Zoran Šprajc

www.tportal.hr RSS
02.08.2011. utorak

Dan kad je propala Amerika

Kažu kako bi Sjedinjene Države danas mogle bankrotirati. A bankrot Amerike za sobom bi u bankrot povukao i dobar dio ostatka svijeta. Kina recimo od Amerike potražuje 1,16 bilijuna dolara, Japan tek nešto manje pa bi obustava vraćanja američkih dugova u veliku nevolju dovela i Kinu i Japan i sve druge koji su Americi posuđivali novac i koji na ovaj ili onaj način o Americi ovise.

Tako ekonomisti i mediji ovih dana pršte od dramatičnih najava i grozomornih predskazanja o propasti svjetskog ekonomskog poretka. Govori se o 'drugom udarnom valu recesije', novom padu zaposlenosti, BDP-a, industrijske proizvodnje, analize su ubitačno minuciozne, jedna govori i o prestanku rada semafora…Uglavnom slijedi nam Doomsday, ili što bi stariji svijet rekao vrag će doći po svoje.

Najdalje su otišli domaći egzorcisti koji su izračunali koliko će se propast Amerike odraziti na nas ovdje u Hrvatskoj, koliko će radnih mjesta biti izgubljeno i koliko će ljudi bankrotirati zbog novog rasta švicarskog franka.

Da budem iskren, prepalo i mene. Pokušao sam izračunati koliko će se propast Amerike odraziti na moj novčanik, ali kad sam jutros, u osvit američke i svekolike propasti pogledao u njega, malo mi je laknulo. Niti u jednom od tri pretinca nisam našao niti jednu američku obveznicu. Nisam našao niti jednog američkog dolara. Da budem iskren, nisam našao ništa vrijedno propasti, osim stodvadeset kuna u apoenima od po deset i pedeset kuna koje će ionako do kraja dana propasti bez obzira na propast Amerike.

Za svaki slučaj odmah sam otvorio e-banking i na deviznom računu našao zabrinjavajućih 4,35 eura, ali njihovu propast sam već ukalkulirao u najavljenu propast eurozone. Držim ih na računu samo kako bi se solidarizirao s europskom braćom čija valuta propada zajedno s Grčkom i Portugalom.

Ali svaki strah od vlastite propasti prošao me s pogledom na stanje tekućeg. Eh, da je Japancima i Kinezima sad takav saldo, drhtala bi Amerika, a ne oni!
335 kuna u minusu nedozvoljenog minusa!

Model prekoračenja dozvoljenog deficita koji republikanci i demokrati u Kongresu traže već mjesecima, ja primjenjujem na kraju svakog mjeseca. Karticu tekućeg prvo provučem u Konzumu, a onda na najbližem bankomatu.

Ne postoji POS koji je toliko brz…

Kad sam shvatio da mi od američke propasti ne prijeti nikakva bojazan, zabrinuo sam se za svoju firmu. Mislim, ondje radimo i ja i supruga pa bi bilo kakva umočenost HRT-a u američki deficit mogla izravno utjecati na našu propast. Znoj me oblio kada sam se sjetio da je nekoliko naših menadžera nedavno bilo u Americi, navodno su išli kupovati televizijsku tehniku, al tko će ih znati, da se dečki u Vegasu nisu malo razigrali i umjesto kamera i montaža kupili par milijuna američkih obveznica, brrr! Drhtavim glasom nazvao sam našeg financijskog direktora, pitam ga oprezno što je s tom tehnikom, je li što od opreme kupljeno i tako… Odmah me umirio rekavši da nema brige za opremu jer nema opreme. Upravo nam je ovaj tjedan Ministarstvo financija sjelo na račun i uzelo 58 milijuna kuna. Za Božić će uzeti još 70 milijuna. Nakon jednog ružnog priloga o premijerki u Kninu, Ministarstvo Reketa sjetilo se nekog poreznog duga iz 2002., 2003. i 2004…

Plaće će malo kasniti – nastavi on zabrinuto, a ja mu sretnim glasom velim –
nema veze stari, hvala ti – a u sebi još zahvalim dragom Bogu i Ivi Sanaderu što nam je dao Jadranku Kosor. Dok je nje, Barack Obama nema nikakve šanse da nas odvede u propast.

Kad sam se već sjetio dragog Boga, ne mogu se ne sjetiti dragog Svetog Oca Benedikta i još tisuću puta mu se zahvaliti što smo na njegov posjet potrošili pare koje bismo možda glupo uložili u kupnju američkih obveznica. Cijeneći našu zahvalnost, Benedikt je ovih dana odlučio uzeti i nešto nekretnina oko Poreča i tako pokazati trajnu skrb za Hrvate, koji su, neodgovorni kakvi već jesu, to zemljište mogli prodati kakvim američkim investitorima i tako se zajedno s njima odvesti u propast.

No što se tiče stranih (a pogotovo američkih) investitora zavidnu razinu odgovornosti pokazala je i hrvatska Vlada koja je uvela funkciju potpredsjednika vlade za investicije kako bi investicije svela na najmanju moguću mjeru o čemu ovih dana čitamo pohvalna izvješća OECD-a.

Dakle, i ja i moja firma i moja država posve smo sigurni od američke propasti.
I kad je već tako, kad se američki bankrot uopće ne tiče moje propasti, propasti moje firme i propasti moje države, bilo bi nešto i zgodno i dobro u tom bankrotu koji bi američki Kongres danas mogao objaviti.

2. kolovoza konačno bi postao važan datum u povijesti čovječanstva.

Zasad se taj datum obilježava u dosta uskom krugu čovječanstva.

Ali nakon što prestanu raditi semafori u Minnessoti, vjerujem da će svaki Zemljanin znati za drugi kolovoza.

Pa recimo kada jednom budem tražio američku vizu, stajat ću pred šalterom u američkoj ambasadi:

-Kada ste rođeni? - pitat će me s druge strane stakla službenik s orlom na reveru.

-Na dan kada je propala Amerika- ponosno ću odgovoriti.