Ne, nije riječ o novom Daytonskom sporazumu. Ovo prekrajanje je nešto tajnovitije od Daytonskog, ali se i opet naroda ne pita. A opet, ko je ikad išta naroda pitao? Narodu je da muči i glasa za koga mu se kaže. Sa oltara optočenog polu i posve dragim kamenjem.

Nego, da se vratim... Ne mogu reć da sam posve upućena u materiju, sve da sam Ustav i pročitala jučer popodne, nema garancije da do danas ne bi osvanile neke izmjene. Ali, čitam, ljudi kažu da je ovo protuzakonito. Navodno se intervencije u izbornom zakonu ne toleriraju u samoj izbornoj godini, već se izmjene istih mogu dogoditi najkasnije godinu dana prije izbora. Dakako da je to posve logično, ali opet, logika je u našoj domovini zapostavljena dimenzija... a i navikli smo da se zakoni, izborni i ini, kroje onako kako odgovara stranci na vlasti.

Ovaj put je u pitanju prekrajanje karte Hrvatske, a u cilju razdvajanja i ponovnog spajanja izbornih jedinica. Kako? Po kom ključu? Pa po onome da, ako u određenoj izbornoj jedinici HDZ nema šanse, triba je spojit sa nekom di ima. Makar teritorijalno to nemalo nikakve logike. I opet ta vražja logika... Tako se ovaj put Imotski druži sa Zadrom, iako imotski gradonačelnik tvrdi da niti jedna stranka osim časnog HDZ-a u IM nema nikakve šanse. Zašto se onda pripaja jedinici koja je sigurna u pobjedu zbog Kalmete? Za pretpostavit je da će Imoćani okrenit leđa HDZ-u, ako ništa ono zbog pustih afera protiv Skladgradnje, a koje je trenutna vlast blagoslovila. A znamo da spomenuta tvrtka 'spizaje' pola imotske krajine, ostala polovica ili gladuje ili živi od ćaćinih njemačkih penzija. Dakle, i u samoj stranci vide kako pada još jedan od bastiona 'velikoh hrvatstva', a koji se kod nas nužno povezuje sa HDZ-om.

Nije baš da obožavam Zorana Milanovića, ali je bilo smiješno slušati HDZ-ovog tajnika Bačića kako optužuje Milanovića kako u ovom prekrajanju traži opravdanje za predstojeći izborni neuspjeh. Čovik ili živi na Marsu ili mu je vrime za neku instituciju... mislim, znam da je naš narod kratke pameti, ali se iskreno nadam da je ovaj put došao kraj HDZ-u. Ne znam uopće otkud im toliko obraza za uopće se pojaviti igdje, bilo javno, bilo tajno. Mene bi bilo sram. Ali se zato valjda ja i ne bavim politikom. Politika se bavi sa mnom.

Prvi put otkad je Hrvatske ja nemam pojma kome dati glas. Bojim se da ta treća opcija koju svi prizivaju nema dovoljnu snagu. Ako uopće ima treće opcije...

Nešto mi govori da nema tog prekrajanja koje bi konačno donijelo malo sriće u živote nas malih... hrvata.

E, da sam romantična ko što nisam, napisala bi neki blog vezan uz Valentinovo. Zapravo, indirektno i jest ova priča vezana uz ovaj kenjasti praznik... al, idemo redom.

Nisam diplomata. Suptilnost mi nije drugo ime. Ni treće. Ma sam se isto s vrimenom naučila prigrist jezik u nekim prigodama, prominit taktiku, ne bi li došla do željenog cilja. Ovako kako sam napisala to zapravo spada pod sfere manipulacije, ali nije. To se zove preživljavanje. U braku ili nekoj drugoj zajednici.

Kad ti nešto jako želiš, a partner baš i ne (ovo sam se pristojno izrazila), kako ga nagovorit? Kako nisam suptilna, još manje spadam u one žene koje će obuć korzet ili kakav drugi izazovni odjevni predmet i zavesti svoga supruga. Toliko daleko ne idem ni da mi je život u pitanju. Kako onda? Krenem lagano sa pričom kako sam čula da se tu i tu organizira neka baš simpa fešta. Uz obavezan dodatak: 'Ma znaš da ja nisam od toga, ali baš dugo nismo nigdi izašli, pa da spojimo ugodno s korisnim... a i uskoro će ti jubilarni rođendan...' Naravno, moj monolog ga se nije dojmio. Pogotovo mu je sumnjivo to nagovaranje jer mu svaki dan zvocam na čemu još moram uštedit jer su nam prihodi (i opet) smanjeni. Pa se prelazi na fazu drugu. Pokušam, koliko mi moje dostojanstvo dozvoljava, par dana klimati glavom na sve što kaže (srića, malo priča), biti dobra domaćica (uh, možda bi sa korzetom bilo lakše), biti vesela, nasmijana i sve ono što inače nisam. Srećom, muškarci nisu baš... bistri, pa rijetko koji primjeti pozitivnu promjenu. Ili primjete, pa šute i guštaju dok traje?

Daklem, odrađujem to sve, došli smo do faze 'ma dobro, ići ćemo ako budu išli i oni' (oni su naši frendovi, a tamo nagovaranje ide puno, PUNO teže). Moj je posal u tom trenu gotov, moram čekat drugu stranu da se dogovori. Ipak, ne prestajem naglo sa svim svojim pozitivnim bračnim promjenama, čak sam pristala sama vikend provesti sa dicom, razvozeći ih po kojekakvim rođendanima. Pripremila teren i kod matere, za čuvanje istih na ključni dan.

Stiže sms poruka od prijateljice. 'Rezerviraj stol za 4', kaže. Uspila je. Međutim, kasno je navečer, ne bi tila nikoga smetati u tu uru. Sutra me dočeka novi sms koji kaže kako mista više nema. Zakasnile smo. Iako je taj stol trebao čekati nas, nije.

Sad nastupa faza druga: objasniti bračnome drugu i svima ostalima u logističkom lancu, da je stvar propala. Sad sam već ljuta, glavobolja migrenoznog karaktera. Pretvaram se u onu staru grintavu ženu, kojoj nije uspilo izać vani na planirano misto. Sa planiranim ljudima.

I kako sad ne mrzit Valentinovo?

Ehm...

Ne, nisam zaboravila na blog ni na kolege blogere. Često mislim na to kako dugo nisam napisala ni slova. I odlučim kako ću to napravit baš taj dan, a onda se predomislim. Zašto? Nekad sam pisala i po dva unosa dnevno. Imala sam inspiraciju, politička, ekonomska i ostala situacija je bila klizeća, ali ni blizu loša kao danas. O čemu sad pisati? O korupciji? Političarima po zatvorima? Toliko toga ružnog ima u tisku, na internetu, televiziji, da trošim ogromne količine svoje dragocjene energije kako bi zadržala mentalno zdravlje. Kažu kako je dobro dok si zdrav, ali pored ovolikog stresa pitanje je kako će se sve ovo odraziti i na fizičko zdravlje.

Daklem, i dalje sam u financijskoj krizi (ovo se blago izražavam jer je danas stigla nova prijetnja otkazom, i meni i mužu, pa se trenutno tučem nogom u pozadinu jer radim za minimalac). Ipak, uprkos svemu, nisam se loše zabavljala u protekloj godini. To valjda dokazuje da ipak nije sve u lovi.

Rasprave se vode otići vani ili ne u slučaju da se ukaže prilika. A ja to, pak, ne mogu. Mislim, da baš skapavamo od gladi, vjerojatno bi ipak morala, ali dok god voda nije došla do vrha glave, ne mrdam. Toliko volim Lipu našu... pokradenu.

Planirala sam doček Nove godine, prvi put organizirano. I, iako sam bila bolesna, upala sinusa u trajanju od dva tjedna, veselila sam se. Pripremila haljinu sa opakim dekoltetom i postole na petu. I, naravno, propalo sve. Otkazano. Pa sam se vratila svom starom običaju, a taj je plakanje na staru godinu. Lokacija: kauč, fotelja, wc-školjka ili pak, sjedeći za kompjuterom.

Kako se iz ovog može vidit, bolje je da ništa ne pišem, barem dok ne ugledam nekakvo mršavo svitlo na kraju tunela. Ili bar put prema putu puta izlaska iz krize.

A možda me spopadne žuta minuta, a uslijed toga i kreativni momenat, kod mene se nikad ne zna.

Stojte mi dobro. :)

Opada mi kosa.

Počelo je to prije neke 2 godine, taman nakon što sam je pustila da raste, a dotad mi je glava bila gotovo pa izbrijana. Išlo je to donekle, al kad se počelo nazirati tjeme, vrag je odnio šalu. Odem na pregled, željezo OK, štitnjača nije najbolja, ali, k vragu, pila sam ja i 7 tableta dnevno zbog nje, pa je kosa bila na mistu. Dakle, sve 5. Ostaje ono...

A ono se zove stres. Zajednički nazivnik 90% današnjih boleština. Uzmem neki šampon, povuče se to. Par miseci mira. I onda krene opet... trenutno je stanje takvo da ću uskoro biti ćelava na tjemenu, kad operem kosu i kad se vidim u ogledalu, moram se suzdržavati da se ne rasplačem. Nosila sam trake u kosi, kojekakve marame, iz gušta, ali sad ih nosim iz potribe.

Mislim se, pa k vragu, ne nerviram se ja baš?! Ili jesam?

I onda stanem vrtit film. Koliko sam se noći u zadnjih par miseci probudila i gledala u plafon, razbijajući glavu o tome kako ću zadržati postojeći posal i plaću od minimalca, jer drugoga nema... kako ću platit ditetu vrtić, kako knjige za školu, spizu... Uz sve te SVOJE egzistencijalne probleme, gotovo uvik imam barem jednog prijatelja(icu) na teretu, čije probleme također rješavam. Znam, sama sam si kriva, em ne znam odabrati prijatelje, em brinem tuđe brige, a ni sa svojima ne znam di ću. I, ok, svjesna sam ja svega toga. Al, jel baš mora tako biti? Jel moram ja trpiti svačije mentalno i emocionalno zlostavljanje? Moram li ja uzeti u obzir pri izgovaranju ili pisanju svake moje rečenice kako će se osjećati moj sugovornik(ca), kad već nitko drugi to isto ne radi meni?

Je li baš morao moj šef danas biti tako jebeno otresit i grub prema meni? Ja sigurno nisam kriva što posla nema, a i sama se mučim stvoriti kakvu-takvu egzistenciju. Mrzim takve scene, ali dočim je zamakao iza zida, rasplakala sam se za radnim stolom. Taman mi je sjeo na već postojećih nekoliko gadarija od jutros...

Kad pitate nekoga za savjet kako ostati dobrog mentalnog zdravlja, svi se slažu u tome kako društvo u kom se krećete triba pažljivo birati. Birati vesele ljude, one koji nemaju briga ili im se barem ne predaju. Di se takvi nalaze?

Usporedo sa tim savjetom dolazi i ona utješna mantra: barem ste svi zdravi. Jesmo, ali sa ovakvim razmišljanjima, ovakvim ritmom života, pitanje je do kada. Trudio se čovik ili ne odmaknuti od sebe crne misli, stignu nas one. Možda preskoče koji dan, ali dođu do kraja tjedna, sigurno. A kako je lito pri kraju, crne misli postaju velike ko kuća.

Šansa da se moja 'griva' obnovi sama od sebe smanjuje se svakodnevno. Sve je veća ona da ću nosit periku. Zbog stresa. Koji sam samo jednim malim dijelim prouzročila ja, a onim najvećim životne okolnosti i ljudi koji me okružuju.

Pa, fala in.

Znam da je lito tzv. novinarska 'sezona kiselih krastavaca', ali i kad se sve uzme u obzir, pretjeraše sa žutilom! Ili se kriza u nas toliko zahuhtala da kojekakve sponzoruše i posvuduše rastu ko gljive poslije kiše. Jer, lakše je leć i dat ono što se traži, nego tražit posal. ;)

U svemu tome glupilu fascinira me općeprihvaćeni stav da je žena sa 40 mrtva žena. Mislim, može ona poživit još koju godinicu, ali će zasigurno biti debela, sa celulitom, grintava, prljava, zapuštena u svakom pogledu. Ili, pak, izbotoksirana ili uređena plastičnim operacijama.

Čitam tako skoro svaki dan nekoliko stranica sa vijestima na netu. I neovisno o tome koliko je određena stranica (novina) ozbiljna, članci na tu temu su uvik isti. ' I u ovim godinama xxx izgleda odlično!' A xxx ima 38?! Danas se pojavila slika Julie Roberts, a ona ima, čini mi se, 42 godine, sa komentarom da još uvijek ima dobre noge. K vragu, ja se čudim kako u tim godinama još uopće hoda? Zavirivanje u pijat je također popularno, pa se tako ustanovilo da Eva Longoria JEDE! I to na godišnjem? Kakvu li to samo poruku šalje omladini našoj...

Inače, moje je lito, recesiji uprkos, sasvim ok, druži se, jede, pije, feštaje. I uvik stoji da za dobru zabavu pare nisu nužan preduvjet. Istina, nisam izašla ni u jednim novinama, al to je vjerojatno zato jer sam zašla u duboku starost. ;)

Navikli smo mi na svašta. Na razini države, ali bogme i još više na lokalnoj. Gradskoj. Kad nam grad vodi trojka koja skupa ne može poštenu rečenicu sastavit, al se zato zna za slikanje namistit na Palmižani, malo toga ostaje za reć. Mito i korupcija nikad veći nisu bili. Za potrošit wc papir morate pitat gradonačelnika, ako on dozvoli, onda može.

U udruzi koje sam član, a koja okuplja nekolicinu žena iz Dalmacije koje izrađuju nakit i ukrasne predmete RUČNO, pokušavamo već mjesecima doći do podatka kako, gdje i kada iznajmiti štand za predstojeću gradsku veselicu zvanu Dani Dioklecijana. Nakon tih par mjeseci dobismo prije neku večer odgovor da se ništa ne zna. Firma koja je dobila koncesiju (nekim čudom se glavna i odgovorna osoba preziva Šundov?!) ne zna odgovora na to, a preostalo je još samo misec dana... ista ona firma koja se odjednom pojavila kao organizator ovogodišnjeg splitskog krnjevala, a koji je godinama bio organiziran od strane Cukuna. Dakako, u ovom gradu nije bitno tko i što zna, nego KOGA zna. Nama preostaje samo otvorit štand na crno i pravit se ludi. Ili umrit od gladi, jer nas je većina nezaposlena. Grad ne zanima to što je to NAŠ rad, sasvim im je svejedno bila naša roba ili kineska.

Druga priča je ona vezana uz Splitsko ljeto. Umalo je Otelo došao u pitanje jer se bina morala smanjiti. Zašto? Zato da se ne skida dio štekata susjedne pizzerije! Mislim, znam da u Splitu caruje budalaština, neukus i nekultura, ali se valjda može barem imati respekta prema onome što ne poznaš? Štekat jedne pizzerije je punbo bitniji od otvaranja jedne kulturne manifestacije sa 56-godišnjom tradicijom. Ma, bravo. Dovoljno je što svako malo zove policija zbog ometanja sna penzića unutar Palače, pa se prekidaju koncerti i slična zbivanja. Turizam za 5.

Čitam opet danas kako je Biškupić smijenio splitsku arheologinju Tajmu Rismondo, koja je bila na čelu Zavoda za zaštitu spomenika. Razlog? Nije dala zeleno svijetlo dograđivanju i nagrđivanju unutar Dioklecijanove palače! Kamo sriće da je bila na čelu dok je Mazzuchielli stavljao tendu na svoju taracu...

Evala nam bilo. S obzirom da većina pučanstva ionako misli da je Otelo samo deranje, ajmo svi na pizzu. Živijo turizam. I nepotizam.

Kod nas su se stvari tako izokrenile da ne znamo digod jel živimo dobro ili loše, čak i kad nam je, po svim hrvatskim uzusima, dobro. Jer, ono što je na zapadu pristojan standard, kod nas je život na visokoj nozi. Za prosječnog zapadnjaka normalno je otić na GO, ali ne sa nogama u kajinu, u dvoru, nego otputovati negdi. Recimo, u Hrvatsku.

Je, znam, reć ćete da oni kroz cilu godinu štede za to putovanje. I OK je to, i ja bi. Samo, teško će hrvatski čovik štedit za putovanje kad nema šta za obuć, obut, a sve češće i pojest?!

S obzirom kakvi mi je standard, kako mi ide na poslu, još se i ne smin žalit. Mislim, jedemo, pijemo, nismo čak ni goli, ali... godinama već želim voće. Ne jabuke, ne banane, sezonsko voće. Jabuke kupim kad su negdi po 5 kn, banane ako nađem po 7. Ali sezonsko voće, trišnje, breskve, marelice, to mi je pusta želja već godinama. Jagode i bobičasto voće da ne spominjem. Jer, kako ja mogu, i to usrid sezone, dati za takvo nešto 15-20 kn po kilu? Na početku i kraju sezone i po 30? Prije par tjedana sam na pazaru kupila breskve po 7 kn, bila sam sva sritna. Kad sam došla doma, toliko su jadne bile, da nisu mogle dočekat da se dite vrati iz vrtića, sagnjile su u međuvremenu. Polovica ne jede voće, ali nas 3 jesmo. Barem ga gledamo na slici.

Jučer otvorim prilog u Slobodnoj, oni šta piše o zdravom životu. Lipo sve nacrtano, skoro pa da miriše kroz papir. Kao, zdravo je to i to, iz toga i toga razloga. Pomaže za srce, pluća, criva, anemiju, svašta. Samo ga moraš kupit. Vidi vraga...

Istog dana kad sam kupila gnjile breskve, moja je prijateljica tako slinila za povrćem. Ja, hvala bogu, imam barem komad vrta iza kuće, pa litnjega povrća nisam željna. Ali, da kojim slučajem nemam toga vrta, bila bi i povrća željna. Puno ljudi koje poznam od povrća konzumiraju samo krumpire, i to ne hrvatske, nego, valjda, afričke, one najjeftinije.

Jadna su vrimena došla. Rado bi sad pojela pola kila tvrdih, mirisnih bresaka kakve mi je mater kupovala kad sam bila dite. Ali, ne mogu. Ne mogu si to čak ni dici priuštiti. Jučer sam gledala u jednom trgovačkom centru, marelice su bile po 17 kn, maline i bobičasto voće više od 20, smokve također. I propalo je sve, sagnjilo i uplisnivilo se. Jer, radije neka propadne i nek se baci, nego da se cijena snizi, pa da može i obični hrvat dati to svome ditetu. Makar i afričko bilo...

Uh, propustila sam par tjedana, iako sam imala šta za reć. :) Ali, imam dobar razlog, pa se nadam da ćete mi oprostit. Naime, sutra, sa još par cura iz Splita, otvaram izložbu svoga nakita i ukrasnih predmeta u glavnom splitskoj gradskoj knjižnici, onoj koja se prije koristila za partijske sastanke, a sada, hvala bogu, služi svima.

Dakle, pozivam blogere splićane (valjda ima još tko osim Antera) da navrate idućih tjedana u knjižnicu Marka Marulića u bivšoj depadansi, bit će svakih lipota za vidit. Otvaranje izložbe je sutra, 1.06. u 19.00.

Svi ste pozvani. ;)

Nisam nikad bila bogata, a vjerojatno ni neću. Pa možda nisam najbolja osoba za ovu temu, al, šta se može, muči me.

Čitam jučer na svim portalima, svim vijestima i novostima, kako je DORH podigao optužnicu protiv ljupke Kerumove seke. Nešto sa jahtom, nije mi se dalo ni čitat. Cifra me muči. Navodno je utajila 3 milijuna kuna poreza (inače, smišna smo mi država, veliki utaje poreze svakodnevno i nikom ništa, okome se na nas koji smo, eventualno, dužni par stotina kuna). Pa se sitim rasprave koju sam vodila nedavno sa svojim susidom. Čovik ima odnedavno registriranu firmu i bavi se izradom namještaja po mjeri. Išlo je dobro dok nije krenila kriza, sad je to jedva za pokrit troškove. Dakle, u go*nima ko i svaki drugi pošteni i mali Hrvat.

Priča on, više sebi u bradu, zapravo, pita se, koliko novaca triba jednom čoviku? Koliko je pojedincu dovoljno za zadovoljenje svih potriba? Jasno je da apetiti rastu s vrimenom i prilikom, ali ipak. Eto, Kerumovi imaju puste milijune, al im to nije dovoljno. Mora se imat još. Pa se utaji porez, ko je vidio državi davat? Uostalom, polupismeni kakvi jesu, mogu uvik reć da nikad nisu čuli za onu američki 'nemoj pitat šta može tvoja domovina učinit za te, nego šta ti možeš učinit za svoju domovinu'. 

Todorić, recimo. Živi čovik u dvorcu i svi njegovi. Ni mu je lako, triba prić s kraja na kraj, vodiča vodi sa sobom. I osiguranje. A možda ima i kakvi romobil za po kući... Osigura je čovik sve svoje za iduće dvi generacije (bubam napamet, nemam uopće pojma šta se može sa toliko love?), ali dočim je došla kriza u čitavoj državi, nije se odlučio odreć dila svojeg profita, nego je odlučio prvo otpustit dio radnica, a onda čitav preostali posal podilit među one 'sretnice' koje su ostale. Jer, bože moj, njima pare ne tribaju, njemu da.

Pretpostavljam da to ovako ide: ima si obični stan vulgaris, recimo 68 m2. Upao si u pare, pa kupio veliki stan. 120 m2. E, al koji normalan tajkun živi u stanu? Ne bi ga rado proda, pa nek stoji, uzmeš kuću u lipom dilu grada. Eto, Kerum na Meje, a Todorić na obroncima Sljemena (jel to Sljeme ili neko drugo brdo?). Pa kupiš jahtu. Za godinu-dvi učini ti se malešna, pa kupiš veću. A i ne valja da drugi tajkun ima bolju od tebe?!  Vozni park posebna je priča, tu je naš Kerum nenadjebiv. Ne broji on to više, samo sekica vodi brižnu evidenciju, po vazdan ide okolo sa penkalom i blokićem i popisuje brajinu imovinu. O tome se govorit ne smi, jer odma podiže tužbu.

Daklem, muči mene, ženu na minimalcu, koliko para triba jednom običnom čoviku za život? Dobro, tajkuni nisu obični čovici, ali svejedno, imaš jednu glavu, dvi ruke, dvi noge, spiza ti ulazi na jedna usta i izlazi na jedan kraj. Dakle, u čemu je kvaka? Ima li tome kraja?

Molim tajkune da se jave i pomognu mi riješit ovi problem. I mome susidu.



I, da ne me ubije Anter, na dobro van došla Sudamja. Ilitiga, sritan vam praznik grada Splita. :)

Navikli smo mi na svašta. Od naše Vlade, Sabora, sudstva i ostalog ljudstva. Od onih koji žive na grbači prosječnog građanina, a taj se savio od tolika tereta.

Nemamo više vire ni u sebe, a kamoli u njih. Svaki dan neka nova loša vijest, nove represije i depresije. Čini se da smo samo za to sposobni.

Zato mi je drago da barem jednom mogu reć da se ponosim nekim našim političarem. Iako ministra Šimonovića ne vidim kao političara, nego kao stručnjaka na području prava. A očito ga takvim vide i prepoznaju i u svijetu, jer postati pomoćnih glavnog tajnika UN nije mala stvar. Dakle, gospodine ministre, drago mi je zbog Vas. I sretno.

A sve koji možda nešto loše znaju o gospodinu Šimonoviću, neku mrlju ili pogrešku, neka je zadrže za sebe. Ne želim znati. Želim vjerovati da je onakav kakvim se prikazuje i da smo mi Hrvati ipak sposobni za velike stvari.