sexomat

21.12.2012. petak

Još jedan blog za kraj...

Draga Rujana,

Vrlo često čitam vaše odgovore divnim ženama koje se nađu u nezavidnim situacijama. Uvijek sam mislila da ja neću biti ta koja će pitati neko pitanje ili imati problem - jer zaboga , kako? Pa ja sam iz male sredine, mlada, obrazovana, iz konzervativne obitelji i nama se gluposti ne događaju...smiješno, zar ne?

Kako to obično biva, život nosi svoje a meni je donio njega. Nakon završetka fakulteta uputila sam se u metropolu radi posla, stekla fino društvo i bila zahvalna što sam s 27 godina u mogućnosti da sebi priuštim neke stvari.

Iza sebe sam ostavila vezu sa finim čovjekom, ali nije bilo kemije a ja sam sanjala o njoj. I tako je došao on...mlad, lijep, obrazovan, priznat muškarac... Osjetila sam nešto što mi je do tada bilo nepoznato, osjećaj koji me je u potpunosti izbacio iz cipela i od stroge i jake Hercegovke napravio potpuno nesigurnog djevojčurka koji je upijao svaki atom njegovog bića i prisustva.

Pokušavala sam kontrolirati emocije, ali nije mi išlo za rukom. Vremenom mi je počeo uzvraćati pažnju...i krenulo nam je na jedan divan način, onaj način kad se ne želite rastati jedno od drugoga. Međutim on iza sebe ima propalu vezu i dvogodišnje dijete. Taj dječak je divno maleno biće - nažalost, on nije siguran da je njegov te se sada na sudu vodi bitka oko dokazivanja očinstva (inače ON je taj koji želi priznati dijete a ONA je ta koja mu to ne dozvoljava iz njoj poznatih razloga).

On tog dječaka obožava i želi prihvatiti ulogu oca, a ja ga u tome podupirem. Da se razumijemo - nije meni svejedno što JA nisam ta koja će mu roditi prvo dijete i što JA nisam ta sa kojom će ostvariti tako posebnu vezu. Vjerujem da ovo zvuči sebično ali tako je kako je...ne sramim se istine.

Od kako se vodi postupak na sudu on je jako distanciran i vjerujem da mu sretanje sa njom nije lako. Mnogo puta mi je rekao da ju je volio neizmjerno i želio je oženiti dok nije saznao za njene mnoge prevare i laži. Pokušavam se snaći u toj situaciji kako znam i umijem. Sada se i njegova majka trudi da njih dvoje pomiri iako on to ne želi. Osjećam se kao višak u toj cijeloj priči i ne znam više ni kamo ni kuda. Potpuno sam izgubljena. Mi se ne svađamo, ne raspravljamo, ali u tišini nekako osjećam da mu je možda bolje da je sada sam, i da sam ja na nekom trećem mjestu u njegovu životu... ne znam. Bojim se svega - bojim se ako se dokaže da je on zaista otac kako će to utjecati na nas - na njih dvoje? Bojim se da ta priča njega i njegove bivše djevojke nije zaključena, takav osjećaj imam.

Bojim se onoga što je rekao - da će pokušati dobiti skrbništvo nad djetetom ukoliko se dokaže da je njegovo (ima osnova za to na sudu) - kako ću se nositi sa tim? Hoću li znati i umjeti? I dalje ga volim i dalje mi je stalo, volim i tog malenog dječaka koji je nevino biće u svoj toj zavrzlami ali pitam se - treba li meni sve to? I zaslužujem li ja neku drugu, bolju priču?

Hercegovka


Draga Hercegovko,

prije svega - ne znam ja što ti misliš da zaslužuješ ili ne zaslužuješ, ali kao što znaš - život nije fer i ljudi u pravilu i ne dobivaju "po zasluzi", tako da na to pitanje nemam nikakve šanse odgovoriti niti bih se u to upuštala.

Da li ti to sve treba? Još jedno vrlo nezahvalno pitanje.

Da postavim stvari ovako:

a. ako sve ispadne izvrsno, reći ćeš da ti je upravo to trebalo da bi postala osoba kakva si postala - nakon tog iskustva, naravno.

b. ako sve ispadne komatozno, onda ćeš se tući po glavi i pitati je li ti to trebalo....

I na kraju...

c. da bi stvar bila još gora, ako ne učiniš ništa - odnosno, ako se iz sve ga toga povučeš, onda ćeš se vjerojatno do kraja života pitati - možda baš dok kitiš jelku u društvu unuka ili krčkaš bakalar, ili kartaš belu s prijateljicama u nedjelju popodne - e, što bi bilo da si ostala s njim i da sada neka druga djeca trčkaju ovuda....ili već što drugo, ovisno o situaciji.

Dakle, ne mogu ti odgovoriti niti na to....

Međutim, ono što ti mogu reći je da u ovom slučaju trebaš napraviti ono što želiš, odnosno osjećaš. Naravno, ako smatraš da je dotični toga vrijedan. Ali prije svega moraš s njim razgovarati, a ne povlačiti se u sebe i jadikovati.

Dakle činjenice stoje, koliko se meni čini otprilike ovako:

a. trenutno mu sigurno nisi na prvom mjestu - što ne znači da te manje voli, već samo da je preokupiran. No ako dobije skrbništvo nad djetetom, bolje da se na to i navikneš. Iako, koliko se meni ovako odokativno čini, skrbništvo se dodjeljuje nevjenčanim očevima tek ako je majka otprilike alkoholičarka i kriminalka.

b. sigurno će s njom ostati u kakvom-takvom odnosu do kraja života, nema smisla pretvarati se da će ona nestati kao mjehur od sapunice - prema tome, razgovarajte - šutnjom ne možeš riješiti ništa!

c. ti već samim postojanjem tog klinca svakako nećeš biti majka njegovog prvog djeteta, ali - obzirom da dotičnoj majci pokušava oduzeti dijete, po čemu ti se to čini takvom čašću?

I na kraju dolazimo na pitanje kako ćeš se s tim nositi, odnosno hoćeš li znati i umjeti...
Dakle, obzirom da si nesretna što ne možeš biti majka njegovog prvog djeteta, to znači da svakako planiraš biti majka nekog njegovog djeteta (je li to samo tvoje maštanje ili ste o tome razgovarali?). E, pa ovo je njegovo dijete, prema tome - počni vježbati pa vidi hoćeš li se znati i umjeti s tim nositi. Uostalom, dijete je dijete, kao što sama kažeš - nije ni za što krivo, malo je i slatko - i pretpostavimo - njegovo. Dakle, nema nikakvog razloga da ga ne zavoliš. Ako ne budeš mogla, onda se zapitaj da li uopće želiš biti majka.

No ako nije njegovo, vidjeti ćemo kako će se on s tom informacijom nositi i hoće li mu željeti biti otac. A prije toga nema nikakvog razloga da se deprimiraš pitanjima tipa - što ako...ovo ili ono.

Uostalom, što ako ovaj blog nikada ne bude objavljen jer u trenutku dok ovo pišem najavljeni smak svijeta trebao bi se dogoditi za 17 sati i 13 minuta - prema tome, što ako... A se ja sada počnem pitati što ako sutra dođe smak svijeta a ja sam provodila vrijeme odgovarajući na što ako pitanja umjesto da se družim sa svojim najmilijima?

Po meni je ključ u ovome - nikada ne možeš znati odgovor na pitanje što ako - ali ono što možeš je od sebe dati najbolje i nadati se da će to tvoje najbolje i tebi i njemu biti dovoljno dobro!

A što ako ne bude?

Ništa, otresti ćeš prašinu s dlanova i koljena i nastaviti dalje.

I biti sretna što još imaš dlanove, koljena i prašinu. Jer što ako zaista sve nestane?