Word Express

07.11.2009. subota

post skriptum - re/kapitulacija

Već sam nekoliko dana u domovini, skrivam se od pomahnitalih obožavatelj(ic)a koje stekoh pišući ovaj blog. Poput pok. kraljevića popa ni ja više ne mogu kao normalan čovjek/žena nonšalantno posjetiti kvartovski supermarket, otići u kino, ili metnuti na krilo kakvo djetešce - svaki moj pokret pomno je zabilježen, nijedan moj udisaj ne promiče proždrljivom medijskom panopticonu. Stoga sam odlučila da ovo bude moj posljednji bložni zapis - a moj opus i dalje ćete moći pratiti u nešto manje popularnim formama filmske esejistike, proze i pokojeg vandalističkog grafita.


Budući da su posljednja dva dana u Istanbulu programski bila nesnosno intenzivna, moje blogiranje nakratko se preselilo u bilježnicu u koju sam zapisivala teme na koje ću se morati ovdje osvrnuti. Izgledaju ovako:
- čitanja/nastupi
- markov talent da se istovari u najrazličitijim okolnostima i lokacijama
- noćni život istanbula
- židovsko pitanje

Možda vas ne bih trebala previše zamarati s baš svim od navedenih točaka; ta koga uopće još zanimaju dosadnjikava čituckanja po kulturnim centrima, katakombama i knjiškim sajmovima? Ovaj dio programa, avaj, uistinu je potvrdio sve stereotipe o književnim manifestacijama kao najboljem prirodnom sedativu - usprkos tekstualnom potencijalu ponude, i više nego fascinantnim lokacijama, sama čitanja bila su nalik mucavoj redaljci štićenika umirovljeničkog doma. Što je istinska šteta, budući da je grupa u slobodno vrijeme demonstrirala vještine i talente kojima bi posramili i cirkus Kolorado. Jedan od najljepših takvih trenutaka doživjeli smo u ranim jutarnjim satima na terasi hotela Boutique kad smo se spontano mašili gitare (ja, Owen), defa (Mr. Tambourine Man, Makro Pogačar) i milozvučne frulice (Ivan) te skupno pristupili đemanju. Tko u ruci nije imao konvencionalniji instrument, simfoniji je pridonosio/la soljenkom, paprenkom, nožem i vilicom, škrgutom zuba, ili ultrazvučnim vibracijama kamere. Improvizacija je majka jazza, a bez jazza nema oralne književnosti; da je organizacijski tim WE-a bio zercu liberalniji, mjesto praznih stolaca i publike u zbjegu, naše nastupe obilježila bi pomama za poezijom i auditorijalni preporod.


GOKCE, KATERINA, ETERIČNI EFE

Što se tiče druge natuknice, koja vam se u ovom trenutku vjerojatno čini izlišna, neprimjerena, pa i pomalo neukusna - vjerujte mi da se u ondašnjim okolnostima često činila kao jedna od egzistencijalnijih vještina. Vidite, pri izbivanju iz domovine osobno me znade obuzeti neizdrživ osjećaj strepnje (koji je nerijetko sasvim opravdan: posljednji put kad sam boravila izvan Hrvatske, premijer je demonstrativno napustio radno mjesto!). Ova anksioznost svoju fizičku manifestaciju ponajčešće pronalazi u crevnoj konstipaciji, a kad se putovanje oduži na deset dana, jasno je da će doći do određenog psihosomatskog, pa i kreativnog disbalansa, koji je - sad mi je jasno - bio glavni uzročnik traumatičnog iskustva kojega sam doživjela pretposljednji dan boravka (i 9. dan začepljenja).

Izlet na obližnji sajam knjiga (sat i pol vožnje) obećavao je dobru zabavu i umrežavanje u istanbulske književne tokove. Turska publika bila je nestrpljiva, osjećali smo, da se upozna s istočnoeuropskom književnom proizvodnjom. Čitavo jutro vježbala sam pred ogledalom izražajne poglede i odrešite geste kojima ću pojačati dojam svojega lika i djela. Nestrpljivo sam cupkala u sebi, čekajući trenutak kad ću se uspeti za sajamsku propovjedaonicu i zavesti pastvu.

Istambulski sajam knjiga je golem, nepregledan. Naš je štand stajao pored venecuelanskog i kubanskog odakle su nam se smiješili Hugo i Che, punili nas nadahnućem za nastup koji će poroditi revoluciju. Dvorana u kojoj ćemo čitati bila je ovelika, stotinjak mjesta za sjedenje, i još toliko za one koji nisu došli na vrijeme da ugrabe stolac.

Da skratim, na čitanju se nije pojavio nitko. Stotinjak mjesta za sjedenje ostalo je djevičanski netaknuto, kao i naša grla.

Podvijena repa ukrcasmo se na autobus, tješeći se mislima na vječnost i večernju ekspediciju u noćni život turske (zamalo) prijestolnice. Čim je večer pala, primih svoje Židove pod ruku te ih povedoh u ultrafancy noćni klub prigodnoga imena Ghetto. Da su ih dežurni frenolozi odmah pravilno etnički identificirali posvjedočio je i račun - dva martinija u čašama veličine naprstka platili su 40 turskih lira (140 kn), a na izlasku, da bi povratili imovinu, morali su za težak rad garderobijera nagraditi s još 10 lira (35 kn). Srećom, obližnja zalagaonica bila je još otvorena, pa su, par zlatnih zuba lakši, mogli nastavili slaviti u kvartovskom bircu s normalnim, istočnoeuropskim cijenama.

(GROUP-PIC BY ANAHIT)

Sljedeće jutro bilo je rezervirano za odlaske - taksiji su ekspresovce počeli odvoziti već od 3 ujutro. Mačke su nam se posljednji put protrljale o nogavice. Hotelski papagaj umjesto pozdrava je zamijaukao (živa istina: skupio sleng od hotelskog rezidencijalnog bijelog mačora). Očiju punih što suza rastanka što poslovične kišnice, dvadesetoro pisaca razletjelo se kućama, zaklevši se na vjernost, razmjenu prijevoda, tekstova i posjeta. Dok se zrakoplov rolao po pisti, prisjetih se posljednjih stihova celuloidnog Curtizovog spjeva.
I nasmiješih se.


 
Dakako, Marko se uspio istovariti i u zraku, tamo negdje iznad Kragujevca.