<![CDATA[Transazija]]>http://bigblog.tportal.hr/transazijahr<![CDATA[Tokio - Narita - Taipei - Abu Dhabi - Beč - Zagreb]]> Emocionalno pražnjenje pred povratak. Gotovo sve je završilo. Preostao je jedino put natrag. Osamnaest sati leta do Europe, nakon tri mjeseca sporog i upornog udaljavanja.

Osamnaest sati leta kroz noć koju smo pratili na njenom putu na zapad. Filmovi, glazba, opuštanje... Kao u polarnoj zoni. Tek negdje nad Mađarskom konačno smo uhvatili zoru. Na bečkom aerodromu kiša, oblaci, hladan vjetar. Cijene skuplje nego u Japanu. Još uvijek sam se instinktivno klanjao ljudima. Moram se riješiti te navike...

Sami Beč nekako se promijenio otkako sam zadnji put bio tu. Posvuda natpisi na hrvatskom, na kolodvoru, po tramvajima... Skoro kao da smo već kod kuće.

Na austrijskim željeznicama raspad sistema. Vlak Graz-Maribor kasnio je preko sat i pol vremena. Na trenutak se čini kako će nam izmaći Zagreb, a povratak se odgoditi za još jedan dan. Anđelko se već ponudio da će doći po nas, i u Beč ako treba.

Presjedamo na nekoliko lokalnih linija, trčimo, ipak stižemo... Zidani Most i zadnji vlak za Zagreb. Navečer oko 20:30 stižemo na Glavni kolodvor. Sve je bilo nekako poznato; i kašnjenje vlaka i žuti fićeki i zastave za doček. Krug je zatvoren.

Nikola Kuprešanin


Povratak. Što da čovjek kaže drugima nakon puta? Još teže, što da, jebemu. kaže samome sebi? Kako mu je bilo? Pa tko to zna? Ja sigurno ne... Vraćamo se. Avionom, tramvajem po bivšoj K.u.K.metropoli, vlakom. Osjećaj praznine, zapravo, osjećaj ničega. Definitivno, nisam se želio vratiti. Gora je bila samo činjenica da nisam želio ni nastaviti put. Gdje, kak! o. s čim? Povratak u zagrebačku hibernaciju. Šablona. Sigurnost. U neku ruku, sjajno! Ali... do kada?

Preživjeli smo let China Airlinesom. Prosjek rušenja njihovih aviona je četiri puta veći od svjetskog prosjeka. Hazard. U svemu je caka to, da je i šesnaest puta veći, još uvijek je vjerojatnije da će me strefiti auto u Savskoj, kao ono nekoć. Nismo mi ti baksuzi, a ne... Znam curu čiji stari je preživio pad aviona i zaradio milijune na odšteti.

Tenzije polagano rastu kako se približavamo, i to ne samo zbog carine. Doduše, tuce falsificiranih kineskih satova, novi ipodovi, vibrator na daljinski (s deset brzina, pobogu), robotska ruka s šest elektromotora (za mog malenog nećaka), polaroid aparat (za brata) i još poneka drangulija su prava garancija za rendes-vous sa hr-carinicima. Da barba, ovo je peta brzina, za posebni užitak... Na kraju nas nisu ništa niti pitali, bez obzira na puste vize u našim pasošima. Lessie se vraća kući...

Slijećemo na kolodvor. Zapanjilo me ko! liko nisam doživio dolazak... Sve sam očekivao: i staru na kolodvoru
i Damirove frendove, i Anđelka, i fićeke. I tulum kod H.J. na koji nisam otišao. Jer, trebalo bi pričati, trebalo bi
biti energičan. A meni nekako mnogo toga nije bilo jasno, barem do sutra. Jer sutra sam opet kao onaj stari od
prije puta. Navodno.Šesnaest milijuna i bog te pitaj koliko još kilometara, u jednom pravcu. Ruska majčica votka, šamani, polomljeno i namješteno rame, termi(nator)tnjak Kine, Japan, Japan, Japan... Tora Tora Tora....Uskoro ništa do nekakvog sjećanja, do mašte. Čovjek se priupita je li ikad igdje bio. Barem do predavanja koja ćemo održati i na kojima ćemo se čuditi zajedno s publikom.

Dan iza u KSETu je P... klao disko, a meni se varoš činila malena i iscrpljena. Možda je stvar bila u meni, ne znam.

Jerko Bakotin




Doček na Glavnom Kolodvoru


Tu se sve započelo prije tri mjeseca...


...tu je i sretno završilo!


Anđelko i Transazija, povratak otpisanih
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=21.10.2007#12986http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=21.10.2007#12986<![CDATA[Shugyo]]>Uchideshi na japanskom jeziku znači useljeni učenik. To je nešto nalik šegrtovanju na zapadu i u našim krajevima. Učenik postaje dio učiteljeve obitelji i domaćinstva, sa ostalima dijeli niz obaveza od kuhanja, čišćenja, rada u polju, obavljanja raznih poslova, a za uzvrat prima najintenzivniju moguću poduku od majstora.
U modernim vremenima uchideshi programi postoje u ponešto izmijenjenom obliku. Zbog drugačije društvene strukture, dinamike življenja i same svrhe treninga, današnji uchideshi treninzi uglavnom traju mnogo kraće (po par tjedana, u iznimnim slučajevima nekoliko godina) i ne nose sobom toliko obaveza. Nestala su polja i oranice, učitelji i majstori mnogo češće rade u raznim biroima i korporacijama. Ipak, takav boravak je još uvijek daleko od turističkog, a obaveze su brojne.

Nemoto Sensei posjeduje malenu kućicu koju je uredio posebno za boravak svojih učenika. Tu sam živio zajedno sa još petoricom Šveđana. Svakodnevnica se dijelila na tri treninga i vrijeme između njih. Svakoga dana rano ustajanje, kuhanje, pranje odjeće, briga za kamizu (kućni oltar), čišćenje strunjača, održavanje domaćinstva...

Nemoto Sensei možda je najsrdačnija osoba koju sam upoznao na čitavom putovanju. Osim odlične poduke, svaki dan se trudio pokazati nam neku lokalnu zanimljivost ili običaj. Potpuno o svom trošku vozio nas je na razne strane po bližoj i daljoj okolici Iwame. Smatrao je kako bolje upoznavanje sa svim aspektima japanske kulture i života rezultira i boljim razumijevanjem i treningom Aikida. Posjećivali smo svakakva mjesta, od voćnjaka do hramova i nacionalnih parkova.

Na Dan starih ljudi (što je japanski nacionalni praznik) išli smo razgledati 3 sata udaljen gradić Nikko gdje je sahranjen prvi japanski Šogun, a koji je ujedno UNESC-o World Heritage Site. Posjetili smo i Onsen, tradicionalne japanske banje koje se sastoje od prirodnih termalnih izvora pod otvorenim nebom.

Posebno iskustvo bio je kupovina u malenoj trgovini drvenim oružjem na planini Tsukuba. Tu trgovinu drži jedan stari bračni par koji rukom izrađuje drvene mačeve, sablje, štapove, koplja, bodeže, razne ukrase, kipove, i ostalu opremu za trening. U tom zanatu nemaju nasljednike i kada umru dućan će se zatvoriti. Šteta, budući da se njihovi proizvodi danas smatraju možda i najboljim drvenim oružjem u čitavom Japanu, što mogu posvjedočiti i brojne borilačke škole koje svoje narudžbe ostvaruju kod njih.

Čajane, igranje go-a i japanskog šaha, sushi i tradicionalna kuhinja samo su upotpunjavali doživljaj koji nam je Nemoto Sensei tako nesebično priuštio.

Sami trening bio je vrlo tvrd i čvrst. Taijutsu (goloruka vještina) radio se polako, s puno pažnje za detalje, ali iznimno snažno. Vrhunski borilački mentalitet treninga obogatilo je i veliko iskustvo Nemoto Senseia, kojeg u Iwami prati glas bivšeg streetfightera. U mladosti je često znao odmjeravati snage s lokalnim pripadnicima Yakuze (japanska inačica Mafije), tako da je u tim sukobima često morao intervenirati i njegov učitelj, pokojni Morihiro Saito.

Trening s oružjem je naprotiv bio iznimno brz, žestok i snažan. Uglavnom se radio mač na otvorenome. Nakon svakog treninga bili smo mokri do kože, prebijeni umorni, ruku i prstiju odrvenjelih od napora. Navečer, na trening smo odlazili u stari osnivačev dojo i trenirali sa tamošnjim učiteljima, Inagaki Senseiem, Kobota Senseiem i drugima. Isoyama Sensei upravo je otišao u posjet u Europu, tako da s njim nismo imali prilike raditi. Takvi intenzivni treninzi ponekad se u japanskom jeziku nazivaju Shugyo.

Osim treninga i obaveza izvan strunjača, ostatak vremena provodili smo istražujući Iwamu i okolicu što je bilo vrlo lako i zabavno zahvaljujući biciklima koje nam je Nemoto Sensei nabavio. Dvadesetak minuta vožnje od kuće, kroz polja i malene šumarke, nalazila se rodna kuća Saito Senseia. U blizini je bio maleni izvor i svetište. Potok se u vidu vodopada hladne vode obrušavao ispod hrama, tvoreći omiljeno mjesto na kojemu je Saito Sensei vršio Misogi - vrstu obrednog pročišćavanja uz pomoć hladne vode. Mi smo vjerno slijedili taj običaj, svakodnevno obavljajući taj vrlo intenzivan ritual između treninga.

Kuhanje, druženje i pijenje zatim bi upotpunili dan. Pri tom su osobito popularne bile zabave koje je organizirao Inagaki Sensei, uz mnogo improviziranog plesa i pjesme. Vrijeme u Iwami, unatoč napornom treningu za mene je bio odmor i dobrodošla promjena nakon neprekidnog dva i pol mjesečnog putovanja. Nažalost, brzo je promaklo i sada se trebalo polako pozdraviti i s Aikidom, i Japanom i čitavim putovanjem. Slijedio je povratak kući.


Nikola Kuprešanin



Nemoto Sensei


U posjetu voćnjacima


Drveni oružar na planini Tsukuba


Graviranje imena u drške


Jo kata


Taijutsu


Misogi


Damirovo obredno pročišćavanje


Bicikliranje u okolici Iwame
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=14.10.2007#12815http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=14.10.2007#12815<![CDATA[Tokio: Završni osvrt]]>Ostalo je još nekoliko stvari na koje se treba osvrnuti u vezi Tokia. Nužno je reći da blog teško da može
prenijeti iskustvo tog nemogućeg grada... Vjerojatno će se nama samima, kada se vratimo, sve to činiti poput jedne
fantazije, jednog poremećenog, iskrivljenog sna, u jednom čudnom i sjajnom smislu. Grad, aglomeracija koja je nekako pored našeg vremena i prostora...

Još samo jedan detalj. Na primjer - Miraikan, muzej nove znanosti. Na pet katova i platformi možete promatrati eksponate iz područja poput vrlo suvremene medicine, nanontehnologije, robotike, znanosti o svemiru, biotehnologije, itd. Klinci piče uokolo, uče za konzolama. Naravno,  u školskim uniformama. Na primjer, postoji jedan ring, u kojem se nalaze dva elektronska, bukvalno rečeno, žohara. Demonstracija se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu preko playstation - joysticka možete voziti žohara. U drugom dijelu uđete u sobu koja se nalazi iza ringa. Postave vas na platformu na sjedalicu, dobijete joystick u ruke, na oči vam stave cvike za simulaciju 3D -a, i na platno ispred vas se projicira pogled iz žoharove glave. Totalno ludilo...! Naročito postaje bizarno kada vam zaposlenici muzeja vani postavljaju medvjediće i plišane zečeve koji su vama (pošto vam se projicira pogled iz žoharove perspektive) jednostavno ogromni... Naravno, čitava platforma se trese kako žohar hoda. Transformersi, jednostavno rečeno.

Ipak, ultimativni doživljaj je popeti se na jedan od tokijskih vidikovaca. Noću, naravno. To mi je bio jedan od ciljeva - da vidim taj prizor, sve otkako sam pogledao poslijednji Inarrituov fim (Babel). Kada nijema frustrirana klinka na kraju filma izlazi na balkon i pogleda ispred sebe u tu urbanu beskonačnost.

Stvarnost je mnogo dojmljivija... Tu prepuštam ovim skromnim slikama da govore. Gledajući u njih, pomislim na to koliko toga nismo vidjeli i otkrili u toj budućnosnoj zemlji čudesa... Pitanje je radi li se o zemlji budućnosti ili je zapravo riječ o paralelnom Ozu... U svakom slučaju, trebati će se vratiti i istražiti to detaljnije, površinu i utrobu te urbane ljepotice.

Jerko Bakotin



Tokijska burza...

Nakon škole...

...ravno u muzej

Od previše učenja izgledate ovako....

...ili ovako

Sve to na otoku Odaiba, robot-Ozu

Još jedan pogled na Šibuju

Poslijednji pogled na grad...




]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=9.10.2007#12699http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=9.10.2007#12699<![CDATA[Iwama - drugi posjet]]>Sredinom mjeseca u Iwami, u osnivačevom dojo-u održavao se seminar kojeg je vodio Moriteru Ueshiba, Moriheiev unuk i trenutni Doshu (čuvar puta, poglavar) Aikida. Interes za sudjelovanje bio je prevelik pa je seminar ograničen samo na one sa 3. Danom i poviše. čak i tako bilo je više od stotinu sudionika koji su se jedva nagurali na malenu površinu strunjača. Domaćini koji inače treniraju u osnivačevom dojo-u kao Isoyama Sensei, Inagaki Sensei, Kobota Sensei i drugi iz tog razloga nisu trenirali već su radije svoja mjesta prepustili gostima, a sami se pobrinuli oko organizacije.
 
Isoyama Sensei lijepo nas je primio, pokazao nam oko imanja i dogovorio slobodno snimanje i fotografiranje. Većina mlađih učenika pomagalo je u kuhinji i namještala stolove, nosila hranu, boce sakea i chochua (rižine rakije), vrčeve sa čajem, itd. U cijenu seminara bila je uračunata i velika svečana večera poslužena na niskim stolovima na tatamijima (strunjačama) u samom dojo-u. Nizali su se zdravice i govori. Na tom seminaru okupila se krema Aikikaia, mnogo poznatih i velikih imena u svijetu Aikida, a među okupljenima moglo se vidjeti i starih majstora od preko 70, 80 godina starosti. Naravno, bio je tu i određeni broj majstorica, no žene su ipak bile u manjini.

Aikido Moriteru Ueshibe iznimno je mekan, fluidan i dinamičan. To je predstavljalo popriličan problem s obzirom na broj sudionika, tako da se vježbalo najčešće "na smjene", u manjim grupama. Doshu je pritom stalno bio vrlo aktivan na tatamiju, provjeravao, ispravljao i nastojao spriječiti ozljede. Dodatnu gužvu stvarali su lokalni novinari i kamermani, kao i službeni snimatelji Aikikaia.

U jednom trenutku mi smo se iskrali i zamaknuli iza zida. Nekoliko stotina metara niže održavao se regularni trening Hitohiro Saito Senseia. U znak zahvalnosti za ukazano gostoprimstvo ostavili smo bocu Dingača, pozdravili se i potom jednako kriomice vratili natrag na Doshuov seminar. Diskrecija je bila prilično važna. Čuli smo priče o tome kako su ljudi izbacivani iz dojo-a i za mnogo manja kršenja novouvedenih razgraničenja na imanju.

Meni to zapravo i nije bilo toliko važno, do tada sam već odlučio da neću trenirati u osnivačevom dojo-u, budući da je tamo odnedavno ukinuti rad s oružjem. Diskrecija je bila više izraz pristojnosti i poštivanja želja domaćina. Politiku sam oduvijek prezirao i držao samo bespotrebnim utegom u  svakodnevnim izazovima koje trening i tako stavlja pred čovjeka. Srećom, u Iwami je živio jedan čovjek koji je u potpunosti dijelio moje mišljenje.

Hiroki Nemoto Sensei bio je najbliži učenik pokojnog Morihira Saita i njegov najbolji uke. Još prošle godine redovito je držao treninge u osnivačevom dojo-u, no otkako je Aikikai ukinuo treninge s oružjem dao je "otkaz". Unatoč tome Ostao je aktivan član Aikikaia, no također je pokrenuo i vlastiti uchideshi program, unutar kojeg je nastavio podučavati Iwama Aikido u punom opsegu, zajedno sa oružjem. Srednji put činio se tako i meni najboljim izborom. Razmjenio sam nekoliko mailova sa Europom, dobio potrebne preporuke (veliko hvala gospodinu Ethanu Weisgardu i gospođi Shigemi Nakata) i dogovorio boravak i trening u Iwami kod Nemoto Senseia.

Nakon završetka Doshuovog seminara Damir i ja pozdravili smo se sa imanjem obitelji Ueshiba i prošetali već skoro usnulim ulicama Iwame. Pronašli smo kuću Nemoto Senseia i strpili se do njegovog dolaska sa večernjeg treninga. U automobilu je dovezao i petoricu krupnih i kršnih momaka iz Švedske koji su već započeli svoj trening pod njegovim vodstvom. Upoznao sam tako buduće cimere i partnere na strunjačama, službeno se upisao u registar i popio sake dobrodošlice.

Posljednji dio putovanja za mene je počeo te večeri. Život i trening na tradicionalni japanski način, sa svim privilegijama i obavezama koje on sobom nosi.

Nikola Kuprešanin


Gužva na tatamiju


Gatame waza na Aikido način


Vježba bez obzira na godine


Svećana večera

]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=5.10.2007#12580http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=5.10.2007#12580<![CDATA[Tokio Tokio Tokio II]]>
Prvo, cosplay zoku. Ništa posebno, praksa koja postoji i na zapadu - ekstravagantno oblačenje da se privuče pozornost. Zoku znači pleme. Svakih desetak godina se na Jingu - bashi dešava smjena plemena koja nastoje izgledom privuči pozornost. Cosplay traje već desetak godina. Radi se o eksluzivno djevojkama od 12 - 17 (aproksimativno) godina koje se natječu u bizarnom izgledu. Onako, malo kinky, malo New Yorka sedamdesetih, no  sve skupa pretjerano preko krajnjih granica. One najekstremnije su zaista užasavajuće, probijajući sve granice lošeg ukusa... Još jedna posebnost je da one dolaze s namjerom da budu fotografirane... Desetine turista i fotoamatera se okuplja u freakhunt ekipu. A cure se samo namještaju i poziraju... Pristojno je pitati za dopuštenje prije fotografiranja...

Službena objašnjenja pričaju o tome kako se radi o curama iz bezličnih predgrađa, o povučenoj i neuklopljenoj mladeži koja živi za tu nedjelju popodne kada dovuku svoj crveno kričavi kovčežić na kotačićima i onda iz njega izvlače potrebnu opremu. kada ih se fotografira i kada su barem za kratko centar svijeta... Iza zavjese, naravno, izgleda manje fashionable, kao što smo ja i Damir svjedočili kada smo upali u lokalnu verziju mekdonaldsa koja je očigledno sabirni punkt i točka za pripremanje nastupa...

Eh, cosplay još kako tako. No, čuli smo priče i o kralju svih freakova koi uokolo hoda sa staklenkama sa zlatnim ribicama oko ušiju... Nakon kratkog vrzmanja ugledali smo i njega... Tu prepuštam da slika govori.

Odjednom iskrsava lik obučen kao superheroj, bolje rečeno kao karikatura superheroja iz jajvog B stripa, drži govore na japanskom, izgleda kao da zazivlje spasenje ili uništenje svijeta. Turbulentna mješavina jeze, groze i urnebesa.Začin za (skoro) kraj - čitavo vrijeme smo viđali jednog tranvestita s šaroliko obojenom kosom. Konačno je i on otpočeo s nastupom, koji se sastojao od puštanja visokofrekventnih krikova i trešenja te kose uz monotonu pratnju bubnja iz krčeće ritam mašine. Pod "bubanj" mislim na jedan jedini zvuk... Uskoro mu se u trešenju pridružuju djevojčice obučene kao lutke, mrtvački izbijeljenih lica. Nakon nekoliko minuta izgubili smo se od tamo.

Pokraj Jingu - bashija se nalazi Yoyogi park. Golema zelena površina na kojoj se okupljaju stotine različitih ljudi kako bi izvodili najrazličitije performance, od plesanja stepa do sviranja najrazličitijih instrumenata, glume, pantomime, itd... Nije pretjerivanje reći da se za lijepih dana tamo nađe nekoliko desetaka različitih performera i umjetničkih skupina. No, na samom početku parka se još uvijek osjeća dah Jingu - bashi... Riječ je o rokabiličarima, koji satima plešu uz loš (svi su loši, čini se) razglas. Skladbe iz pedesetih i šesdesetih tu žive zauvijek, kao i izgled koji je formaliziran do krajnjih granica. Crna duga kakaduovska kosa, sunčane naočale, hlače i košulja... Sve je by the book. I ponovno isti prizor, ljudi se skupljaju i fotografiraju.

Vanpovijesnost Japana se očituje upravo u tome da su preuzeli sve i svašta od Zapada, da manično preuzimaju zapadnu, najviše američku popkulturu i forsiraju je do krajnjih granica. No to se tamo, ispražnjeno od ikakvog konteksta i smisla, doima barem blago čudno. Fantastična estetizacija svakodnevnice bez ikakve poruke... Okružen svim tim ekstravagancijama čovjek dobije dojam...zoološkog vrta. Srećom, u Yoyogiju se vide pozitivnije strane toga. Bez pretjerivanja, izvodi se čista umjetnost, i to ne za novac, nego za čisti užitak...


Ono što je zaista zabrinjavajuće jest pachinko. Japanski fliper. Obično se nalazi u golemim klubovima koji se prostiru na nekoliko katova. Muškarci, žene, djeca, biznismeni, svi se igraju. Do jutra. Uz nevjerojatnu, naprosto nevjerojatnu buku. Čovjek ne čuje ni vlastite misli... Prvi dojam kada smo ugledali taj prizor - stotine ljudi kako sjede uz automate, bjesomučno igrajući, uz buku koja uporno svrdla i probija mozak - bio je - psihijatrija...

Naravno, to nas nije spriječilo da se okušamo. Vrlo brzo sam shvatio zaraznost pachinka - potpuno besmisleno stiskanje tipki, obarača na pištolju ili joysticka - jednostavno se osjećaš lakše nakona pobijenih 2 milijuna virtualnih čudovišta...Osim toga, osvojio sam nekih 5000 jena - oko 230 kn - na automatu. Iskreno, mislim da je lik naštimao tako da dobijem i eventualno navučem, naime, žetoni su ispadali što god ja pritiskao...Zapravo, nisu ispadali jedino onda kada bih pogodio kombinaciju sva tri znaka, to jest onda kada bi po logici stvari trebali ispadati.

Za kraj, Tsukiji riblja tržnica. Golema, golema peškarija. Glavinjali smo ponjoj od 7 do 9 ujutro loveći dobru sliku. Nevjerojatno more tuna i svih živih mogućih i nemogućih riba. Sve puno krvi... Golema klaonica. Uokolo piče dostavljači na malim vozilima, koja su više nego dovoljna brza da vas ubiju - pretpostavljali smo da su plaćeni poučinku i zato voze totalno bolesno...

Težak rad, noževi i riblje glave. Jegulje, skuše, saruni, trlje, lignje, hobotnice, školjke, alge. Tune se režu na licu mjesta, prvo na polovice, zatim na goleme trupce, zatim finim nožinama na fete... Često uz nadgledavanje čovjeka iz obližnjeg restorana koja odmjerava kolike fete sirove tune želi... Pipav i osjetljiv posao.

U svakom slučaju, uvijek je nakon toga moguće - i zapravo, s obzirom da sam u Japanu, po logici stvari nužno - otići na svježi sushi. Riječ je o posebno pripremljenoj riži, najčešće sa sirovom ribom. Možete birati između nekoliko desetaka vrsta ribe, uvijek je riječ o malim, estetiziranim komadićima, dovoljnim za dva - tri zalogaja. Onog momenta kada sam se odvažio, otkrio sam da je poprilično ukusno i sofisticirano, makar krajnje neobično. Kao i Japan sam.

Jerko Bakotin


1) Cosplay zoku

2) Rockabilly

3) ...

4) Superheroj

5) Igre bez kraja

Čupkanje zadnjih ostataka

Lijepi, crveni tunin odrezak...

Smrt je bez kompromisa
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=4.10.2007#12542http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=4.10.2007#12542<![CDATA[Tokio Tokio Tokio I]]>
Upravo to. Previše podražaja. Čovjek ubrzano postaje tup ili histerik od tolike količine impulsa.

Iskrcao sam se u Asakusi, kvartu u sjeveroistočnom dijelu središnjeg dijela Tokia i krenuo prema svom hostelu. Suprotno općem uvjerenju, u Tokiu se da proći s tek nešto više para nego u nekoj drugoj metropoli. Moj hostel je tako koštao svega 10-12 € po noći, što je jeftinije i od brojnih europskih gradova...

Asakusa je ostatak starog Shitamachija, trgovačkog kvarta. Znači, nema partija, klubova i inih pizdarija... Simpatične uličice s nizom dućana i radnjica. Duh nekog drugog Tokia. Tokom boravka u gradu sam prisustvovao još jednom matsuriju, ovaj se odvijao svega pedesetak metara od hostela. Kvartovski đir, znač svaka četvrtorganizira svoju feštu. Tokom promatranja tog festivala mi je palo napamet da je, čini se, japanska religija zadržala onaj iskonski karnevalski orgijastičko - kolektivni element, za razliku od mazohizma kršćanstva ili islama...

Ipak, u Tokio nisam došao proučavati religiju, i svaki dan sam uredno hodočastio na dijametralno suprotni kraj grada. Šibuja, Šinđuku, Harađuku, Ropongi... Mondeni, parti - kvartovi na jugozapadu grada. Recimo čovjek se iskrca na Šibuji i dođe na Hačiko križanje... Količina ljudi koja se tamo skupi dok se čeka zeleno svjetlo na prijelazu je nevjerojatna. More ljudi. Salarymani u crnim odijelima i kravatama. Cure u školskim uniformama, koje imaju, baj the vej, suknje do poviše koljena. Ni u kom slučaju ljudski izum; vrlo brzo vam postane jasno zbog čega je školarka u školskoj uniformi ultimativni element seksualnog imaginarija japanskih muškaraca: jednostavno je dizajnirana da postane takva.

Zatim kogals. Mlade žene sa Šibuje... Jednostavno najsređenije žene na svijetu. Inače, već smo istakli koliko se u megaurbanom Japanu (Osaka, Tokio) u određenim dijelovima grada i kulturama pazi na stil. Čovjeku se učini da u tih nekoliko ulica ima više stila nego u čitavoj Hrvatskoj... Skoro sva odjeća je dizajnirana tako da skoro isključivo izgleda. O uporabnoj vrijednosti ni govora. Pogotovo ako ste zapadanjak... Na primjer: među muškarcima su popularne košulje koje se kopčaju vrlo vrlo nisko, tek nešto poviše pupka. Naravno, pričamo o street fashion mladih (do 30 god) ljudi. Kada sam ja pokušao obući tako nešto prvo sam u ogledalu ugledao svoje dlake na prsima, da ne govorimo da su krojene za ljude s uskim ramenima. Izgledao sam potpupno nakaradno... No vratimo se na kogals. Riječ je o potpunom miniskirt attack, da promotrimo stvari iz pomalo seksističkog ugla... Naime, od 100 žena na ulici 80 nosi čizme do koljena i vrlo minimalnu minicu. Zatim, vrlo pažljivo sređena kosa, nokti, odjeća... Čovjeku se zavrti u glavi od te količine estetike i izražene seksualnosti...

Izgubiti se u toj masi od stotina tisuća ljudi! Ono što Tokio čini predivnim to je da NIKADA ne spava! Svakim danom - pa i ponedjeljkom - u gradu se odvija pet - deset partija. U sedam sati ujutro na Šibuji se susreću stotine partijanera koji se vraćaju kući sa stotinama men in black&ties koji odlaze po kruh svoj svagdašnji... Kad smo već kod partija, nužno je istaknuti da je to jedna stvar koja je u Japanu skupa. Izašao sam tri puta - i to stjecajem okolnosti sva tri puta u isti klub zanimljivog imena Womb (maternica!). Naravno, klub ima četiri floora na četiri kata. Sva tri puta kada sam izašao u Wombu je bila neka posebna atrakcija - Tiga, Andy C i James Lavelle, tako da cijena od nekih 250 kn zapravo i nije bila ne znam kako turbomega ekstremna...  No prvo, najobičnija večer u klubu će vas u prosjeku doći nekih 100 kn. Dobro, na svakih 30 partija se zalomi jedan besplatan, budimo očajni. Ali cijene pića su zaista kriminalne. Red Bull 40 kn. Malo pivo 25 kn. Dobro, možda ni to za nekog nije previše, ali za mene je to značilo da sam u praksi cuclao jednu, najviše dvije pive čitavu večer...

Partiji su spaljeni. Čini se da nema nikakve droge, barem je ja nisam vidio. Niti su ljudi nešto ekcesivno pijani. Naravno, ima masu ekipe koja spava po podu ili stepenicama, no sve je nekako... skulirano. Nema ekcesa. Sve se odvija kao po nekakvoj shemi. Security i nemaju posla. Zato se na podiju pleše do jutra. Naime, u Tokiu od negdje jedan ujutro do pet ne voze metroi, vlakovi i ostali elementi javnog prijevoza koji zaslužuju poseban opis. Zbog toga kada ste jednom negdje onda ste tu barem do pet. Taksi u principu nije opcija, cijene su astronomske. Dakle ostaje ples... Super je što se u šest ujutro ekipa i dalje divlje razbacuje kao da je sve tek počelo... Kakav Berlin, Pariz ili Barcelona! Japanci plešu kao da ih se hrani dinamitom a ne rižom, sirovom ribom i miso juhom koja je od ribe i algi... Plus, šema sa umjetnom maglom - u Wombu se ne štedi. Drugim riječima, znate kako je kada ste negdje u gužvi u defacto ne možete pasti jer vas pridržavaju tijela svih oko vas... Sada zamislite takvu gužvu u kojoj ne vidite osobu ispred sebe od magle...

U slijedećem nastavku: freak okupljalište na Jingu-bashi / Pachinko / Najveća peškarija na svijetu


Shibuya - Hačiko križanje i rijeke ljudi


Svjetla grada i vječita žurba njegovih stanovnika


Salaryman - nakon napornog radnog dana, najblaže  rečeno zbunjeni...


Matsuri povorka u Harajuku shopping ulicama





Jerko Bakotin
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=2.10.2007#12497http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=2.10.2007#12497<![CDATA[Tokio Intermezzo - Daito-ryu Jujutsu]]>Odmor u Tokiju prošao je najviše u radnom tonu, no svejedno je bio odmor. Par dana pauze, prije povratka na Iwamu i intenzivnih treninga koji su me tamo očekivali. Damir i ja smjestili smo se u jednom Tokijskom predgrađu, u stanu koji smo u zadnji tren sredili preko CouchSurfinga.

Konačni sraz sa Tokijom odgađali smo do zadnjeg trena. Drugim riječima, u tih par dana do povratka u Iwamu nismo željeli duboko uranjati u to urbano grotlo bez dna. Nekoliko adresa i ljudi, par susreta i intervjua, i zatim natrag na vlak.

Jedan od ugodnijih susreta bio je sa našim veleposlanikom, gospodinom Dragom Štambukom. Taj sastanak dogovorili smo još u Osaki, za vrijeme kada završimo s jurcanjem po Japanu.

Hrvatsko veleposlanstvo smješteno je na Shibuyi, lijepoj tokijskoj četvrti, ured je opremljen klimom, mekanim foteljama i hrvatskim sokovima i vodom. Gospodin Štambuk, porijeklom liječnik, osim diplomacijom u životu se bavi i poezijom i to vrlo uspješno. Mandat u Tokiju samo je jedan u nizu njegove veleposlaničke karijere, za vrijeme koje je imao prilike upoznati brojne zanimljive ljude. Naš susret prošao je tako u razmjeni iskustava i priča, a gospodin Štambuk pokazao se kao iznimno zanimljiv sugovornik. Naravno, na kraju nije zaboravio vino koje nam je ponudio još prije dva tjedna, a opremio nas je i hrvatskim turističkim brošurama na japanskom jeziku. Također, primili smo i poziv na večeru kada se sljedeći put vidimo u Tokiju, negdje tamo pred povratak kući. Zahvalili smo se i rastali s nadom da ćemo se uskoro opet sresti.

Drugi zanimljivi susret u Tokiju odigrao se u glavnom dojo-u vještine Daito-ryu, gdje nas je primio gospodin Katsuyuki Kondo, njen vrhovni poglavar. Dojo je u stvari smješten u njegovoj kući, na zadnjem katu. U kući su još i prostorije za život, spavaonice, garaža za automobil, trezor i inženjerski ured. Gospodin Kondo ne zarađuje od podučavanja borilačkih vještina, već kao inženjer. Mjesečna cijena poduke zbog toga je bila najjeftinija koju smo dotada sreli.

Razgovor je isprva tekao vrlo formalno i zatvoreno, no s vremenom smo se svi malo opustili i na kraju završili u podrumu kuće, u velikom blindiranom trezoru. Gospodin Kondo proučava povijest borilačkih vještina, pogotovo liniju Daito-ryua i njegove veze sa Aikidom. Uz to, strastveni je sakupljač starih satova i srednjovjekovnih japanskih robota po imenu karakuri. Da, Japanci su već  srednjem vijeku bili zaluđeni robotima, makar u vidu pukih igračaka i privjesaka za novčanike.

Sami trening bio je vrlo snažan, usporen i tvrd. Radilo se polako, uz proučavanje pojedinačnih koraka i mnogo pažnje. Takav pristup učenju bio je moderan i uveo ga je upravo gospodin Kondo. To je napravio u želji da ljudima olakša savladavanje vještine. U stara vremena, tehnike su se podučavale samo s jednom brzom demonstracijom, jedan put i gotovo. Prepuštalo se dalje sposobnosti i intuiciji učenika da pokuša rekonstruirati pokazano i to ponoviti na najbolji mogući način.

Osim što je vještina iz koje je Morihei Ueshiba kreirao Aikido, Daito-ryu posjeduje i mnoge druge zanimljive osobine. Zagrijavanje i kraj treninga popraćeni su obiljem sklekova, trčanjem i vježbanjem udaraca. Unutar vještine postoje posebni setovi tehnika u kojima se proučavaju specifični zahvati za borbu protiv drugih vještina. Tako postoje specijalizirane tehnike protiv juda, hrvanja, raznih škola jujutsua, itd.

Pri rastanku razmijenili smo poklone, gospodin Kondo dobio je bocu sakea i knjigu o Hrvatskoj, a mi instrukcijski DVD sa nekim tehnikama Daito-ryua.
                                              
Vrijeme u Tokiju brzo je promaklo i mi smo uskoro opet sjeli na vlak. Ovaj put samo na kratko. Uslijedio je povratak na Iwamu, a druženje sa fatalnim gigalopolisom  odgodili smo za sami kraj puta.


Nikola Kuprešanin



Gatame waza - roditeljske tehnike Aikida


Kokyu nage


Vježbanje udaraca


Boken oštećen za vrijeme treninga


Zajednički portret
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=1.10.2007#12437http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=1.10.2007#12437<![CDATA[Tour de Aiki]]>Cyberpunk

Naša jurnjava Japanom alias Tour de Aiki, sveo se na jednu veliku, kontinuiranu vremensku cjelinu, povremeno prekidanu kraćim ili dužim stankama za spavanje. Kao što sam i pretpostavio, spavali smo u skladu sa voznim redom.

Noći smo provodili u neonskim četvrtima velegradova, u Internet centrima, sklupčani na crnim tatamijima i futonskim prostirkama. Danju, lutanja po šumama i hramovima, upoznavanje sa raznim borilačkim majstorima, duhovnim i stvarnim nasljednicima samuraja.

Posvuda smo sobom vukli šator i laptop, skupljali prašinu po parkovima i parkiralištima, povezani sa svijetom uz pomoć beskrajnih bežičnih mreža, u zemlji koja je pobjegla od ostatka svijeta negdje u budućnost.

Na kraju se sve izmiješalo, Shinkansen terminali, katane, gejše, roboti i servisni automati, šinto-sekte, Internet, cyber kabine, beskonačna pruga i poneki sake. Devet dana poslije završio se možda najluđi dio čitavog dosadašnjeg putovanja. Kraj trke i konačno odmor u Tokiju. U četiri tisuće prevaljenih kilometara obišli smo sva mjesta značajna za život osnivača Aikida Moriheia Ueshibe i upoznali Japan daleko od uobičajene, užurbane vreve Tokija i Osake.



Kako smo prevalili 4000 kilometara


Shinkansen kolodvor


Gejše u Kyotu


Prilaz planini Inari


Kami


Tunel toriia na planini Inari


Internet spavaonica


Prava spavaonica


Transazija : Trans-rezidencija


Najvažnije je ostati budan



Ovako je (vrlo) ukratko izgledao taj put:



Tanabe

Na stanici u Tanabeu dočekao nas je jedan Japanac s našim imenima ispisanima na komadu papira. Nismo imali pojma tko je on, a još manje kako je znao da dolazimo. Još uvijek u blagom šoku, ugurao nas je sa čitavom prtljagom u automobil i poveo u obilazak grada. Predstavio se kao Aikido instruktor (5. DAN!) po imenu Mitsuo Yamamoto. Primio je poziv od Hitohira iz Iwame i organizirao nam doček na stanici. Gospodin Mitsuo član je Aikikaia, no to ga nije ometalo u prijateljstvu sa Hitohirom.

Morihei Ueshiba rodio se u Tanabeu 1883. godine. U mladosti, radio je kao harpunar na kočama, a neko vrijeme i kao trgovački pomoćnik. Od malih nogu pokazivao je veliko zanimanje za borilačke vještine i okušao se u treniranju nekoliko koryua. Kao dobrovoljac sudjeluje u Rusko-japanskom ratu, ali nakon rata napušta carsku vojsku. Kući u Tanabeu pridružuje se grupi kolonista s kojima odlazi na Hokaido. U to vrijeme, početkom dvadesetog stoljeća, japanska vlada ulagala je velike napore u kolonizaciju svog najsjevernijeg otoka koji zbog teških uvjeta, divljine i velike hladnoće nije osobito privlačio stanovništvo. Situacija na samom Hokaidu bila je vrlo slična onoj na američkom divljem zapadu, zemlja prepuna odmetnika, bandita, kockara i različitih tragača za srećom.

Morihei Ueshiba tako je napustio svoj rodni grad i vratio mu se za stalno tek nakon smrti. Tijelo mu je iz Tokija preneseno u Tanabe gdje je sahranjen na lokalnom Šinto groblju, u obiteljskoj grobnici.

Gospodin Mitsuo pobrinuo se za cvijeće i potom nas odvezao u obilazak groba. Tamo je obavio kratki Šinto obred i zatim smo zajedno položili cvijeće. Obišli smo još i mjesto na kojemu je bila osnivačeva rodna kuća, kao i kip koji je podignut u blizini jedne gradske plaže. Čitav grad Tanabe i danas je vezan uz more, a atmosfera u njemu snažno podsjeća na mediteransku. Zapravo, panorama i miris u zraku najviše me podsjetila upravo na Split.

Nakon obilaska stigli smo u dojo Gomite Senseia koji je ujedno i službeni čuvar groba Moriheia Ueshibe. Gomita Sensei također je prijatelj Hitohira Saita, također je član Aikikaia i također je na vrijeme bio upoznat s našim dolaskom.

Baš tu večer u posjetu je osim nas došla i tajvanska televizija u pratnji dvije iritantne voditeljice i snimala nekakav prilog pri čemu su se te kokoši kreveljile, vrištale i glupirale po strunjačama. Nakon lijepo provedenoga poslijepodneva tajvanska predstava bila mi je malo previše pa smo se zahvalili na gostoprimstvu našim domaćinima i uskoro opet bili na vlaku.



Tanabe


Polaganje cvijeća na Moriheiev grob


Skoro kao u Splitu


Kip osnivača na obali mora


Dječiji trening kod Gomite Senseia


Shirataki

Shirataki je ime malenog sela na Hokaidu kojeg je osnovao Morihei Ueshiba zajedno sa ostalim kolonizatorima iz Tanabea. Tri godine trajalo je krčenje šume, borba sa snijegom, ledom i hladnim sjevernim vjetrovima, dok selo konačno nije uspješno zaživjelo samostalnim životom. Danas, gotovo sto godina nakon svog osnutka, Shirataki broji možda i manje stanovnika nego u doba kada je osnovan. Selo je nedavno izgubilo status nezavisne administrativne jedinice i pridruženo je gradiću Engaru. Jedino što je preostalo je ime na zgradi željezničke postaje.

Vožnja na sjever potrajala je, a napredak je usporio i tajfun koji je upravo harao Japanom. Iz Sappora smo uhvatili lokalni vlak za Shirataki. Nakon par sati, provodnik nas je došao upozoriti da je vrijeme da napustimo vlak. Svuda oko nas magla, gusta šuma, brda... Ogledavali smo se u iznenađenju. Uspjeli smo pronaći neasfaltirani peron u Japanu! Šljunak, zemlja i maleno selo iza stanice. Shirataki je tako i službeno postao najzabitije mjesto koje smo posjetili u Japanu. Zabiti su se na ovome putovanju često pokazale najzabavnija mjesta. Srećom i ovaj put je bilo tako.

Pet minuta nakon što smo napustili kolodvor i zaputili se u laganu šetnju naletjeli smo na jednog mještanina i započeli nekakav neobvezni razgovor na englesko-japanskom. Kada je shvatio da nas zanima Morihei Ueshiba i Aikido odmah nas je ubacio u automobil i odvezao svom prijatelju koji trenira u lokalnom dojo-u. Pozvali su u pomoć i trećega, jednog mladog Japanca koji je govorio engleski. Doletio je ravno sa posla i zatim smo, nakon obavezne šalice čaja, krenuli u obilazak.

Shirataki djeluje jednako hladno, vlažno i negostoljubivo kakav je bio i prije sto godina. Savršeno mjesto za početak rigorozne borilačke obuke.

Ljudi su početkom dvadesetog stoljeća u Japanu još uvijek pogibali od mača, a borilačke vještine kao sredstvo zaštite obitelji i klana bile su na visokoj cijeni. Mač je osnova gotovo svih klasičnih japanskih borilačkih vještina. Goloruke tehnike, taijutsu i jujutsu, svoje pokrete uvelike baziraju na principima mača i kretanju tijela mačevaoca. U stvarnom svijetu, u ratovima i bitkama, prosječna borba mačevima trajala je manje od dvije sekunde. U praktičnom smislu to znači kako ne postoji prilika za popravak pogreške. Život ili smrt odlučivao se u jednom jedinom trenu. Tehnike klasičnog jujutsua smišljene su da štite i oduzimaju život jednakom brzinom kao i bilo koje oružje.

Biti učitelj borilačkih vještina u takvom svijetu značilo je preuzeti ogromnu odgovornost za živote onih koje se podučavalo. Kada je Japan okrenuo modernu stranicu svoje povijesti, bivši samuraji prodavali su tradicionalno ratničko nasljeđe svojih obitelji, uzdržavajući se pružanjem borilačke poduke. Kvalitetna poduka skupo se naplaćivala, a najčešći klijenti bili su vojno, policijsko i pravosudno osoblje.

Sokaku Takeda, Moriheijev učitelj borbe, radio je kao najamni mačevaoc i lovac na glave za japansku policiju na Hokaidu. Na glasu kao tvrd i surov čovjek, Sokaku je bio nenadmašan borilački majstor. Daito-ryu jujutsu - vještina koju je podučavao, bila je tajno nasljeđe njegovog klana. Koliko se takvo znanje cijenilo najbolje pokazuje podatak da je Morihei Ueshiba, u zamjenu za osmogodišnju poduku, poklonio Sokakuu komad vlastite zemlje i sagradio mu na njoj kuću.

Učitelju se osim materijalne naknade dugovala i odanost i poslušnost. Klasična ratnička poduka koju je Morihei tada prošao nije poznavala moderne podjele kao što su npr. trening, sparing, ring, ulica... Učenju se uvijek pristupalo intenzitetom koji je ocrtavao ozbiljnost primjene. Morihei je tako morao prihvatiti nekoliko dvoboja na život i smrt u Sokakuovo ime, kada je ovaj bio spriječen zbog bolesti. Psihologija ratnika koja se pritom izgrađivala uvelike je nestala u današnjem svijetu, a zajedno s njom najčešće i borilačka efikasnost tradicionalnih stilova.

Nakon kratke ture po mjestu posjetili smo i maleni muzej. U njemu je, osim raznog alata kojim je grad izgrađen, svoje mjesto našla i tzv. željezna lepeza. To oružje, slično pendreku, bilo je izrađeno u obliku sklopljene lepeze i moglo je sjajno poslužiti za samoobranu. Primjerak izložen u muzeju pripadao je osobno Moriheiu Ueshibi dok je boravio u Shiratakiju. Žena koja se brine ze muzej čak mi je otvorila staklenu vitrinu i dala u ruke lepezu da je isprobam. Pretpostavljam da nemaju baš mnogo posjetitelja, pogotovo ne prekomorskih gaijina. Poslije muzeja, naši novostečeni prijatelji odveli su nas i počastili ručkom za rastanak.

Japanska gostoljubivost tako se još jednom potvrdila.



Shirataki


Šalica čaja, šalica prijateljstva


Drvena jinja u čijoj je izgradnji sudjelovao Morihei


Poruka mira na različitim jezicima - stup koji je u Shiratakiju podignuo Aikikai


"Željezna lepeza"


Kolodvoru u Shiratakiju, rastanak s našim domaćinom


Grad Abashiri - spavaonica na obali Ohotskog mora


Abashiri: Ljehice cvijeća pred najokrutnijim i najzloglasnijim japanskim zatvorom


Ayabe

Aikido, koji popularno slovi za vještinu ljubavi i mira, svoje uzvišene principe u najvećoj mjeri duguje učenjima Šinto sekte po imenu Omoto-kyo. Toj religiji Morihei se pridružio nakon obuke kod Sokakua Takede. Hokaido je napustio dobivši vijesti o kako mu otac leži na samrtnoj postelji. Pošto mu je otac ubrzo umro poklonio je sve svoje imanje Sokakuu, a utjehu odlučio potražiti u učenjima Onisabura Deguchija, vrhovnog poglavara Omoto-kyoa.

Omoto-kyo propovjeda bratstvo i ljubav svih naroda svijeta. Centar pokreta nalazi se u gradiću Ayabeu smještenom nedaleko od Kyota. Internacionalni karakter Omoto-kyoa vidljiv je u težnji njegovih sljedbenika da spoznaju jedinstvenog boga, za kojeg vjeruju da se pod različitim imenima ukazuje diljem svijeta. Esperanto smatraju svetim jezikom, a hram u Ayabeu bio je poprište nekoliko zajedničkih kršćanskih, muslimanskih, židovskih, budističkih i šintoističkih obreda. Štoviše, danas su preko puta hrama sagrađene dvije katoličke crkve i to upravo na mjestu na kojemu se nalazila Moriheieva kuća za vrijeme boravka u Ayabeu.

U Ayabeu smo također naišli na topli doček. Jedan od pripadnika Omoto-kyoa proveo nas je po hramskom kompleksu, objasnio nam sve o povijesti obitelji Deguchi i stanju u kojem se sekta danas nalazi. Riječ sekta može zvučati ružno za naše pojmove, ali u drugačijem kontekstu u kojem je Japanci rabe nema tako negativan prizvuk. Dapače, vrtovi i hramovi Omoto-kyoa zračili su takvim mirom i opuštenošću, da smo osjetili kako se oporavljamo od puta samim boravkom na tom mjestu. Također, dopustili su nam da podignemo šator na šljunčanom parkingu pored glavnog hrama.

Onisaburo Deguchi slovio je za velikog umjetnika, karizmatika i čudotvorca. Zbog svojih miroljubivih stavova bio je zajedno sa čitavim Omoto-kyoom na čestom udaru militantne japanske vlade. Upravo pod utjecajem Omoto-kyoa i Onisabura Deguchija - svog novog učitelja, Morihei je postepeno započeo transformaciju Daito-ryu tehnika koje je naučio od Sokakua Takede.

Iz Ayabea je također krenula i ekspedicija u Mongoliju, koju je organizirao Onisaburo Deguchi dvadesetih godina 20. stoljeća. U to doba Mongoliju i Kinu potresali su ratovi i sukobi brojnih frakcija, vojskovođa, tajnih društava i pljačkaša. Deguchi je želio iskoristiti situaciju i osnovati novo kraljevstvo u Mongoliji, koje je trebalo poslužiti kao prototip države zasnovane na principima ljubavi i jednakosti svih stanovnika. Morihei je na taj pogibeljni put krenuo kao njegov tjelohranitalj, napustivši pritom na tri mjeseca svoju obitelj, dokazujući još jednom svoj samurajski duh koji je učitelja stavljao na prvo mjesto.

Tri mjeseca se ekspedicija probijala kroz Kinu i Mongoliju, svaki dan trpeći sukobe sa raznim zaraćenim stranama. Stalna izloženost pogibelji i borbama utjecali su dodatno na borilačke sposobnosti Moriheia Ueshibe, koji je po povratku u Japan razvio gotovo nadljudsku percepciju i reflekse. Mješavinu različitih iskustava koje je tada proživljavao kasnije će opisati kao svoje borilačko prosvjetljenje.

U želji da stvori vještinu koja bi promovirala ljubav i bratstvo među ljudima, bilo je potrebno da oduzme ubilački karakter jujutsu tehnikama. Pri tom, morao je također paziti da nova vještina ostane borilački efikasna. Taj proces trajao je preko 20 godina i na kraju rezultirao nastankom Aikida u Iwami.

Principi mača očuvani su u pokretima i trenutačnoj brzini njihove primjene. Glavna razlika u odnosu na Daito-ryu jest pažnja koja se polaže na zaštitu protivnika. Ispravno primijenjena Aikido tehnika rezultirati će tako porazom napadača, ali ne i njegovom smrću ili teškim sakaćenjem - prijašnjim samurajskim borbenim imperativom.

Nedostatak formalne teorijske podloge danas je u svijetu rezultirao razvojem nekoliko desetaka Aikido stilova. Različita tumačenja osnivačeve filozofije, razlike u snazi i načinu izvođenja tehnika te razlike u željenom cilju treninga stvorili su šaroliki izbor različitih vještina koje se sve nazivaju imenom Aikido. U stvarnosti raspon u kojem se kreću varira od rekreativnih i zdravstvenih sustava lišenih svake borilačke primjene do tvrdih stilova od kojih se neki sve više vraćaju svojim jujutsu korijenima.

Završivši našu misiju u Ayabeu, zaputili smo se natrag u Tokio na nekoliko dana zasluženog odmora.

Na putu po Japanu tragom i legendom osnivača Aikida, od dalekog Hokaida na sjeveru pa do gotovo mediteranskog Tanabea na jugu, uvjerili smo se kako je bez sumnje zavrijedio glas jednog od najvećih borilačkih majstora 20. stoljeća. Bez obzira na podjele i različite smjerove u kojima se Aikido danas razvija, ljudi su nas svuda dočekivali širom raširenih ruku, voljni i sretni pružiti pomoć putnicima iz daleke zemlje. U takvim trenucima, želja i namjera Moriheia Ueshibe da stvori vještinu koja bi gradila mostove između ljudi i različitih kultura dobivala je svoju najljepšu potvrdu.




Pogled iz vlaka na zeleni Japan


Potraga u Ayabeu


Vrtovi unutar hramskog kompleksa


Ulaz u glavni Omoto-kyo hram


Djelić najvećeg drvenog hrama na svijetu


Omoto-kyo svećenik


Unutrašnjost hrama - mjesto na kojemu počivaju duše predaka


Jedna od dvije katoličke crkve u Ayabeu


Čajni paviljon i čajna kuhinja


Damir je u Ayabeu pronašao svoj mir...?


Ayabe - prizor s ulica


Nikola Kuprešanin
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=25.9.2007#12282http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=25.9.2007#12282<![CDATA[Iwama - prvi posjet]]>Kada smo napokon stigli u Iwamu ponoć je već bila prošla.

Iwama je maleni gradić, gotovo pa bi se moglo reći i oveće selo. Većina ljudi bavi se poljoprivredom ili nekakvim obrtima, a to znači rano spavanje, nema mnogo mjesta za izlaske (ima jedan restoran u vlasništvu Yakuze, ali to sam tek poslije saznao) i vrlo skromna ulična rasvjeta.

Na malenoj kolodvorskoj postaji postojala je tabla s crtežom grada i oznakama na kanjiu. Uspio sam prepoznati simbole koji označavaju Aikido dojo, ali nije bilo šanse da ga pronađemo tako kasno, a još manje da bilo kome kucamo na vrata u sitne noćne sate. Japanci opsesivno drže do etikete i bon-tona, čak i u modernim sredinama. Tradicionalno japansko selo bilo je još rigoroznije, a tradicionalni budo-dojo mjesto s gotovo feudalnim pravilima ponašanja. U to ću se uvjeriti još mnogo puta kasnije.

Dakle, prolunjali smo malo uokolo, pronašli jedan ugodni voćnjak s mekanom zemljom i krošnjom koja nas je trebala zaštititi od ranojutarnjeg sunca. Onesvijestili smo se uskoro nakon postavljanja šatora s novim putnim rekordom koji je glasio 3 sata sna u zadnja tri dana. Iskreno, ne sjećam se da mi je i jedna postelja na čitavom dosadašnjem putovanju prijala koliko zemlja u Iwami te večeri. Bila je prava šteta kada su nas ujutro probudile dvije prepoznatljive policijske siluete pokušavajući otvoriti šator.

Promilio sam glavu i pored policajaca ugledao vlasnika zemlje i čitavu obitelj kako blago zabrinuto mjerkaju i nas i šator.

- Dobro jutro! - poželio sam im na svom tečnom hrvatskom. Policajci su se smiješili i naklonili, a zatim i čitava obitelj. Dok su nam zapisivali imena seljak je uspio nekako sramežljivo promucati pitanje:

- Aikido?

Spremno sam klimnuo glavom i potvrdio:

- Aikido!

Svi strahovi odmah su netragom nestali i seljak nam je pojurio u susret, rukovao se s nama i uzbuđeno ponavljao čarobnu riječ: Aikido.

Policajcima smo pokušali objasniti kako ćemo se ubrzo izgubiti odatle, no oni su samo odmahnuli rukom i otišli svojim putem. Dok smo raspremali šator, naš slučajni domaćin vratio se iz samoposluge sa hladnim sokovima kao poklonima za rastanak. Kroacija?! Šuker!

On je bio samo prvi u nizu. Ako Hrvatsku po nečemu u Japanu znaju to su nogomet i Davor Šuker. Cro Cop slijedi na počasnom drugom mjestu, a i Dubrovnik je tu negdje, vjerojatno  na trećem.

Iwama (osim što spada u ruralni Japan koji još uvijek koliko-toliko odoljeva hipermodernizaciji ostatka zemlje), odiše nekim tradicionalnim šarmom kojeg nisam očekivao više sresti u Japanui. Mnogo kuća sagrađeno je u starinskom stilu, sa održavanim, urednim vrtovima, biljkama podrezanima u niwaki tradiciji, šljunčanim prilazima i drvenim jinjama (svetištima). Gradić je okružen šarenim oranicama, potocima, poljima riže i gustom zelenom šumom, prepunom mahovine, bambusa i paprati.

Nakon kratke šetnje, sljedeći šture upute lokalaca i naš vjerni kompas, konačno smo pronašli imanje obitelji Ueshiba. S jedne strane ceste nalazila se Aiki jinja, a s druge stara kuća Moriheia Ueshibe i njegov osobni dojo.

Iwama je našto poput Jeruzalema ili Meke za ljude koji se bave Aikidom. U tom selu, prije otprilike sedamdeset godina nastala je vještina Aikido. Tu se Morihei Ueshiba konačno skrasio u svojoj zrelijoj dobi i nakon burnog života svoja iskustva sistematizirao i pretočio u vještinu koju je nazvao Aikido.

Taj proces trajao je preko dvadeset godina i prekinula ga je tek njegova smrt 1969. godine. Nakon toga, brigu za imanje i dojo preuzeo je Morihiro Saito, jedan od njegovih najboljih i najbližih učenika. Saito Sensei proveo je prethodno preko dvadeset godina živeći sa osnivačem. Naime, Morihei Ueshiba poklonio mu je komad zemlje na kojemu je Saito Sensei sagradio sebi kuću. Većinu slobodnog vremena provodio je služeći i pomažući svom učitelju u svim važnijim poslovima, poput održavanja imanja, rada u polju, kućanskih obaveza, itd. Za uzvrat, imao je priliku svakodnevno provoditi sate trenirajući direktno sa osnivačem, koji je već odavno bio na glasu kao jedan od najvećih borilačkih majstora u Japanu. Ta rijetka privilegija omogućila mu je vrlo detaljan uvid u temeljne principe i tehnike na kojima vještina počiva, stoga je upravo Morihiro Saito kasnije postao najvjerniji čuvar izvornog stila Moriheia Ueshibe.

Za to vrijeme, u Tokiju, daleko od pogleda osnivača i bez njegovog nadzora, u ruševinama koje je za sobom ostavio 2. svjetski rat, izrastala je velika birokratska mašina i organizacija pod imenom Aikikai. Na njenom čelu bio je osnivačev sin Kisshomaru Ueshiba koji se posvetio sistematskom širenju vještine u i izvan Japana. Zahvaljujući tim njegovim nastojanjima Aikido danas spada među najpopularnije japanske borilačke vještine, kako u svojoj domovini, tako i širom svijeta.

Nakon što je Morihiro Saito umro 2002. godine, nadzor nad imanjem i dojo-om preuzeo je Aikikai, kojeg danas vodi Moriheiev unuk Moriteru.

Aikikai, kao i svaka velika birokratska organizacija djeluje tromo, hladno i ponekad možda bahato. Vjerojatno je to bio razlog našeg blagog razočaranja prijemom na koji smo naišli. Osnivačev dojo, za vrijeme dok se Morihiro Saito Sensei brinuo za njega, postao je svjetski poznat po svojoj gostoljubivosti i prijemu stranaca koji su u njemu učili Aikido, spavali, pomagali na imanju i praktički živjeli za vrijeme svog boravka u Japanu.

Danas, stranci također dolaze tu trenirati (to je bila i moja namjera), no stvari su postale znatno kompliciranije.
Imanje oko kuće i dojo-a prilično je prostrano i već pomalo zapušteno. Odbili su našu molbu da tu noć prespavamo u šatoru, u nekom kutu unutar posjeda. Na jedvite jade uspjeli smo nekako izmoliti dozvolu da tu ostavimo torbe dok razgledamo grad. Pod jednim uvjetom: ukoliko nemamo namjeru trenirati, do večeri smo morali odatle ispariti i mi i prtljaga.

Trening je doduše bio u planu, ali tek za deset dana, nakon obilaska svih važnih Aikido mjesta u Japanu. Slegnuli smo ramenima. Izgleda kako nas je opet očekivala neka njiva noćas.

U kući u kojoj je živio Saito Sensei danas boravi njegov sin Hitohiro, i sam Aikido instruktor. Nakon smrti svog oca zbog raznih nesporazuma napustio je Aikikai i ta organizacija od tada ga smatra svojim neprijateljem broj 1. Kako se njegova kuća nalazi praktički na istoj parceli, Aikikai je čak izgradio i zid kojim je imanje definitivno podjeljeno, a zajedništvo razvrgnuto. Hitohiro Saito inače je na glasu kao vrlo kontroverzan pojedinac, silovit, svojeglav i vrlo tradicionalan.

Nakon onako “toplog” dočeka od strane Aikikaia definitivno smo ga željeli upoznati i malo zaviriti i sa druge strane zida.
Tamo nas je kao ugodno iznenađenje dočekao srdačan stisak ruke i poziv da mu se pridružimo na večernjem treningu.

Fotografiranje također po volji.

Keiko (trening) bio je vrlo snažan i borben, održan na starinskim strunjačama tvrdim skoro poput brodskog poda. Nakon treninga, Hitohiro Sensei sjeo je s nama, pozvao jednog od učenika da prevodi i zatim strpljivo odgovarao na naša pitanja. Saslušao je tko smo, odakle i zašto dolazimo te koja nam je planirana ruta puta po Japanu. Potom nam je dao neke kontakte, rekao da se slobodno pozovemo na njegovo ime, ispričao nam mnogo priča o životu svog oca i odrastanju uz osnivača. Nakon svega pozvao nas je da prespavamo u njegovoj kući, naredio svojim učenicima da nas nahrane i pripreme nam futonske ležajeve u jednoj od gostinjskih spavaonica.

Otuširali smo se, pojeli toplu večeru i popili prvi sake u Japanu. Prije spavanja razgledali smo malo kuću koja je bila prepuna raznih fotografija, predmeta i uspomena vezanih uz nastanak Aikida, osnivača Moriheia Ueshibu i Morihira Saita. Potom spavanje i rano ustajanje zajedno s učenicima koji su žurili na prvi jutarnji trening u 6:00 ujutro. Mi smo produžili na vlak i zaputili se u pravcu juga, prema Moriheievom rodnom mjestu Tanabeu, gdje  priča o dugom  životu osnivača zapravo počinje.


Nikola Kuprešanin



Natpis Aikido uklesan u stijeni na ulazu na imanje obitelji Ueshiba



Mjesto na kojem je vještina rođena: unutrašnjost osnivačevog dojo-a



Jedan od dvoje učenika iz Burme koji žive i treniraju u osnivačevom dojo-u



Hitohiro Saito Sensei podučava Kokyu-nage tehniku



Suwari-waza - tehnike koje se izvode na tlu



Registracijska bilježnica osnivača Moriheia Ueshibe



Na večeri sa učenicima Hitohiro Senseia



Albumi s originalnim fotografijama osnivača iz 1930-tih godina
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=24.9.2007#12255http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=24.9.2007#12255<![CDATA[Tetsuzan Kuroda - najbolji japanski mačevaoc]]>Tri sata nakon polaska sa stanice u Osaki, već smo bili u Tokiu. Shinkansen, odnosno vlak-metak ili metkovlak, spada među najbrža prijevozna sredstva na svijetu. Nos lokomotive izgleda doslovno kao zrno, samo s kabinom. U usporedbi s njim, čak i kokpit space-shuttlea djeluje pomalo staromodno.

Na stanici u Tokiju prazan vlak, tek pokoja poderana karta ili zrno prašine i dva usnula Hrvata koja glasno hrču snom pravednika nakon prethodno probdjevenih 48 sati. Ispričali smo se i zahvalili na buđenju vječito nasmijanim japanskim provodnicama i odteturali iz vlaka zajedno s prekrcanim ruksacima u smjeru prtljažnih pretinaca.

Pola sata kasnije, opremljeni nužnim minimumom stvari, bili smo spremni za sastanak. Zapravo, gotovo spremni. Trebalo se još presvući i dotjerati nakon sinoćnje proslave i vucaranja po kolodvorima, ali to smo i tako planirali napraviti negdje usput. Naš veleposlanik ponudio nam je da svratimo u ambasadu po vino za poklon, ali jednostavno nismo imali dovoljno vremena.

Najbrži način za vožnju Tokijem je željeznica, i to ne ona podzemna. Neću niti pokušavati opisivati koliko je besmisleno velik megalopolis od četrdeset milijuna ljudi; dovoljno je reći kako nam je trebalo oko sat vremena vožnje vlakom da stignemo na željenu destinaciju vozeći se samo unutar užeg gradskog centra.

Sastanak sa gospodinom Tetsuzanom Kurodom bio je zakazan u njegovom dojo-u (mjesto učenja, dvorana za trening), koji je bio dio većeg sportskog kompleksa, usred još većeg parka.

Gospodin Tetsuzan Kuroda poglavar je 450 godina stare borilačke škole obitelji Kuroda. Svoju životnu misiju vidi istovjetnu onoj njegovih predaka. Očuvanje tradicije, ovladavanje svim borilačkim vještinama koje se nalaze unutar škole i podučavanje i prenošenje tih znanja narednim generacijama. Obuku je započeo sa 5 godina pod budnim okom svoga djeda Yasujia.

Tetsuzan Kuroda danas se smatra vodećim japanskim mačevaocem, a osim mačevanja (kenjutsu), njegova škola podučava još i vještinu pravilnog izvlačenja mača i rezova (iaijutsu), borbu štapovima (bojutsu) i goloruku borbu (jujutsu).

Doći do gospodina Kurode nije bilo baš jednostavno, budući da njegov kontakt nije javno dostupan, a dogovoriti sastanak bez preporuke praktički je bilo nemoguće. U realizaciji toga mnogo nam je pomogao gospodin James Williams iz SAD-a koji je i sam odličan mačevaoc i direktor Bugei Trading Company, tvrtke koja proizvodi vrhunsko hladno oružje.  Stoga, ako ste ikada planirali kupiti katanu ili iaito, preporučam da pogledate izbor koji vam nudi www.bugei.com. Također, preporuka njegove ekscelencije Takeshite Shirakawe, japanskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj, pomogla je pri dogovoru susreta.

Gospodin Williams pobrinuo se da nam osigura i prevoditeljicu, koja je došla iz Yamanashi prefekture specijalno zbog ovog sastanka. Naime, razgovori o stotinama godina starim samurajskim vještinama zahtijevale su poseban žargon nepoznat većini današnjih Japanaca.

Uspjeli smo stići na mjesto sastanka oko sat i pol ranije. Pronašli smo lijepo mjesto u parku, sa kamenjem na koje se moglo sjesti i s grmljem u kojem se moglo presvući. Većina Japana dobro je premrežena bežičnim internetom, a često se pronađe i poneka otvorena mreža, tako da smo mogli usput provjeriti i mail. Dočekali smo prevoditeljicu na stanici i desetak minuta prije sastanka bili spremni, dotjerani i lijepo odjeveni kao da smo tog trena taksijem stigli iz obližnjeg hotela. Tragove mamurluka od sinoćnje proslave pokušali smo izbrisati kavom, ali samo s polovičnim uspjehom.

Gospodin Kuroda stigao je točno na vrijeme u pratnji nekoliko učenika, odjeven u hakamu (široke hlače nalik na suknju, dio samurajske nošnje koja se danas može sresti u nekim borilačkim vještinama i sportovima poput kenda, iaida, aikida, kyuda, i raznim koryuima) i keiko gi (vrsta kimona koja se koristi za trening). Prvi dojam: srdačan, užurban i vrlo visok za japanske standarde. Prva stvar koju nam je pokazao bile su fotografije na kojima izvodi nekakve neobične gimnastičke figure, plazi jezik i smije se. Većina učenika u dojo-u bili su naravno Japanci, uz izuzetak jednog bijelca s kojim se nažalost nismo imali vremena bolje upoznati.

Vještine koje Kuroda Sensei (učitelj) podučava spadaju u koryu (stare stilove). Najjednostavnije objašnjenje bilo bi da su koryu vještine mnogo više usmjerene na praktičnu primjenu u borbi za  razliku od svojih nasljednika gendai vještina, u koje spadaju i judo, i aikido, kendo, iaido...

Kuroda Sensei tradicionalan je Japanac, u svakom smislu te riječi, no istovremeno vrlo otvoren za pitanja i demonstracije.

Iaijutsu tehnike koje nam je pokazao koristeći pravu katanu, bile su toliko brze, da je smo oboje, i Damir i ja, imali velikih problema sa snimanjem. Fotoaparat koji Damir koristi okida 5 fotografija u sekundi, ali ni to nije bilo dovoljno da uhvati trenutak u kojem bi mač napustio korice, iznenada sjevnuvši u pravilnom rezu, uz karakterističan, reski metalni zvuk.

Slično je bilo i s mačevanjem kojeg je pokazao zajedno sa svojim sinom, koristeći bokene (drvene mačeve). Brzina kojom su se oboje kretali, kao i pariranja i rezovi, bili su nešto daleko najbrže i najpreciznije što sam ikada prije vidio. Na kraju smo ih morali zamoliti da malo uspore kako bi mogli dobiti kvalitetnije snimke.

S druge strane, jujutsu Kurode Senseia izrazito je mekana i suptilna vještina, koja se na treningu vježba vrlo lagano i nježno. Naravno, demonstrirao nam je kako izgleda realna primjena zahvata i tehnika, koje tada brzinom nisu ništa zaostajale za mačevanjem. To je uobičajeno u svim tradicionalnim japanskim vještinama u kojima se prožimaju tehnike s oružjem i one goloruke, međusobno povezane i bazirane na istim principima.

Naravno, kao i ostali koryui, škola obitelji Kuroda sadrži i tajne zahvate koji se jednom zapadnjaku lako mogu učiniti prilično na rubu znanosti, ili čak zdravog razuma. Kuroda Sensei odmah je razjasnio kako tu ne postoje nikakve nadnaravne stvari, već su uvijek u pitanju suptilni pokreti tijela i anatomske finese kojih najčešće nismo svjesni. Također, tajne su čini se ipak stvar prošlosti, jer Kuroda Sensei podučava sve u dojo-u tim “tajnim” zahvatima. To naravno ne mijenja činjenicu da su s tehničke strane jako zahtjevni i teški za učenje. Sve je to spremno demonstrirao na svojim učenicima.

Kako sam ja zadržao dovoljno zdravorazumske skepse i znatiželje, zamolio sam ga da ih demonstrira i na meni. Pristao je bez razmišljanja i naravno, radile su!!

Povlačenjem za prste i stiskanjem određenih točaka natjerao me da isplazim jezik i skoro me onesvijestio nekoliko puta. Prevoditeljica i ja oboje smo iskušali nadjačavanje “na ruku” protiv njegovog malog prsta i nismo ga uspjeli oboriti. Naprotiv, mi sami bili smo oboreni nekoliko puta.

Na kraju svega, Kuroda Sensei jasno je istaknuo jedno obilježje svoje škole, koje uglavnom vrijedi za sve japanske borilačke vještine. Njihov primarni cilj nije borba sama po sebi, ili vještina fizičkog sukoba, već izgradnja i realizacija pojedinca koji se njome bavi.

- Oni koje zanima praktična i brza obuka u svrhu samoobrane mogu otići na druga mjesta, ima ih u izobilju. Ovdje učimo neke druge stvari. Ipak, također moram dodati, kada je riječ o tehnikama koje podučavam u svojoj školi, kao i svi moji prethodnici znam da na njih mogu računati i u najopasnijim situacijama pa i onim smrtonsnima.

Japan je bio i ostao kultura mača i društvo izgrađeno na principima mača. Susret s gospodinom Tetsuzanom Kurodom pružio nam je uvid u živu samurajsku tradiciju staru skoro pola tisućljeća i bio odličan uvod u potragu za starim Japanom koja je bila pred nama. Još iste večeri presvukli smo se natrag u našu putnu odjeću, podigli prtljagu na kolodvoru i uputili se u Iwamu, gradić u obližnjoj Ibaraki prefekturi...


Nikola Kuprešanin



Tetsuzan Kuroda - reski zvuk mača


Priprema za rez




Kenjutsu kata


Iaijutsu


Pomoć instruktora pri pravilnom izvlačenju


Jujutsu u akciji


Atemi


Na ruku s malim prstom? Vježba jednog od principa tajnih tehnika
]]>http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=23.9.2007#12226http://bigblog.tportal.hr/transazija?BlogCalendarDate=23.9.2007#12226