Siniša Svilan

16.07.2007. ponedjeljak

Raciju usprkos...

Vozim ga već tjedan. Konačna odluka još uvijek nije pala, ali znam da sam sve bliži. Neću izdržati. Usprkos i unatoč svom raciju koji mi sasvim jasno, uz nekoliko desetaka argumenata, sugerira da ne učinim to. Zašto ne mogu odoljeti?

Pogađate, blizu sam odluke o tome da promijenim auto. O kojoj je marki riječ, za ovaj tekst nije toliko ni važno, a s druge strane, siguran sam da bi mnogi od vas onako mediokritetski krenuli na prvu loptu i optužili me da je tekst napisan samo s nakanom da ga reklamiram.

A koji su to argumenti koji mi jasno signaliziraju da se ne bih trebao upuštati u tu investiciju? Prije svega, ovaj sadašnji sasvim me dobro služi. U četiri godine još se nikada nije dogodilo da zakaže i ne prebaci me od točke A do točke B. Ne bi li bilo bolje da tu financijsku injekciju usmjerim u nešto kvalitetnije i kreativnije?

Recimo, u jedno putovanje po Europi ili, ako ništa drugo, spremiti je u čarapu za teža vremena ili, ne daj bože, bolest. Na kraju krajeva, je li ta moja odluka pomalo i socijalno neosjetljiva s obzirom na to da se ljudi danas satiru da spoje kraj s krajem?

Nije li mi dovoljan signal, koji mi se znao dogoditi i sa sadašnjim automobilom, kada bih se na semaforu susreo s nekim pogledom iz tramvaja, a čija je misao bila toliko transparentna da bi je i slijepac znao pročitati. Bilo je u njoj i prijekora i srdžbe, ajde da budem iskren do kraja - i zavisti.

Ne znam za druge, možda u tim trenucima te neke druge prožme i osjećaj superiornosti, ali s mojom malenkošću to sasvim sigurno nije bio slučaj. Upravo suprotno, najradije bih u zemlju propao. S druge pak strane, sjećam se i sebe u takvim situacijama, kada sam i ja bio onaj koji je pogledavao iz tramvaja. I nikad, baš nikad nisu me obuzele zavist i ljubomora. Bio mi je to samo poticaj da i sam danas-sutra budem u stanju priuštiti si nešto slično.

Znam, kazat ćete, nisu to nikakvi kriteriji, zapravo bi se moglo dodati da je riječ o najprimitivnijim nagonima. Nagonima koji vas tjeraju da se pokažete na prvu, poput nekog pauna koji za kočoperenje osim raznobojnog perja nema baš ništa drugo. Pametan, racionalan i obrazovan mlad čovjek danas će te novce utrošiti, recimo, u dionice i za nekoliko godina udvostručiti ili pak utrostručiti vrijednost.

Ali svi vi koji mi upućujete riječi prijekora zaboravljate na jedan podatak. Na moje godine. I ne radi se tu, budite bez brige, o nekom muškom klimakteriju koji je, po tvrdnjama mnogih, sto puta žešći od onog ženskog. Radi se o godinama u kojima već pomalo spoznaješ da je došlo vrijeme da si moraš priuštiti i neke stvari na koje si slab. Usprkos i unatoč činjenici da te odluke i nisu baš najracionalnije.

Jer kada si dvanaest sati dnevno u pogonu, ispada da je jedino vrijeme koje možeš priuštiti samo sebi onih pola sata prometne gužve kada odlaziš ili se vraćaš s posla. Pa kada je već tako, nije li ipak racionalna odluka činiti to u automobilu koji ti paše. Naravno, opet, ako si i koliko si možeš priuštiti. Uostalom, moja najdraža filmska rečenica glasi: Nitko nije savršen!

Moja nesavršenost skrila se tako među četiri za mene savršena kotača.

Adio, lipi moji, veseli, zdravi i bogati bili!
Broj komentara: 22
permalink  print  komentiraj


07.05.2007. ponedjeljak

U boj za kvadrat svoj!

Svakodnevni ritam, gotovo bih mogao kazati nasreću, ne dopušta nam često neka kontemplativna stanja duha. No ima dana, po svemu sudeći pod utjecajem nekog događaja, da ne kažem smrti neke drage osobe, kada se jednostavno morate zapitati ima li smisla sve ovo što radimo iz dana u dan?

Uglavnom se sve svodi na svakodnevno zatvaranje gotovo identičnih krugova, pa pitanje o smislu života, ma kako patetično zvučalo, jednostavno vrišti iz vas. E, ova je nedjelja za mene bila jedan od tih dana. S druge strane, odakle mi pravo da vas zamaram tim stvarima, kao da vam nije dovoljno i ono što sami odradite po istom pitanju. Zato ću se upravo sada, vjerujem, na vrijeme i zaustaviti i krenuti nekim drugim skribomanskim putem, a koji je popločan kockama koje će zatvoriti upravo one gore spomenute identične krugove naše svakodnevnice.

O čemu se radi? Posljednjih mi se dana, tjedana, mjeseci, a bogami i godina često vrzma po glavi misao koju sam čuo još davno prije.

Prema istoj, nijedan se muškarac nikad neće potvrditi ukoliko za svog vijeka ne izgradi kuću za sebe i svoju obitelj. Do prije tri godine to mi je izgledalo pomalo nategnuto. Zdrav razum govorio mi je da bi se jedan muškarac puno prije trebao potvrditi ili svojim nasljednicima koje je izveo na pravi put ili uspješnom karijerom. Na kraju krajeva, ne ide li ovom potonjem u prilog još jedna narodna mudrost koja kaže da štalica (kravica) kuću gradi?

Onda sam prije tri godine krenuo u avanturu uređenja vlastitog stana. Valjda mi je instinkt, kojem je u tom trenutku pomoglo i moje financijsko stanje, govorio da o gradnji kuće ne smijem ni razmišljati. Da su me tada pitali koliko će to uređenje potrajati, ustvrdio bih s puno lufta kako to maksimalno može potrajati godinu dana. A, evo, teče i moja treća podstanarska zima.

Znam, znam da je svakom njegov križ najteži i da ste već krenuli s tvrdnjama kako su moja iskustva igrarija u usporedbi s onim što ste vi doživjeli, ali ipak dopustite mi da vam prenesem samo neke detalje. Uvjeravam vas da ćete mi na kraju ipak morati priznati: Svilane, ti si car, tvoja priča nadmašuje ne samo naša iskustva, već i našu majstorsko-graditeljsku maštu!

Detalj prvi. U stanu je montirana kuhinja. Odlučili smo kuhati na plin. Stigao je majstor koji je štednjak trebao priključiti i tada je otkriveno da cijev za plin uopće nije provedena do kuhinje. Kopali smo ponovno.

Detalj drugi. U stanu je montirana rasvjeta. Utičnice, prekidači, rasvjetna tijela. I kada smo svi očekivali da će električar uzviknuti: 'I bi svjetlo!' ustanovljeno je da u polovici stana uopće nema struje. Kopali smo ponovno.

Detalj treći. U kupaonici je montirana kada. Pločice su bile postavljene. Tek tada je ustanovljeno da jedna strana kade uopće nije poduprta i da se ugiba. Kopali smo ponovno. Ovdje smo, pak, imali sreće, pločice nismo morali čupati, već smo kopajući i rušeći dio zida u susjednoj prostoriji uspjeli napraviti rupu preko koje smo ipak uspjeli podboltati kadu.

Detalj četvrti. Stigli su majstori koji su trebali ugraditi zidne ormare u hodniku. Kada su krenuli uzimati mjere, samo su slegnuli ramenima i kazali da se zidovi moraju opet oblačiti u knauf jer je razlika od jednog do drugog zida i do pet centimetara. Ovdje nismo kopali, već nanovo gradili zidove.

Detalj peti. Kada su vodoinstalateri obavili sve radove u stanu, trebalo je još samo pustiti vodu da se provjeri curi li neka slavina ili spoj. Na moju veliku žalost i čuđenje, vode nije bilo ni za lijek. Glavni ventil za stan bio je ukopan u zid i, naravno, neispravan. Naravno, opet smo kopali.

Vjerujte mi na riječ, uopće ne karikiram, ovo još uvijek nije sve. Bilo je još toga, ali držim da to, u usporedbi s navedenim, nije vrijedno ni spomena. Dakle, nakon svega što sam proživio i doživio, bio sam u iskušenju da sve polijem benzinom i zapalim. Nasreću, onda mi se dogodio jedan od onih na početku spomenutih dana kada se zapitate što je smisao života. Krivi zidovi, voda, struja ni plin kojeg nema nisu sasvim sigurno.

Zato i sada, nakon pune tri godine, umjesto da posegnem za benzinom i šibicama, samo kažem: Strpljen - spašen. A majstori, točnije izvođač radova, uvjeravaju me i dalje da ću useliti za deset dana. Ponovio je to već desetak puta. No ja ipak znam, kad-tad i taj dan će doći. A ja ću znati da sam napokon stasao u pravog polumuškarca. Pretpostavljam da je stan ipak 50 posto muka od onog što bih prošao da krenem u gradnju vlastite kuće.

Adio, lipi moji, veseli, zdravi i bogati bili!
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


30.04.2007. ponedjeljak

Marina Sršen

Vrag odnija i šparoge! Još uvijek ne mogu vjerovati da sam ispisao ovu rečenicu. Sjetite se samo koliko sam hvalospjeva uputio tim malim zelenima

Sretan vam 1. maj, praznik rada koji još uvijek slavimo neradno. Usprkos i unatoč svim demokratskim promjenama koje su u posljednjih petnaestak godina zapljusnule ovu našu 'kiflu'. I dobro je da je tako. I iskreno se nadam da se u trogirskom škveru još uvijek spremaju one marende, točnije gulaši koji, barem što se mene tiče, na kvalitativnoj razini još uvijek nisu nadmašeni.

A kroz dva desetljeća mojih zagrebačkih godina prošao sam baš sve restorane, kako elitne, tako i one druge. Bit će ipak da su u te škverske gulaše utkane i neke emocije koje se ne dadu nadomjestiti baš nikakvim skupocjenim interijerima, poslugom u bijelim rukavicama i srebrenim beštecima. Nažalost, što se 1. maja i radničkih prava u Hrvata tiče, izgleda da je sve ipak ostalo samo na marendama i tom jednom neradnom danu.

Koliko čujem i čitam, čak su se i sindikati koji bi trebali štititi tog istog obespravljenog radnika uspjeli među sobom posvaditi i lome koplja oko toga kako bi taj praznik trebalo slaviti - prosvjedima ili ruku pod ruku s političarima. Zaboravili i oni zašto su osnovani i koji je njihov primarni cilj. Ni oni od stabla ne vide šumu.

Dakle, da ponovim, od svega ostade samo još onaj jedan neradni dan. Zahvaljujući kojem je, iako više nisam onaj radnik iz baze, i moja malenkost dobila priliku da zbriše na nekoliko dana iz Metropole. Na jug. Konačan cilj bio je Dubrovnik, ali Trogir se nikako nije smio zaobići. Mater sve rjeđe i rjeđe viđam, što mi i nije neki kompliment. Kapitalizam je svemu kriv, odnosno, što bi kazao Goran Milić, što smo tražili, to smo i dobili. Bojim se da ne bude kasno kada shvatim da zarada, rejtinzi, karijera nisu poanta naših malih života.

Dođem doma, a kad tamo moja Jela u krevetu. Pored kreveta naslonjena štaka. Šparoge su krive. Noga je pukla jer joj vrag ni u tim godinama još uvijek ne da mira, pa se pentra po okolnim brdima u potrazi za malim zelenima. Sada znate zašto sam ovotjednu kolumnu otvorio baš onim rečenicama.

Evo me i u Dubrovniku. I vrijeme nam ide na ruku. Ljenčarenje, ispijanje kavica na Stradunu, od stresa ni S. U takvim trenucima obično promislim kako bi lijepo bilo živjeti od rente. Puste želje. A pravi i najvažniji razlog mog dolaska u Dubrovnik bila je humanitarna večer koja se ovog vikenda događala u hotelu Excelsior.

Dva skalina ime je dubrovačke udruge za djecu s posebnim potrebama, djecu koja su oboljela od cerebralne paralize. Cilj te večere bio je sakupiti novac za izgradnju igrališta koje je prilagođeno njihovim potrebama i zapravo bi bilo prvo takvo u Hrvatskoj. Ispisao sam ovih nekoliko posljednjih rečenica, potom ih pročitao još jednom i zazvučale su mi tako sterilno.

Da vam nekako mogu pokazati i film koji je napravljen o toj djeci i prikazan za vrijeme te humanitarne večeri, sve bi bilo drugačije. Da vam mogu u potpunosti prenijeti emocije, želju i trud koji je u sve unijela alfa i omega ove akcije Marina Sršen, vjerujte, sve bi bilo puno toplije. A kada vam kažem i da je ta ista Marina Sršen samo u jednoj večeri uspjela sakupiti milijun kuna za izgradnju tog igrališta, onda vjerujem da i vi ostajete bez riječi.

Zapravo se ne sjećam kome je nešto slično u Hrvatskoj pošlo za rukom. Treba svakako spomenuti i bivšeg dubrovačkog dogradonačelnika Peru Vičana koji je i ove godine za Maslinu sliku izdvojio sto pedeset tisuća kuna, ali i Bandića koji je za sliku Suzane Štimac (Igorove supruge) izdvojio šezdeset tisuća kuna, kao i naše zlatne dubrovačke vaterpoliste koji su svojim čekom također doprinijeli uspjehu ove akcije.

Čuo sam tijekom večeri i neke zločeste komentare, u stilu kako je sve to napravljeno s ciljem vlastite promocije. Mogu kratko dodati: Dabogda se na ovakav način promoviralo što više uspješnih i bogatih Hrvata. Jedina crna mrlja te večeri bio je nedolazak dubrovačke gradonačelnice Dubravke Šuice. Svojim dolaskom i Milan Bandić dao joj je jednu veliku pljusku. Ako je i bilo nekih opravdanih razloga za njen nedolazak, u što sumnjam jer znadem pozadinu priče, kako opravdati činjenicu da se te večeri nije pojavio baš nitko iz gradskih odnosno županijskih vlasti?

Kakvu nam to poruku šalju oni koji bi trebali biti moralni autoriteti. Nasreću, Dubrovnik ima jednu Marinu Sršen čija će toplina i emocija pobijediti sve zakulisne igre i podmetanja zlobnika, pa sličnu humanitarnu priču možemo očekivati i dogodine. Poznavajući Marinu, vjerojatno će dogodine dignuti prag na milijun i pol kuna. Slažem se, količina novca koja će biti donirana toj djeci nije nevažna, ali mi se nekako čini da je poruka koju Marina Sršen šalje jednako važna, ako ne i važnija.

Adio, lipi moji, veseli, zdravi i bogati bili!
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


23.04.2007. ponedjeljak

Nabrijani vikendi

Vratio sam se u Zagreb prije dva dana. Moji vjerni čitatelji i po broju kolumna koje nisu izašle mogli su zaključiti koliko me nije bilo. No, za one rijetke (vele da je skromnost vrlina budala, s čime se ja nikada nisam složio, ali mi je ovaj put ta uzrečica zgodno sjela) koji ipak nisu shvatili, kazat ću - desetak dana. Vratit ću se, naravno, tom putovanju, no prije toga moram ustvrditi da Hrvatska zaista intenzivno živi. Propustio sam količinu vijesti kao da me nije bilo nekoliko mjeseci. Ili se, pak, kod mene već uočava sindrom profesionalne deformacije, pa baš svaku 'pizdariju' doživljavam kao vijest

Opet, nemojte mi kazati da, recimo, i velika većina vas nije sa zanimanjem pročitala tekst o Sevkinom ljubavnom brodolomu. Zlobnici bi kazali: Pa što, još jedan u nizu. No, kako ja to nisam ili se, ako baš hoćete, jako trudim da to ne budem, kazat ću samo da mi se čini da se najveća ljubav njenog života već dogodila. Puno ranije. Jako sam ljut na sebe, kada je Sevka u pitanju, slova i rečenice lijepe mi se za prste poput marmelade. A jako se suzdržavam. Zapravo, ovaj pasus o količini vijesti koja je procurila u mojoj odsutnosti nije ni trebao biti obojen žutom bojom.

Gledajući naše nedjeljne novine, naravno, poslijepodnevne vijesti, koje su, blago rečeno, bile nabrijane, shvatio sam koliko je to loše. Naime, kako i političari moraju odmoriti od tjednih napora, poražavajuća je činjenica da nabrijanost vijestima vikendom daje uglavnom crna kronika. Jednostavno sam protrnuo gledajući. Zar se zaista toliko loših stvari može dogoditi u jednom danu. Poskok koji fatalno ugrize dijete, branitelj koji se raznese bombom, gledatelj koji pogine na automobilskim trkama... Uglavnom, mogu još jednom, sigurniji nego ikad, zaključiti da je najljepše kada na pitanje što ima novog mogu uzvratiti - baš ništa. Jer nove su vijesti, vjerujte mi, uglavnom loše.

Neću više. Nije u redu da vam prvi radni dan otvorim ovako crnim razmišljanjima. Kao da vam nije dovoljno to što je sunčani vikend već daleko iza vas, a novom još uvijek nema ni traga. Stoga se vraćam na ono moje desetodnevno putovanje. O čemu se radi? Odradio sam još jedan skup televizijskih djelatnika sa svih svjetskih meridijana. Sama informacija i ne bi budila posebnu znatiželju da ne dodam kako se radi o jednom festivalu. MIPTV, Cannes. Neću vas, naravno, zamarati novim televizijskim formatima koje sam tamo vidio. Ruku na srce, svjetska televizijska produkcija u posljednje dvije godine baš se i nije nešto iskazala. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidio neki dobar format. Imam osjećaj da je i u ovom segmentu ljudskog djelovanja već odavno sve rečeno, radi se samo o varijacijama na temu, prekapanju po starim uspješnicama koje se oplemenjuju i prilagođavaju sadašnjem televizijskom trenutku.

Htio sam, zapravo, kazati rečenicu-dvije o samom gradu. Još točnije, o tome kako se uspio etablirati, brandirati, kako se to danas popularno kaže. Kako novac stvaraju ni od čega. Recimo, želite li dobiti sobu u vrijeme samog sajma, to je gotovo nemoguća misija. Upoznao sam ljude koji su se predbilježili nekoliko godina prije, da bi tek ove godine mogli spavati u svojim sobama. A hotela nije malo. Kada i dobijete sobu, ne možete je, recimo, naručiti na dan, dva ili tri, već je morate platiti punih tjedan dana koliko i traje sami sajam, pa makar u njoj proboravili upola manje.

Na sam je MIP bilo prijavljeno oko petnaest tisuća ljudi (pravi televizijski mravinjak), a kako svaka akreditacija košta tisuću eura, to opet znači da je organizator samo na tome pobrao oko milijun i pol eura. Svi ti ljudi morali su tjedan dana nekog vraga i jesti, piti, zabavljati se. U razvikanom Paleu, jednoj zapravo jako ružnoj arhitektonski oblikovanoj zgradi, a koja je, opet, postala poznata zbog svog crvenog canneskog tepiha, ugrađeno je na desetke štandova čiji zakup opet košta poprilične novce. Prema mojoj slobodnoj procjeni, ta je cifra i desetak puta veća od one koja se obrne na akreditacijama.

Sve ovo dobiva na težini ako vam kažem i to da nisam nimalo subjektivan kada kažem da Cannes nije nimalo ljepši, a ni veći od Opatije. No ljudi koji žive tamo imaju bez sumnje puno razvijenije nosove za biznis od naših Opatijaca. Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da je prospekt u kojem se za rentanje nude skupocjeni automobili napisan na engleskom, francuskom ali i ruskom jeziku. Ili, recimo, da na naslovnici časopisa koji se bavi prodajom milijunski vrijednih vila na tamošnjoj rivijeri lijepo piše da je tiskan opet na engleskom i francuskom, ali da sam unutra pronašao sve to i na ruskom.

Kako objasniti, ako ne dobrim brandiranjem, da je terasa razvikanog hotela Majestic sedam dana bila puna kao šipak, a da stolice nisu mijenjane najmanje zadnjih dvadeset godina. Tenda koja je natkriva, uopće ne karikiram, doslovno je zahrđala od kiša koje su je prale. Konobar ili recepcionar uopće se neće osvrnuti na vašu eventualnu kritiku da piće čekate pola sata ili da je vaša soba doslovno prljava. Neka mi samo još netko kaže riječ protiv dalmatinskih konobara.

Jedan detalj ipak me uspio oboriti s nogu. I meni je, kao i svakom normalnom stvoru, jedne večeri došlo da moram do onog mjesta kamo i kraljevi idu pješke. Bio sam se zatekao u jednom od tamošnjih boljih hotela. Otišao sam i gotovo nisam mogao vjerovati kada sam u podnožju zidnog pisoara vidio naslaganu gomilu kockica leda. Bez brige, nije mi namjera vući nikakve paralele.

Još samo jedna rečenica: Šopingholičarke, Cannes je pravi raj za vas!

Adio, lipi moji, veseli, zdravi i bogati bili!
Broj komentara: 1
permalink  print  komentiraj