post skriptum - re/kapitulacija
Već sam nekoliko dana u domovini, skrivam se od pomahnitalih obožavatelj(ic)a koje stekoh pišući ovaj blog. Poput pok. kraljevića popa ni ja više ne mogu kao normalan čovjek/žena nonšalantno posjetiti kvartovski supermarket, otići u kino, ili metnuti na krilo kakvo djetešce - svaki moj pokret pomno je zabilježen, nijedan moj udisaj ne promiče proždrljivom medijskom panopticonu. Stoga sam odlučila da ovo bude moj posljednji bložni zapis - a moj opus i dalje ćete moći pratiti u nešto manje popularnim formama filmske esejistike, proze i pokojeg vandalističkog grafita.
Budući da su posljednja dva dana u Istanbulu programski bila nesnosno intenzivna, moje blogiranje nakratko se preselilo u bilježnicu u koju sam zapisivala teme na koje ću se morati ovdje osvrnuti. Izgledaju ovako:
- čitanja/nastupi
- markov talent da se istovari u najrazličitijim okolnostima i lokacijama
- noćni život istanbula
- židovsko pitanje
Možda vas ne bih trebala previše zamarati s baš svim od navedenih točaka; ta koga uopće još zanimaju dosadnjikava čituckanja po kulturnim centrima, katakombama i knjiškim sajmovima? Ovaj dio programa, avaj, uistinu je potvrdio sve stereotipe o književnim manifestacijama kao najboljem prirodnom sedativu - usprkos tekstualnom potencijalu ponude, i više nego fascinantnim lokacijama, sama čitanja bila su nalik mucavoj redaljci štićenika umirovljeničkog doma. Što je istinska šteta, budući da je grupa u slobodno vrijeme demonstrirala vještine i talente kojima bi posramili i cirkus Kolorado. Jedan od najljepših takvih trenutaka doživjeli smo u ranim jutarnjim satima na terasi hotela Boutique kad smo se spontano mašili gitare (ja, Owen), defa (Mr. Tambourine Man, Makro Pogačar) i milozvučne frulice (Ivan) te skupno pristupili đemanju. Tko u ruci nije imao konvencionalniji instrument, simfoniji je pridonosio/la soljenkom, paprenkom, nožem i vilicom, škrgutom zuba, ili ultrazvučnim vibracijama kamere. Improvizacija je majka jazza, a bez jazza nema oralne književnosti; da je organizacijski tim WE-a bio zercu liberalniji, mjesto praznih stolaca i publike u zbjegu, naše nastupe obilježila bi pomama za poezijom i auditorijalni preporod.
GOKCE, KATERINA, ETERIČNI EFE
Što se tiče druge natuknice, koja vam se u ovom trenutku vjerojatno čini izlišna, neprimjerena, pa i pomalo neukusna - vjerujte mi da se u ondašnjim okolnostima često činila kao jedna od egzistencijalnijih vještina. Vidite, pri izbivanju iz domovine osobno me znade obuzeti neizdrživ osjećaj strepnje (koji je nerijetko sasvim opravdan: posljednji put kad sam boravila izvan Hrvatske, premijer je demonstrativno napustio radno mjesto!). Ova anksioznost svoju fizičku manifestaciju ponajčešće pronalazi u crevnoj konstipaciji, a kad se putovanje oduži na deset dana, jasno je da će doći do određenog psihosomatskog, pa i kreativnog disbalansa, koji je - sad mi je jasno - bio glavni uzročnik traumatičnog iskustva kojega sam doživjela pretposljednji dan boravka (i 9. dan začepljenja).
Izlet na obližnji sajam knjiga (sat i pol vožnje) obećavao je dobru zabavu i umrežavanje u istanbulske književne tokove. Turska publika bila je nestrpljiva, osjećali smo, da se upozna s istočnoeuropskom književnom proizvodnjom. Čitavo jutro vježbala sam pred ogledalom izražajne poglede i odrešite geste kojima ću pojačati dojam svojega lika i djela. Nestrpljivo sam cupkala u sebi, čekajući trenutak kad ću se uspeti za sajamsku propovjedaonicu i zavesti pastvu.
Istambulski sajam knjiga je golem, nepregledan. Naš je štand stajao pored venecuelanskog i kubanskog odakle su nam se smiješili Hugo i Che, punili nas nadahnućem za nastup koji će poroditi revoluciju. Dvorana u kojoj ćemo čitati bila je ovelika, stotinjak mjesta za sjedenje, i još toliko za one koji nisu došli na vrijeme da ugrabe stolac.
Da skratim, na čitanju se nije pojavio nitko. Stotinjak mjesta za sjedenje ostalo je djevičanski netaknuto, kao i naša grla. 
Podvijena repa ukrcasmo se na autobus, tješeći se mislima na vječnost i večernju ekspediciju u noćni život turske (zamalo) prijestolnice. Čim je večer pala, primih svoje Židove pod ruku te ih povedoh u ultrafancy noćni klub prigodnoga imena Ghetto. Da su ih dežurni frenolozi odmah pravilno etnički identificirali posvjedočio je i račun - dva martinija u čašama veličine naprstka platili su 40 turskih lira (140 kn), a na izlasku, da bi povratili imovinu, morali su za težak rad garderobijera nagraditi s još 10 lira (35 kn). Srećom, obližnja zalagaonica bila je još otvorena, pa su, par zlatnih zuba lakši, mogli nastavili slaviti u kvartovskom bircu s normalnim, istočnoeuropskim cijenama.
(GROUP-PIC BY ANAHIT)
Sljedeće jutro bilo je rezervirano za odlaske - taksiji su ekspresovce počeli odvoziti već od 3 ujutro. Mačke su nam se posljednji put protrljale o nogavice. Hotelski papagaj umjesto pozdrava je zamijaukao (živa istina: skupio sleng od hotelskog rezidencijalnog bijelog mačora). Očiju punih što suza rastanka što poslovične kišnice, dvadesetoro pisaca razletjelo se kućama, zaklevši se na vjernost, razmjenu prijevoda, tekstova i posjeta. Dok se zrakoplov rolao po pisti, prisjetih se posljednjih stihova celuloidnog Curtizovog spjeva.
I nasmiješih se.
Dakako, Marko se uspio istovariti i u zraku, tamo negdje iznad Kragujevca.
-
čak je i mene nostalgija ufatila... iako nisam bijo tamo:) i btw zakaj si preskočila one dijelove u kojima si pijana do obnevidjelosti?ž (07.11.2009., 17:42:44)
-
lazes da niko nije dosao na citanje?d (07.11.2009., 18:02:13)
-
@ž: nije istina! genetski alkoholizam sam obradila u postu o književnoj nagradi! @d: cross my heart and hope to die... actually, na kraju je ipak ispalo zabavno - barem u anegdotalnom smislu :)mima (07.11.2009., 18:11:15)
-
tebi sve ispadne zabavno u anegdotalnom smislu. al ja ne mogu verovati da nije bilo ljudi. u istanbulu. gradu s 15 mil. zitelja. c'mon.d (09.11.2009., 03:30:35)
-
ne znam koji je tocno razlog tomu bio: mozda geografska dislokacija i neatraktivno vrijeme radnje. mozda los pr... mozda se 15 milijuna ljudi na putu za knjizevni event sjetilo da su zaboravili doma ugasiti stednjak.mima (09.11.2009., 08:55:57)
-
Mozda vam niko nije dosao u Istanbulu ali je zato Marko imao (knjizevno) proseravanje iznad Kragujevca... neizmerno mu hvala! :)aleksa (09.11.2009., 11:55:39)
-
Prvi puta ovdje... ali našla sam razloga za vratiti se! Pozdrav!Jasnica (11.11.2009., 19:59:39)
-
ljudi su skužili da je mima književni terorist pa joj nisu došli na čitanje uostalom, tko je uopće mima simić? objavila jednu knjigu, dobila nagradu i rekla da voli žene ludilo ili se zvijezda postaje kad ti je brat urednik u profilu?a? (23.11.2009., 14:48:34)
-
super blog. pozzzApartmani u Hrvatskoj (04.01.2010., 18:51:18)






I,
kao što možda zamišljamo da su se prema mačkama nekoć odnosili drevni Egipćani, tako se
prema njima danas odnose građani Istanbula. Mačke su apsolutno posvuda – i svi ih
vole, brinu se za njih, hrane ih, maze ih i, kao da se to sasvim podrazumijeva, puštaju ih na miru. Kad ih vidim
tako lijepe, ponosne, mazne i sjajne srce mi nabuja poput cepelina, a ruka se maši za grbavu mi putovnicu
koju bi makar zbog ovog iskustva vrijedilo zamijeniti za onu sa zvijezdom i
polumjesecom. Ovaj nevjerojatni kulturološki fenomen ushićuje me, koliko i dira, jer ukazuje na to koliko je proizvoljna ljubav ili mržnja spram negovorećeg
subjekta. Mačke koje ovdje bez ženiranja ušetavaju u restorane i druže se s gostima,
pa (ako im dozvole) i jedu iz njihovog (Markovog) tanjurića, u Hrvatistanu bi pri
sličnom pothvatu najvjerojatnije ugostili mišomorom.



Jugonostalgija u Makedoniji nedvojbeno nije izvan
zakona, no već i sama lociranost 


Otkad smo se u
ponedjeljak, poput dvaju pari Pepeljuga, pet minuta pred ponoć ukrcali u
omiljeno prijevozno sredstvo umjetnika (i) beskućnika, prošlo je točno 33 sata
(a samo za tu kalkulaciju dodajte još barem jedan). U tom sam vremenu dvaput
jela i niti jednom spavala dulje od petnaest minuta u komadu. Kako to zna biti
kad se ekspediciji priključim ja, vlak koji nas je na krilima književnog
bratstva i sestrinstva trebao u Skopje dovesti brzo i bezbolno ponio se poput najobičnijeg
domaćeg izdajnika, vjernog pretplatnika koji se ne pojavi na premijeri. Nedvojbeno dobronamjerno
hoteći u nama zakuhati kreativne sokove, Organizator puta spavaća kola odlučio je
zamijeniti onim sjedećim pa je osmosatno tračničko teturanje do Beograda bilo
nalik predugoj i mučnoj partiji Rizika u kojoj četvero igrača pokušava na račun drugih
osvojiti što više prostora za glavu, ruke, noge i ostale organe esencijalne za planirani
umjetnički performans, ili tek puko preživljavanje. 

