Slika: Tipična bunja iz zaleđa Šibenika čije porijeklo i načn gradnje potiče iz neolitskog doba, isto kao i hvarskih trimova ili istarskih kažuna. Isto arhitektonsko nasljeđe nalazimo i na jugu apeninskog pouotoka.

Piše: Marijan Grakalić

Iako budala doživotno poštuje pametnoga.

Neće razumjeti istinu kao ni kašika okus čorbe.

(Dhamma-padam. 64)

Ilustracija: "- Halo, ovdje Komisija..." (New age baba sa mobitelom)

piše: Marijan Grakalić

Da podrška državnih institucija jednom arheološkom projektu može značiti "kršenje Zakona" obznanila je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a istu je potpisao Dubravko Lovrenović. To doslovno piše u dopisu koji je spomenuta Komisija uputila Federalnom ministarstvu prostornog uređenja BIH koje je zaduženo za izdavanje dozvola za arheološka iskopavanja u području zaštićenog spomenika kulture stari grad Visoki, a koje je zatražila Fondacija arheološki park "Bosanska piramida Sunca". Komisija se pri tome poziva ne samo na svoje mišljenje, već i na mišljenje Akademije nauka BIH  i Federalnog zavoda za geologiju, koje je također negativno glede spomenutog projekta. Iako je krajnje neobično da jednom ministarstvo određuje što će i kako napraviti ono drugo, još je zanimljivije kako se time potenciraju i ostale državne institucije, jer navedenom formulacijom svako obraćanje bilo koje državne institucije na Fondaciju arheološki park "Bosanska piramida sunca" pretpostavlja se i kao "kršenje zakona". Tako nakon peticije koju su svojedobno pokrenuli određeni bosanskohercegovački javni radnici protiv arheologa amatera Semira Osmanagića, te nakon prosvjednog pisma Europske arheološke federacije protiv inicijative za iskopavane piramida kraj Visokog, sada se tome i posve službeno pridružuje i resor kulture bosanske državne klijentele.

            Nove ideje i istraživanja često su u povijesti bila  proskribirana od strane državnih organa ali i znanstvene zajednice, tako da takav razvoj događaja nije neočekivan niti iznenađujući. Veće je iznenađenje što se na leđa ove po svemu alternativne pod-kulturne grupacije koja je izazvala globalnu senzaciju svojim tezama i mogućim otkrićima, stavlja potencijalna devastacija starog grada Visoki, za što jedna takva udruga i ne može biti odgovorna jer je isti upravo u nadležnosti spomenute Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. I eto, sada kada se nudi mogućnost da se putem jedne manje formalne strane izvrši sanacija i konzerviranje ostataka spomenutog stolnog grada bosanskih kraljeva u suradnji sa stručnim radnicima Zemaljskog muzeja u Sarajevu, to se otklanja već i kao mogućnost jer se po njoj radi o "kršenju Zakona". Kada za deset ili petnaest godina i ono malo što je od tih ruševina preostalo do kraja propadne, pitanje je koga će onda spomenuta Komisija naći kao "odgovornog"? Zasigurno, prstom neće ukazati na vlastita djela i postupke, ali je sigurno da će još biti onih koji će se sjećati i ovog propusta.

Piše: Marijan Grakalić

Sa novom sezonom istraživanja tzv. Bosanskih piramida, cijeli je fenomen ušao i u jednu pomalo drugačiju, ali i ozbiljniju znanstvenu i medijsku sferu, no što je to bilo u početku euforičkih i senzacionalno najavljivanih radova. On ne samo da je doveo do sada neviđena "javnog rata" između tzv. Alternativaca i tzv. Znanstvenika na blogovima i širem medijskom prostoru bivše zajedničke otadžbine, već je otvorio i mogućnosti da se razmišlja i o političkim relacijama u arheologiji. Tako se po tko zna koji put potvrdilo kako je politika onaj mogući i određujući faktor "istina" koje bi znanstvenici tek trebali "otkriti". Zato i argument najvatrenijih pristalica zabrane iskapanja na Visočici ide u tom smjeru. Naime, na istom se brdu nalazio nekada stolni grad bosanskih kraljeva, u doba prije osmanlijske okupacije, pa se to ističe kao povijesni i kulturni temelj, ustvari politički simbol, koji se ne bi smio "oskrnaviti". Doduše, sprovedena istraživanja, opisana su u tekstu gospodina Kreševljakovića na ovom blogu, ustvrdila su da je taj grad bio veličine 30x60 metara, dakle, malen i za srednjovjekovne prilike. Danas od njega nije ostalo gotovo ništa osim nekoliko porušenih zidića, i pitanje je zašto se ti "zidići" u tekstovima zagovornika zabrane istraživanja stalno uspoređuju s Dubrovnikom. Naime, često se ističe pitanje "a što bi ste vi učinili da neko preorava Dubrovnik?" Pri tome se naravno posve previđa da je Dubrovnik sačuvana (kolko tolko) prostorno mnogo veća srednjovjekovna urbana aglomeracija, a ne tek porušeni zidići na vrhu brijega. Naravno, time ne želimo osporiti povijesni značaj stolnog grada Visoki za povijest Bosne, već naglasiti kako je takav stav poseve političke prirode, a naročito zato što se u susjednoj državi sada ponovo ispituje i raspituje mogućnost jedne autohtonije "bošnjačke" povijesti Bosne. Bez obzira na to da li je takva povijest ustvari temeljena na povijesnim istinama ili je to tek istina jedne nesretne povijesti, radovi na tzv. Piramidi Sunca to jest Visočici na kojoj se nalaze ostaci grada Visokog u početku su bili ograničeni na zaštićeni pojas od oko 50 metara od samih ruševina, da bi se nedugo zatim odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proširili na daleko veći prostor. Takav, izgleda ipak politički akt, pravda se navodnom "ugroženošću" srednjovjekovnog grada, iako je inspekcija radova od strane Ministarstva kulture ustvrdila da se radovi odvijaju korektno i da sami ostaci tog grada nisu ničim ugroženi.

Da cijeli slučaj nije bez evidentnih političkih interesa potaknutim svojevrsnim eskapizmom glede vlastitih korijena govori i svojedobno otposlano pismo bosanskohercegovačkih znanstvenika Glavnom uredu UNESCOa u kojem izražavaju svoje nezadovoljstvo mogućnošću da UNESCO pošalje svoje experte u Visoko i tako verificira projekt gospodina Osmanagića, bila to ustvari piramida ili ne bila. Podsjetimo se da je generalnog direktora UNESCa gospodina Macuru, u Visoko pozvao g. Sulejman Tihić u vrijeme dok je vršio funkciju predsjednika predsjedništva te države, a na susretu regionalnih političkih čelnika i ljudi iz UNESCO-a u Opatiji u ljeto prošle godine. Određena promjena političke klime u Bosni i Hercegovini, te isticanje vrijednosti Visokog kao povijesne jezgre negdašnjeg Bosanskog kraljevstva, naravno, sada u smislu jednog simbola kulturnog i političkog integralizma u toj zemlji, reflektiralo se i na moguće učešće  UNESCa u istraživanju i verificiranju Bosanskih piramida. Tome je prethodila i snažna medijska  kampanja usmjerena djelom i protiv Visokog predstavnika Europske komisije u Bosni, a o čemu smo pisali u postovima prije. Shodno preporuci stručnih službi Komisije, obnovljeni su razgovori sa UNESCOm, naravno, ne na tako "glasnim" zvonima kao prije.

Sigurno je da UNESCO neće poslati svoje stručnjake u Visoko dok ne dobiju poziv od bosanskohercegovačkih znanstvenika i profesora na Univerzitetu. Također, kako sada stoje stvari, i najavljeni posjeti egipatskih i libijskih arheologa teško mogu promijeniti tu odluku. Razlog tome djelom leži u činjenici da se sama Fondacija Bosanska piramida Sunca nije do kraja afirmirala u znanstvenom smislu, a drugim dijelom u velikom međunarodnom pritisku domaćih arheologa i njima bliskih političkih utjecaja na međunarodnu znanstvenu zajednicu.

Tako, što zbog povrijeđenih taština, što zbog pretencioznih izjava, a što zbog političkih i ideoloških razloga, bosanske piramide za konačnu afirmaciju čekaju, izgleda,  neka bolja vremena. Za sada nam ostaje tek saznanje kako tuneli koji idu ispod tih planina i u kojima ima niz suhozida, a čija je starost procijenjena na cca. 3000. godina, te kamene stijene sa neolitskim simbolima otkrivenim u njima, čekaju relevantna objašnjenja. Ukoliko se već tolko sumnja u neprofitnu i volontersku udrugu kao što je sama Fondacija, pitanje je i zašto baš niti jedan arheolog iz Bosne i Hercegovine nije nit pokušao odgovoriti na to pitanje?

Piše: Marijan Grakalić
Ilustracija: Frank Frazeta


Da bi smo što jasnije razložili naša razmišljanja o problemu kojim se bavimo,  prethodno želimo naglasiti kontekst njegova sagledavanja. Naime, misao i svijest ljudskih kultura, a to se putem arheologije i mitopoetike[1) fantastično oslikava, nikako nije autonomna od životnih prilika i situacije same zajednice. Doživljajni kontekst čovjekova bića u ranim zajednicama naglašava se kao presudni moment ne samo vjerovanja i rano osvjedočenih kultova, već i uspjeha da se preživi i razvije se u održivu društvenu zajednicu. U tom slijedu imamo i brojne naznake u samoj arheološkoj literaturi kako se u kasnom paleolitiku, odnosno u mezolitu, pripremalo značajno prapovijesno razdoblje nadolazećeg neolitika i prvih uistinu sjedilačkih ratarskih kultura. Ono svakako ne bi bilo moguće bez evolucije kognitivnih sposobnosti čovjeka bazirane prvenstveno na zajedničkom iskustvu (govoru, jeziku, vještini lova, zajedničke obrane, bliskih rituala, kultova, totema, tabua i vjerovanja… ), dakle,  na stečenom i razvijenom znanju.[2] Znanje, shvaćeno kao praktična misao o svijetu i životu u najširoj takvoj pretpostavci, već se tada prepoznaje kao kolektivna i društvena vrijednost i bitan element doživljaja svijeta i opstanka u njemu. Uz to, stoji i napomena kako, ako se "građa mita i fantazije uzme kao mjerodavna za proučavanje čovjeka, veoma se proširuje raspon istraživanja".[3] Upravo zbog toga tumačenje života i vrijednosti ranih kultura ne možemo svesti tek na puku evidenciju i kronologiju, jer su te kulture i njihov  razvoj tokom dugih tisućljeća pratili već tada sveprožimajuća mitovi, legende i kultovi. Zato mitopoetična svijest kao svojevrsni aktivni agens doživljaja svijeta i njegova vrednovanja ne može biti odvojena od razumijevanja konkretnih nalaza i artefakata, ako uistinu želimo makar naslutiti stvarne relacije života pradavnih ljudi. Puki materijalizam tumačenja arheoloških nalaza često ne uviđa kako je "svako očitavanje kulture, čak i najgrublje i najmaterijalnije, na kraju ipak izraz čovjekovog duševnog života."[4]

Prve naznake bitnog evolutivnog napretka ljudske kulture ogledaju se u činjenici koja nije nikako odvojiva od mitopoetičkog agensa kulture a prepoznaju se u prvim obredima i kultovima praktičnog ritualnog sahranjivanja mrtvih[5) i prvim oblici umjetnosti.(6)   To svjedoči da je čovjek tada već dosegnuo svjesnu razinu tumačenja svijeta i njegovih fenomena, i pojmio mogućnost određene vlastite intervencije u njemu kao princip izražavanja vlastita doživljaja. Doživljaj mita i kolektivno djelovanje u suglasju s tim događajima, predstavlja osnovnu mitopoetičku potku ljudske kulture. Ona je uz to najčešće predmet stalne reinterpretacije drevnijih mitskih obrazaca i predstava, koje se stalno ponovo razvijaju u suglasju s novim predodžbama i potrebama zajednice i samog čovjeka.[7] Taj je mitopoetički princip na taj je način i dijakroničan, i pojavljuje se u svim etapama razvoja  kulture.[8)

Naša današnja saznanja o mitskoj svijesti ranih zajednica neraskidiva od prvih simboličnih i poredbenih metaforičnih sredstava doživljavanja.  Ona nam omogućuju da toga doba s više razumijevanja pratimo razvoj kulture nego što je to slučaj sa razdobljima prije pojave pokopa i zidnih slikarija, o kojima često nemamo ni najelementarnijih duhovnih spoznaja. Dapače, na osnovu pojave ranih likova božanstava, tzv. Venera, i čitavog kompleksa umjetnosti mlađeg paleolita, mi danas možemo lakše razumjeti i kasnije pojave.  Tako je danas posve moguće pretpostaviti kako se Demetra, prikazana kao boginja koja "otkriva Atenjanima tajnu života"[9] a ukrašena je žitnim krunama i klasjem, veže uz prethodne predstave božanstava plodnosti i Velike majke karakteristične za "staru Europu". Daleki prauzor već izgrađenog heladskog ženskog božanstva sa svim atributima neolitskih kultova, shodno njenoj mitopoetičkoj potci, pronalazimo u figuricama ženskog lika iz paleolitika od pečene gline kakav je pronađen u naselju lovaca na Mamute u južnoj Moravskoj, ali i bisti ženske glave s kitnjastom frizurom iz Landesa u Francuskoj.[10]  Iako je izvjesno da tu kitnjastu frizuru te drevne Venere ne čini žitno klasje, i da je njen kult doista sasvim drugačije orijentacije no kasnije štovanje Demetre,  sam ukras ukazuje da umjetnički princip uljepšavanja lika svetog postoji i daleko prije kolosalnih grčkih figuralnih artefakata klasične ljepote. Razumljivo je kako i najsirovije estetske forme u ranim kulturama (a i u kulturama koje slijede) shodno mitopoetičkoj praksi, služe funkciji onog uzvišenog i svetog.[11] Kakvu su tajnu života, međutim, štovali davni paleolitski lovci, danas možemo tek pretpostaviti. Potreba da se ona simbolički i konkretno predoči likom koji zahtijeva i potvrđuje štovanje zajednice, nedvojbeno je prisutna i predstavlja motiv snažne individualne i kolektivne doživljajnosti usmjerene k bitnim egzistencijalnim pitanjima. Zato i brojne kasnije varijante početne simbolike svetog, a koje nalazimo širom kasnijeg neolitskog perioda,[12] svjedoče kako rudimentarni mitopoetički obrazac nije u mlađim kulturnim formama retardirao i nestao već se prenio i nadogradio shodno drugačijim egzistencijalnim i duhovnim potrebama kulture.

Razmatrajući pitanje izvora religijskih i mitskih osjećaja, Emile Durkheim odbacuje prethodna razmatranja da korijeni tih pojava leže u animizmu i naturizmu, i zastupa načelo totemizma kao primordijalne religijske, a time, dakle, i mitske svijesti.[13] Ustvrđujući upravo u umjetničkim predstavama u paleolitskim spiljama koje prikazuju životnije, pa i ljude maskirane u životinje kao izvjestan totemistički kult, zaključio je da je on jedini posvjedočen u najranijim kulturama iako to ne isključuje da je bio tek jedan od elemenata i mogućih složenijih mitskih predstava čovjeka toga doba. U tom smislu idu i arheološki nalazi koji osvjedočeno ukazuju na poseban odnos kojeg je zajednica imala prema određenim živtinjama i njima pripisivanim magijskim i kultnim karakteristikama. Tako rudimente totemističkog kulta koje se odnose na štovanje medvjeđeg totema predstavljenog često putem medvjeđih lubanja i zubiju pronalazimo i na našem tlu. Nalazi iz špilje Veternice nadomak Zagreba na to nedvojbeno upućuju:  "Uz lijevu stijenu nedaleko ulaza u špilju, bilo je položeno šest lubanja špiljskih medvjeda okrenutih njuškom prema ulazu u špilju. Pored lubanja bile su položene i brojne dolje čeljusti… (rudiment totema – op. M. G.) posebno je naglašena otkrićem pokopa vučje lubanje… M. Malez također navodi da je u sloju 'h' nađena i jedna oštećena lubanja podvrste homo sapiens sapiens uz strugalo od lidita, što možda može ukazivati i na mogućnost sličnih pohranjivanja ljudskih glava."[14] Uz to ovdje su nađeni brojni tragovi ritualnih radnji na kostima medvjeda koji su imali za cilj da lovačkim kultovima stanovnika špilje osiguraju "naklonost" totema ali i potvrde povezanost s precima što se ogleda u nalazima ritualnih sahranjivanja. Očito je kako je važnost totema i pripisivanja magijskih svojstava životinjama, a moguće i predmetima, neobično važan element duhovnosti prastanovnika Medvednice. Totemizam pronalazimo kao kult na svim kontinentima i u brojnim kulturama širom svijeta. Kao takav on je moguća univerzalna potka i nekaovdje posve utopijski pretpostavljenje proto-religija koja se naravno, posve različito izrazila kod različitih kultura, no u biti njegova osnova svugdje prisutna. Zato je i moguće da se obrasci totemizma, često kao misterijska počela, nalaze i kod drugih kasnijih kultura i religija koje više nisu zasnovane na specijalističkim lovačkim principima privrede i čija egzistencija više ne ovisi jedino o lovu i pripisanoj svetosti životinja.[15] Jedan od važnih primjera duboke ukorijenjenosti ali i značenja totemističkih kultova vidimo u primjeru iz Australije, gdje su se plemena uoči ratova često dijelila po totemskom a ne rodovskom pripadanju, i tako podijeljena nastavila daljnje međusobne okršaje.[16] Isto tako i kasnija reinterpretacija ranijih totemističkih uzora ima široku lepezu primjera koje možemo pronaći u mitovima i običajima koji su kroz povijest duhovnosti dopreli do nas. Tako o konju kao ranom kultnom totemu, a možda i kao o mitskom obrascu, svjedoči i čuvena gravuru pećine u Badnju kod Stoca koje pripada mlađem paleolitiku: "Konju se pripisuje neki poseban 'mitološki' značaj, pa mu paleolitski umjetnici redovito daju istaknuta mjesta u prostoru. On se čini kao simbol muškosti, praćen strelicama kao 'ženskom' skupinom motiva."[17] Jedan od važnih mlađih primjera takve intencije jeste i zoomorfni prikazi konjića iz nalazišta Japodske kulture kod Prozora u Lici. Pronađene minijaturne figurice konja iz 6. st. p.n.e. ukazuju na njegov totemski status kod ove brončanodobne kulture. Posebno valja istači da prikaz jednog od tih kultnih simbola "konja" koji ustvari prikazuje moguću zmiju odnosno zmaja koji ima okrenutu glavu prema repu nastojeći doseći simboličnu povezanost početka i kraja, ali i istači solarni princip kulta to jest totema konja koji je dobro znan u mnogih indo-europskih naroda i plemena. I kod Helena i kod Slavena primjerice, konj je simbol sunca i ono nebesko biće koje Sunce pokreče po nebu. U Ćilašu iz narodnih predaja[18] tako pronalazimo obrise mnogo davnijeg totemistički kult čije su japodske varijante također tek izvedenice ranijih totemističkih rudimenata. Ipak, ovdje imamo i primjer pretvorbe totema iz jedne mitske životinje u drugu. Figuralizacija konjića po uzoru na mitsku heladsku zmiju Ofiona pokazuje kako kasnije nadošli mitski uzori mijenjaju odnosno reformiraju prijašnje kultni simbole shodno novijim odnosno drugim uzorima. Ta tranzicija simbola u ovom primjeru kopira arhajsku stilizaciju prvotnog lika konja, ali isto tako govori o duhovnom mogućem duhovnom sinkretizmu Japoda koji sada naslućujemo iako izravnih pisanih izvora za takvu tvrdnju nemamo. No, ona nam je i moguće svjedočanstvo o ranim, gotovo argonautskim dodirima Japoda sa kulturama juga Balkanskog poluotoka.[19] Zasigurno, komunikacije i trgovina bili su posredan medij da se proširi univerzalnost nekog mita, kulta ili simbola, ali isto tako da se kroz takve utjecaje potvrde i otprije zajedničke duhovne vrijednosti udaljenih i različitih zajednica. Naime, nazrijevanje rudimenata totema u ranom pelaškom mitu o stvaranju svijeta koji se iskazuju u prvo vrijeme zmijom odnosno zmajem,[20] a kasnije Pegazom, mitskim krilatim konjem koji je u heladskim mitovima posvećen trojnoj boginji koju opet simbolizira golubica odnosno možda i jarebica, ukazuje na svu kompleksnost razrađenog totemističkog sustava kulta i kasnijeg mita. No, ono što je isto tako ključno uočiti jest da te predstave u sebi uključuju ne samo jednostavne totemističke simbole, već i kozmološke predstave i vizije, a posebno se u centru mita ističe sada isto tako transponirani kult "majke pre-roditeljice", čiji se davni prauzor nalazi u paleolitskim Venerama, i njihovom kultnom kontinuitetu koji se može pratiti u davnim kulturama Europe.[21

Mitopoetički procesi tako se potvrđuju kao oblik duhovnosti  koja se ne odnosi nužno na jednu zajednicu ili kulturu, odnosno tek njihove izravne nastavke. To je moguće kako zbog dubljih zajedničkih korijena u vremenu koje im je prethodilo, ali i zbog univerzalne prirode same kulture odnosno kulta. U tome valja naglasiti kako i pojam vremena za praljude zasigurno nije ono što mi danas percipiramo, već stvar doživljaja.[22] U tom pogledu mitopoetični karakter doživljajnosti posve je neraskidiva od fenomena smrti i prvih ukopa, odnosno štovanja mrtvih. Prve obredne ukope i svjedočanstva o štovanju mrtvih pa i time posredno i o zajedničkom, obiteljskom ili grupnom životu, nalazimo, kako smo već ukazali kod neandertalaca.[23] "Značajnu novinu predstavljao je običaj brižljivog sahranjivanja mrtvih, o čemu imamo svjedočanstva u većem broju pojedinačnih grobova i jednoj nekropoli na zaravni Mugaret es-Skul na Karmelskoj gori, koja sadrži deset lica različite starosti, od trogodišnje i četverogodišnje djece do muškarca starog preko pedeset godina… u tome možda treba videti svedočanstvo o brizi za zagrobnu sudbinu pokojnika, koja obilježava ovu fazu ljudske senzibilnosti."[24] Zato pećine u kojoj se "pokapaju" mrtvi, kao i spomenuta kamena nekropola,  predstavljaju na neki način "mrtvačev dom" kakav pronalazimo i u pećini Grotta Guatari u Italiji. Tu je grob kružno složen od kamenja, dok se u sredini nalazila lubanja neandertalca. "Ovi podaci pružaju nam nepobitne dokaze o pojavi nove dimenzije u životu prapovijesnog čovjeka: skok u svijet mističnog, transcendentalnog, neuhvatljivog. I to je nakon prve, olduvajske 'proizvođačke' revolucije začetak nove, druge tj. Duhovne revolucije."[25] Prvi grobovi se često nalaze neposredno ili uz naseobinu dotične zajednice, a ponekad i ispod nje same. Spiljski grob odnosno grob s udubinom koja se napravi u stijeni ili padini zasigurno su najstariji oblici grobova za koje danas znamo.[26] Kasnije ga nasljeđuju grobovi iznad kojih se rade najčešće kamena obilježja. Najrašireniji su pak,  grobovi mlađeg neolita, dolmeni. To su masivni kameni monoliti koji se podižu iznad ukopnih mjesta i svjedoče o jednoj izgleda prenesenoj ili implementiranoj kulturnoj struji u Europu toga doba. "Mišljenja su još podijeljena o tome odakle ona potječe (ta kulturna struja – op. M. G) i kako su nastali dolmeni. Menghin pretpostavlja da je temeljni oblik, koji odgovara stanovitim jednostavnim istočnoafričkim grobovima od hrpe kamenja, doživio u Egiptu monumentalno preoblikovanje, a tada ponovo djelovao na barbarijsku okolinu. Dakle, stanovita – ali ne neposredna – veza povezuje dolmene s piramidama i s egipatskim kamenim komorama (mastabama)."[27]  Širenje megalitskog pokreta Sredozemljem može se pratiti preko fenomenalnih malteških monolitnih grobnica, pa preko grobnica uklesanim u spiljama na Sardiniji, pa preko megalita u Francuskoj, Britaniji i Skandinaviji. Svi su ovi spomenici snažno povezani s kultom božice majke čiji se lik na nekima od njih i simbolizira. "Megalitski pokret duž obala Sredozemlja i do Atlantskih obala čini se da se u konačnoj konzekvenciji ugledao u savršene pogrebne običaje koji su se u to vrijeme razvili (u neolitu – op. M. G.) među civiliziranim narodima, osobito među Egipćanima."[28] Isto tako značajnu i masovnu upotrebu monolitnog kamena kao umjetničkog medija za tako svetu svrhu kao što je obilježavanje groba pokojnika, možemo vidjeti i u ranosrednjovjekovnim stećcima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.[29] Njihova pojava, koja bi bila u vezi sa preoblikovanjem monumentalnih kamenih prauzora u manje naprednu sredinu, također možemo promatrati kao zakašnjeli rudiment ove ili neke kasnije kulturne implementacije. Ono što je kod njih zasigurno zanimljivo jest primjena drvorezbarskih vještina na primjer kamena reljefa, iako sami reljefi daju dojam jedne daleko ranije i drugačije osjećajnosti i estetike no što je to srednjovjekovna ili čak i kasno-antička umjetnost karakteristična za istočnu obalu Jadrana tog perioda. Ako se pokaže da ima točnosti u navodu da: "neki dokumenti Vatikanske arhive kažu nam kako je Egipatska nacionalna zajednica prisutna na Balkanu od godine 306. na području Makedonije,"[30] onda se valja upitati da li je ta zajednica djelovala i kako na kasniju stočarsku vlašku populaciju za koju znamo da je stvarni prenositelj kulture stećaka.[31] Dakle, ako se razmišlja o Romima, odnosno jednom njihovom djelu koji se sada identificira sa izvjesnim egipatskim kulturnim i prirodnim korijenima, kao ranosrednjovjekovnim doseljenicima iz Egipta na područje Balkana, a što potvrđuju i neki bizantski izvori, tada ideja o stećcima kao "monumentalnom preoblikovanju" kamenih grobnica u stećke po drugi puta nalazi na svoje ostvarenje na području Europe. Naravno, sada je ta pojava prisutna zasigurno u mnogo eklektičkijem vidu nego prije u doba neolitskih kultura. Na nju su u ovom slučaju djelovali već razvijeni simboli kršćanstva ali i dualizma, čije simbole pronalazimo na stećcima u čestom elementu naglašene šake koja simbolizira karakteristično rukopolaganje, ali i druge simbole vjerovanja i kultova koji su prethodili kršćanstvu. Shodno takvoj pretpostavci možemo se upitati da li i sam izvor manihejskog dualizma možda ima svoj osnovu u tim migracijama i  pratećem religijskom sinkretizmu. Teza o autohtonosti stećaka na području zapadnog djela Balkana time i nije dovedena u pitanje jer ih ne srećemo nigdje drugdje.

Izvjesno je, dakle, da se dijakroničnost svetog ogleda se u funkciji rane umjetnosti i njenom kultnom i mitskom karakteru. Paleolitska umjetnost mediteranske regije različita je od magdalenijske, sklona je shematiziranju i traje "sve do mezolitika odnosno ranog neolitika."[32]Ona je tako i ono što povezuje umjetničke predstave ranih "Venera" sa kasnijim figuralizacijama Boginje, i kako smo već rekli, simbolički se implicira u kasnije rane mitove o stvaranju. No, u tim se procesima isto tako naslućuje i važna mitopoetčna osnova putem koje se može tumačiti širenje posebnog štovanja mrtvih, sve od doba paleolitika, preko mousteriena pa da neolita i dalje.[33] Tako su se neke od danas daleko raširenijih vjerskih predstava vjerojatno, u jednoj rudimentarnoj fazi, pojavile još tada. U posmrtnim obredima neandertalaca koje nalazimo prikazane na zidnim slikarijama, kao i u elementima samog grobnog mjesta, naslućuju se osnovni element kasnije raširene vjerske predstave uskrsnuća: "…prvobitne predstave o karakteru i ulozi pećina sa zidnim slikama, mogu se povezati sa onim čudnim korištenjem zagonetnog bunara u pećini u Laskou… Primjenom retrospektivne metode u opisanom načinu korištenja tog posebnog bunara može se vidjeti najstarija manifestacija obreda inicijacije mladih nad kojima je izvođena simbolična smrt i ponovno rađanje."[34] Tako ove rane predstave koje impliciraju ideja "vječnog života" kao i "inicijacije" koja pretpostavlja ulazak u zajednicu onih koji takvu ideju baštine, predstavljaju jednu od najstarijih religijskih i magijskih, napose i duhovnih tradicija modernog čovjeka.[35] Naravno, shvaćanje transcendencije pračovjeka nešto je posve različito od apstraktnog, filozofskog i spoznajnog elementa koje ti pojmovi imaju danas. Položaji mrtvih u otkrivenim grobnicama često imitiraju život, a neka trupla čak su ostavljena u sjedečem položaju. U tom kontekstu i kasnije čest način pokapanja u položaju fetusa ima obrednu i gotovo magijsku funkciju. "Čovjek kad umre prestaje biti dio grupe živih, ali ne prestaje postojati. On je samo otišao sa ovog svijeta u jedan drugi."[36] Vjerojatno u povezanosti ukopnih obreda sa prvim slikama i simbolima treba tražiti i svjedočanstva o vjerovanja u metempsihozu.[37] Te su rane ritualne radnje uglavnom zasnovane na jednom "pred-logičnom" i prvenstveno doživljajnom mentalitetu, koji oslikava zajednicu koja ih štuje. Zajednicu koju sačinjava grupa lovaca koji su organizirani u hajku na životinje, ali isto tako i drugih, žena i djece, koji se bave skupljanjem plodova i nizom drugih poslova. Specijalizacija za lov kasnije će se proširiti i u smislu obrta odnosno kamene industrije, a shodno tome i "svetost" prvotnih totema. Primjeri pećinske umjetnosti koji prikazuju znakove, životinje, muške i ženske simbole, i u strogoj su funkcionalnoj vezi s kultom, ukazuju kako su "svoju emocionalnu misao drevnih ljudi izražavali (su) terminima uzroka i posljedica; objašnjavali su pojave terminima vremena, prostora i broja."[38] Kultna figuru patke (ptice) pronađenu u na maloj Gradini u Kulašima, a koja se pripisuje mlađem paleolitku,[39] ukazuje na mogućnost rane mitopoetične povezanosti simbola ili totema ptice sa  ženskim duhovnim atributima, ali i sa vjerovanjem kako su te "svete životinje" one koje omogućuju "seljenje duše". U tom pogledu i imamo primjere kasnijih predstava ženskih boginja kod neolitski i enolitskih kultura Balkanu koje su prikazane sa ptičjim karakteristikama. [40] Značajni primjerci neolitske plastike s likom boginje s ptičjim licem vežu se uz kosovsku varijantu Vinčanske kulturne grupe, gdje osim figura boginja s ptičjom glavom pronalazimo i gravidne ženske figure, figure s rogovima i poligonalnim licem, te likove kentaura.[41] Sa stanovišta jedne opće prahistorije ili povijesti "svetog" njegovo transponiranje iz starijih ka mlađim formama duhovnog i time umjetničkog života, izgleda da posjeduje određenu simboliku koja se može slijediti.  "Sve mezolitske kulture su u periodu klimatskih uslova sličnim modernim prenele tradicije nasleđa  iz poznog pleistocena, a razlikovale su se samo po stepenu po kojem su te tradicije bile izmenjena u cilju prilagođavanja novim prirodnim uslovima… u velikom delu južne Evrope, promena spoljašnjih uslova bila je tako postepena da je prelazak u neotermalni period teško definisati, pa su i promene u oblasti kulture sasvim nedramatične."[42] Ipak, ono što se dramatično promijenilo dolaskom mezolitika odnosno ponegdje i svojevrsnog pretkeramičkog neolita, jeste nestanak  magdalenijskog pećinskog slikarstva. Umjesto njega sada se pojavljuju geometrijske strukture mikrolita primijenjenog na oružje i oruđe. No, ono što nedvojbeno povezuje paleolitske i neolitske religiozne poglede jeste ustvari kult plodnosti odnosno sakralizacija stvaranja (poetike). Tako Mitopoetičnost paleolitskih "Venera" biva nadomještena neolitskim figuricama Velike boginje,[43] a taj primjer slijedi i figuralna simbolizacija falusa, pa i mnogi totemski obrasci. Drevno nadahnuće kulta reinterpretirano je shodno poljodjelskom načinu života, a prvotna predstava "pre-roditeljice" raširila se u gotovo svim kulturama i kasnije poprimila različite oblike i specifičnosti. Dapače, primjer golubice (totema ili boginje) iz paleolita reinterpretira se i biva ponovo raširen po Sredozemlju i u neolitu.[44] Moguće je kako promjena klime koja je uvjetovala brže seljenje zajednica i njihov rast, te drugačiji pogrebni i kultni obredi,  pogoduju napuštanju pećina a time i prestanku zidnog slikarstva. Doduše, kod nas pećina Vindija kraj Varaždina naseljena je i u tom periodu, kao i čuvena Crvena stijena u Crnoj Gori koja je u novo razdoblje ušla u stanovitom kontinuitetu u odnosu na paleolitsko razdoblje. Jedan od uočenih problema koji se tiče prethistorijske arheologije navodi i Stuart Pigott. On piše: "Najmanje su nam poznate klimatske promjene u kritičnim sredozemnim i maloazijskim oblastima jer su arheolozi koji su radili na tim područjima postavljali sebi kao glavni cilj traganje za umjetničkim predmetima, te su izvršili brojna i velika iskopavanja, pri čemu su potpuno prenebregavali, pa čak i uništavali podatke o prirodnim uslovima."[45]

No sigurno je kako je doba mlađeg paleolitika i mezolita pogodovalo dinamičnijem širenju ljudskih grupa i njihovoj komunikaciji, trgovanju pa i prenošenju određenih znanja i vještina. Izvjesno je kako se tek sada pojavljuju kulturne grupe u značajnijem smislu tih riječi, i da ta razdoblja predstavljaju moguće početke kasnijih vrlo značajnih migracija. To je i doba u kojem više izgleda nema neandertalca "…to dugo prezirano biće (koje – op. M. G.), nam se predstavilo, dakle,  ne samo kao prvi mislilac i metafizičar nego i kao prvi arhitekt.  No ono što je najvažnije i što je bitno novo u njegovom razvojnom putu i očitom napretku jest proširivanje njegova pojmovna svijeta izvan granica shvatljivog."[46] Očito je da su se te "metafizičke ideje" snažno utjecale i na kasnije ljude i ljudske kulture, pa su stoga od nemalog interesa sva ona svjedočenja o mogućem suživotu sapiens sapiensa i neandertalca. Tako su istraživanja u Portugalu na lokaciji paleolitske gravettijanske kulture u dolini Lapedo, što ih je predvodio antropolog prof. Erika Trinkaus godine 1998,[47] rezultirala pronalaskom dječjeg kostura pokopanog u dobi od četiri godine. Po mišljenju antropologa taj kostur ukazao je na miješano neandertalsko  i ljudsko podrijetlo. U kontekstu ovog znakovitog otkrića jeste i situacija sa bedrenom kosti iz špilje Vindije kod Varaždina. Naime, ona je bila naseljena u dugom periodu između 45.000-25.00 g.p.n.e, a naseljavali su je prvo neandertalci a potom u posljednjih pet slojeva i ljudi. Na nivou iskapanja označenim oznakom G3 koji se odnosi na period oko 38.000 godina p.n.e. pronađen je fragment kosti koji je isprva klasificiran kao dio nožne kosti neandertalca. Međutim, morfološkom analizom materijala koju je na Loyola Universiti izvodio dr. Fred H. Smith 1980. godine, ta je kost pripisana ljudskom porijeklu. S druge pak strane DNA sekvencije iste kosti koje je proučio dr. Svante Paabo sa Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology, ukazuju da ona ipak pripada neandertalcu.[48] Koliku važnost ima upravo Vindija za proučavanje života i kulture fosilnog čovjeka, vidi se iz sljedećega: "Osobito je značajno da u pećini Vindiji postoje skeletni ostaci fosilnih ljudi u stratigrafskom redoslijedu naslaga kroz gornji pleistocen i na njima mogu se promatrati prelazni oblici od tipičnih neandertalaca prema naprednijem i sapijentnijem čovjeku. To je sada prvi put slučaj u Europi da je evolucija fosilnog čovjeka otkrivena 'in situ' na jednom lokalitetu, što je u proučavanju filogenije hominida od jedinstvenog značaja za paleoantropološku znanost."[49] Aktualnost ovih pogleda važna je ponajprije zbog jedne nove dimenzije koju pradavnim vremenima daju nova genetska istraživanja. Ona upućuju na to da "podrijetlo suvremenih Europljana seže u mnogo dalju prošlost od neolitika – sve do paleolitskih lovaca skupljača, uključujući prve kromanjonce koji su smijenili neandertalce."[50]

 Da li su se pri tome kod ljudi zadržali neandertalki geni, još se ispituje, ali kultovi, umjetnost i obredno pokapanje otvaraju mogućnost za razmišljanje o mogućoj mitopoetičkoj povezanosti. Kako prostor Balkana, Južne Italije i Francuske, te Iberskog poluotoka zajedno sa sredozemnim obalama Afrike i Azije, u doba tih kultura bio pogodniji za život nego drugi dijelovi Europe prema sjeveru, logično je da upravo u tim područjima treba tražiti odgovore za još uvijek otvorena pitanja. Jedan od takvih lokaliteta koji nosi brojna svjedočanstva o kontinuitetu kultura je i već spomenuto poznato paleontološko nalazište pećina Crvena Stijena koja se nalazi iznad rijeke Trebišnjice. "Ispod (njene – op. M. G,) površine leže u gotovo neprekinutom nizu kulturni slojevi bronzanog doba, neolita, mezolita i paleolita. Istraženi su do dubine od 20.50 metara, do sloja čija se starost cijeni na preko 60.000 godina, a dno pećine još nije otkriveno."[51] Pored ovog nalazišta, svakako treba pripomenuti i još barem dva, izuzetno važna za razumijevanje širenja gravetijenskih kultura na ovim prostorima, to su špilja Šandalj II kod Pule, te Vela jama na otoku  Lošinju. Posebno su važni fino obrađeni mikroliti iz špilje kod Pule jer oni svjedoče o povezanosti sa apeninskom industrijom kamena (romanellienom).[52] Ta dosta rana povezanost sa naizgled udaljenim prostorima svjedoči o mobilnosti i komunikativnosti čovjeka toga doba. I više od toga. Najme, nemoguće je da jedna zajednica više milenija egzistira na nekom prostoru a da se ne širi, ne seli i osniva nove naseobine, otkriva nova lovišta i područja u kojima skuplja plodove. Stoga se s pravom pretpostavlja kako je u mezolitu jadranska obala, posebno ova istočna koja nas zanima, bila naseljena raznim zajednicama koje su se poznavale i međusobno komunicirale, pa vjerojatno i dijelile neke osnove zajedničkog kulta i obreda. A da su već tada funkcionirale i postojale i prekomorske veze i određena srodstva govori i ovo: "Kako je utvrđeno, kultura mezolitskih stanovnika Crvene Stijene čvrsto je vezana uz istovremene kulture sjeverne Afrike, posebno za one tzv. kapijenskog tipa, nazvane tako po lokalitetu Kapsa (Gafsa) u današnjem Tunisu, čija se nalazišta prostiru od planine Atlas, na zapadu, do visoravni  Barka, na istoku. Podudarnost u oblicima velikog broja sitnih alatki (od kojih su neka visoko specijalizovana oruđa za finu obradu kože i kosti) takvog su stepena da ne ostavljaju mnogo mjesta sumnji u primarno sjevernoafričko porijeklo ne samo ovih oblika već i stanovništva Crvene Stijene… U rasnom pogledu oni su pripadali jednoj velikoj skupini mezolitskog i paleolitskog stanovništva za koju je uobičajeni naziv Mediteranci…  Pojam Mediteranci je, naime, dosta širok i mogao bi obuhvatiti manje ili više srodne, ali i heterogene ljudske skupine koje su u ovo doba živjele uz obale Sredozemnog mora, a koje ujedinjuju prvenstveno sličan način života, srodna kultura i vjerojatno proces međusobnog miješanja."[53]

 Teza o srodnosti ranih mediteranskih kultura često su bila podvrgnuta kritikama zbog težnji da se "otkriju" nove kulture i neka njihova drugačija "autohtonost" u pojedinim područjima. Ipak, ovdje treba upozoriti da te migracije stanovništva sa sjevera Afrike odgovaraju početku isušivanja područja oko Egipta, koje se dogodilo krajem paleolita,[54] pa je sasvim moguće da su na ove migracije isto tako utjecale i klimatske prilike. Počeci kulturnog oblika koji je kasnije postao prepoznatljiv za ono što podmnijevmo pod egipatskom kulturom vezan je uz armatsku neolitsku kulturu koja je "mrtvace opremala oružjem, nakitom i dobrima (isto je radio i paleolitski čovjek) nego i kipovima žena i slugu, očito prototipovima kasnijih ušabitija, pa prizorima crtanim na loncima i pločama škriljca što su morale imati jednaku svrhu kao i slike svjetovnih dobara i užitaka, što su resile zidove dinastičkih grobnica."[55]

Na slici: čaranjem protiv piramide.

Piše: Marijan Grakalić

Narastajuća blogerska trakavica vizavi tzv. Bosanskih piramida, znana i kao Anti Pyramid Web Ring (APWR) svakim danom pruža sve više dokaza o vlastitoj fašiziranoj prirodi.
Neshvačajući u stvari kako je paradigma alternativne znanosti ustvari usmjerena u relativiziranje osnovnih znanstvenih postulata, a shodno tome upućena i na jednu vrstu alternativnog darvinizma, koji pristalicama tih marginalnih uvjerenja trebaju pružiti osjećaj posebnosti tako potrebit misionarskoj ulozi u kojoj oni sebe vide, pripadnici APWRa baštine isti princip prozelitizma, ali se za razliku od "alternativaca" pozivaju na sakralizirana svojstva zanosnosti same. Tako je svaki njihov novi natpis ujedno i ritual kultnog tipa, a međusobna ohrabrenja u stilu "genijalno" ili "pročitajte fantastičan tekst" kod ovog ili onog pripadnika kulta, ustvari imaju i prizvuk devocije onostrane spoznaje istine koja njih, blogere, odvaja od ostalih pojedinaca na "ovom" a možda i "onom" svijetu. Tako oni zauvijek ostaju ona anonimna i tajna grupa posvećenika, koja na misterijski način baštini "istinu", i sa svog nedodirljivog i uzvišenog trona, dijeli "packe" zabludjelim "ovcama" krive vjere i recimo, "problematičnih" nazora.

U stilu gotovo posvećenih kriptografski težnji promovira se navodna «antisektaška borba», pa se i pisanje medija i reakcije javnosti uvijek i ponovo ocijenjuju shodno stavu koje prema navodnim Bosanskim piramidama isti imaju, ili nemaju. Daleko od svakog nacionalističkog pristupa, ova šačica samozvanih gatara mrvica pobrkanih iz bogate arheološke prošlosti Bosne i Hercegovine, sebe tješi i uvjerenjem kako imaju jedino i isključivo pravo na tu povijest i njenu interpretaciju. Naravno, sve ostalo gurajući u tamni vilajet lokalne politike, etničkih ili drugih kulturnih diferencijacija još bremenitima nedavnim ratnim zbivanjima. Znanstvenici se ocijenjuju na osnovu etničke i/ili političke pripadnosti, a ponekad se i u izgleda nekim privatiziranim radio emisijama takav princip protura kao «normalan» modus vivendi. Naravno, sve zbog toga fanatizma koji oče da piramida nema!

Princip medijskog bulinga time dobija i neke nove karakteristike. Više se ne tematiziraju tek rašljari ili zagovornici «onostranih energija» kao temelj diferencijacije znanosti i para-znanosti, već se taj postupak daleko šire senzibilizira. APWR, nudeći vjeru kako "piramida nema" zauzima sličan ili isti soteriološki diskurs kao u onih zadojenih sektaških glava koji se kunu u piramide koje nikad ni vidjeli nisu. Naravno, taj prvotni diskurs u ovom je primjeru negativan, pa čak i negativistički jer mu nije cilj osporiti nečiju ideju ili uvjerenje već, negirati egzistencijalne temelje nosioca suprotnih uvjerenja. Pri tome, shodno misionarskoj praksi širenja "istine" kako u Bosni nema piramide, APWR ne preza ni od čega. Njegova žrtva mogu postati svi; od bosanskih premjera i znanstvenika koji su se drznuli imati suprotno mišljenje od proklamirane "vjere", pa do naravno omrznutih i prezrenih "alternativaca iz Hrvatske" koji prate taj slučaj.

Spaljivanje vještica tako se, eto na početku novog milenija, obnavlja u Bosni i Hercegovini. Možda i zbog kompleksa drugačijeg povijesnog nasljeđa, možda i zbog inferiornosti prema onom što u stvari i karakterizira pravi znanstveni pristup nekom problemu, ali svakako zbog svojeg negativističkog kultnog obrasca, APWR se bavi spaljivanjem vještica odnosno medijskim linčem neistomišljenika. Pri tome, pripadnici kulta ne prezaju ni od čega i spremni su na sve kako bi ostvarili svoja uvjerenja. Njihova prva žrtva bio je Semir Osmanagić, amater arheolog a od ove sekte imenovan kao "šarlatan", kojem su posvetili cirka godinu dana svakodnevnih medijskih obrednih rituala i čaranja na svojim blogovima, najčešće bez ikakve veze sa istinom i pravim stanjem stvari. Vremenom, taj se broj "nepoćudnih" i "opasnih" neprijatelja uvjerenja i kulta širio, pa je sad došlo do toga da svom blogu Magna Mater APWRa  (Stultitia) prijeti mužem neistomišljenicima s kojima si utvara određeni intimizam.

Medijska promocija prastarog magijskog zakona uzroka i posljedice tako se, u našem primjeru balkanskom kompleksa Bosanskih piramida u potpunosti potvrdila. Pitam se samo da li je to i jedina posebitost Balkana?

Piše: Marijan Grakalić
Ilustracija: Zvonimir Grbašić

Aktualni odnos između arheologije i alternativne paradigme kakva je na djeluju u susjednoj Bosni i Hercegovini, a glede iskapanja pretpostavljenih piramida nedaleko mjesta Visoko, otvorilo je i brojna nova pitanja sa kojima se kulturna javnost i znanstvena zajednica po prvi puta susreće s tolikim intenzitetom i u tom opsegu. Naročito je to zanimljivo glede osporavanja prava na znanstvenu ili kulturološku hipotezu onima koji nisu članovi lokalne ili šire znanstvene zajednice, ili ako jesu pri tome ne dijele uvriježena mišljenja, postulate ili stavove. Radikalnost ovakvog stava upotpunjena je izričitim motivom represije i cyber bulinga prema onima koji bi imali drugačije vizije prema najranijoj povijesti Bosne, te ih se odmah proglašava "revizionistima historije", iako pri afirmiranju takvih "naučnih metoda" nije jasno kako bi se uopće izvodila nova istraživanja. I istraživanja su "opasna", i također se nastoje "zabraniti" iz istih razloga i motiva koji kakti priječe i slobodu da čovjek misli što želi i slobodno ističe svoja uvjerenja bilo da su ista znanstveno pokrepljena ili ne. Sve to govori u prilog razmišljanjima francuskog pisca Alaina Finkielkrauta koji drži kako sadašnjosti uopće ne trebamo pomoći. Ona je, naime, uvijek tu. Našu pažnju i pravu pomoć uvijek zahtjeva prošlost koju trebamo uhvatiti za ruku kao iznemoglog utopljenika. I upravo glede te prošlosti, tih skoro već sasma utopljenih i izgubljenih vrijednosti i sadržaja toliko devastiranih u prošlome ratu, i toliko politiziranih i ideologiziranim i prije i poslije njega, vidimo mogućnost da se njome – poviješću (a time i arheologijom) bave i oni koji to po struci ustvari nisu. Dapače, umjesto da se takve inicijative pozdrave kao dobrodošao čin kulture i radoznalosti, akteri takvih nastojanja šikaniziraju se zbog svojih uvjerenja i pogleda. Otprilike, ako ste ikada napisali tekst u kojem ste spomenuli Carlosa Castanedu, novu znanstvenu paradigmu, teoriju jedinstvenog polja ili bilo što za što to još nisu čuli profesori sa nekih Sarajevskih katedri, tada dakako, nemate nikakvo pravo na znanstvena ili ikakva druga razmišljanja. Pogotovo ne o izgleda svetoj, nepromjenjivoj i čvrsto politički i prokurativno zabetoniranoj povijesti Bosne. Naime, tamo se izgleda točno vodi evidencija tko što smije a što ne smije mislit, i u kojoj ladici u zaduženom resoru treba potražiti mišljenje onda kada shvati da je njegovo nepodobno.

Kako inače razumjeti da se istraživanje u Visočkoj dolini, koja konačno ima i evidentirane prije nepoznate tunele za koje prve potvrde analiza starosti govore da su stari cca. 3000. godina, uspoređuje i gura u sferu fenomena kao što je gospa iz Međugorja. Pri tome, naravno, osim šikanranja katoličkih vjernika i vjere (valjda je i to politika Univerziteta i odgoja studenata), mogu se na aktualnim cyber buling instrumentarijima pročitati i sljedeća razmišljanja: "nečija vizija ili lično vjerovanje je nešto što je vrlo teško arheološki utemeljiti. U protivnom bi se fenomen u Međugorju nazivao arheološkim otkrićem, sveti Pavao bio smatran najvećim arheologom svih vremena, a ne utemeljiteljem kršćanske crkve, dok bi se prilikom arheoloških istraživanja, umjesto bilježenja informacija, dijelile pričesne hostije." (bloger: Stultitia). Time je, eto, izražena jasna i nedvosmislena poruka koja dolazi iz akademskih krugova susjedne nam zemlje u kojoj živi oko pola milijuna Hrvata i katolika, kako eto, arheologija i nije za njih jer su izgleda, krive vjere. Bilo bi naime bolje da su neke druge ili nikakve, onako kako to traže resori, a da bi mogli bit naučni radnici. Dakle, dragi katolici u BiH, kad već imate Gospu iz Međugorja, ne petljajte se u arheologiju jer to izgleda, nije isto kao i dijeljenje hostija.

Iz takvih stavova izbija očajna iskompleksiranost i provincijalnost čitavih bulumenti navodnih «bosanskih stručnjaka» koji su se, u svojim anonimnim blogovima skrivena identiteta i prljava obraza, okomili na Fondaciju arheološki park Bosanska piramida Sunca. Pri tome, Semiru Osmanagiću zamjeraju ne katolička, već alternativna uvjerenja koja on iznosi u svojim knjigama o alternativnoj historiji. Činjenica da je čovjek pisao o Carlosu Castanedi tako ga odmah kvalificira kao pripadnika neke od raznih sekti nastalih na Castanedinim djelima. No, kako je spominjao i Baba Ram Dasa, nije jasno da li to upućuje da je i u toj sljedbi. Očito je kako se danas vrlo konjunkturan pojam "pseudoarheolgije" u nju trpa sve, i kruške i jabuke, pa se ustvari i gubi iz vida što arheologija uopće jeste. Općeprihvaćeno stajalište je kako je arheologija društvena znanost, i da je kao takva, naravno subjektivna i da su njeni rezultati umnogome ovisni o samom autoru. Ako je tome tako, tada je svakako posve nejasno i mračno zašto se netko tko istražuje piramide u Bosni smatra "pseudoarheologom", dok je onaj koji to istraživanje osporava anonimno preko interneta "arheolog" i dakako, novi spasitelj svekolike bosanske znanstvene scene (i šire).

Nisam, ustvari stekao dojam kako te Osmanagićeve knjige imaju ambiciju biti arheološkim djelima. One su u svakom smislu zabavno štivo, koje prepričava razne verzije euharističkog pričešća ljudske rase misterijskim pojavama iz davne prošlosti. Dakle, one su fantastične. Ne mislim da zbog takvih uvjerenja ili pisanih dijela čovjeku treba zabraniti bil što, pa i arheološko istraživanje koje je poduzeo. Naročito ne zato jer ga radi s entuzijazmom, bar kak se dosad vidi. Dapače, za radove u Visokom angažirao je arheologe, Slivanu Čobanov, Nansy Galowyn, te egipatskog geologa Barakata, a za ovu godinu svoj dolazak najavili su egipatski, libijski, malezijski i jordanski arheolozi. Intrigantna hipoteza balkanske piramide i za njih je izazov, no za lokalne "marke" to je tek pretvaranje Visokog u neku vrst alternativnog Diznilenda.

Kako bilo, ima i onih koji ne misle shodno proklamiranim naputcima iz viših ideoloških sfera, pa je tako prošlog tjedan potpisan Sporazum o iskopavanjima između Općine Visoko, Zavičajnog muzeja i Fondacije. Senad Hodović, direktor muzeja, tom je prilikom poslao jasnu poruku kako "Želja za istraživanjem i pronalaženjem novih dokaza o postojanju prvih evropskih piramida svakodnevno pobjeđuje nastojanja pojedinaca da nam uskrate pravo na istraživanje", još je dodao i kako "neki pojedinci zloupotrebljavaju položaje koje su im dodijelili birači i pokušavaju onemogućiti istraživanje."

Uostalom, ako u civiliziranim zemljama čovjek može sam birati između alternative i klasike, između znanost i mogućnosti, zašto bi to bil nemoguće i prilikom izvođenja radova za dokazivanje makar i naizgled fantastičnih arheoloških hipoteza? Tim prije što su u projekt uključeni i arheolozi i što se uglavnom financira privatno. Današnja alternativna scena uglavnom je i tako posve sinkretistička, pa ovakvi procesi koji diferencirano nastoje eklektizirati naizgled nespojive tradicije i intencije, samo obogaćuju mogućnost da se stvarnim iskapanjem pronađe nešto što je nepoznato u okviru klasičnih arheoloških studija.

Neke pojave u kulturi, kako onoj civilizacijskoj tako i političkoj, izgleda da su posve zakonite. Dapače, te zakonitosti koje promoviraju rigidno mišljenje i dublje nerazumijevanje suštine svake stvari, pa i fenomena kao što su Bosanske piramida, očitije su izgleda u tranzicijskim i pauperiziranim društvima no drugdje. Upravo te i takve procese potvrđuje i djelovanje grupe bosanskih javnih djelatnika anonimno okupljenih u fantomski Anti Pyramid Web Ring koji, posežuči u ropotarnicu vlastite svijesti, tamo pronalaze otprije zaboravljene a sada opet aktualne natruhe staljinističke svijesti i metoda dijaloga. Osobna arheologija ovih vampira davno prevazišlih i zaboravljenih metoda javnog komuniciranja i "dijaloga" potakla me da na uglednom bosanskohercegovačkom web portalu www.Cyberbulevar.com objavim i dolje preneseni apel kulturnoj javnosti te zemlje protiv tih brkatih metoda zastrašivanja i blaćenja neistomišljenika i istraživača prapovijesti slobodna duha. No, nakon toga uslijedili su novi natpisi o mojoj malenkosti istog karaktera (vidi foresterius, geolog mrak), što samo potvrđuje da su neke stvari izgleda sociološki zakonite.

Svojim medijskim proljevom, anonimci sa spomenutog web ringa, ustvari, promoviraju sebe kao zaštitnike organa represije nad mozgom i svakim drugačijim mišljenjem, i u političkom životu Bosne i Hercegovine konveniraju upravo onim političkim licima i skupinama koje teže prihvaćaju demokraciju i novo vrijeme. To se vidi i po nekim, posve paušalnim i usputnim izjavama nekih dužnosnika u resoru kulture, koji svoje nadahnuće crpu upravo iz tih i takvih naglaska prošlosti.

Zato ovdje ponovo donosimo naš apel kulturnoj javnosti, u nadi da će elementi kulture i znanosti prevladati one koji to nisu.

APEL KULTURNOJ JAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

(27. veljače 2007.)

Ovo javno obraćanje nema namjeru mijenjati ili uticati na bilo čije mišljenje o bilo kojem problemu, fenomenu ili političkoj ili ikakvoj drugoj ideji. Ono smjera jedino ka promociji kulture dijaloga i intelektualnog poštenja.

Kako je poznato već neko vrijeme traju kontaverze oko Semira Osmanagića i njegovih hipoteza o piramidama u dolini grada Visokog. Ovdje ne bih ulazio u meritum stvari, jer radi se tek o hipotezi koja nam svima djeluje fantastično, a mnogi bi voljeli i to da je istinita iako za to još nema dovoljno dokaza. Mora s priznati da je gospodin Osmanagić i njegova Fondacija u cijeli projekt krenula sa izuzetnim entuzijazmom i uglavnom vlastitim sredstvima i sredstvima sponzora, a rezultatima njihovog istraživanja konačni sud dati će i stručnjaci i javnost.

Kako kod nas Balkanu često biva, kad netko nešto napravi i kada su njegove ideje zapažene u domaćim i svjetskim javnostima, javljaju se maliciozne, zadojene i nepoštene osobe koje nastoje u svemu tome prepoznati neku zavjeru i kriminalizirati cijeli projekt. Takva pojava u našem se slučaju naziva APWR (Anti pyramid web ring) i funkcionira na nivou internetske javnosti. Nju čini desetak blogova Osmanagićevih neistomišljenika, od kojih neki nastoje dati tek jedan mogući znanstveni ili teorijski otklon od njegovih ideja, dok drugi, velika većina anonimnih blogera sebe predstavlja kao "elitu" bosanskog društva i lažima i klevetama nastoji ocrniti ne samo Osmanagića i Fondaciju već i sve druge autore i ljude koji sudjeluju na brojnim forumima i u javnosti u diskusijama o ovom problemu i koji nemaju apriorno negativno mišljenje.

Takvi se ljudi odmah i bez ikakva povoda na tim blogovima (www.stultitia.bloger.hr, www.geolog-mrak.hr, www.piramida zablude.hr, www.priamda prevare.hr, www.r-blog.hr, itd.) proglašavaju nekom vrstom vjerenika, "alternativaca", "prevaranata", "uhleba", "kriminalaca", "lopova", "ustašama", "udbašima", "falsifikatora", "krivotvoritelja", "revizionista", "idiota" itd., itd. Nemoguće je nabrojati sve te klasifikacije i kvalifikacije, no jasno je da osnovna namjera tih stravičnih i gotovo denuncijantskih uradaka imaju za cilj provoditi organizirani cyber mobbing kako bi zaplašili autore i komentatore cijeloga projekta i uz to lažima i svojevoljnim konstrukcijama ocrnili svakoga tko ne misli kao ni, ili za koga oni misle da eto, podržava projekt gospodina Osmanagića i Bosanske doline piramida.

Ovaj apel ima moralnu namjenu jer mi je posve jasno kako osobe koje stoje iza tih anonimnih agenata klevetanja i laganja tako nešto ne može pokolebati u njihovoj prvenstveno namjeri da ocrne neistomišljenike i ideje i vizije koje neprihvačaju kao nešto "nedopustivo", "društveno opasno" i "štetno". Zato pozivam ovdje na ovom topiku da postaju oni koji smatraju da APWR zbog načina rasprave koji je ispod nivoa i u funkciji klevetanja treba zaustaviti, i da daju svoj glas takvoj akciji.


Marijan Grakalić
pisac, Zagreb

Piše: Marijan Grakalić

Izgleda da ima potencijala kako bi nam se u Bosni osim fenomena "Zabranjenog pušenja" mogao dogoditi i fenomen  "Zabranjene arheologije" u stilu one o kojoj pišu američki znanstvenici M. A. Cremo i R. L. Thompson u istoimenoj knjizi. Ovi zagovornici povijesnog principa devolucije ljudskog roda izgleda da su dobrodošli jedino kao daleki i apstraktni referalni objekti dok sa konkretnom stvari nemaju nikakve veze. Međutim, kada se njihove interpretacije primjene na konkretna istraživanja, kao što je to napravio npr. Goran Čakić u svom tekstu o Bosanskim piramidama (vidi: http://www.piramidasunca.ba) u kojem piše da su one ostaci neke uvjetne proto-civilizacije koja je pomoću njih nastojala preživjeti nadolazeće Ledeno doba, ili kada Semir Osmanagić u njima prepoznaje tragove možebitne i znanstveno nepriznate globalne proto-kulture, onda sve to postaje pravi i realni problem. Naravno, ne ulazimo ovdje u znanstvenu verifikaciju takvih ideja, već jedino konstatiramo da su u kulturološkom smislu ideje jedne pradavne proto-kulture odavno prisutne, i da njihovi aktualni akteri imaju svako pravo isticati svoje verzije tih i takvih paradigmi. Ideju proto-civilizacije naravno ne nalazimo samo u tzv. alternativnoj supkulturi ili literaturi sa marginalnih područja već i kod autora kao što je npr. legendarni poznavatelj azijskog mišljenja i religija prof. Čedomir Veljačić iz Sarajeva, koji svoju kapitalnu knjigu "Razmeđa azijskih filozofija" započinje razmišljanjem drevnim proto-kulturama i civilizacijama i njihovim mogućim devolucijama. U neku ruku i brojni mitovi o tzv. Zlatnom dobu, Edenu, Raju, Shambali, o cikličkom kretanju povijesti i usponu i padu čovjekova duhovnog svijeta iz savršenstva u mrak Kali Juge (tamnog doba, kaljuže) sustavni su dio svjetske mitološke i poetičke baštine i u sebi reflektiraju  dio ljudskih strepnji i nadanja. Za drevne je Helene upravo područje Zapadnog Balkana pa i Bosne (Tartara) bilo dijelom vizije Zlatnog doba prije kazne bogova i pada u prosječnost ljudskih sudbina. Zato gledajući u tom kontekstu, jednog moguće danas oživljenog obrasca mita, može se nazrijeti i neka implicitna logika u nastojanju da se prvenstveno mito-arheološki i kulturološki fenomen Bosanskih piramida rastumači i u svijetlu novonadošlih i od nekih znanstvenika proskribiranih teorija devolucije. Uostalom, gdje su danas ona drevna i moćna kraljevstva i njihova civilizacija,  kultura i duhovnost? Tek sjene tih kultura dopiru do nas iz razvalina gradova i palača, iz često grandioznih a sada bezimenih grobova i mastaba, dok se o snovima i nadanjima tih davnih ljudi tek nagađa i pogađa pri mukotrpnim pokušajima dešifriranja umrlih jezika i simbola. Mnogo je izgubljenih tragova u bespućima povijesne zbiljnosti da u tome ne bi moglo biti prostora i argumenata za devolucijske fragmente u jednoj općoj povijesti svijeta, pa tako i propast neke možebitne drevne kulturne zajednice na prostorima Balkana gdje su i inače mnoge evidentirane a danas više nema žive ostavštine njihovih pregaoca i stanovnika i nije neko pretjerano iznenađenje.

Osjetljivost ovog pitanja leži izgleda ponajprije u političkoj dimenziji kulturnog i historijskog eskapizma koji potresa sve zemlje Balkana posljednjih desetljeća, a posebno one novonastale, kojima pitanje autohtonosti i osobite i vlastite povijest nije tek pitanje iščitavanja historijskih čitanki i stručnih rasprava već često i dnevni modus vivendi nacionalnih politika i njihovih institucionaliziranih nositelja. Posebno na području Bosne i Hercegovine, gdje se sukobljavaju ambicije i maštarije tri, donedavna zaraćena naroda, ideje nacionalne povijesti nadilaze poštenje intelektualne i povjesničarske rasprave, i ulaze u područje gdje ne treba očekivati niti elemente morala ili etike – u područje politike. Naravno, da jedna po svemu radikalna i nacionalno neopterećena ideja to jest hipoteza da u Bosni postoje prve ili točnije najveće europske piramide, nikako ne uklapa u ideologije prožete lokalnim mitologemima u jednoj politikom zadojenoj znanstvenoj zajednici odnosno nekim njenim akterima. Ona je osuđena već kao ideja, bez obzira na neke rezultate iskapanja i njen ustvari posve marginalno alegorijski i supkulturni  karakter, i to zato što je u samom krojenu heretička i nedisciplinarna za bilo koji klasični znanstveni obrazac ili mišljenje koje si prisvaja pravo jedinog i jedinstvenog tumača istine i povijesti. Naime, pozivajući se na tradiciju teorijske baštine new age mišljenja i vizija tzv. alternativne paradigme što su uglavnom rezervirane za rubriku "na rubu" ili slično, ona daleko odskače od uobičajenih šablona kojima se bavi aktualna mimikrija znanstvene percepcije rane povijesti Bosne a koju sada možemo iščitavati u stotinama stranica novonatiskanih knjiga, to jest radova, koji bi da dokažu nedvojbenost same te povijesti i prije same "povijesti". Razne su tu ideje, recimo da su Bošnjaci bili Muslimani i prije otomanske okupacije, ili da Hrvata u Bosni i Hercegovini i nije bilo kao etničke zajednice prije 19. stoljeća, itd. Uz to, najranijih pisanih izvora o povijesti Bosne i bosanskom narodu (Profireogenetovi "Dobri Bošnjani") još uvijek je tako malo tako da se često barata pretpostavkama i hipotezama, stvari se dokazuju posrednim i iz treće ruke izvorima, a tumačenja i interpretacije nadolaze u svakojakim verzijama i motivima. Dapače, aktualna je podjela i na nove i stare povjesničare Bosne, naravno, sa ciljem da se ovi noviji afirmiraju kao tumači onih koji su ili čija su mišljenja preživjela svoj politički ili kulturni rok trajanja (npr. Rački i Truhelka), iako se iz toga još ne naslućuje što će biti i krajnja "znanstvena istina" o tom složenom i važnom pitanju. Sigurno je jedino to da se formira jedan novi kadar tumača i novoobrazovanih misionara "bosanske povijesti" a na tragu prvenstveno političke percepcije jedinstvene Bosne i Hercegovine kojima otvaranje fantastičnih pitanja piramida i nekakvih "Proto-ilira" i njihove možebitne "civilizacije" koja je k tome još i devolucijskog konteksta, predstavlja kap koja je prelila čašu. Naprosto, smetnja je to prevelika za jednu tako složenu situaciju u kojoj se budućnost treba "zaraditi" strogo kontroliranima povijesnim natpisima, i gdje ideja multikulturalnosti tog prostora ustvari možda i nije shvaćeno kao izvorna ideja, već tek puko simboličko sredstvo za postizanje cilja. Stoga i povik novih misionara bosanskih povijesnih istina protiv "najezde" tzv. alternativaca iz hrvatske ima u principu politički a ne tek kulturološki karakter. Na taj način, daleko odmaknuti od onog izvornog logosa koji bi htio jednu slobodnu i otvorenu znanstvenu percepciju kao meritum razmišljanja i istraživanja, egzistencijalne šablone nekih promotora bosanskohercegovačke naučne stvarnosti okvir su i kočnica izgleda svakog inteligentnog i od političke dimenzije odmaknutog zaključka. Tako, neki akteri nove paradigme bosanskih povijesnih vizija insistiraju u svome otvorenom pismu Visokom predstavniku EU u Bosni i Hercegovini, gospodinu Shwarz Schillingu da obustavi radove na arheološkom projektu kod Visokog.

(http://feral.mediaturtle.com/look/weekly1/article_sngl.tpl?IdLanguage=7&IdPublication=

1&NrArticle=15538&NrIssue=1121&NrSection=1&ST1

=text&ST_T1=teme&ST_AS1=1&ST_max=1)

Jedan od ključnih argumenata "Otvorenog pisma" jeste i ukazivanje kako fenomen Bosanskih piramida između ostalog spada u kontekst onih fenomena kakvo je ukazanje Gospe u Međugorju. Zato, ti potpisani javni djelatnici i naučnici, zahtijevaju da se taj fenomen silom autoritete gospodina Visokog predstavnika, dakle, naprosto ukine i da više ne postoji. Ipak, izgleda kako se radi o fenomenu koji ne da nije zaustavljiv već nadilazi ikakve mogućnost gospodina Visokog predstavnika da izvrši njegovo dokidanje,  isto kao što fenomen Gospe nadilazi izgleda zemaljske i nebeske kompetencije samog Vatikana. Dakle, niti Vatikan može "zaustaviti" fenomen Gospe, niti Europska Unija ima kompetencije znanstvenog ili još bolje duhovnog vrednovanja fenomena Bosanskih piramida. U krajnjoj liniji, ne miješajući se u te stvari, gospodin Visoki predstavnik upravo provodi istu politiku koju zemlje članice provode u Fatimi, Lurdu ili Pompejima ili Stonehangeu. Dakle, u emancipiranim modernim državama sloboda vjere ali i sloboda znanstvenog istraživanja je jedan od temeljnih principa na kojima te države počivaju. Da li netko vjeruje u Gospu, Krishnu ili to da su piramide hramovi energije, sigurno nije stvar kojima će se baviti ili se bave politički dužnosnici.  Dapače, brojne konvencije i pravne stečevine Europske unije upravo naglašavaju odvojenost vjere od države, ali i potrebu autonomnosti znanstvenih istraživanja i razmišljanja, počevši od tradicija autonomije već svakog pojedinog Sveučilišta, pa i mnogih drugih institucija. ostavljajući ta pitanja u domeni znanstvenih i duhovnih  vrijednosti i kompetencija. No, u Bosni se kao i prije, traži da odluka bude politička. U nedostatku prije djelotvorne i egzekutivne uloga prijašnjeg Centralnog Komiteta BiH, sada se ista uloga idejnog policajca nudi gospodinu Schwarzu Schillingu. Naravno, da nema njega valjda bi se ponudila nekom drugom, ili trećem, možda i nekom od politički institucionaliziranih potpisnika pisma (?).

Fenomen hipotetičke piramide potvrđuje se, dakle, zbog svega rečenog, kao kompetentno političko pitanje iako na način jednog , nažalost, apsolutno retrogradnog čina. Taj posve retrogradni i duboko anti-naučni čin ogleda se i u još jednoj "sitnici". Naime, brdo Visočica pored mjesta Visokog za koje je Semir Osmanagić pretpostavio (ne jedini) kako je ustvari piramida, te ga počeo istraživati a na osnovu prethodno napravljenih satelitskih snimki snimljenim od američke agencije NASA, jasno je naglasio kako on i Fondacija koju je osnovao istražuju hipotezu o toj mogućnosti. Ta je hipoteza od strane jednog dijela BIH naučne javnosti odmah odbačena i proglašena zabludom, pa se onda agitiralo prema drugim europskim, prvenstveno arheološkim krugovima, da se ona u korijenu suzbije i proglasi nevrijednom. U tom kontekstu imamo i nedavno priopćenje Europske arheološke federacije koja  traži "zabranu iskapanja" ponavljajući fraze nekih bosanskih arheologa da se time "uništava" bosansko arheološko nasljeđe, odnosno stari srednjovjekovni kastrum Visoki koji se nalazi na vrhu Visočice. Ipak, prošle godine inspekcija Komisije za očuvanje nacionalne baštine ustanovila je kako iskapanjima Fondacije ostaci drevnog Visokog nisu ni na koji način ugroženi. Sam srednjovjekovni kastrum Visoki od kojih je danas ostalo tek nekoliko desetaka metara kamenih zidića, od bitnog je značaja za Bosnu i Hercegovinu jer je nekada bio sjedište prve Bosanske države. No, kako od tog kastruma nije ostalo mnogo, njegova je vrijednost danas prvenstveno simbolična. Iako smo već prije na ovom blogu naveli tekst gospodina Kreševljakovića koji opisuje arheološka istraživanja Visokog, naglasimo ovdje jednu činjenicu. Naime, dr. Pavo Anđelović koji je osamdesetih istraživao Visoki u sondi cca 1x1.50 m, na dubini oko tri metra pronašao je nekoliko ostataka opeka, pa se na osnovu toga, došlo do hipoteze kako je tu nekada bio rimski grad odnosno utvrda. Na osnovu tih cigli, dr. Anđelić iznio je hipotezu kako je moguće da je nekada tu bila rimska utvrda. Isto tako, na osnovu satelitskih snimki, Osmanagić je iznio hipotezu kako je cijelo brdo ustvari neka piramidalna konstrukcija. Doduše, postoji i mišljenje, dakako hipotetičko, kako je sama rimska utvrda ako je ikada i bila na Visočici, ustvari nastala na mjestu ilirske gradine. No za to ima još manje dokaza jer su te gradine građene tonama i tonama kamenja od kojih danas nema nikakva traga ni glasa. Kako bilo, neobično je da se jednome dozvoljava znanstveno i konkretno verificiranje hipoteze a drugom ne dozvoljava, dapače, čak se nastoji političkim putem isključiti iz svake javnosti. Bosna je zemlja u kojoj je nastao čuveni novovalni bend "Zabranjeno pušenje". Za pušenje kako tako, ali ono "zabranjeno" izgleda da tamo ostaje posve dijakronično…

Piše: Marijan Grakalić

Posve je sigurno kako se problem bosanskih piramida može osvijetliti i iz jednog drugog ugla, malo više problemski, ali sigurno objektivno.

Kapitalan prigovor Osmanagiću jeste njegovo insistiranje i okvir u kojem on iznosi svoja razmišljanja - a to je alternativna historija kao sastavni dio opće new age scene i korpusa modernog društva. Posve normalno, arheologija i njeni znanstveni protagonisti, ne mogu prihvatiti uključivanje takvih mišljenja i postulata, hipoteza i zamisli u sklop iole ozbiljnih i relevantnih istraživanja. Međutim, s druge strane i sama arheološka scena i literatura itekako je u jednome dijelu spekulativna, i uopće nije neobično kako ugledniji arheolozi o pojedinim fenomenima daleke prošlosti imaju posve oprečna i različita mišljenja. Naravno, oni ne stoje na stanovištu "pričešća" čovjeka i drevnih civilizacija navodno naprednim kozmičkim posjetiocima ili slično. Dapače, oni sva takva razmišljanja uglavnom opravdano izvrgavaju analizi i kritici. Ipak, u samoj biti arheologije u danima njene pojave i evolucije u znanstvenom svijetu njen osnovni motto bilo je traganje za "izgubljenim civilizacijama", "mitskim kulturama", "izgubljenom blagu prošlosti", i tak dalje. Vremenom i razvojem arheologije, njenih znanstvenih pod disciplina i prirodnih znanost koje su to pratile, dogodilo se i normalno reinterpretiranje objekta i cilja istraživanja pa one početne "romantične" fraze danas zamjenjuju više sofisticirane i pojmovno određenije teme.
Razvoj same znanosti zasigurno je odgovorio i odgonetnuo mnoge tajne prošlosti. Ukinuo mnoge tabue i predrasude, promijenio "gotove povijesne istine" i osvijetlio povijest na mnogo novih i vrijednih načina. Isto tako proširujući taj krug znanja proširilo se i polje novih nedoumica i upita, diskutabilnih stvari i razmišljanja, često i spekulacija koje prelaze stručne i znanstvene okvire.

U kontekstu tog prodora znanosti prema novim znanjima događa se često i petrifikacija onog izvornog i avanturističkog nagona, oduševljenja, da se spoznaju i otkriju neviđene i nikad prije viđene "tajne" davnih vremena. Tako fenomen piramide postaje i ostaje jedno od najplodonosnijih polja susreta arheologije, alternativne historije, mistike i svakojakih spekulacija.

Razlog tome dakle nije težnja da se "prevari kalif" ili "prodaju muda pod bubrege" (kako prozaično taj fenomen objašnjavaju neki klinci na svojim blogovima), već je to dio jednog općeg trenda da se na jedan drugačiji i alternativan način pokušaju naći odgovori na pitanja na koja znanost (arheologija) nije odgovorila dovoljno ubjedljivo i o kojima sama spekulira.

Dr. Hawas, šef egipatskog Komiteta za starine, smatra da su egipatske piramide izgrađivali Egipćani i da su oni to radili zato jer je izgradnja piramide, citiram - bila nacionalni projekt egipatske države toga doba. To znači da je izgradnja takve građevine bila neka vrsta nacionalnoga kulta u koji su bili uključeni svi slojevi egipatskog društva, a izgradnja je omogućila razvitak graditeljstva, astronomije, matematike i svega drugoga. Ako se u tom kontekstu sagleda Osmanagićeva hipoteza kako je struktura kraj Visokog  - "Bosanska dolina piramida" koju su gradili "proto-iliri", tada je za pretpostaviti da bi sljedeći tu i takvu logiku moguća ili navodna proto-ilirska država (zajednica) to radila iz istog razloga, dakle kao projekt nacionalne veličine i razmjera. Ova ideja osporena je od prof. Imamovića i prof. Govedarice, iako je zavodljiva i u suštini ima isti znanstveni temelj kao i Hawasova. No, za razliku od Hawas koji ima bogatu egipatsku arheološku ostavštinu kojom može potkrijepiti svoju hipotezu, u Bosni imamo malo toga što bi moglo ukazati na drevnu i naprednu civilizaciju. Teza kako je Bosna nedovoljno arheološki istražena, pobija se recimo Arheološkim almanahom BIH u sedam knjiga koji govori da je Bosna itekako arheološki istražena. U nedostatku realne evidencije stižu i para-evidencije koje ustvari i nisu ozbiljne (iako ih neki i s ove i s one strane uzimaju ozbiljno).

   Sl.2. Kamen s urezanim simbolima. Visoko, BIH.

S druge pak strane, upravo Visočka dolina i njena okolica mjesto su mogućih najvećih evropski neolitskih naseobina (Okolište, kamenolom u Butmiru), i tamo se sprovode velika i značajna arheološka istraživanja. Pišući o Sopotskoj i Vinčanskoj kulturi i neolitskim migracijama, prof. Srejović ukazao je da i prilikom migracionih valova koji su zapljuskivali taj dio Balkana, granice utjecaja neolitskih kultura često ostaju iste i nakon asimiliranja ili adaptacije pridošlica odnosno domorodaca. Izgleda da se upravo na izvoru te autohtonosti i formiraju u jednom dijelu u najstarije domicilne proto-antičke kulture (Papazgolu) ta da u svakom slučaju i posve neupitno - cijelo to područje ima višemilenijsku naseljenost. Tome u prilog govore i drevne trgovačke komunikacije koje su npr. Hvarsku kulturu na Jadranu povezivale dolinom Neretve i Bosnom sa Podunavljem i kulturama na sjeveru. Nalazi (Germanica, 1947.) dvije mikenske vaze iz x.st.p.n.e. nedaleko Sarajeva također upućuju na relevantnost područja za kulture onog vremena.

Ukoliko se nezavisno opet verificira da su ploče koje je Osmanagić otkrio na Visočici lijevane (a za tunele sada već pouzdano stručnjaci tvrde da su umjetno napravljeni i da nisu rudnici), tada ćemo biti pred pravo zagonetkom. Naravno, ne toliko fantastičnom već više "znanstveno-fantastičnom". Tome u prilog idu i izjave egipatskih geologa i arheologa koji su posjetili Visoko na poziv g. Osmanagića i u njegovim iskapanjima vidjeli vrijedne arheološke nalaze i istraživanja.

Na kraju, ako je za drevni Egipat izgradnja piramide bila bitni Nacionalni Projekt, naravno da je onda otkopavanje takvog Nacionalnog projekta u srcu Bosne prvenstveni nacionalni projekt Bosanske politike - jer to i jeste politika. Zato je i posve razumljivo oduševljenje svih struktura i nacija, te religijskih zajednica Bosne i Hercegovine tom idejom i mogućnosti ( iako je ona već i kao ideja bila  izvrgnuta kritici i napadima nekih znanstvenika).

Konačno, mislim da su sve ovo gotovo nezaobilazni momenti koji upućuju na to da nastavkom radova g. Osmanagić dokaže ili opovrgne vlastitu hipotezu.