sexomat

Budućnost u duginim bojama

sexomat — 24.05.2013.

Poštovana Rujana,

najljepše te molim da mi hitno odgovoriš. Znam da nije fer poslati pitanje i očekivati da ću biti prva na redu od svih koji šalju svoje probleme ali stvarno te molim da napravitš izuzetak, osim toga imam pitanje koje je (in)direktno aktualno, seksualne prirode I možda bude zanimalo i komentatore.

Evo podataka:
Imam 28 godina, završila sam studij struke koju obožavam (iz područja znanosti) dolazim iz malog grada, studirala sam i dobila posao u velikom, nemam problema ni sa zdravljem niti s poslom – dapače, nekako mi sve ide od ruke.

Tokom studija sam se nekako sprijateljila sa jednom od mojih profesorica i počela se družiti s njom i njenim mužem. Ooni su divni ljudi i imam osjećaj da su me odmah ”posvojili”, iako imaju i svoju odraslu djecu. Uvijek su mi imponirali kao par, uvijek bi me shvaćali i sad nakon studija još uvijek odlazim kod njih na večeru ili kavu i do kasno razgovaramo: smatram ih za moje odabrane roditelje, jer kad bih imala bilo koji problem uvijek bi me saslušali.

E sad, ja sam u vezi sa jednom drugom djevojkom. I to zna moja odabrana porodica ali ne i moja biološka. Jednom sam im pokušala objasniti da je Vesna (nije joj to pravo ime) puno više od moje studentske cimerice na što su moji progutali knedlu i odmahnuli u stilu - proći će je te gluposti, moj otac mi je održao bukvicu da se počnem ponašati kako doliči mom - rodu, porijeklu a sad i profesiji.

E sad to bi sve bilo izdrživo da ja nisam napravila skandal. Naime došla sam na bratovo vjenčanje (brat mi je umjetnik, otvoren, dobro se slažemo i puno volimo, on sve zna o meni i Vesni). Sa Vesnom. To je brat podržao, porodica se pravila blesava, dok u jednom trenutku u kasne sate kad su svi bili dobro pripiti a i ja - kad sam izvalila pred bratom kako ćemo možda i ja i Vesna jednog dana u brak jer bi i mi htjele djecu / bilo kakvu – usvojenu, na primjer - neko dijete kome treba briga i dom. No to je čuo moj otac, na što je poludio i opalio mi šamar. Gosti su se malo zgrozili no fešta se nastavila i poslije su se svi pravili k’o da ništa nije bilo.

To sve je bilo nedavno, od tad me porodica ignorira, majka i otac ne žele sa mnom komunicirati ili ako nazovem su jako hladni. Ne znam je li bitno, ali oni nisu neobrazovani, mislim naputovali su se u životu i oko svega drugog su me pokušali (ne uvijek uspješno) razumjeti.

Sve sam ispričala mojoj ”usvojenoj” porodici, oni su me podržali kao i uvijek i ponudili da potegnu veze u inozemstvu da mi nađu posao i da mogu odseliti. Ali ja to neću! Ja imam tu sve! To bi bio kao neki seksualni egzil - mislim imam neke poznanike koji su to i napravili a imam i poznanike iz homoseksualnih krugova u inozemstvu i moram reći da nije ni njima lako... u Francuskoj kažu da im je ok u Parizu ali u mjestu iz kojeg dolaze je ista stvar k’o i tu kod nas! I jedva su se izborili protiv konzervativaca!

Znači sad ja moram u neku državu i to u veliki grad samo da bih bila po mjeri moje porodice. Tamo vjerojatno ne bih dobila odmah ovako dobar posao u struci i borila bih se sa tuđim običajima a zašto? Ja imam sve - mladost i snagu i posao i obrazovanje i mogu stvoriti uvjete da imam svoj dom! Dakle pomišljala sam i na samoubojstvo i Vesna je jedino što me sad drži da skroz ne poludim, jer gdje ide moj život? Zašto sam bila najbolji student i volontirala gdje sam stigla?

Da bi sad išla negdje prati suđe???

I kad gledam sad kako nisam sama s tim problemima i sve što se događa u državi oko tih pitanja i sad još ovo moje, tako mi se nakupilo da sam ti morala pisati odmah jer ne znam šta da radim! Možda bolje da pokupim par prnja i odem i prihvatim da mi moja usvojena porodica pomoge...

Vesna kaže da će ona sa mnom i da joj uopće nije važno gdje živimo ali meni je! Jer volim ići na planinarenje, na more, jezici mi nisu jaka strana - namučila sam se s engleskim zbog struke ali ne vidim da bih htjela da mi je prvi jezik u svakodnevnom životu. A osjećam da mi se priprema žestoka borba s mojima od koje mi je unaprijed zlo - u stilu da se uozbiljim i prestanem s glupostima. Moj brat me probao obraniti ali oni su mi samo rekli da bi bilo bolje da se na njega ugledam nego da ga nagovaram da mi drži stranu!

Upomoć jer neću dugo ovako izdržati.

Mirna

Draga Mirna,

Pretpostavljam da ti je jasno da ti ja ne mogu puno pomoći….

Ali mi je jako drago što si se baš sada javila, jer me nekoliko točaka iz tvojeg pisma – unatoč ozbiljnosti problema – baš oraspoložilo!

Prvo, drago mi je čuti da netko u ovoj državi ima dobar posao u struci, pogotovo što si došla iz malog grada – a vjeruj mi, ako imaš dobro zdravlje – vjerojatno niti sama ne znaš koliko si sretna!

Drugo, još mi je draže čuti da zapravo niti ne pomišljaš otići odavde, jer većina ljudi koje znam je ili već otišla – ili se spremaju otići. Činjenica je da je ova zemlja stvarno lijepa i nudi puno toga – uključujući i nešto na što mi je nedavno skrenuo pažnju jedan Brazilac na privremenom radu u Zagrebu – zapravo je sigurna. Mislim, načelno se ljudi mogu kretati ulicom poprilično bezbrižno, što je u mnogim drugim velikim gradovima Evrope (a da o drugim kontinentima niti ne pričamo ) već postala prava rijetkost – koju mi uzimamo zdravo za gotovo – zajedno s mnogim drugim stvarima, ali to je posve druga tema. Ali mala sredina (u jednom danu možeš skijati i kupati se u moru – pa mora tu biti i neki zaj….) nosi sa sobom i određene probleme – iako, vjeruj mi da ti ne bi bilo lako ni da si iz malog grada bilo koje velike države.

I treće – drago mi je čuti (koliko god to strašno zvuči) – da tvoji roditelji komuniciraju s tobom, makar koliko hladni bili. Naravno, šamaranje vlastite kćeri nije nešto što bih niti u ludilu podržala, ali mislim da nisi svjesna što sve prolaze neki drugi ljudi gay orijentacije. Poznajem ih dosta i naslušala sam se svakakvih priča, tako da smatram da ti mogu reći da reakcija tvojih roditelja – obzirom na neke druge stoji definitivno u pozitivnom spektru duge ! Što se tiče tvoje biološke obitelji VS. tvoje odabrane obitelji – to ti je uvijek tako; lakše je oduševiti se nekim već odraslim ljudima – niste se poznavali od rođenja, pa niste niti imali određena (previsoka?) očekivanja jedni od drugih. Možda njihova biološka djeca možda nisu bila baš presretna s njima, a možda vrijedi i obrnuto. Znam nekoliko ljudi koji su bili ili jesu profe na faksu ili u školi i čija djeca uopće nisu presretna, ali njihovi učenici i studenti ih ističu kao najvažnije ljude u svom životu. Drugim riječima, nemoj uspoređivati svoje starce s tim ljudima – unatoč razlici u godinama – unatoč tome što ti njih osjećaš kao zamjenske roditelje, oni su ipak tvoji prijatelji.

To naravno ne znači da roditelji ne mogu biti prijatelji svome djetetu, ali takav se odnos razvije kasnije u životu – obično kada su djeca već odrasla, a roditelji se prestanu osjećati odgovorni za svaku sitnicu. Naravno, ako se ikada uopće razvije.

Obzirom da nisu prekinuli komunikaciju s tobom, ima nade da će – možda nakon duge i mučne borbe – jednoga dana možda prihvatiti činjenicu da nisi kao i sve druge kćeri. Uzmi u obzir i njihovu situaciju – izrekla si to pred gomilom ljudi, pretpostavljam u tom istom malom mjestu iz kojeg dolaziš – što je bilo posve netaktično i vjerojatno bi jednako tako reagirali da si u toj istoj situaciji rekla da ćeš se udati za nekog tutleka kojeg ne odobravaju, izroditi mu čopor djece i napustiti znanstveničku karijeru (ili _________________ - popuni sama).
Znam I hetero ljude koji su emigrirali zbog takvih stvari – nacionalne pripadnosti, na primjer. Dakle, jasno je i tebi da si zabrljala u pristupu i ja bih se na tvom mjestu roditeljima ispričala za taj incident, ali bih također rekla točno ovo što si mi napisala – da voliš njih, svoju zemlju i svoj posao ali i da voliš Vesnu i da se nadaš da te neće prisiljavati da biraš između tih ljubavi.

Što se tiče života “vani” – bez obzira na to koliko voliš svoju zemlju, mislim da je za svaku mladu osobu jako dobro da malo duže vrijeme (barem godinu dana) poživi negdje drugdje. Tako čovjek stekne perspektivu, ne samo spram vlastite zemlje, nago i čitavog svijeta. Mislim da Hrvati dovoljno ne putuju – ako imaju novaca, idu na kojekakva skijanja i krstarenja gdje ne mogu vidjeti kako drugi ljudi u stvari žive, a mnogi naravno nemaju para niti da mrdnu od kuće. Naravno da će u evropskim megapolisima nekome tko je gay biti lakše, ali opet samo u određenim društvenim krugovima i/ili kvartovima – na žalost, drugačiji uvijek završe u nekoj vrsti geta – tako je oduvijek bilo. Nadam se samo da neće zauvijek i biti. A ovu tvoju ideju o samoubojstvu ne želim uopće komentirati – glupa je I djetinjasta i nadam se da je se već sramiš ?.

Sretno!

P.S.
Zato je važno da ljudi izađu na Pride – ne radi se o tome da gay ljudi žele većini nametnuti svoju seksualnu orijentaciju niti ih ugroziti – to niti žele, niti mogu – ali to je jedan dan u godini kada otvoreno mogu iskazati sebe. Za razliku od ostala 364 dana koje na raspolaganju ima hetero većina.

A opet – pada mi na pamet da ta hetero većina ne bi bila tako agresivna da nije možda ljubomorna na taj jedan dan - jer zapravo i ne iskazuje sebe u ostala 364?

Što vi mislite?

Brzo okidanje

sexomat — 19.05.2013.

Draga Rujana,

ja sam evo tu sjela da ti napišem jedno čisto seksualno pitanje. Vidim da su uglavnom pitanja psihološko-relacijske naravi a vjerojatno je i moje ali se očituje na seksualnom polju.

No evo od početka - mislim ne baš sad sve od početka ali pošto vidim da često govoriš kako ti ljudi ne daju dovoljno podataka probat ću napisati što više toga u vezi pitanja.

Imam 32 godine. Karijeru. Prijatelje. Dobar život - u ovoj krizi stvarno se ne mogu žaliti - ima puno ljudi koji nemaju ni posao ni zdravlje ni prijatelje pa ne bi htjela da moje pitanje ispadne neka žalopojka.

Imala sam dugotrajnu vezu koja se završila jer je moj bivši htio da se ženimo, a nisam ja imala ništa protiv dok nisam shvatila da se iza toga krije plan da se selimo u neku kuću izvan grada da ja prestanem raditi i rađam djecu i njima se bavim dok on nastavlja kako i do tada - raditi, putovati i kako mu padne na pamet.

Veza se prekinula i dvije godine sam bila sama sa par kratkotrajnih avantura i dobrog seksanja.

I onda sam se zaljubila, ali kao nikad u životu. I on u mene. Sve super. Isto kao i ja - voli svoj posao, društven je i već tri godine uživamo.

Osim u krevetu. Naime, u početku je bilo super on je stalno pazio da ja budem zadovoljna i zadovoljena i to je tako dvije godine trajalo. Nakon što smo se uselili zajedno i vjerili, polako je počelo to što me muči. Nekako sve češće - kad se seksamo, i taman kad ja dolazim do vrhunca - on svrši. I ja ostanem ”visiti“. Ni ne znam kako bi to nazvala. Kad se to par puta desilo nisam se nešto brinula, par puta sam izmasturbirala onih par sekundi koje su mi “falile“ do vrhunca ili njega zamolila da to napravi no sad nekako mislim da on čim osjeti da ja idem do vrhunca - svrši. Zato počinjem biti paranoična, pa - evo pitanja - postoji li neka vrsta seksualne manipulacije? Inače nije previše ljubomoran ili posesivan, ali voli znati šta i gdje radim i s kim. Mislim, nije da me kontrolira. Ali nekako mi se čini da me seksualno ”kontrolira” pa sam se prije stalno htjela seksati a sad mi više nije ni do toga. Što sad... on samo kaže da je njemu preuzbudljivo kad ja dolazim do vrhunca i ne može se suzdržati. Savjet?

Hvala

Tatjana

Draga Tatjana,

naravno da se seksom može koješta kontrolirati, ali ako se radi o takvom liku, onda mislim da nemaš što tražiti s njim. Medjutim, imam dojam da bi onda ta kontrola počela odmah, na početku veze - a ne sada, iz jednostavnog razloga što se odnosi moći postavljaju rano jer ih je kasnije vrlo teško - ako ne i nemoguće - mijenjati.
Mislim da se vama dogadja svevremeni klasik - sada si "njegova" i više se ne mora toliko truditi. To ne znači da mu je nužno manje stalo, ali možda se malo razbahatio i počeo te uzimati "zdravo za gotovo". Pretpostavljam da bi se prije više potrudio oko tvog orgazma, a sada se malo "opustio" pa si dopušta da "zaboravi" na njega - odnosno, čeka da ga podsjetiš. Ili ne podsjetiš. Naravno, ti se osjećaš povrijedjeno što ga moraš podsjećati na nešto što se tebi podrazumijeva, pa radije pišeš meni nego da ga posjedneš i kažeš mu da tako ne možeš uživati.

Sve je to divno i krasno, super je da ga ti tako pališ, ali nitko nikada nije ni rekao da morate svršiti zajedno - prema tome, ako oboje znate da je mali brz na okidaču, neka se malo više pozabavi tobom tokom "predigre" (uf, što ne volim tu "klasičnu" podjelu po fazama) - osim toga, unatoč nepisanim te uvriježenim pravilima, muškim orgazmom ne mora doći kraj seksualnim igrama. U najgorem slučaju, ako baš padne u nesvijest, dopusti mu power nap od par minuta, pa kad sam sebe probudi rokt-rokt-hrk-srrrk-dragajesamlizaspao? - ako si baš navalila orgazmirati tokom te famozne penetracije - napadni ga ponovno, trebao bi malo duže potrajati drugi put. Barem prema mojim saznanjima.

Drugim riječima, ja mislim da ćeš vrlo brzo doći do rješenja, samo ako ne budeš razmišljala o mogućoj manipulaciji, kontroli i medjunarodnim svjetskim zavjerama. Frajer se ulijenio jer mu se može. I što manje budeš tražila, manje ćeš dobivati i bez veze si podrivati samopouzdanje, a to će se prenositi i na neke druge sfere života - pospremanje, brigu o ovome i onome itd. Čovjek ti (možda i podsvjesno) pipka granice ne bi li uz što manje napora dobivao što više - svi to radimo još od djetinjstva, a pogotovo u situacijama i odnosima u kojima se osjećamo sigurni. Ja sam jučer svom mužu pružila ižvakanu žvaku uz riječ: "Evo!" - kao da me on tražio da mu dam žvaku ne bi li morao ustati, otići u kuhinju i baciti je. Pri tome sam zdrava i pokretna odrasla osoba, iako sam (moram reći u svoju odbranu) bila nevidjeno pospana i da mi nije skrenuo pažnju na to, ne bih ni skužila što sam rekla.

Vidiš kako podsvijest radi?

Naravno, odmah sam se ispričala, dok je ovaj umirao od smijeha i sad mi se obraća sa "Evo!"

Dakle, ne brini i ne kompliciraj, samo popričajte i malo promijenite seksualnu shemu - mislim da vam je rješenje takoreći - nadomak ruke. Ili navrh jezika.

Om Shanti Shanti Shanti

sexomat — 10.05.2013.

Rujana,

molim pomoć.

Ne znam otkud bih počela. Već pet godina sam u "sretnoj" vezi. Evo stavljam navodnike jer - sumnjam.

Prije dvije godine je počelo s...nje.

Uf,...ovako - ja sam radila, on radio, sve je išlo više-manje ok ali mi se volimo i problemi se rješavaju kako dođu, uglavnom našla krpa zakrpu i mi smo sretni.

E onda je on počeo kakti nešto tražiti... neko duhovno ispunjenje. Dobro. Ok. To je lijepo na kraju krajeva. I počeo ići na neke skupove za koje ja baš nisam bila zainteresirana, ali dok je njemu dobro - i meni je. I tako je to išlo, i počelo uzimati sve više mjesta u njegovom životu i počeo mi je pričati o tome, što mi je bilo ok. Pa mi je postalo zanimljivo i otišla sam na jedan od tih skupova - meditacija. Sve to iz ljubavi prema mom dragom. I onda je krenulo... Sad se osjećam k'o da mi je netko ne oprao, nego izribao i izglancao mozak i više nemam kriterije...

Od meditacije do meditacije i tak ode on u Indiju i vrati se skroz čudan i počne biti još čudniji. I nakon šest mjeseci počne pričati kako će napustiti glupi posao i posvetiti se duhovnom razvoju. Na što sam ja uspaničila (sad mislim - sreća da nismo pravili djecu) i zamolila ga da odvoji u glavi egzistencijalni posao od hobija i sve je bilo ok par mjeseci i onda je opet htio u Indiju i pitao me da li hoću s njim jer bi on htio da ja sretnem tog "guru" tipa. Na što sam pristala. I bogme sam se namučila. Indija je stvarno teška, prljava i komplicirana zemlja. I nije mi se svido taj "guru" mislila sam samo o sirotom narodu i o tome kako da se što prije vratim doma.

No on je sve više brijao o toj sekti - ni ne znam da li je to sekta ili što je već ta grupa ljudi... I to se naravno počelo odražavati na naš seksualni život - odjednom sam ja bila neko božanstvo i počeo je paliti mirisne štapiće i izvoditi čudne pokrete. U početku mi je bilo zabavno i senzualno no zakratko. Počela sam se pitati kud taj čovjek ide zapravo??? Jedno je erotska igra a drugo kad netko totalno otkači. U svakom slučaju, on je napustio posao i počeo "izučavati" i postao šlampav i neuredan i samo misli o tom svom duhovnom tečaju... Prije par tjedana se dogodio razlog zbog kojeg ti pišem i ne znam što da radim... Dočekala sam ga nakon tog "tečaja" i on se nešto grlio s jednom mladom curom na što sam ja instinktivno pobjesnila no pristojno sam se ponašala i čekala dok dođemo kući da mi objasni... I on je objasnio da ja sad tu nemam što njega ispitivati, da je on na duhovnom putu i da je ljubav univerzalna i da su ljubomorni ispadi poput moga samo znak ega i duhovne retardiranosti. Nisam mogla vjerovati! Sad više ne znam da li sam ja duhovno retardirana ili je moj dečko prolupao i vrijeme je da odem???

Lakshmi

Draga Lakshmi,

ne mislim da si ti duhovno retardirana, pa čak niti da je tvoj dečko prolupao - mislim da ste otišli u različitim smjerovima. Sigurna sam da ima žena kojima bi njegov smjer bio i više nego zanimljiv i prihvatljiv, kao što je ta njegova kolegica s grupe - no također sam uvjerena da ima gomila muškaraca koji razmišljaju kao ti; fleksibilni su oko toga što ono drugo veseli, ali ako ode predaleko - nije to više za njih.

Osobno bih rado otputovala u Indiju, ali ne u potragu za takvim oblikom duhovnosti - možda više kao reality check da se podsjetim da mi svi danas i ovdje živimo bolje nego što su nekada živjeli kraljevi, iako nas liberalni kapitalizam uvjerava da nismo sretni koliko bismo mogli biti kada bismo samo kupili/posjedovali/stekli ovo ili ono. Koliko je jak taj pritisak zapravo i pokazuje činjenica da ljudi pate od burnout sindroma (čini mi se kao da je to ono što se dogodilo tvom dečku na osnovu par poznanika koji su slično reagirali i pošli tim putem - neki bespovratno, drugi privremeno) i da počinju tražiti sebe kroz takav neki oblik duhovnosti. Netko otkači na neku službenu religiju, drugi na kakvu grupu za samopomoć, treći na meditaciju, četvrti na skidanje kletvi, reprogramiranje karme ili numerologiju....ne trpam ja sad to sve nužno u isti koš, samo pokušavam ilustrirati koliko su ljudi danas frustrirani, nesretni i u potrazi za nekim "višim" smislom...

Zato je vjerojatno ok da niste pravili djecu, ali s druge strane - možda bi netko mogao pomisliti da ne bi on otkačio da je imao neku tako veliku obavezu jer si to ne bi mogao dopustiti. Naravno, možda bi puknuo, poludio, pobjegao od kuće ili počeo lokati i kockati ili maltretirati klince. Želim samo reći da je to špekulacija - ali indikativno je da si to spomenula. Ako razmišljaš o djeci, onda je vrijeme da ga definitivno ostaviš jer mi se čini da sa tako udaljenom osobom (u smislu gubljenja bliskosti) možda ne bi bilo pametno zasnivati obitelj. Naravno, možeš mu ispričati svoje viđenje stvari ili pričekati da vidiš hoće li "doći k sebi" - ali ako mene pitaš, ono njegovo Ja u koje si se zaljubila sada je nepovratno promijenjeno i trebaš se zapitati možeš li ga voljeti takvog kakav jest upravo sada. "Univerzalnom ljubavlju bez ega" - što bi u biti bilo divno kada u ovom slučaju ne bi impliciralo da ćeš ga možda tu i tamo morati dijeliti s ovom ili onom ozarenom sljedbenicom nekog gurua.

Namaste.

P.S.
Obzirom da se rubrika zove Sexomat, šteta da nisi malo opisala te "smiješne pokrete" koje je izvodio :)

Nomen est omen

sexomat — 03.05.2013.

Draga Rujana,

često čitam pisma i komentare na tvom blogu, ponekad „dirnu“ nešto u meni, ponekad me ostavljaju ravnodušnom. No, tvoji me odgovori redovito oduševljavaju! Pravo su osvježenje!

Naravno, ovo je još jedno pismo koje ima malo veze sa seksom… A puno veze sa svim drugim komplikacijama u mom životu. Seks je, zapravo, možda jedino što dobro funkcionira.

Ovako, imam 35 godina, nisam se nikada udala jer sam vječito bježala od braka, djece, jer ne smatram da ih treba imati svatko s reproduktivnim organima već netko tko je siguran da ih želi i da će se o njima skrbiti na najnježniji i najpožrtvovniji mogući način. Mogu se zamisliti s djetetom, ali ne srljam u majčinstvo.

Imala sam prije ove i druge duge veze, od 3, 7 godina itd. Bile su stabilne, bez ikakvih većih ispada, osim što moram priznati da sam u svaku ušla i iz svake izlazila s istim stavom – da to nije zauvijek. Priznajem.

Nikada nisam bila djevojčica s barbikom u ruci i krpom na glavi koja predstavlja veo na vjenčanju. Gnušam se klasičnih vjenčanja i svadbi (i juhe u 8 navečer pa udri po žderilu do poslije ponoći, sav napirlitan u ruhu koje inače nikad ne nosiš). Iako je uobičajen odgovor na to – „Pa ne moraš imati takvu svadbu, napravi kako tebi odgovara.“, mislim da je problem što sam rođena kao „odbjegla nevjesta“ i uz puno truda uspijevam razmišljati, čak i maštati o bračnom životu.

No moj problem nije brak, spremna sam sa svojim dečkom. s kojim sam 3 godine, sutra pred matičara i doslovno se bezuvjetno zavjetovati na ljubav do kraja života (zaista to mislim, iako vjerojatno takvo što ne postoji), ali…

Tu dolazi onaj dio koji me „gura“ od njega, a to je obavezno crkveno vjenčanje s uzvanicima koji su „bliža“ obitelj, „samo večera“ i ono što više ne spada u nešto gdje „mogu malo popustiti i prilagoditi se“ je – pod mus uzeti njegovo prezime.

Njegovi argumenti su tradicija, običaji, a oni romantičniji su „zajedničko prezime bi značilo da smo cjelina, jedna obitelj“. A ja smatram da obitelj čini sve drugo, odanost, požrtvovnost, biti potpora, biti „tu“, skupa prionuti i stvarati, voljeti se, podržavati, činiti ljepšim život onom drugom.

Eto, ja se, baš kao i on, svojeg prezimena držim kao pijan plota i eventualno bih dodala njegovo u slučaju da on doda moje. Znam da će to izazvati salve smijeha (čest izraz u medijima u posljednje vrijeme), ali zaista smatram da „imam pravo“ prezivati se kako se prezivam čitav život i da nisam zato poremećena iako se ne uklapam u okvire koje smo dopustile zacrtati, mislim pritom na žene. Koliko je u ovom slučaju u pitanju feminizam, ne znam. Znam samo da se ne mogu i ne želim prezivati drugačije i da to ni u kom slučaju ne bi bio dokaz moje ljubavi jer ga volim svim svojim srcem, ali po ovome ispada da ipak ne bih učinila baš sve za njega… Tu, naravno, dolazi do mog protupitanja „A bi li ti učinio sve za mene pa popustio?“

Većina žena uzimanje tuđeg prezimena shvaća normalnim, poželjnim, dobrodošlim. Postoji onaj dio koji je indiferentan i voljan je uzeti njegovo prezime smatrajući "da tu nema ništa loše". A ja spadam u onaj dio koji bi volio da me muškarac mog života shvati i prihvati ovakvu kakva jesam.

Spoj tradicionalnog i „modernog“, očito stvara „kratki spoj“. A s druge strane, ne želim izgubiti čovjeka koji je kraj mene i uz mene u najtežim situacijama u mom životu bio podrška. Već nazirem komentare – Ako je bio uz tebe u najgorim situacijama, zar ne možeš napraviti kompromis i uzeti njegovo prezime… Svjesna sam mišljenja većine. No mišljenje većine nije moje mišljenje. Što učiniti?

Trebam li "čovjeka svog života" prestati smatrati takvim jer postavlja uvjete?

S druge strane, sve se to može tumačiti i kao moj uvjet. Uvjetovanje mi se ne čini dobrim temeljem za odnos između dvoje ljudi, ali ovdje sam i pišem ovo jer se u svim drugim područjima izrazito dobro razumijemo i zaista nam je divno. Osjećam se loše zbog svega toga, ali nije u pitanju tvrdoglavost nego princip i način razmišljanja koji oduvijek nosim u sebi. Ne inatim se nego jednostavno smatram da ne pripadam njegovom plemenu :) nego svom. A da zajedno možemo zasnovati novo pleme bez obzira na prezimena. Nego s obzirom na ljubav i poštovanje koje gajimo jedno prema drugome.

Breza

Draga Brezo,

Tvoje pitanje je vrlo legitimno i meni jako zanimljivo, a ovaj blog je ionako od početka simptomatično “psihomatičan”, tako da se ne trebaš žderati što u njemu i opet nema seksa J….

Dakle, vas ste dvoje ljudi koje se vole i apsolutno poštuju, spremni ste živjeti cijeli život zajedno, ali imate oprečna mišljenja o tome pod kojim ćete imenom to učiniti…

Ovaj je problem indikativan i vrlo važan za vaš budući zajednički život, zato što će pokazati kako ćete se nositi s problemima, odnosno stvarima do kojima je oboma jednako stalo. Pretpostavljam da je do sada obično netko popuštao, a to obično bude onaj kome do toga nečega (u tom trenutku ili općenito) nije toliko stalo, bez obzira tko to bio.

Međutim, sada ste naletjeli na nešto što vam jednako puno znači – pri tome naglašavam da je posve nebitno radi li se o promjeni prezimena ili odabiru boje za zidove, odnosno mački ili psu, imanju ili nemanju djece ili sukobu oko marke usisavača – radi se samo o tome hoćete li naći način da taj sukob mirno riješite, ili ćete se ukopati svatko u svoj rov, pa jao si ga onome tko promoli glavu na Ničiju zemlju.

Samo da znaš, potpuno razumijem tvoju želju da te budući muž prihvati takvu kakva jesi i smatram da je posve u redu da - ako ti uzmeš njegovo - on doda tvoje prezime, ali vjeruj mi – poznajem samo jedan par koji je to doista učinio. . Što naravno nikako nije razlog da ih ne bude više….

Ne računam tatu mog dobrog prijatelja koji je uzeo prezime svoje supruge zato jer se prezivao…. No dobro, imalo je neke veze s vršenjem nužde. Velike.

Međutim, ono što ja iz tvog pisma iščitavam je činjenica da je tvoj dečko iz tradicionalne, pa vjerojatno i konzervativne obitelji i njemu je očito vrlo važno da se vjenčate u crkvi, ždrokate do debelo iza ponoći odjeveni u robu u koju inače nikada ne biste, u društvu ljudi koje ne smatrate baš “užom obitelji”, uz glazbu koju možda baš ne smatrate svojom – i on to vrlo vjerojatno želi točno tako napraviti ne radi sebe, nego radi obitelji – kao što su to napravili mnogi prije njega, a napraviti će i mnogi poslije njega…..jer “tako je oduvijek bilo”. S druge strane, možda te je baš ta njegova odanost obitelji privukla - ali ti bi da sada njegova obitelj budeš ti i eventualno, možda, neka buduća djeca, a ne ti tradicionalisti koji su ga podigli.

To ti načelno tako ne ide – čovjek koji je odan obitelji, odan je obitelji – bez obzira radi li se o “staroj” ili “novoj” – u ovom bi se slučaju morao odreći jedne od njih i u tom ga smislu stavljaš pred gotovo nemoguć zadatak. Naime, ne vjerujem da je njemu osobno tako strašno stalo da ti imaš njegovo prezime i da zbog toga ne može ući u kompromis tipa – ja tebi moje, ti meni tvoje. Vjerojatnije je da njegovi to ne bi mogli shvatiti, a ljudi kada nešto ne mogu shvatiti, onda obično odaberu da to niti ne prihvate. Tužno, ali tako je.

S druge strane stoje tvoji, vrlo valjani (i da, feministički) argumenti kojima osobno ne nalazim nikakve mane – ne vidim zašto bi se uvijek žene morale lišavati svog prezimena, pogotovo danas kada preuzimanje prezimena ne podrazumijeva posjedovanje neke osobe, a dodavanje prezimena (barem kod žena) je već posve uobičajeno, odnosno smatram da te tvoj dečko treba prihvatiti takvu kava jesi. Kao i ti njega. I upravo tu dolazi do tog “kratkog spoja”, kako si sama rekla.

Ukratko, ti imaš osjećaj da bi te njegovo pleme moglo apsorbirati, a on ima osjećaj da bi ga moglo odbaciti.

Eto zašto sva ljudska društva imaju neki oblik arbitraže; plemenskog starješinu, zakone, suce i porotu, demokraciju ili diktatore, te naravno – dvoboje, duele, sukobe, ratove i etnička čišćenja.

Ok, malo pretjerujem, ali samo malčice.

Elem, ako je oboma tako jako stalo jednome do drugoga, ali ovo je “stvar principa” oko koje se nikako ne možete dogovoriti, a pri tome ne želite da vam onaj drugi postavlja uvjete – dragi moji – imate čak dva rješenja:

a.) bacajte novčić - em ćete tako imati jednake šanse za pobjedu, em nećete ući u brak s osjećajem da vas je netko uvjetovao. Znam da zvuči suludo, ali bar nitko neće biti kriv.

b.) nemojte se vjenčavati – možete živjeti zajedno i nevjenčani - danas to baš i nije neobično. Odanost, požrtvovnost, potpora, biti „tu“, skupa prionuti i stvarati, voljeti se, podržavati, činiti ljepšim život onom drugom – sve to je to naravno moguće ostvariti i bez ulaženja u brak – ali ne s čovjekom koji drži do tradicije i običaja.

Uostalom, ne zaboravi - ako jednoga dana budete imali dijete, morati ćete ipak odlučiti koji će biti redoslijed prezimena :).

I na kraju, imaj na umu da se ne vjenčavaš samo s onim kojem si se voljna “bezuvjetno zavjetovati na ljubav do kraja života”(tvoja formulacija), već i s njegovom obitelji, sviđalo ti se to ili ne. A vjenčanje je samo prva u nizu stvari u koje će tvoje novostečeno “pleme” zabosti nos. Naravno, isto vrijedi i za njega i tvoju obitelj.

Ali ako već sada jedno drugome postavljate uvjete, stvarno mi nije jasno kako se kanite jedno drugome “bezuvjetno zavjetovati”?

p.s.

kako biste izbjegli dodatnu svađu, evo pravila igre:

1. glava – ti dobijaš

2. pismo – on dobija

Snaga riječi

sexomat — 27.04.2013.

Draga Rujana,

Obraćam ti se jer me vec tri tjedna izjeda - jedna riječ.

Da počnem od početka.

Ima jednog kolegu-prijatelja-susjeda, znamo se već puno godina i par puta nam se desilo da eto malo ostanemo poslije posla na piću (ne radimo uvijek zajedno nego samo povremeno kad to određene narudžbe zahtijevaju ali živimo dosta blizu) i u zadnjih 4 godine se desilo recimo pet puta da postanemo intimni ali nikako da dođe do nekog burnog seksa.

Uglavno se ja u zadnji čas "otrijeznim" i napadne me ona gomila pitanja - od što će selo reći (na poslu), do toga da li sam ja normalna i to si sigurno radim jer sam u tom trenu "solo".

Naime imala sam jednu vezu tokom godine dana i naravno, tokom veze se ništa nije dešavalo sa susjedom a moja se veza katastrofalno završila - sigurno ćeš pitati zašto. E pa bila sam prefina dok me on sa strane iskorištavao i upucavao se ženama - od mojih prijateljica (koje su mi davale znakove i upozorenja koja nisam htjela slušati) do nekih drugih koje ne poznajem dobro ali za koje sam nakon prekida posumnjala da su isto bile meta šarma mog bivšeg.

I tako sam naravno izgubila samopouzdanje i liječila se od svega godinu dana da bih ponovno naletjela na susjeda.

Učinilo mi se kao da sam sve te godine bila slijepa i da je zapravo možda susjed "taj".

Uvijek sam ga cijenila, kako na poslu tako u društvu – pametan i obrazovan, neki put mi se činio prezgodan drugi put bih sebi rekla - ma daj ne privlači te, nije tvoj tip itd...

E sad dolazi ta ubitačna RIJEČ.

Opet smo završili kod njega i opustila sam se - neka bude što bude. Počeli smo se maziti u krevetu i skidati itd.

I sve je krenulo baš dobro dok mi nije prošaputao u uho kako imam fino, "ugodno" tijelo.

U milisekundi sam se osjećala: debela, nepoželjna, praktično rješenje za seks itd...

Naravno - ukočila sam se i polako se okrenula na stranu. Nisam plakala. Ali sam se osjećala grozno.

Zamotala sam se u plahte i pravila da mi se spava dok nisam i zaspala. Htjela sam ga udaviti. Ali nisam. Ostala sam spavati u tom krevetu kao da sam ga tako htjela kazniti.

Od tada me ta riječ proganja i kad pomislim da bih nekog mogla sresti, zaljubiti se, imati vatreni seks, pojavi se ta riječ...moje tijelo je "ugodno"!!!!!

Opet smo se sreli dva tjedna poslije u društvu i on se ponašao fino prema meni - kao da se ništa nije desilo.

E da - da ne zaboravim - u tih par godina našeg susjedskog flertovanja dvaput mi je spomenuo kako bismo trebali završiti skupa i pitao me bih li htjela njegovu djecu!!!! On ima jednu kćer iz prvog braka, odlično se o njoj brine i diplomatski rješava odnos s bivšom ženom koja je, izgleda jako teška - da ne kažem krvopija. Ne znam da li je to bitno u ovoj priči.

Bitno je da se ja ne mogu riješiti tog osjećaja da sam nešto "ugodno" i ništa više.

Da li su muškarci uopće svjesni koliko nas mogu ubiti u pojam jednom jedinom riječju izgovorenom u intimnoj situaciji????

Draga J.

Prije svega – odmah da ti odgovorim na zadnje pitanje - ne, velika većina ih nije svjesna kako jedna kriva riječ ili prava riječ ali izgovorena u krivoj situaciji može odjeknuti u ušima jedne žene i koliko problema prouzročiti. I zato oni pametni i nemanipulativni u krevetu uglavnom šute ili na sreću nerazgovjetno mrmljaju: “Mljargh mfff urgk sahhgl oiej rpojf”

Ali nekim ženama ni to nije dovoljno, jer sam sigurna da onda razmišljaju “štolionsadamislizaštoneštonekažesigurnoništanegovorijermusenesvidjamjersamružnamršavadebelastarapremladacrnaplavasisataguzataravnakaodaskaaaaa”

Znam, jer sam i sama znala tako nešto pomisliti.

Ali u ovoj priči postoji jedan problem – riječ koju je on upotrijebio ti vjerojatno nikada ne bi zato što TEBI ta riječ implicira da si poput ne posebno dobro dizajniranog vodenog kreveta koji na sreću služi svrsi. Drugim riječima, ti si nešto dobro poznato, možda i malo razgaženo, poput omiljenih papuča. Ali problem je u tome što bi htjela biti štikla….

Ne znam kako izgledaš, niti znam kako izgleda njegova bivša žena, ali sudeći po tvom opisu, sve je samo ne ugodna osoba – prema tome, dao ti je kompliment. I još nešto – samim time što ističeš kakva je ona “krvopija” a on “odličan” otac, znači da nešto osjećaš prema njemu jer si automatski stala na njegovu stranu.

K tome, čovjek te već vidi kao potencijalnu buduću majku svoje djece a čini se da te to uopće ne smeta – dapače.

Smeta te samo jedna, nesretno i nespretno odabrana riječ koja se kao mač zabila u tvoje srce, bezdušno poput one cijevi za liposukciju... Draga J., problem je samo u tvojoj glavi – nedostaje ti samopouzdanja, kao što si sama lijepo zaključila. U redu, to s bivšim sigurno je ostavilo posljedice i naravno da bi svakoga potkopalo, ali imaj na umu da tvoj susjed/suradnik/prijatelj ne bi s tobom repetitivno i višekratno dolazio u intimne situacije da mu se ne sviđaš.

Nadam se da ti je to ipak jasno.

I na kraju – sudeći po tvom pismu, očekivala si “buran seks” – to mi zvuči kao da si lagano zatrovana lošim knjigama i filmovima – i da imaš točnu predodžbu o tome kako bi seks (ili bar seks između vas dvoje) trebao izgledati…. Samim time, sve što ne bi odgovaralo tvojoj maštariji, bilo bi pogrešno. Buran seks može trgati krevete, ali isto tako sa strane izgledati kao najdosadnija stvar na svijetu – dobar dio seksa se – kao što vidiš, odvija u glavi. A najbolje je kada glava u tom trenutku uopće ne misli. To vrijedi i za tvoju.

Tuga s juga

sexomat — 19.04.2013.

Draga Rujana,

Moj je problem moja tuga. Tuga s juga. Kriza srednjih godina.

Život ti nekako posloži priču, pa u 46. Imaš mnogo toga za pričat. I lijepog i manje lijepog i još manje lijepog. Ali, sve je to negdje iza ramena i nije dobro prepričavat stalno, nit’ tražit utjehu, podršku ili samosažaljenje. Nit zavist i ljubomora ne griju srce.

Problem je što je srce, osim kad su u pitanju klinci, srce mi je tužno.

Tijelo sve pamti i sada svaka mi je stanica stala, umorna i sama, kao nepovezana s ostatkom tijela.

Hiberniram ko u zimskom snu i kao čekam neku novu iskru. Ali kako naći u sebi nešto više od onog što dadoh i što ne bi’ dovoljno da potraje duži period neg’ što trajalo je?

Postoje li novi počeci i ako je početni ulog puno manji nego s 18, 25, ili 30 godina? Jesam li krivo rasporedila snage? Preračunala se?

Ima li dovoljno još u nama života da se zaletimo u neka nova razočaranja? Jer sve što je lijepo prati i malo ružnog, a sve nas to troši i često me iznenadi vlastita reakcija.

Nisam ni spremna uložiti u novo previše emocija i zbog straha od razočaranja često smanjujem očekivanja. Kukavičluk?

Tužno mi je živjeti dalje u uvjerenju da me vrijeme pregazilo, da su mi ramena sve niže, a u pogledu više nema iskre.

Ne brine me izgled prema vani. Glumiš, imitiraš, „pucaš“ od zrelosti ,mudrosti i snage, ali ono iznutra?

U malom stanu unutar 4 zida, van svakog glamura i pretjerane šminke, ogoljena i pomalo umorna, sredinom dana k’o da mi teret pritišće prsa i ne dozvoljava da se nasmijem od srca.

A to mi tako fali.

O.

Draga O.,

prvi puta kada sam vidjela muškarca da plače, imala sam samo sedam godina. Rezao je novogodišnjeg odojka, kada je samo ispustio nož i rukama prekrio lice, dok su mu se ramena tresla u nečujnom plaču. Ja sam gledala u glavu tog odojka i mislila kako je dedi žao razrezati tu malu svinju. Baka je umrla 5 mjeseci prije toga i on je bio neutješan….

Udovac u 56., bio je sam oko godinu ili dvije.

Zatim je uslijedila gospođa D. koju smo moj bratić i ja mrzili svim srcem jer je pjevala u automobilu i na moru se mazala smrdljivim blatom iz Vranskog jezera i imala je tri duge dlake na bradi, zvala je dedu “Mili” i on joj je ispunjavao sve želje….

Nakon kojih 5-6 godina, zbog gospođe E. je zamijenio stan a zatim su probili vrata između njihova dva stana. Nekoliko godina kasnije su ih zazidali, a on je otišao u odmaralište za plućne bolesnike gdje je sreo gospođu L. koja je upravo sahranila gospodina I. koji je zadnjih 15 godina proveo u kolicima bolestan od multiple skleroze. Deda i gospođa L. preselili su se u njezin mali grad i živjeli tamo sretno i veselo sljedećih dvadeset godina – iako on zadnjih 5 nije mogao iz stana jer je već bio ozbiljno bolestan od emfizema pluća.

Za to vrijeme, baš negdje prije nego je baka umrla, moj se otac spetljao s M., koja je bila dobra i draga prema meni, pa sam je zvala “maćuhica” umjesto maćeha – nakon toga se mama udala za M. (muškog M. naravno) i zaboravila na vjenčanje ponijeti osobnu pa smo svi jurili natrag po nju. Sedam godina kasnije, išli su se razvesti, ali ona nije zaboravila osobnu.

Otac je u međuvremenu otperjao preko bare za – vidi vraga, jednom drugom, stranom M. i napravio mog polubrata. Onaj M. koji je bio moj očuh (i bio je divna osoba ali nisam ga mogla zvati “očuhica”) kasnije je isto otperjao preko bare i tamo se oženio s N. s kojom ima dvoje krasne djece i još se uvijek čujemo i viđamo.

Moj je otac nakon 8 godina braka s prekomorskom M. sreo bitno mlađu P. (ali nije onako kako zamišljate, nije bila lijek za krizu srednjih godina) i ostao s njom do svoje smrti. Ona je tek sada, nakon 2,5 godine na Facebooku status iz “udovica” promijenila u “single” – iako znam da je u međuvremeno kratko bila u vezi s jednim D. koji mi se nikako nije sviđao – barem ne ono što sam vidjela proučavajući njegov Facebook profil. S tatinom bivšom, prekomorskom M. više ne razgovaram zbog jednog nepromišljenog pisma koje mi je poslala nakon očeve smrti, a niti ja joj nisam ostala dužna. Što je bilo glupo. Ali ne mogu reći da je bila loša prema meni, dapače – ali zamjeram joj njezin odnos s njezinom djecom (po jedno iz 1., 2. i 3. braka koja su mi sva draga i povremeno se dopisujemo).

U međuvremenu je moja majka bila nekoliko godina sama, a onda ju je skleptao jedan R. s dalekog sjevera i ove godine će biti 20 godina da su zajedno.

Moja je druga baka - nakon dugog braka i smrti mog ujaka u njegovoj 35., te smrti mog djeda koji je umro mjesec dana nakon svog sina jer ga je izdalo srce - unatoč brojnim bračnim ponudama odlučila ostati sama.

Nedugo prije smrti rekla mi je “blago tvom dedi (mislila je na onog drugog dedu, ne svog muža), on je barem pod stare dane imao nekoga”…

Da rezimiram – imam veliku porodicu; majku, očuha, bivšeg očuha, 3 bivše maćehe, imala sam 2 “pobabe” (ne znam kako bih ih drugačije nazvala) koje su na žalost umrle, imam polubrata i njegovu polusestru i polubrata i od svih ljudi koje sam nabrojala, najnesretnija je bila moja baka koja je ostala sama i vječno se samosažalijevala razmišljajući što je bilo i što nije bilo i što je moglo biti, a nikada što bi moglo biti….

Prema tome, molim te nemoj se samosažaljevati i trgni se po uzoru na moju veselu disfunkcionalnu porodicu. Život je uz sva sranja ipak lijep i nema se smisla ne upuštati u nešto novo radi straha od razočaranje. Uostalom, nikada nećemo moći biti pošteđeni ultimativnog razočaranja – smrti. Ali nećemo cijeli život živjeti u strahu od smrti, zar ne?

Ako ideš u nešto sa zadrškom, to ti je otprilike kao da ružu zalijevaš tek toliko da ne krepa. A mogla bi se rascvjetati i cvasti – i da, ocvasti jer ništa nije vječno. Ali lijepo je dok cvate. I vjeruj, i kad ocvate, neće uvenuti.

Ja ti ništa bolje od toga ne znam reći.

Ljubav u spremištu za metle

sexomat — 13.04.2013.

Draga Rujana!

Sviđa mi se kolega s posla - kada ga vidim, zadržim svoj pogled na njemu par sekunda duže nego što je normalno, skamenim se i ne mogu se pomaknuti. Inače, ja sam u srednjim dvadesetima, a on ima tridesetak i sitno.

E sad, ja jednostavno s njim ne uspijevam ostvariti neku komunikaciju, odnosimo se jedan prema drugom isključivo poslovno i na Vi smo si. Bilo je par situacija kada smo se pogledavali, jednom me zagrlio kada me molio da mu pomognem obaviti neki posao.

Inače on je na višoj poziciji nego ja i to me cijelo vrijeme sputava u načinu kako se odnosim prema njemu.

Međutim, dodala sam ga na Facebooku, i sad je sva ta situacija toliko glupa da je to strašno, na poslu na Vi, a na Fejsu prijatelji...

Nadala da ću ga lakše upoznati ako budemo prijatelji na Fejsu, jer jednostavno osjećam neku kemiju među nama, bilo je tu tih nekoliko izmenjivanja pogleda, okretanja jedno prema drugom da vidimo jel’ nas se gleda, par dodira kad mi je nešto htio reći. Ali nema razloga
uzeti me za ruku da bi mi nešto rekao, osim ako nešto ne osjeća, zar ne?

On meni fizički i nije toliko privlačan, konstitucijski si uopće ne odgovaramo, nije ni veseljak kao ja (da voli zaružiti), ali je prejak na riječima i užasno pametan!

Ja bi samo neki dejt s njim ili nešto. Kada bi 100% bila sigurna da se i ja njemu malkice sviđam, mislim da bih se pokazala u puno boljem svjetlu! Ovako samo šutim i ispadam dosadna osoba.

Reci ti meni Rujana sad, misliš li ti da tu ima nečega?? Imaš li neku dobru ideju za mene? Neki ulet ili nešto?! Što bih trebala učiniti, i trebam li uopće učiniti nešto? Nije neki veliki problem da se možeš raspisati, ali baš me zanima tvoje mišljenje.

Elzi

Draga Elzi,

Imam odličnu ideju!
Ostavi se kolege.

Kad baš želiš znati moje mišljenje, moje mišljenje je NIKAD, NIPOŠTO I NIKAKO PETLJATI S KOLEGOM NA POSLU - osim ako nisi spremna izgubiti posao da bi sačuvala vezu. I to ako ta veza iole i ikako postane ozbiljna, kao ona između Obame i njegove Prve dame , na primjer.

Naravno, posve je razumljivo da ti se može svidjeti netko s kim radiš – već samim time što u njegovom društvu provodiš po osam i više sati dnevno, a i vidiš ga u posve drugom svjetlu nego da ti je prišao u nekom mračnom klubu, supijano se ljuljajući i mrmljajući 'Zašto dama sjedi sama?' ili nekakvu sličnu baljezgariju. Pogotovo ako ti nije baš fizički privlačan, baš ga u poslovnom okruženju možeš bolje upoznati (po mom mišljenju i bolje nego na Fejsu) pa mi je jasno da te njegov intelekt privukao – ALI...

Baš zato što je po hijerarhiji iznad tebe, vaš bi se odnos (bude li ikada do njega došlo) mogao vidjeti i u znatno drugačijem svjetlu:
a.) 'A vidi ti njega kako iskorištava malu….'
b.) 'A vidi ti male kako ga manipulira….'

Naime, uredi i slični kolektivi imaju, pristojno rečeno - određenu interpersonalnu dinamiku (probajte ovo brzo izgovoriti 3 puta za redom), odnosno – brutalno rečeno – puni su zavisti, ljubomore, veza, poznanstava, prijateljstava, simpatija i antipatija do te mjere da treptaj krila leptira u kuhinji može imati nepredviđene posljedice u sobi za sastanke. Uostalom, zašto misliš da je veza na poslu česti lajtmotiv u sapunicama, serijama i filmovima?

Baš zbog svoje kompleksnosti i činjenice da je na određenim radnim mjestima čak i zabranjena (a time možda još i predmet dodatnih iskušenja), pa čak i pogubna. Naime, ljudi su zbog ljubavi skloni djelovati u svoju korist ili u korist voljene osobe, a ne u korist liberalnokapitalističkog sistema čiji bi orni i voljni robovi trebali biti. Pri tome na mislim na 'brzaka' u spremištu za metle nego na neke poslovne poteze s dalekosežnijim posljedicama. Iako, ako akteri spremišta za metle ne navuku kondom, i to može imati dalekosežne posljedice.

Prema tome, hvatao on tebe za ruku i grlio ili ne – okani se ćorava posla. Možda osjeća ludu ljubav, možda samo - napetost u gaćama. A možda mu samo godi tvoja pažnja i ako se njega pita – na tome će i ostati. Teško je reći što je drugome u glavi. I u kojoj.
Inače, u ozbiljnoj firmi i nekoj drugoj državi, takvo bi se ponašanje moglo nazvati sexual harassment za što bi dotičnog mogla i tužiti.

Obzirom gdje živimo, možda imaš sreće da te na poslu ne štipkaju za dupe i ne tretiraju kao hodajući automat za kavu. I sljedeći put kada te taj kolega obgrli oko ramena probaj zamisliti nekog drugog, također nadređenog zadriglog masnog tipa s flekama na kravati (svaki ured ima bar jednog, oni su valjda maskote) kako radi to isto pa se zapitaj je li takvo ponašanje u svojoj biti ok ili ne.

A sada molim te sjedni, zatvori oči, duboko udahni i zamisli da si s kolegom imala neku kratkotrajnu aferu ili dužu vezu koja je nesretno završila, nakon koje pola ureda ne priča s tobom, a druga polovica te ogovara iz leđa dok ga ti moraš svakodnevno gledati kako dodiruje nečiju tuđu ručicu u prolazu… meni to zvuči otprilike jednako zabavno kao skakanje s padobranom, surfanje među morskim psima ili jahanje na divljem biku, iako znam da ima ljudi koji i u takvim stvarima uživaju.

Sve u svemu, odluči sama. Ali sada barem više ne možeš reći da nisi dobila obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama.

Frikuša

sexomat — 05.04.2013.

Draga Rujana,

priča kreće ovako...

Oboje imamo 28 godina, upoznali se prije cca.2 godine i toliko i živimo zajedno. Ne mogu opisati koliko nam je lijepo, drži me kao kap vode na dlanu. Naravno da se porječkamo, ljudi smo, ali nikada nismo imali veću svađu.

Da se vratim na sam početak naše ljubavne priče. Nakon što sam izašla iz duge veze (6 godina), nisam mislila da ću se tako brzo zaljubiti i zavoljeti nekoga, ali eto, dogodilo se. Na početku (prije definiranja) veze, problem je bila njegova bivša koja mu se počela opet uvlačiti u život i on nije bio siguran da li želi vezu. Nakon što smo (uspješno) uspijeli riješiti taj problem, i kad je sam skužio da odnos s bivšom (povremena poruka) nema smisla, lijepo je sve curi objasnio, mi smo razgovarali i počeli biti par. Toliko sam mu se prepustila i opet si dopustila da budem ranjiva jer sve mi je bilo savršeno, da kad se dogodilo to što se dogodilo, mislila sam da se sve srušilo.

Nedavno sam saznala da se našao sa bivšom i to igrom slučaja (mogla bih razmišljati o poslu privatnog istražitelja), prije godinu i pol. Da sad baš ne ulazim u detalje kako, uglavnom - saznala sam da nisu bili zajedno. Naravno, takva kakva jesam, ODMAH sam ga to pitala i potvrdio je. Moram napomenuti da ona i mi ne živimo u istom mjestu (ako je to uopće bitno). Dugo smo razgovarali, bilo je suza, straha, svega. Od tada puno radimo na našoj vezi, on je još bolji nego što je bio (koliko god to možda nevjerovatno zvuči), ali u meni je sada stalno strah. Onaj strah da opet ne napravi budalu od mene, da mi ne taji nešto i da to ne saznam koju godinu poslije. Kad sam ga pitala zašto se uopće našao s njom, odgovorio je da mu je to trebalo da zatvori to poglavlje u svom životu i da zbog ega pokaže kako je sada sretan. Pa, zapravo, meni treba savjet. Kako se riješti tog vražjeg kamena koji mi sjedi na prsima? Kako prestati biti frikuša koja je svako malo provjerava na fejsu? Ne želim da mi moja ludost uništi ovo što imam, ali ne prođe dan da ne razmišljam o tome, da me ne povrijedi, opet....

X.

Draga X.,

Nemoj se ljutiti ali stvarno si frikuša!

Čovjek ti je sve priznao i objasnio, njegovo objašnjenje je savršeno logično po svemu, a pogotovo u svjetlu tvoje opsesivnosti – da ti je to rekao tada, vjerojatno bi ispalila na živce i poslala ga u vražju mater, što očigledno nije htio čim te “drži kao kap vode na dlanu” i “još je bolji nego što je ikada bio (mada to nevjerovatno zvuči)”, prema tvojim riječima.

Prvo, ne razumijem zašto bi to zvučalo nevjerovatno kada te drži kao kap vode na dlanu? I drugo, kojim pravom očekuješ da te uopće drži kao kap vode na dlanu ako se ponašaš kao isljednica/inkvizitorica?

Oprosti, ali da mene partner špijunira po Fejsu, bila bih uvrijeđena, a sigurna sam da vrijedi i obrnuto (pri tome napominjem da sam godinama bila bolesno ljubomorna bez ikakvog razloga, pa znam o čemu pričam).

Imam osjećaj da to “mi” u rečenici “puno radimo na našoj vezi” znači da on pleše oko tebe dok ti uzgajaš paranoju da bi se opet moglo “dogoditi to što se dogodilo” – ovo je inače zanimljiva formulacija koju ljudi često koriste kada se Dogodi Nešto Što Se Ne Smije Imenovati, što je u redu ako se radi o nečijoj smrti ili saobraćajki, pa čak i prevari, ali ženo draga – Ono Što Se Dogodilo Jest - Ništa. Dvoje ljudi se vidjelo, dokazalo što se imalo dokazati/pokazati - razišlo se i To Se Nikada Nije Ponovilo.

Ali ono što bi moglo ozbiljno ugroziti tvoju vezu, bar koliko ja mogu vidjeti iz tvog maila je tvoja bolesna kontrola. Ne možeš nikoga potpuno kontrolirati, pa niti sebe. Jasno mi je da se bojiš, svi se toga bojimo, ali neka ti taj strah bude pokretač da činiš nešto što će vas oboje veseliti, a ne da šnjofaš po njegovom profilu. Kada to shvatiš, donesi odluku koja je meni spasila ljubavni život: pomiri se s tim saznanjem, opusti se i u jednu mu ruku daj Ljubav a u drugu Povjerenje. Ruku punih tako lijepih stvari, teško da će zagrabiti u nešto sa strane.

I još nešto: kada sam bila mala, jako sam se bojala mraka. Moja je mama svaku večer ležala sa mnom u krevetiću i čekala da zaspem kako bi se išuljala. Kada sam imala negdje 5-6 godina, poklonili su mi slikovnicu čijeg se imena i autora ne sjećam, a nisam uspjela naći niti na internetu, ali se sjećam crteža i stihova: na lijevoj stranici je bila dječja soba – krevet, stol i stolica i dječak koji stoji u sredini, a na desnoj je bila samo crna površina i dječakove oči u mraku. Ali cijela stvar je na mene djelovala magično – prije spavanja bih otvorila slikovnicu na toj stranici i glasno pročitala:

“Što šutiš, što tu stojiš? To sam ja, Ništa – mene se bojiš?”

A zatim bezbrižno zaspala.

Našla krpa zakrpu

sexomat — 29.03.2013.

Draga Rujana,

nakon kraćeg razmišljanja da li uopće da ti pišem (što zbog tvoje britkosti, iskrenosti i "kresanja u brk" svakom kako mu ide, i istih takvih osobina komentatora bloga, što zbog - 'ajmo tako reći - manje više stereotipne teme) ipak odlučih da pišem.

Kao što maloprije usput spomenuh, moja priča je manje-više već stereotip i vjerovatno se stotine ovakvih ili sličnih već na neki način provuklo kroz tvoj blog.

Elem, imam 30 godina, fakultetski sam obrazovana, sa sigurnim poslom (za današnje prilike) imam solidnu plaću i nezanemarljiv broj prijatelja i poznanika. Nisam udata, nemam djecu.

Nakon okončanja 10-godišnje veze u dobi od 25. uslijedilo je, u kraćem vremenskom intervalu, nekoliko instant veza, koje nisu ostavile dubok trag (ali da me se pogrešno ne shvati nemam zaostale "traume" zbog prekida duge veze, naprotiv, obzirom na dužinu trajanja i sama sam bila iznenađena kako sam je brzo preboljela).

Već četiri godine (da, četiri) sam u vezi sa oženjenim muškarcem iz svog gradića. Poznavali smo se i prije nego što smo se upustili u ovu "neznamvišenikakodajenazovem" vezu.

Ispočetka je to bilo povremeno, nisam se odmah primila, godila mi je njegova pažnja i sve do prije dvije godine sam mislila da držim stvari pod kontrolom i da ja to mogu okončati kad god poželim.

Upravo nekad prije dvije godine, naša veza je, sama po sebi, ušla u drugu, mnogo intenzivniju fazu, i izgleda fazu iz koje nema izlaza. Čujemo se 4,5 puta na dan, od dobro jutro, pa do laku noć. Od sedam dana u tjednu, pet se sigurno vidimo. Ne možemo zamisliti život jedno bez drugog. E sad, da ja tu sad ne bih iznosila previše srcedrapajućih detalja kako bih dokazala da je u pitanju prava ljubav samo ću te zamoliti da mi vjeruješ na riječ.

Razgovarali smo i o eventualnom zajedničkom nastavku života, ali to nije izvedivo. On ima dvoje djece (10 god. i 5 god.), od kojih je mlađe rođeno s težom deformacijom, pa su sve prognoze u vezi dužine i kvalitete života neizvjesne. A i ja sam, na njegov direktan upit, odgovorila (a tako i mislim) da ne bih bila spremna za njegov razvod, osudu okoline, njegove djece, naših roditelja (koji se poznaju.)

E sad, samo mi nemojte svi postaviti pitanje zašto sam onda išta počinjala. Sama sam si više puta postavila isto pitanje, ali je odgovor, bar u ovoj fazi, bespredmetan.

Znam da su ovo godine za razmišljanje o udaji, braku, djeci (i da, nisam napisala JAKO, JAKO želim biti majka), ali se meni jednostavno ne ide dalje od njega. Pažnje i ljubavi mi od njega ne nedostaje, ali ipak znam da ovo nema budućnosti.

Ovo sad ispada samo kao neka ispovijest, bez konkretnog pitanja, ali recimo da bi pitanje bilo: kako smoći hrabrosti i otići? Kako iz ovog izaći "normalan" i prije svega, početi nešto s nekim drugim, trećim, kad mi srce ne traži nikog drugog...

Kako se ostvariti kao majka a istovremeno biti u ovakvom odnosu (u kojem ne bih začinjala dijete - i o tome je bilo riječi)? Da li postoji, i kad je "zadnji vlak" za ženu da se uda i postane majka? Trebam li zaboraviti i na sebe i na njega i početi misliti o nekim "višim" ciljevima u životu?

Wendy

Draga Wendy,

Nema baš puno smisla da analiziramo tu vašu ljubavničku vezu, samo da znaš – svi ljubavnici i ljubavnice u početku misle da imaju kontrolu i da mogu prekinuti kada to požele, baš kao i svi narkomani i narkomanke – no doista rijetki to i uspiju.

Takve veze ionako vrlo rijetko imaju budućnosti, ali ova je stvarno nikako nema. Da budem brutalna: možeš čekati da to dijete, jadno, 'nestane' i onda možda on bude bio spreman za razvod – iako, ostaviti ženu koja je upravo izgubila dijete – to valjda može samo netko izrazito bezdušan, tako da ćeš utrošiti godine i godine čekajući priliku da bude 'tvoj', a pitanje je hoće li to ikada postati i hoće li on nakon takvog jednog gubitka biti ista osoba kakav je sada. Imaj na umu da osuda okoline i njegove porodice neće biti ništa blaža nego što bi to bila u ovom trenutku – još k tome i sama kažeš kako na to sve nisi spremna.
Kada smo već kod majčinstva, tko zna hoće li on nakon svega biti spreman na još jedno dijete, pogotovo ako ta deformacija/bolest ima faktor nasljednosti – i bi li ti doista bila spremna riskirati?

Žao mi je ako sam brutalna, ali eto – kada me već pitaš, to su neke stvari koje bih uzela u obzir.

E sada – kako se od njega maknuti? Da nemaš siguran i dobro plaćen posao, savjetovala bih ti da se naprosto fizički makneš, odseliš u neki drugi grad, jer ovako će ti to jako teško ići. On je vjerojatno jako ovisan o tebi (ne kažem da nije zaljubljen) i obzirom na situaciju u tebi traži utjehu i vjerojatno će učiniti sve da ti taj prekid spriječi ili oteža – to je u ljudskoj prirodi. Teško da ćeš moći imati oči za drugoga dok si još zaljubljena u ovoga, tako da ćeš se teško moći 'ostvariti kao majka' dok si u toj vezi, osim ako se ne želiš ostvariti kao samohrana majka.

Možda ti mogu olakšati odluku ako ti prikažem drugu stranu, onu o kojoj ljubavnici/e obično ne razmišljaju:
Zamisli da nađeš čovjeka svog života (recimo baš toga o kojem pričamo) i nakon par godina lude zaljubljenosti odlučiš roditi dijete – sve bude divno i krasno, on je pažljiv i pun ljubavi, dijete je slatko i divno pa za par godina odlučite imati još jedno…. Međutim, dijete se rađa bolesno i deformirano i vi saznajete da će vjerojatno živjeti kratko i nekvalitetno, ali prognoze su nejasne. Ti plačeš, on plače, vucarate se po liječnicima, svaki dan je borba za život, trudiš se ne zapostaviti niti zdravo dijete niti muža, ali ne možeš si pomoći, pokušavaš učiniti sve za ovo malo stvorenje koje te treba i koje je tu možda samo još par godina…. seksualni život vam je skoro nepostojeći jer se ne možeš opustiti, stalno ti se čini da mali plače, k tome možda još i radiš i kuhaš i spremaš…. I na kraju shvatiš da se udaljavate jedno od drugoga, on sve duže ostaje na poslu, zatvara se u kupaonicu s telefonom i na kraju ti postane jasno da je on u svemu tome našao vremena za ljubavnicu?! Dok ti dežuraš nad dječjim krevetićem i gledaš male kapke kako titraju u snu i pitaš se koliko još imaš vremena, on nekog taslači u autu - jer je tužan i nesretan? I to curu koja nije spremna preuzeti odgovornost i – unatoč velikoj životnoj ljubavi i želji za udajom i majčinstvom – početi živjeti s dotičnim 'patnikom'?

Mislim, znam da je ova pričica patetična, ali kako ti to sve skupa zvuči? Meni zvuči kao da je našla krpa zakrpu – vas dvoje jedno drugo zaslužujete.

I na kraju, znam nekoliko žena koje su rodile prvo dijete s 39, pa čak i 44. godine – bez ikakve hormonske terapije, tako da po mojoj procjeni, ti još ne moraš kupiti kartu za 'zadnji vlak udaje i majčinstva'.

Osim toga, taj tvoj vlak je samo jedno sredstvo transporta. Neke žene se radije voze autobusom, automobilom, brodom ili avionom. Neke pješače. Neke stoje u mjestu. Sve je stvar osobnog izbora, pa tako i tvoja ne baš svijetla uloga u ovoj ne baš divnoj priči. Što ne znači da u nekoj drugoj priči nećeš moći odigrati neku drugu ulogu. Ako tako odabereš. Neka to bude tvoj 'viši cilj'.

Tri braka izvan traka

sexomat — 24.03.2013.

Draga Rujana,

već neko vrijeme tragam za dobrim psihijatrom jer sama ne mogu riještiti svoj život i staviti ga na viši nivo. Trebam stručnu pomoć.

Rastavljena sam po 3 put i imam 44 godine. Dvoje djece. Kako potječem iz sređene i konzervativne obitelji gdje nije nikada bilo rastava niti u užoj, niti široj, teško mi se nositi s činjenicom da imam tri propala braka iza sebe. Znam da postoji neki problem koji me vuče "pogrešnim" muškarcima, a niti sama za sebe ne mogu reći da sam ona "prava". Sva tri braka sam napustila zbog fizičkog maltretiranja, preljuba te neispunjenih očekivanja. Materijalno dobro stojim i mogu se brinuti o djeci na način da im ništa u tom smislu ne nedostaje, ali psihički sam potonula i nemam snage se nositi s životom. Gubim volju.

Zadnji brak koji je i najduže trajao je završio nedavno. Iako rastavljeni i dalje se viđamo i provodimo vrijeme što sami, što s djecom.

Ne znam odrediti da li se grčevito držim za malo ljubavi zbog osjećaja ili je u pitanju nešto drugo. Brak nam nije funkcionirao. Suprotna strana me uvjerava kako sam ja najviše pridonijela propasti istog. Kad se osvrnem na zajednički život iskreno ne mogu reći da sam bila uvijek fer u odnosu, ali sva moja ne fer igra je bila posljedica njegova loša ponašanja. Bio je koketan u odnosu na druge žene, slatkorječiv i pun potrbe za osvajanjem i dokazivanjem.Često sam čula a i vidjela da se uvaljuje drugim ženama iako pravih dokaza o preljubu nemam. Sve se svodilo na rekla kazala. Naravno da me je uvjeravao i dan danas me uvjerava da se on samo šalio i da nikad nije bilo ničega između njega i bilo koje druge u vremenu dok je živio sa mnom. No ja sam opsesivno istraživala i kopala ne bi li naišla na konkretne dokaze. Nisam ih našla....

I sama sam bila nevjerna i to dugih niz godina, ali naravno za sebe imam opravdanje i nisam u tome nalazila nikakvu težinu niti veličinu. Osuđujem svaki preljub, ali nekako za svoj imam opravdanje. Teško je to sad opisati, ali emotivno mi je tada značilo dosta jer sam imala gdje se osloniti i naći utjehu koja mi je trebala neizrecivo. Naravno da se i za moju "priču" doznalo. Ljudi su pričali....ali konkretnih dokaza nema i ja ih također negiram.

Muči me zapravo kako mogu sebi oprostiti i opravdati se sama pred sobom, a njemu ne mogu i boli me pomisao da je bio s nekim dok je bio sa mnom. Sada nam je odnos donekle bolji, ali ja se neprestalno vraćam na prošlost o kojoj mi treba istina. A nju ne mogu saznati, odnosno mislim da mi i dalje laže. Uvjerava me kako imam bolesnu maštu i kako vjerujem krivim ljudima. Znam da ćeš reći kako to moram ostaviti iza sebe i krenuti dalje, ali je meni jako važno sa saznam ISTINU. Da li sam samo ja ta koja je zastranila ili....

Daljnji život mi je nedefiniran. Ne znam što i kako. Ima li smisla i dalje se s njim viđati ili moram kako-tako krenuti drugim putem?

Za drugim muškarcima nemam ni potrebe niti volje ili razumijevanja. Ne zanimaju me. Dapače, osjećam jaku odbojnost. A s druge strane njega više nemam, tj.rastavili smo se i sad bi trebao svatko svojim putem...a nama se put neprekidno već 3 godine od rastave isprepliće.

Tvoj odgovor već slutim....

Lijep pozdrav

Draga M.,

Ne znam za tvoja prethodna dva braka ali čini mi se da ste se u tvom trećem braku oboje ponijeli glupo i djetinjasto, bez ikakvog poštovanja a od prijateljstva ili povjerenja tu ne nazirem ni p. Doduše, ne vidim niti lj od ljubavi….

Mislim da se teško može obnoviti veza izmedju dvoje ljudi, osim ako se to dvoje ljudi radikalno ne promijene - vidim da ti želiš promjenu, što je svakako pozitivna stvar, ali ne kažeš (ili ne znaš) bi li on uopće želio pokušati ponovno, a kamoli učiniti nešto tako radikalno kao promijeniti se. Naime, čini se da se on izgovara na tebe, baš kao i ti na njega, a dvoje licemjera teško da mogu imati kvalitetnu vezu.

Što se tiče prethodnih i budućih brakova - nije problem u (“pogrešnim”) muškarcima koji te privlače, nego u tebi – moraš skužiti zašto te privlače baš takvi i biti svjesna da ako ulaziš u svaku vezu s istom emocionalnom prtljagom (nesigurna i/ili/ali s prevelikom potrebom da kontroliraš partnera), navikama(bježanje od problema) i načinom ponašanja, iako mijenjaš muškarce u stvari ponavljaš obrazac i jedino ćeš uspjeti iz tog začaranog kruga izaći ako promijeniš sebe, što je vrlo težak i zahtjevan posao koji može potrajati i godinama. Svakako razgovaraj s nekim psihoterapeutom o tome, može ti pomoći da postaneš svjesna nekih stvari kojih za sada očito nisi.

Što se pak tiče tvog pitanja o istini i krivnji mogu ti savjetovati da priznaš svoju krivnju i izneseš istinu na stol ako se konačno želiš naučiti nositi se s posljedicama svojih odluka. Jer tek onda možeš to isto zahtijevati od drugih. Naravno, tvoj bivši muž će se sigurno naći povrijedjen i tako riskiraš gubitak njegove naklonosti - a vjerojatno i njegovo priznanje o preljubu. Koje će pak povrijediti tebe i pitanje je hoćeš li moći prijeći preko toga, bez obzira bilo ono lažno, uslijed povrijedjenog ega ili istinito - mislim da mu nikada nećeš do kraja povjerovati jer si i sama bila lažljivica i preljubnica. Zato i kažem da je to začarani krug. Mislim da je sada već posve nevažno tko je koga prvi počeo varati i može poslužiti samo za pranje savjesti, a ne kao zdrav temelj za nastavak ili bolje rečeno – nastanak nove veze.

Naravno, možete i dalje šutjeti, ne pitati i ne razgovarati o tom i drugim problemima, ali čini se da ste to već probali tokom braka pa nije baš slavno završilo.

Što god učinili, ako shvatite da vam je unatoč svemu stalo jednome do drugoga, onda oprostite jedno drugome i počnite ispočetka – bez ispitivanja, ali i bez laganja i varanja. Kada se pojavi neki problem, riješite ga razgovorom, a ne utapajući tugu i nerazumijevanje u seksu sa strane.

Svjesna sam da ovo zvuči kao mješavina horrora i sci-fija, ali bez radikalnog zaokreta u životu samo ćeš se još dublje zakopati u glib u kojem si se do sada koprcala. Drugim riječima, sudeći po dosadašnjem načinu života, četvrti brak ti ne gine - a kakav će on biti ovisi samo i jedino o tebi.

I na kraju jedno pitanje tebi i ostalim (bivšim, budućim i sadašnjim) preljubnicima s djecom i stalnim radnim odnosom (npr. osmosatnim radnim vremenom): kako i kada sve to stignete?

Evo, tu ste anonimni da anonimniji ne možete biti – pomozite mi da reorganiziram svoje vrijeme, jer vrijeme je novac. Navodno.