sexomat

10.09.2011. subota

Osjećaj manje vrijednosti

Draga Rujana,

što raditi s muškarcem koji se osjeća manje vrijednim od svoje partnerice?

Naime, moj dečko je divna osoba, inteligentan, duhovit, kreativan, nježan, u seksu sve štima, ali problem je što on podsvjesno ima loše mišljenje o sebi. Oboje smo fakultetski obrazovani (dakle, nije u tome stvar), ali razlika je što sam ja zaposlena, a on nije. Točnije, on nema stalan posao, već se snalazi s honorarnim poslovima i u stalnoj je, kako on to ponosno kaže, 'borbi za preživljavanje'. Pritom je ogorčen na sve i svakoga, ne uviđajući da je i sam dio problema (npr. sklon je odustajanju). Iz tog razloga još uvijek nije spreman na zajednički život.

Čak štoviše, osjeća obavezu prema sestrinoj obitelji koja također nije u zavidnoj situaciji pa im pomaže iako nema ni za sebe (što je divno, ali bojim se da oni to iskorištavaju, a njemu to valjda daje osjećaj da je 'potreban'). Shvaćam ga, znam da mu kao muškarcu nije lako (on je od onih koji želi biti junak kojemu se žena divi), ali više ne znam kako se postaviti. Stalno mu dajem do znanja da vjerujem u njega i da su mi bitnije male stvari u životu i njegove vrline zbog kojih ga i volim, i da ćemo se zajedno već nekako snaći, ali njemu to nije dovoljno. Svaki moj savjet ili mišljenje u vezi sebe doživljava kao kritiku.

Često se ne javlja danima i ponekad imam osjećaj da mi na određeni način daje prostor za prekid veze (što mi je nezamislivo jer ga volim). Trenutno pokušava pokrenuti samostalni posao i ja silno želim da to uspije, najprije zbog njega, pa onda i zbog nas, ali pribojavam se što ako ne uspije…

Molim te za mišljenje i moguće savjet.

Marjana



Draga Marjana,

Kao prvo – nisi sama.

Znam dosta uspješnih žena – ako se složimo da je 'uspjeh' relativan pojam i da ja pod njime podrazumijevam žene koje od svog posla mogu zaraditi dovoljno da pokriju troškove svog života, odnosno troškove života sebe i svoje djece – ili partnera. U današnjem svijetu, smatram da je to uspjeh.

Dakle, velika većina tih žena ima partnere koji su 'manje uspješni' od njih, što samo znači da zarađuju manje ili jednako (što im obično nije dovoljno), odnosno u slučaju jednog para koji se bavi istim poslom – ona je poznatija od njega, iako on ima više novaca. I svi ti parovi imaju isti problem kao i vi! Ne govorim o ljudima koji su isključivo stariji od 40 ili 50, ima među njima i parova u ranim tridesetima i ranim šezdesetima, tako da ne možemo govoriti o generacijskom fenomenu.

I naravno, ne bi ih niti spominjala da sve te žene isto kao i ti – nemaju s time nikakvih problema, dapače. Ja bih isto tako vrlo rado uzdržavala vlastitog supruga kada bih to bila u prilici i dala mu šansu da se usmjeri na nešto što bi ga više ispunjavalo. I ako ikada napišem bestseler (kad na vrbi rodi grožđe) – to ću mu i predložiti. Ali točno znam da bi i on bio frustriran i nesretan kada ne bi uspio barem podjednako pridonositi kućnom budžetu.

Inače, upravo sam mu prepričavala ovo pitanje dok smo se vozili u taksiju kasno jedne večeri (priznajem, platila sam tim derikožama za vožnju jer je bilo kasno i bili smo jako umorni i svi su drugi prijatelji bili manje nego trijezni)…

Najbolja je fora bila da se taksist odjednom (na moj užas) okrenuo prema nama i počeo objašnjavati da je to posve razumljivo i da 'i on ima problema sa svojim samopouzdanjem kada zaradi manje nego supruga jer ima osjećaj da ga ona neće dovoljno cijeniti kao muškarca i da misli kako svi muškarci imaju onaj gen lovca i sakupljača koji ih tjera da se loše osjećaju ako ne ulove dovoljno velikog mamuta!'

Na sreću, nije sve to izgovorio gledajući direktno u nas, ali i danas se sjećam njegovog luđačkog pogleda u retrovizoru. Priznajem, u tom mi je trenutku bilo važnije da stignem živa nego da me poludjeli lovac-taksist i sakupljač negdje razljepi u žaru diskusije, ali kunem ti se, ovo je gotovo doslovan citat. Naravno, odmah sam mu zaokružila vožnju sa 46 na 50 kuna, nadajući se da će dovoljno zaraditi i da neće imati osjećaj da mu supruga ili cura zamjera i povrh svega – da se ne radi o tvom dečku! To bi ipak bilo previše.

Elem, mislim da si ti to sve koliko- toliko pravilno dijagnosticirala i da ti načelno ne preostaje ništa drugo nego da vidiš hoće li mu uspjeti taj privatni poslić i da li će nakon toga čovjek steći više samopouzdanja.

Ali iz mog iskustva, ljudi kojima je uvijek netko drugi kriv za njihov neuspjeh, također su često zavidni što ukazuje na sitnu dušicu.

Kada im netko dobronamjeran i pruži priliku, oni će je brzo zabrljati i onda će im još i taj prijatelj biti kriv što im je uvalio tako glup/naporan/jadan posao….takvi često daju ili dobivaju otkaz i sanjaju o privatnom posliću gdje će biti sami svoji šefovi, što ukazuje na problem s bilo kakvim autoritetom. I najčešće će taj posao brzo uprskati jer nisu naučili raditi, pošto niti jedan nisu u stanju dovoljno zadržati da nešto nauče. Tokom vremena mogu postati još isfrustriraniji i nesretniji jer nisu dobili pravu priliku ili nitko osim njih ne uviđa koliko su zapravo genijalni.

Nekada su to ljudi koji doista i nisu dobili pravu priliku, ali možda je zapravo i nisu prepoznali.

A nekada ljudi imaju snove o grandioznosti u kojima su ih podržavali još i roditelji smatrajući kako je njihovo dijete genijalnije od profesora i zato stalno dobiva jedinice!

Na žalost, bez obzira na korijene problema, takvima nikada im neće biti dosta male stvari, a vrline će polako utopiti u čašici žuči. Moj savjet? Ako je sve baš točno tako kako ti kažeš, pričekaj još malo, ali ne srljaj u zajednički život jer bi se mogla gadno razočarati. Međutim, imaj na umu da bi se tvoje pismo moglo i drugačije pročitati – naime, ako on ima vrlo malo samopouzdanja, ti ga možda imaš i previše! Nekome bi se možda moglo učiniti da tvoje riječi isto odišu jednom vrstom ogorčenja ili možda pravedničkog gnjeva kada njegovu 'borbu za preživljavanje' stavljaš u navodnike i osjećaš se zakinuta jer on ima potrebu pomagati sestri koja, prema tvojim riječima - iskorištava njegov osjećaj da želi biti nekome 'potreban' (tvoji navodnici). Što se on trudi napraviti nešto što ga veseli i istovremeno te na neki način i upozorava da još nije zreo za zajednički život, umjesto da se useli s tobom u stan, prihvati posao koji ne želi, konformira se i živi svoj život onako kako ti misliš da bi trebao i predbacuje ti to cijeli život….