Draga Grazy ja se predomislila....
Može ova??

Začarala sam te djevo bajna
one noći kad si likom svojim
na prag duše moje stala
i samo se nasmjehnula od srca.

Bacih na tebe slatke čini prijateljstva
na te drage tople oči žene.
Zarobih malen dio tvoga srca
zločesto za sebe, jer trebat će mi.

Odvela sam te na silu, bez objašnjenja
u dvorac samo meni znan,
drugi mišljaše da znaju to mjesto
bijaše to još jedna
moja uspješna varka, radi tebe.

Uživaj na slobodi, djevo bajna
pazi se samo zločestog princa
koji svašta slatkog obećava.

                Tvoja dobra vila!!

      

Evo i mene dragi moji blogeri..... Čekala sam i ja trenutak u kojem se mogu pokazati onakvom kakvu se volim....... Draga Grazy i ja imam pjesmu......  a drugi neka procijene........

Zalog ljubavi

Zadužio si me svojom ljubavlju
za cijeli moj život do smrti.
Tražim načine, zahvaliti ti
prebirem u mnoštvu, odbacujem one pogrešne.

Godinama mi daruješ sebe bez zadrške
često, to ne gledah očima svjesno.
Sada znam vrijednost, pokušavam
uzvratiti stostrukim djelima više.

Nikada se slabom osjećala nisam,
uvijek te imala kao najjači štit kraj sebe.
U dobru i zlu, zajedno do kraja
samo s tobom, tako zapisano je.

Razumiješ li sada ljubavi moja, zašto mi je tvoja ljubav toliko bitna?

BALKONIZACIJA......................

Ponovno si prošetao sumrakom
mojih iskrenih želja.
Prsti gotovo dodirivahu te,
no bješe to samo vid mašte.

Kao da maštam cijeli život
o šećernom čovjeku bijele kose
prelijepih bisernih zuba
nježnih ruku poput
vatiranog jastučića na dlanu.

Jesi li ikada bio stvaran,
možda neke druge boje?
Jesam li ti ikada bila najbliže,
tvom zagrljaju, srcu na krilima?


Pusa svima ...... kao što obećah vratila sam se ..........u svom stilu....

Hej haj dragi moji stari i novi blogeri......
Neće kiša a ni snijeg ... bar tako mislim........ došla ja vama prenijeti velike tople i srdačne pozdrave od Vaše i moje brodjanke...........

Sve vas brodja moja pozdravlja..... i znate da joj nedostajete.......

Nije me bilo .... nisam pisala postove ...... svašta se nešto događalo i nisam mogla na dvije strane..... javljala sam se ponekad.... većina nije niti primjetila da me nema...... ali ja sam tu.... u vašoj sjeni.... čitam vas..... ponekad komentiram....... neki su me posjetili na mom drugom blogu i to mi je drago.........
Pusa svima........

Danas moj dragi suprug.... moja jedina ljubav ... slavi svoj 15. rođendan.

Prije petnaest godina na dječjem igralištu u centru grada..... Slav. Broda ..... on je preživio....... no četvero djece nije..... bilo mu je tada 16 godina........ 

Ironija današnjeg vremena....... samo se majke poginule djece sjete...... izaslanici grada i vlade Rh ostave znak da su bili......ali na pogrešnom mjestu........ 

Jedino dobro što je ostalo nakon rata .... meni je moj dragi.... živ kraj mene...... ali s traumama koje nikada neće zaboraviti ... kao i oni koji su preživjeli......

Uplela sam se u svoje stihove…. Već danima pokušavam pronaći sebe …. Gdje sam to ostavila svoje mrvice … sada kada mi najviše trebaju…. Osjećam se poput Marice koja ne samo da ne zna gdje je… već je izgubila i Ivicu i zločestu vješticu….. Izgleda da su me mali zeleni primjetili u svemiru…. Ovdje na mom blogu polako nestaju neki dijelovi……

Divim se svima koji još uvijek mogu prenijeti dio sebe u nekoliko riječi….. ja krenem i odmah stanem… i prpadam …. Kao da me iza svakog ćoška dočeka živi pijesak…… u snovima ništa zanimljivo sanjam…….

Maloprije sam izašla iz kupaonice…. Predivan osjećaj… kao da sam promijenila kožu…… osjećam se kao da lebdim…… negdje iznad najljepših oblaka…….. osmijeh mi se vraća u valovima…….. kao oni moji od jučer … na povratku s posla……. Sava je bila predivna……… maleni valovi…. Pjene se i naprosto traže da im se diviš……….

Nije blesavi jedini koji će danas gledati maturante……. ( mada znamo što će on najviše gledati … haha….) I ja ću biti među masom…. I uopće nimalo sjetno … neću se prisjećati dana sličnih okolnosti…. Od prije 14-tak godina………ehhhhh…… stvarno godine i vrijeme prebrzo lete…. A ja sam još tako mlada…. Nemam ni 40…. Još…..

Ima još nešto........ moja naj prijateljica nekidan provozala se s mojim dragim na skuteru..... ona onako super važna ne htjede staviti kacigu na glavu...... kao ... što će joj još i to..... no.. kad su se vratili.... silazi ona sa motora i sve nešto pljucka...... mislim da će ipak staviti idući put kacigu....... mušice ipak nisu dobar hladni obrok na dva kotača...... he.. he.....

E sad sam bolje…….. kako lijepo pronaći razlog za osmijeh……

Očito je kad sam pročitala brodjankin post da nisam jedina sinoć bila s prijateljicom...... ja sam sa svojom gledala fotke iz njenih mlađih dana....... žena je bila mrak...... mada ni sad nije loša..... čak štoviše........život nas stvarno mijenja........... svaka bora na našem licu ima značaj........kad bih mogla....... svojoj prijateljici vratila bih onaj njen osmijeh iz prošlosti i popravila sve ono ružno......... samo da mogu........ ali nažalost ........ nisam svemoćna........
Ponekad se osjećam kao da mi je anđeo u blizini kad ju slušam i ......... promatram njenu snagu i volju..... htjela bih izbrisati svaku njenu suzu i zamijeniti ju najsjanijim draguljima i vratiti ono što je bilo nekada........draga moja........ hvala ti što mi život činiš drugačijim......

Konfuzija

Dodir ispunjen strahom,
drhtavi pogled za zbogom,
odlaziš....
opet....
i ne pitam gdje
ni koliko dugo ni zašto.
Otići ću i ja
uskoro,
svojim neistraženim stazama
potražiti svoje netaknute 
slapove,
skupiti razbijene krhotine
dodira koje ukradoh
bez pitanja.
Sanjarit ću nedosanjane snove
neću te tražiti u njima
ti u njima ne postojiš
ti nisi sjena iz prošlosti
niti duh budućnosti.
Moja realnost
moj oslonac vremena
boli i praštanja
moja sebična maska
igra laži prevare
u stvarnosti si ti.

Još jedan smireni dan.
Prolazim ulicom,
ne tražim te u pogledima
ti si u meni
spavaš.
Ne lomiš me ko nekada.
Širom otvorenih očiju
razgledavam sadašnjost
volim ovaj život pravednika
ne trljam oči,
ne boli me ono što vidim,
udišem miris proljetnog sna
ja postojim.
I širim ruke nepoznatim daljinama
i grlim nepoznate osmijehe
ja sretna sam
jer postojim.
Usnama dodirujem 
rascvjetale pupove
obraćam se cestama
na njima putuješ ti,
moje sunce, moja sreća,
moje sve.
Ja uistinu 
postojim.

Malen ali ...... vražji........    Provozala sam ga........ 
Nisam se dugo predomišljala.  dragi je samo nekoliko puta rekao..... ma možeš ti to....... 

Još uvijek se sjećam onog osjećaja kad sam dodala gas i krenula......... nakon nekoliko krugova....... osjećala sam se kao carica....... prekrasno.........samoj sebi sam se čudila gdje je nestao strah......... adrenalin je uradio svoje......
idući put vozit ću se raspuštene kose........mmmmmmmmmmmmmmmm...........
volim osjetiti kako mi zrak prelazi preko kože......... podiže vlasi na sve strane.......... moćan osjećaj...... jedva čekam ponovno.......

Ni sama ne vjerujem sebi kako se to dogodilo.

Sjećate li se moje praznine koju osjećah?? Još uvijek je tu…. Prisutna.

I sad da sam sklona trošenju novca kupovinom…… ne bih ovdje tipkala…… učinila sam nešto suprotno. Ja i moj dragi danas smo kupili maleni motor…….. bit će da je skuter…….. ako me i uhvati praznina u narednih tri godine … neće mi pasti na pamet trošenje novca jer ću se uvijek sjetiti koliko me je ova sadašnja koštala. Nema veze…. Bitno da je moj dragi sretan…… a kad je on sretan…. I ja sam ……… kad ga vidim onako ponosnog ……….. kao da se vratio u dane kad je bio mlad dečko…….

Ledeni pogled
uperen k visinama.
Ništa ne dotiče moja stremljenja,
ne znam gdje sam.

Otkud ta praznina
smirenost osjećaja i žudnje,
gdje je nestala strast.
Osvrćem se,
tražim sitnice.
Samo papiri,
nevažni detalji
nema moćnih riječi
učmala stvarnost,
bez zagrljaja,
nečujnih poljubaca,
samo ja
i moja praznina.

Zvuci motora,
paraju tišinu sreće,
okus jagoda na usnama, 
tjelesni mir
i glazba što titra
na mojim rukama.
I opet zvuci dopiru,
zamišljam te ludosti,
osjećaje čudnog delirija.
Tražim svoje stihove
no bježe mi.....
I on je tu...
blizu mene,
razdvojenih misli,
drugačijih želja,
a opet skupa.
Ležah mu u zagrljaju,
nakon smirenih strasti,
poznatom melodijom
lovili smo prošlost,
u nagosti tijela
bili smo sretni.
Bez zavaravanja, u smijehu
i tako godinama već.
Bez zamora,
bez utjehe,
čista sreća,
večeras uz zvuke motora.

Bliži se majčin dan……..

Evo što su moji maleni prvašići napisali svojim majčicama:

Ana - Mama, ti si moja ruža, i srce, i sunce!

Lana - Mama, ti si mi po danu srce crveno, a po noći ti si mama kao na nebu mjesec što sja.

Ivona - Ti si mama cvijet.

Ivana - Moja mama je sunce. Moja mama je oblak. Moja mama je jaglac.

Lara - Moja mama je kao žuta ruža.

Filip  - Moja mama je srce i lijepi oblak. Ja je jako volim. Lijepa je kao svila. Moja mama je lijepa kao sunce.

A što učiteljica kaže za svoju mamu?

Mama, hvala što si me rodila, bez tebe ne bih znala što je život. Oprosti mi za sve ružno, a tebi hvala za sve lijepo.

Dašak proljetnog vjetra,
pronađen na livadi sjećanja,
cvrkut ptičica iz susjedstva
sitno kuckanje kišice,
po prozorima moje duše.

Šuljaš se iza mene,
osjetim tvoju požudu,
 ne okrećem se.......
Taj osjećaj volim......
neka traje......
dodirni me
kad se najmanje nadam
ljubi me 
kao da ljubiš 
po posljednji put,
predaj mi se 
poput očajnika
koji godinama traži ljubav.
Predaj mi se nesputano,
rastvori ružu moje strasti,
raširi se po meni,
učvrsti svoje zidine,
ojačaj bedeme života.
Mi smo dva izvora
moja snaga.... 
tvoja sloboda.

I smrt kad nas presuši
ostat će tragovi...........

Osmijeh za puštenu suzu,
jecaj za iskreni smijeh,
potonulu lađu 
za spašenog mornara
palog leptira
za rođenu zvijezdu.

A moje??
Samo zagrljaj nudim 
za strasne uzdisaje tvoje,
pogled čeznutljiv 
za moje tihe poljupce.
Pola mog srca
za malo tvog vremena,
cijelu tvoju dušu,
za jedan iskreni 
Volim te..........

Di sam??

Pokušavam to i ja shvatiti…… Otkako sam u utorak uronila među svoje papire nikako da se iz njih isčupam. Svaki dan novi listići, pa ispravljanje, pa kemijanje o novim iznenađenjima. A onda još i k tome….. danas bio nadzor u radu. Sva sreća da sam danima s djecom pravila plakate…. Pa sam zaokupila pažnju nadzornog organa…….. ma šalim se…..Rijetko imam tremu kad me netko promatra u radu. Volim svoj posao i mislim da se moja energija i primjećuje. Djeca to najbolje osjete.

Čak sam zbog njih počela skupljati one ukrasne salvetice…… eto kuda ide moja krajnost…… pa me se i odrasli prijatelji sjete u mojoj djetinjoj zanimaciji…….Ma mogla bih vam danima pričati o svom poslu.

Idući tjedan idemo na ekskurziju po Slavoniji. Nakon dvadesetak godina ponovno ću vidjeti Kopački rit. Radujem se možda čak i više od djece….. mislim da će me to ponovno vratiti u prošlost kad sam bila njihovih godina……..

Znate za onaj osjećaj: neradni su dani, ljenčariš..... dan po dan prolazi.... a kad dođe posljednji sjetiš se da sutra ideš raditi. I tako se ja konačno sjetila...... trebam isplanirati novi radni mjesec a meni se to baš i ne radi. 
Mada nije to puno posla.... pa onda nakon toga trebala bih malo srediti i dokumentaciju...... i onda svemu tome ne bi bilo kraja....... Puno je lakše sjesti za komp. i čitati druge. Ali kad moj mozak radi sto pedeset posto na sat.... i savjest me lupa. Stoga vas pozdravljam i odoh zaroniti među papire, uzet kemijsku u ruke.......... Kad obavim jedan dio vratim se vama ... malo da vas čitam..... Pusa svima......

Popodnevna kava,
tek skuhana,
iz prirode zovu
cvrkuti ptica.
Sunce užarilo željezo
i beton balkona.
Sjedam, uz šalicu svoju,
misli predajem susjedu,
teče neobvezna priča,
nisam sama.
A kao da jesam.
Trebala je to biti 
kava u dvoje,
smiren, prijateljski razgovor 
a nije.
Nema tvog nježnog dodira,
upitnika iznad glave,
mojih pustih priča, 
niti zajedničkog pogleda
na svijet oko nas.

No tvoj poziv
otklanja trenutnu samoću,
sad smo u mojim mislima
zajedno
na balkonu.
                          

Pitanja koja me jako živciraju :
Kako si?? ( pita me netko onako radi reda)
Što radiš??( nazove sestra kad je njoj dosadno)
Zar ti nije dosadno??( s obzirom na gotovo dva mjeseca godišnjeg ljeti )
Kad sutra radiš?? ( već sedam godina radim drugu smjenu )
A što bi ti htjela?? ( kad se govori o visini mjesečnih primanja )
A što bi ti htjela jesti?? ( kad ga pitam što bi htio jesti)
Gdje su moje bokserice ??( a on je u kupaonici...... gol golcat i mokar nakon tuširanja )

ma ima ih još ....... ono ... tipa .... gdje su moji ključevi??

                                                                     

Gasi se polako i ovaj dan

u kojem nismo pronašli

Onu mrvu naše ljubavi.

Nismo ju pretvorili

u koricu kruha izglednjelog siromaha.

Naša ljubav je kao prah

od kojeg čovjek čini čuda.

Nismo ljubavi danas dali

niti jedan trenutak,

osjećaj pripadnosti,

iskrene sreće,

zaboravili smo na nas,

na same sebe.

Sinoć sam odgledala dokumetarac na našoj nacionalnoj televiziji. Sadržaj tog dokumentarca me nagnao na razmišljanje. Riječ je o filmu Sve pet.

U cijeloj toj priči nije me ništa posebno iznenadilo. Ne želim ju uopće analizirati, niti kritizirati. Tko sam ja da joj u bilo čemu sudim. Rodila je dijete, daje mu ljubav, nije ga pobacila i to me čini sretnom.

Koliko je takvih žena u našoj blizini, o kojima ništa ne znamo. Većina im sudi, ogovara, umjesto da ih puste na miru. Svatko od nas živi svoj život kako sam izabere. Ako ih to čini sretnima, i ja sam sretna.

Iz života ove žene mogu samo zahvaliti Bogu što me je učinio dovoljno snažnom i jakom da kroz život ipak donosim dobre odluke i da svaka ima pozitivan kraj. Njoj i sinu želim lijep i dug život, a okolini da ju ostave na miru ako ju već ne mogu shvatiti.