Ponos i predrasude

Ljubav u doba homofobije

Nedavno su u Zagrebu boravili francuski novinari koji su radili veliku reportažu za Tetu, najpoznatiji tamošnji gej časopis, o tome što ulazak u Europsku uniju znači za našu LGBT zajednicu, a među sugovornicima na tu temu sam se našao i ja. Unatoč vječno kritičkom stavu, veći sam dio razgovor s Francuzima proveo navodeći brojne primjere poboljšanja situacije za LGBT osobe u Hrvatskoj, odnosno ponajviše Zagrebu, u čemu je doista značajnu ulogu proces približavanja Uniji, bez kojega – primjerice – sigurno ne bi imali tako dobar i u praksi primjenjiv Zakon o suzbijanju diskriminacije. Iako je na Balkanu pomodni refleks žaliti se kako su stvari grozne i postaju sve gore, kada je riječ o pravima LGBT građana i građanki Hrvatske, protekle su godine bile vrijeme značajnog napretka, te nisam imao namjeru francuskim čitateljima ponuditi sliku Lijepe naše kao isključivo mračne, nasilne, homofobne države, nego sam se namjerno usmjerio na sve pozitivne aspekte društvenih promjena, kojih doista nije malo.

No, spletom ne baš iznenađujućih okolnosti našao se par Hrvata koji je francuskim novinarima pokazao i primitivnu stranu Hrvatske, u roku od jedne minute autentično pokazavši kako to izgleda homofobija kod nas. Bila je nedjelja kasno poslijepodne, dan zagrebačkog prosvjeda protiv ćirilice (?!), kada smo se čovjek kojeg volim i ja našli s francuskim novinarima ispred HNK, koji su nas željeli na toj lokaciji fotografirati za svoju reportažu. Tražili su da se ponašamo kako bi se i inače ponašali u javnosti - što u osnovi znači da se nismo držali za ruke, ljubili ili pretjerano grlili. U jednom smo trenutku sjeli pored Zdenca života i polako dopustili da nam se isprepletu prsti, ali se hrvatska stvarnost vrlo brzo umiješala u ovaj trenutak nježnosti. U blizini su sjedila dvojica srednjovječnih muškaraca s konzervama jeftinog piva u rukama i brojnim šahovnicama na odjeći, koji su počeli dobacivati: 'Vidi ih, kao žene! Pederi! Pa zar vas nije sramota!' U trenutku smo morali odlučiti hoćemo li nešto odgovoriti tim primitivnim homofobima, što bi možda izazvalo i fizičku agresiju s njihove strane, na koju smo doduše odavno spremni uzvratiti jednakom mjerom. Pitali smo poluironično francuske novinare hoće li biti na našoj strani ako nas homofobi napadnu, no oni su savjetovali da jednostavno odemo, što smo ubrzo i učinili, praćeni s još par sočnih homofobnih uvreda.

Istospolna ljubav na udaru homofoba

U pitanju je bio paradigmatski trenutak, kakav su doživjeli ili kakvog se opravdano plaše svi istospolni parovi u Hrvatskoj, trenutak u kojem si svakakav ljudski škart uzima za pravo procjenjivati tuđu ljubav, uskraćivati joj pravo na izražavanje, komentirati je pogrdno ili čak ići fizički uništiti. Uostalom, u medijima proteklih mjeseci najviše praćen homofobni napadi u Zagrebu su se dogodili baš gej i lezbijskim parovima, čiju je ljubav netko uzeo sebi za pravo smatrati bolesnom i tu bolest 'izliječiti' svojim stisnutim šakama. I to je širi društveni kontekst u kojem se u Hrvatskoj događaju ljubavne priče LGBT osoba, uvijek pod prijetnjom nasilja okoline, odbacivanja od strane obitelji, nejednakog tretmana na radnom mjestu i pregršt drugih vanjskih prepreka kojih heteroseksualni parovi nisu ni svjesni, niti većinom mogu zamisliti da im se dogode. O bračnim pravima da ne govorim.

Paradoksalno je što se od homofoba može redovito čuti kako pederi nisu sposobni za ljubav, nego samo za jebanje (iz čega se može iščitati i određena vrsta zavisti heteroseksualaca koji bi više seksa ali ih žene smatraju odbojnim pa ništa od toga), da bi se istovremeno od strane tih istih homofoba učinilo sve da se ljubav dva muškarca ili dvije žene onemogući, ponizi i ugrozi. Može se i unutar LGBT zajednice čuti taj autohomofobni stereotip, koji bez problema demantira realnost, a rezultat je toga što su neki homoseksualci povjerovali heteronormativnoj propagandi o tome kakvi bi trebali biti. Meni se čini baš suprotno – s obzirom na to koliko je stigmatizacija istospolne ljubavi i diskriminacija LGBT osoba u Hrvatskoj, broj gej i lezbijskih ljubavnih parova, uključujući i one u dugogodišnjim vezama, koje poznajem inspirativno je velik. Ljudi se vole iako ih mnogi nitkovi mrze.

Već godinama su u ljubavnoj vezi i dvojica prijatelja koje sam sredinom ožujka posjetio u Parizu, gdje žive oko tri godine. Tamo su zahvaljujući svojem izvrsnom akademskom uspjehu (jedan je na doktoratu iz francuske književnosti a drugi iz molekularne biologije), s time da razlog odlaska iz Hrvatske nije bio tek nastavak obrazovanja, nego i potrebe da se živi jedan normalan, pa i dosadan život. Dosta im je bilo toga da ih se napada na ulici, da se ne mogu kad požele poljubiti, da se njihova ljubav umanjuje i ne dobiva poštovanje kakvo zaslužuje, da – iako godinama zajedno u stabilnoj vezi – nemaju nikakva prava niti zaštitu države. Obojica su prošli one Povorke ponosa na koje su letjeli Molotovljevi kokteli, osjetili su i često ravnodušnost heteroseksualne okoline na diskriminaciju kojoj su izloženi, hrvatska im je policija, nakon što su ih napala trojica homofoba, ispostavila prekršajnu prijavu za remećenje javnog reda i mira. Ukratko, u Hrvatskoj im se zbog toga što se vole i što su zajedno većinom događalo nešto loše. Njihovim odlaskom u Pariz oni su samo dobili, a hrvatsko je društvo izgubilo dva vrhunska stručnjaka u nastajanju ali i dva savjesna građanina koji su bili i aut i ponosni mnogo prije nego je to postalo većinski poželljno u Zagrebu. Hoće li se vratiti u Hrvatsku kada završe svoje doktorate ne znam, ali znam da obojica zaslužuju bolje od onoga što im trenutno ovo društvo nudi. No nije važno, jer ako Hrvatska njih ne treba, oni nju trebaju još manje.

Zašto je i mimimum ljudskosti nedostižan homofobima?

Nevjerojatne su prepreke koje se pred istospolnu ljubav postavljaju u našem društvu. Neki pristaju na to da pred javnošću glume prijatelje ili cimere, neki se nadaju da će možda jednoga dana za nedjeljnim ručkom biti mjesta i za njihova partnera/icu. Neki kriju koga vole od vlastitih roditelja, jer im prijeti najstrašnije iživljavanje pod egidom roditeljske ljubavi ako bi se saznalo. Neki se ne usude nikada u javnosti podragati, a oni koji se usude mogu očekivati šaku u zube. Neki na poslu paze da pričaju neodređeno o spolu osobe koju vole, neki se moraju natezati sa bezobraznim susjedima koji si uzimaju za pravo suditi ljubav dvije odrasle osobe. Neki se, iako se ne skrivaju u javnosti, ipak refleksno trznu kad ih partner/ica zagrli, jer su već naučili prvo pogledati na sve strane prije nego se odluče na javno izražavanje nježnosti. Neki su se uvjerili kako je jako vulgarno ljubiti se u javnosti jer im je to uskraćeno pa je lakše proglasiti cijelu stvar nevažnom ili nepristojnom nego se suočiti s vlastitim strahom i autohomofobijom. Neki su razdvojeni državljanstvom ali nemaju nikakvu mogućnost osobu koju vole dovesti živjeti u Hrvatsku. Neki su pak uvjereni da ljubav nije za njih niti su za nju sposobni, što je vjerojatno najveća tragedija rođenja, odrastanja i života u homofobnoj sredini.

No, koliko god sve moguće prepreke bile ispunjene homofobnom mržnjom i sitničavosti, malograđanskim i katoličkim terorom, te prijetnjom nasiljem i poniženjem koja visi nad svakim istospolnim parom u Hrvatskoj, ljubav se u velikom broju slučajeva ispostavlja snažnijom i moćnijom. Ne sumnjam kako će se u budućnosti cijela nacija prigodno raznježiti kad na TV-u vidi dvoje staraca koji su desetljeća proveli u vezi i bili jedno drugom podrška i inspiracija, te pustiti suzu za te simpa dedeke ili bakice koji se, eto, vole.

Ipak, iskrenije bi u tom trenutku bilo zapitati se jeste li učinili nešto da im, bespotrebno, svojim primitivizmom zagorčate život, jer ako ste u ovom trenutku heteroseksualni Hrvat ili Hrvatica, onda najvjerojatnije ne činite ništa da podržite i afirmirate ljubav gej parova. U redu, ali bi minimum ljudskosti bio ne činiti ništa što tu ljubav ugrožava. Minimum ljudskosti je, doduše, u svemu što se tiče homoseksualnosti u Hrvata za većinu i dalje nedosanjani san. Zapravo, pokazati minimum ljudskosti prema LGBT osobama i parovima je mnogima – najstrašnija noćna mora.

Prošlo je doba nemoćne LGBT zajednice

Sredinom veljače iz znatiželje sam prisustvovao prvom okupljanju Organizacijskog odbora Povorke ponosa (OOPP) u Zagrebu, koje je već tradicionalno održano u Autonomnom kulturnom centru Medika. U osnovi me je zanimalo kakva je nova ekipa koja je preuzela na sebe organizaciju zagrebačke Povorke ponosa, kao i popratnog programa, te sam zaključio da je ova važna ljudskopravaška manifestacija u odličnim rukama. Naime, ove godine se na javni poziv Udruženja Zagreb Pride javilo dvadesetak većinom mladih ljudi, koji imaju priliku iznjedriti novu generaciju aktivista u borbi za LGBT ravnopravnost. Za OOPP su se prijavile LGBT ali i heteroseksualne osobe, ponosi pederi i lezbijke kao i heteroseksualni podržavatelji koji razumiju da se i njih tiče diskriminacija manjinskih skupina u društvu, svi zajedno na misiji da do sredine lipnja osmisle i pripreme još veću, moćniju i ljepšu Povorku ponosa u odnosu na prošlogodišnju, što s obzirom na rast broja ljudi proteklih godina predstavlja poseban izazov.

Gledajući kako se sada organiziranjem zagrebačke Povorke ponosa, koja okuplja nekoliko tisuća prosvjednika, bavi više od dvadeset ljudi me je podsjetilo na to koliko su se stvari na bolje promijenile u samo desetak godina, zahvaljujući ponajviše konstantnom angažmanu na postizanju promjena. Primjerice, 2006. godine – dakle ne tako davno – zagrebački Pride su organizirale tek četiri osobe, a na njemu je bilo samo dvjestotinjak sudionika/ca okruženih s dvostruko više policajaca. U međuvremenu je situacija obratna: OOPP uopće nema problema s privlačenjem ljudi, policije je sve manje oko Povorke ponosa, između ostaloga i zato što je u njoj deset puta više ljudi, tako da potencijalni napadači znaju kako se nije pametno zezati s ponosnim pederima dok marširaju centrom Zagreba.

Bez obzira na vječnu tendenciju Hrvata za kukanjem, hrvatska LGBT zajednica ima potpuno realne razloge biti zadovoljna onime što je postignuto u proteklih desetak godina, o čemu svjedoče konkretni primjeri. Jedan friški dolazi iz Splita, gdje je prije par dana najavljeno održavanje trećeg Split Pridea (8. lipnja), u čijoj organizaciji po prvi puta sudjeluje u LGBT udruga iz Splita, novoosnovani Rišpet. Nakon prvog Split Pridea i homofobnog nasilja kojemu je bio izložen možda je izgledalo kako sve to nema smisla raditi u drugom najvećem hrvatskom gradu (ironično tada opisanog kao 'Beograd na moru'), ali se još jednom pokazalo da se ustrajnost i odlučnost isplate, jer rezultati u bilo kojoj borbi za društvenu ravnopravnost ne dolaze preko noći, nego im trebaju godine, pa i desetljeća. Split se, kako se čini, brzo mijenja kada je riječ o položaju tamošnje LGBT zajednice, zasad najviše po tome što ona sama preuzima odgovornost za sebe, što je i najvažniji korak u cijelom procesu.

Od grada u kojem do prije par godine pedera navodno nije ni bilo (osim valjda na štajgi na Duilovu?), Split je danas mjesto s autohtonom, lokalnog LGBT udrugom, ali i serijalom partyja Plesnjaq, na kojima se LGBT osobama pruža mogućnost slobodnog izražavanja svojeg seksualnog identiteta (plus plesanje s istospolnim partnerima, što je uvijek super aktivnost) bez straha od nasilja ili homofobnog dobacivanja. Naravno, sve to su tek počeci, i ne treba sumnjati u brojne prepreke na putu, no vjerojatno se ta promjena u Splitu ne bi tako brzo zakotrljala bez odluke Iskoraka, Kontre i Domina da se upuste u organiziranje Split Pridea.

Rijeku očekuje prva Povorka ponosa

Zanimljive se stvari događaju i u Rijeci, u kojoj je ove godine također najavljena prva Povorka ponosa. Jedna od novosti je i Queer prostor u Molekuli, te pokretanje queer partyja 'Six Martinis and Blowjob', čije je drugo izdanje – nakon uspješne premijere u siječnju - najavljeno za ožujak. Ono po čemu se 'Six Martinis and a Blow Job' razlikuje od postojećih riječkih LGBT partyja (primjerice onih udruge LORI) jest njegova otvorenost za svaku prijateljski nastrojenu publiku, kao i fotografiranje atmosfere, što je inače uobičajena praksa svakog standardnog partyja ili kluba na svijetu, samo što se u hrvatskom homoseksualnom kontekstu dugo vremena izbjegavalo zbog pristajanja na nasilje ormara. Ukratko, potiče se otvorenost te miješanje gej i strejt publike, što pomaže oslobađanju obje strane, te boljoj zabavi.

To se već pokazalo istinitim iz zagrebačke perspektive, s obzirom na partyje Zbeletron i Partycipacija, koji se održavaju redovito već četiri godine i okupljaju miješanu publiku, iako su oboje jasno označeni kao prvenstveno LGBT događanja. Zapravo, infrastuktura za podnošljiv život LGBT osoba u Zagrebu je bolja danas nego ikada prije – može se izaći na gej mjesta poput Dramatica, Hotpota i Rusha, ali i na druga mjesta koja su gay friendly, poput kluba Sirup ili partyja u Tvornici. Može se otići na piće u više gradskih lokala i bez straha razmijenjivati nježnosti s istospolnim partnerom/icom. Ne tako davne 2008. u Zagrebu pak nije bilo niti jednog gej mjesta za izlazak, a otvoreni LGBT party nije bilo moguće organizirati. Kulturni je život također redovit i raznolik, zahvaljujući i deset godina festivala Queer Zagreb, koji i nakon samoukidanja nudi bogat kulturno-umjetnički program. O LGBT temama se raspravlja javno, i na tribini Roza hipnoza u Književnom klubu Booksa (malo reklame i obznanjivanja sukoba interesa: koju moderiram), a očekuje se i otvaranje prvog zagrebačkog LGBT centra u Petrinjskoj ulici, koji pokreću Iskorak i Kontra. Medijsko praćenje LGBT tema se također značajno popravilo, pa se i sve više lezbijki i gejeva može vidjeti u novinama i na TV-u, čega je nedavno inspirativan primjer bio nastup transrodne osobe na '8. katu' kod Daniele Trbović.

Zagreb ima dobru LGBT infrastukturu

LGBTIQ udruge pak pripadnicima LGBT zajednice nude pravnu i psihološku pomoć, primjerice Zagreb Pride održava redovite grupe podrške za queer mladež, ali i gej roditelje. Iako je ulično (i svako drugo) nasilje i dalje prisutno u glavnom gradu Hrvatske kada se LGBT osobe usude biti vidljive, sve više njih se usuđuje i odbija skrivati pred homofobijom, zahvaljujući čemu će za par godina biti potpuno uobičajeno vidjeti dva dečka kako se drže za ruke dok hodaju Trgom bana Jelačića. A velika je razlika i u reakciji na nasilje kada se ono dogodi: prije se napadnuti većinom nisu uopće usuđivali stvar prijaviti policiji, dok se danas to u većini slučajeva podrazumijeva. Rezultati nisu izostali, što dokazuje i primjer napadača na lezbijski par s Trešnjevke, koji je zahvaljujući hrabrosti i upornosti napadnute djevojke – spremne i da sve ispriča medijima, kao i da se suoči sa sudskim procesom – dobio zasluženu zatvorsku kaznu.

Taj slučaj savršeno svjedoči o velikoj promjeni na bolje, i to iz više perspektiva. Prvo, LGBT osobe su (barem u Zagrebu) mnogo više osnažene i spremne na borbu, a i policija je mnogo osjetljivija na zločin iz mržnje, zahvaljujući i edukaciji aktivista. Promijenjeni su i zakoni, pa se sada više ne može dogoditi da napadnuta LGBT osoba bude, zajedno s nasilnim homofobima koji su je napali, optužena za remećenje javnog reda i mira, kao što se dogodilo mojim prijateljima kada su ih zaskočili homofobi na Tomislavcu 2007. Još indikativnije je i da je napad na lezbijski par na Trešnjevci odjeknuo diljem Hrvatske, inspiriravši između ostaloga i pulske srednjoškolce da naprave predstavu o homofobiji. Naravno, predstavu je ravnateljica gimnazije onda zabranila, što je loša pedagogija, ali i očekivan postupak. Ono što je potpuno neočekivano i vrlo pozitivno jest da se ekipa srednjoškolaca odlučila uopće baviti ovom tematikom, što je prije pet godina bilo nezamislivo, kao što će za pet godina biti nezamislivo zabraniti predstavu koja tematizira homofobiju.

Sve spomenuto (a postoji još mnogo pozitivnih primjera) ne znači da je u Hrvatskoj divno biti gej, niti da je ravnopravnost postignuta. Daleko od toga.

Pouka je ova: aktivizam se isplati, promjene se događaju, a bit će sve veće i ljepše što se na njima angažira veći broj LGBT osoba i strejt podržavatelja/ica. Hrvatska LGBT zajednice nije više nemoćna niti svačiji otirač za noge (pa će otići prosvjedovati i pred zagrebačku Katedralu kad za to ima razloga), nego sve samosvjesnija i moćnija društvena skupina koja se u sve većoj mjeri uspijeva izboriti za svoje ljudsko dostojanstvo, i to unatoč snažnim otporima klerofašista i homofoba. Oni koji su svega toga svjesni će borbu nastaviti, dok će se mnogi s vremenom osvijestiti te pridružiti, možda kroz direktan aktivistički angažman a možda slobodnim izražavanjem svojeg seksualnog identiteta u vlastitoj okolini. Takav mikroaktivizam također doprinosi smanjenju homofobije i društvenim promjenama, jer je mnogo lakše mrziti neke izmišljene i od strane Crkve demonizirane pedere nego vlastitog brata ili sestru, prijatelja ili susjedu.

Čaša, dakle, nije na pola prazna, nego na pola puna.

Tuga Milanke Opačić

'Nije pitanje bi li homoseksualni parovi bili dobri roditelji, to je bespredmetno jer je za djecu važna ljubav roditelja, a ne njihovo seksualno opredjeljenje. Pitanje je je li okolina spremna prihvatiti djecu koja imaju dvije mame ili dva tate. Mi, nažalost, još uvijek živimo u jako konzervativnom, da ne kažem primitivnom okruženju. Situacija se popravlja sporo. Prihvaćanje tuđe različitosti, nažalost, ide sporo. Zalažem se za to da se istospolnim zajednicama daju sva prava. No, ako još uvijek ne mogu prošetati gradom držeći se za ruke, a da ih pritom nitko ne napadne ili izvrijeđa, onda je moje pitanje kako ćemo zaštititi djecu djecu koju bi posvojili. Moja primarna dužnost je zaštititi djecu. Tužno mi je slušati ljude koji kažu: ako budemo govorili o gay populaciji, onda učimo djecu da budu homoseksualci. Još tužnije je bilo nedavno slušati jednog zastupnika u Saboru kada je rekao: Bojim se da će mi, nakon seksualnog odgoja u školi, sino doći kući i reći: ja više nisam muško, ja sam žensko! Strašno, i protiv toga se moramo i možemo boriti jedino edukacijom odraslih i djece.'

Tako je, od riječi do riječi, na pitanje 'Rekli ste da ste protiv toga da homoseksualni parovi usvajaju djecu. Zbog čega?' u nedavnom intervjuu odgovorila Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih. Moram priznati da sam ostao dirnut tolikom tugom potpredsjednice Opačić, vjerojatno zato što je i meni sve navedeno također tužno. No, kad smo već na temi onoga što je tužno, meni je ipak najtužnije to što je Milanka Opačić - ponavljam: potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih (!!!) - na savršenoj poziciji promjeniti stvari koje rastužuju i nju i mene, ali apsolutno ništa ne čini u vezi toga. Neka me netko ispravi ako griješim, rado bih bio u krivu u vezi ovoga.

Gej roditelji već postoje u Hrvatskoj

Ako je Hrvatska, kako kaže Opačić, 'primitivno okruženje' u kojem se 'situacija popravlja sporo', pa tko je na boljoj poziciji od nje da se pozabavi ubrzavanjem popravljanja te situacije? Dapače, nije li i to njen trenutni posao, za koji joj i LGBT porezni obveznici ove države daju plaću?! Što je to Milanka Opačić učinila da se ubrza prihvaćanje različitosti u hrvatskom društvu? Sprema li se možda neka velika javna kampanja njenog ministarstva? Neka mi netko javi, molim vas, jer unatoč redovitom praćenju domaće političke scene već godinama, ja se sjetiti ne mogu.

Je li možda ministrica mladih Opačić učinila nešto za djecu koja su gej, jer ona kaže da je 'njena primarna dužnost zaštiti djecu'? Kome se to gej klinci u ovoj državi mogu obratiti ako ih roditelji zlostavljaju ili izbace iz kuće i može li se garantirati da ih u lokalnom socijalnom centru neće dočekati teta koja će im reći da su bolesnici, te da mole BDM za spas od onoga što jesu? Postoji li možda neki program koji bi pomogao gej djeci, postoji li neki program koji bi poticao na prihvaćanje gej mladih? Jesu li to nadležnosti ministrice za mlade ili nisu?

S obzirom da dugogodišnju saborsku zastupnicu Opačić, sada potpredsjednicu Vlade, rastužuje slušati homofobne ispade u Saboru, pa zašto im se nije suprotstavila kad ih je slušala u svojih nekoliko saborskih mandata? Moguće je da se moje poimanje politike razlikuje od onoga Milanke Opačić, ali mene ne zanima je li ona tugovala kad su na najodvratniji način vrijeđali LGBT osobe u Saboru, nego je li se ona tome suprotstavila. Neka me netko podsjeti, doista se ne sjećam trenutka u kojem je saborska zastupnica Opačić ustala u obranu dostojanstva LGBT građana i građanki Republike Hrvatske.

Ako je 'pitanje je li okolina spremna prihvatiti djecu koja imaju dvije mame ili dva tate', što potpredsjednica Opačić radi na tome da okolina postane spremna? Mogu li od potpredsjednice Opačić ikakvu pomoć očekivati gej roditelji u Hrvatskoj koji već imaju djecu? Njih je već primio predsjednik Ivo Josipović, je li to ikada učinila potpredsjednica Opačič? Zna li Milanka Opačić uopće da ti ljudi postoje i je li ju briga, s obzirom da stalno nešto govori protiv činjenice što su se usudili imati djecu u 'primitivnom okruženju'?

Što je ministrica mladih učinila za LGBT mladež?

Jesu li socijalni radnici u Hrvatskoj možda educirani kako pomoći gej mladima koji njihovu pomoć trebaju (a itekako je trebaju!)? Ako nisu, je li ministrica socijalne politike Opačić odlučila pokrenuti takvu vrstu edukacije te, recimo, sastaviti smjernice pravilnog postupanja u slučajevima kad gej klinca njegovi roditelji izbace iz kuće? Je li se današnja ministrica mladih Opačič oglasila kada je mlada lezbijka Ana Dragičević smještena u ludnicu protiv svih pravila medicinske profesije i ljudskosti?  Je li ministrica mladih Opačič predložila suradnju Ministarstvu obrazovanja i postojećim LGBT udrugama oko, primjerice, osnivanja grupa podrške za gej mlade u ovoj državi? Je li se možda potpredsjednica Opačić zauzela za distribuciju 'Priručnika za nastavnike/ice i stručne suradnike/ice o vršnjačkom nasilju i/ili zlostavljanju nad LGBTIQ učenicima/icama' koji je izradila riječka udruga LORI? Zna li ministrica Opačić uopće što je to Queer2Queer i u kakvim se uvjetima, s nula kuna budžeta, održava ta jedina grupa podrške za LGBT mladež u ovoj državi? Zašto nije odgovorila na pismo koje joj je upućeno u vezi toga od Udruženja Zagreb Pride; nije valjda ponoćni šoping s Ivanom Čermakom važniji?

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da je jedno veliko 'NE' u kombinaciji s još većim 'NIŠTA' odgovor na sva ova i još mnoga druga pitanja koja bi se u ovom kontekstu mogla postaviti.

Zato smo dobili tugu Milanke Opačić. I to je ono što mene najviše rastužuje – potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih koja svoje tugovanje vidi kao početak i kraj angažmana oko gej mladih i socijalnih pitanja LGBT građana ove države, te prihvaćanja gej roditelja i njihove djece u hrvatskom društvu. Pa nije ni čudo da se 'situacija popravlja sporo'!

Pobogu, HDZ- ova potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor je Zakonom o suzbijanju diskriminacije učinila više za LGBT osobe u Hrvatskoj nego SDP-ova potpredsjednica Vlade Milanka Opačić. Tuga, doista.

Bandiću je lezbijstvo uvreda

Ima jedna dobra stvar u vezi zabrane plakata za Gavellinu predstavu 'Fine mrtve djevojke', koju je prošli tjedan naredio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Dotični je još jednom podsjetio na svoju latentnu homofobiju, koja već godinama obilježava njegovo političko djelovanje, iako se ne bih iznenadio da Bandić sam to baš i ne shvaća (moguće je da s majčinim mlijekom nije posisao i afirmativan stav prema LGBT osobama?). Ili ga jednostavno nije briga, kao i u vezi mnogih drugih stvari, poput poštivanja demokratske precedure, umjetničke slobode, transparentnosti trošenja gradskog novca i sličnih 'sitnica' koje u Bandićevom vječno paradnom delanju ne igraju važnu ulogu.

No, zato bi LGBT građanima i građankama Zagreba itekako trebalo biti važno što o njima i njihovim pravima misli gradonačelnik, kao i što je konkretno učinio da se položaj LGBT osoba u glavnom gradu popravi. Zato je Bandićeva cenzura plakata za 'Fine mrtve djevojke' dobar podsjetnik da glas za Milana Bandića na lokalnim izborima za četiri mjeseca ujedno predstavlja i glas protiv LGBT ravnopravnosti u Zagrebu, za koju aktualni gradonačelnik nije učinio ni približno dovoljno, ako išta. Između ostaloga, njegove su gradske službe – a koje očito više nisu u stanju samostalno donijeti niti jednu relevantnu odluku – godinama sustavno opstruirale zagrebačku Povorku ponosa, čemu sam i osobno svjedočio.

Primjera Bandićevog poslovično prefriganog i homofobnog delanja ne manjka, no za početak krenimo od trenutnog kraja, odnosno dvije zagrljene Gospe na plakatu Studija Cuculić. Jer, što je tu zapravo uvreda, o kojoj su se rastrubile klerikalne udruge? Pa, lezbijstvo je uvreda. Biti lezbijka je uvreda. Biti lezbijka je, dakle, nešto toliko odvratno, bezobrazno i gadno da suptilno sugerirano stavljanje Marije u takav kontekst izaziva kod vjernika povraćanje, a ta gnjusoba podrazumijeva i javnu kampanju za zabranu plakata isključivo zbog njegova lezbijskog konteksta. Nije ni potrebno interpretirati motive klerikalnih aktivista iz udruge Vigilare, jer je jedan od njih (stanoviti Ivan Mihanović) u izjavi za dnevnik 21. stoljeće sve jasno rekao: 'Prikazom dviju Bogorodica u zagrljaju aludira se na lezbijski odnos, a on je omalovažavajući i uvredljiv za vjerske osjećaje.' Tom se stavu očevidno priklonio i gradonačelnik Bandić, koji je onda naredio zabranu plakata s tim groznim lezbama, koje oči stanovnika Zagreba ne smiju gledati.

Odgojio bi kćer da ne bude lezbijka!

No, nije to prvi puta da su zagrebačkom gradonačelniku lezbijke problem. U svojoj neuspješnoj kampanji za predsjednika – koja je sadržavala impresivnu količinu gafova i blamaža – Bandić je izjavio kako bi svoju kćerku, da je kojim slučajem ljubiteljica žena, odgojio da ne bude lezbijka. Nije doduše precizirao kojim metodama, elektro-šokovima ili možda molitvom, ali je vrlo jasno pokazao da od svojih potomaka očekuje i prihvaća jedino heteroseksualnost. Ukratko, fotografiranje s notornim Tomislavom Merčepom je u redu, lezbijstvo baš i ne.

Svoj odnos prema pravima LGBT sugrađana Bandić je pokazao još 2005., kada je gostovao u tada popularnoj emisiji 'Piramida' na HTV-u, u čijoj je prvoj sezoni bio pobjednik. Tada je na temu zagrebačke Povorke ponosa, u tom trenutku skoro pa uništene zahvaljujući lošoj organizaciji, Bandić glumio svoju standardno neuvjerljivu toleranciju, te velikodušno rekao da je ne bi zabranio, te je usporedio s okupljanjem ljubitelja komaraca. Gradonačelnikova logika, iako u tom trenutku vjerojatno nije bio pod gasom, išla je ovako: ako se u Zagrebu smiju okupiti i ljubitelji insekata, pa onda mogu i pederi. Hvala mu velika, s takvom podrškom nisu potrebni neprijatelji.

A kada se 2007. počelo raditi na revitalizaciji Povorke ponosa (čemu sam i ja pomalo pridonio), koja je onda u nekoliko godina s 300 skočila na 3000 sudionika, od gradskih vlasti su dolazile samo opstrukcije. Jedva su na Trg bana Jelačića, unatoč poštivanju prijavne procedure, izvješene zastave duginih boja, čemu je prethodilo prilično neugodno natezanje s nadležnim gradskim službama, koje očito nisu bile u stanju smisliti formalni razlog kojim bi odbile zahtjev Udruženja Zagreb Pride, ali su itekako bile spremne zavlačiti i odugovlačiti. Nakon toga se Organizacijski odbor Povorke ponosa svake godine susretao s nekom novom gradskom opstrukcijom, poput one kada se 2010. htjelo Povorku poslati na pločnik. Kako se asfalt zagrebačkih ulica ne bi uvrijedio jer po njemu hodaju pederi i lezbe?

Opstrukcije zagrebačke Povorke ponosa

I dok je zagrebačka Povorka ponosa od 2007. do danas rasla, smanjivao se ionako skromni iznos od 15 tisuća kuna kojim je ova manifestacija financirana od strane Grada Zagreba. U 2012. godini je Gradski ured za kulturu, unatoč tome što je projektni prijedlog dobio najbolje ocjene nadležnog Stručnog vijeća, odlučio za Povorku ponosa odobriti točno nula kuna. Osim institucionalne homofobije gradskih vlasti, to je bio i pokazatelj da Milan Bandić jako dobro pamti sve one koji se o njegovom delanju kritički izražavaju, što zna ne samo Zagreb Pride, nego i međunarodno priznati festival Queer Zagreb, koji su gradske vlasti također financijski šikanirale s vremena na vrijeme, pa se prošle godine samougasio. O 11 milijuna koji su prošle godine zamračeni u gradskom kulturnom proračunu da ne govorimo.

Čini se u tom kontekstu uzaludno navoditi suprotne primjere drugih velikih europskih gradova i socijaldemokratskih gradonačelnika, odnosno njihova odnosa prema svojim LGBT sugrađanima, te gradskoj Povorci ponosa, jer je odavno jasno da Milan Bandić nema veze s europskim standardima niti suvremenom socijaldemokratskom politikom. Onda i nije iznenađenje što se gradonačelnik nije nikada oglasio i javno osudio bilo koji od brojnih fizičkih napada, koje lezbijke i gejevi već godinama sustavno doživljavaju na zagrebačkim ulicama.

Zato vječni zagrebački gradonačelnik ima mnogo veze s potezanjem veza, dogovorima ispod stola i klijentelizmom, a tu je praksu proširio i na svoje odnose s LGBT udrugama. One koje nisu raspoložene za pjevanje oda Bandiću, poput Zagreb Pridea i Queer Zagreba, mogu od gradskih vlasti očekivati smanjenje sredstava i opstrukcije, dok će nagrađene biti udruge koje o Bandićevoj homofobiji i korupciji u gradu šute. Tako su Iskorak i Kontra, uz smjerno zahvaljivanje, od Bandića dobile još u ožujku prošle godine 100 kvadrata gradskog prostora u Petrinjskoj ulici, u kojoj najavljeni LGBT centar nije otvoren ni deset mjeseci kasnije. Dapače, rok za otvaranje je listopad 2013., pa nije čudo što su iz Iskoraka i Kontre izrazili 'razumijevanje i podršku' čovjeku koji bi svoju kćer odgojio da ne bude lezbijka. Ipak je riječ o 100 kvadrata, a Milan Bandić je u svojoj dugoj političkoj karijeri pokazao da najbolje od svega zna prepoznati koji su ljudi na prodaju.I onda ih kupiti.

Tako je i ovih dana kupovao homofobne glasače zabranivši plakat s lezbijskim motivom, te sve proglasio vrhuncem demokracije. Nadam se da će mu račun za to, ali i sve drugo što je učinio i što nije a trebao je, LGBT glasači ispostaviti na svibanjskim izborima. Doduše, kako je većina homoseksualne populacije u Hrvatskoj i dalje uvjerena da ne zaslužuje biti ništa drugo nego građani drugog reda, to što se prema problemima LGBT zajednice u Zagrebu Bandić uvijek odnosio - u najboljem slučaju - kao drugorazrednim, vjerojatno i neće biti veliki minus. Oni gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe koje se pak ne zadovoljavaju mrvicama homofoba itekako imaju razloga za razmisliti kojem će kandidatu dati svoj glas u svibnju. Milanu Bandiću ne!

Zdravstveni odgoj i LGBT tinejdžeri

Kontroverzna, šokantna, pa čak i – dozvoljavam – revolucionarna tvrdnja: među učenicima hrvatskih osnovnih i srednjih škola postoji određeni postotak onih koji su gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe. Tvrdnju doduše ne temeljim na nekom empirijskom istraživanju ili službenim statistikama, nego ponajviše na vlastitom i iskustvu svake LGBT osobe koju poznajem; naime, svi mi smo nekad išli u školu!

U pitanju su tinejdžeri poput svih drugih: pršte hormonima, skloni promjenama raspoloženja, nesigurni a istovremeno puni sebe, mladi ljudi koji otkrivaju što su i tko su, te to pokušavaju postati. S druge strane, u pitanju su tinejdžeri koji nisu poput svih drugih, ako to znači biti heteroseksualan. Bilo kako bilo, LGBT tinejdžeri u Hrvatskoj, pa slijedom toga i u hrvatskim školama, doista postoje, te sjede u klupama zajedno s ostalom djecom, kojoj se proteklih mjesec dana - koliko traje javni fajt (jer rasprava to nije) o uvođenju zdravstvenog odgoja - svakodnevno ne poručuje kako su bolesni, protuprirodni, razaraju čovjeka, nedovoljno vrijedni da ih se uopće spomene u školi. Heteroseksualnim tinejdžerima u Hrvatskoj se – hvala bogu!- ne poručuje s TV-ekrana da su isti kao pedofili, niti su posvećene božićne propovijedi o tome kako je njihovo postojanje tek nekakva 'rodna ideologija', niti se po Konzumu i kioscima Tiska dijele flyeri u kojima se bezočno laže o njima i huška protiv njih.

Crkva želi uvesti Section 28 u Hrvatsku

Ali sve to, i još mnogo više i strašnije, se tijekom ovih blagdana govorilo LGBT tinejdžerima, čiji su život kolektivno odlučili zagorčati udruga GROZD, Katolička crkva i njeni čelni ljudi, dio medija i Ivica Todorić. Svi zajedno s refrenom o tome kako ih jedino zanima dobrobit djece, osim ako su ta djeca neheteroseksualna. Onda ih očevidno ne zanima nikakva dobrobit, nego nanošenje što veće štete svakom pojedinom LGBT tinejdžeru u ovoj državi, kojemu i dalje žele da uči kako je homoseksualnost neprirodna a on čudovište. I nije dovoljno da to o sebi misli taj gej klinac, nego to isto mora misliti i cijeli njegov razred i cijela škola. LGBT dijete protuprirodnim bolesnikom moraju proglašavati i njegovi vlastiti roditelji, barem oni koji vjeruju onome što se proteklih tjedana moglo čuti s oltara. I cijelo društvo, naravno, treba biti na oprezu od toga da ne učini nešto dobro ili podržavajuće kada je riječ o hrvatskim LGBT tinejdžerima, kojima se treba što prije utuviti u glavu da su poremećeni ili, ako ne povjeruju propagandi, da ova država nije za njih pa neka sreću potraže drugdje, gdje ih se neće napadati na ulici, kamenovati na Povorci ponosa, a u školi u potpunosti ignorirati, kao da njihova egzistencija ne zaslužuje spomena ni jedan jedini školski sat u 12-godišnjem obrazovanju. Ono što je Margaret Thatcher uvela u Veliku Britaniju 1988. godine, Katolička crkva i njeni pobočnici iz raznih udruga žele nametnuti Hrvatskoj u 2013. – zloglasni Section 28 po kojem je bilo zabranjeno u školama učiti o (prihvatljivosti) homoseksualnosti.

Ja sam imao tu 'sreću' da pripadam generaciji koja se školovala na udžbenicima Ljilje Vokić, u kojima se opravdavalo ustaške zločine, a homoseksualnost prikazivala kao, ne šalim se, 'posljedicu narušenih odnosa između roditelja', zbog čega je na kraju moralo intervenirati i Vijeće Europe. U međuvremenu se ustaše više ne prikazuju u tako divnom svjetlu u hrvatskim udžbenicima, ali se stvari po pitanju homoseksualnosti i nisu toliko promijenile, naročito na vjeronauku.

I to je trebala biti jedna od promjena koje donosi zdravstveni odgoj - bar jedan sat bi se moralo u školi reći da postoje homoseksualne osobe i da se prema njima treba biti tolerantan, a nikako nasilan. Uz to bi se i naveo službeni stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kako klinci ipak ne bi bili previše tolerantni: tek toliko da pljunu pred LGBT osobu kad je susretnu, a ne baš direktno u lice. Ali i to je previše za GROZD, Crkvu i Agrokor, koji udruženim snagama žele u ilegalu potjerati samu egzistenciju homoseksualnosti i LGBT ljudi, o čijem postojanju djeca nikako ne smiju biti informirana u školi. Zato i nije nimalo iznenađujuće da su u jednomjesečnom javnom fajtu na temu zdravstvenom odgoja, u kojem je najviše bilo riječi o 'homoseksualnim udrugama', 'rodnoj ideologiji' i homoseksualnosti uopće, nitko nije zapitao što o svemu tome misle hrvatska LGBT zajednica i naročito LGBT tinejdžeri, kojima homoseksualnost i rodni identitet nisu teorijski koncept, nego sastavni dio njihova života i onoga što kao ljudi jesu.

Znanstvene činjenice o homoseksualnosti

Nitko se nije sjetio da bi njima itekako pomoglo da u školi čuju par riječi o tome koji je stav znanosti o homoseksualnosti, naročito jer su velike šanse da će doma čuti sve najgore, kao i u Crkvi i okolini. Nitko se nije zapitao o tome kako bi ovakav zdravstveni odgoj mogao spasiti i neki život, recimo onog LGBT tinejdžera koji je povjerovao u heteronormativnu propagandu o vlastitoj bezvrijednosti i manjkavosti, pa za sebe više ne vidi mjesto u hrvatskom društvu i životu uopće. Taj klinac će možda baš na zdravstvenom odgoju čuti nešto minimalno afirmativno o sebi, ako već drugdje to neće biti u prilici, te će možda baš na tom satu razredne zajednice pomisliti da njegov život ima smisla. Možda će baš zahvaljujući zdravstvenom odgoju odlučiti da ne posustane pred homofobijom koja ga okružuje, a možda će i otkriti kako ima kolega koji će ga podržati i voljeti, jer gej ljude ne smatraju protuprirodnom pojavom koju treba progoniti i suzbijati. I o kojoj se ništa ne smije reći u školi, kao što je, primjerice, ovih dana saznao 17-godišnji gimnazijalac iz Pule, kojemu je ravnateljica zabranila da sa svojom dramskom skupinom postavi predstavu o homofobiji.

Od tolike vriske o dobrobiti djece od strane Ladislava Ilčića, Josipa Bozanića i Mile Bogovića (koji se po tom pitanju naročito iskazao u slučaju Brezovica), nije se mogao čuti niti jedan glasić o dobrobiti LGBT djece i onome što bi taj navodno strašni 4. modul mogao značiti za njih. A mogao bi značiti vrlo mali korak naprijed u vezi toga da ih se i u školi ne uči kako su ljudski otpad.

Naravno, kao što su i prethodne generacije LGBT osoba preživjele ono što ih se o homoseksualnosti učilo u školama (ako ih se uopće išta učilo), izdržati će to i ova, inače u daleko boljem položaju zbog mnogo veće dostupnosti ispravnih informacija. Znam da bi homofobi najviše voljeli da LGBT osobe uopće ne postoje ili da barem žive do smrti u sramu i šutnji, ali to se neće dogoditi bez obzira što se učilo u hrvatskim školama. Ipak, bilo bi ljepše, humanije i pedagoški odgovornije da hrvatski LGBT tinejdžeri u školi mogu čuti što o homoseksualnosti i transrodnosti kaže suvremena znanost. Činjenica da se mora strijepiti oko takve sitnice zapravo je prava mjera zlonamjernosti onih koji se protive uvođenju zdravstvenog odgoja.

Dragi strejteri i strejterice, hvala vam!

Bila je to scena kao iz filma: sjedio sam za stolom, surfao netom i pio jutarnju kavu, kada mi je na mejl stigla vijest o tome da Marijana Petir postaje članica Odbora za ljudska prava hrvatskog Sabora. Od šoka sam se spektakularno zagrcnuo i iskašljao kavu po monitoru, što mi se i dalje čini kao jedina primjerena reakcija na tu informaciju. No, kao što je moj laptop preživio iznenadni napad kave s mlijekom, tako će i hrvatska LGBT zajednica preživjeti saborsko uskrsnuće izborne gubitnice Marijane Petir, osobe koja je od strane hrvatske javnosti izabrana za homofoba desetljeća. Druga je tema koliko će imenovanje Marijane Petir u odbor koji se bavi ljudskim pravima (a podsjetit ću da gejevi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe jesu ljudi!) pomoći dobroj reputaciji Sabora, no ona je već godinama narušena iz brojnih razloga, od kojih je ovo imenovanje tek jedna stavka na jako dugoj listi. U osnovi, pravi šok bi bio da Petir nije bila imenovana u Odbor za ljudska prava, u kojega je svojedobno trebao biti uključen i Branimir Glavaš.

Znam da bih trebao vrisnuti zbog činjenice da će osoba poput Marijane Petir odlučivati i o mojim ljudskim pravima, ali sam se tijekom godina previše naviknuo da o mojem životu suodlučuju i ljudi koji ga smatraju nevrijednim samo zato što nisam heteroseksualan, a moja su im prava važna samo onoliko koliko ih mogu uskratiti. Loša navika, naravno, jednako kao i ona da se uvijek i isključivo obraća pažnja na loše vijesti, poniženja, uvrede i napade kojima su LGBT osobe redovito izložene u Hrvatskoj. Zato neću ovaj tekst potrošiti na zgražanje nad Marijanom Petir, nego na brojne heteroseksualne ljude koji su na raznolike načine pomogli, i pomažu, borbu za LGBT ravnopravnost u hrvatskom društvu. Jer oni su dugoročno mnogo važniji i utjecajniji od svih zapjenjenih ili pristojnih homofoba u Hrvata, usmjerenih na zlobnu i sitničavu misiju suzbijanja tuđe slobode i ravnopravnosti, dugoročno uvijek osuđenu na poraz.

Nisu svi heteroseksualci Marijana Petir

Zahvaljujući i angažmanu, pomoći i razumijevanju brojnih strejtera (kako se, između ostaloga, naziva heteroseksualce u zagrebačkom gej slengu) bilo je moguće u nešto više od deset godina LGBT aktivizma mnoge stvari u Hrvatskoj pokrenuti i preokrenuti na bolje, a takva su se savezništva pokazala ključnima i u drugim državama svijeta o čijem nivou prihvaćanja LGBT osoba Hrvatska zasad može tek sanjati. Pritom su ti strejteri često riskirali svoj profesionalni, politički i društveni ugled, kao i svoja tijela i živote, kako bi se borili za ravnopravnost svojih LGBT sugrađana, odbivši priklanjanje stavu kako se njih ne tiču problemi drugačijih. Svađali se s homofobima kada mi to nismo mogli, marširali su s nama na Povorkama ponosa, dobijali kamenje u glavu namijenjeno nama, pomagali su svojim pojedinačnim reakcijama podrške kada bi im se otvorila gej osoba iz okoline, probleme LGBT osoba su prepoznali i kao vlastite, diskriminaciju drugih kao ograničavanje vlastite slobode, nudili nadu u društvu koje svojim odbacivanjem prelagano stvara ogorčenost i zatvaranje. I još mnogo, mnogo toga.

Zato zaslužuju jedno veliko hvala i mnogo više pažnje nego skandalozno imenovanje homofobne Petir. Pozitivnih primjera je toliko da ih je uzalud nabrajati, što bi i rezultiralo izostavljanjem mnogih zaslužnih, pa ću se ograničiti na nekoliko osobnih favorita, čiji je izbor potpuno subjektivan, te uključuje i bliske prijatelje i ljude koje nikad nisam upoznao.

Najdraži od svih mi je naravno prijatelj Neven, čovjek kojemu nikad ništa nije trebalo mnogo ili uopće objašnjavati kako bi sve shvatio. Kada je trebalo braniti napadnute gejeve i lezbijke u klubu Santos 2006., Neven je bio tu, sa stolicom u ruci protiv dvojice nasilnika. Kada je trebalo pomoći u organizaciji zagrebačke Povorke ponosa, koja je prije pet godina brojila tek parsto sudionika, Neven je bio na raspolaganju sa svojim vremenom, autom i gorivom, pa čak i stanom u kojemu su spavale Chicks On Speed 2009. godine. Kada je nedostajala osoba za jedan od 15 istospolnih parova koji su se flashmobovski ljubili na Zrinjevcu, Neven je uskočio sa svojim (heteroseksualnim) usnama. U biti, kad god bi nešto zafalilo, Neven je uvijek bio prva adresa na koju sam se obraćao, jer sam znao da sve to čini ne samo zato što ga prijatelj traži, nego jer podrazumijeva da građanin mora biti angažiran u društvu i staviti se na stranu onih kojima to najviše treba. Slijedom toga je ironično komentirao svoj ovogodišnji izostanak – zbog poslovnih razloga - sa zagrebačke Povorke ponosa, koju je redovito pohodio od 2006.: 'Pa sad bih otišao među onih tridesetak ustaša da su se pojavili na Trgu, ja sam uvijek na strani slabijih.'

Solidarnost s LGBT zajednicom

Zahvaliti treba i Miljenki Buljević i Vanji Bjelić Pavlović koje vode književni klub Booksa u Martićevoj ulici. Ovo mirno mjesto okupljanja zagrebačke neovisne kulture i ljubitelja književnosti je uvijek bilo otvoreno za LGBT tribine, predstavljanja knjiga i druženja, pa čak i onda kada je to značilo posjet policije koja je provjeravala je li možda u Booksu zbog toga postavljena bomba. Sumnjam da itko želi u svojem prostoru tempiranu bombu, no za Miku i Vanju je pokazivanje solidarnosti s LGBT zajednicom bilo daleko važnije od potencijalne sigurnosne prijetnje. To je dokazao i redatelj Mario Kovač, pretučen na prvom zagrebačkom Prideu, koji je od tada sudjelovao u aktivističkim spotovima, puštao muziku na gej partyjima, javno istupao u ime LGBT ravnopravnosti i još mnogo toga, usput se legitimirajući kao pravi Mensch.

Ništa manjem riziku se nije izložio ni kolumnist i pisac Jurica Pavičić, jedan od najvaternijih zagovornika prvog Split Pridea, koji svoju podršku nije izrazio samo riječima, nego je i zajedno s LGBT osobama proživio dramu prve splitske Povorke ponosa. Pavičić je nizu tekstova uvjerljivo artikulirao da sloboda za LGBT osobe i Povorku ponosa znači ujedno i bolji Split, grad protiv čijeg urušavanja već godinama istupa, prepoznavši da borba za LGBT ravnopravnost nije stvar samo nekih pedera. Pouzdano znam koliko su njegove kolumne na tu temu značile gej Splićankama i Splićanima, većinom još previše uplašenim da bi se javno izložili, što je u njihovo ime činio baš Jurica Pavičić. (I ne samo on, naravno.)

Vrijedi se zahvaliti i psihologinji Mirjani Krizmanić, koja je svoj nemali društveni autoritet mnogo puta iskoristila kako bi pozivala na toleranciju i prihvaćanje LGBT osoba, posvetivši tome i dio svoje knjige 'Život s različitima'. Krizmanić je, za razliku od nekih kolega, činjenično objašnjavala koji je znanstveni konsenzus u psihologiji oko homoseksualnosti, govorila u korist uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, upozoravala roditelje da nikako ne smiju odbaciti svoju gej djecu. Sve to su velike stvari u hrvatskom društvu, u kojem je i dalje pravilo osuđivanje LGBT osoba, a izuzetak podrška i prihvaćanje. Nadalje, iako paradoksalno, u pretežito homofobnom društvu će se prije povjerovati strejt ljudima kada govore o diskriminaciji gej osoba, nego onima koji su diskriminirani, kojima se redovito oduzima pravo svjedočenja o sebi, uz diskvalifirajuću konstataciju da će 'naravno to reći jer su pederi'. Dati glas i zastupati interes onih ugroženih, koje se u društvu ne želi čuti, uvijek je dobro i hrabro djelo.

Iako nitko od spomenutih, te još brojnijih koji nisu navedeni, nije tražio nekakvu posebnu zahvalnost za svoj angažman, to nije razlog da se ne eksplicira njihov ogroman doprinos. Baš suprotno, jer hvala nisu očekivali, itekako ga zaslužuju. Između ostaloga jer svojim primjerom poučavaju hrvatsku javnost i društvo, pa i LGBT zajednicu, da sebično gledanje vlastitog, osobnog interesa znači kako će ga onda najmanje ljudi ostvariti. Ovako je kroz mnoge teške godine borbe LGBT zajednica uvijek znala da nije sama i prepuštena sebi, što predstavlja obavezu da se i ona jednako postavi prema drugim marginaliziranim skupinama u Hrvatskoj. Dakle, dragi strejteri i strejterice, hvala vam!

Sličnosti nacističkog antisemitizma i hrvatske homofobije

Od početka milenija se u Hrvatskoj kontinuirano i javno govori o homoseksualnosti, pravima LGBT osoba, Povorkama ponosa, životima i problemima gej ljudi, te diskriminaciji s kojom se suočavaju. U istom periodu je u javnom prostoru – koji uključuje trgove i ulice, medije, društvene mreže i forume, komentare ispod članaka itd. – prosuta impresivna količina mržnje prema LGBT osobama, često garnirane vrijeđanjem, izražavanjem gađenja, obezvrijeđivanjem svakog života neheteroseksualnih osoba, širenjem laži i odbijanjem prihvaćanja znanstvenih činjenica, te pokušajima vulgarnog humora većinom toaletske kategorije. U tome su sudjelovali neki saborski zastupnici, ministri i predsjednici stranaka, crkveni dužnosnici svih vrsta, razne estradne pojave, neki novinari i komentatori, predstavnici klerikalnih i braniteljskih udruga, ma zapravo predstavnici skoro svake skupine koja sudjeluje u javnom životu i dijalogu. Nikako ne treba zaboraviti ni vojsku anonimnih online ratnika protiv pederluka i Povorki ponosa, koji su proveli dane ispisujući u komentarima tekstova na portalima svoje izljeve mržnje i brutalnosti, često frustrirani time što ubilačke namjere ne smiju provesti u djelo, nego tek maštati i pisati online kako premlaćuju, spaljuju, deportiraju, zatvaraju u konc-logore, muče i ubijaju 'bolesne pedere'.

Naravno, nije zanemariv ni broj onih koji su se suprotstavljali takvom mračnjaštvu i agresiji, te ga bez rezerve osuđivali, no o njima neki drugi put. Jer, zavidnoj količini mržnje i netrpeljivosti prema LGBT osobama koja je izražena u desetak godina treba posvetiti pozornost, između ostaloga kako bi se shvatili obrasci takvog diskursa i psiho(pato)logija koja ga proizvodi i plasira u javni prostor. Vrijedi podsjetiti da se u ovoj državi ne tako davno u javnosti skandiralo 'pedere u logore', da se 'ubij pedera' i dalje često čuje, da se Povorku ponosa redovito i dalje komentira s 'polit benzinom i užgat', pa se nitko i nije pretjerano čudio kad se baš to i pokušalo učiniti zagrebačkoj Povorci ponosa 2007., na koju je pokušan napad Molotovljevim koktelima. S mogućim izuzetkom Srba, ne postoji niti jedna društvena skupina – pa ni političari koje narod obožava mrziti – prema kojoj se tako lako poziva na nasilje, lomljenje kostiju i ubijanje kao što se to čini LGBT građanima Hrvatske. A zle riječi se u ovom slučaju redovito pretvaraju u nasilna djela, to je business as usual.

Iracionalna mržnja

S time žive i sve LGBT osobe u Hrvatskoj, redovito izložene verbalnoj, pisanoj i fizičkoj mržnji od koje se ne može pobjeći ni unutar famozna četiri zida, kamo je većina gejeva i lezbijki ugurana. Teško mi je zamisliti da u Hrvatskoj postoji barem jedan gej, lezbijka, biseksualna ili transrodna osoba koja nema svijest o tome da je određeni dio okoline smatra bolesnim, odvratnim, nižim bićem, koje je u redu ismijavati, tući, izolirati i ponižavati. Mnogi prema sebi imaju jednak stav, zaraženi od malena mržnjom okoline i stavom da su manje vrijedni jer nisu heteroseksualni; nije teško postati žrtva kad se mnogi svojski trude takvim te učiniti.

U toj iracionalnoj mržnji prema LGBT osobama nije teško prepoznati matrice drugih iracionalnih mržnji, kojih u povijesti čovječanstva nije manjkalo, no mene je ipak iznenadilo koliko je paralela između, primjerice, nacističkog antisemitizma i hrvatske homofobije. Tu spoznaju mogu zahvaliti historiografskom remek-djelu 'Treći Reich – Nova povijest' britanskog povjesničara Michaela Burleigha. Tijekom čitanja te knjige mi se više puta dogodilo da pomislim kako mi ovo zvuči jako poznato, naročito u dijelovima u kojima Burleigh opisuje teoriju i praksu nacističkog antisemitizma. U knjizi od 1300 stranica se nudi pregršt primjera za tu poražavajuću sličnost između nacista i domaćih homofoba, pa neću moći spomenuti sve. Također, homofobija u Hrvatskoj nije nešto posebno u odnosu na ostatak svijeta, ali ipak ima svoje nacionalne specifičnosti.

Krenimo s parolom 'pedere u logore', koja se očito referira na nacističke logore smrti, u kojima je, nota bene, ubijeno i na desetine tisuća homoseksualaca prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Ideja o slanju pedera na Goli otok (uz obavezni stupidni dodatak: neka se tamo razmnožavaju!), dakle njihovog potpuno isključivanja iz društva, također je imala svoju nacističku verziju, s time da je Hitler u jednom trenutku razmišljao sve Židove deportirati na Madagaskar. Nadalje se od hrvatskih homofoba mogu čuti standardne priče o nekom jako moćnom gej lobiju, koji upravlja Hrvatskom i njenom sudbinom, baš kao što su nacisti uvijek bili spremni deklamirati svoje paranoje o Židovima koji kontroliraju svijet iz sjene. Da se homoseksualnost redovito opisuje kao bolest uobičajena je pojava u Hrvatskoj, baš kao što se u nacističkoj Njemačkoj Židove smatralo zarazom na zdravom tijelu nacionalnog bića. Čak toliko da su se stvarale legende o Židovima kao prenositeljima bolesti (poznata nacistička parola: 'Židov-uš-tifus'), baš kao što se u Hrvatskoj često može susresti sa stavom o homoseksualcima kao isključivim prenositeljima HIV-a.

Otporni na činjenice i argumente

Jednako tako, masovno nasilje nad sudionicima zagrebačkih i splitskih Povorki ponosa od domaćih se homofoba uvijek proglašava opravdanim, pa i poželjnim, kao što je nacistima i njihovim simpatizerima bilo poželjno iživljavati se nad njemačkim Židovima tijekom Kristalne noći. Jednako kao što je nacistički režim sustavno dehumanizirao Židove, čak toliko da je inzistirao na njihovoj fizičkoj odbojnosti (jer imaju krive noseve i smrde, isticali su nacisti), tako hrvatski homofobi pokazuju sličnu opsesiju analnim seksom i fekalijama, kako bi preko toga LGBT osobe učinili odvratnim. Jednako kao što je nacistički režim svojom vizualnom propagandom izjednačavao Židove i štakore, pokušavajući ljude pretvoriti u kreature, tako se u Hrvatskoj baš ovih dana plakatnom kampanjom implicira kako su LGBT osobe mitska čudovišta, kombinacija plišanog medvjedića i kentaura. Jednako kao što su nacisti optuživali Židove za 'ekonomski parazitizam', tako se u Hrvatskoj za svaku Povorku ponosa pojavljuju komentari o tome kako se novac poreznih obveznika troši na 'pederske parade'. Jednako kao što su nacisti pravili spiskove Židova za odstrel, tako su se hrvatski homofobi prošle godine dali na sastavljanje tzv. homopopisa, koji je nekoliko dana bio dostupan online. Jednako kao što su nacisti u svakoj prilici objavljivali da su Židovi 'pokazali svoje pravo lice', tako se redovito govori i o hrvatskoj LGBT zajednici kada se god učini nešto što mrziteljima nije po volji. Jednako kao što se Židove u nacističkoj Njemačkoj – inače prethodno masovno integrirane u društvo – proglašavalo narodom bez korijena i opasnim lutalicama, tako se od hrvatskih homofoba može čuti da su gejevi izvan nacionalnog korpusa, valjda jer hrvatstvo automatski isključuje homoseksualnost? Jednako kao što su nacisti Židove optuživali da šire loš glas o Njemačkoj u svijetu, tako se LGBT osobama u Hrvatskoj zamjera kad se zbog diskriminacije obrate, primjerice, Bruxellesu.

Last but not least, jednako kao što se s nacistima nije dalo razumno raspravljati i argumentirano pobijati njihove zločinačke teze, tako se i mnogi hrvatski homofobi pokazuju otpornim na činjenice, logiku, znanstvene stavove i racionalne argumente, ali zato ispunjeni velikom težnjom da sve gej osobe ušutkaju, onemoguće im pojavljivanje u javnosti i jednaka prava. Jer su u suštini i nacistički antisemiti i hrvatski homofobi 'ideološki fanatici gluhi za svaki razuman argument', kako je Michael Burleigh opisao Hitlerove sljedbenike. U pitanju je isti totalitarni mentalni sklop, pogonjen iracionalnom mržnjom prema različitosti i željom da se jedna manjinska skupina učini krivcem za vlastite neuspjehe i frustracije.

No, ako su već nacistički i homofobni um toliko slični, različito je ipak društvo, mjesto i vrijeme, pa hrvatski homofobi nikad nisu bili u prilici sustavno i s pozicije državne moći provesti svoj program čišćenja društva od LGBT osoba. Niti još mnogo toga drugog o čemu već više od deset godina maštaju, govore i pišu, doduše sada većinom kao online anonimci. Zato su, srećom, konkretni rezultati hrvatskog homofobnog diskursa ograničeni na ispade nasilja, koji znaju biti strašni, ali se uopće ne mogu uspoređivati sa zločinom Holokausta. Luđački nacistički antisemitizam je kao posljedicu imao i razvijanje svijesti da se demokratsko društvo, kakva god kriza bila, ne smije prepustiti agresivnom ekstremizmu i totalitarizmu, pa su hrvatski homofobi sve više- zasluženo - gurnuti na marginu. A da bi tamo ostali potrebno je s vremena na vrijeme podsjetiti na njihovu sličnost s najgorom ideologijom u povijesti čovječanstva, jer ljudi koji su spremni 'polit benzinom i užgat' pedere - to će učiniti i svima drugima, ako im se dopusti.

Zakon o životnom partnerstvu

Kada su 6. studenog ove godine birači u američkim saveznim državama Maryland i Maine na referendumu većinski podržali bračnu ravnopravnost istospolnih parova, bio je to prijelomni trenutak borbe koja je započela prije više od dva desetljeća. Prethodno se do bračne ravnopravnosti dolazilo sudskim procesima (primjerice u Massachusettstu i Iowi) ili odlukom zakonodavca (New York), ali se sada na izborima dokazalo ono što sve ankete već neko vrijeme pokazuju, a to je da je natpolovična većina Amerikanaca za gej brak, dok su samo prije osam godina dvije trećine bile protiv. Događa se i dogodila se velika društvena promjena, koja naravno nije nastala preko noći, nego je rezultat procesa koji je započeo još 1989., kada je Andrew Sullivan u časopisu The New Republic objavio esej pod naslovom 'Here Comes the Groom: A (Conservative) Case for Gay Marriage'. U njemu je Sullivan iznio tezu da je širenje bračnih prava na istospolne parove 'društveno konzervativan' politički stav, te pledirao da se pokret za LGBT ravnopravnost usmjeri prema ostvarivanju prava na brak, koje će omogućiti gej parovima 'više socijalne kohezije, emotivne sigurnosti i ekonomske promišljenosti'.

Uslijedila je velika rasprava unutar američke LGBT zajednice, koja se u tom trenutku donekle oporavljala od epidemije AIDS-a, a danas je jasno kako su zagovornici bračne ravnopravnosti pobijedili u odnosu na one koji su imali volšebnije ideološke ciljeve, poput dekonstrukcije opresivne, heteropatrijarhalne institucije braka. Trebalo je pak proći 15 godina javnog zagovaranja, lobiranja, medijskih istupa gej parova, prosvjeda i Povorki ponosa, debata u novinama, na televiziji ili uživo, pa i sudskih sporova da se vrhovni sud savezne države Massachusetts 2004. odluči izjednačiti prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova, jer bi sve drugo bila neravnopravnost. Nakon toga je u osam godina gej brak legaliziran u još nekoliko saveznih država, no tek je u 2012. uspio osigurati natpolovičnu većinu na referendumu, dakle 23 godina nakon što je Sullivan objavio svoj utjecajni tekst, odnosno od prve javne artikulacije želje za bračnom ravnopravnosti.

Bračna ravnopravnost kao društveni proces

Slične su puteve prošle i ostale države svijeta u kojima postoji gej brak, s time da nikad ne treba zaboraviti na nacionalne specifičnosti i različita povijesna iskustva, od kojih ovisi mnogo toga. Zajedničko je ipak svima što se unutar LGBT zajednice artikulirala ljudska i politička želja za brakom, te da je na ostvarivanju tog cilja radilo – i još radi – desetine ako ne i stotine tisuća gejeva i lezbijki, njihovih roditelja i prijatelja, heteroseksualnih podržavatelja i naravno aktivista. Istospolne parove se moglo vidjeti u medijima, kako na ulici traže pravo na brak, ali i unutar svojeg šireg socijalnog kruga, koji je tako počeo razumijevati da ljubav dvije osobe istog spola zaslužuje jednako poštovanje i zakonsku zaštitu kao ljubav dvije osobe različitog spola. Ulazilo se u polemike, pisalo komentare i knjige, snimalo se reklame, lobiralo među političarima, tražilo savezništvo sindikata, poticalo slavne da istupe u ime bračne ravnopravnosti, a sve to uz konstantne uvrede vjerskih fundamentalista i nimalo loše organiziranih protivnika LGBT ravnopravnosti. Svaka je pobjeda u borbi za bračnu ravnopravnost bila izborena, a ne poklonjena zahvaljujući milosti bilo koje pozicije moći.

Taj širi kontekst valja uzeti u obzir kada se promišlja donošenje Zakona o životnom partnerstvu, koji je hrvatskoj LGBT zajednici i cijeloj javnosti obećala vlada Zorana Milanovića. Već je osnovana radna skupina za izradu zakona pri Ministarstvu uprave Arsena Bauka, koja se redovito sastaje, a njen konačni rezultat bi trebao biti zakon koji će istospolnim parovima omogućiti većinu prava kakva nudi tradicionalni brak, otprilike kao njemački Homo-Ehe iliti homo-brak. U praksi to znači da će se sklapanje životnog partnerstva događati kod matičara, da će parovi razdvojeni državljanstvom ubuduće moći živjeti zajedno, da će se bolesnog partnera/icu moći bez problema ili suvišnog objašnjavanja posjetiti u bolnici, te niz drugih prava – pravnici mi kažu da ih je šezdesetak – (i obaveza!) koje ljudi u raznospolnim brakovima uzimaju zdravo za gotovo.

Zakon o životnom partnerstvu bi trebao proći redovitu parlamentarnu proceduru i javnu raspravu te stupiti na snagu od početka 2014. godine, a njime bi, smatram, trebali biti zadovoljni i protivnici bračne ravnopravnosti istospolnih parova i LGBT zajednica. Prvi jer se ne bi diralo u svetinju zvanu brak (a i napravila bi se zakonska segregacija gej parova, a homofobi obožavaju maštati o segregaciji LGBT osoba), a drugi jer bi se konačno na adekvatan način zakonski prepoznale i regulirale istospolne zajednice. Također bi se u povijest poslao neupotrebljivi i od nikoga konzumirani Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003., koji je omogućavao da se politika hvali svojom velikodušnošću prema LGBT zajednici, iako je spomenuti zakon savršen primjer mrtvog slova na papiru.

Hrvatska LGBT zajednica nije zaslužila brak

Ali što je s ravnopravnošću, uskliknut će dio LGBT zajednice, zašto bi se zadovoljili bilo čime manjim od pravog braka?! Moj odgovor na to je sljedeći: Hrvatska LGBT zajednica nije spremna za bračnu ravnopravnost, nije ju zaslužila. Nema potrebe u detalj ponavljati tuđe historijske linije, ali je ipak potrebna kolektivna akcija, solidarnost i politička osviještenost koja se još uvijek nije ostvarila.

Za početak, nisu se jasno i javno artikulirali intelektualno uvjerljivi argumenti za bračnu ravnopravnost, što naravno ne znači da ih nema, nego da nije dovoljno reći 'pa vidi Španjolsku' ili 'ja to hoću' kako bi se stvorili društveni i politički uvjeti otvaranja institucije braka istospolnim parovima. Moguće je da mi je promaknuo taj tekst (jer ih više od jednog sigurno nema) u kojem se i hrvatske LGBT pozicije zagovara gej brak, pa se unaprijed ispričavam potencijalnom autoru/ici. Bez uvjerljivog ideološkog i teorijskog temelja, u konzervativnom i homofobnom društvu poput hrvatskog borba za bračnu ravnopravnost će se pretvoriti u neartikulirano mucanje i ispaljivanje floskula o ljubavi. Potonje može biti simpatično ali baš i ne znači mnogo u političkoj areni, gdje se ova bitka vodi, a ni u javnosti koji želi vidjeti prave ljude i pravu ljubav, zbog čega će u konačnici i promijeniti negativno mišljenje prema homoseksualnim parovima i njihovim pravima.

Ništa mi manje nije problematičan ni stav uvrijeđene zaslužnosti koji je također prisutan, a prema kojem je cijela stvar odgovornost vlade koja bi trebala donijeti idealan zakon, i ako to ne učini onda će neki gejevi i lezbijke biti jako uvrijeđeni zbog toga. Od te uvrijeđenosti naravno neće biti nikakve konkretne koristi za LGBT zajednicu, kao ni od izražavanja razočaranja što se netko drugi ponio jednako nezainteresirano prema pravima LGBT zajednice kao i ona sama u velikoj mjeri. Politika je umjetnost mogućeg, ali prvenstveno i pitanje moći, a moć se sigurno ne stiče tako što se drugima prepušta djelovanje u tvoje ime – što je i općenito recept za razočaranje i pasiviziranje u društvu.

Razlike u pristupu LGBT udruga

Ono oko čega se sada itekako vrijedi aktivirati jest donošenje najboljeg mogućeg Zakona o životnom partnerstvu. Stoga se ispostavlja iracionalnim priopćenje Kontre i Iskoraka, u kojem traže da se mijenja Obiteljski zakon, iako za to nema ni trunke političke volje, kao i odluka ovih udruga da u biti sabotiraju radnu skupinu Ministarstva uprave iz razloga koje meni nije moguće dokučiti. Nije da nisam pokušao, između ostaloga i odlaskom na diskusiju na koju su pozvali Kontra i Iskorak, a koja se pretvorila u jednosatni monolog Sanje Juras o tome kako oni već deset godina (neuspješno!) lobiraju za bračnu ravnopravnost, te namjeravaju istim metodama to i nastaviti... Do konačne pobjede 2050.?

Zato mi se pametnijim čini pristup Udruženja Zagreb Pride, čiji je cilj kroz konstruktivno sudjelovanje u političkom i zakonodavnom procesu stvoriti što bolji Zakon o životnom partnerstvu, koji će pomoći istospolnim parovima u stvarnom životu sada i odmah, bez čekanja na nekakvu utopiju duginih boja. Donošenje takvog zakona će, između ostaloga, osnažiti i cijelu LGBT zajednicu, dok bi još jedan neuspješan juriš na Obiteljski zakon – ponovno bez kritične društvene mase za njegovo mijenjanje – ostavio istospolne parove s neupotrebljivim zakonom iz 2003., a mnogobrojne i vrlo moćne protivnike bračne ravnopravnosti s unaprijed osiguranim trijumfom.

A trebalo bi biti baš obratno: Zakon o životnom partnerstvu ima veliki potencijal da postane simbolički, politički i praktični trijumf LGBT zajednice u Hrvatskoj, kao i jedno od dugoročno najutjecajnijih postignuća aktualne vlade, te cijelog društva. To je prilika koju se ne bi smjelo propustiti.

Zatvorske fiksacije profesora Poljakovića

U vrijeme krize na sve strane se mogu vidjeti potrebiti ljudi, oni koje pritišću krediti u švicarcima, ovrhe, gubitak radnog mjesta, nedostatak novca za prehranu i osnovne životne potrebe. U Hrvatskoj nažalost baš i nije razvijena kultura prosvjedovanja – je li se u ovoj državi ikada dogodio generalni štrajk?! – ali zato cvjeta prigovaranje ispod glasa, izostanak solidarnosti i građanska pasivnost, što je uostalom i dio priče oko negativnih reakcija dijela javnosti na Povorke ponosa. Refren ide: dok narod gladuje, pederi paradiraju! S time da nitko ne zaustavlja taj gladni narod da se i on pobuni zbog diskriminacije, a ne da osuđuje one koji su se na to usudili, i to prijetnjama nasilju unatoč.

U takvom društvenom kontekstu naročito vrijedi pomoći onima koji su ugroženi, a ako je suditi po onome što se događalo prošlog tjedna, u Hrvatskoj nema ugroženije skupine ljudi nego onih koji se okupljaju oko marginalne, klerikalne stranke Hrast, čiji istaknuti članovi zapomažu u medijima da ih – mediji ignoriraju! Stoga ću u duhu kršćanskog milosrđa posvetiti ovaj tekst Hrastu i njegovim žirevima, kako bi se ozarili što toliko naricanje ipak nije bilo uzaludno, te znali da molitve nisu bile neuslišene jer netko ipak (koliko-toliko, da budem iskren) obraća pozornost na njihovo djelovanje.

Drama je započela predavanjem Ivana Poljakovića u Zadru naslovljenim 'Zdravstveni odgoj – pranje zuba ili pranje mozga', o čijem je sadržaju 1. listopada detaljno izvijestio portal queer.hr. U njemu je profesor stranih jezika Poljaković iznio prilično zamorne i prožvakane teorije zavjere, usput naglašavajući da je homoseksualnost bolest i da će on to reći bez obzira morao li zbog toga u zatvor. Onda ga je i Večernji list pitao za komentar, u kojem je Poljaković uskliknuo: 'Ne bojim se zatvora, homseksualnost je bolest!' A uskoro je uslijedio i intervju za ekstremno nacionalistički tjednik Hrvatski list, u kojem je Poljaković opet rekao kako misli da je homoseksualnost bolest ('To na kraju krajeva i piše u katekizmu', naglasio je Poljaković, a kako je Katolička crkva uvijek bila vrelo znanstvenih istina, tko bi pomislio drugačije?!) i melodramatično jauknuo: 'Ako ja zbog istine trebam ići u zatvor, onda u kojoj zemlji mi to živimo?!'

Hrast i njegovi žirevi

Hoće čovjek u zatvor, nema sumnje. Ali tu nastaje problem za Ivana Poljakovića, jer jednostavno nema nikakve zakonske osnove u Hrvatskoj kojom bi ljudi završili u zatvoru jer misle i izjavljuju da je homoseksualnost bolest. Naravno, postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije ali po njemu Poljaković – ako je uopće moguće da bude optužen, što je upitno – sigurno neće završiti u zatvoru jer misli i govori da je homoseksualnost bolest, baš kao što ne bih ni ja mogao završiti u zatvoru da to tvrdim. S druge strane, postoji javno mnijenje i javne reakcije, pa su na Poljakovićevo predavanje negativno reagirali zadarski studenti i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, između ostalih. Ništa neuobičajeno u demokratskom društvu, dapače poželjno. Zanimljivo je svjedočiti i kako je Poljaković pokupio iznenađujuće veliki broj negativnih komentara na netu, gdje ne manjka homofobije (koja je uvijek lakša pod krinkom anonimnosti), s time da se značajan broj njih odnosio na špekulacije da je zadarski profesor i sam 'diskretni homoseksualac', da iskoristim Poljakovićev izraz. Znanstvene studije su potvrdile da među najgorljivijim homofobima ima velik postotak onih s tajnim žudnjama prema osobama istog spola, ali mene u osnovi ne zanima Poljakovićeva psiha (iako vjerojatno jest rollercoaster unutra), nego njegovo društveno i političko djelovanje.

Dakle, Ivan Poljaković ili namjerno širi neistinu kako bi se pozicionirao kao mučenik ili je zastrašujuće loše informiran o tematici o kojoj drži predavanja, i to u ime svoje stranke Hrast, čiji je koordinator za Zadarsku županiju. U svakom slučaju, političari koji loše lažu ili jednostavno pojma nemaju baš i nisu veliki demokratski zgoditak, ali svatko ima pravo ići u pohod na vlast svojim metodama, pa tako i vanparlamentarni Hrast.

No, ne zaboravimo ni drugi medijski performans Hrasta u proteklom tjednu, izveden preko udruge Grozd, čiji je poglavnik Ladislav Ilčić ujedno i član Velikog vijeća Hrasta.Ilčić je odšetao na dječije igralište i dramatično izjavio da se uvođenjem zdravstvenog odgoja širi 'homoseksualna propaganda' u školama. Nadležno ministarstvo je reagiralo vrlo jasnim priopćenjem, u kojem je dekonstruiralo Ilčićeve paranoične tvrdnje, što u hrvatskoj javnosti naravno ne mora značiti mnogo, jer su predrasude i dojmovi većinom moćniji od činjenica (poput one da homoseksualnost nije bolest).

Bratstvo i jedinstvo Hrasta i Dveri Srpskih

Hrast očito želi vlast, a svoj put do nje je odlučio popločati ekstremnom, ali pristojno izraženom homofobijom, što zapravo nije nikakva novost, jer istu političku strategiju provode i pravoslavne, ekstremističke Dveri Srpske u Srbiji. Čak su i nazivi ove dvije stranke, obje proizašle iz religioznih udruga, zabavno slični: jedni su Politički pokret za Hrvatski rast a drugi Pokret za život Srbije. Retorika im je također slična, skoro kao jaje jajetu: 'ideologija kulture smrti', 'nametanje totalitarne ideologije', 'homoseksualizam' itd. Ključna razlika između njih pak nije u Hrastu odnosno Dverima (i jedni i drugi, paradoksalno, ponavljaju floskule američkih kršćanskih fundamentalista), nego u hrvatskom društvu u odnosnu na srbijansko – naše nije ni približno toliko izluđeno da masovnije popuši takvu manipulaciju, koliko god se manipulatori trudili.

Zapravo, dovoljno je demokratsko i otvoreno da reagira na nastojanja uspostavljanja katoličke džamahirije u (sekularnoj državi) Hrvatskoj, u kojoj bi se u školama učilo što odredi Crkva a ne znanost i nadležno ministarstvo. Hrast bi pak, kako je svojedobno pisao njegov koordinator i neostvareni zatvorenik Poljaković, da građani Hrvatske ne misle o korupciji, svojem životnom standardu ili ekonomskoj krizi, nego glasaju kao 'pravi katolici' i jedu travu. S takvim političkim programom gubitak izbora doista nije stvar medijske blokade, pa Hrastu želim da principjelno nastavi zastupati stav kako su najvažnije teme u Hrvatskoj pobačaj, eutanazija, umjetna oplodnja, istraživanja matičnih stanica i homoseksualni brakovi. Radna mjesta će srediti Providnost, valjda.

Zato se baš i ne treba jako uznemiravati oko onoga što pričaju žirevi Poljaković i Ilčić, nego smireno reagirati i razotkriti kako se iza njihova zazivanja kršćanskog morala i spašavanja djece (dosad je povijest pokazala da prema takvima treba biti posebice skeptičan, a još kad se radi o kombinaciji djece i Katoličke crkve...) krije želja za političkom promocijom. Čak se više niti ne krije, nego se jasno izražava, kao što je rekao Poljaković u intervjuu za Hrvatski list: 'Ako dođemo do toga da budemo treća stranka bez koje se ne bude moglo, napravit ćemo dugoročnu strategiju razvoja Hrvatske, koju nije napravila ni jedna Vlada, sjesti sa svima i napraviti konsenzus oko važnih nacionalnih pitanja.' A ako ne dođu do toga da budu treća stranka u državi, onda ništa od dugoročne strategije?

Eto, nadam se da sam barem malo razbio medijsku blokadu koja onemogućava Hrastu da rastu! Kako se ponosno ubrajam među 'agresivne homoseksualce', za koje Poljaković kaže 'da su na vlasti, oni bi nas poubijali bez ikakvog suda', moram zadarskog profesora engleskog jezika razočarati. Niti mu je ugrožen život, niti će u zatvor. Ali, sumnjam da će u Sabor, a tamo bi vjerojatno najviše želio.

Frank Ocean <3

Kada sam prošli tjedan otišao na koncert američkog benda Xiu Xiu u Tvornici nisam baš imao velika očekivanja, ali opet ni izrazito mala. U osnovi, zanimalo me je kako uživo izgleda jedan zadrto alternativan bend - koji si pritom voli laskati da je avangardan - poznat po svojoj dekonstrukciji klasičnih obrazaca pop muzike (naletiti na refren u pjesmi Xiu Xiu je kao susresti Željka Keruma sa zastavom duginih boja na Split Prideu) i većinom mračnim tekstovima gej tematike, u kojima frontmen benda Jamie Stewart istjeruje i utjeruje razne đavle u svoje srce, anus ili nešto treće. Dakle, nisam veliki obožavatelj Xiu Xiu, niti ničice padam pred njihovim kakofoničnim pjesmama o divnim mišićima ili o tome zašto vole abortus, ali ipak nisam očekivao kako ću tog utorka prisustvovati bez konkurencije najgorem koncertu na kojem sam dosad bio u životu, a bilo ih je stotinjak.

Odmah ću zato istaknuti ono što je u vezi nastupa Xiu Xiu bilo dobro – nije bio dosadan. Jest da sam pola koncerta sjedio na podu, s obzirom koliko je muzika poticala na ples, skakanje ili bilo kakvu ritmičku aktivnost, ali ne mogu reći da sam se dosađivao, iz jednostavnog razloga što sam bio u prilici gledati kako jedan artsy fartsy pederko doživljava totalnu kreativnu prometnu nesreću, izazvanu samo njegovim iritantnim uvjerenjem kako to što puca praćkom o metal i vrišti o tome kako ga mama nije voljela, te želi da ga dečko tuče po guzi automatski znači kako proizvodi dobru umjetnost odnosno muziku. Jamie Stewart u tome zapravo nije nimalo poseban ili neka značajna iznimka, dapače zapanjujuće je sličan, pa čak i isti, svim onim isforsirano iščašenim likovima, bili gej ili strejt ili jednorozi, koji žive u uvjerenju da su jedinstvene i prelijepe pahuljice snijega, da citiram 'Klub boraca'.

Xiu Xiu = Ciju Ciju

Naravno, takvih ima svugdje i unutar svake društvene skupine, pa ih definitivno ne manjka ni u LGBT zajednici, naročito među umjetnički nastrojenom ekipom, koja izostanak talenta redovito ide nadoknađivati praznoglavim provokacijama, čime pokazuju neopravdan višak ambicije i, još gore, nesposobnost da se uvidi kako provociranje idiota i nije teško postići. Za malo pametniji i kvalitetniji umjetnički angažman je ipak potrebno više od prvoloptaških poteza. Uostalom, tijekom deset godina festivala Queer Zagreb, uza sve sjajne umjetnike i predstave koje smo mogli gledati (a meni i dalje u najljepšem sjećanju ostaje Ivo Dimchev), bilo je više nego dovoljno prilika pogledati i one koji misle da time što tijekom performansa viču 'pička' ili 'kurac' stvaraju vrhunsku umjetnost. Hoće biti Marina Abramović ili Siniša Labrović, a nisu u stanju biti ni Nela Eržišnik. Pritom još dekonstruirajući dominantnu heteropatrijarhalnu matricu u vremenu postpostmodernističkog neoliberalnog kapitalizma koji komodifikacijom kulture bla bla bla...

E, otprilike takav je i Jamie Stewart sa svojim bendom Xiu Xiu, uvjeren da otkriva nove sonične svjetove dok proizvodi muzički ekvivalent podrigivanja na raznolikim instrumentima i pomagalima. U tekstovima je još nepodnošljiviji, sa svojom opsjednutošću makabričnim seksom i pederskom patologijom, koja je izražena najčešće kroz deklarativne stihove lišene liričnosti, te se u suštini i ne razlikuje od poezije Drage Krpine, samo što HDZ-ovac pučkoškolski sanjari o Bogu i Hrvatima, a Stewart o tome da ga netko dobro nabije. Xiu Xiu je i pokazatelj one strašne životne istine da se doista revolucionarni i originalni umjetnici, uključujući i pop muziku, uvijek mogu nadati da će njihovo djelo poroditi i pregršt napornih pozera. Što se Xiu Xiu tiče, niz je žrtava (odnosno uzora) dosta dug, pa ću samo spomenuti Davida Bowieja i Morrisseya, koji definitivno zaslužuju bolje, ali dobili su – Jamieja Stewarta.

Homofobija u hip hopu

No, dok sam sjedio na podu Tvornice, gledao koncert Xiu Xiu i razmišljao o relativno zanimljivoj muzičkoj katastrofi kojoj svjedočim, shvatio sam konačno zbog čega sam oduševljen albumom 'Channel Orange' Franka Oceana. Prvi je razlog nemuzički, nego politički i emotivan, a to je što se ova mlada zvijezda (rođen 1987. kao Christopher Breaux) odlučila na potez kojeg se mnogi i dalje užasavaju, posebice na crnačkoj glazbenoj sceni. Ocean se ljetos, pred objavljivanje svojeg prvog pravog albuma 'Channel Orange', izjasnio kao osoba čija je prva ljubav bio muškarac, u predivno napisanom pismu koje je objavio online.

Riječ je o hrabrom potezu naročito u kontekstu hip hopa, reggaea, soula i srodne glazbe, koja se desetljećima hvalila vlastitom ekstremnom homofobijom (omalovažavanje žena da ne spominjem), čak toliko da se u raznim pjesmama pozivalo na ubijanje pedera. Primjera je toliko da vrijedi izdvojiti tek jedan, onaj jamajčanske zvijezde Beenie Mana, koji je u pjesmama pozivao na 'egzekuciju gejeva', čega se ne bi postidjeli ni brojni neonacistički bendovi (koji bi, doduše, smaknuli i sve crnce).

U međuvremenu se i Beenie Man predomislio – ako ne iskreno, onda jer je shvatio da homofobija šteti karijeri – te ponudio javnu ispriku gej zajednici, ali je omalovažavanje i vrijeđanje LGBT osoba i dalje itekako prisutno na crnačkoj muzičkoj sceni, te se redovito pravda kao izraz autentičnosti; kao da je primitivizam nekako bolji ako je iskren?! U takvom je, dakle, kontekstu Frank Ocean na početku svoje vjerojatno velike muzičke karijere odlučio javno izreći da voli dečke (što ne znači da ne voli i cure), te se time izdvojio u odnosu na sve one zvijezde koje su si prvo osiguralne globalnu popularnost i milijune glumeći heteroseksualnost, poput Rickyja Martina, da bi se nakon toga autali na Oprah (ili gdje već) i tražili da im se javnost i LGBT zajednica klanja što su se konačno odlučili prestati lagati.

Univerzalnost ljubavi

Frank Ocean očito nije bio spreman na takav oportunizam, ali ni da od svoje seksualne orijentacije napravi karijeru, što se najbolje prepoznaje na albumu 'Channel Orange'. Tih 55 minuta suvremenog soula Oceana svrstavaju uz velikane poput Marvina Gayea i Princea, i to produkcijski, vokalno i tematski. 'Channel Orange' je album izrazito bogate i kompleksne produkcije, koja se prepoznaje tek nakon pozornijeg slušanja, jer su svi ti raznoliki zvukovi uvijek koherentno stopljeni u cjeline pojedinačnih pjesama, u najboljoj Princeovoj tradiciji. Oceanov glas je topao, izražajan i pun duše, baš kakav je nekad bio Marvin Gaye, ali ovdje nije riječ o imitatoru, nego o muzičkom autoru i izvođaču koji vlastiti talent pojačava korištenjem najboljeg u tradiciji crnačke pop muzike. Slušajući Franka Oceana možete čuti odjeke drugih, ali nikad i pomisliti da slušate bilo koga drugog osim njega.

'Channel Orange' Oceana predstavlja i kao promatrača različitih društvenih konteksta, primjerice u pjesmi 'Super Rich Kids' (svojevrsni nastavak Princeove 'Pop Life'), koja opisuje svijet zaludne bogataške mladeži Beverly Hillsa, na čemu je pisac poput Bretta Eastona Ellisa napravio cijelu karijeru, samo što kod Franka Oceana itekako postoji empatija za 'djecu bez pravih prijatelja'. 'Crack Rock' je pak potresno poniranje u svijet ovisnosti, koje ispjevano Oceanovim medenim glasom također gubi bilo kakav moralizatorski štih. Očiti piece de résistance albuma 'Channel Orange' je skoro pa desetominuti urbani ep 'Pyramids', čija je ambicija jednaka najboljim pjesmama Pink Floyd. Ipak, ako moram izdvojiti meni najdraže s ovog sjajnog albuma, koji je izazvao i ovacije muzičkih kritičara, onda su to balada o neuzvraćenoj ljubavi (prema drugom muškarcu) 'Bad Religion' i slatka, melodična posveta seksualnoj žudnji 'Forrest Gump' (od koje gore usne i prsti, pjeva Ocean).

'Bad Religion' je, bar za mene, trenutno pjesma godina, u kojoj Ocean opisuje kako je taksistu ispovjedao priču svojeg slomljenog srca. Trominutna pjesma ispunjena autoironičnim humorom (kada taksist Oceana pozdravi s 'Allahu akbar', ovaj mu odgovori da ga ne psuje), dvojbama o vlastitom seksualnom identitetu, opsjednutosti drugom osobom koja nadrasta razum, te ponajviše boli kakvu može izazvati samo ljubav, 'Bad Religion' se već može svrstati među najljepše pjesme ove tematike, uz rame 'Wish You Were Here', 'Lover You Should've Come Over' itd. Zapravo, moguće je da većina ljudi neće ni primijetiti kako Ocean u 'Bad Religion' pjeva o ljubavi prema drugom muškarcu, jer je tuga u njoj izražena posve univerzalan osjećaj, koji ne ovisi o granicama među spolovima, rasama, klasama i svemu ostalome. A univerzalnost je uvijek bila bliski pratitelj svake dobre umjetnosti, što je čini se jedini stereotip u koji se Frank Ocean sa 'Channel Orange' uklopio.