|
Opet pobjeda, čak isti rezultat.
Točno 9.ožujka Valencija i pobjeda sa preskokom od 203 cm i sad 9.svibnja Doha i pobjeda sa isim rezultatom.
Tri tjedna aktivnog odmora, pet tjedana intezivnog rada stopostotne realizacije, ulazak u sezonu bez nervoze, put, pobjeda, povratak.
Sve kao večera sa besprijekornim rasporedom tanjura i pribora za jelo, hrana nedirnuta prstima, savršenog okusa, a na bijelom stoljnjaku ni mrvica kruha, ni kap slučajno prolivenog vina. Diskretna muzika nekog austrijskog klasika iz udaljnog kraja sale i tihi odmjeren hod konobara u bijelim rukavicama. Naposljetku blagi naklon vlasnika restorana pri odlasku.
Ako Ban rentaje „škatulu za sne“ uzet ću jednu da pospremim ovo dosad ….
Nekad bi ovo bila bomba, a sada je vijest, čak ni za naslovnicu. Nekako se lako naviknemo…
Ipak Blanš, ako ne vjeruješ da je izdržati u dobru jednako teško i da vrijedi, pročitaj ovo napisano veče nakon Svjetskog dvoranskog prvenstva u Moskvi 13.ožujka 2006. g.
Nepobjediva sestra
Pola je sata novoga dana. Već je 6 sati od natjecanja. Još sam vruć. Kroz prozor Moskva. Mnoštvo svijeća u nedogled i 14 milijuna duša oko mene u polukrugu od 50 km.
Znam da bi me moj trinaestogodišnji Luka večeras pitao: Tata, koju ocjenu bi dao ovom danu?
Sine, ovo je jedan od onih dana koji nemaju kraj, koji će bujati svakim mojim novim svitanjem više i više. Zato ovaj dan nema ocjene. Jednostavno on je za mene neprocjenjiv.
Na današnji dan prije godinu dana bauljao sam hladnim Zagrebačkim ulicama dok je tvoja sestra ležala na operacijskom stolu, a u mojoj glavi tutnjalo bezbroj pitanja u krug, pa ponovo u krug.
I da je ispod bolesničkog kreveta u Vinogradskoj upecala zlatnu ribicu od deset želja ni deseta želja ne bi opisala ovu zimsku kolajnu od šest letova iznad dva metra i srebrenom svjetskom medaljom.
Oporavak, lagani trening, traženje hormonalne ravnoteže, tegobno skidanje prekomjerne težine, teži treninzi, problemi sa jednim koljenom, obnažena fotografija, problemi sa drugim koljenom, odgađanje natjecanja, traženje nemogućeg na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju, samofinanciranje svega onoga što joj je za trening trebalo, od specijalne prehrane, rekvizita, sprava, saplemenata, specijalističkih pregleda, bez dana priprema van Splita, bez stipendije. Treninzi u dvorani iz koje je uvijek jednom nogom bila vani i gdje su se gradski moćnici poigravali međusobno preko njenih leđa, u dvorani u kojoj nema kupatila za tuširanje, nema pitke vode, u dvorani gdje zahod nema prozor pa te šiba kiša i vjetar, gdje prokišnjava kroz strop, a voda za kiša lije niz zidove, gdje se prozori ne mogu otvoriti jer su prekriveni plastičnom folijom da bi dobili stupanj dva neophodne topline.
Sjećaš se one Blanke kojoj je jaje na oko bio vrhunac kulinarskog majstorstva. E, nje više nema jer ova Blanka sama sebi priprema hranu pretvorivši se u vrhunsku kuharicu.
Lijeganje rano, rano ustajanje, popis dnevnih aktivnosti, priprema za trening, obaveze, priprema ručka, dnevni odmor , priprema za trening, drugi trening, regeneracija i postupci oporavka….Odgovornost, rad i nada.
Jasno ti je da ruska letvica, iako dobro potresena na 202 cm visine, na ruskim stalcima u ruskoj dvorani nije imala srca past ruskoj šampionki.
Blankin zadnji pokušaj na 204. Dvorana zviždi. Brzi zalet, snažan odraz, let….za malo.
I znaš šta mi je rekla; da će se truditi još više, da će bit bolja, da nestrpljivo čeka novi krug treninga.
I zato kada je sutra dočekaš nemoj je pitati je li osvojila srebro ili izgubila zlato. Sine, zagrli je čvrsto i poljubi, jer ona je tvoja nepobjediva sestra.
|
