitanja/nastupi
- markov talent da se istovari u najrazličitijim okolnostima i lokacijama
- noćni život istanbula
- židovsko pitanje

Možda vas ne bih trebala previše zamarati s baš svim od navedenih točaka; ta koga uopće još zanimaju dosadnjikava čituckanja po kulturnim centrima, katakombama i knjiškim sajmovima? Ovaj dio programa, avaj, uistinu je potvrdio sve stereotipe o književnim manifestacijama kao najboljem prirodnom sedativu - usprkos tekstualnom potencijalu ponude, i više nego fascinantnim lokacijama, sama čitanja bila su nalik mucavoj redaljci štićenika umirovljeničkog doma. Što je istinska šteta, budući da je grupa u slobodno vrijeme demonstrirala vještine i talente kojima bi posramili i cirkus Kolorado. Jedan od najljepših takvih trenutaka doživjeli smo u ranim jutarnjim satima na terasi hotela Boutique kad smo se spontano mašili gitare (ja, Owen), defa (Mr. Tambourine Man, Makro Pogačar) i milozvučne frulice (Ivan) te skupno pristupili đemanju. Tko u ruci nije imao konvencionalniji instrument, simfoniji je pridonosio/la soljenkom, paprenkom, nožem i vilicom, škrgutom zuba, ili ultrazvučnim vibracijama kamere. Improvizacija je majka jazza, a bez jazza nema oralne književnosti; da je organizacijski tim WE-a bio zercu liberalniji, mjesto praznih stolaca i publike u zbjegu, naše nastupe obilježila bi pomama za poezijom i auditorijalni preporod.


GOKCE, KATERINA, ETERIČNI EFE

Što se tiče druge natuknice, koja vam se u ovom trenutku vjerojatno čini izlišna, neprimjerena, pa i pomalo neukusna - vjerujte mi da se u ondašnjim okolnostima često činila kao jedna od egzistencijalnijih vještina. Vidite, pri izbivanju iz domovine osobno me znade obuzeti neizdrživ osjećaj strepnje (koji je nerijetko sasvim opravdan: posljednji put kad sam boravila izvan Hrvatske, premijer je demonstrativno napustio radno mjesto!). Ova anksioznost svoju fizičku manifestaciju ponajčešće pronalazi u crevnoj konstipaciji, a kad se putovanje oduži na deset dana, jasno je da će doći do određenog psihosomatskog, pa i kreativnog disbalansa, koji je - sad mi je jasno - bio glavni uzročnik traumatičnog iskustva kojega sam doživjela pretposljednji dan boravka (i 9. dan začepljenja).

Izlet na obližnji sajam knjiga (sat i pol vožnje) obećavao je dobru zabavu i umrežavanje u istanbulske književne tokove. Turska publika bila je nestrpljiva, osjećali smo, da se upozna s istočnoeuropskom književnom proizvodnjom. Čitavo jutro vježbala sam pred ogledalom izražajne poglede i odrešite geste kojima ću pojačati dojam svojega lika i djela. Nestrpljivo sam cupkala u sebi, čekajući trenutak kad ću se uspeti za sajamsku propovjedaonicu i zavesti pastvu.

Istambulski sajam knjiga je golem, nepregledan. Naš je štand stajao pored venecuelanskog i kubanskog odakle su nam se smiješili Hugo i Che, punili nas nadahnućem za nastup koji će poroditi revoluciju. Dvorana u kojoj ćemo čitati bila je ovelika, stotinjak mjesta za sjedenje, i još toliko za one koji nisu došli na vrijeme da ugrabe stolac.

Da skratim, na čitanju se nije pojavio nitko. Stotinjak mjesta za sjedenje ostalo je djevičanski netaknuto, kao i naša grla.

Podvijena repa ukrcasmo se na autobus, tješeći se mislima na vječnost i večernju ekspediciju u noćni život turske (zamalo) prijestolnice. Čim je večer pala, primih svoje Židove pod ruku te ih povedoh u ultrafancy noćni klub prigodnoga imena Ghetto. Da su ih dežurni frenolozi odmah pravilno etnički identificirali posvjedočio je i račun - dva martinija u čašama veličine naprstka platili su 40 turskih lira (140 kn), a na izlasku, da bi povratili imovinu, morali su za težak rad garderobijera nagraditi s još 10 lira (35 kn). Srećom, obližnja zalagaonica bila je još otvorena, pa su, par zlatnih zuba lakši, mogli nastavili slaviti u kvartovskom bircu s normalnim, istočnoeuropskim cijenama.

(GROUP-PIC BY ANAHIT)

Sljedeće jutro bilo je rezervirano za odlaske - taksiji su ekspresovce počeli odvoziti već od 3 ujutro. Mačke su nam se posljednji put protrljale o nogavice. Hotelski papagaj umjesto pozdrava je zamijaukao (živa istina: skupio sleng od hotelskog rezidencijalnog bijelog mačora). Očiju punih što suza rastanka što poslovične kišnice, dvadesetoro pisaca razletjelo se kućama, zaklevši se na vjernost, razmjenu prijevoda, tekstova i posjeta. Dok se zrakoplov rolao po pisti, prisjetih se posljednjih stihova celuloidnog Curtizovog spjeva.
I nasmiješih se.


 
Dakako, Marko se uspio istovariti i u zraku, tamo negdje iznad Kragujevca.

• čak je i mene nostalgija ufatila... iako nisam bijo tamo:) i btw zakaj si preskočila one dijelove u kojima si pijana do obnevidjelosti?
  ž (07.11.2009., 17:42:44)
• lazes da niko nije dosao na citanje?
  d (07.11.2009., 18:02:13)
• @ž: nije istina! genetski alkoholizam sam obradila u postu o književnoj nagradi! @d: cross my heart and hope to die... actually, na kraju je ipak ispalo zabavno - barem u anegdotalnom smislu :)
  mima (07.11.2009., 18:11:15)
• tebi sve ispadne zabavno u anegdotalnom smislu. al ja ne mogu verovati da nije bilo ljudi. u istanbulu. gradu s 15 mil. zitelja. c'mon.
  d (09.11.2009., 03:30:35)
• ne znam koji je tocno razlog tomu bio: mozda geografska dislokacija i neatraktivno vrijeme radnje. mozda los pr... mozda se 15 milijuna ljudi na putu za knjizevni event sjetilo da su zaboravili doma ugasiti stednjak.
  mima (09.11.2009., 08:55:57)
• Mozda vam niko nije dosao u Istanbulu ali je zato Marko imao (knjizevno) proseravanje iznad Kragujevca... neizmerno mu hvala! :)
  aleksa (09.11.2009., 11:55:39)
• Prvi puta ovdje... ali našla sam razloga za vratiti se! Pozdrav!
  Jasnica (11.11.2009., 19:59:39)
• ljudi su skužili da je mima književni terorist pa joj nisu došli na čitanje uostalom, tko je uopće mima simić? objavila jednu knjigu, dobila nagradu i rekla da voli žene ludilo ili se zvijezda postaje kad ti je brat urednik u profilu?
  a? (23.11.2009., 14:48:34)
• super blog. pozzz
  Apartmani u Hrvatskoj (04.01.2010., 18:51:18)

moja prva književna nagrada!

Pišem vam ove retke pomalo u šoku jer od boravka u Konstantinopolu osim dobre hrane i društva uistinu nisam puno očekivala. Tko bi pomislio da će mi već druge večeri biti dodijeljena književna nagrada, najveća u dosadašnjoj mi karijeri?

Ipak, valja mi krenuti redom. Prvi dan u Carigradu protekao je u opuštenoj atmosferi – gostili smo se u obližnjoj krčmi (makar se to ovdje tako ne zove), prvi put grupno se družili i razmjenjivali anegdote s putovanja i nastupa uz književnu nam trasu. Već sljedeći dan bio je čitav bukiran za intenzivne radionice čija je svrha da se međusobno prevodimo i premrežavamo te pubiciramo u respektivnim nam domovinama. Osobno sam bila prilično zadovoljna postignutim toga dana. Dok sama nisam prevela ništa, moja je priča prevedena na hebrejski i makedonski, ljubaznošću i trudom bračnog para Hollander i umiljate Makedonke Saške. Uri i Yael su napravili tako dobar posao s mojom pričom da sam spontano no čvrsto odlučila preobratiti se (s pravoslavlja) na judaizam i odseliti u Tel Aviv (Nataša, oprosti što si to morala saznati ovim putem). A već sam se dobro raspitala i o pravima koje moja nova domovina nudi takozvanim seksualnim "manjinama" – kad se udam za kakvu bogatu Židovku, ne samo da će nam partnerska zajednica u pravima biti izjednačena s bračnom (makar ne i s njezinim imenom), već ću, kad ona rodi, nakon 2 godine dijete moći i sama posvojiti. Sve to sam saznala od Netalie koja je, kao što obično biva sa ženama s kojima u životu sudbinski ukrstim stazu, biseksualna lezba. Digavši beskamatni kredit u banci sperme, njezina je 36-godišnja djevojka prije godinu dana rodila i sad obje odgajaju mališana. Njezina partnerica pritom je i ortodoksna Židovka... No to još ni približno nije sve! Ista djevojka kći je  jednog od najprominentnijih rabina (podaci poznati mojim kontaktima na fejsu), a i sama je vjerska liderica – k tome deklarirana lezbijka i aktivistica za prava plodova Jahvinih seksperimenata! Ovakve shizofrene identitete, kaže mi Netalie, moguće je živjeti samo u Tel Avivu; jeruzalemski Pride 2005. završio je krvavo, a sve tri religijske struje tom su prilikom zanemarile tisućljetne nesuglasice i nježno se primivši za ruke složno poveli mržnjino kolo. (Nadahnuta ovim zbivanjima, Netalie je proizvela sjajan queer dokumjuzikl Gevald, čiju projekciju svakako namjeravam upriličiti i na domaćem terenu - akobogda uz Hloverkinu pomoć).

MOJA NOVA ŽIDOVSKA OBITELJ (URI, NETALIE, YAEL)

Iste večeri čekalo nas je svečano primanje u palači Ciragan, negdašnjoj sultanovoj rezidenciji, danas hotelu s milijun zvjezdica. O prirodi lokacije, dakako, nisam imala pojma dok se tamo nismo pojavili i susreli se s ljupkim hostesama manekenskog stasa (poput mojega), u dijamantnim toaletama i sa zlatnim ružem na usnama. Moji bohemski olinjali dronjci nisu se najbolje uklapali u interijer luksuzne dvorane napučene uzvanicima u smokinzima i dekoltiranim malim crnim haljinama. Svoju nelagodu pokušah zatomiti barskim anesteticima – sve redom od prvoklasnih vina do opojnih žestica. Dakako, nije nedostajalo ni najprobranijih đakonija – a poput kakve izgladnjele izbjeglice s predziđa kršćanstva, morah probati sve (što u sebi nije sadržavalo meso, dakako). Osobit užitak pričinila mi je desertna ponuda te pladnjevi s tantalizirajućim voćem, njima sam revno rezala monotoni niz alkoholnih napitaka.

SLIKA POZAJMLJENA OD SJAJNE ANAHIT HAYRAPETYAN

Dok ćaskasmo ponad tanjura s prepeličjim jajima i maslinama punjenim prvoklasnim bademima, u drugom dijelu dvorane za podijem se nizahu svečani govori. Uzvanici živo pljeskahu, njihov žamor dvoranom se  prostirao poput mirisnoga maestrala... Opijajući zvuk dlana u dlan što udara ponese me poput plimnog vala. I ja poželjeh biti na pozornici, osjetiti ljubav publike, orositi usne suzama njihovog ganuća! Noge me same ponesoše do zdjele s voćem gdje se maših za pogolemi ananas. Obrglivši ga objeručke, potrčah koliko mi je razina alkohola u krvi dozvoljavala, te se uspeh na pozornicu. Podigavši ananas u zrak, zahvalih auditoriju na prevelikoj časti što sam među njima, na podršci koju mi pružaju. Svečano obećah da ću se truditi opravdati povjerenje koje su mi tom neprocjenjivom nagradom ukazali. Zahvalih roditeljima, prijateljima i svojim vjernim čitateljicama. Ne zaboravih spomenuti ni (sad već pomalo i bivšu) domovinu Hrvatsku.

Tako mora da se osjećao i američki Predsjednik dok je nedavno primao Nagradu za Mir. Kolege pisci prilažahu mi razdragano, otvorenih dlanova, s iskrenim osmijesima na licima; turski mediji sjatiše se da me fotografiraju. Čak sam i u očima zaštitara zamijetila nekakav neuobičajeni sjaj.

Bila sam u sedmom nebu. Bila sam zvijezda večeri. Dobila sam svoju prvu veliku književnu nagradu.

 COPYRIGHT ANAHIT

• isprike svim vama ljepotan(k)ama koji ste komentirali - nesto mi se skenjao format bloga, pa sam morala novi post otvarat... jao! molim stoga uvazite ovu ispriku kao sto ja svakodnevno uvazavam vasu skromnu ljubav!
  mima (04.11.2009., 03:40:57)
• divno!!! bravo!!! mislim da je vrijeme da dodjes kuci;)
  zaova (04.11.2009., 09:23:54)
• Jel ovo zadnji post? Nadam se mistično-spektakularnom rezimeu te sažetku za školske lektire!
  Ninja (04.11.2009., 12:01:27)
• Nego drugar'ce daj mi pošalji iznova slike. Nešto si ti to smuvala i prije postanja u blog.. dang :)
  danijela (04.11.2009., 20:07:20)

istanbul: gdje mačkama ne treba 9 života

Iako ovih dana slavim tjednicu blogiranja, moram priznati da me spomenuta obljetnica ne nalazi puno pametnijom što se tiče rečene forme. Premda mi žanr ispovjedne proze nije nimalo stran (dnevnik vodim već gotovo 20 godina!), s blogom se ne osjećam kao kod kuće. A konzultacije s prijatelji(ca)ma pritom nimalo ne pomažu. Dok mi jedni savjetuju da pišem kao da bih pisala sebi u bradu, drugi misle da je blogomdani prostor pametnije iskoristiti za neku vrstu putopisne reportaže i sl. Budući da ovi dobronamjerni savjeti prijete da mi reaktiviraju davno dijagnosticiranu shizofreniju, odlučila sam sastaviti jedan radikalno autističan zapisak, koji ipak može poslužiti i kao putopisno svjedočanstvo te svojevrsna životna po(d)uka!

Ne znam koliko pratite vremensku prognozu, ali meni je ona omiljeno štivo, pa ponekad znadem umjesto kakvog hvaljenog književnog djela satima čitati vremenske prognoze iz najrazličitijih dijelova rodnog nam geoida. (Neki od njezinih ogranaka dadu se čitati i kao čista poezija.) E, pa, vremenska prognoza ovaj put me gadno zajebala. Prije deset dana vrijeme u Istanbulu najavljeno je kao pomalo oblačno, no dežurna je vračara prilično precijenila vlastite vještine - već nas je na ulazu u grad, na posljednjoj stanici Orijent Ekspresa dočekao pljusak, koji odonda nije prestao padati, a ja nisam prestala proklinjati prevrtljivu meteoropitiju. No, osim što s vama želim podijeliti frustraciju oko vremenskih uvjeta u inače najatraktivnijoj turskoj destinaciji, ovim putem želim vam osloboditi prostor da se veselite mojoj nevolji i da pomislite kako mi - uza sve već prepričane nevolje s puta - uistinu nemate na čemu zavidjeti.

Ipak, zadržite li se predugo na toj pomisli, možda ćete se ipak prevariti – jer Istanbul svoju najveću dražest izlaže na ulicama; kišnima, vjetrovitima, oblačnima, kasnojesenje nokturnalnima. Iskaču ispod stolova, iz trgovina, restorana, ispod automobila, iz kontejnera i podruma. Ne: nije riječ o Kurdima - u pitanju su mačke! ...I oni koji me ne poznaju toliko dobro, zasigurno su već načuli za moju opsjednutost ovim plemenitim bićima – a u nju se možda najbolnije uvjerila moja djevojka Nataša kad me jednoć zatražila da biram između nje i mlađe nam mačke (koja voli spavati s nama u krevetu, što Nataša doživljava kao isključivo vlastitu privilegiju!). Ne znam trebam li se toga sramiti, no (hineći dugo promišljanje) od djevojaka na ponudi odabrala sam onu dlakaviju.

I, kao što možda zamišljamo da su se prema mačkama nekoć odnosili drevni Egipćani, tako se prema njima danas odnose građani Istanbula. Mačke su apsolutno posvuda – i svi ih vole, brinu se za njih, hrane ih, maze ih i, kao da se to sasvim podrazumijeva, puštaju ih na miru. Kad ih vidim tako lijepe, ponosne, mazne i sjajne srce mi nabuja poput cepelina, a ruka se maši za grbavu mi putovnicu koju bi makar zbog ovog iskustva vrijedilo zamijeniti za onu sa zvijezdom i polumjesecom. Ovaj nevjerojatni kulturološki fenomen ushićuje me, koliko i dira, jer ukazuje na to koliko je proizvoljna ljubav ili mržnja spram negovorećeg subjekta. Mačke koje ovdje bez ženiranja ušetavaju u restorane i druže se s gostima, pa (ako im dozvole) i jedu iz njihovog (Markovog) tanjurića, u Hrvatistanu bi pri sličnom pothvatu najvjerojatnije ugostili mišomorom.

Vrijedi li mi pozivati se na velika književna imena koja su u mačkama pronalazila nadahnuće? Premda sama u njima nalazim ponajprije utjehu i blaženi odmor od ljudske vrste, budući da smo na ipak na književnom putovanju, pozvat ću vas samo da pročeprkate po policama kućne biblioteke i prisjetite se mačjih svjedočanstava T. S. Eliota, Yeatsa, Lewisa Carrolla, Williama Blakea ili Rilkea, a svakako od susjeda posudite kineske pjesnike srednjevjekovlja i majstore haikua carskoga Japana… (Keats, Shelley, Borges, Neruda, Emily Dickinson i Shakespeare vjerojatno vam već otprije leže na noćnom ormariću.)

I ne brzopletite stoga kad vam mačka prijeđe preko puta! Vaš je izbor hoćete li je protumačiti kao zlokobnu glasnicu nesreće, gipko nadahnuće, ili pak buduću krevetsku partnericu.

• mačkoland, ko bi reko! sad me dušmani mogu do mile volje zvat turkinjom. :P
  asjaba (02.11.2009., 04:17:45)
• buhaha, chestitam na inspiracijama! :)))) skoplje i nekakva donka, vlak do soluna i brijanje noga, istanbul i machke :) taman sam sada ukopchala shtos i bash mi je zao shto je istanbul zadnja destinacija, zelim josh! Mima's unclyclopedia :)
  Donkey (02.11.2009., 08:05:17)
• I have lived with several Zen masters--all of them cats. Eckhart Tolle
  Kobajagić (02.11.2009., 09:04:13)
• Thumbs up :)
  Provincijalka (02.11.2009., 09:36:45)
• vodimo nase macke na izlet u istanbul!
  nat (02.11.2009., 10:41:45)
• krevetska partnerica? baš ste urbani svi ovdje...
  cura (02.11.2009., 10:47:23)
• Što jes' - jes', istanbulske su mačke priča za sebe. Jednom ću je napisati, i cijeli će svijet ostati zadivljen. A vi, gospođice Simić, bit ćete mi recenzentica i promotorica iste na svom blogu, pa će moj uspjeh djelomično biti i vaš. Potom ćemo se napiti rakije od ruža i hodati po Bosporu poput rahmetli Isusa.
  domagoj (02.11.2009., 11:51:45)
• odlican post :)
  Petra (02.11.2009., 12:37:17)
• nisam ni moro kliknut link "hvaljenog književnog djela" da znam koji ču naslov tamo nači:) don't cat yourself od tolike slatkoche:)
  ž (02.11.2009., 14:35:51)
• sa 14 godina, u barceloni: telefonska govornica, razgovor sa mojom majkom: ushiceno objasnjavam da se nalazim u predivnom, anonimnom parku sa pogledom Na luku i da ima bar 30ak dobro uhranjenih macaka, svih vrsta i boja.koje su pitome. i mazne. ona me pak obavjestila da sam zaboravila cetku za kosu.
  agnes (02.11.2009., 18:59:02)
• Krasne su na posljednjoj fotografiji muhamedove ljubimice
  Rista (02.02.2010., 15:29:56)

slow train coming

Zašto žene i zimi briju noge? Iz istih razloga zašto i svaki dan mijenjaju donje rublje – u slučaju prometne nesreće  ili neke općenite nezgode koja bi ih mogla dobrano osramotiti završe li na hitnoj pomoći ili na groblju. Zato sam se i sama, premda se u sezoni dugih hlača bijesno opirem tom nesretnom društvenom pritisku, od glave do pete ostrugala brus papirom pred ukrcavanje na vlak koji će nas iz obližnjeg Thessalonikija (poznatog i kao Solun) odnijeti do konačne destinacije, carskog Istanbula. Ovaj vlak, za razliku od onih koji su nas dotad nosali od Triglava pa do Vardara, obećavao je udoban horizontalni smještaj i egzotične zemljovidne kulise, a Solun je bio mjesto susreta i pripajanja ostatku spisateljske ekipe – oni su u međuvremenu nastupali u Beogradu, Sofiji, Sarajevu, Bukureštu… Budući da su nas čekale i prevoditeljske radionice, veselila me pomisao da će moje priče možda biti prevedene i na jezike opskurnije od hrvatskog.

Solun nudi mnoštvo dražesnih lokacija, no mi posjetismo tek jednu – restoran u centru grada u kojem se gargantuanski gostismo ostatak dana, smetnuvši s uma ostatak ekipe i svrhu putovanja (sjetimo se, međutim, da je i veliki Rabelais naglašavao da piše samo dok jede i pije, što je proizvodilo i iznimno jestivu prozu!). Srećom, na vrijeme se otrijeznismo, pa pohitasmo do željezničkog kolodvora gdje se na ukrcajnom peronu napokon združismo sa svim geopoetskim frakcijama – simpatično društvance, pomislih… No nije li tako mislio i Hercule Poirot kad se svojedobno našao u istome vozilu?

U vlaku pisci izvadiše alkoholne napitke iz vlastita podneblja, te se krenuše zbližavati. Ja sam dulje vremena neumorno i ljutito pokušavala uštekati laptop u strujni otvor koji pak nikako nije htio proraditi – sve dok se nisam dosjetila da pročitam natpis na štekeru: samo za brijaće aparate. Budući da sam taj dio posla odradila još tamo u Skopjetu, nije mi preostalo ništa do da se krenem priključiti alkoholnim orgijama. Međutim, na putu do epicentra zbivanja (Efeov spavaći kupe, dakako), naiđoh na zanimljivo društvance koje je raspravljalo o nedavnom nam ratu u regiji, uzrocima, posljedicama, istinama s malim i velikim početnim slovom. Budući da u društvu nije bilo Srba, tek jedan Englez, jedna Židovka, jedna Bosanka i nas dvoje Hrvatina, lako smo usuglasili verzije… No, da je zajednički jezik o ovakvim temama moguće pronaći tek u pomičnom, fluidnom prostoru vlaka potvrđuje anegdota beogradskog nastupa na kojem je Adisa čitala svoju ratom obilježenu poeziju, a Netalie prikazivala film o jeruzalemskom Prideu. Jezik na kojem im je publika odgovarala bio je onaj nelagodne šutnje.

Dobri stari klišej veli da prava umjetnost nadilazi granice i da je njezina poruka sverazumljiva, univerzalna, no jasno je da se čak ni takva poruka ne probija lako kroz katran koji se stoljećima taložio u ušima. I premda nam to ne stoji u opisu projekta, čini se da je jedna od misija Word Expressa, ili makar tek njegova bitna nuspojava, upravo taljenje ove skamenjene smole.

Vožnja vlakom, veli Netalie, za Židove nikad nije neutralan čin. Volim vjerovati da nije ni ova naša.

• najs last one:)
  ž (31.10.2009., 18:28:17)
• Mimo, uhvaćena si u fotošopu. Na prvoj slici bi ti po zakonima fizike kosa trebala stajati naopako. Tako da ne uvažavam(o) ni mršavije slike. Odličan post :)
  Bratućed (01.11.2009., 09:33:40)
• najsss:) sve si bolja!
  nat (01.11.2009., 19:27:33)
• Ko god se vozio srpskim vlakom (tj. vozom) zna da voznja istim nikad i nizakoga nije neutralan cin! Je li tako Mima? ;)
  aleksa (02.11.2009., 01:25:56)
• E da, i probaj da si nabavis konverter za taj steker u vlak\vozu. Ako neces da uzmes jedinu preostalu stranu u nekoj diskusiji, nema smisla ni da ucestvujes... :)
  aleksa (02.11.2009., 01:27:43)
• xe xe xe... dobro dođe rodbina u srbiji! srećom, to su oni s hrvatskim pasošima koji te mogu izvući iz nevolje (i zemlje) kad treba dokazati identitet na ambasadi... ;)
  mima (02.11.2009., 02:32:41)
• Mythos! Sjećam ga se. Nisam ni sumnjala da ćeš prigrliti neko književnoteorijsko alkoholno piće. Šta je falilo rakiji?
  pupoljkom nekoć si me zvala (02.11.2009., 22:02:19)

stanica: skopje

Neki od vas oštro su mi spočitnuli što ne izvještavam u dovoljnoj mjeri o izvanjskim događanjima, o izlozima knjižara u Skopju, o makedonskim tehnikama ninđucua, o ljudima čiji značaj nadmašuje onaj mini paradajza… Graktali ste i da lažem da sam smršavila. E, pa, neka vam bude. Počujte stoga o prvom danu koji smo propisno proveli na kopnu, o prvom čitanju nakon onog zagrebačkog. (Za nevjerne Tomice uskoro dižem i slike čitavoga stasa - prije i poslije operacije word express).

Nakon 24 sata putovanja i gotovo još toliko oporavljanja (koje ste do sad, osjećam to, vjerno pratili) sinoć smo doživjeli prvo čitanje u Maloj stanici, svojevrsnom pandanu našoj Booksi... osim što je skopski prostor dvaput veći, pušenje u njemu nije zabranjeno, alkohol se toči u potocima, a k tome u njemu ne možete kupiti knjige. Igor Isakovski, domaći pisac i Blesokov urednik, lokalni koordinator projekta, bio je naš Vergilije kroz makedonsko literarno podzemlje i arhitektonski najzanimljiviji dio nadzemlja (stari grad i kružni kilometar oko Kamenoga mosta), a ja sam k tome imala i vlastitu ljupku hostesu. Donku poznajem deset godina, toliko puta smo se u životu i vidjele, ali bih joj bez sekunde razmišljanja podarila bubreg, sve da ga i ne zatraži. Moja Donka udana je za Nasera s kojim ima sedmogodišnjeg sina Bornu. Donka je Makedonka, a Naser Iranac. Donkin iranski je slab, Naserov makedonski još gori, i zapravo oduvijek komuniciraju na engleskom. Borna, pak, govori samo makedonski – pa smo komunicirali tako što sam ga nekoliko puta bacila u zrak, a on mi je zauzvrat pokazao pernicu na Spidermana - čovjeka koji govori tisuću jezika. Uistinu, tijekom dvodnevnog boravka u Skopju sve me stalno vraćalo promišljanju jezika – ne toliko njegove poetske funkcije koja nas je ukrcala na word express, već one primarne, komunikacijske.

Lutajući gradom, dospjeli smo do starog željezničkog kolodvora čiji je sat stao 26. srpnja 1963. u 5:17, u trenutku potresa koji je razorio tri četvrtine grada. Pred kolodvorom nas je dočekao nitko drugi do Josip Broz mjedenom glavom, i čvrstim poprsjem. Titov oltar ovdje stoji neokrnjen – jugoslavenska zastava, nekoliko Titovih slika, biste. Postoji čak i političar koji se u kampanji koristi Maršalovim likom, ne bi li promovirao vlastiti i svoju stranku (vidi sliku).

Jugonostalgija u Makedoniji nedvojbeno nije izvan zakona, no već i sama lociranost Titovog oltara na kolodvoru gdje je vrijeme stalo simbolički zbori o njezinoj političkoj težini za makedonsku sadašnjost - i pogotovo budućnost. A mene pak opere svaki put kad se prisjetim kako su po raskolu bivše države, kao da se radi o kakvom gangrenoznom udu, novouspostavljene morale odrezati sve jezike i pisma osim svojega. Tko od poslijeratnih generacija danas čita ćirilicu (makar je osim Smrtnog nam Neprijatelja rabi još  desetak zemalja u regiji)? To je vještina kojim se kod nas ne valja hvastati.  S novim generacijama Slovenaca i Makedonaca lakše mi je razgovarati na engleskom. I kad smo stigli na čitanje u Malu stranicu, prvo što sam uradila bio je kompletni sken publike, procjena godišta, kalkulacija hoće li me pohvatati. Čitati hrvatsku ili englesku verziju priče…? Glupa dvojba ili...?

Čitav vrsni mješoviti nogometni tim pisaca izredao se pred mikrofonom. Nas četvero protagonista koji smo se danima dovlačili iz Zagreba, plus Slovenac Mirt koji nam se pridružio u Skopju, uz pojačanje šestero domaćih autor(ic)a. Od nas stranaca, jedino smo Marko i ja čitali bez prijevoda. Pred teškim crvenim kazališnim zastorom čitala sam novu priču, pokušavajući procijeniti relativnu težinu svake pojedine riječi. Ako mi se koja činila preposlijeratna, mijenjala sam je u hodu. Isprva žamorna, nemirna i neusredotočena, primijetila sam kako se publika sa svakom novom rečenicom sve više utišava. Počeli su istinski slušati. Pet dugih minuta šutjeli su toliko intenzivno da se mogao čuti sat sa skopskog kolodvora. Nisam znala da li da se radujem, ili da strahujem.

Na kraju su, kako to već biva, zapljeskali. Ni jače ni slabije no drugima. Iz puke pristojnosti, ili s razumijevanjem, ne znam. Volim vjerovati da su šutjeli s ljubavlju za lijepu književnost, no nije li moguće da je tišinu zapravo punila neizdrživa žudnja za prepoznavanjem izgubljenog člana obitelji, nostalgija za vremenom prije nego što nam je Drug Jahve srušio kulu i pobrkao jezike?

• mimo zmaju, slatki raju, mili zavičaju, ponosan sam na tebe (a kudikamo manje na sebe, koji ne spavam - kad mogah - u ovaj kasni sat, vec ti komentiram blog, ubijo me...)
  ćipanza (31.10.2009., 01:01:54)
• Uvijek iznova me uspiješ iznenaditi. Bravo, bravo!
  Ninđin sin (01.11.2009., 09:31:43)

ja sam blog tvoj

Nu: koliko zaprekjučer sam rogoborila protiv bložne forme, a sad mi je dostupnost wirelessa glavni orijentir u vremenu i prostoru. Netom razbuktala opsesija počela je ozbiljno narušavati moj ionako upitan ugled među spisateljskim kolegijem ovdje u Skopju – poput kakve autistične daktilografkinje čitav svečan grupni ručak provela sam s laptopom pred sobom, pogleda nasukanog  na ekran, jednom rukom naslijepo nabadajući mini paradajz, drugom pokušavajući iznaći način da promijenim sadržaj rubrike favoritnih mi blogova (uspjela, vidi desno).

Međutim, s prezirom i odbacivanjem kolega lako sam se pomirila zapazivši dvije fascinantne nuspojave moje novostečene ovisnosti. Neodoljiva potreba za kreativnom ekspanzijom u virtualnom prostoru potpuno mi je nadglasala sve one čisto fiziološke naravi, deaktiviravši mi pritom i centar za glad. Jedem rijetko i preko volje, hlače mi spadaju i vuku se po zemlji (što pritom i jedva primjećujem). Manekenska figura, koja mi je uz članstvo u hrvatskoj Akademiji uvijek ostajala tek tugaljiva tlapnja, neizgovoriva nada, danas mi je (baš kao i članska iskaznica HAZU-a) izvjesnija no ikada. Što je istinski ironično, primijetit ćete, budući da ni za jedno više nimalo ne marim. Uz tjelesnu transformaciju dogodila se i ona kreativnog tipa; u nezaustavljivom odronu elektronskih jedinica i nula slova mi sve lakše izmiču pod prstima, frenetično gradeći sve fantastičnije cyberdisleksične konstrukcije… zbog kojih će me i spisateljska zajednica akoblogda opet prigrliti.

• Što vidiš po izlozima knjižara u Skopju?
  Fimbald (29.10.2009., 11:33:06)
• Ne radi link na tits and plants
  Link mašina (29.10.2009., 12:13:41)
• ne laži da si smršavila!
  komentator (29.10.2009., 13:20:16)
• od informacija u ovom blogu: na svečanom ručku negdje u skoplju služili su mini rajčice. imal' (još) štogod/tkogod zanimljiv u tom vlaku i cijeloj putešestviji osim tebe?
  anamarie (29.10.2009., 13:35:18)
• http://www.amazon.com/Guardians-Being-Eckhart-Tolle/dp/1577316711
  Nindža (29.10.2009., 13:37:00)
• cekamo putopis, tekst i fotke :)
  donkey (30.10.2009., 00:04:03)
• ili makar neki znak da te nisu kidnapovali braca makedonci (oni tamnoputiji sto obitavaju u severnim delovima)
  aleksa (30.10.2009., 00:36:01)
• jel se stiglo od vardara pa do bospora? :) kikirikiiiiiiiiiiiii!
  ž (30.10.2009., 11:24:32)

Hotel Balkan

Otkad smo se u ponedjeljak, poput dvaju pari Pepeljuga, pet minuta pred ponoć ukrcali u omiljeno prijevozno sredstvo umjetnika (i) beskućnika, prošlo je točno 33 sata (a samo za tu kalkulaciju dodajte još barem jedan). U tom sam vremenu dvaput jela i niti jednom spavala dulje od petnaest minuta u komadu. Kako to zna biti kad se ekspediciji priključim ja, vlak koji nas je na krilima književnog bratstva i sestrinstva trebao u Skopje dovesti brzo i bezbolno ponio se poput najobičnijeg domaćeg izdajnika, vjernog pretplatnika koji se ne pojavi na premijeri. Nedvojbeno dobronamjerno hoteći u nama zakuhati kreativne sokove, Organizator puta spavaća kola odlučio je zamijeniti onim sjedećim pa je osmosatno tračničko teturanje do Beograda bilo nalik predugoj i mučnoj partiji Rizika u kojoj četvero igrača pokušava na račun drugih osvojiti što više prostora za glavu, ruke, noge i ostale organe esencijalne za planirani umjetnički performans, ili tek puko preživljavanje.

Uz to je jedna od putnica (ja nisam, a vi pogađajte koja bi mogla biti) bila prisiljena svakih deset minuta pudrati nos i mokraćovod, a i vlastiti bol u križima podsjetio me na to da su vremena kad sam mogla bez kobnijih zdravstvenih posljedica spavati sjedećke, stojećke, po autobusima, željezničkim kolodvorima, tuđim kadama ili pod otvorenim nebom za me već nostalgična prošlost.

Bilo kako bilo, a recimo samo da me nije iznenadilo, svevišnji se pobrinuo/la da u Beograd ne stignemo na vrijeme da presjednemo na planirani brzi vlak koji nas je u Skopje trebao dovesti u normalan sat i na ležaj koji neće iskati psihofizički regres u slatko doba uterusnog podstanarstva. S viškom vremena na rukama i u nogama, odlučismo spontano prošetati do centra Beograda, pod vodstvom demokratski odabranog nam Vođe grupe, strogog no pravednog komandanta Marka. Kako bi se i očekivalo od pjesnika-povjesničara, prva nam je postaja bio velebni lobi/kafe hotela Moskva, arhitektonske niše nedavno prevaziđene ideologije. Znam da prevaziđen nije hrvatska riječ.

Neuobičajeno ljubazno osoblje i pokoji usamljeni gost - hodajući relikt komunističke ere, obećavahu uzbudljiv nastavak beogradske nam pustolovine. No, kako to već biva, čim mi je ova optimistična misao proletjela glavom, porozno nebo stade se turobno cijediti, pa ostatak vremena provedosmo tumarajući po knjižarama u centru grada, uzgredno bilježeći zidna glasila živahne i produktivne grafiterske supkulture (vidi sliku). Kad je sunce nakratko zasjalo, smetnuvši valjda s uma našu prisutnost u gradu, kolegu Turčina odvedosmo do Kalemegdana, da se podsjeti zlatnih dana rodnog mu imperija, pa se nakon kraće edukativne šetnje po tom opuštajućem prostoru odlučismo oprostiti od ovog „ideološki odvažnog“ (kako ga opisuje britanski turistički vodič) urbanog centra jugoistočne Europe te se polako zaputismo prema željezničkoj postaji… 

• Mogli ste ić stopom ili biciklom ili na krilima kornjače. A ovo je i vrijeme bundeva ;). Nekako mi prebrzo sad ide, već ste na željezničkoj postelji u Beogradu. Pazite na prstiće i petice, Pepeljugice.
  whiteflesh (28.10.2009., 11:49:41)
• Zanimljivo zanimljivo i lepo srocheno. Nego mene josh vishe zanima, dokle ste stigliiiiii? Jutros sam vozila bicikl i gledala okolu da te vidim po ulicama Skoplja...
  Donka (28.10.2009., 12:22:02)
• Spominješ slike, dodaj kad stikneš. Ako ponestane tetsubušija, reci da šaljem. Hu-ha!
  Nindža (28.10.2009., 12:36:20)
• aaaaaaaaahahahahahahhahahhahhahaaaaaaaaaaahahahhahaAHHHHHHHHHHHHAAAAAAAA
  gloria scott (28.10.2009., 13:24:02)
• Yeah
  MojaZvijezda (28.10.2009., 13:49:28)
• Ne naginji se kroz prozor vlaka! I ne pipaj tuđa tijela u tunelu, pohotnice!
  Mokilok (28.10.2009., 14:18:50)
• di su slike?
  glup (28.10.2009., 14:21:36)
• ispričavam se zbog omanjeg vizualnog zastoja! uskoro će hrvatski dio tima dignut fotke! sve vas cjelivam u slijepo oko!
  mima (28.10.2009., 14:45:57)
• ajde djevojčice cimni koga za rukav pa se lijepo uslikajte svi. nema te.
  nataša (28.10.2009., 17:42:41)
• Ne libi se blogoglagoljivog žanra - valjda i sama vidiš da ti ide ko pjesma. Hmm, nešto bi se tu sigurno dalo i uglazbiti, jesi li ponijela ukulele da prebireš dok vlak jezdi kroz mećavne stepe (ili balkanska gorja, manje bitno)? U svakom slučaju, pročitaj poučnu priču koja slijedi i otkrit ćeš da si opet, makar nehotice, na braniku roda i naroda... Slasno grizi i gazi dalje! http://jezebel.com/5391794/the-female-blogger-deficit-are-we-too-nice-or-not-nice-enough
  vlatka (28.10.2009., 19:12:21)
• kajeo'o? 29. je, nema apdejta? .)
  gabe (29.10.2009., 00:33:00)
• gospođiće Šimić - vaš filozofijski background razvidan je i bez korištenja stranih riječi kao što je relikt! Hrvati vole jednostavne riječi, po mogućnosti jednosložne i bez latinskih korijena
  imenica (29.10.2009., 08:20:38)
• hrrrr-zzzzzz, hrrr-zzzzzz....
  perica (29.10.2009., 10:30:50)
• Gdje si kako si, ćekam apdejt!
  Kolaborator (29.10.2009., 11:12:49)

WE u Zagrebu

Obišavši zdanja od najvećeg kulturno-umjetničkog značaja; zgradu Sabora i šankove ključnih punktova zagrebačke Špice, Raman Mundair, pjesnikinja indijskog porijekla s britanskom putovnicom i boravištem na Shetlandskom otočju i Efe Duyan, turski pjesnik, stručnjak za kratku formu (bilo da se radi o poeziji ili o alkoholnim napicima), bili su spremni provesti vikend sa zagrebačkom bibliofilnom publikom... koja ni ovoga puta nije podbacila. Uistinu – da je svaki od posjetitelja sa sobom poveo širi krug prijatelja, tucet talaca i pokojnu rodbinu unatrag sedam koljena, ne bismo lagali ustvrdivši da je Booksa bila dupkom puna! 

• Bravo :)
  Fimbald (28.10.2009., 12:37:46)

Razdjevičena bezbložnica

Otkad znadem za sebe, dvije stvari u meni nepogrešivo bude intenzivan osjećaj strave i nespokojstva: vožnja vlakom i institucija bloga. Čak i kraće mi željezničke pustolovine u pravilu završavaju krađom novca, mobitela i/ili dokumenata te potucanjima po hrvatskim konzulatima širom svijeta u pokušaju da povratim vlastiti identitet. Institucija bloga, pak, uvijek se činila beskrajno daleko od moje (po)etike slobodnog vremena (koje radije provodim u jalovom pokušaju dresure mačaka), pri čemu su me možda najviše odbijali intenzitet i kvaliteta agresije koju ova pseudokomunikacijska forma ima naviku generirati. Odvajkada zato zazirah od pomisli da se latim virtualnog murećepa (tur. tinta, op. prev.) i njime zapišam svoj komadić hrvatskog međumrežja. Teško mi je stoga objasniti koji me je vrag gonio da uredništvu matičnog portala ishitreno ponudim da s knjiško-vlačnog putovanja JI Europom vodim nomadski blog. Na to pitanje neka odgovore stručnjaci, a  ovo će u svakome slučaju, biti rijetka prilika da svoje umjetničke, geopolitičke, a akobogda i seksualne neuspjehe i kataklizme podijelim s onima koji će ih znati cijeniti, te u njima istinski uživati.

p. s. Primijetit ćete da je prvih par zapisaka antedatirano. Razlog tomu je prozaičan - nakon nekoliko dana proklinjanja etera zbog nemogućnosti pronalaženja bežičnog interneta i mučnog ručnog zapisivanja bilježaka, u trenutku prosvjetljenja izazvanog 24-satnim besanim putovanjem shvatih da gumb na laptopu zadužen za tu funkciju nije bio aktiviran.

• mima koga ti farbaš? kad si pisala anonimno-pljuvački blog književni terorist onda ti je blog bio sasvim ok...
  lice mjer (28.10.2009., 12:47:12)
• dragi licemjeru, vjerovao ili ne, ja uvijek stojim iza onoga sto pisem, pa cak i kad to cinim na internetu. anonimnost koju spomenuti medij nudi nikad mi nije bila seksi. sugeriram ti da svoje izvore informacija malo bolje provjeravas. drugarski pozdrav.
  mima (28.10.2009., 14:33:03)
• a onda je svizac zamotao čokoladu...
  lice mjer (28.10.2009., 16:23:46)
• dear prijateljice, pače, poznanice, lijepo putuj i ne obaziri se na otrovnjake. blogosfera i služi za usavršavanje vještina socijalne interakcije. igra je ovakva: anonimni se pljuvačkom nabacuju po neanonimnim što potonje čeliči, a ove prve dodatno truje. stoga, sretno i berićetno, profitiraj!
  nataša (28.10.2009., 17:36:08)
• @lice mjer... Da pažljivo čitaš, odmah bi ti bilo jasno da književni terorist nije Mima. Da pažljivo čitaš odnosno gledaš, možda bi i ovu slatku rečenicu iz drage nam korporativne reklame znao i upotrijebiti u pravom kontekstu. Dakle, tip koji pokušava teti u dućkasu objasniti da je svizac zamotao čokoladu je u reklami stvarno vidio kako svizac mota čokoladu. A to mu teta nije vjerovala. E pa, vidiš, ti si teta. Ne slušaš kad ti netko govori istinu jer si već donio svoj sud utemeljen na tome šta su zlobno malo selo i pokvareni telefon rekli. I patroniziraš. I ne razlikuješ ni fikciju od fikcije, odnosno Mimin rukopis od nečijeg tuđeg, ni fikciju kao žanr od laganja kao banalnosti.
  Svizac (28.10.2009., 18:02:22)
• @lice mjer A što je najgore, vjerojatno se nalaziš među Miminim fejs prijateljima, istinoljubivče.
  Svizac (28.10.2009., 18:08:13)
• pa dobro di je više ta čokolada???!!
  ski (28.10.2009., 20:20:39)
• Ljubav spram macki mi je urođena... Posebno sam sretan i Bogu zahvalan jel posjedujem macku sa kojom cu sa užitkom provesti svih 9 života!!! Macka volim te previše!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Pipiflic
  Branimir Cvitanović (30.01.2010., 16:21:47)