http://bigblog.tportal.hr/spranjahr
Takvi me nerviraju više od onih koji su s druge strane. Imaju mišljenje i stav s kojim mogu polemizirati, ponekad ga razumjeti i katkad uvažiti. Ali kako polemizirati s nekim tko nema mišljenje. Odnosno svoje mišljenje svodi na nemišljenje. Na drveno željezo.

Kojima je najlagodnije ostati doma da bi poslije u birtiji i na televiziji mogli dokazivati svoju intelektualnu superiornost nad nama koji smo se opredijelili. Svejedno kako. Jer iz tog uzvišenog neopredjeljujućeg rakursa, koju god odluku donijeli mi obični smrtnici, pogriješili smo.

Što je najzanimljivije, deficit društvene i političke ideje na ovom su referendumu uglavnom iskazali oni od kojih bi čovjek očekivao da su sposobni nadići primitivizam političke propagande koja je doista učinila sve da nam Europska unija ide na živce. Apstinenciju bih recimo očekivao od neke konobarice s gradske periferije, ali ne i recimo od profesora Žarka Puhovskog. No kao što rekoh, g. Puhovski i svi ostali apstinenti time su kupili intelektulanu komociju i pristup na propovijedaonicu s koje će nam idućih sto godina objašnjavati sve mane i nedostatke Europske unije.

Naravno, da je referendum otišao u drugom smjeru, s iste televizijske ili birtijaške propovjedaonice isti ti mudro neopredijeljeni idućih sto godina bi nam objašnjavali kako smo donijeli lošu i neodgovornu odluku i propustili povijesnu šansu, bla-bla.

Općenito, živjeti u filozofskoj dilemi između piškenja i kakanja u hrvatskim je društvenim elitama, medijskim, intelektulnim, filozofskim, ekonomskim, pa onda posljedično i političkim, iznimno popularna. Jer ona osigurava dugotrajan opstanak, medijsku zastupljenost i zajamčene prihode bez osobitog zamjeranja ovoj ili onoj klasi, kasti i stranci.

Od prilike do prilike, u takvoj će propovijedi svatko naći nešto za sebe, ali svi skupa ništa ni za koga. Nešto kao 'Nova pravednost' Ive Josipovića. Čovjek je na toj frazi nadmoćno pobijedio u predsjedničkoj kampanji premda nikad nikom nije objasnio što bi u životu i praksi značila njegova 'PravDA'.

Obično je za uspjeh potrebno imati nešto muda, hrvatske elite savladale su vještinu preživljavanja bez ikakvih muda. A samim tim ta se vještina kapilarno proširila na niže razine, kroz cijeli javni sektor.

Radite li u državnoj administraciji, javnom poduzeću, javnoj instituciji ili velikoj korporaciji pogledajte samo svoga nadređenog. Kladim se da iznad sebe imate tipa koji nerado donosi odluke, kolegije vodi pitijskom jezgrovitošću, a u kriznim situacijama je obično na bolovanju.

A sad evo, nakon referenduma o Europi imamo drugi slučaj nacionalne apstinencije elita.

Smjernice proračuna, rezanje javnih rashoda, povećanje PDV-a, izmjene poreznih razreda, smanjenje doprinosa, uvođenje poreza na kapitalnu dobit i oslobađanje poreza na reinvestiranu dobit, ne daj bože da bi itko od ekonomskih analitičara, rekao da je to dobro ili loše. Neee, pa nismo valjda ludi tako se izlagati!

To je i dobro i loše, reći će vam mudro. Rasterećenje gospodarstva i smanjenje doprinosa je dobro, ali sve dobro će poništiti povećanje PDV-a i udar na džepove građana. Rezanje proračunskih rashoda je dobro, ali nedovoljno. Ili je pak smanjenje doprinosa loše jer će povećati dug u zdravstvu, a povećanje PDV dobro jer će zakrpati proračunsku rupu i smanjiti deficit, ali naravno nedovoljno. A rezanje javnih rashoda je loše jer će smanjiti potrošnju i gospodarsku aktivnost.

Kad čitate te analize, osjećate li lagano tuckanje po glavi?

Postoji oko 187 permutacija najavljenih Vladinih mjera kroz koje ih naši medijski sveprisutni „analitičari“ istodobno pokušavaju i pohvaliti i pokuditi. Pa ak ispadne dobro, dobro je i za njih, ak stvari krenu loše, uvijek se može kazati – 'a eto, mi smo upozoravali…', 'Jesam li vam rekao da…'

Naravno, Ivo Josipović u skladu sa savršeno jasnom sintagmom 'Nove pravednosti', tomu će dati svoj obol rečenicom 'Nije mi jasna Vladina strategija izlaska iz krize…'

Da smo zluradi, predsjednika bismo rado pitali a kakvu je strategiju zadnje dvije godine osmislio njegov tim od 1458 savjetnika, ali nismo zluradi pa ga nećemo ništa pitati.

Ali njemu i svim ostalim stratezima koji vole mudrovati o strategijama, Vladina strategija se može jednostavno objasniti – nije riječ o nikakvoj strategiji.

Riječ je o paketu interventnih mjera za spas kreditnog rejtinga, oživljavanju gospodarstva i istodobnom očuvanju nužnih socijalnih prava i proračunskih izdataka.

Narodski rečeno, Vlada će pokušati istodobno i prdnuti i stisnuti. Premda je riječ o fiziološki nemogućem pothvatu, u realnoj ekonomiji stvar je izvediva, ali pod uvjetom da imate muda.

Zasad, vlast je pokazala da ima nešto među preponama. Da je spremna zamjeriti se sindikatima, demagozima i državnoj upravi. Ali da će se kroz fiskalne blagajne spremno zamjeriti i prevarantima u privatnom sektoru a kroz porez na telekom usluge i multinacionalnim korporacijama. Ukratko, čini mi se da je spremna zamjeriti se svima koji uzimaju više nego što im po radu pripada. A to treba cijeniti jer takvih fiskalnih prevaranata ima od vrha do dna.

Od radnika u komunalnom poduzeću koji smeće odvoze na račun gradskog proračuna, a naknadu spremaju sebi u džep, do onih koji su za 200 milijuna eura prodali poduzeće dobiveno na privatnoj aukciji u Fondu za privatizaciju, a državi nisu platili ni kune poreza.

Meni se to baš čini dobro, u svakom slučaju mnogo, mnogo bolje nego sjediti u Banskim dvorima, ne činiti ništa i do u beskraj laprdati o sebi i o tome koliko sam mnogo učinila.

Da budem potpuno jasan, meni se nakon dugih godina nečinjenja, nemišljenja i sustavnog propadanja ovo čini kao druga politička galaksija. Eto, recimo, prvi puta u 7 godina smanjuju se porezi i doprinosi u gospodarstvu. Prvi put nakon dugo vremena uvode se olakšice na svakog novozaposlenog. Ukida se porez na reinvestiranu dobit. Režu se parafiskalni nameti. Prvi se put od stvaranja hrvatske države (ako izuzmemo godine rata) smanjuje državna potrošnja, i to za 4,6 milijardi kuna!

Palamuditi da je to malo ili nedovoljno može samo onaj tko svoja muda nikad nije izložio takvoj odluci.

Što tu zaboga, nije jasno? Što toliko zbunjuje? Dva postotna boda veći PDV? To je 1,6 posto na ukupnu cijenu proizvoda. Ako je nešto stajalo 100 kuna, sada bi moglo stajati 101 kunu i 60 lipa. Ako prosječni Hrvat svu svoju prosječnu plaću od 5000 kuna potroši u dućanu i na režije, PDV će mu biti veći oko 80 kuna. I to pod uvjetom da poskupi cijena baš svakog proizvoda ili usluge. A tih 80 kuna će dobiti pomicanjem poreznih razreda u porezu na dohodak.
U Vladinim mjerama nema baš ništa sporno. Jedino sporno može biti što ih nema više. Jedino sporno može biti što je muda zasad jasno pokazao samo Slavko Linić. Naziru se ona u Jakovine i Marasa, ali još čekaju realizaciju.

Čačičeva su stiješnjena u Mađarskoj, Komadina svoja još uvijek traži po (pre)golemom ministarstvu, Grčić sa svojima akademski diskutira o stanju i posljedicama, a Bauk iz opreza svoja voli držati u malim općinama.

Hrvatski problem nije u onima koji imaju stav i muda donijet odluku. Nego oni kojima muda isključivo služe za češkanje.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=31.1.2012#29265http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=31.1.2012#29265
Ali pravi užas prijeti početkom veljače. Ispod neke firange u svom kabinetu, u kadru koji sam po sebi navješta Armagedon, Vesna Pusić toplim glasom objašnjava da možda neće biti isplaćene mirovine! Bože dragi, a penzionerima je još nekidan Mirando Mrsić najavio usklađivanje mirovina, krstarenje po Sredozemlju bilo je nadohvat ruke...

Damir Kajin i Vlado Šeks zlobno će se cerekati svim današnjim jalnušima, jer naravno da povlaštene mirovine dolaze i kad vrag dođe po svoje, zato se i zovu povlaštene...

Premda dakle, sva ta proeuropska propaganda zvuči tako suvislo i primamljivo da bi čovjek s neviđenim guštom i crvenim flomasterom triput zaokružio i podebljao 'Ne' na glasačkom listiću, prva ljubav zaborava nema.
Zaljubio sam se tamo negdje osamdesetih, s prvim odlascima preko grane. Čak i iz moje dječačke perpsektive, već iza Šentilja, slutilo je na drugačiji svijet.

Polja su bila zelenija, cvijeće šarenije, gradovi čišći i uređeniji.

(Doduše, tako je bilo već i iza Bregane)

Negdje u nama ukopan potrošački mentalitet masovno smo iživljavali u nekadašnjoj Zoni A. Trst je nama tada bio kao danas nekima Dubai. Tamnoplave Carrera traperice, Fruit Of The Loom majice, zelene Starke, jednom sam tako izašao u grad, činilo mi se da sam glavni frajer na svijetu koji se tada uglavno protezao između Brodskog Vinogorja i Bukovlja. Sjećam se da su u Trstu čak i prodavačice na tržnicma bile fino skockane gospođe.

Ta fina, lijepa i nedostižna gospođa Europa dolazila bi nekad i u naše brdske sokake. Obično u ofucanoj putnoj torbi nečijeg tate ili rođaka. Pa su stalno gladne dječje oči sa zanosom odmotavale ljubičasti omot vječne Milke, gumeni bomboni dijelili su se nevoljko, Wrigley žvakaće imale su jednostavno božanstven okus...

I tako je dijete raslo, najprije u državi u kojoj je Zapad bio konzumersko kapitalističko sranje, da bi doraslo u državi koja je Europu sanjala kao što dijete sanja o alpskim pašnjacima na kojima ljubičaste krave daju čokoladno mlijeko.

I sad kad smo došli do cilja, Europa odjednom više nije tako privlačna.

Nitko više ne spominje čokolade i bombone, traperice i majice, kavu i Darwil satove, sad iz Europe dolazi neka druga 'roba': kriza, Eurozona, raspad, Grčka, Mađarska, Merkel, Sarkozy, MMF, ECB, EFSF, kapitalizam, neoliberalizam, fondovi, banke, burze, slom, rejting, junk...Smeće, eto to je najsvježije uvezena roba sa Zapada.
S takvim pojmovima i dojmovima iz ove perspektive nekadašnje rasprave o siru i vrhnju, pravilno oblikovanim krastavcima i strogim eurobirokratima zvuče kao kamilica.

Doba nevinosti je definitivno završilo.

Unutar mitskog ljubičastog čokoladnog omota, uhvatio se izdajnički bijeli trag. Nije valjda gospođi Europi istekao rok trajanja? Ako jest, zar smo opet 'guske u magli'?

A cijela ta priča i cijela ta sumnja u Europu nagriza nas zbog istog razloga zbog kojeg je Kajin otišao na jedan dan u povlaštenu penziju - zbog novca.

Sva se rasprava sada vrti oko novca. Europskog novca, našeg novca, hoće li ga biti, ako ga nema zašto ga nema, tko je kriv za to, europski bankari, političari, euroekonomisti, neoliberalisti, mešetari, masoni...

Ali ako idemo u Europu zbog novca kao što su Kajin i Šeks zbog novca otišli u penziju, po čemu smo bolji od njih? Samo zato jer mi ne možemo dobiti 15 tisuća kuna saborske penzije?

Nećemo u Europu jer im nećemo stići uzeti sve pare koje smo planirali?

Ah da, kriza je, reći ćete. A u krizi nam najviše treba novac. Oprostite, mrzim tu riječ. Otkad znam za sebe, stalno je kriza. Socijalistička kriza, ratna kriza, poratna kriza, kapitalistička kriza, ( ah, da, dobro, bilo je nekoliko lijepih i rastrošnih Sanaderovih godina) vjerujte meni osobno ulazak u 'kriznu Europu' neće biti nikakav dodatni šok.

OK, već godinama nas uvjeravaju da ćemo ulaskom u Uniju živjeti bolje. Ah, taj bolji život. S četrdeset i kusur još nije stigao.

U nedjelju zato neću upotrijebiti racio kako me tjera glupa i primitivna državna propaganda. Bit će to emocionalna odluka. Sa sjetom na nevine mladenačke dane kada se Zapad činio jednostavno boljim mjestom za život.

Neki će ovdje zakolutati očima. Spočitnuti da nisam spomenuo ovih dana važne rasprave i ozbiljne razloge 'pro' i 'kontra'.

Rasprave za mene jednostavno stižu prekasno.

A s njima i eurofili, eurofobi, euroskeptici, odnedavno i eurorealisti.

Sve sam to i nisam ništa od toga.

Zato za mene nedjelja neće biti ni milenijska odluka ni milenijski promašaj. Čista emocija prema jednoj staroj gospođi koja je možda izgubila sjaj, možda nije više za voditi ljubav ali s kojom makar imam o čemu pričati.]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=20.1.2012#29239http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=20.1.2012#29239
Nisam s Ivom nikad otišao na kavu, nismo nikad lamentirali o životu, politici i nogometu, nismo čak odigrali ni običnu trač partiju, koja je oko nas prilično uobičajena poslovna zanimacija.

Jer Iva kao i ja ne voli tračeve, ali jako voli svoj posao. Živcira se kad stvari krenu loše, drago joj kad sve dobro završi. Iva je rastom nešto niža, ali zna tako žestoko opsovati da se i ja veliki prepadnem. Ali isto tako se zna vedro i iskreno nasmijati da se i medvjed razgali. U ratu je izgubila brata, ali nikad nisam u nje naslutio ružne misli prema drugima. Osim što joj ponekad tzv.veliki Hrvati strašno idu na živce. Iva je, recimo to tako, tzv. mali Hrvat. Ona je vegeterijanka, ima kratku plavu kosu i u šihti popuši kutiju cigareta.

I to je otprilike sve što ja znam o Ivi.

Malo da biste mogli reći da poznajete neku osobu, ali dovoljno da vam je s tom osobom ugodno raditi.

A ja sam postao jako slavna i popularna osoba proteklih dana, inbox mi je pretrpan stotinama čestitki i izraza potpore, od vukovarskih ratnih veterana i Bojana Glavaševića pa do umirovljenih generala, aktivnih političara,  akademičara, nevladinih udruga, kolega novinara i nepoznatih gledatelja. Ljudi mi prilaze u gradu i čestitaju, jedan je nekidan nasred ulice zaustavio auto, izašao i stisnuo mi ruku.  

E, pa vidite, meni je od svega toga već malo neugodno, ne samo zato što je događaj nadmašio autora događaja, u mom poslu slava je lijepa i ugodna, ali prolazna stvar, a nije neka sreća kad novinar kojemu je posao objavljivati vijesti sam postane vijest. Pogotovo jer mu to nije bilo ni na kraj pameti, ali ta je vijest ionako izašla iz želuca, a ne iz pameti.

Neugodno mi je jer svega toga ne bi bilo da nije bilo Ive.

Iva je naime realizatorica Dnevnika. Realizatori nikad ne postaju nacionalne zvijezde, njihova slava svodi se na 5 sekundi odjavne špice Dnevnika, malokad im netko stisne ruku za dobro obavljen posao, plaća im je upola manja od moje, a njihov posao vrijedi koliko i moj. Oni su šefovi u kontrolnoj sobi koja se zove režija, ništa se ne pokreće i ništa se ne događa ako neka Iva ne stisne gumb. Kada Dnevnik krene, ja sam samo astronaut u kapsuli, a Iva taj naš Voyager lansira, navodi i prizemljuje.

I te nedjelje, Iva je bila sa mnom u šihti. Mogao je biti Bicko, Ružica ili Hrvoje, ali grah je pao baš na Ivu. Kada sam pisao onaj komentar iz želuca, Iva je pripremila sliku i grafiku. Iva se pobrinula da to izgleda televizično, bar onoliko koliko nečije trominutno očitovanje uopće može biti televizično.

Iva, kao što rekoh, voli svoj posao.  

Pa kada se negdje iz bespuća povijesne zbiljnosti usred Dnevnika pojavio izvjesni gospodin i nakon kraćeg i srdačnog razgovora sa mnom u studiju pojavio u režiji i ondje na prvoj liniji bojišnice izdao naređenje:
 -To ne ide, jesu li me svi u režiji dobro čuli, taj prilog ne ide, naređujem da to ne ide, blesimetar ne ide! - znate li što je tad u tom trenutku, dok ja u studiju bespomoćno u glavi vrtim sve moguće rasplete te sulude situacije, a nijedan nije izvodljiv bez Ive, znate li što je tad učinila Iva koju jedva da poznajem?  

Samo ga je blago pogledala i potom spustila glavu natrag prema svom monitoru i zajedno sa mnom mirno odvozila Dnevnik do kraja. Za njom i svi ostali u režiji 4. I to je, znate, baš bilo, onako, do jaja.

I meni osobno važnije od sve gungule koja je poslije uslijedila, od svih suspenzija, sankcija i projekcija, od svih tračeva i ovakvih i onakvih interpretacija, važnije od svih novinskih tekstova koji su o tome napisani, od svih čestitki i tapšanja koja i danas dobivam. I kad god bi mi netko stisnuo ruku, poželim objasnit da Iva ima mnogo veća muda nego ja, da ima mnogo veća muda nego bilo koji frajer iznad nas.

I ono što me ovih dana najviše grize, onako smuvan i rastresen,  dok sam izlazio iz studija zaboravio sam reći: Iva, hvala ti!

Hvala ti, jer ako iz svega ovoga išta izađe bolje, toga boljeg ne bi bilo da nije tebe.

Hvala ti i ako iz ovoga ništa bolje ne izađe jer ja od te nedjelje makar bolje i mirnije spavam, bez mučnine u želucu i cigarete u tri ujutro.   

Hvala ti što si zajedno sa mnogim drugim kolegama tako mali Hrvat i tako veliki profesionalac da kraj tebe svi veliki Hrvati i mali profesionalci postaju sve manji i sve nebitniji.

Hvala ti što mogu biti ponosan na tebe, na mnoge druge kolege i na kuću u kojoj radimo. Bez obzira što joj rade.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=29.12.2011#29188http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=29.12.2011#29188
Kao i u svakom predbračnom sporazumu, i u koalicijskom sporazumu se unaprijed dogovori podjela imovine, ovisno o tome tko kakav miraz donosi iz svog prethodnog političkog života.

Potom se nađe neki prigodni restoran. Pa se u to ime nešto pojede, nazdravi i popije... Društvo je odabrano, nema kumova ni previše svjedoka. I onda se čeka uplovljavanje u bračnu luku, u ovom slučaju da HDZ izađe iz luke, tj izgubi izbore.

I baš kao na početku svake veze, partneri se silno trude prikazati u najboljem svjetlu. Skrivaju se mane, ističu vrline, najavljuje se bolji i sretniji život...

Datum vjenčanja je poznat - 4. prosinca. Što je taj dan bliži , uzbuđenje je sve veće...

I konačno, nova zora počinje u večernjim satima s prvim rezultatima izlaznih anketa... ali jedan od partnera vidno je nervozan. Telefonira, nervozno šetka po svadbenoj dvorani, mrk je i ozbiljan. Uzvanici su stigli, meza je na stolu, sve je spremno za poljubac, šampanjac i četvorogodišnje 'da', ali mlade (Milanovića) još nema, a već je jedanaest sati.

Nešto prije ponoći stiže i mlada, Čačić je vidno olakšan, padaju prvi poljupci, zajedničko fotografiranje, pokoji zagrljaj i osmijeh, atmosfera opuštena ali ne i slavljenička.

Kao da su i svatovi svjesni velikih očekivanja i malih mogućnosti.

Zajebano, baš kao u životu.

Jabuku, za sreću i darivanje, nitko nije prebacio. A trebao je.

Jer nije trebalo dugo da počnu trzavice. Najprije preko telefona, a onda i licem u lice. Već drugog dana nakon vjenčanja, još uvijek bez zajedničkog doma, svatko se vratio na svoju dotadašnju adresu i iz čiste dosade izvukao onaj prokleti predbračni ugovor. I počeo zbrajati. Kome, koliko, zašto i kako.

Naravno, da bi brak iz interesa bio uspješan, treba zadovoljiti puno interesa i puno kadrova. Svatko ima pravo izabrati svoje. Kvota jasna, pobogu sve lijepo piše u ugovoru. Ali mašta radi svoje. Vlast je strast.

A strast je teško kontrolirati. Čak i pred novinarima.

A ako je mladoženja tak nervozan pred novinarima, kakav je tek iza
zatvorenih vrata.

Još je prerano za uvrede i bacanje pepeljara, za lupanje vratima i prijetnjama o razlazu, ali nerazumijevanje, taština i ambicija pršte do svemira.

PR-ovci lupaju glavom u zid, pokušavaju sanirati štetu, telefoni se užarili, objašnjavaju nam kako se svi oni i dalje vole, dajte im priliku da pokažu što mogu.

U redu, nervoza je u ovakvom braku možda razumljiva, nema love, a nema ni vremena. Ali medeni mjesec je završio iste one večeri kad je i počeo. Ipak je to samo brak iz interesa.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=9.12.2011#29132http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=9.12.2011#29132
Pri tome je hrvatski Osama iz pritvorske bolnice izašao vidno boljeg zdravstvenog stanja nego kad ga je Karamarko u nju smjestio. Evo, upravo gledam, prgavi starčić se preko tv ekrana zahvaljuje osoblju svetošimunske na brižnoj njezi, jednako tako mogao se zahvaliti i samom ministru policije. Njegov odvjetnik već je izjavio da nema namjeru tužiti državu zbog nelegalnog pritvora. Zašto i bi, nema premije zdravstvenog osiguranja koja bi njegovu klijentu mogla priuštiti mjesec dana tako kvalitetne zdravstvene skrbi.

Naravno, odluka Ustavnog suda ništa nam ne govori o tome je li ili nije Boljkovac kao šef karlovačke Ozne kriv za ubojstvo 21 civila u okolici Karlovca 1945. Karamarko će imati priliku ponoviti i hapšenje i istragu, samo u skladu sa novim ZKP-om, kako ga već upućuje Ustavni sud.

Radi uvjerljivosti istrage ovaj put se nadamo da će Boljkovca opkoliti s još dužim cijevima – predlažemo nekoliko haubica, desetak samohotki i bateriju minobacača. To je sad jedino što bi moglo navući novinare i televizijske ekipe da se ponovno dovuku u blatna brda Vukove Gorice gdje je teroristički stožer prvog Tuđmanovog ministra policije, pardon, Ozninog oficira.

Pa nam odluka Ustavnog suda samo govori o tome da je usprkos dobro pripremljenim specijalcima, hapšenje Boljkovca bio traljav i brzoplet policijski posao. I potvrđuje ono što smo i tada znali: u suštini cijele akcije nije nikakva naglo probuđena savjest da se kazne partizanski ratni zločini, nego da se u političku torbu utrpa bilo kakav ulov s kojim se može mahati u predizbornoj kampanji.

Kako onoj parlamentarnoj, tako i onoj unutarstranačkoj.

Jer usprkos jumbo plakatima i spotovima u kojima se laprda o antikorupcijskoj borbi i Tomislav Karamarko i Jadranka Kosor znaju da u toj borbi nisu ispalili ni metka. Svaka antikorupcijska istraga koja je vođena zadnjih nekoliko godina svoj uspjeh duguje uglavnom tome što njih dvoje o njoj nisu imali pojma.

Mladenu Bajiću i Dinku Cvitanu to je konačno omogućio novi ZKP, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009. Gle podudarnosti, točno na dan kada je Karamarkov i Kosoričin poslodavac podnio ostavku…

Ali lako za te jumbo obmane s televizijskih ekrana, mora da je čak i Jadranki Kosor malo glupo s tom antikorupcijskom pričom gledati u oči članovima Hdz-a, recimo u Benkovcu. Što im sirota žena može reći?
'Glas za nas je hapšenje za vas'?

I što je drugo mogla nego angažirati Sanaderovog ministra policije ('ako je bio dobar njemu, valjda će i meni') da za kampanju nešto prigodno iščeprka.
Bilo bi zgodno nešto o kradljivim i korumpiranim SDP-ovcima, recimo…

Pa ajde, pokreni policijsku istragu protiv Mršića, pa protiv Linića, pa protiv Obersnela, pa ajde protiv cijele Račanove Vlade i svih njezinih vatrogasnih vozila.

Eto, ključni povod za aferu Daimler bila je crvena boja vatrogasnih kamiona. Policijskim rječnikom rečeno, precrvena da bi bila slučajna.

Nakon duže istrage policija je ustanovila da je to ipak standardna boja vatrogasnih postrojbi, te je usprkos negodovanju predsjednice stranke Karamarko morao odustati od daljnjeg kaznenog progona.

Ili ona anonimka da je Linić pare za oružje spremio u frižider u vikendici.
Nakon opsežne policijske istrage, Karamarko je navodno Bajiću osobno donio nekakav stari frižider marke 'Obodin', tresnuo ga na pod i slavodobitno rekao- evo ključnog dokaza, ovdje su bile pare!

Dorh je potom pokrenuo istragu oko odvoza glomaznog otpada iz Gajeve i čim je utvrđen odgovarajući datum, frižider je iznesen na ulicu gdje je razveselio skupinu romske dječice.

Kad su Karamarko i Kosor dobili predzadnji šamar uoči izbora, tj odbačaj kaznene prijave protiv Vojka Obersnela, krenuli su s pričom kako 'pravosudne institucije utječu na politički proces'. Kao eto, Bajić jedne proganja a drugima se uvlači.

Nije loše objašnjenje za publiku u Benkovcu. Koja ne poznaje Bajićevu ekipu.

Da recimo Dinko Cvitan kroz prozor svoga ureda vidi Mladena Bajića kako prelazi zebru na crveno, vjerojatno bi mu osobno poslao prekršajnu prijavu.

A Karamarko eto, nikako da se pomakne sa crvenog. I crvenih. Pa mu je valjda zato pod nosom promakla korupcija od par stotina milijuna kuna ili cijeli bataljun srpskih kriminalaca koji su se nastanili na Laništu s Mup-ovim putovnicama. Vjerojatno mu je od te silne potrage za dokazima protiv crvenih promaklo i da mu je ravnatelj policije do grla umočen u afere koje istražuje Uskok. I da je upregao i policiju i policijske doušnike u svoje privatne crveno-medijske obračune. Na radost predsjednice policije i stranke.

Ali medijske priče i policijske prijave propadaju kao trule kruške a šamari padaju sa svih strana. Ipak, dok je Boljkovac živ, živi i nada. Ako je izdržao devedeset i nešto godina valjda može još par dana. Do nedjelje. Do tad će se valjda zahtjev za istragom stići prilagoditi novom ZKP-u.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=30.11.2011#29110http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=30.11.2011#29110
Meni su jednom, negdje u brodskom šljiviku, iznad glave prozujale dvije granate i pale barem kilometar daleko. Ali tih par sekundi dok su pištile zrakom, prvi i valjda zadnji put osjetio sam taj užas bliske smrti. Nije mi proletio cijeli život pred očima, kako to obično opisuju u velikim romanima, ja sam ipak mali čovjek, svaki atom i neuron bio je blokiran golemom količinom straha a jedina suvisla misao koja mi je u tom trenu prošla kroz glavu jest da je trebam što više uvući u dupe. Što sam vjerojatno i učinio. A umjesto očenaša il neke druge prigodne molitve, kroz usta mi je izašlo samo jedno prigodno „o, jebote!“.

Kad su granate tresnule negdje u daljini, nastupilo je nezamislivo olakšanje a glava je sretna provirila van. (Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da bi stvarno bio glup osjećaj poginuti od granate u berbi šljiva.)
Pa zato od tolikog straha s dvije granate, ne mogu ni zamisliti kako je bilo nekome kome su dvije tisuće granata svakoga dana pištale iznad glave, a smrt oko njega pobirala glave kao ja tada brodske šljive. Nezamisliv užas preživljavanja iz minute u minutu.

I kada na kraju svih tih neizvjesnih i nezamislivih vukovarskih minuta, za one koji su ih preživjeli zavijori zastava s mrtvačkom glavom...nezamislivo jezivo.

Ali valjda čak ni u Zagrebu nije bilo tako teško zamisliti da se u Vukovaru ništa dobro ne može dogoditi. Ako sam se ja kao praznoglav brodski student ježio od izvještaja Siniše Glavaševića, ako sam preko ekrana HTV-a bio dobro informiran o četnicima koji uz potporu JNA nadiru preko Dunava, teško je zamisliti da vukovarsku tragediju nisu mogli makar naslutiti Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

I zato su snimke telefonskih razgovora između Vukovara i Zagreba koje smo objavili u nedjelju meni jednako nezamislivo jezive. Nezamislive po bešćutnosti s kojom Tuđman s telefona, kao dosadnu stjenicu skida Milu Dedakovića koji vapi za oružjem, po nonšalanciji s kojom Gojko Šušak Dedakoviću objašnjava da u Požegi ima 6000 ljudi pod oružjem a kada ga ovaj pita zašto ne krenu, Šušak odgovara sa „Eh...“

Oh, da znam već, sad ćete mi objašnjavat kako oružja doista nije bilo, kako je cijela Hrvatska bila izložena napadima četnika i JNA, kako se nije odakle imalo povući ljude da brane Vukovar, jer je svuda stanje bilo kritično, da Vukovaru nije bilo pomoći u takvom okruženju, da, da naslušao sam se toga ovih dana.
Ne pišem o tome, govorim o bešćutnosti i nonšalanciji koja izvire iz tih snimki, pišem o tome kako je Tuđman skinuo Dedakovića s telefona kad ga je ovaj pitao za 2000 vukovarske djece...

Pišem o tome kako je netko odlučio da tu djecu, koju su tijekom ljetnih ferija 91. roditelji sklonili u Zagreb i druge gradove, početkom rujna vrati u pakao Vukovara. Pokupili su ih u autobuse pa ravno u središte rata. Jedna moja kolegica, tada jedno od te djece koja su se po direktivi trebala vratiti, samo mi je rekla, „Skoro sam i ja ušla u taj autobus, sreća pa nisam.“

O da, znam da u vojnim udžbenicima piše kako obitelji moraju biti uz branitelje, jer su žene i djeca jedini razlog zašto su branitelji spremni dati život, bez njih nemaju ni oni razloga braniti Vukovar.

O, da kako je to dobra i praktična taktička stvar. Kada su u pitanju tuđa djeca.

Rado bih za svako poginulo vukovarsko dijete sada protresao kosti Franje Tuđmana i Gojka Šuška i pitao ih bi li oni svoju djecu žrtvovali na oltaru Domovine? Za međunarodno priznanje? Za Hrvatsku? Za tenis? Za bilo što.
Pišem ogorčen kako nikakav proboj makar samo za spas civila i ranjenika nije niti pokušan. Ne zato što ostatak Hrvatske nije htio, nisu svi kukavice kao ja. Jedan mi kolega priča kako su stajali u Nuštru, njih oko tisuću spremni za proboj, ali zapovijed nikad nije stigla...U pitanju su bili, jelte, viši ciljevi, nacionalni interes...

Drugi mi pak priča kako se u Šibeniku prijavio u dobrovoljce za Vukovar. Dva tjedna su bili na obuci bez oružja. Zapovjednik im je objašnjavao da puške nikako da stignu, oni su ga tjerali da idu makar i bez pušaka, snaći će se već, tamo gdje je rat valjda ima i oružja... Nisu otišli. A par godina poslije, u Feralu čita članak o tome kako je taj zapovjednik uhićen zbog šverca oružja...Bio je valjda sitna riba. (Kojega li apsurda, moj kolega tom jadniku i ratnom profiteru, danas možda duguje život!)

I kao vrhunac svega nezamislivog što sam ovih dana čuo o tim danima pojavljuje se Miroslav Tuđman. Da nam objasni da je čuvena „Optužnica“ Siniše Glavaševića, čovjeka koji sa svim ostalim preživjelim vukovarcima u tom trenutku gleda smrti ravno u oči, čovjeka punog nezamislivog očaja i gorčine, da je dakle taj tekst Glavaševiću podmetnuo KOS! U Vukovaru. U studenom 91. Par sati prije pada Vukovara. Par sati prije masakra koji je uslijedio. U kojem je ubijen i Glavašević.

Valjda kao Kos-ov agent.

Bože, ima li kraja bešćutnosti...

Kao i onoj bešćutnosti, kada su nakon pada grada, ratne zapovjednike Vukovara po Zagrebu hvatali kao zvijeri i batinali zavezane za radijator. I kada je tzv. Manolićeva komisija sastavila izvješće prema kojem su za pad Vukovara zapravo krivi Vukovarci. A to izvješće i dan danas, dvadeset godina poslije nitko nije poništio, pa za sto godina kada netko od unuka one vukovarske djece otvori Državni arhiv imat će što lijepoga pročitati o svojim djedovima i bakama.

Pa ovaj tekst ne pišem jer mislim da je Siniša Glavašević bio u pravu. Zapravo ne mislim ništa o tome je li Vukovar prodan, predan, izdan. Nit što o tome znam, nit se usudim o tome govoriti.

Ali uz tu nezamislivu tragediju para mi uši ta nezamisliva bešćutnost koja tako lako izbija na površinu kod uvijek istih bešćutnika i njihovih nasljednika.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=23.11.2011#29089http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=23.11.2011#29089
Kosor će Uskoku dati iskaz, krenuo je sav onaj pravni slijed koji smo ovdje i u Dnevniku blagonaklono najavili još prije dva mjeseca. Stoga nam na tu temu više nije preostalo ništa nego odbrojavati dane do optužnice i eventualno podići tužbu zbog duševnih boli.

Ali, što onda? Mislim, HDZ više nije pitanje. Čak ni za blogiranje. Stvar prošlosti. S takvim vjetrom u leđa i anketnom prednošću od 18 posto, čak ni SDP više ne može izgubiti izbore. HDZ-om neka se sad bave neki drugi. Povjesničari, analitičari, državni odvjetnici. Ali, što onda kada nova koalicija dođe na vlast? Što nas čeka? Što kada dođe taj dan?

Veselo ćemo trčkarati cvjetnim poljima i pjevati 'Let The Sunshine In', voditi ljubav u hladu starog duda, a potom s napušenom draganom proučavati romantično-filozofska razmatranja iz narančaste knjižice pod nazivom 'Plan 21'…?

Ali prije nego bacimo pogled u tu svijetlu budućnost, ajmo malo pogledati svijet oko sebe.

Sjedinjene Države sad i službeno imaju 20 posto građana ispod granice siromaštva. Prijatelj mi se nekidan vratio iz New Yorka. Kaže da se tih 20 posto vidi gotovo na svakom koraku. Nekad najživopisniji, najveseliji i najzabavniji grad sada je obavijen maglom depresije kroz koju se probijaju čemerna lica u jeftinim najlonskim ogrtačima.

Brazil, Rusija, Indija i Kina su brzorastuće ekonomije i nove supersile koje osvajaju globalno tržište. Njihov ekonomski savez je formaliziran 2008. pod nazivom BRIK, ukupna moć im je još tada procijenjena na 16 bilijuna dolara
BDP-a. (Amerika 12 bilijuna).

Rat u Libiji je čudesno koincidirao s istekom naftnih ugovora koje je Muammar Gaddafi imao s američkim i zapadnoeuropskim kompanijama i njegovom namjerom da prihvati bolju, kinesku, ponudu. Prljavi posao i Gaddafijevo čerečenje su ipak morali obaviti Francuzi, Amerika više ni za rat nema novca.

Osim s nekoliko naftnih koncesija, Francuzi svoje ratne usluge sad žele naplatiti od Europske središnje banke i pritišću Nijemce da pristanu na tiskanje novca kojim bi se preko Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) dokapitalizirale francuske i belgijske banke izložene propalim grčkim obveznicama.

Upravo čitam kako je summit u Briselu završio kompromisom prema kojem će banke prvo same morati pronaći visokolikvidne rezerve na međubankarskom tržištu ( koje je palo na najniže grane u svojoj povijesti) potom se mogu za pomoć obratiti svojim vladama (koje stoje jednako loše), a tek na kraju spomenutom EFSF-u. Dakle, ne treba sumnjati da će Francuzi i drugi europski grebatori (Talijani) reda radi, na brzinu odraditi prva dva pokušaja i opet pokucati na vrata Angele Merkel.

Njemačka je pak jedina europska ekonomija koja još drži euro na životu, ali u takvom okruženju i oni gube dah. Angela Merkel zasad vješto balansira, ali posljednja crta obrane Europske unije joj više nije na obali Normandije, nego na Rajni.

Razum govori da Merkel ima pravo, tiskanje Eura vodi inflaciji, inflacija slomu eura, a slom eura slomu Europske unije. Ali naše su banke u vlasništvu Talijana i Francuza (i obitelji Gaddafi, sic!) pa ispada da moramo navijati za propast Njemačke kako Talijani i Francuzi ne bi spašavajući sebe potopili nas. Ali propast Njemačke opet dovodi do propasti Eura i propasti Europske unije.

A tako smo se veselili tom društvu…

Istodobno, Nijemci zabrinuto promatraju što se događa na jugoistočnom europskom krilu. Ono što je Amerikancima u globalnoj ekonomiji BRIK, Nijemcima je Turska. Ionako strahuju da će ih Turci preuzeti iznutra, a sad se pojavljuju i kao vanjska ekonomska prijetnja. Turska galopira s rastom BDP-a od 8 posto kojim osvaja strateške interesne točke u okruženju. Zona utjecaja na istoku je stigla do Irana (zasad ipak prekrupan zalogaj, ali kao uzor sekularne muslimanske države izuzetno interesantan novim iranskim naraštajima), na jugu do sjevera Afrike (želi popuniti politički ispražnjeno mjesto Egipta u muslimansko-arapskom svijetu), a na sjeverozapadu su već stigli do Sarajeva i Prištine.

A dolazak na Balkan im je gotovo kao povratak kući.

Kupnja Sarajevske burze, ovdje je prošla gotovo neprimjetno kao gotovo i sve drugo što se događa dalje od Lipovca, Bregane i Hrvatske Kostajnice, ali s Bosnom u svom zagrljaju Turska se ugodno ugnijezdila u samom trbuhu Europe. A kroz hrvatski pupak evo je i u Europi.

Tako nedavno, hrvatska Vlada organizira Investicijski forum na kojem dominira vlasnik i predsjednik Dogus grupe Husnu Akhan. Dogus je jedna od tri najveće turske multinacionalne kompanije s prihodom od desetak milijardi dolara. Svi sretni, Akhan ne vidi nikakvih prepreka za ulaganja, hvali Hrvatsku, hvali investicijsku klimu, naša premijerka gotovo da pada u nesvijest od sreće i uzbuđenja. Sve super, novac je novac, ali nitko ne pita otkud interes takve megakorporacije za našu malu provincijsku izbu. Kao što se svojedobno nitko nije pitao otkud odjednom poplava turskih sapunica.

RTL je tada 'Šeherezadu' dobio gotovo besplatno, već pogađate serija je rađena u produkciji Dogus grupe. Nakon što je počela histerija, teren je pripremljen, prezreni njemački bauštelci u Fordovim čergama postaju poželjni mužjaci i sve tursko je postalo tako seksi.

Sjetite se, u trans tada pada i Iva Todorić koja za Konzumovu reklamnu kampanju dovodi osobno Onura i Šeherezadu. U to vrijeme Agrokor je pokušao kupiti jedan golemi turski maloprodajni lanac, ali predviđam da će neki Onur i Šeherezada za nekoliko godina iznajmiti Ivu Todorić da reklamira njihov lanac 'T- Konzüm' u Hrvatskoj.

I Vesna Pusić na jednom domjenku omađijana Onurom i Akhanom kaže kako nam treba 'strateško partnerstvo s Turskom'. Kad je to čuo njemački veleposlanik, naježio se, progutao knedlu i o tome poslao depešu u Berlin.

Čitat ćete je za nekoliko godina u WikiLeaksu. Njemačka je, treba li to posebno isticati, najveći hrvatski vanjskotrgovinski partner i najveći politički saveznik u EU.

Kada već u Zagrebu imaju tako odanog saveznika koji bi se strateški povezao s Turskom, treba li čuditi da se Njemačka okreće Srbiji? Valjda ste primijetili kako se Srbiji malo žmiri kroz prste i kako je Tadić rado viđen gost na europskom dvoru? Da, EU je priznala Kosovo, ali to je američki, a ne europski projekt, a osim Amera ondje su rado viđeni i Turci. Energetika, infrastruktura…
Srpske barikade na granici Kosova i Srbije? Hm-da, nije u redu, Srbi moraju osigurati slobodan protok, ljudi, kapitala i robe, bla-bla, ali nitko se u Europi (čitaj Njemačkoj) zbog toga previše ne uzbuđuje. KFOR prijeti intervencijom, ali ne intervenira.

Al Jazeera na programu srbijanskih kabelskih operatera? Nema šanse.

Srbija za Njemačku postaje brana tursko-muslimanskom prodoru i ispada malo pouzdanija tampon zona od Hrvatske.

A i to je sve na klimavim nogama.

Geopolitički svijet kakvog znamo u idućim godinama lako se može srušiti pod pritiskom europskih financijskih napetosti i neravnoteže između političkog utjecaja i gospodarske snage starih i novih blokova.

U prošlosti, takve su goleme tenzije eksplodirale u svjetskom ratu, u kojem su nova carstva nastajala na pepelu starih.

Ali recimo da je nakon dva takva užasa svijet ipak pametniji. Ili da barem za takvo što nitko više nema dovoljno novaca. Ali ne nadajmo se da će svijet ostati isti. A pogotovo bismo trebali biti spremi za europski ekonomsko-financijski krš i lom. Za jedan privremeni financijski 'Game Over', na nekoliko godina, kao i HDZ.

Kreditni rejting nekidan je pao i Francuskoj, a Hrvatska trenutačno samo ima ludu sreću da rejting agencije u pravilu nikad ne ruše rejtinge uoči izbora, da bi izbjegle politički utjecaj na izborni proces.

A što poslije izbora?

Što će učiniti oporba koja će sutra postati vlast?

Počne li se rušiti europski financijski domino, kako će reagirati na povlačenje bankarskog kapitala? Komu će se okrenuti? Njemačkoj, Turskoj, Kini, Azerbejdžanu?

Što o tome kaže 'Plan 21'?

'Europska unija je strateški nacionalni interes…'

Ali 'strateški nacionalni interes' puca po šavovima!

Ima li rezervnog plana? S rezervnim interesom?

Umjesto narančaste, neka crvena knjižica?

I eto, jedan jedini pijetao koji se usudio nešto o tome, makar posredno kukuriknuti, spomenuti kako bi nam u tom ekonomskom pičvajzu koji prijeti dobro došao makar financijski kišobran MMF-a i njegovi jeftiniji krediti, Slavko Linić, odmah je dobio po perju. Uzmuvali se Branko Grčić i Zoran Milanović pa stali prtljati kako to nije u 'planu Kukuriku koalicije'.

Aaa imenjače, onda je sve u redu…

Nastavljamo po planu. Veselo ćeš trčkarati kroz cvjetna polja, pjevati 'Let the Sunshine In', a u hladu starog duda ćete već čekati napušena dragana iz HDZ-a.

A onda 'Game Over' i tebi i njoj. I svima nama, također.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=27.10.2011#28994http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=27.10.2011#28994Izmjene Statuta HDZ-a

Članak 1
 
'… je danas meni skinuo imunitet, ali je i skinuo sve svoje maske te pokazao da nije demokratska organizacija, a ova njihova današnja odluka pucanj je u parlamentarnu demokraciju čime su samo još jednom potvrdili da je vrh …-a na čelu s ......... ….., koja je u maloj vijećnici jučer vikala i naređivala da moraju skinuti imunitet saborskom zastupniku, politička i kriminalna organizacija. Toj politički i kriminalnoj organizaciji – vrhu …-a, presudit će građani na izborima koji će ih skinuti s vlasti, a to će biti najbitnije skidanje za hrvatsku državu – kazao je Jovanović.'

Sukladno odluci Hrvatskog sabora od 21. listopada o uvođenju verbalnog delikta, novinarski izvještaji koji se odnose na političke istupe oporbe, ubuduće se trebaju pisati kako je predočeno u stavku 1. ovog članka. Umjesto imena naše političke organizacije i njezinih čelnika, u novinama i na Internetskim portalima valja staviti točkice a na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji zvučni signal „biip!“. Komercijalnim televizijama i radiopostajama dozvoljeno je umjesto „biip“ koristiti neki drugi odgovarajući tonski insert poput glasnog smijeha, škripanja vrata, iskašljavanja, podrigivanja ili običnog vjetra, ovisno o programskoj orijentaciji.

Članak 2

Svaki drugačiji oblik isticanja imena …-a, njegovo predsjednice …….. ….. i ostalih visokih dužnosnika …-a u kontekstu zločinačke organizacije, izvlačenja novaca, pranja novaca, donošenja novaca u stranačke prostorije, njihovo prebrojavanje, zatvaranje u sef, otvaranja sefa i potom korištenje u predizbornim kampanjama ili nekim drugim stranačkim potrebama (kupovina automobila, haljina, torbica, bedževa, broševa) smatrat će se zločinom iz mržnje.

Članak 3

Osobito teškim zločinom iz mržnje smatrat će se spominjanje 2 milijuna kuna i 300 tisuća eura koje je zločinac Mladen Barišić u siječnju 2010. predao glavnom tajniku stranke …… …… a ovaj ih potom pospremio u stranački sef.

Članak 4

Za zločine iz mržnje ili osobito teške zločine iz mržnje Hrvatska demokratska zajednica automatski pokreće kaznenu prijavu, skida imunitet, skida sve što treba i koga treba te postavlja saborske zastupnike, novinare i građane po svojoj volji.

Članak 5

Za zločin iz mržnje propisuje se kazna od nekoliko tisuća do nekoliko milijuna kuna, ovisno o snazi pravnog subjekta ili fizički skinute osobe a tako prikupljen novac se uplaćuje za potrebe stranke i njezinih dužnosnika. ( automobili, haljine, torbice, bedževi, broševi)

Članak 6

Za osobito težak zločin iz mržnje opisan u članku 3 izmjena Statuta, propisuje se kazna učlanjenja u Hrvatsku demokratsku zajednicu te boravak u istoj do isteka stranke.

Članak 7

Svako kršenje stranačke discipline tijekom boravka u stranci najoštrije će se sankcionirati smještajem u kabinet sa Vladimirom Šeksom, Andrijom Hebrangom ili Jadrankom Kosor, ovisno o težini prijestupa. Sa Šeksom će razgovarati o bioetici, sa Hebrangom o fuziji vodika i helija a sa Jadrankom mora pjevati, pocupkivati i istodobno vikati „Ja se ne bojim!“, ali ne više od četiri sata odjednom.

Članak 8

Odredbe ovog Statuta ne odnose se na bivšeg predsjednika stranke te bivšeg počasnog predsjednika stranke dr. Ivu Sanadera. On je zločinac koji je ukrao oko 100 milijuna kuna ali barem je 30 milijuna stavio na raspolaganje stranci i tadašnjoj predsjedničkoj kandidatkinji Jadranki Kosor, te se u smislu odredbi ovog Statuta njegov zločin ne može smatrati zločinom iz mržnje. Nego zločinom iz ljubavi, za što je pak nadležan Županijski sud u Zagrebu.

U Zagrebu, 21. listopada 2011.

]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=22.10.2011#28980http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=22.10.2011#28980
Prošle nedjelje sam Vam iskreno nastojao pojasniti pravno stanje stvari, što se Vaše cijenjene stranke HDZ-a tiče. Razgovarao sam s nekoliko odvjetnika i sveučilišnih profesora, pročitao neke zakonske odredbe i nastojao to sažeti u logičan slijed pravnih koraka koje će Državno odvjetništvo uskoro morati napraviti.

Vjerovao sam da će i Vama to biti dragocjena informacija, za samo 80 kuna mjesečne pretplate dobili ste pravnu pomoć koju biste inače masno platili u nekom od odvjetničkih ureda. A sjetite se samo koliko je to riskantno, zbog jedne takve studije koja ga je stajala pola milijuna kuna, Vaš potpredsjednik Vlade je osuđen na zatvor, a meni je kao građaninu već neugodno da svako malo netko iz Vlade ili vladajuće stranke ode u zatvor, vjerujem da ni Vama ne bi bilo ugodno.

I eto, dan poslije stiže Vaše pismo. Lijepo počinje sa ‘Poštovani…’ a završava ‘S poštovanjem…’ Taman da se primatelj ponada kako je između početka i kraja zahvalnica s pozivom na kavu.

Ali nije nego:

‘Na dosad nezabilježen način u hrvatskom novinarstvu urednik središnjeg Dnevnika HRT-a Zoran Šprajc upustio se u predizbornu kampanju pozvavši pravosudna tijela na kazneni progon predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor i HDZ-a.’

Kako Vama i Vašoj stranci iskreno želim svako dobro, sad ću se još jedanput dobro potruditi. Jer vrijeme je da počnete pripremati obranu, a iz Vašeg pisma vidim da još ne razumijete ni optužbu.

Dakle, nigdje, a pogotovo ne u Dnevniku, nisam spomenuo kazneni progon predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor. Ne znam zašto Vas to stalno tišti. I jučer na presici u HDZ-u ste više puta isticali kako nikad ništa niste ukrali, još zovete novinare da Vam dođu pretražiti stan. Vas za lopovluk doista nikad nitko nije optužio nit Vas je itko pitao što ste ukrali i gdje ste to spremili. Ali ako iz čista mira stalno spominjete da niste krali, velika je vjerojatnost da će svi misliti da ste krali.

Moj Vam je prijateljski savjet da promijenite spin doktora, znate već kojega.

Drugo, nikoga nisam zvao na kazneni progon ni protiv koga jer je kazneni progon već davno počeo. Valjda ste negdje već načuli za kazneni progon Ive Sanadera, Mladena Barišića, Branke Pavošević i ostalih. Pa su u okviru tog kaznenog progona prikupljeni dokazi prema kojima je ‘HDZ stekao protupravnu imovinsku korist od 6,3 milijuna kuna’, kako stoji u jednom od zahtjeva za proširenje istrage protiv Ive Sanadera i drugova, a o čemu sam Vas iskreno i istinito izvijestio u Dnevniku. Takvih zahtjeva s takvim navodima, ali drugim ciframa navodno ima još, koliko točno pokušajte i sami malo provjeriti, ne mogu se stalno baviti vašim brigama, imam i drugog posla. Al vidim po jučerašnjoj presici da nemate pojma odakle cure informacije, pa govorite kako treba spriječiti ‘curenje informacija iz državnih institucija.’

Opet krivo.

Vama ću u povjerenju kazati da istražne spise sa ovim neugodnim iskazima Branke Pavošević koje čitamo u dnevnim novinama ima jedno desetak odvjetničkih timova okrivljenika. Koji nemaju uvijek zajedničke interese. Pa vi sad promislite...

Ali vratimo se na predmet zbog kojeg mi pišete s toliko iskrenog nerazumijevanja.

Ako je dakle, istraga već utvrdila da je ‘HDZ stekao protupravnu imovinsku korist od XY milijuna’ nije li logično očekivati da će protiv istoga također biti podignuta optužnica s obzirom na ‘Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela’, usvojenog u Saboru, godine Gospodnje 2003. Ili mislite da smo poglavlje o pravosuđu zatvorili onako, ‘ko fol’, pa se sad opet možemo malo zafrkavati? Ili jednostavno niste imali priliku čuti da takvo što uopće postoji pa mi ovako dalje pišete:

‘ HDZ podsjeća da je Predsjedništvo HDZ-a po Statutu stranke jedino ovlašteno donositi odluke o materijalno –financijskom poslovanju a takve odluke u slučajevima koje je komentirao Zoran Šprajc Predsjedništvo nije nikada donosilo. Prema tome , ukoliko je bilo nezakonitih radnji u materijalno-financijskom poslovanju za njih trebaju odgovarati pojedinci koji su eventualno počinili nezakonita djela. Za takve nepravilnosti nikako ne može odgovarati HDZ kao pravna osoba niti predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor koja je kao predjednica Vlade omogućila istinsku borbu protiv korupcije.’

S obzirom na to da je s istom tezom nekidan osvanuo i Vaš cijenjeni kolega Vladimir Šeks, ovdje prepoznajem njegov pravni rukopis pa i Vas i njega podsjećam na članak tri, stavak jedan gore spomenutog zakona:

‘Pravna osoba kaznit će se za kazneno djelo odgovorne osobe ako se njime povređuje neka dužnost pravne osobe ili je njime pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga.’

Sad se Vi i g Šeks zbunjeno pogledate pa se zapitate, ‘ Ok, stekli smo protupravnu imovinsku korist, ali tko je kvragu ovdje odgovorna osoba?!?’

No mudri Hrvatski sabor predvidio je vaš zbunjeni pogled, pa Vam odmah u članku četiri
(to je članak ispod članka tri ) daje odgovor:

‘Odgovorna osoba u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe.’

Dakle, Vaše cijenjeno Predsjedništvo HDZ-a i Statut stranke u Zakonu se nigdje ne spominju, nit se Zakon bavi vašim legalnim odlukama na legalnim tijelima stranke. Kao što ste već mogli primijetiti, u njegovu nazivu stoji ‘kaznena djela’, a kaznena se djela obično događaju u nelegalnim poslovima. Znam da Vam je to kao pravnici malo neobično, ali ako malo razmislite ima smisla…

E sad vi pogodite koje su to fizičke osobe u HDZ-u (da Vam pojasnim, to su ono, što se kaže- živi ljudi) za koje se sumnja da su vodili poslove HDZ-a i usput počinili neka kaznena djela i tim djelima HDZ-u donijela nekoliko milijuna koristi. Ako vam ne ide, pokušajte ih otkriti u gornjem dijelu teksta i pri tom se malo zabavite.

Ukratko, pripremite bolju obranu.

Ili promijenite Vladimira Šeksa.

Ali ni ako sa Šeksom idete na sud, neće se dogoditi ništa strašno. HDZ može biti kažnjen s globom između 15 tisuća i 7 milijuna kuna, a ako sudac bude onaj Šeksov prijatelj, mogao bi pokazati i mrvu socijalne osjetljivosti pri izricanju presude.

Znam da Vam je zapravo jedino strašno zazvučalo kada sam u nedjelju rekao kako će ‘prije podizanja optužnice u sjedište HDZ stići poštar s pozivom predsjednici stranke na obavijesni razgovor u Državno odvjetništvo.’

Zbog toga valjda toliko puta spominjete kako za takve ‘nepravilnosti’ ne možete odgovarati i panično objašnjavate kako ništa niste ukrali. Ali tu je riječ o običnoj proceduri kaznenog postupka, prije podizanja optužnice protiv HDZ-a, Dorh mora pozvati na ispitivanje osobu koja trenutačno zastupa stranku. Osoba mora biti živo biće , a ne neko mrtvo pravno tijelo poput cijenjenog Predjedništva. Koliko sam shvatio sa Vaše presice, upravo ste Vi ta koja predstavlja i zastupa stranku.

Znam da nije ugodno sjest u onu Uskokovu sobu s mikrofonom i kamerom, ali Vas kamera voli, zamislite da ste na televiziji, moglo bi Vam se čak i dopasti. A ako Vam se ne da eksperimentirati, uvijek možete prenijeti punomoć za vođenje stranke nekom od vaših mladaca, eno Jandroković mi se čini kao sasvim prigodna zamjena.

U svakom slučaju, nema nikakvog razloga da zovete novinare da vam kopaju po vešu i posteljini u stanu.

Vjerujte da to nikomu od nas ne pada napamet.

Opustite se i mirno čekajte optužnicu protiv Ive Sanadera, istraga se bliži kraju, još koji tjedan, mjesec dana najviše. Znam da će Vam to malo razveseliti ove turobne dane, a prestat će i ovo maltretiranje s iskazima koji nemilosrdno cure van. Na suđenju ćemo uživo uživati u nabacivanju blatom i milijunima.

Uf, al skoro sam vam zaboravio reći…

Baš tog lijepog jesenjeg dana, kad u Remetinec stigne sudski dostavljač s optužnicom za Ivu Sanadera i drugove, drugi će dostavljač stići i na vrata HDZ-a. Jer, kvragu, onaj nesretni ‘Zakon o odgovornosti pravne osobe za kaznena djela’ ima i članak 23. koji Vam neće dati ni dana predaha:

‘Za kazneno djelo pravne osobe i odgovorne osobe provest će se jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda.’

Kužite? Ne?

Na optuženičku klupu istoga dana u istoj sudnici, pred istim sucem sjest će Ivo Sanader i ostali kao fizičke osobe koje su počinile kazneno djelo i… Pa hm, kako da Vam kažem, ovo je stvarno neugodno… ali netko će kraj Sanadera morati sjesti u ime HDZ-a kao pravne osobe koja je njegovim djelima stekla protupravnu imovinsku korist.

Kako sad stvari stoje, to je upravo predsjednica stranke koja je ‘kao predsjednica Vlade omogućila istinsku borbu protiv korupcije’.

Mislim, tako barem stoji u zakonu. A vi sad s Vladom vidite kako ćete…

A da stvarno razmislite o Jandrokoviću? Njega bi se dalo nagovoriti…

I ostala je još samo Vaša zadnja rečenica: ‘Obzirom da se radi o najgrubljem nasrtaju urednika javne televizije –HRT-a na HDZ zahtijevamo objavu ovog odgovora.’

Eto, objavljeno. Sve po zakonu.

Također s poštovanjem, Zoran Šprajc.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=14.9.2011#28863http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=14.9.2011#28863
I da budem iskren, idem na izbore samo i jedino zato da bi meni bilo bolje. Ali ispalo je da ni Vama neće biti loše. Evo kako je do toga došlo…

Jednostavno sam se odlučio obogatiti. Cijelo ljeto sam o tome razmišljao i shvatio da je bolje biti bogat nego siromašan.

Da se odmah razumijemo, nije meni uopće loše, posao je dobar, plaća ok, kuća, vikendica, ali znate kako je u četrdesetima- krediti, režije, djeca, sve raste osim plaće i još jedne stvari…

Prvo sam pomislio da je dovoljno da se samo malo obogatim. Da imam za skijanje u Sloveniji i ljetovanje na Hvaru, da mogu jednom tjedno ženu odvesti u šoping a djecu u 3D kino. I da mogu režije plaćati trajnim nalogom.

Ali onda sam opet malo razmišljao i pomislio da ako se već bogatim, bolje da se obogatim mnogo nego malo. Mislim, zašto skijati u Sloveniji ako mogu u Aspenu?

Nakon što sam odlučio da se želim obogatiti i to mnogo obogatiti, donio sam i drugu važnu odluku. To mora biti brzo i lako.

Znam da je Warren Buffet svoje bogatstvo stvarao desetljećima mukotrpnog rada ali oni nije imao sreću da živi u Hrvatskoj. Od sto bogataša, ovdje možda ima pet budala koji su svojim trudom, znanjem i pameću zaradili neke velike pare.

Ja takva budala ne želim biti, a nije da baš imam i nekog velikog znanja i pameti. Znam pisati blog i voditi Dnevnik, ali složit ćete se da to nisu vještine koje vode ka bogatstvu. Na medijima su dobre novce zaradili jedino Nino Pavić i Ivo Pukanić, ali ja sam prelijen da bih se svako jutro sagibao pod auto i provjeravao podvozje.

Zakasnio sam na privatizaciju a i korupcija sad više nije in. Nekad su iz Podravke za Božić stizale košare pune kobasica, Vegete, sireva i svakojakih đakonija, a sad već dvije godine od njih ni konzervu mesnog doručka nisam dobio.

Dakle, naizgled su brzom, lakom i enormnom bogaćenju zatvorena sva vrata, ali kao što kažu i mnoge knjige o samospoznaji, kada čovjek zna što hoće i kako to hoće, onda mu se vrata sama otvaraju…

Tako sam nekidan vidio rezultate jednog velikog predizbornog istraživanja rejtinga političkih stranaka. Na prvi mah sam se užasnuo. HSS opet ulazi u Sabor. Sa 8 mandata. Dakle, ponovo će biti neizostavni koalicijski partner. A cijena? Zna se.

-Halo Bing, kako brat?
- Hmm…, ok, al fali mu jedno tri milijarde kuna.

Tri milijarde kuna je narastao proračun za poljoprivredu otkako HSS sjedi u hrvatskim Vladama. Sad smo na ukupno 6 milijardi, poticaja, doticaja, subvencija i štajaznamčega sve još. Mislim, ja doista nemam ništa protiv HSS-a. Čak mi je nepoznata njihova politička ideologija. Znam samo da su vlasnici nekoliko javnih poduzeća i da skupo znaju naplatiti svoje koalicijske usluge, tj. ovih osam ruku. I ne mogu im to zamjeriti. Sve je legalno i legitimno, čisto kao suza, Mladen Bajić može lupati glavom u zid.

Nezgodancija je samo što nitko nema nikakve koristi od tih 6 milijardi. Mislim, seljaci svako malo dižu nekakve ustanke, hrane i dalje više uvozimo nego izvozimo, tisuće hektara zemlje i dalje stoji neobrađeno a ona osmorica HSS-ovaca u Saboru vjerojatno ne vide ni kune više od svoje plaće. Dakle, nema tu bogatih. Samo oni koji plaču. Plaču seljaci, plaču radnici, plaču učitelji, plače Vlada, plačem i ja kad vidim kako se tih nekoliko milijardi baca u vjetar…

I u taj tren sine mi ideja koja je toliko glupa da je genijalna!

A zašto te novce ne bismo uzeli ja i još par takvih željnih brzog i lakog bogaćenja
Ne, nemojte odmah pomisliti da sam 'još jedan prevarant kao i svi oni'!

Ja sam socijalno osjetljiv, potječem iz radničke obitelji i znam da je 6 milijardi za dizanje ruku u ovim teškim, recesijskim vremenima stvarno mnogo. Kada moja lista uđe u Sabor cijenu koaliranja sa SDP-om ili HDZ-om, tako je svejedno, spustit ću na…štajaznam, mislim da je milijardu i 227 milijuna kuna sasvim ok.

To je 4 milijarde i 700 milijuna kuna manje nego što dosad izdvajate za poljoprivredu! Zamislite koliko se škola i vrtića za te novce može napraviti! Koliko se radnih mjesta može otvoriti! Koliko se može smanjiti proračunski deficit, porezno opterećenje, sve ono o čemu se već godinama mašta po raznim forumima, okruglim stolovima i stranačkim programima.

I sve to za samo milijardu i 227 milijuna! I da se razumijemo, ne ide to sve u moj džep. Ne zaboravite da ja to moram podijeliti sa još sedam kolega. Dakle, svakom po 153 milijuna kuna.
Za te novce spremni smo uopće ne dolaziti u Sabor, nećemo Vas maltretirati sa svojim press konferencijama, novim zakonskim rješenjima, nećemo otvarati radove i stvarati nove troškove, čak bih vam mogao obećati da nas nikada više nećete vidjeti.

Plan ima samo jednu manu. Gdje naći još sedam tako iskrenih, poštenih i čestitih ljudi? Ako ima netko…

P.S. Pitate se, a što će biti sa seljacima kada im uzmem pare i ostanu bez subvencija? Nedavno mi je gost Dnevnika bio bivši novozelandski ministar financija, Maurice Mctigue. Pričao je o tome kako je devedesetih Novi Zeland izašao iz ekonomske krize. Jedna od mjera je bila ukidanje SVIH subvencija poljoprivredi.

Što se dogodilo? Poljoprivreda i stočarstvo su se preporodili. Umjesto 70 izvoznih poljoprivrednih proizvoda Novi Zeland je dobio 160.
]]>http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=30.8.2011#28828http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=30.8.2011#28828