Cyberpunk
Naša jurnjava Japanom alias Tour de Aiki, sveo se na jednu veliku, kontinuiranu vremensku cjelinu, povremeno prekidanu kraćim ili dužim stankama za spavanje. Kao što sam i pretpostavio, spavali smo u skladu sa voznim redom.
Noći smo provodili u neonskim četvrtima velegradova, u Internet centrima, sklupčani na crnim tatamijima i futonskim prostirkama. Danju, lutanja po šumama i hramovima, upoznavanje sa raznim borilačkim majstorima, duhovnim i stvarnim nasljednicima samuraja.
Posvuda smo sobom vukli šator i laptop, skupljali prašinu po parkovima i parkiralištima, povezani sa svijetom uz pomoć beskrajnih bežičnih mreža, u zemlji koja je pobjegla od ostatka svijeta negdje u budućnost.
Na kraju se sve izmiješalo, Shinkansen terminali, katane, gejše, roboti i servisni automati, šinto-sekte, Internet, cyber kabine, beskonačna pruga i poneki sake. Devet dana poslije završio se možda najluđi dio čitavog dosadašnjeg putovanja. Kraj trke i konačno odmor u Tokiju. U četiri tisuće prevaljenih kilometara obišli smo sva mjesta značajna za život osnivača Aikida Moriheia Ueshibe i upoznali Japan daleko od uobičajene, užurbane vreve Tokija i Osake.
Kako smo prevalili 4000 kilometara
Shinkansen kolodvor
Gejše u Kyotu
Prilaz planini Inari
Kami
Tunel toriia na planini Inari
Internet spavaonica
Prava spavaonica
Transazija : Trans-rezidencija
Najvažnije je ostati budan
Ovako je (vrlo) ukratko izgledao taj put:
Tanabe
Na stanici u Tanabeu dočekao nas je jedan Japanac s našim imenima ispisanima na komadu papira. Nismo imali pojma tko je on, a još manje kako je znao da dolazimo. Još uvijek u blagom šoku, ugurao nas je sa čitavom prtljagom u automobil i poveo u obilazak grada. Predstavio se kao Aikido instruktor (5. DAN!) po imenu Mitsuo Yamamoto. Primio je poziv od Hitohira iz Iwame i organizirao nam doček na stanici. Gospodin Mitsuo član je Aikikaia, no to ga nije ometalo u prijateljstvu sa Hitohirom.
Morihei Ueshiba rodio se u Tanabeu 1883. godine. U mladosti, radio je kao harpunar na kočama, a neko vrijeme i kao trgovački pomoćnik. Od malih nogu pokazivao je veliko zanimanje za borilačke vještine i okušao se u treniranju nekoliko koryua. Kao dobrovoljac sudjeluje u Rusko-japanskom ratu, ali nakon rata napušta carsku vojsku. Kući u Tanabeu pridružuje se grupi kolonista s kojima odlazi na Hokaido. U to vrijeme, početkom dvadesetog stoljeća, japanska vlada ulagala je velike napore u kolonizaciju svog najsjevernijeg otoka koji zbog teških uvjeta, divljine i velike hladnoće nije osobito privlačio stanovništvo. Situacija na samom Hokaidu bila je vrlo slična onoj na američkom divljem zapadu, zemlja prepuna odmetnika, bandita, kockara i različitih tragača za srećom.
Morihei Ueshiba tako je napustio svoj rodni grad i vratio mu se za stalno tek nakon smrti. Tijelo mu je iz Tokija preneseno u Tanabe gdje je sahranjen na lokalnom Šinto groblju, u obiteljskoj grobnici.
Gospodin Mitsuo pobrinuo se za cvijeće i potom nas odvezao u obilazak groba. Tamo je obavio kratki Šinto obred i zatim smo zajedno položili cvijeće. Obišli smo još i mjesto na kojemu je bila osnivačeva rodna kuća, kao i kip koji je podignut u blizini jedne gradske plaže. Čitav grad Tanabe i danas je vezan uz more, a atmosfera u njemu snažno podsjeća na mediteransku. Zapravo, panorama i miris u zraku najviše me podsjetila upravo na Split.
Nakon obilaska stigli smo u dojo Gomite Senseia koji je ujedno i službeni čuvar groba Moriheia Ueshibe. Gomita Sensei također je prijatelj Hitohira Saita, također je član Aikikaia i također je na vrijeme bio upoznat s našim dolaskom.
Baš tu večer u posjetu je osim nas došla i tajvanska televizija u pratnji dvije iritantne voditeljice i snimala nekakav prilog pri čemu su se te kokoši kreveljile, vrištale i glupirale po strunjačama. Nakon lijepo provedenoga poslijepodneva tajvanska predstava bila mi je malo previše pa smo se zahvalili na gostoprimstvu našim domaćinima i uskoro opet bili na vlaku.
Tanabe
Polaganje cvijeća na Moriheiev grob
Skoro kao u Splitu
Kip osnivača na obali mora
Dječiji trening kod Gomite Senseia
Shirataki
Shirataki je ime malenog sela na Hokaidu kojeg je osnovao Morihei Ueshiba zajedno sa ostalim kolonizatorima iz Tanabea. Tri godine trajalo je krčenje šume, borba sa snijegom, ledom i hladnim sjevernim vjetrovima, dok selo konačno nije uspješno zaživjelo samostalnim životom. Danas, gotovo sto godina nakon svog osnutka, Shirataki broji možda i manje stanovnika nego u doba kada je osnovan. Selo je nedavno izgubilo status nezavisne administrativne jedinice i pridruženo je gradiću Engaru. Jedino što je preostalo je ime na zgradi željezničke postaje.
Vožnja na sjever potrajala je, a napredak je usporio i tajfun koji je upravo harao Japanom. Iz Sappora smo uhvatili lokalni vlak za Shirataki. Nakon par sati, provodnik nas je došao upozoriti da je vrijeme da napustimo vlak. Svuda oko nas magla, gusta šuma, brda... Ogledavali smo se u iznenađenju. Uspjeli smo pronaći neasfaltirani peron u Japanu! Šljunak, zemlja i maleno selo iza stanice. Shirataki je tako i službeno postao najzabitije mjesto koje smo posjetili u Japanu. Zabiti su se na ovome putovanju često pokazale najzabavnija mjesta. Srećom i ovaj put je bilo tako.
Pet minuta nakon što smo napustili kolodvor i zaputili se u laganu šetnju naletjeli smo na jednog mještanina i započeli nekakav neobvezni razgovor na englesko-japanskom. Kada je shvatio da nas zanima Morihei Ueshiba i Aikido odmah nas je ubacio u automobil i odvezao svom prijatelju koji trenira u lokalnom dojo-u. Pozvali su u pomoć i trećega, jednog mladog Japanca koji je govorio engleski. Doletio je ravno sa posla i zatim smo, nakon obavezne šalice čaja, krenuli u obilazak.
Shirataki djeluje jednako hladno, vlažno i negostoljubivo kakav je bio i prije sto godina. Savršeno mjesto za početak rigorozne borilačke obuke.
Ljudi su početkom dvadesetog stoljeća u Japanu još uvijek pogibali od mača, a borilačke vještine kao sredstvo zaštite obitelji i klana bile su na visokoj cijeni. Mač je osnova gotovo svih klasičnih japanskih borilačkih vještina. Goloruke tehnike, taijutsu i jujutsu, svoje pokrete uvelike baziraju na principima mača i kretanju tijela mačevaoca. U stvarnom svijetu, u ratovima i bitkama, prosječna borba mačevima trajala je manje od dvije sekunde. U praktičnom smislu to znači kako ne postoji prilika za popravak pogreške. Život ili smrt odlučivao se u jednom jedinom trenu. Tehnike klasičnog jujutsua smišljene su da štite i oduzimaju život jednakom brzinom kao i bilo koje oružje.
Biti učitelj borilačkih vještina u takvom svijetu značilo je preuzeti ogromnu odgovornost za živote onih koje se podučavalo. Kada je Japan okrenuo modernu stranicu svoje povijesti, bivši samuraji prodavali su tradicionalno ratničko nasljeđe svojih obitelji, uzdržavajući se pružanjem borilačke poduke. Kvalitetna poduka skupo se naplaćivala, a najčešći klijenti bili su vojno, policijsko i pravosudno osoblje.
Sokaku Takeda, Moriheijev učitelj borbe, radio je kao najamni mačevaoc i lovac na glave za japansku policiju na Hokaidu. Na glasu kao tvrd i surov čovjek, Sokaku je bio nenadmašan borilački majstor. Daito-ryu jujutsu - vještina koju je podučavao, bila je tajno nasljeđe njegovog klana. Koliko se takvo znanje cijenilo najbolje pokazuje podatak da je Morihei Ueshiba, u zamjenu za osmogodišnju poduku, poklonio Sokakuu komad vlastite zemlje i sagradio mu na njoj kuću.
Učitelju se osim materijalne naknade dugovala i odanost i poslušnost. Klasična ratnička poduka koju je Morihei tada prošao nije poznavala moderne podjele kao što su npr. trening, sparing, ring, ulica... Učenju se uvijek pristupalo intenzitetom koji je ocrtavao ozbiljnost primjene. Morihei je tako morao prihvatiti nekoliko dvoboja na život i smrt u Sokakuovo ime, kada je ovaj bio spriječen zbog bolesti. Psihologija ratnika koja se pritom izgrađivala uvelike je nestala u današnjem svijetu, a zajedno s njom najčešće i borilačka efikasnost tradicionalnih stilova.
Nakon kratke ture po mjestu posjetili smo i maleni muzej. U njemu je, osim raznog alata kojim je grad izgrađen, svoje mjesto našla i tzv. željezna lepeza. To oružje, slično pendreku, bilo je izrađeno u obliku sklopljene lepeze i moglo je sjajno poslužiti za samoobranu. Primjerak izložen u muzeju pripadao je osobno Moriheiu Ueshibi dok je boravio u Shiratakiju. Žena koja se brine ze muzej čak mi je otvorila staklenu vitrinu i dala u ruke lepezu da je isprobam. Pretpostavljam da nemaju baš mnogo posjetitelja, pogotovo ne prekomorskih gaijina. Poslije muzeja, naši novostečeni prijatelji odveli su nas i počastili ručkom za rastanak.
Japanska gostoljubivost tako se još jednom potvrdila.
Shirataki
Šalica čaja, šalica prijateljstva
Drvena jinja u čijoj je izgradnji sudjelovao Morihei
Poruka mira na različitim jezicima - stup koji je u Shiratakiju podignuo Aikikai
"Željezna lepeza"
Kolodvoru u Shiratakiju, rastanak s našim domaćinom
Grad Abashiri - spavaonica na obali Ohotskog mora
Abashiri: Ljehice cvijeća pred najokrutnijim i najzloglasnijim japanskim zatvorom
Ayabe
Aikido, koji popularno slovi za vještinu ljubavi i mira, svoje uzvišene principe u najvećoj mjeri duguje učenjima Šinto sekte po imenu Omoto-kyo. Toj religiji Morihei se pridružio nakon obuke kod Sokakua Takede. Hokaido je napustio dobivši vijesti o kako mu otac leži na samrtnoj postelji. Pošto mu je otac ubrzo umro poklonio je sve svoje imanje Sokakuu, a utjehu odlučio potražiti u učenjima Onisabura Deguchija, vrhovnog poglavara Omoto-kyoa.
Omoto-kyo propovjeda bratstvo i ljubav svih naroda svijeta. Centar pokreta nalazi se u gradiću Ayabeu smještenom nedaleko od Kyota. Internacionalni karakter Omoto-kyoa vidljiv je u težnji njegovih sljedbenika da spoznaju jedinstvenog boga, za kojeg vjeruju da se pod različitim imenima ukazuje diljem svijeta. Esperanto smatraju svetim jezikom, a hram u Ayabeu bio je poprište nekoliko zajedničkih kršćanskih, muslimanskih, židovskih, budističkih i šintoističkih obreda. Štoviše, danas su preko puta hrama sagrađene dvije katoličke crkve i to upravo na mjestu na kojemu se nalazila Moriheieva kuća za vrijeme boravka u Ayabeu.
U Ayabeu smo također naišli na topli doček. Jedan od pripadnika Omoto-kyoa proveo nas je po hramskom kompleksu, objasnio nam sve o povijesti obitelji Deguchi i stanju u kojem se sekta danas nalazi. Riječ sekta može zvučati ružno za naše pojmove, ali u drugačijem kontekstu u kojem je Japanci rabe nema tako negativan prizvuk. Dapače, vrtovi i hramovi Omoto-kyoa zračili su takvim mirom i opuštenošću, da smo osjetili kako se oporavljamo od puta samim boravkom na tom mjestu. Također, dopustili su nam da podignemo šator na šljunčanom parkingu pored glavnog hrama.
Onisaburo Deguchi slovio je za velikog umjetnika, karizmatika i čudotvorca. Zbog svojih miroljubivih stavova bio je zajedno sa čitavim Omoto-kyoom na čestom udaru militantne japanske vlade. Upravo pod utjecajem Omoto-kyoa i Onisabura Deguchija - svog novog učitelja, Morihei je postepeno započeo transformaciju Daito-ryu tehnika koje je naučio od Sokakua Takede.
Iz Ayabea je također krenula i ekspedicija u Mongoliju, koju je organizirao Onisaburo Deguchi dvadesetih godina 20. stoljeća. U to doba Mongoliju i Kinu potresali su ratovi i sukobi brojnih frakcija, vojskovođa, tajnih društava i pljačkaša. Deguchi je želio iskoristiti situaciju i osnovati novo kraljevstvo u Mongoliji, koje je trebalo poslužiti kao prototip države zasnovane na principima ljubavi i jednakosti svih stanovnika. Morihei je na taj pogibeljni put krenuo kao njegov tjelohranitalj, napustivši pritom na tri mjeseca svoju obitelj, dokazujući još jednom svoj samurajski duh koji je učitelja stavljao na prvo mjesto.
Tri mjeseca se ekspedicija probijala kroz Kinu i Mongoliju, svaki dan trpeći sukobe sa raznim zaraćenim stranama. Stalna izloženost pogibelji i borbama utjecali su dodatno na borilačke sposobnosti Moriheia Ueshibe, koji je po povratku u Japan razvio gotovo nadljudsku percepciju i reflekse. Mješavinu različitih iskustava koje je tada proživljavao kasnije će opisati kao svoje borilačko prosvjetljenje.
U želji da stvori vještinu koja bi promovirala ljubav i bratstvo među ljudima, bilo je potrebno da oduzme ubilački karakter jujutsu tehnikama. Pri tom, morao je također paziti da nova vještina ostane borilački efikasna. Taj proces trajao je preko 20 godina i na kraju rezultirao nastankom Aikida u Iwami.
Principi mača očuvani su u pokretima i trenutačnoj brzini njihove primjene. Glavna razlika u odnosu na Daito-ryu jest pažnja koja se polaže na zaštitu protivnika. Ispravno primijenjena Aikido tehnika rezultirati će tako porazom napadača, ali ne i njegovom smrću ili teškim sakaćenjem - prijašnjim samurajskim borbenim imperativom.
Nedostatak formalne teorijske podloge danas je u svijetu rezultirao razvojem nekoliko desetaka Aikido stilova. Različita tumačenja osnivačeve filozofije, razlike u snazi i načinu izvođenja tehnika te razlike u željenom cilju treninga stvorili su šaroliki izbor različitih vještina koje se sve nazivaju imenom Aikido. U stvarnosti raspon u kojem se kreću varira od rekreativnih i zdravstvenih sustava lišenih svake borilačke primjene do tvrdih stilova od kojih se neki sve više vraćaju svojim jujutsu korijenima.
Završivši našu misiju u Ayabeu, zaputili smo se natrag u Tokio na nekoliko dana zasluženog odmora.
Na putu po Japanu tragom i legendom osnivača Aikida, od dalekog Hokaida na sjeveru pa do gotovo mediteranskog Tanabea na jugu, uvjerili smo se kako je bez sumnje zavrijedio glas jednog od najvećih borilačkih majstora 20. stoljeća. Bez obzira na podjele i različite smjerove u kojima se Aikido danas razvija, ljudi su nas svuda dočekivali širom raširenih ruku, voljni i sretni pružiti pomoć putnicima iz daleke zemlje. U takvim trenucima, želja i namjera Moriheia Ueshibe da stvori vještinu koja bi gradila mostove između ljudi i različitih kultura dobivala je svoju najljepšu potvrdu.
Pogled iz vlaka na zeleni Japan
Potraga u Ayabeu
Vrtovi unutar hramskog kompleksa
Ulaz u glavni Omoto-kyo hram
Djelić najvećeg drvenog hrama na svijetu
Omoto-kyo svećenik
Unutrašnjost hrama - mjesto na kojemu počivaju duše predaka
Jedna od dvije katoličke crkve u Ayabeu
Čajni paviljon i čajna kuhinja
Damir je u Ayabeu pronašao svoj mir...?
Ayabe - prizor s ulica
Nikola Kuprešanin
|
