|
Uf kako me dugo nije bilo... opet. Čini mi se da mi se život vrti i vrti, i nosi me tamo gdje hoću, ali i tamo gdje neću. U zadnjih godinu dana izgubih 3 jako dobra prijatelja... kao da mi je netko odsjekao srce. Umalo izgubih i oca koji je nakon 30 godina profesionalne vožnje imao prometnu nesreću. Ponekad ga ne vidim danima, ili je na putu, ili odmara ili uređuje gorice. U polusnu će voziti bez problema... i onda izbjegava nekog balavca na motoru, brenza, pokupi bankinu, odleti nekoliko metara u zrak, prevrne se i padne na krov. Samo 50 metara od kuće. Kad je to lupilo, nešto me stegnulo i otrčala sam vidjeti što je. Šok... mama skamenjena, svi se skupili, tata u autu na kojem se još vrte kotači. Stravičan prizor. Izvukli smo ga van, i sreća u nesreći pa nije bio vezan i nisu se otvorili zračni jastuci. Jer da jesu, neznam kako bi ga izvukli van. On ode u bolnicu a dečki iz HAK-a okrenuli auto... sva sreća pa je vozio novi Mercedes jer da je bio u malom autu, bio bi spljošten. Ovako čvrsta stakla nisu popucala i nije mu bilo ništa ozbiljno. Smrzavam se kad se sjetim tog prizora... i kad se sjetim da je žurio kući da mi da auto. Bijelo Dugme je imalo koncert, a ja živčana jer ću zakasniti. Nisam ih išla vidjeti. Više ih nemogu ni slušati. |
permalink print komentiraj
