Dragi Mateo,

Prije svega hvala ti na iscrpnim komentarima. Vrijediš mi kao tisuću obožavatelja, jer ako pogledam bolje, čak i više pišeš od mene. Da nije tebe, stranica bi mi bila mnogo siromašnija, ovako imamo otvoren dijalog što daje na dinamici. No da ja previše ne petljam, evo čitam tvoje komentare i gledam kako da ti odgovorim odjednom.

Moram ti priznati da si u pravu, sve tvoje ideje u potpunosti stoje, samo na nekom drugom mjestu na svijetu, a ne ovdje u maloj Hrvatskoj. Ako bolje pogledaš oko sebe, shvatiti ćeš o čemu pričam, naime ja sam jedna od rijetkih „budaletina“ koja još vjeruje u bolje sutra u ovom sportu, a ti si mi očito jedini fanatični navijač. Sad ne znam koga mi je žao više, tebe ili mene.

Uglavnom vidim nas dvojicu u budućnosti negdje na šanku, gdje uspješno obrađujemo teme mira u svijetu, borbe protiv gladi ili kako unaprijediti hrvatski automobilizam. Ozbiljno ti kažem. Ponekad se osjećam kao „Pale sam na svijetu“, koji još k tome stavi glavu u torbu radi šačice vjernih navijača.

Ok, pri tome je najvažnija ova riječ „vjernih“, pa dok god imam Vas nisam sam. Vjeruj mi da mi to mnogo znači, no moram te razočarati jer igricu Juraj Šebalj očito nećeš igrati. Da je netko i napravi, mislim da bi prije bankrotirao, jer bi je vjerojatno jedino ti kupio. No, tvoji prijedlozi su vrlo logični, samo ja ne znam zašto ih se ne držim.

Možda se jednog dana opametim. U svakom slučaju, hvala ti na pomoći. Niti sam ne znaš koliko si mi pomogao.

Baš sam bio sretan neki dan - i ja sam uspio zaraditi koju na dionicama. Naime, na HT-u mi se nije baš posrećilo, ali zato sam na Ini omastio brk. Ma nije to neka lova, zaradio sam par tisuća kuna, ali čovjeka veseli.

Zapravo sam, poput mnogih drugih, samo iskoristio dobro vrijeme pregovora za prodaju sljedećeg paketa dionica Molu. OK, cijena je naglo skočila na 3000 kuna pa sam cijelo vrijeme, kao i svi ostali dioničari, razmišljao treba li još malo pričekati ili da se bacim u rasprodaju. Ipak, po onoj staroj - bolje vrabac u ruci nego... dao sam nalog za prodaju i podebljao svoj žirac.

I sada kada razmišljam, nekako ipak nisam više toliko sretan. Kako reče netko, sve se mijenja i sve teče. Pa izgleda da je zaista tako. Od naše najbolje i najveće firme - polako, ali sigurno - Ina nam postaje tuđa najbolja i najveća. Jest da će ona i dalje poslovati u Hrvatskoj, ali kapitalizam uzima svoje i daleko je to od onog nekada.

Ali zašto ja sve to pišem?

Pa evo, kod mene je to ovako - neke stvari su se posložile i prije nego što sam se rodio. Tako je moj djed Ivan Šebalj bio jedan od prvih radnika Ine. Radilo se o naftnoj bušotini na Gojlu pokraj Kutine odmah poslije rata. Stjecajem okolnosti, i moj tata Mato je radio u Ini na održavanju voznog parka. Sada već priča kreće. Tata je vozio utrke više rekreativno, ali zamislite - baš u Auto klubu Ina. U sedamdesetima je u carstvu dobrih kredita kupio kuću baš u Sesvetskom Kraljevcu, u tzv. Ina naselju, a ja sam kao klinac ljetovao baš u Ininom odmaralištu u Poreču. Kasnije, u osamdesetim godinama, stari me zarazio utrkama kada je vodio Ina Racing Team, a ja sam trčkarao oko trkaćih automobila i pomagao svojim idolima da nalijepe koju Ininu naljepnicu na svoja šarena vozila.

Evo, danas i ja vozim utrke (pitam se što me dovelo do toga) i ponosno nosim naljepnice. Naravno, Inine. Sad bih vjerojatno trebao biti najsretniji čovjek na svijetu. I jesam, jer je to upravo bio san jednog klinca. Ali da vam budem iskren - bude mi nekad malo teško. Nije mi ova stvarnost baš onakva kakvu sam je nekad sanjao.

Kako je Ina tek djelomično naša, tako se i ja djelomično dobro osjećam. Nažalost, država rasprodaje svoje udjele da nas sve zajedno prehrani, baš kao što ih i ja prodajem da namirim svoje potrebe. Ali nikako mi se ne sviđa osjećaj da sve gore nostalgično nabrojano netko proda, kupi ili kaže da to na tržištu košta toliko i toliko. I mislim da nisam jedini. Zato mi dopustite da odem u banku, uzmem pare i pustim suzu. Iz tog razloga mi dopustite da se osjećam loše u ovom kapitalizmu.

S lovom u džepu.

Opet štednja goriva

Već imam dejavu od ove teme. Milion puta sam pisao o tome, al ajmo ispočetka. I meni smeta. I privatno i profesionalno. Gorivo je poskupjelo. I poskupjet će.

Ipak, nikako da se načudim napisima u novinama.

Evo, najnovija naslovnica od prije neki dan jednog dnevnog lista kaže: 'Štednja može ubiti, vrijedi li za 50 kn riskirati život?'

Kupio sam novine iz čiste znatiželje. Baš me zanimalo što su to novinari novoga otkrili. Ništa. Samo u cilju što bolje prodaje naveli niz gluposti, upakirali i dali meni da kupim. Pa gdje neću kupiti novine ako sam u opasnosti. Najmanje milion ljudi je u opasnosti, a da to i ne zna.
I bolje da ne zna.

Dakle priča ide ovako.

Novinarski dvojac (muško i žensko) krenuo je na put prema Varaždinu u dva režima rada. Štedljivo i normalno. I sad oni rade razliku i zbrajaju plus i minus što se isplati, a što ne. Između ostaloga kažu:

Citiram:
'Normalna vožnja:
Pri normalnoj smo vožnji pri brzini od 60 km/h vozili u četvrtoj brzini. Brzine smo mijenjali pri većem broju okretaja. Nismo obraćali pozornost na kočenje motorom. Pretjecali smo sporija vozila na cesti. Naizmjence smo imali upaljen klima uređaj ili otvorene prozore.

Štedljiva vožnja:
Kod štedljive vožnje ubacivali smo u petu brzinu već pri brzini od 60 km/h. Motor automobila držali smo na nižim okretajima, ubrzavali smo žustro, a zatim održavali brzinu minimalnim pritiskom na papučicu gasa. Tijekom vožnje nismo palili klima uređaj. Povremeno smo uključivali ventilaciju kako bismo bar malo provjetrili automobil. Ako je vani vruće, štedljivije je pri malim brzinama otvarati prozor nego paliti klimu.'

Ajoj. Odakle da počnem. Ili da zaplačem. Možda ću ispasti šovinist, ali iz usta laika je sve moguće čuti, no ovaj tekst je izašao iz stručnog novinarskog pera. Žao mi je što je muški dio ekipe bio zaokupljen igranjem s ventilacijom, otvaranjem i zatvaranjem prozora, te paljenjem i gašenjem klime, da bi shvatio da dotična nema pojma što izvodi. On nije shvatio da je za dnevnicu od 200 kn riskirao život vozeći se od Zagreba do Varaždina.

Uopće mi se ne da objašnjavati što je sve dama krivo izvela, mogu ih samo zamisliti kako se znoje na plus pedeset i 'štede' gorivo. Dva znojna tijela riskiraju život da bi nama vjernim čitateljima objasnili što je to štednja.

Da budem iskren, kada sam čitao tekst osjećao sam se nelagodno. Znate ono kada gledate jako lošu humorističnu seriju ili kad Vam rodbina pjeva'sretan rođendan'. Nekako sam se sav uznemirio i počelo me svrbjeti po čitavom tijelu.  Članak je toliko nabijen emocijama da sam imao doslovce osjećaj da se nalazim u vozilu s popularnim duetom. Ona vozi i pretječe sporija vozila i pri tom se znoji. A on naizmjence hladi i provjetrava automobil. I pri tom se znoji. Oni rade istraživanje…

Mislim da bi trebalo napraviti istraživanje - isplati li se riskirati 3 kn?
 

Evo upravo gledam vijesti na tv-u. Kaže Sanader da poskupljuje struja. Eto nama našem tandemu 'mesa' da nam izmisle neki novi savjet:
 
-ugasite svijetla po danu dok se vozite, struja je skupa
-palite auto na 'guranac'– struja je skupa
-gurajte auto do trgovine i nazad – i struja i gorivo su skupi

Zvuči kao zezancija. Aha… Strpite se koji dan

Aj živjeli.

Hvala svima na podršci, sad ispada da se izvlačim, ali nisam imao namjeru ostati negdje u pozadini ovogodišnje 'Delte'.

Da budem iskren, u nedjelju nisam imao snage napisati ni slova, pa se evo konačno javljam danas kad sam se uspio vratiti u normalan život. Nisam nezadovoljan, ovo je ipak sport, a ne biznis. Ako nemaš sreće, ne vrijede ti niti svi novci ovog svijeta. Ja sam se s tom činjenicom pomirio u subotu navečer i to je tako. Sad se svemu mogu dobro nasmijati. Evo digao sam vam filmić ključnog trenutka kada smo Toni i ja izletjeli negdje u Hrvatskom Zagorju. Brzinac se zove 'Samci'. Ova dionica je poznata po činjenici da je u lijevom zavoju prije petnaestak godina Niko Pulić završio na krovu. Toni i ja smo bili bolji i došli pedesetak metara dalje.
Naš je bio 'desni 6- gas'.
Ja sam rekao "aaargh"





Nakon izlijetanja smo skužili da automobilu nije ništa i da se ipak možemo vratiti na stazu. No uz rub ceste prolazi kanal po čitavoj dužini. Ja sam neko vrijeme kružio po polju (isprika gazdi!), dok je za to vrijeme Toni s 'Bakom' iz obližnje kuće tražio izlaz. Baka ipak ima dobru memoriju i sjetila se gdje se s traktorom ulazilo i izlazilo iz polja. Sve bi bilo dobro da nakon točno dvije minute nije došao punim gasom Tomaž Kaučič (to je onaj Slovenac iz mojih noćnih mora), a ja taman ispadam na cestu ispred njega.

Jedva smo se mimoišli.

Fala Baka, da nije Vas, još bih kružio po polju.

Ipak smo imali sreće.

Sad na spavanac i sanjam zavoje. Sutra je novi dan i još stotinjak kilometara brzinaca.
Dečki sa S2000 automobilima su prebrzi za moj Mitsubishi i očito je da ćemo morati još dodatno pojačati ritam sutra na Sljemenu i Lazu.




Naime, krenuli smo jutros vrlo oštro, no već nakon prvih par kilometara shvatio sam da je ovjes pretvrd. Auto je skakutao po stazi i nikako nisam u prvom laufu našao sebe i mitsubishi protiv staze. Uglavnom sam se ja borio protiv svog lancera a i on žestoko protiv mene. Kasnije smo malo omekanili ovjes i za ujutro je ostalo još spustiti stražnji kraj automobila i za jedan "klik" podesiti brzinu amortizera. Eto tako se to kaže u trkaćem žargonu.


Inače lancer je odlično slušao i u grupi N smo trenutno prvi, ali nam je onaj Slovenac, radi kojeg uvijek imam traume, 4 sekunde za petama.


Sad na spavanac i sanjam zavoje. Sutra je novi dan i još stotinjak kilometara brzinaca.

Evo čitam novi prijedlog zakona i osjećam se podijeljeno. Dok sjedim za tipkovnicom definitivno podržavam sve što policija kaže i nebrojeno puta sam sudjelovao u svakoj akciji koja doprinosi sigurnosti na cestama. No da ne uskočim sam sebi u usta, ove zadnje kazne me kao vozača ipak malo zabrinjavaju. Sjesti u automobil ipak je nešto drugačije i sve je u redu dok mi ne dođemo na „tapetu“ tih novih kazni. Sjećate li se šoka prije par godina kada su kazne prvi puta 'podivljale'? Mislili smo da to sigurno nećemo preživjeti. Pa smo nekako uspjeli. No ovoga puta se spremaju kazne za koje će se vrlo vjerojatno dizati krediti.

Ukidanje 0,0 promila uvjetovano je dizanjem kazne za pijane vozače, stoga i ne čude represivne mjere na račun jačeg pijanstva. Dakle, prema novom zakonu vozačima je dopuštena čašica-dvije i točka. Također se slažem da jače pijanstvo treba sankcionirati bez imalo milosti, no nije li sjedanje pijanog čovjeka za upravljač, zapravo, ozbiljniji sociološki problem? Njega će teško riješiti policija, naročito ne represivnim mjerama. Nažalost, dok god se alkohol prodaje na svakom koraku, uvijek će se netko naći „pijan ko letva“. Samo ne daj bože za volanom na mojoj strani ceste.

Da se nadovežem… Kada k tome nekoga kaznite za desetak prosječnih hrvatskih plaća, taj može samo svratiti u prvu birtiju i poslije sjesti za upravljač jer nema više što za izgubiti. Ostao je bez vozačke i mnogo, mnogo novca u svakom slučaju. Jeli taj dio prijedloga zakona zapravo pucanj u prazno? Koje je zapravo mjerilo djelotvornosti? Popunjen državni proračun ili bolja statistika? Statistika se vjerojatno neće pomaći s mjesta, a punjenje državnog proračuna na ovakav način daje svima nama razlog da nazdravimo.

Također se slažem da mlađim vozačima do 24 godine treba potpuno zabraniti alkohol, no bojim se da ove kazne neće nimalo popraviti statistiku. Osim toga, prijedlog novog zakona samo je klince na cestama odvratio od alkohola, dok im je adrenalin ostao na raspolaganju u neograničenim količinama. Nažalost, situacija je u našoj državi takva da zakone pišu ljudi bez plana i programa stoga me i ne čudi da uz kazne MUP ne donosi nikakav program kako bi pomogao mlađim vozačima da shvate što je to kretanje u prostoru.

Govorim to nažalost iz vlastitog iskustva jer autoškole o tome očito pojma nemaju. U statistikama se uvijek spominju dvije teze. Pijanstvo i brzina. Pa evo, možda ponešto znam o ovoj drugoj kategoriji, pa bih bio slobodan reći riječ dvije.

O pijanstvu, alkoholu, postocima u organizmu, svi znamo previše, no što utječe na brzinu. Je li itko čuo za adrenalin? Nisam siguran da se barem jedna institucija pozabavila ovim problemom. Svi samo znaju da adrenalin luči neka žlijezda, te da ga imamo u krvi i da nam povećava reflekse. Ipak, adrenalin za upravljačem nam uz sve navedeno daje prokleti osjećaj samopouzdanja koji tjera 'dijete' od 18 godina da stisne gas. I koliko god zdravi razum govorio da je to loše, osjećaj kontrole je uvijek veći. I eto, svi preduvjeti za teške posljedice su stvoreni.

Nažalost, da bi se znalo o čemu pričam, treba sjesti za upravljač i prepustiti se. I ja sam morao preživjeti prve kilometre na cesti bez bilo kakvih uputa kako moje tijelo reagira na tehnologiju sa 16 ventila. Tek kada sam se počeo baviti vožnjom kao sportom, došlo mi je do glave. I jedino što mogu reći da sam bio glup. No možda ipak nije dijete krivo. Zašto mi nitko u auto školi nije objasnio da pod utjecajem adrenalina mozak kaže „baj baj“ i da neću moći zdravom logikom donositi odluke. Zašto mi nitko nije rekao da ću se nakon prvog kušanja adrenalina za volanom tresti kao šiba, jer mi je kao došlo do glave? Mora li zaista biti tako? Zar baš svi moramo preživjeti te trenutke. Nažalost neki nisu i to je velik dio statistike s kojim se treba ozbiljno pozabaviti. Danas su mladi za upravljačem zapravo neprepoznatljivi šutljivci kojima je odjednom 'došao neki vrag'. Mladost – Ludost. Ja bih radije rekao da je trenutni sistem ludost.

Sad me na kraju interesira što će sustav napraviti kako bi mladima objasnio zadnji pasus? Vrlo vjerojatno ništa jer vjeruju da će se napredni programi škola sigurne vožnje pobrinuti za to. Oni će pak baciti akcent na zanošenje vozila, držanje upravljača i opravdanje visoke cijene, tako da će 'ubojice dječjeg lica' imati i službenu licencu za jurnjavu. I što će onda biti? Ništa, nove kazne, crna statistika i tako u krug.

Eto, jedna mala sitnica koja čini veliku razliku. Tko će se ozbiljnije pozabaviti time?

Daj bože da sam u krivu.

Kako vrijeme leti kad se čovjek zabavlja.

Ipak nisam bio lijen za volanom koliko za tipkovnicom. 'Vozikal' sam se. Ovo rano proljeće me malo budi iz zimskog sna. Treba zasukati rukave i primiti se posla, jer je sunce odavno granulo. Znam da sam se hvalio zadnji put o novom-starom automobilu i tu sigurno neću ništa mijenjati. Osim eventualno mjenjača, motora, diferencijala i koječega. Al mene vrag uvijek tjera dalje. Neki dan se oglasio telefon i eto prilike da sjednem u novi Subaru.

Vjerojatno već i vrapci na grani znaju da je stigla smjena generacija među trkaćim rivalima Subaruom i Mitsubishijem, pa sam objeručke prihvatio poziv da probam i novi Subaru STi.

To se zbilo u talijanskim Alpama, u školi vožnje talijanskog zastupnika za Subaru.

I da ne duljim previše, snijega u izobilju, čavlarice na kotačima i adrenalina koliko želiš. Ali sve nešto gledam taj novi Subaru i čekam da se priviknem na njegov izgled. I sad bih ja vama najradije pričao kako se vozi taj novi auto, pričao bi vam kak je fora klizati sa sto na sat i kako po ledu imaš fantastičan osjećaj kontrole. Al' to je nevažno. Šmrc. Čitav dan je naša grupica od desetak ljudi hodala oko auta, kao, radi se o STi primjerku, pa ćemo se priviknuti tijekom dana. I jesam li se privikao na dizajnersko čudo japanske moderne?

Jok.

Klanjam se tehnici jer je osjećaj vožnje fantastičan, zvuk boksera ti prolazi kroz tijelo, a feeling vožnje je neponovljiv. Ali mi Daewoo Lanos Sport look nikako ne sjeda. Probao sam, zaista sam se trudio, ali u tim Kia-Daewoo linijama ne nalazim reli auto. Ako ću ikad morati voziti utrke s ovim automobilom, netko će to morati masno platiti. Ili želim crno na bijelo da je dizajner dobio otkaz.

Je l' to zaista tako ozbiljno?

Uh, da. Subaru Impreza STi bila je jedna i jedina. Njeni fanovi zajedno sa mnom nisu nikada tražili vrhunski dizajn, ali nismo tražili niti ovo. Ne želim podsjećati da se Subaru nije nikada dizajnom približio jednoj Lancii Integrale ili Escort Cosworthu, ali ovo je bogohuljenje i ja se nadam da dizajner nije dao otkaz, nego odavno izvršio harakiri. Ako nije, nek' dođe k nama da vježbamo parkiranje. Malo naprijed, pa malo natrag. Kriminal je tim veći ako kažem da je dizajner navodno iz Europe. Kaže dečkić da su mi japanci vezali ruke. Pa kad vidim auto, definitivno izgleda kao da ga je netko crtao vezanim rukama. Čovjek sigurno hoda okolo sa zaštitarima. Al' neće dugo. Vrlo hrabar dečko. Čovjek voli život na rubu.

I sad će kao prodajni rezultati biti malo lošiji i krivit će se tko zna što. Jedino na što se Subaru može izvući je da su dali napraviti dizajn u pravnu službu ili računovodstvo.

I što nam je činiti? Ništa, svi ćemo sjesti u sasvim prosječan Mitsubishi Evo X i čekat godinu dana da netko u Subaruu dobije otkaz i da već nakon dvije godine osvane redizajn nove Impreze. Naravno da će razlog redizajna biti novo aerodinamično rješenje sprijeda radi lakšeg ne znam koječega, ali mi, nekadašnji vjernici Subarua ćemo znati da nam stiže ljepše vozilo i oprostit ćemo stričekima iz Japana na modelu 2008, koji će s nekoliko vještih poteza polupijanog limara napraviti dar-mar na tržištu.

Daewoo Lanos STi… ccc, hvala vam ni za što. Trkaći auto agresivnog izgleda? Koješta.

  Lanos STi  

  Lanos LS

Treba ih tužit. Za sve. Za duševne boli. Za neostvarenu dobit Za maltretiranje i zlostavljanje. Za dizajn modela iz 2002. godine tzv. „okana“ (sad sam siguran da treba pokrenuti parnicu). Za neuspjeh kod suprotnog spola. Čak i za neuspjeh klijenata koji naginju istom spolu.

Ovime otvaram:
 
Peticija za agresivnu i ljepšu Subaru Imprezu. (do onda se vozimo u Micekima)

Potpis:
Juraj Šebalj -šofer
Toni Klinc –sušofer

Ajd' da vas vidimo dalje…

Mili moji,

Prvo vas molim, bez sentimenata. Ja sam prije svega ozbiljan šofer. Stoga molim mamu, tatu, rodbinu i susjede da mi ne ostavljaju poruke. Zahvaljujem na dobrom PR-u, ali ovo ljudi čitaju i doživljavaju vrlo ozbiljno. Isto tako molim osobe s posebnim tinejdžerskim emocijama da napišu još koji sličan post s više različitih potpisa da budem još veći frajer. Jer ovo opet ljudi čitaju. Mislim da sam se tako riješio 50 posto komentara i da neću ispasti najpopularniji, ali što je - tu je

Da ja sad odgovorim na tekuće probleme.

Iako nije vrijeme, ali ajde. Što se vozi?

Evo priprema se svašta. Šutim, da ne zacopram, ali uvijek se nadam nečem boljem. Nema tu previše tajni. Sportski plan je jednostavan, treba uzeti par prvih mjesta i bit bahat na kraju sezone, kao nije to ništa, mogu ja i brže, he-he. Ipak ne smijem zaboraviti financijski plan i sve će, kao i uvijek, ovisiti o financijama. Koliko love stavim na hrpu, takav će biti rezultat na kraju godine. U ovom sportu vlada uzrečica: 'Brzina je pitanje novca.'

Eto, mislim da sam vam dao formulu na koji način moj mozak funkcionira. Znam da nitko s ovim odgovorom nije zadovoljan, jer uopće nisam napisao što ću voziti, koje trke i koji automobil. 'Prijevoz' bi mogao biti isti kao i lani, samo novijeg godišta. O tome odlučuju

moji tjuneri u mađarskoj. Onako kako smo se razumjeli, sprema se novo vozilo. Dakle, nova Mitsubishi 'devetka' se sprema. Iako je Evo X već izašao, vjerujem da će debitantska sezona donijeti i puno problema, tako da su u ovom svijetu gotovo svi uvjereni u moć starog auta.

Neki dan sam probao i novu Imprezu trkaćeg naziva N14. Vjerujem da će auto biti fantastično brz, samo mu je i cijena paprena. Usto, mislim da za isti novac ne bih nikad sjeo u taj auto jer je ajmemeni ružan, no o tome ću drugom prilikom. Probao sam ga na ledu u talijanskim Alpama i nisam impresioniran. Mislim da će vrijeme pokazati svoje. S2000 automobili otpadaju jer su nekoliko puta skuplji od grupe N, uz upitnu brzinu, jer nisam tvornički vozač. Tako da ostajem na Mitsubishiju Evo IX, barem još ovu godinu.

Da se ja vratim na program… Iako ne znam koje trke ću voziti, mogu barem sa sigurnošću navesti neke koje neću. Zasad su definitivno iz programa ispali Pariz Dakar 2008 i Rally Monte Carlo 2008.

U program je ušla naša Delta, a pregovaram sam sa sobom za dalje. Zezam se ja malo, ali sam, kao i uvijek, negdje između neba i zemlje, odnosno u Hrvatskoj i van nje. Koliko love, toliko muzike. Bit će cca desetak relija...

Ima li još pitanja?

To sam želio, da me molite da nešto napišem. Hvala mom vjernom čitatelju iz prethodnog članka, ovaj blog posvećujem isključivo njemu.

A što da vam pričam? Na istoku stare priče, a na zapadu ništa novo… Magla je bila ovih dana pa nisam pisao. Zeznuo me Loeb. Opet. I sva mi je prošla godina prošla onako kako nisam želio. Pobijedio me opet neki Slovenac, a to nama Hrvatima jako teško pada. Čekao sam da se neke bure stišaju pa da s distance javno progovorim. I koliko god se to daleko činilo, opet onaj gorak okus, da me Slovenac naprao na zadnjem reliju u Hrvatskoj.

Ne da mi se sad pričati o detaljima jer su nevažni, ali me boli. Nacionalno sam osviješten i ponosan bio (dok me nije pobijedio). Naročito jer su se izbori bližili. Ali što zna moj Kaučič (to je taj koji me odrao) što je ZERP, koliko EU ima zvjezdica i o posljednjem zalogaju sira i vrhnja koje ću maznuti u ovoj godini. On vozi i ne razmišlja o tome, on živi u maloj uređenoj zemlji, gdje svak' radi svoj posao, a ja startam s tisućama nacionalnih problema natovarenih na mene i Tonija.

Morat ću idući put zamoliti Tonija na brzincu da mi čita prijedlog novog zakona, možda bi rezultat bio kudikamo bolji. I sad se sigurno pitate o čemu ja baljezgam? Ma o svemu. Drmam svoje frustracije iz zadnjih mjeseci u nekoliko rečenica, pa tko shvati-shvati. U državi nam je kaos. Vladu (Kalembera) kao da će složiti ovih dana, ode mi gorivo opet gore i meni je već dosta.

Da nisam doživio, možda ne bih vjerovao. Evo stavili mene neki dan da pijem i vozim. Ma pisalo u Globusu prošli mjesec. Nacugali su me s pola čaše vina kao da izmjere kako vozim. Još ja onako zbunjen gledam tko pije sa mnom. Ma nitko, politička elita - Pankretić, Arapović, onda onaj 'premijer' Jurčić itd. Kao da i oni malo pijani voze. I vidio sam kako nas voze. Situacija je takva da jedino mogu doći pijan u medije. Eto kako sve fino funkcionira. Ak' se baviš sportom, jedino te još dobar skandal spašava da skupiš pare za život.

Nije ni to toliko loše. Valjda ćemo Janicu onda ubrzo vidjeti na sudu nakon što je utamanila nevjenčanog supruga valjkom za štrudlu ili ćemo recimo zaboravljenog Ivaniševića morati gledati kako mu inspekcija ruši novu kuću na devet etaža, a on uzeo bombu pa kao 'nema boga, nemojte ljudi, molim vas'. He, he, zamisli nekog nogometaša u Big Braderu kak' se drpa s nekim pod poplunom i uvjerava najdebljeg komada u kući da se u Big Braderu ne može zatrudniti. Pa taj isti bi kod nas sutra vrijedio milijune.

Je l' netko gledao film 'Titanik' i onaj bend koji lagano svira, a brod tone? Jedino što fali je netko da naruči glazbu. E da sam ja bio na tom brodu, ja bih naručio neku stvar. Zalijepio bih frajeru dolar na čelo (onom na kontrabasu), pijuckao vino, a baja na violini lijepo bi mi sviruckao na uho. Jest da bi kamerman odmah okrenuo snop na mene i priča bi dobila malo drugačiji ton, al' nema veze.

Zvuči kao zafrkancija, ali pričekajte nekoliko mjeseci. Sad se opet pitate što trkeljam. Pa ništa, društvo, vi ste gosti na mom blogu. Na mom blogu moja pravila.

Ajd' da vas sad vidim kome sam falio?

Odakle da krenem?

Tonija boli grlo od pričanja, a mene srce kad se sjetim našeg Mitsubishija kad je stao u Grčkoj. Trenutak prizemljenja dočekali smo u prašini u 'Lijevom 6 preko prevoja'. Stražnja desna spona je pukla, tako da je kotač stajao kao iz 'povratka u budućnost'. Za nas je to bio težak povratak u stvarnost, al' ajd' sad.

Tako to najčešće biva u Grčkoj, zemlji poznatoj po najtežim makadamskim cestama. Da bolje dočaram, dovoljno je reći da smo slobodan trening obavili terencem jer običnim automobilom tamo nemate što tražiti. Količina prašine je nepodnošljiva. Želite li gledati ovakav reli izbliza, nikamo ne idite bez zaštitne maske. Tako publika na brzincima izgleda kao razularena skupina Dartha Wadera. I uglavnom se skriva po brdima iza koza i granja.

A mene sreća neće i neće. Baš nas je ćopio Murphy i po njegovom zakonu je sve išlo na loše. No dobro, ne mogu reći ni da je sve ostale sreća mazila, ali smo konkurenciji bili toliko blizu, a opet toliko daleko. Ne bih se ja toliko žalio da nam nije ovo treći uzastopni makadamski reli koji ne uspijevamo završiti. Prvi je bio WRC Turska još 2003. godine, otpao stražnji most. Drugi smo vozili godinu dana iza u Mađarskoj – Szekesfehervar (ajme imena!). Stali smo tada zbog elektronike. Nešto se bilo zadimilo i auto je stao. I evo ga opet. Puče nam spona.

I sad kad kopam po sjećanju, to je bio jedini kotač kojim nismo udarali po okolnom kamenju i stijenama. Da sam ga bar 'zavario' u neku kamenčinu, rupu ili nešto slično. Ne bi mi bilo žao. Izletio – izletio. Al' ovakvi krajevi te dotuku.

Opet… Da dočaram. Kad čovjek trenira za veliko natjecanje prvenstva Europe, potrebno je napraviti tisuće kilometara. I htio ne htio, auto, cesta, šoder i benzinske pumpe postaju svakodnevica. I to se odvija od jutra do mraka. Što da vam kažem, da smo se Klinc i ja samo jednom uspjeli okupati u moru mada se kompletan reli održava na grčkom primorju. Vanjska temperatura 26, more 23… Vrijeme sunčano, a na plažama nikoga. Cesta koja nas vodi do brzinaca prolazi njihovom 'jadranskom' magistralom.

Al' ne! Mi treniramo. Spremamo se za nepredviđeno. Popisujemo stazu. Trošimo gume. Svađamo se. Gladni smo, iscrpljeni i umorni. Vjerujemo u bolje sutra. Mi smo usamljeni borci za pravdu i jednakost.

Ma mi smo idioti.

Znam da smo na ulasku u hotel dobili 'džaba' <i>wellness</i> i masaže i koješta. Kaj?? Nemamo mi vremena za to. Mi smo tu da treniramo i pobjeđujemo.

Eto nam sad. To je reli. Evo vam i filmić, da ne ispadne da lažem. Nema plaža, nema kupanja, uglavnom se bavimo 'poljoprivredom'. Kad je reli u pitanju, onda osjećam sve djelatnosti. Ratarska djelatnost uglavnom s tu i tamo malo stočarstva u nekim zavojima (ovce koje pomahnitalo bježe). Usto, na nekoliko mjesta smo gazili preko rotkvica (povrtlarstvo), al' ne i mrkvica. To se pazi.

Zadnjih sto metara je bilo oranje…

Pozdrav!

Ma svaki dan sam ja u autu, al' ovisi kojem. Bliži mi se treća utrka za prvenstvo Europe. U Grčkoj. Ne bih li se što bolje pripremio, treba sjesti u trkaći automobil i vratiti osjećaj utrkivanja. To nije teško, potreban je samo jedan Mitsubishi Evo IX i stvar je riješena.

U Grčkoj se vozi težak makadam. Jučer je Mitsubishi bio petnaestak centimetara viši od standardnog. Spreman kao puška. I sve se vratilo u pet sekundi. Miris, zvuk i osjećaj pod rukom. To je nešto što je teško opisati riječima, pa neću ni pokušavati, no odjednom postanem netko drugi. Adrenalin skoči i otplovim u drugi film.

‘Micek’ je, fala bogu, preživio test, a kako će preživjeti reli nadolazećeg vikenda? Eh, tu će nam trebati malo sreće i puno guma i amortizera.

Javim se brzo s dojmovima s popisivanja staze.

Nemate pojma koliko mi je puta u zadnjih godinu dana palo na pamet da se taknem vječne teme; prometa u Hrvata.

I na kraju odustanem. Kažem si neću, ne bi bilo fer. Al' što je previše, previše je. Nekad riječi teku same…

I vozim se ja vozim… Idem autocestom iz Slavonije u nedjelju predvečer. Cesta je puna 'gastarbajtera' i svih onih koji se vraćaju sa sela u grad. Jer valja u ponedjeljak na radno mjesto… Od Slavonskog Broda do Zagreba postoji nekoliko zona na kojima traju radovi, što zbog novih izlaza, što zbog popravka ceste. Sva sreća da su i naši cestari naučili kako se organizira gradilište, pa kad zatvaraju jednu traku autoceste ipak umiju organizirati dvije trake iz svakog smjera, kako bi promet nesmetano tekao. I niti u jednoj zoni radova nema gužve niti problema. Čak su se i Hrvati disciplinirali, pa već znaju kako se vozi na tim dionicama.

I vozim se ja vozim.

Zovem HAK i pitam kolika je gužva u Ivanjoj Rijeci. Kaže striček s druge strane da je nema. Fala, laku noć… Ne moram silaziti u Ivaniću, kako bih bilo što zaobišao… Nakon jedno pet-šest minuta, vozači lagano pale 'sva četiri' formira se kolona… Opa. Nešto se desilo.

Opet zovem HAK. Pitam što se dešava. Striček kaže da je to gužva zbog radova na cesti. Pa otkud sad gužva, a prije par kilometara smo prošli radove bez problema?

I stojim ja stojim u koloni… Mislim si što se zbiva i što li se radi? Koloni nema kraja. Kad tamo negdje u daljini vidim neke dizalice i kranove, kao nešto se radi…

I stojim ja stojim u koloni.

Lagano sam već nestrpljiv. Pa što li je sad kolona? Vjerojatno se radi i nedjeljom navečer pa svatko baci oko na ove radišne cestare. Da im se divi. Možda spajaju najtežu dionicu nadvožnjaka, pa otvaraju šampanjac. Možda je pijanka ispred mene ili ću imati tu čast da budem na TV-u, kao strpljiv korisnik autoceste i možda mi netko pokloni par kuna koliko košta dionica od Ivanića do Zagreba. Pa ako je tako onda u redu. Pa nismo mi bedasti što čekamo…

I stojim ja stojim u koloni…

I ne mičem se s mjesta. Tip u desnsnoj traci sa C5 svrati tu i tamo do zaustavne trake koja je slobodna kojom tu i tamo projuri kakav „nevjernik“ misleći da će uštediti vrijeme. Al' đaba. Ako je imalo pravde, taj neće dobiti besplatnu vožnju od Ivanića do Zagreba. Pa nismo mi magarci što čekamo u koloni…

I stojim ja u stojim u koloni…

I već sam pomalo nervozan nakon 'četrspet' minuta. Iako mi je na 'desktopu' čitavo vrijeme jedna te ista bijela Opel Astra. Da sam znao da ću toliko čekati 'ukebo' bi neki bolji auto da mi stoji čitavo vrijeme pred nosom. Hard disk mi radi… Ne mogu ga zaustavit. Kaže da bi sad već bio u Zagrebu da sam sišao u Ivaniću. Razmišljam da bi već izvadio stvari iz auta, završio priču sa susjedom u liftu i već upalio TV…

Al ne… Stojim ti ja u koloni, prijatelju moj…

Nakon što sam se iznervirao i razvio sto i jedan scenarij dolazim na lice mjesta. Gledam čudim se i ne vjerujem u magičan pothvat hrvatske cestogradnje i organizacije. Dvije trake se spajaju u jednu. To je lijepo naznačeno tablama…

600 m… 300 m, pa sto. I onda magično ušće u kojem upadaju vozila u jednu traku… Kao pješčani sat, gdje si zrnca koja upadaju u usko grlo staklenke međusobno skidaju sve svece s neba, jer najvažnija stvar nakon sat vremena čekanja je ne pustit ovog blentona ispred sebe!!

Spominjem im sve što treba, pričam o kojekakvim tužbama, demokraciji i milionskim iznosima. I mrmljam još koješta u bradu. Jer nakon tolikog vremena čekanja definitivno nisam normalan. I lagano 'cmiljim' kroz te 'radove' na cesti…

A širok 'šor'!… Table kažu da su se dvije ceste spojile u jednu traku. Cimam malo volanom lijevo-desno, da se uvjerim da je kompletna traka ipak namijenjena samo meni. Da mi se nije možda malo zamiješalo u glavi nakon sat vremena čekanja…

Nije. Traka široka za tri auta i tad slijedi razgledavanje radova. I nakon toga opet auto cesta.

I vozim ja vozim dalje…

Nad glavom upitnik… Bolje reći rogovi. Svaka čast, ali mi nije danas do crnog humora. Ne znam na koju adresu točno treba uputiti zahvalu. Da li HAK-u, HAC-u, cestarima, pitaj boga koliko ih je…

I dođem ja na naplatne kučice…

Ne znam je l bi udavio onog stričeka u limenci, ili bi ga kidnapirao. Pa si mislim što jadan čovjek ima s tim. On samo radi svoj posao. Za razliku od nekog drugog. Al bijes je zeznuta stvar. Pa kroz zube pitam: Jel' pa 'ko je organizirao ovo zadnje gradilište? Mislim si ako sad slegneš ramenima, moj si… Izaći ću kroz prozor i hrvat ćemo se, uzet ću mu utržak, kidnapirat ga i tražit još i povrat novca od moje cestarine.

'Da kaj da su to sve ………. I da im…“ Vidno ljutit i iznerviran. Vi još imate sreće jer su prošli tjedan bla bla… I da su tu bili neki dan ovi, a neki dan oni i da bu to sve…

Opa majstore, ti si moj čovjek., dam mu karticu, pare i bježim… I mislim si kako sam možda dobro prošao. Već kad sam ubacio u četvrtu opet shvatim…

I vozim se ja vozim. I mislim si koji je on profić. A?

Čekam poludim i posvadim se sa samim sobom i taman kad ću ovog kidnapirat, dođe mi da ga poljubim. I krenem i tek onda shvatim. Pa on je njihov igrač, istreniran na tipove kao ja. Frajer me odmjeri u onom trenu kad mu dam karticu, već ima složenu priču, samo je bitna verzija. Ne znam koliko ga plaćaju, al vrijedi svaku kunu. I onaj projektant i cestar i svi radnici što leže doma jer je nedjelja.

E sad se postavlja pitanje, da li je on njihov čovjek, pa prima 'pinku' za to ili je u njemu proradio iskonski nagon za preživljavanjem, pa je sve to izmislio ne bi li ga ja kidnapirao?

Ili mi svi imamo rogove koji smo čekali u koloni prošli, pretprošli i tko zna koji budući vikend.

Nekako se baš zaredalo da na jesen 'odlaze' relijaši. Gotovo na isti datum prije dvije godine poginuo je i Martin Park. Znam da se vozilo Buzetsko brdo kad je odjeknulo među vozačima da je Marko Martin izletio, a Park je mrtav. Bilo je to 2005. godine

A onda opet ista priča. Buzetsko brdo i ode još jedan. Ovoga puta jedan od najvećih. Poginuo je Mcrae. Priču sam doživio drukčije. Ovog puta poginuo je netko tko nije trebao poginuti da bi bio legenda. Mcrae je bio (bio je ružna riječ), moj uzor, idol i sve ono što sam oduvijek želio biti u automobilizmu.

Znam da smo se Špicko, Dalibor, Sinke i kompletna auto škvadra znali skupljati ispred telke i hvaliti se najnovijim snimkama Mcraeove vožnje. I onda bismo upijali kao spužve njegove vratolomije i uvijek se iznova čudili kako to čovjek radi i kako uopće ostaje živ. A zašto smo ga voljeli? Colin je imao svoj stil. Gas do daske, bez obzira na sve. I uvijek smo svi htjeli biti kao on. Proći zavoj sa 150 km/h po boku uz drvo ili se razbiti na reliju i 'ušaltati' u prvu i pokušati nastaviti dalje. Naravno istim tempom… Uvijek sam se ponosio time što sam htio biti Colin Mcrae. I ne samo ja. Čitava moja generacija.

Kad mi je bilo teško, kad nisam znao kako da odvezem neki zavoj, kojim tempom da vozim, moje rješenje za sve probleme bio je Colin. 'Kako bi sada vozio Colin? Što bi on sada napravio?' I u takvim situacijama pobjeđivao sam samog sebe, konkurenciju, automobil, situaciju, bilo što. Često sam plakao od sreće jer sam i sam sebi postao Colin. U tim trenucima taj je čovjek definitivno živio u meni.

Tako smo se svi osjećali. On je postao naš program za brzu vožnju, akciju i ludilo. Colin je naša droga i naše gorivo. On nas pokreće. Trebam li opisivati dalje?

Frend me jučer zove, sav uplakan i kaže da ne može vjerovati. Nitko od nas ga nije poznavao osobno, ali smo njegove nastupe, rezultate, biografiju i sve ostalo poznavali vjerojatno bolje od njega.

Imam osjećaj kao da smo jučer sjedili na kavi i pričali, a sad ne mogu vjerovati da ga nema i da sutra više nećemo moći pričati o novim planovima iz života našeg idola.

Hvala ti Coline za sve.

Posao me okupirao, prvo sam se povlačio po uredu, da bi mi na kraju ovi kišni dani dali do znanja da nema još puno vremena do kraja godine

A treba se vratiti u formu. Čim prije. Ćopio sam stare snimke s ovogodišnjih relija i lagano se vraćam u ritam. Rally Grčka vrlo je blizu. Mjesec dana je malo. Radi se o trećoj utrci koju ću ove godine odvoziti u sklopu bodovanja za prvenstvo Europe. Nemam mnogo vremena na raspolaganju. Trebam se priviknuti na makadamske staze čim prije. Baš čekam mail da mi dođe iz Mađarske ovih dana. Automobil se sprema za teški makadam. 'S kamena na kamen'. Vrijeme curi, baš kao i ova kiša vani.

Dan 8.

Napuštamo brod. Pijemo kavu sa Zokijem i konstatiramo da nam je skoro otpao i propeler na jedrilici jer se u jednom trenutku zapleo u konop za vezanje broda. Ekipa se sprema za Zagreb, a ja stvari selim u drugu jedrilicu. Još sedam dana poklopilo se kao desetka na asa! (ili as na desetku?)

Ekipa II – sastav:

Kokač – kapetan
Bačo – kapetanov buraz
Zvonči – frend kapetanovog buraza
Katarina – cura kapetanovog buraza
Anita – sestra cure kapetanovog buraza
Jura – razdužen svih ovlasti

Jedrilica: odlična

Dan 7.

Marko je ustao i otplivao na obalu. Iz jedne seoske kuće izišla je nepoznata ljepotica. Mic po mic i njih dvoje razgovaraju. Marko je upecao! Muški dio ekipe dalekozorom prati razvoj situacije. Smješka se na svaku njegovu foru.

Zovemo ga da se vrati na brod zbog bure. Pozdravljaju se mahanjem i mi odlazimo u beskraj pučine. More je hladno, a hrane u izobilju. Pristajemo u Primoštenu.

Stigla je bura. More se diglo i konstatiramo da smo došli u pravi čas.

Dan 6.

Najavljena je bura za sutra. Danas moramo potegnuti čim bliže Primoštenu da vratimo brod na vrijeme. Vjetra nema, 'motoriramo' do Šolte. Negdje oko Hvara susrećemo skupinu delfina. Mi ih slikamo. Martina je izbezumljena. Plivaju ispod jedrilice i udaljavaju se.

Zapadni krak uvale Tatinja naše je sidrište za danas. More je hladno, ali nas grije roštilj navečer. Hrenovke su ipak malo zagorjele. Lino Lada i pašteta spašavaju situaciju. Ekipa na brodu je nervozna, ali još uvijek složna. Marko još nije uhvatio niti jednu ribu. Žali se na loš kruh. Nervozan je. On je jedini samac na brodu.

Dan 5.

Isplovljavamo i idemo prema Korčuli. Zapadni vjetar diže velike valove i teško je ploviti. Malo jedrimo, ali tek s 'genovom'. Vela Luka je 'pušiona' za nautičare. Pronašli smo neku uvalicu, ali je more hladno. Nervoza u ženskom dijelu je sve veća.

'Kaj smo baš morali na Korčulu?'

Navečer smo jeli tjesteninu, jer više nema mesa za roštilj. Brener još nismo isprobali.

Dan 4.

Čitavu noć nisam spavao, ali sidro nije popustilo. Pola brodica ujutro nije bilo u marini. Mnogo ih je isplovilo u oluju da ih ne razbije. Odlučili smo ostati u Komiži. Uplatili turistički aranžman i krenuli putovima Druga Tita. Pa i nisu mu Pećine baš nešto. Jedva stane dva metra drva unutra.

Pronašli smo 'brener'!! Iako je trgovina bila zatvorena, došli smo do gazdinog broja telefona. U roku od pola sata imali smo 'brener' u rukama!! Kakav ulov!Marko je kasnije pecao, ali nije ništa upecao. Na brodu vlada dobra atmosfera i moral je na visini.

Dan 3.

Najavljeno je loše vrijeme. Jaka bura, svi smo upozoreni i plan je da odemo na Komižu. Tjeram škvadru s kupanja da čim prije krenemo jer valja pronaći vez u Komiži. U 13.30 stižemo. Veza nema, čekamo trajekt da isplovi i prvi smo na sidru vezani uz gat. Sidro nam dobro drži i vjerujemo da nam jaka bura koja stiže navečer neće raditi probleme.

Propelera niotkud niti u Komiži. Među muškim dijelom posade već vlada nervoza jer nam se potrgala najdraža igračka… Stari propeler pao nam je na dno u Komiži i ne uspijevamo ga naći. Naš Dingi sad je samo na vesla…Večera u ribljem restoranu i povratak nazad. Bura se digla i pravi nered. Spašavali smo nekoliko brodova. Moji su bili loše privezani. Vjetar puše i do četrdeset čvorova, sve škripi, ako nam sidro popusti, zabit će nas u mol.

Dan 2.

Dečki su skočili u prirodu Dingijem (pomoćni čamac). Otpao je propeler. Smjena prije nas već ga je pokušala popraviti. Mi trebamo novi. Ja sam 'zaštopao' wc. Pokušao sam curama objasniti uvjete korištenja, al' sam ubacio maramicu više… Otišli sa Šolte na Vis. Platili odštopavanje 400 kuna. Propelera nema, čeka se tjedan dana! Škicamo propelere na ostalim Dingijima, ali niti jedan nam ne paše. Sidrimo se u maloj uvali s južne strane Visa. Dalibor je zapalio roštilj, ali nam veličina vatre na brodu predstavlja problem. Da nam je bar 'brener' pri ruci da odmah 'kresnemo' ugljen direktno… Jedrili smo kojih dva sata.

Dan 1.

Konačno smo isplovili iz Primoštena, hrane dovoljno, atmosfera je euforična. Sinke je na kormilu. Temperatura mora je 27 stupnjeva, toliko je vruće da se vučemo za špagu iza jedrilice. Vjetra nema, pičimo na motor. Usidrili smo se na Šolti. Kabina je mala, hvata me klaustrofobija po noći.

Ukrcavanje

Svako jedrenje započinje kupnjom namirnica. Poučeni dosadašnjim iskustvima, hrane će biti na bacanje, ali što je, tu je. Inače, ekipa u sličnom sastavu već je par puta bila na brodu, pa već znamo da ćemo se posvađati. U supermarketu znamo da moramo obuzdati Sinkea jer on uvijek ima osjećaj da nam treba zaliha za mjesec dana. Rezultat toga su troja puna kolica hrane i pića, a Sinke sretan! (vidi sliku 1) Trudili smo se, al' jok…

U međuvremenu se Dalibor ipak sklopio s terminima, dobili smo i novog člana posade, Marka (Daliborov frend koji dobro peca i kuha, dobrodošao Marko), a Sinke ipak može, jer je fulao termin u glavi. Jedino Sandra štrajka, jer ne zna ni sama. Ove godine odlučio sam promijeniti taktiku. Prijašnjih godina sam je uvijek nagovarao pa sam za sve bio kriv. Sad sam rekao da se sama odluči i ja ću poštovati njenu odluku. Prva dva dana govorila je da ne ide, a onda da bi ipak išla. Tako je postavljena sedmeročlana posada u sastavu:

Juraj      -kapetan (to sam ja, he, he)
Dalibor   -roštilj majstor
Siniša     -kormilari jedrilicom kad mu se da
Marko     -ima pecarošku opremu, al' je zaboravio mamce

Sandra    -moja djevojka - u službi da mi doda uvijek nešto i prostrijeli pogledom;
            drugima inače dodaje stvari bez takvog pogleda
Martina   -Sinketova djevojka - vječni lovac na delfine
Diana     -Daliborova cura; njoj fali struje, šminke i općenito je zabrinuta zbog komfora

Nazad u radni ritam... Treba sve dovesti u red, pa put pod noge i na more. Moj termin je naravno 'prvi osmi'. Ja i taj datum smo već godinama sudbinski vezani. Upravo u kolovozu u programu nemamo niti jedan reli. Mašala, bit će odmora...

I treba mi, da vam budem iskren. Novih ideja sve manje, osjećam da sam se u nekim sitnicama počeo vrtjeti u krug i sad je odlično vrijeme da stanem i podesim mozak na neku drugu frekvenciju. U planu je jedrenje, no moram vidjeti sa svojom ekipom tko kada može dobiti godišnji.

Nekada sam vjerovao da je teško pronaći brod, no zadnjih par godina pokazalo se da je teže staviti dobru ekipu na hrpu. Dakle situacija i nije baš bajna. Moja djevojka ni sama ne zna jer se njoj brod 'ljulja', Sinke ne može dobiti godišnji baš u tom tjednu, a Dalibor mora sutra izvidjeti situaciju na poslu. Ja sam svojima u firmi stavio na kalendar da me nema, a sebi na stol 'sitnice' koje moram završiti da mogu mirne duše zapaliti na godišnji. Jedina stvar koja je sigurna je brod... Sponzor www.marecharter.hr u vlasništvu 'Zokija' rezervirao je predivan Beneteau First 36.7 samo za nas.

E, pa Zoki, nećemo te razočarati...

Odmornom i čilom, jutros su mi stigle i prve 'in car' kamere iz Bugarske, putem kojih uvijek radimo analizu što radimo dobro, a što loše. Da ne duljim, ništa novo, trebamo brže i bolje.

Ono što me najviše nasmijalo je da smo se Toni i ja dogovorili kako ćemo se za vrijeme vožnje maksimalno skoncentrirati da ne psujemo kada smo 'live'. Od petnaestak ulaza u cilj, barem pet puta obojica sočno komentiramo protekli brzinac.

Al' stvarno smo se trudili. Još ja u jednom cilju vičem na njega: 'Klinc, daj se smiri, pa ne može ovo u javnost, nismo Balkanci!' Već sljedeći brzinac sočno skidam s neba sve postojeće svece i rodbinu. Ne ide drugačije. Ja sam za vrijeme brzinca maksimalno koncentriran i ako bilo što kažem, gubimo kontinuitet i ritam koji Toni nameće svojim glasom. I kakav bi onda trebao biti na cilju? Kao kad pustiš psa s lanca. Naravno ovisno o rezultatu i zadovoljstvu komentiram sa :'To! Super!'

ili: 'J….,$$“@(/.,!!!....

Radi se o koncentraciji riječi i osjećaja kroz jednu riječ. Kao u karateu kada urlikom daješ snagu udarcu ili kad Monika Seleš zvizne lopticu uz 'aaargghhh' (al' mučenički ženski urlik).

Eto, tako automobilisti drapaju.

Dignut ću za par dana naše mučeničke urlike s cilja da se svi malo smijemo budali za volanom.

Aj' uživajte!

I reli je konačno gotov. Nakon 300 km brzinaca, mogu reći samo jedno… Preživjeli smo. Jesam li zadovoljan?

Tko bi se zadovoljio desetim mjestom? Moje društvance iz prvenstva Europe se vremenski odmaklo i ničime se nismo ovog vikenda mogli približiti ili ih barem malo ugroziti. Dali smo maksimum, par puta bili van ceste, nisam štedio ni gume, ni auto, ni nas. Pa gdje su nam sekunde?

To pitanje mi odzvanja u glavi zadnja dva dana.

Slijedi analiza… Kako god bilo, loš rezultat me tjera na razmišljanje… Jesam li ja? Ili je auto? Ili smo oboje? Trebat će mi par dana za oporavak. Psihički sam jako iscrpljen i jedva čekam da se vratimo doma i da malo vegetiram par dana. „Sutra je pametnije“

Kad se malo ohladim popričat ćemo i o tome...

Prošlo nas i vatreno krštenje. Napokon.

Nakon više od mjesec dana sjeo sam ponovo u Mitsubishi i vratio stari osjećaj. Kad stavim kacigu na glavu, čujem Tonija kako svojim glasom predviđa par zavoja prije auta, onda sam na domaćem terenu. Ali taj osjećaj se u mom slučaju skupo plaća.

Počelo je ovako. Čitavu noć sam bio kraj telefona i čekao Ferenca da se javi jer prešao Dunav u Rumunjskoj ili ne. Uglavnom prešli su Dunav oko sedam ujutro. Četvorica mehaničara bila su neispavana, a setup Mitsubishija nespreman.

Shakedown je počeo u 12.00, a mi u 13.30 još lijepimo naljepnice po automobilu…

Da ne duljim, mi smo onako iz rukava ispalili 10 vrijeme u generalci, ili tek toliko da se malo uvozimo. Prvi Bugarski trening brzinac bio je na 2000 metara nadmorske visine, pa smo svi manje-više imali osjećaj da nam auti ne idu smjesta. Brz, lagano zavojit i grbav. Ovjes koji je tek stigao s reparacije i nove kilaže federa, izgleda da su sjele odlično. No to ću saznati tek sutra.

Dečki su otišli nadoknaditi jednu noć u svoje sobe, a Toni, Mato i ja lupamo po strategiji… Gume, gorivo, organizacija…

Tonija čeka prepisivanje kompletnog radara… Ne bih mu volio biti u koži... ja ću se za to vrijeme vozikati po stazi uz pomoć snimaka In car kamere.

Čitali ili ne, suvozač moj i ja pičimo za Bugarsku. Nekakvo se europsko prvenstvo vozi dolje. Stoga nam nije bilo teško odvojiti vikend i dobro se pripremiti. Znaš ono… Radar, miris goriva, kočnica, spaljenih guma i kilometri brzinskih ispita ispred nas

Sutra je na rasporedu shakedown iliti slobodan trening na posebnom brzinskom ispitu. U petak počinje službeni dio. Ceremonijalni start brzincem za publiku, a u subotu i nedjelju se zna: jurnjava od jutra do navečer. Naš Mitsubishi krenuo je iz Mađarske i u noći bi se trebala pojaviti i moja mađarska ekipa.

Nakon Delte, utrkivanja, treniranja, pa opet utrkivanja, prošli vikend mi je bio prvi nakon dugo vremena bez ijedne obaveze. Baš prema definiciji vikenda

Subota sunčana, ja lijen, konačno mi je dosadno. Tišina nije dugo trajala… Zvoni telefon: 'Vozi se kružna utrka u Cerklju, 'oćeš doć'?'

A ja, ne budi lijen, sjednem u auto i zapalim preko grane do Cerklja. Jedva sam čekao. Škripa guma, naguravanje u kupovima, znoj iz blatobrana curi na sve strane. Odjednom se probudio u meni agresivac za kružne fajtove.

Vani preko 30 stupnjeva, 'upeka zvizdan', mislim si: 'ko je luđi, je l' ovi što voze ili ovi što gledaju? A staza onakva kakva je, iz hlada se ne vidi nijedan zavoj, a na suncu se ljudi kreću kao preko brisanog prostora. Uglavnom se pretrčava od hlada do hlada. A ja?

Eh, budale… Fino sam si složio 'outfit' u tamnoplavim nijansama. Tamnoplave hlače, tamnoplava majica i tamnoplava kapa. Jao, što me sunce voljelo taj dan. Da vam ne lažem, gledao sam ravno 10 minuta, pobjegao u jedan od obližnjih šatora i slušao situaciju sa staze na razglas.

Niti zvuk motora, niti škripa guma nisu me mogli privući uz stazu. Očito je da mi treba još malo odmora. To sam otkrio kada sam se zatekao da maštam o trosjedu, filmu iz videoteke i klimi koja stvara nesnosnu hladnoću u stanu.

Da vam ne lažem, negdje sat nakon toga sam već bio u polusnu, drijemajući pred telkom. Ima li što bolje?

Sad ga i ja razumijem. Garfielda.

Što da kažem nakon Delte. Za one koji ne znaju, da se pohvalim, uspjeli smo pobijediti na prvenstvu Europe. Već duže vrijeme se pokušavam pohvaliti, no psihički umor je bio toliki da mi baš nije uspijevalo

Tri naporna dana ostavila su na meni dosta tragova. Emocionalno sam bio 'u banani'. Kad bih se trebao najviše veseliti, jednostavno me sve prođe. I na pitanje: 'Jesi li sretan?' ne znaš uopće što odgovoriti. Trebao bih biti. To me pralo do prošlog petka, kada sam malo progledao. Mogu si misliti kako je mom suvozaču Toniju, on je drugo jutro nakon relija otišao na službeni put u Japan. I još se nije vratio.

I tako je Delta jedva prošla, a novi reli je već pred nama. Nekako mi se sljedeći za 'europsko' čini suviše blizu. Radi se o Bugarskoj, zemlji širokih cesta i skliskog asfalta. Čeka nas težak posao da napravimo dobar setup ovjesa, jer nas naš Micek na Delti baš nije slušao. Auto je skakao na sve strane i s takvim ovjesom ne možemo riskirati previše. Čini se jednostavno, no radi se o danima testiranja, a samim time i povećanim troškovima (ajme!)
Uglavnom, pičim ovih dana za Budimpeštu da napravimo zadnje dogovore za Bugarsku i da vidimo gdje u tehnici možemo naći još koju sekundu.

U radu je spas!