markoHHH

10.02.2017. petak

Plastična kirurgija

Plastična kirurgija ili estetska kirurgija je kirurška specijalnost koja uključuje obnovu, rekonstrukciju ili promjenu ljudskog tijela. Svi ti postupci su kombinacija plastične ili estetske kirurgije, rekonstruktivne kirurgije, kraniofacijalne kirurgije, ručne kirurgije, mikrokirurgije te liječenje opeklina. 




Porijeklo i povijest estetske kirurgije 

Termin plastična kirurgija zapravo koristi pridjev plastična zato što podrazumjeva oblikovanje ili preoblikovanje koji je izveden iz grčke riječi koja u prijevodu znači „umjetnost modeliranja“. Tretmani plastičnog prepravljanja slomljenog nosa, danas poznato pod nazivom rinoplastika, prvi se put spominje u prijepisu staroegipastskog medicinskog teksta odnosno papirusu Edwina Smitha, a spominju se u razdoblju od 3000. do 2500. godine prije Krista. U Indiji se tehnike rekonstruktivne kirurgije provode 800 godina prije Krista. Sushruta je bio liječnik koji je napravio vrlo važan doprinos na području plastične operacije. Britanski su liječnici putovali u Indiju kako bi vidjeli obavljanje rinoplastike koristeći izvorne metode. Rimljani su također izvodili estetske operacije, a bili su u mogućnosti koristiti jednostavne tehnike poput popravka oštećenih ušiju i to od oko 1. stoljeća prije Krista. Iz vjerskih razloga nisu secirali ni ljudska ni životinjska tijela tako da se njihovo znanje temeljilo u cijelosti na tekstovima njihovih grčkih predhodnika. Bez obzira na to, Aulus Cornelius Celsus je ostavio neke iznenađujuće precizne anatomske opise od kojih su neki primjerice njegove studije o genitalijama i kostura što je od velike važnosti za plastične operacije. Sve dok se nisu ustanovile tehnike anestezije, svaka je operacija uključivala ogromnu bol. Infekcije su smanjene pri uvođenju sterilnih tehnika i sredstava za dezinfekciju. Još jedan korak koji je išao u prilog održavanju operacija je uporaba antibiotika počevši od sulfinamida i penicilina. Godine 1793., Francois Chopart obavlja operaciju usana koristeći tkivo uzeto s vrata. Godine 1814., Josip Carpue uspješno je izveo operariju nosa na britanskom vojnom časniku koji je stradao od otrovnih tvari koristeći tretmane živom. Prvi američki plastični kirurg bio je John Peter Mettauer koji je 1827. godine izveo prvu operaciju rascjepa nepca koristeći instrumente koje je sam dizajnirao. Johann Friedrich Dieffenbach napisao je opsežan tekst o rinoplastici te uveo pojam reoperacije za estetsko poboljšanje izgleda obnovljenog nosa. Godine 1891. godine, američki otorinolaringolog John Roe predstavio je primjer svog rada točnije mladu ženu na kojoj je uspio smanjiti leđnu grbu u kozmetičke svrhe. 


Razvoj moderne tehnike 

Otac moderne plastične kirurgije je Sir Harold Gillies. On je bio Londonski otorinolaringolog koji je radio na Novom Zelandu. Razvio je mnoge tehnike modernih plastičnih operacija lica tijekom svoje brige o vojnicima koji su patili od bolesti ili ranjavanja lica u Prvom Svjetskom Ratu. Više od 11 000 operacija je proveo na više od 5 000 ljudi koji su većinom bili vojnici koji su imali rane po licu od metaka. Nakon rata, Gillies je razvio privatnu praksu s Rainsfordom Mowlemom te dobiva veliki broj poznatih pacijenata i odlučio se na putovanje po svijetu da bi promovirao svoje napredne tehnike. Godine 1930. Gilliesov rođak Archibald McIndoe se pridružio privatnoj praksi i postao predan plastični kirurg. Kroz Drugi Svjetski Rat, Gilliesov tim se raspao jer je svatko otišao na svoju stranu. McIndoeu je bio prepoznatljiv i po vještom riješavanju opeklina lica i ruku ali je i prepoznavao da su žrtvama opeklina često potrebne i rehabilitacije te društvene reintegracije pri povratku u društveni žovot. Njegov je drugi važan rad otkriće da je uranjanje u fiziološku otopinu promiče ozdravljenje i poboljšanje stope preživljavanja kod žrtvi opeklina. 


Grane specijalnosti plastične kirurgije 

Plastična je kirurgija dista široko polje koje se dalje dijeli na različite grane pa valja istaknuti pojedine poput: ? estetske kirurgije koja je bitan dio plastične kirurgije, a uključuje estetsku operaciju lica i tijela. Plastični kirurzi koriste estetska kirurška načela u svim rekonstruktivnim kirurškim zahvatima te izoliranim operacijama koje poboljšavaju izgled. ? operacije opeklina koje se provode obično u dvije faze. Ajutna operacija opeklina je liječenje odmah nakon opeklina. Rekonstruktivna operacija opeklina je operacija nakon što su opekline zarasle. ? kraniofacijalne kirurgije koja je podijeljena u dječju i odraslu kraniofacijalnu operaciju. Pedijatrijska kraniofacijalna operacija se uglavnom vrti oko liječenja kongenitalnih anomalija u kraniofacijalnom kosturu i mekim tkivima poput rascjepa usne i nepca te pedijatrijskih prijeloma. Kraniofacijalna operacija za odrasle se uglavnom bavi prijelomima i sekundarnim operacijama uz ortognatske operacije. Kraniofacijalna kirurgija je važan dio svake plastične kirurgije zbog programa usavršavanja i osposobljavanja. ? kirurgija šake se bavi akutnim ozljedama i kroničnim bolestima ruku i ručnih zglobova, korekcijama kongenitalnih malformacija gornjih ekstremiteta i problemima perifernih živaca. Kirurgija šake je važan dio treninga plastične operacije kao i mikrokirurgija. Ujedno se služi znanjem ortopedije i opće kirurgije. ? mikrokirurgija se uglavnom bavi obnovom nedostatka tkiva na određenom mjestu obnove gdje mora doći i do ponovnog spajanja krvnih žila. Popularna su područja rekonstrukcija dojki, glave i vrata te kirurgija šake. ? pedijatrijska plastična kirurgija. Djeca se ne suočavaju s medicinskim pitanjima na isti način kao i odrasli ljudi. Neki se problemi najbolje liječe u dječjoj dobi poput viška prstiju, rascjep usne i nepca te urođene deformacije ruku.



Tehnike i postupci plastične kirurgije 

Kod plastične kirurgije, prijenos kožnog tkiva odnosno presađivanje kože je vrlo čest postupak. Presađivanje kože se može izvesti od primatelja ili donatora: ? autotransplantati uzimaju od primatelja. Ukoliko postoji deficijent prirodnog tkiva, onda se mogu napraviti i in vitro spojevi ? transplantati uzimaju od donora iste vrste ? strana tijela koja su uzeta od donora različitih vrsta. Uglavnom se dobri rezultati plastične kirurgije očekuju od onih koji naglašavaju pažljivo planiranje rezova koji su u skladu s prirodnim linijama na tijelu da su ožiljci minimalni ili da ih uopće nema. 


Rekonstruktivna kirurgija 

Rekonstruktivna plastična kirurgija se izvodi na način da ispravlja funkcionalne poremećaje nastale od opeklina, traumatskih ozljeda poput frakture kostiju lica, kongenitalnih abnormalnosti kao što su rascjep usne i rascjep nepca, razvojnih poremećaja, infekcija i bolesti, raka ili tumora. Rekonstruktivna plastična kirurgija se obično izvodi za poboljšanje funkcije, no to može biti poduzeto i radi dosezanja normalnog izgleda. Najčešći rekonstruktivni postupci su uklanjanje tumora, popravak ranjavanja, kirurgija šake te plastična operacija smanjenja grudi. Neki drugi uobičajeni rekonstruktivni kirurški zahvati uključuju rekonstrukciju dojke nakon mastektomije za liječenje raka, operacije rascjepa usne i nepca, stvaranje novog vanjskog uha i operacije opeklina. Plastični kirurzi koriste mikrokirurgiju za prijenos tkiva kako bi prikrili defekt ukoliko nemaju na raspolaganju neko lokalno tkivo. Slobodno preklapanje kože, mišića, kostiju, masti ili kombinacija tehnika mogu se ukloniti s tijela ili premjestiti na neko drugo mjesto na tijelu te ponovno spojiti na dovod krvi. 


Procedura kod plastične kirurgije 

Plastična je kirurgija izborna procedura koja se izvodi na normalni dijelovima tijela te ima jedini cilj, a to je poboljšanje izgleda neke osobe i/ili uklanjanje znakova starenja. U Americi je zabilježen rapidan rast osoba koji su učinili plastičnu operaciju na svome tijelu te je veći broj žena koji se odlučio na istu nego muškaraca. Najčešće se radi o povećanju grudi, liposukciji, smanjenju grudi, kirurgiji očnih kapaka i abdominoplastici. Američko društvo za estetsku plastičnu kirurgiju promatra statistike za trideset i četiri kozmetičke procedure, od tih postupaka devetnaest ih je kirurških poput rinoplastike ili faceliftinga. Postupci operacije uključuju botox i lasersko uklanjanje dlačica. Plastična kirurgija je postala vrlo popularna u posljednjih nekoliko godina. Najzastupljeniji estetski postupci su abdominoplastika odnosno preoblikovanje i učvršćivanje trbuha; blefaroplastika dnosno preoblikovanje kapaka ili rimjena stalnog tuša za oči; povećanje penisa ili njegova rekonstrukcija koja se izvodi najčešće u estetske svrhe; operacija dojki odnosno implantati koji se postavljaju u grudi da bi se povećale, smanjenje dojki odnosno uklanjanje kože i žljezdanog tkiva što se obično čini da bi se spriječio prevelik pritisak na leđa i ramena, mastopeksija odnosno podizanje grudi gdje se uklanja ostatak kože kao poslije dojenja i slično; povećanje stražnjice je jačanje stražnjice pomoću implantata ili transplantacijom masti s drugih područka na tijelu, lifting stražnjice odnosno podizanje i zatezanje stražnjice; kriolipoliza odnosi se na medicinski uređaj koji se koristi da bi uništio masne stanice; tretman površinskih i potkožnih struktura tkiva pomoću plinovitog dušikovog oksida uključuje privremeno smanjivanje bora, privremenog smanjenja boli, liječenja dermatoloških stanja; kirurško smanjenje i preoblikovanje usana; punoća usana; rinoplastika odnosno rekonstrukcija nosa; otoplastika odnosno preoblikovanje ušiju; face lift dnosno uklanjanje bora i znakova starenja na licu; povećanje brade implantatima; implantati za obraze; manipulacija kostiju lica; inekcije punila koje sadrže kolagen, masti, hijakuronsku kiselinu i ostalo; lifting ruku smanjuje višak kože između pazuha i lakta; pomlađivanje laserom dubinski ulazi u pore na licu; liposukcija odnosno uklanjanje masnih naslaga tradicionalnim tehnikama usisavanja. Najpopularnije operacije u botox, liposukcija, operacija očnih kapaka, grudi, operacija nosa i face lifting.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


27.05.2016. petak

Devet najčešćih mitova o izbjeljianju zubi

Izbjeljivanje zubi je proces esteteske stomatologije u kojim se nastoji vratiti prirodna boja zuba, ili izbijeliti postojeća. 




 Mit 1 - Izbjeljivanje zubi štetno djeluje na zubnu caklinu

 Ovo je jedan od najpoznatijih mitova koji nije istinit. Za profesionalno izbjeljivanje zubi obično se koriste vodikov peroksid ili karbamid peroksid kao jedni od aktivnih sastojaka gelova za izbjeljivanje. Vodikov peroksid ima kemijsko svojstvo da se pretvara u vodu o otpušta molekule kisika prilikom kemijske reakcije u ustima. I voda i kisik su prirodne komponente. Čestice kisika prodiru duboko u površinu zuba, (iako se čine glatkima, one su mikroskopski grube, te izgledaju poput kristala), što stvara bijelu boju. Izmrđu ostalog i naša tijela proizvode vodikov peroksid. 

Kiseli proizvodi mogu štetno djelovati na zubnu caklinu. Ukoliko sami izbjeljujete zube potražite proizvod koji sadrži u sebi vodikov peroksid koji je pH uravnotežen, što znači da u sebi ne sadrži niske razine kiselosti. Svakodnevno konzumiranje kiselih namirnica može štetno djelovati na zubnu caklinu. Primjerice znanstveno je dokazano da narančin sok potencijalno nagriza caklinu zuba mnogo više od vodikovog peroksida koji se koristi za izbjeljivanje zubi. Naravno uvjet je da se gel za izbjeljivanje pravilno koristi. 


 Mit 2 - Izbjeljivanje zubi nije siguran postupak

 Ovo je još jedan od mitova. Profesionalno izbjeljivanje zubi vodikovim peroksidom već se koristi sto godina. Najpoznatije stomatološke ordinacije diljem svijeta podupiru metodu izbjeljivanja zubi kao sigurnu praksu, pod uvjetom da se prilikom postupka koriste rutinske sigurnosne mjere. Svaki proizvod za izbjeljivanje zubi imati će priloženo i uputstvo za uporabu. Sigurnost i rizik izbjeljivanja uglavnom se svode na dva glavna pitanja: štetno djelovanje gela na zubno meso i pitanje osjetljivosti zuba. Ovi se mogući problemo mogu umanjiti uporabom profesionalnih proizvoda i smanjivanjem vremena postupka izbjeljivanja zubi, kako se zubno meso ne bi isuviše iziritiralo. Prilikom izbjeljivabanja zubi kao i kod drugih kozmetičkih postupaka također postoje potencijalni rizici. Srećom prilikom stručnog izbjeljivanja zubi sve neugodne senzacije koje mogu nastati tijekom i poslije postupka su privremene. Kao i kod većine kozmetičkih tretmana možda ćete morati izdržati povremenu nelagodu ili bol. 


 Mit 3 – Svi gelovi koji se koriste za izbjeljivanje su isti 

 Dva glavna gela koja se mogu koristiti prilikom izbjeljivanja zubi jesu oni na bazi vodikovog ili karbamid peroksida. Oba ova gela sadrže u sebi isti reagense odnosno vodikov peroksid, s tom razlikom da karbamid peroksid ima sporije djelovanje, te se preporučuje za noćnu uporabu ili za lasersko izbjeljivanje. Karbamid preoksid ima otprilike 1/3 aktivnog vodikovog peroksida. Na primjer 35% karbamid peroksida sadrži 12% vodikovog peroksida. Budući da je vodikov peroksid nestabilan kemijski reagens koji odmah reagira, skuplji je i za proizvodnju. Mnoge stomatološke ordinacije koriste samo karbamid peroksid. Vodikov peroksid je skuplji, u dodiru sa zubima odmah reagira, a najprikladniji je za kratkotrajne tretmane izbjeljivanja zubi bez primjene svjetlosti. 


 Mit 4 – Lasersko izbjeljivanje zubi nije učinkovito 

 Ovaj slučaj je vrlo rijedak. Mnoga su istarživanja provedena na ovu temu koja pokazuju da profesionalno lasersko izbjeljivanje zubi uistinu ubrzava proces oksidacije (oslobađanja kisika prilikom izbjeljivanja). Ovo se osobito odnosi na slučajeve u kojima se za izbjeljivanje koristi karbamid peroksid koji kemijski reagira puno sporije. Nema sumnje da je lasersko izbjejivanje zubi mnogo učinkovitije kada se prilikom procesa koristi karbamid peroksid. Rezultati istraživanja su pokazali da je izbjeljivanje sa laserskim svjetlom mnogo bolja opcija nego izbjeljivanje bez svjetla. No nisu ni sve laserske lampe iste. Neke poliklinike koriste zastarjele lampe poput plazmi, UV lampi i ostalih tehnologija. Ove tehnologije imaju širok spektar svjetlosti koji može uzrokovati pretjerano zagrijavanje desni i površine zuba, prilikom procesa oksidacije, tako da pri izbjeljivanju zubi može doći i do oštećenja usne šupljine i zubnog mesa. Također se reklamiraju i mini lampe koje projiciraju UV svjetlo, koje nisu učinkovite, jer nisu dovoljno snažne, što je u biti samo marketinški trik. 

S druge strane profesionalno moderno izbjeljivanje zubi LED svjetlom ubrzava proces oksidacije, a samim time i sam proces izbjeljivanja zubi. Ovi laseri su poznati i kao laseri sa hladnim UV svjetlom, jer oni nemaju tendenciju zagrijavanja zuba i okolnog tkiva. Kao rezultat toga oni su posve sigurni za korištenje, a osim toga spadaju i u moderniju tehnologiju. 


 Mit 5 – Za rezultate profesionalnog izbjeljivanja zubi potrebno je ići kod zubara 

 Danas se u nekim zemljama može kupiti cijeli set za izbjeljivanje zubi kojega se može koristiti i kod kuće. U ove proizvode također spadaju i lampe koje projiciraju UV svjetlo. Stomatolozi isključivo smiju koristiti vrlo jake gelove za izbjeljivanje zubi, koji sadrže više od 16 do 35 posto vodikovog peroksida. Uza sve prednosti koje imaju ovi gelovi za izbjeljivanje zubi, uz njihovu uporabu također mogu doći i nuspojave poput pretjerane osjetljivosti zuba ili zubnog mesa. Upravo iz tog razloga prije samog procesa izbjeljivanja na zubno meso se stavlja posebna zaštita, kako se ono prilikom procesa ne bi oštetiio. Kod stomatologa ćete za isti vremenski period zasigurno dobiti bolje i brže učinke, ali ukoliko se odlučite za to onda trebate biti spremni na povećanu osjetljivost zubi neposredno nakon tretmana. Već dugi niz godina izbjeljivanje zubi kod stomatologa je vrlo popularno, jer su ostala sredstva za izbjeljivanje zubi bila prilično skupa. Danas je cijena istih povoljnija i ti proizvodi su postali dostupniji na tržištu, taka da imate mnogo više izbora nego prije. 





 Mit 6 – Gelovi za izbjeljivanje zubi nisu sigurni za korištenje, osim ako nisu uvezen iz zemalja Europske Unije 

 Ovo zasigurno nije istina, jer je danas većina proizvoda na kojima piše da je zemlja podrijetla neka Europska ili Američka zemlja, proizvedeno zapravo u Kini. To vrijedi gotovo za sve proizvode i vrste tehnologija, što se događa isključivo zbog ekonomskih razloga. Danas se mogu naći mnoge marke raznih proizvoda namijenjenih izbjeljivanju zubi na tržištu. Ne mora vas zabrinjavati od kuda se uvoze ti proizvodi jer to ne čini neku razliku. Vodikov peroksid koji se koristi za izbjeljivanje zubi je isti u cijelom svijetu. Budući da se on koristi i kao dezinficijens, bakterije u njemu ne mogu preživjeti, što ga čini sigurnim sredstvom za izbjeljivanje zubi, bez obzira na to gdje je proizveden. Ukoliko je vodikovom peroksidu prošao rok trajanja to ćete odmah znati, jer gel počne poprimati mliječno bijelu boju što je znak oksidacije, te više neće biti učinkovit u procesu izbjeljivanja zubi. 


 Mit 7 – Za najbolje rezultate izbjeljivanja trebate koristiti prilagođene udlage 

 Dok stomatolozi nude zubne udlage koje se izrađuju individulano za svakog pojedinog pacijenta u trgovinama se mogu naći iste takve samo jeftinije. U principu bolje je koristiti zubne udlage koje su prilagođene vašim zubima, jer su one ugodnije za nošenje. Ali i nemorate se odlučiti za njih, s obzirom da proces izbjeljivanja kojega radite kod kuće ima kratak vijek trajanja. Još jedan problem koji se javlja prilikom nošenja udlaga koje vam nije izradio vaš stomatolog je prostor između zubi koji je vrlo mali, tako da samo najtanji sloj gela za izbjeljivanje može u njega ući. Korištenje gelova za kućnu uporabu i ovih udlaga neće u tolikoj mjeri izbijeliti zube, tako da možete očekivati da njihovom uporabom nećete dobiti rezultat kojega ste željeli i očekivali. A osim toga neko duže vrijeme od uobičajenog ćete morati nositi te udlage da bi dobili kolike tolike rezultate. 


 Mit 8 – Svi su zubi pogodni za izbjeljivanje i rezultat bi trebao biti Hollywoodski osmijeh

 Nažalost neki ljudi imaju nerealna očekivanja, i mogu biti nezadovoljni krajnjim rezultatom izbjeljivanja. To se ne događa zato jer profesionalni proizvodi za izbjeljivanje zubi nisu učinkoviti, jer oni uvijek daju određene rezultate u nekoj mjeri. To se događa iz jednostavnog razloga što ti ljudi ne mogu shvatiti da su zubi svake osobe jedinstveni po svom mineralnom sastavu, što znači da će učinak izbjeljivanja zubi biti drugačiji za svaku pojedinu osobu. Ukoliko su vaši zubi genetski žući od zubi neke druge osobe, krajnji rezultat izbjeljivanja neće biti biserno bijeli zubi, bez obzira na to koji proizvod za izbjeljivanje koristili, koliko ste puta pokušali izbijeliti zube, ili kolika je jačina gela za izbjeljivanje. Pojedini ljudi imaju na zubima velike mrlje od antibiotika, tetraciklina i slično, koje se ne mogu lako odstraniti i gotovo se nikada mogu u potpunosti ukloniti. Također postoje i oni ljudi koji imaju genetski sivkastu ili plavičastu boju zuba, te na toj boji vodikov peroksid nema učinka, kao i na žućkastim ili smeđim nijansama zuba. Ljudi vide glumce na televiziji i vjeruju kako i oni mogu dobiti takvu nijansu zubi. No nažalost to u većini slučajeva nije moguće. Kemijsko izbjeljivanje zubi ima granicu do koje se zubi mogu izbijeliti, i kod većine ljudi krajnji rezultat neće biti čisto bijeli zubi, kakvi se mogu vidjeti na filmovima. Znači li to da su glumci genetski predodređeni za bijele zube? Naravno da ne, nego to znači da su oni platili milijune dolara za izradu porculanskih ljuskica za zube kako bi izravnali zube i učinili ih što bjeljima. Naravno da ukoliko imate novaca i vi možete iskoristiti tu opciju, ali izbjeljivanje zubi vodikovim peroksidom u pravilu je jeftinija varijanta kojom se također dobivaju rezultati i vidi se razlika u bjelini i sjaju zubi prije i poslije izbjeljivanja. 



 

Mit 9 – Ukoliko imate zubne krunice, navlake, ljuskice ili proteze ne možete izbijeliti zube 

 Ovo je još jedna od neistina. Iako vodikov peroksid izbjeljuje samo prirodne zube, isto tako čisti i sve ostale površine uključujući i površine zubnih krunica, ljuskica i proteza. Neki zubari tvrde da pojedini sastojci vodikovog peroksida mogu oslabiti i štetno djelovati na protetske nadomjestke, ili da se njime mogu oštetiti metalne strukture tih materijala. Ukoliko i vi imate neki protetski nadomjestak u ustima prije odluke o samom izbjeljivanju zubi konzultirajte se prethodno sa svojim stomatologom. On vam može dati savjete o tome na koji je način najbolje izbijeliti vaše zube, jer je svaki slučaj individualan.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


23.05.2016. ponedjeljak

Klima uređaji - kako prepoloviti troškove

 Danas većina ljudi koristi neku vrstu klima uređaja. Klima uređaji hlade prostorije za vrijeme ljetnih vrućina, a zimi ih griju. No jeste li ikada išli za tim koje troškove vam daju klima uređaji? U odnosu na ostale rashladne uređaje poput ventilatora, za pokretanje klima uređaja potrebno je znatno više električne energije, te su shodno tome i troškovi veći. Za vrijeme korištenja rashladnog uređaja postoji mnogo raznih čimbenika koji utječu na troškove. To su primjerice geografski položaj kuće ili stana, mjesto u kojem živite, klima, te količina rada klima uređaja. Sve su to faktori koji utječu na potrošnju. Ukoliko živite u području u kojemu ljeta i nisu baš previše vruća, ili u onome gdje su zime izdržljive, onda ćete trebati i manje koristiti klima uređaj. No ukoliko to nije slučaj te su u području u kojem živite zime hladnije, a ljeta vruća, zasigurno ćete rashladni uređaj morati češće uključivati, što će automatski direktno povećati vaše troškove. Razlika u vremenskim uvjetima će iz godine u godinu utjecati na troškove. Primjerice jedno ljeto bi moglo biti toplije od drugog, što će dovesti do veće potrošnje električne energije. 




 Učinkovitost klima uređaja igra važnu ulogu u količini potrošnje električne energije. Većina klima uređaja koji se mogu naći u trgovinama, na sebi imaju deklaraciju na kojoj piše koliko prosječno određeni uređaj troši električne energije, tako da ćete unaprijed moći procijeniti potrošnju struje. Potražite onaj uređaj kojemu je potrebno minimalno električne energije za njegov rad. Na taj način možete uvelike uštedjeti struju svake godine. Ukoliko imate neki model koji je star već deset godina, možda je vrijeme da razmislite o kupnji novog uređaja. Jer je osim štednje, također je važna i kvaliteta uređaja. 

 Drugi važan faktor klima uređaja je njegova veličina i kapacitet. Svi klima uređaji dolaze u raznim veličinama, a svaki ima određeni kapacitet sa kojime može rashladiti određen broj prostorija. Na primjer sve prostorije u stanu moći ćete bez problem rashladiti sa jednim ili dva klima uređaja, dok vam za kuću to zasigurno neće biti dovoljno. Dakle prilikom odabira klima uređaja obavezno imajte na umu i veličinu prostora kojega namjeravate rashladiti. Većina rashladnih uređaja će biti nešto skuplja, ali to se isplati ukoliko uzmete u obzir učinkovitost istih. S toga je kvaliteta zasigurno važnija od cijene. 

 Rad klima uređaja također možete regulirati pomoću termostata, što će također utjecati na potrošnju. Postavljanje više temperature na termostatu, imat će za posljedicu da on radi manje, a smanjenje temperature da radi češće. Jedna električna kompanija predlaže održavanje termostata iznad 78 stupnjeva. Na taj način možete uštedje ti čak i 10 do 20% smanjiti troškove. Konačno i lokalni troškovi utječu na opće troškove klima uređaja. To je nešto na što ne možete utjecati, međutim možete kontrolirati vlastite troškove kako biste uštedjeli električnu energiju. U prosjeku troškovi klima uređaja kada se zbroje su manji od troškova koji nastaju uporabom ventilatora koji radi nekom srednjom brzinom. 

 Kada su u pitanju klima uređaji možete napraviti i više stvari kako biste ostali na manjim troškovima mjesečno, te na taj način smanjili račun za struju. Tako su na primjer vrlo važni redovno pregledavanje, čišćenje i zamjena filtera rashladnog uređaja, kako bi on što duže trajao i bio ispravan, i trošio onoliko koliko je predviđeno. Također možete i isključiti bojler ukoliko idete negdje na više dana, te upotrebljavati perilice za suđe ili za veš tek onda kada su potpuno pune i tako dalje. Također biste mogli razmisliti o uporabi štednih žarulja umjesto onih običnih, na taj način možete uštedjeti i smanjiti troškove za čak 75%. Također biste trebali biti sigurni da su vam prozori i vrata uvijek dobro zatvoreni, te da vjetar ne puše kroz njih, kako se za vrijeme hladnih zimskih dana ne bi gubila toplina iz stana. Ukoliko vam zrak izvana ulazi u kuću, to bitno može smanjiti učinkovitost klima uređaja za čak 20%. 




 Vrste rashladnih uređaja

 Prema vrsti sastava klima uređaji se dijele na dvije osnovne vrste a to su uređaji niskog pritiska i brzine, i uređaji visokog pritiska i brzine. 

Klima uređaj niskog pritiska i brzine – osnovni nedostatak ovog uređaja je stvaranje buke, koja nastaje strujanjem zraka kroz cijevi velikih dimenzija. Ovaj uređaj se koristi kod komforne klimatizacije hotela, kazališta, ureda i tako dalje. 

Klima uređaj visokog pritiska i brzine – cijevi su najčešće kružnog presjeka radi krutosti spojeva. 

 Prema načinu konstrukcije klima uređaji dijele se na split sistem i na monoblok. S obzirom na složenost procesa pripreme zraka rashladni uređaji dijele se na ventilacijske uređaje, uređaje djelomične klimatizacije, te na uređaje klimatizacije. 

 Ventilacijski uređaji osim dovođenja svježeg zraka u prostoriju mogu izvršavati jedan do četiri tremodinamička procesa, od kojih grijanje i hlađenje. Uređaji klimatizacije osim dovođenja zraka mogu obavljati sva četiri osnovna tremodinamička procesa pripreme zraka a to su grijanje, hlađenje, odvlaživanje i ovlaživanje. Uređaji djelomične klimatizacije mogu osim dovođenja svježeg zraka obaviti još tri procesa a to su najčešće grijanje, hlađenje i odvlaživanje zraka. 


 Klima uređaj mora zadovoljiti neke određene parametre a to su: 

• vlažnost zraka
• brzna strujanja zraka 
• temperatura 
• čistoća zraka 
• nivo buke uređaja i tako dalje 


Podjela prema namjeni

Prema svojoj namjeni klima uređaji dijele se na uređaje za komercijalnu uporabu i na uređaje za kućnu uporabu. U komercijalnu uporabu spadaju uređaji koji se koriste u trgovinama, uredima, kafićima i tako dalje, dok su oni za kućnu uporabu namijenjeni za korištenje u kućama ili stanovima, odnosno u stambenim prostorima. 

 Osnovne vrste klima uređaja su mobilni i split sistemi. Osnovna karakteristika mobilnih klima uređaja je njihova sposobnost premještanja sa jednog mjesta na drugo. Njih komotno, kada ih više ne trebate možete ukloniti, što ih čini vrlo praktičnima za uporabu. 

 Osim mobilnih uređaja postoje i split sistemi koji se dijele na multi split, te na mono split rashladne uređaje. Mono split sistemi takozvani još i single split sistemi su najpopularniji klima uređaji u današnje vrijeme. Na tržištu su dostupne dvije vrste ovih klima uređaja, monosplit sistem kod kojega je kompresor stalno u pogonu, te drugi kojemu se kompresor pali prema potrebi. Multi split sistem koristi se kada je potrebno ohladiti više prostorija odjednom. Ovaj sistem ima jednu vanjsku i dvije ili više unutarnjih jedinica za hlađenje, idealan je u situacijama renoviranja, adaptacija, ili gradnje zgrada ili stanova. 

 Prema broju unutarnjih jedinica postoje klima uređaji sa jednom vanjskom i jednom unutarnjom jedinicom, takozvani multi sustavi, te single sustavi koji se dijele na duale, triale i kvadrale. Duali se sastoje od dvije unutarnje jedinice i jedne vanjske, triali od tri unutarnje jedinice i jedne vanjske, te kvadrali od četiri unutarnje i jedne vanjske jedinice uređaja. 

 Potrošnja klima uređaja uvelike ovisi o modelu, svaki model rashladnog uređaja ima vlastitu energetsku učinkovitost. Takozvane inverter klime imaju promjenjiv rad kompresora, te mogu uštedjeti najviše električne energije, čak i do 40%. S obzirom da ovaj model klima uređaja ima visoku energetsku učinkovitost manje opterećuje instalacije, od onih koji imaju manju učinkovitost. 

 Klima uređaj je zasigurno jedan od najkorisnijh izuma tehnologije. Daje vam mir u vrućim ljetnim danima dok vas zimi grije. Klima uređaji su veoma korisni, ali nisu jeftini, tako da ćete za kvalitetniji uređaj morati izdvojiti nešto više novaca, što će vam se na kraju isplatiti. Također se podrazumijeva da ćete uređaj morati redovno održavati, kako bi radio kao i prvog dana kad ste ga kupili i nakon dugo vremena. Nikome nije u interesu kupovati klima uređaj svake godine pa tako ni vama. Iz tog razloga je vrlo važno da znate kako održavati uređaj, kako bi on što je duže moguće ostao u dobrom stanju. Aspekt održavanja uređaja obično se zanemaruje od strane vlasnika. Pošto su klima uređaji dobro konstruirani vlasnici se mogu često prevariti. Kada vide da klima uređaj radi još i nakon mnogo godina, te da obavlja svoju funkciju, misle da je s njim sve u redu. Međutim oni nisu svjesni činjenice da njihov uređaj gubi učinkovitost svake godine. Morate znati da ukoliko ne budete održavali klima uređaj redovno, da ćete svake godine izgubiti 5% od njegove učinkovitosti. Sasvim je nebitno da li vaš uređaj radi dobro ili ne, njegova učinkovitost će biti smanjena. 

 Svaki klima uređaj ima svoj kapacitet. Dobar uređaj obično radi nekih petnaestak godina bez nekih većih problema, a u pojedinim slučajevima čak i više. Ukoliko provodite rutinsko održavanje klima uređaja svake godine, velike su šanse da će vaš uređaj raditi još dugo vremena punim kapacitetom. Normalno ne trebate sad stalno provjeravati rad klima uređaj prije vremena. 




Kako možete obaviti održavanje klima uređaja? 

Najprije uređaj trebate dobro promotriti. Pogledajte da li vaš uređaj negdje propušta vodu ili proizvodi neke čudne zvukove, te provjerite odvodnju kondenzatora cijevi. Druga stvar koju je potrebno provjeriti jesu filtri za čistoću. Ukoliko su oni prljavi rad uređaja neće biti dovoljno učinkovit. Dakle filtere morate očistiti svaki mjesec kako bi vaš klima uređaj davao optimalne performanse. Isto tako ja važno da očistite otvore za ventilaciju. Druga stvar na redu je čišćenje kompresora. Njega je potrebno očistiti s vanjske strane, kako prašina ne bi utjecala na rad uređaja. Kada uređaj nije u uporabi tijekom zimskih mjeseci morate pokriti kompresor.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


11.05.2016. srijeda

Hidroizolacija

   Proces izrade nekog objekta ili strukture koja je ili vodootporna ili hidroizolirana na način da taj objekt ili struktura ne mijenjaju oblik u slučaju prodiranja vode pod određenim uvjetima naziva se hidroizolacija. Takve strukture se obično koriste u objektima koji su pod vodom ili u sredinama koje su jako vlažne. Hidroizolacija se odnosi na prodor vode u tekućem stanju i pod pritiskom, dok se vodootpornost odnosni na to koliko su određene strukture ili objekti otporni na vlagu. Brzina prijenosa vodene pare je zapravo propuštanje vodene pare kroz materijal i strukturu ili objekt. Nekada su se trupovi brodova, velikih i malih, premazivali katranom kako bi se dobila hidroizolacija premazom. Današnje modernije strukture ili objekti se izoliraju primjenom raznih vodootpornih premaza ili brtvljenjem fuga s brtvilom u obliku O-prstenova. U izgradnji novih objekata poput zgrada koristi se hidroizolacija podruma. Hidroizolacija se koristi i na skuterima po moru, slikarskom platnu, palubama brodova, odjeći poput kabanica ili čizme koje su vodootporne, elektronički uređaji, papirnate ambalaže poput tetrapaka za mlijeko ili sokove. 


Izgradnja hidroizolacije

   Zgrada ili konstrukcija hidroizolacije koristi se u građevini u obliku premaza ili kao zaština membrana koja štiti strukturni identitet. Godine 2004. Institut Građevinskih Specifikacija donio je standard koji navodi stavku u kojoj je objašnjena specifikacija za izgradnju hidroizolirane ovojnice na zgradi te uključuje izolacijske i krovne materijale. Hidroizolacija je temeljni aspekt kreiranja zaštitne ovojnice zgrade koja je pod kontrolom okoline i to vrijedi za svaku izgradnju zgrade. Temelji, pokrivanje zidova, materijali krovnog pokrivača i svi prodori kroz te površine moraju biti vodootporni, a neki čak i hidroizolirani. Svi krovni materijali su dizajnirani i izgrađeni na način da budu vodootporni i da se s njih slijeva voda što je najbolje vidljivo kod kosih krovova. Ipak, postoje i neki drugi uvjeti poput ledenih pregrada i ravnih krovova kod kojih materijali moraju biti hidroizolirani. Na raspolaganju postoje i mnoge druge vrste hidroizolacijskih membrana poput katrana, tekućeg krovišta itd. Pošto zidovi nisu podvrgnuti sistemu stajaće vode, trebaju se koristiti hidroizolacijske membrane koje služe kao kućne hidroizolacijske ovojnice da bi zidovi mogli disati i time izbjeći nastanak vlage. Od velike je važnosti da se zidovi zidaju tako da se izgradi membrana koja je otporna na vlagu da bi se spriječila pojava kapilarne vlage. Isto tako, beton u temeljima mora biti otporan na vlagu te hidroizoliran tekućim premazom, hidroizolacijom podruma koja uključuje i kat ispod betonske ploče ili dodatak za beton. Postavljanje hidroizolacije u kućama koje su zaklonjene zemljom je vrlo kritično jer je u takvim kućama prevelika količina vlage što čini jako veliki problem. Curenje vode dovodi do brzog rasta plijesni koje uzrokuju ogromnu štetu i vrlo upitnu kvalitetu zraka. Hidroizolacija u zidnim temeljima mora biti pravilno i profesionalno postavljena da bi se spriječilo moguće propadanje zidova te prodiranje vode i vlage kroz zidove.


Hidroizolacija krovova, balkona i podruma 

   Postoji više vrsta hidroizolacije krovova, no najbitnije su hidroizolacija bitumenom i hidroizolacija tekućinom. 
Hidroizolacija bitumenom je sustav koji je dizajniran da bi zaštitio stambene i poslovne zgrade. Bitumen, poznat kao asfalt ili ugljen katran, je mješovita tvar sastavljena od organskih tekućina koje su vrlo ljepljive, viskozne i vodootporne te se nekad koriste u izgradnji krovova. Krovni terpapir zapravo ima naziv još od davnina, a ime je dobio po metodi izrade osnovnog materijala. Filc je netkana tkanina koja se proizvodi da bi se obložila vlakna koja su pod pritiskom, a ta vlakna tvore strukturu tkanine. Krovni filc ili karton ili nekadašnji terpapir je osnovni materijal koji se koristi u izgradnji krovnih šindri i rola krovišta. Tipična primjena terpapira je kao podloga ispod svih građevinskih materijala te je jedna vrsta membrane koja se nalazi u asfaltu za izgradnju krovišnih sustava. Svrha terpapira je odvojiti krovni pokrivač od krova, skinuti vodu te osigurati sekundarnu vremensku zaštitu. Osim toga, brza primjena krovne podloge štiti krovnu terasu tijekom gradnje dok se nanosi krovni materijal. Odvajanje krovnog pokrivača od krova štiti krovni pokrivač od smole u nekim oklopnim materijalima te štiti od neravnina i starih čavala ukoliko se na krovu rade popravci. Podloga također baca vodu s krovova da ne prodre u krovni pokrivač, štiti od curenja uzrokovanog kišom ili snijegom, čuva od jakih vjetrova i ledenih brana. No, primjena podloge može povećati temperaturu krova što uzrokuje brzo starenje asfalta na krovu. 


Hidroizolacija tekućinom je proces hidroizolacije krova primjenom specijalizirajućeg premaza, a pogodna je za sve tipove krovova uključujući i krovove stanova. Uključuje primjenu monolitnog, potpuno vezanog tekućeg premaza na krov. Pri procesu stvrdnjavanja formira se u vodootpornu membranu nalik gumi, može se rastezati i vratiti u svoj prvobitni oblik bez oštećenja. Takvi su sustavi premaza obično napravljeni od sekundarnih sirovina poput stakla ili plastike kako bi osigurali dodatnu čvrstoću. Ovakvi se premazi mogu primjeniti i na većinu tradicionalnih krovnih materijala poput terpapira, asfalta, bitumena i betona. Proces hidroizolacije tekućinom nudi ekonomičan način izgradnje hidroizolacijskog krova ili obnove starog krova. Istraživanja pokazuju da je ovaj način hidroizolacije 70% jeftiniji, a traje do 25 godina. Pošto se tekućina stavlja hladna, ne može dovesti do požara. Primjenom hidroizolacije tekućinom, štiti se krov od propadanja i štiti se ono što je ispod krova. Brzo se suši čak i zimi, izvrsno se prianja na sve vrste površina te je otporna na razne kemikalije. Sadrži veliku otpornost na visoke temperature iz,eđu 40°C i 80°C te je membrana potpuno vodootporna. 


Prvi korak u hidroizolaciji balkona ili terase je pranje površine balkona ili terase te uklanjanje prašine. Zatim se vrši punjenje svih vidljivih pukotina silikonskim brtvilom. Onda se izvršava primjena prvog premaza za punjenje nevidljivih pukotina i rupica s razrijeđenim silikonom. Drugi i treći sloj primjene silikona na bazi cementa ojačava hidroizolacijsku površinu. Na kraju se vrši primjena prozirnog silikona koji se stavlja valjkom. Koristi se silikon na bazi vode koji se pomiješa s bijelim cementom ali u pravilnom omjeru. Nakon primjene svih ranije nabrojanih koraka, ova miješavina silikona i cementa se stavlja u roku od pola sata. Potrebna su joj dvadeset i četiri sata za jačanje i to je proces stvrdnjavanja koji se događa u hidroizolaciji terase. Nema potrebe za brigom o preopterećenosti silikonske hidoizolacije jer se primjenjuje samo 3-5 mm debljine silikonskog sloja kako bi se spriječilo curenje vode iz primjenjene površine.


Hidroizolacija podruma je proces u kojem se koriste razne tehnike i materijali koji imaju ulogu spriječiti prodiranje vode u podrum zgrade ili kuće. Podrumski prostor koji se nalazi ispod razine tla zahtjeva hidroizolaciju koja primjenjuje razne materijale, brtvila i instalaciju odvoda te eventualno priključivanje visokotlačne pumpe za prikupljanje, uklanjanje i preusmjeravanje vode daleko od podrumskog prostora. Hidroizolacija za izgradnju struktura u razini tla ili ispod razine tla zahtjevaju propise kojih se moraju pridržavati. Hidrostatski tlak se pojavljuje u slučajevima visoke razine vode te vrši pritisak ispod podrumskih podova ali protivno podrumskim zidovima. Sile hidrostatskog tlaka vode se spajaju u temeljnom zidu kroz pukotine, a može uzrokovati velika strukturna oštećenja te pridonijeti rapidnom rastu plijesni, truleži i ostalih komlikacija vezanih uz vlagu. Postoje više različitih metoda koje pomažu u sanaciji podrumskog prostora, a razlikuju se i u dizajnu i u teoriji, a ovo su neke od njih: visokotlačne pumpe, pružanje internog odvoda vode, povećanje ventilacije i protoka zraka, postavljanje internih zidnih i podnih brtvila te eksterna drenaža u kombinaciji s vodootpornim premazima. Dva su načina hidroizolacije podrumskog prostora, a to su unutarnja hidroizolacija podruma i vanjska hidroizolacija podruma. 

Unutarnja hidroizolacija podruma se vrši na način da se koriste premazi koji su vrlo efektivni u borbi protiv vlage koja je nastala kondenzacijom ali su korisni i po pitanju riješavanja i manje količine vlage, no ne mogu riješiti glavno curenje. Postoje slučajevi u kojima se ne može koristiti vanjska hidroizolacija podruma pa se, u tom slučaju, koriste listići i pločice za drenažu koji pospješuju odvod vode izvan podrumskog prostora. Interni sustav odvodnje uključuje i razbijanje rova u betonskom tlu koji se nalazi uz vanjski rub zidova. Porozni crijepovi se ugrade u rov pa se napuni tri četvrtine tog rova sa šljunkom te se napravi hidrozolacijska rupica na ploči pri vrhu zida, a porizni se crijepovi spoje na pumpu.

Vanjska hidroizolacija podruma omogućava spriječavanje ulaska vode kroz temeljne zidove, a u tome pomaže oblikovanje materijala koji se koristi u građevini. Eksterna hidroizolacija strukture je adekvatna za spriječavanje strukturnih oštećenja koji su uzrokovani prodiranjem vode. Kod hidroizolacije postojećih podrumskih prostora najčešće se koristi iskopavanje rovova na dnu temeljnih zidova. Rov koji je jednom iskopan daje zidu mogućnost da se opere i osuši.

Negativni aspekti hidroizolacije 

   Hidroizolacijski su sustavi, s vremenom, postali iznimno sofisticirana i specijalizirajuća područja. Jedan od vodećih slučajeva oštećenja hidroizolacije u kući ili zgradi je neuspješno, loše ili krivo postavljeno i propalo postavljanje hidroizolacijskog sustava koji može dovesti do upitnog zdravlja ukoliko se boravi u prostoriji prepunoj vlage pa čak i do fizičkih ozljeda. U izgradnji hidroizolacije, najčešći mogući problem se događa kad se nepravilni proizvodi koriste za potpuno pogrešnu primjenu. Iako postoje mnogi proizvodi koji koriste naziv hidroizolacije, nisu svaki od njih dovoljno dobri za sve primjeni i od velike je važnosti pratiti upute za korištenje. Na palubama brodova se koristi hidroizolacijski premaz, no do problema može doći ukoliko se počnu događati učestale oscilacije u širenju i sužavanju membrane, a uzrokovane su promjenom temperature. Hidroizolacija paluba i balkona je najkompleknisji sustav u kojem se moraju koristiti hidroizolacijske membrane, odgovarajuće drenaže, odgovarajući građevinski materijali te odgovarajući detalji. Kod hidroizolacije zgrade treba paziti na hidroizolacijsku membranu koja služi spriječavanju ulaska vode u zgradu koristeći razne fitinge za cijevi, žice, ventile i ostalo.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


31.03.2016. četvrtak

Web dizajn

Web dizajn 

Web dizajn obuhvaća mnogo različitih vještina i disciplina u proizvodnji i održavanju web stranica. Različita područja web dizajna uključuju web grafički dizajn, dizajn sučelja, autorski i standardizirani kod i vlasnički softver, korisničko iskustvo u dizajnu i SEO optimizaciju. Mnogi će pojedinci često raditi u timovima koji pokrivaju različite aspekte procesa dizajna no neki će pojedinci ipak raditi na svim vrstama procesa dizajna samostalno. Pojam „web dizajn“ obično se koristi za opis procesa dizajna koji se odnosi na front-end (stranu klijenta) dizajn web stranica uključujući i stvaranje tragova. Web dizajn se djelomično preklapa s web inženjeringom u širem opsegu razvoja web-a. Od web dizajnera se očekuje da imaju svijest o upotrebljivosti web stranice te je njihova uloga stvaranje tragova na web stranicama koristeći smjernice koje su pristupačne i stalno trebaju biti u toku. Web dizajn kroz povijest Iako web dizajn nema tako davnu povijest, može se povezati s drugim područjima kao što je na primjer grafički dizajn ali se može promatrati i iz tehnološkog stajališta. Postao je velik dio svakodnevnog života ljudi. Vrlo je teško zamisliti internet bez animirane grafike, različitih stilova tipografije, pozadine i glazbe. Valjalo bi spomenuti početak web dizajna koji je zabilježen 1988. godine. Tim Berners – Lee je, dok je radio u CERN-u, 1989. godine predložio stvaranje globalnog hipertekst projekta koje je kasnije postao poznat kao World Wide Web. Dakle, tijekom 1991. godine do 1993. godine stvarao se i nastajao World Wibe Web. Stranice koje su sadržavale samo tekst mogle su se promatrati jednostavnom linijom preglednika. Godine 1993. Marc Andreesen i Eric Bina stvorili su Mozaik preglednika. U to vrijeme bilo je više preglednika koji su univerzalno rađeni i samim time su sadržavali teške tekstove koji nisu bili grafički dizajnirani i nisu imali nikakve elemente dizajna poput slika ili zvukova. Mozaik preglednik je razbio takav kalup. W3C je nastao u listopadu 1994. godine kako bi „vodio World Wibe Web da iskoristi svoj potpuni potencijal kroz razvoj različitih protokola koji promiču razvoj i osiguravaju svoju interoperabilnost“. Niti jedna monopolistička tvrtka nije obeshrabrila ispravnost preglednika i programskog jezika koji je mogao mijenjati World Wibe Web u potpunosti. W3C nastavlja postavljati standarde što je dan danas vidljivo na JavaScriptu. Godine 1994. Andreesen formira Communications Corp. koji je kasnije postao poznat kao Netscape Communications kao Netscape 0.9 preglednik. Netscape je stvorio svoje vlastite HTML oznake bez obzira na tradicionalni standardni proces. Na primjer, Netscape 1.1 je imao uključene oznake za promjenu boje i oblikovanje teksta s tablicama na web stranicama. Od 1996. do 1999. godine počeo je rat među preglednicima, Microsoft i Netscape su se borili za vrhunsku dominaciju svojih preglednika. Za to vrijem pojavile su se mnoge nove tehnologije na tom području kao što su CSS, JavaScript i Dynamic HTML. Sve u svemu, velika konkurentnost je dovela do mnogih pozitivnih pomaka i užurbanom tempu razvoja web stranica i web dizajna. Godine 1996. Microsoft je objavio svoj prvi natjecateljski preglednik koji je sadržavao sve svoje značajke i oznake, to je ujedno bio i prvi preglednik koji je sadržavao različite stilove koji su se, u to vrijeme, smatrali kao opskurna autorska tehnika. HTML oznake za tablice su izvorno namijenjene za prikazivanje tabličnih podataka no dizajneri su vrlo brzo shvatili mogućnost korištenja HTML tablice za stvaranje kompleksnijih formulacija i više stupaca koji nisu mogući za napraviti na bilo koji drugi način. U ovom trenutku, dizajn i dobra estetika imaju prednost nad oznakom strukture, a mala je pozornost posvećena semantici i web pristupačnosti. HTML stranice su ograničene u svojim dizajnerskim opcijama čak i više nego što su to bile ranije verzije. Za stvaranje složenijih projekata, mnogi su dizajneri morali koristiti komplicirane tablice strukture ili prazan razmak .GIF slike kako bi zaustavili prazne ćelije od urušavanja. CSS uveden je u prosincu 1996. godine od strane W3C-a koji je podržavao prezentaciju i izgled što je omogućilo HTML-u da bude semantički, a ne i semantički i prezentacijski čime je poboljšana web pristupačnost. Godine 1996. je razvijen Flash koji je izvorno poznat kao FutureSplash, imao je pojednostavljeni razvojni alat u odnosu na danas, koristio je osnovni izgled i alate za crtanje, bio je ograničen na ActionScriptu ali je omogućio web dizajnerima da idu iza točke HTML-a, animiranih GIFova te JavaScripta. S obzirom na to da se Flash trebao puniti, mnogi web progameri su ga izbjegavali zbog njegove ograničenosti i moguće nekompatibilnosti na tržištu. Odnosno, vratili bi se na GIF animacije i JavaScript za napisati članak. No, prednost Flasha koja ga je i učinila popularnim je ta što je on sam radio svoj put na velikoj većini preglednika i bio je dovoljno snažan da da ga se koristi za razvoj cijele web stranice. Tijekom 1998. godine, Netscape je objavio Netscape Communicator kod pod licencom otvorenog izvornog koda što je omogućavalo tisuće programera da sudjeluju u poboljšavanju softvera. Međutim, odlučili su krenuti od početka što je dovelo do razvoja preglednika. Projekt Web Standarda je nastao i promovirao usklađenost preglednika s HTML i CSS standardima stvaranjem testova Acid1, Acid2 i Acid3. Velika godina za Microsoft je 2000. godina. Internet Explorer je izdan za Mac što je od iznimne važnosti jer je to prvi preglednik koji u potpunosti podržava HTML 4.01 i CSS 1 u smislu usklađenosti sa standardima, to je također prvi preglednik koji podržava PNG format za slike. Tokom tog vremena, Netscape je prodan AOL-u i time je Netscape, zapravo, izgubio rat među preglednicima i stavio Microsoft na prvo mjesto. Od početka 21. stoljeća, internet je posato sastavni dio ljudskih života, a s obzirom na takav razvoj interneta, počele su se širiti i razvijati web stranice. Došlo je do promjene u samom korištenju web stranica pa i do samog dizajna web stranice. Od kraja ratova između preglednika, došli su novi preglednici na scenu. Mnogi od njih imaju tendenciju bržeg razvoja i više podržavaju nove standarde. Mnoge su opcije po mnogima puno bolje od samog Microsoft Internet Explorera. Danas su pušteni novi standardi u uporabu od strane W3C-a kao što je to kod HTML-a HTML5 i kod CSS-a CSS3 kao i novi JavaScript. 



 Alati i tehnologije

 Web dizajneri koriste različite alate ovisno o tome što je dio proizvedenog procesa u koji su uključeni. Ti se alati ažuriraju tijekom vremena novijim standardima i softverima ali princip iza njih uvijek ostaje isti. Web dizajneri koriste i vektorske i rasterske grafike urednika za stvaranje web formatiranih slika ili dizajne prototipa. Tehnologije koje se koriste za stvaranje web stranice su W3C standardi kao što su HTML i CSS koji mogu biti i ručno kodirani ili ih generira WYSIWYG softver za uređivanje. Web dizajneri koriste i ostale alate poput obilježavanja provjere i druge alate za testiranje upotrebljivosti i pristupačnosti kako bi se osigurala njihova web stranica i web smjernica za pristupačnost.




 Vještine i tehnike

Web dizajneri se bave i izradom i dizajnom logotipa, letaka i vizitki kao i ambalažom proizvoda poput vina, maslinovog ulja, meda, rakije i slično. Kao i svaki posao, tako i posao web dizajnera posjeduje različite vještine i tehnike pa ćemo nabrojati neke poput: 
Marketing i dizajn komunikacije – na web stranici je prepoznatljivo što se konkretno radi za ciljano tržište. To može biti dobna skupina ili kultura tako da dizajner pobliže objasni o čemu se radi svojoj publici. Dizajneri trebaju razumjeti vrstu web stranice koju dizajniraju što bi, na primjer, značilo da business-to-business web stranice se uvelike razliku od web stranica za zabavu. Pažljivo razmatranje može osigurati da se estetika i ukupni dizajn stranice ne sukobljavaju s njenom jasnoćom i točnošću sadržaja ili lakoćom navigacije web stranice. Dizajneri također moraju uzeti u obzir ugled vlasnika ili poslovne web stranice da bi je što točnije i stručnije prikazali.
Korisničko iskustvo u dizajnu i interaktivni dizajn – korisničko razumjevanje sadržaja web stranice često ovisi o korisnikovom razumjevanju funkcioniranja web stranice te je to dio korisničkog iskustva u dizajnu. Korisničko se iskustvo očituje u izgledu, jasnim uputama i označavanju na web stranici. Koliko dobro korisnik razumije interakciju na stranici isto ovisi o web dizajnu. Ukoliko korisnik vidi ikakvu korist od neke web stranice onda je veća vjerojatnost da će je u budućnosti opet koristiti. Korisnici s manje iskustva neće primjetiti korisnost neke web stranice ili njezine prednosti. Napredne interaktivne funkcije mogu zahtjevati dodatke ukoliko nema uvođenja kodiranog jezika. Odabir hoće li i li ne koristiti interaktivnost koja zahtjeva dodatke je dosta kritična odluka za korisničko iskustvo u dizajnu jer neki korisnici ne znaju instalirati dodatke.
Izgled stranice – dio dizajna korisničkog sučelja utječe na kvalitetu izgleda stranice, na primjer, dizajner može razmotriti treba li ostati dosljedan izgledu web stranice ili je treba promjeniti. Najpopularnije fiksne širine web stranice obično imaju isti set koji odgovara trenutnom najpopularnijem prozoru preglednika po trenutnoj najpopularnijoj razlučivosti zaslona na trenutnoj najpopularnijoj veličini monitora. 
Tipografija – web dizajneri mogu odabrati da font slova bude ograničen na web stranici. Većina preglednika prepoznaje određen broj sigurnih fontova što dizajneri uglavnom koriste da bi izbjegli bilo kakve komplikacije. Preuzimanje fonta je kasnije uključen u CSS3 modul fontova i od tada ga koristi u Safari 3.1, Opera 10 i Mozilla Firefox 3.5 što je kasnije povećalo interes za web tipografijom i korištenje fonta za skidanje. Pokretne grafike – izgled stranice i korisničko sučelje također mogu biti pogođeni korištenjem pokretne grafike. Koristiti ih ili ne, ovisi o ciljanom tržištu. Pokretne grafike su najbolje prihvaćene na web stranicama koje služe za zabavu.


Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


22.03.2016. utorak

Bojleri i vrste

Bojleri su učinkoviti komadi uređaja koje danas posjeduju gotovo svi domovi. U povijesti ljudi su imali samo vatru u svojoj dnevnoj sobi, gdje su uglavnom boravili, a djecu su kupali pored peći kako bi im osigurali toplinu prilikom pranja. Danas ljudi uglavnom imaju kupaonicu u kojoj je smještena kada, te ne trebaju grijati vodu, jer imaju bojlere, a također imaju i centralno grijanje koje omogućuju radijatori. Stariji ljudi koji su zadnjih pedeset godina živjeli bez centralnog grijanja, danas mogu uživati u toplini svoga doma. 

Na tržištu se mogu naći mnoge vrste bojlera koje su dostupne svima, a koje nude mnogi proizvođači i trgovine. Prilikom kupnje bojlera dobro je naći nekog vodoinstalatera koji se razumije u bojlere i ostalu tehniku, na kojega ćete moći računati u svakom trenutku kada se nešto pokvari. Najpopularniji bojleri su sastavljeni od jedne jednice, i ne zahtijevaju mnogo mjesta, te mogu proizvesti toplu vodu za pranje, kao i vodu za centralno grijanje. Moguće ih je koristiti i u vrlo hladnim područjima, čak i zimi, jer imaju u sebi ugrađenu cijev i termostat koji drži optimalnu toplinu vode koja zagrijava određeni prostor, te uz takav bojler ne moraet imati bojazan da će temperatura previše pasti i da će vam biti hladno. Još jedna prednost ovih bojlera je ta da se grijanje tople vode automatski uključuje svakih 90 minuta, kako bi se na taj način osiguralo da u kući uvijek ima tople vode. 

U velikim kućanstvima ljudi najčešće imaju odvojeno postavljene bojlere i uređaje za grijanje, jer sve to skupa ne zauzima mnogo prostora, te nije potrebno imati velik stan ili kuću da bi se posjedovalo oba uređaja. Neki ljudi imaju uljne bojlere, čije korištenje može biti problematično, jer na vrhu moraju uvijek držati rezerve nafte, a ukoliko se dostava ne osigura na vrijeme, zdravlje ljudi koji borave u prostoru bi moglo biti ugroženo, osobito u zimskim mjesecima. Ovi bojleri pružaju dovoljno topline, i tople vode, prijateljski su nastrojeni prema okolišu i štede plin. Vrlo je bitno da su bojeri kvalificirani, te da ukoliko se pojavi neki kvar da ga uvijek pogleda iskusna osoba ili vodoinstalater. Također je bitno i ukoliko nema nikakvog kvara, da se servis bojlera napravi jednom godišnje, čisto radi sigurnosti. Stručnjak će provjeriti radi li vaš bojler ispravno, a vaše je da se pobrinete da na njemu nema znakova curenja vode, ili neispravnih dijelova. Ukoliko primjetite neki od navedenih znakova potrebno je da o tome obavijestite stručne osobe da zamijene potrebne dijelove prije nego što dođe do nekog većeg oštećenja. 




Vrste bojlera

 Odluka koji je bojler najbolji za vaš dom može biti dosta teška. Mnogo je tu faktora koji se moraju uzeti u obzir, poput cijene, potrošnje, te koliko topline bojler može proizvesti. Prije nego što donesete odluku o tome koji bojler kupiti, morate se upoznati sa raznim vrstama bojlera. Tek tada se možete upustiti u potragu za bojlerom koji najviše odgovara vašim potrebama. 

Konvencionalni bojleri su oni sa kojima ste vjerovatno već upoznati. To je ujedno i najpopularnija vrsta bojlera koji se upotrebljava već godinama. Sastoji se od velikog spremnika gdje se voda može grijati dok ne dosegne visoku temperaturu pod visokim tlakom. Voda se može grijati na ugljen, naftu, plin ili čak drvo. Ovi sustavi imaju tendenciju da su poprilično neučinkoviti, te iz tog razloga spremnik mora biti izrađen od vrlo otpornih materijala, koji zauzimaju dosta prostora. 

Kombinirani bojleri koriste isti princip rada kao i konvencionalni bojleri, s tom razlikom da se oni koriste i za zagrijavanje tople vode. Oni zauzimaju manje prostora od zasebnih bojlera, ali je njihov dizajn još uvijek poprilično nezgrapan. Nešto su učinkovitiji od odvojenih jedinica, jer se topla voda zagrijava na isti plamen, kao i voda za grijanje. 

Električni bojleri su poprilično jednostavni. Kao što im i samo ime govori, za grijanje vode oni koriste električnu energiju. Ovi se bojleri obično koriste samo za grijanje vode, pošto danas postoje učinkovitiji načini za grijanje prostorija od grijanja električnom energijom. Glavna prednost električnih bojlera je u tome što oni ne nose rizik od ispuštanja ugljičnog monoksida, a on se ne stvara ni u procesu grijanja. 

 Kondenzacijski bojleri spadaju među najučnikovitije bojlere. Proces počinje isto s vodom koja se grije na neki izvor topline. Međutim, ovi bojleri gube toplinu proizvodnjom pare. Ovaj korak omogućuje im da stvaraju više topline iz svake jedinice potrošnog goriva. To je relativno nova tehnologija koja se brzo razvija. Hidronični bojler radi kao i konvencionalni bojler, s tom razlikom da se kod ove vrste bojlera voda pretvara u paru, koja prolazi kroz cijevi ili radijatore. Korištenje pare umjesto vode znači da je potrebno manje energije za kretanje topline kroz sustav. Također, budući da će voda ispariti, nema potrebe za pozamašan spremnik koji može izdržati visoki tlak. Ukoliko tražite jednostavan bojler kondenzacijski bojler je zasigurno najbolji izbor. Oni su mali i štedljiviji , te zadržavaju temperaturu tople vode cijelo vrijeme. 

Svi bojleri obavljaju istu osnovnu funkciju, a to je proizvodnja topline, a i tople vode, ali sve te funkcije nemaju istu učinkovitost. Ukoliko ste u potrazi za novim bojlerom, prije odluke o kupovini istoga, najprije morate odrediti vaše potrebe, kao i koliko prostorija imate u stanu ili kući u kojima će vam biti potreban bojler. Na tržištu danas možete pronaći razne vrste bojlera koje vam stoje na raspolaganju, tako da možete izabrati onaj koji najbolje odgovara vašim potrebama i financijskim mogućnostima. 


 Zidni plinski bojleri 

Zidni plinski bojleri su vrsta malih kotlovnica čija je svrha priprema potrošnje tople vode, i osiguravanje automatiziranog rada centralnog grijanja. U današnje vrijeme ovi bojleri su najupotrebljiviji način plinskog grijanja. Njihova popularnost porasla je naročito posljednjih godina, kako je sve više i više rasla novogradnja. Ovi bojleri predstavaljaju najekonomičniji način iskorištavanja energije. Kao i svaki tehnološki uređaj plinski bojleri imaju svoje prednosti i nedostatke. 

Prednosti plinskih bojlera: 
• Zauzimaju malo prostora 
• Tvornički su opremljeni svim potrebnim elementima za potrošnju tople vode i energije
• Možete odabrati bojler koji najviše odgovara vašim potrebama za toplom vodom 
• Povoljna cijena 
• Jednostavni su i jeftini za popravljanje, montažu i nabavu 

 Nedostatci plinskih bojlera: 
• Ograničene mogućnosti ugradnje ukoliko imate dimovodni sistem 
• Namijenjeni su prvenstveno za etažno grijanje 
• Nije pogodan za grijanje na niskim temperaturama, zbog konstrukcije ložišta, osim u slučajevima kada mu se nadodaju komponente koje će povećati nabavnu vrijednost 


Dimovodni sistemi

Najzastupljenije su dvije vrste dimovodnog sistema, a to su klasični dimnjak i fasadni dimovodni sistem. 

Fasadni dimovodni sistem 
Za ovaj vid dimovodnog sistema odabire se uređaj koji ne ovisi o zraku koji se nalazi u prostoru, odnosno ili fasadni ili turbo plinski bojler. Prije odluke o kupnji ove vrste plinskog bojlera, potrebno je pozvati dimnjačara, koji će izvidjeti situaciju i odobriti radove. Što se tiče radova i ukupnih troškova grijanja ovaj način je najučinkovitiji i financijsaki najprihvatljiviji za rješavanje pitanja dimovodnog sistema. 

Klasični dimnjak 
Za ovaj tip dimnjaka odabire se onaj bojler koji je ovisan o zraku koji se nalazi u prostoriji, te je prije poduzimanja bilo kakvih radnji potrebno konzultirati dimnjačara, te potom kada on da odobrenje potražiti bojler koji najbolje odgovara vašim potrebama. 

Ostale vrste dimovodnih sistema 
Odabir dimovodnih sistema ovisi o tehničkim karakteristikama bojlera, te o konfiguraciji stambenog prostora. Iz tog razloga je vrlo važno posavjetovati se sa stručnom osobom, koji će potom predložiti odgovarajući dimovodni sistem. 


 Snaga novog uređaja 

Snaga uređaja koji se koristi za grijanje ovisi o gubitcima topline, o vanjskoj temperaturi, te o temperaturi prostora u kojemu se uređaj nalazi. Najvažniji faktori koji se moraju uzeti u obzir prilikom izračuna snage novog uređaja jesu: toplinske karakteristike vanjskih vrata i prozora, debljina i vrsta unutarnje i vanjske izolacije, zemljopisna orijentacija, veličina prostora kojega je potrebno zagrijati, okruženje prostora ostalim stambenim jedinicama, broj grijaćih tijela, način predaje topline i tako dalje. 


Održavanje plinskog bojlera 

Bojleri kao i svi drugi elektronski uređaji moraju se redovno održavati kako bi njihov vijek trajanja bio što duži, te kako bi se izbjegli potencijalni kvarovi. Najčešći razlog kvarova na bojlerima jesu razne nečistoće i tvrdoća vode. Danas se na tržištu mogu naći razni uređaji uz pomoć kojih se mogu odgoditi, kvarovi bojlera. Uređaji koji se mogu ugraditi u bojlere u tu svrhu jesu sistemi za omekšavanje vode i filerski sistemi. Najčešće se u bojler ugrađuju filter za vodu sa ugrađenim magnetizom za omekšavanje vode i elektronski omekšivač vode. Filter za vodu koji u sebi ima ugrađen magnet za omekšavanje vode radi na način da bez dodavanja raznih omekšivača i kemikalija pri djelovanju magnetskih sila odstranjuje kalcij karbonat. Ugradnja ovog uređaja je vrlo jednostavna, a sam uređaj vrlo učinkovit. Elektronski omekšivač vode radi na način da stvara impulsno elektromagnetsko polje, oko zavojnica koje se nalaze oko cijevi kroz koje protječe topla voda. Ovim se postupkom umanjuje mogućnost hvatanja kamenca za unutarnje dijelove bojlera, jer se mijenja struktura kalcij karbonata, što onemogućuje njegovo prijanjanje. Ugradnja nekog sistema za omekšavanje vode može znatno produljiti vijek trajanja bojlera, tako da razmislite o tome prilkom kupnje.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


21.03.2016. ponedjeljak

E - bicikl i njegove karakteristike

E - bicikl je bicikl koji u svome mehanizmu ima ugrađen elektromotor koji se napaja iz akumulatora. Prednost u korištenju ovog bicikla je u tome što za njegovu vožnju nije potrebna vozačka dozvola, kao ni registracija vozila, a nije obavezno nositi ni zaštitnu kacigu, mada je preporučljivo radi vlastite sigurnosti. To je glavna razlika između električnog bicikla i ostalih vrsta motornih vozila koja su namijenjena vožnji po prometnicima, poput motocikla ili mopeda. 

Električni bicikli su se pojavili krajem devetnaestog stoljeća, kada se je u obični bicikl počeo ugrađivati elektromotor. Najčešća brzina koju električni bicikl može doseći je od 25 do 32 km/h, a u nekim zemljama čak i do 45 km/h, što ovisi o zakonima određene zemlje. E–bicikl namijenjen je prvenstveno vožnji po trotoaru ili po biciklističkim stazama, s obzirom na činjenicu da njegove performanse nisu još dovoljno razvijene za vožnju po prometnicama. Električni bicikl je posljednjih godina stekao veliku popularnost u mnogim dijelovima Europe, kao i svugdje u svijetu. U mnogim Kineskim gradovima postalo je normalno da se ljudi voze ulicama na električnom biciklu. 





Vrste e – biciklala na tržištu 

Postoje dvije vrste električnih bicikala. Prvi od njih je pedalec, koji kako mu i samo ime govori ima tendenciju pokretanja pomoću okretanja pedala. Maksimalna brzina koju pedalec može postići je do 25 km/h. Kod ove vrste električnog bicikla elektromotor se pokreće pomoću pedala. 

Druga vrsta električnog bicikla je e–bike, koji čini jaču verziju e-bicikla. Brzina koju on može postići je i preko 35 km/h, te se on po svojim svojstvima pravno svrstava u mopede, a ne u bicikle. Za e-bike je potrebno posjedovanje vozačke dozvole, i nošenje zaštitne kacige. Osim pedala e- bike ima na svome upravljaču ugrađenu i papučicu za gas, te se može uključiti i električni pogon za njegovo pokretanje. 

Ove dvije vrste e- bicikala razlikuju se međusobno po snazi motora koju mogu doseći i po jačini kilometraže. Tako pedalec može doseći brzinu do 25 km/h i ima u sebi ugrađen motor čija snaga ne prelazi 250W. Za razliku od pedaleca kod e–bikea motor ne prestaje raditi kada dosegne brzinu od 25 km/h, i ima snagu veću od 250 W. Za razliku od električnih bicikala električni mopedi i motocikli mogu doseći brzinu do 80 km/h. 

Do 1992. godine električni bicikli pojavljivali su se samo u patentima. Te godine je tvrtka Vector servis izradila i pustila u prodaju prvi električni bicikl zvan Zike. Ovaj bicikl radio je na Nicd bateriju koja je bila smještena ispod okvira, a u sebi je imao ugrađen permanentni magnetni motor koji je težio 850 g. Nakon što je Zike pušten u prodaju proizvodnja i popularnost e- bicikla je znatno porasla. Od 1993. pa do 2004. godine proizvodnja električnih bicikala porasla je u svijetu za čak 35 posto. Od 2007. godine pa sve do danas e –bicikli u nekim Kineskim gradovima zamjenjuju mopede i skutere. 

Jedna od bitnijih prednosti električnih bicikala je u tome što su oni dizajnirani na način da ne onečišćuju okoliš, jer njihov mehanizam radi na struju. 


Batarije električnog bicikla 

Baterija električnog bicikla se u prosjeku mora puniti svakih 8 sati. Većina e-bicikala danas koristi litij-ionske, Nicd ili NiMH baterije. 


Kako ugraditi elektromotor u bicikl? 

Ukoliko ne želite trošiti novce i kupovati e – bicikl, onda je idealno rješenje za vas kupnja elektromotora kojeg ćete ugraditi u obični bicikl. Većinu vremena motor koji je ugrađen u bicikl predstavlja samo dodatnu značajku električnom biciklu, s obzirom na činjenicu da se bicikl uglavnom većinu vremena pokreće pedaliranjem pomoću pedala. Na elekltričnim biciklima možete odabrati hoćete li za njegovo pokretanje koristiti samo pedale ili ćete uz njih pokrenuti i motorni pogon. Prednost elektromotora je upravo u tome što ga bez problema možete uključiti kada procijenite da je to potrebno. To je idealno u slučajevima kada vožnja bicikla zahtijeva veće napore, poput vožnje na uzbrdicama. Tada će dodavanje gasa na biciklu uvelike pomoći pri vožnji, te zasigurno nećete trebati uložiti velike napore tijekom vožnje. 

Napredovanjem tehnologije napredovao je i razvoj bicikla. Vožnja električnog bicikla zabavna je i laka, čak i onda kada ide uzbrdo. Vožnja bicikla vam omogućava da vidite neka mjesta koja prije niste mogli. Budući da se električni bicikl može voziti sa ili bez ljudskog pogona, oni su idealni za vježbanje i rekreaciju. Jedna od prednosti e–bicikala je svakako u tome što sami možete diktirati vlastiti tempo vožnje. Ovim biciklom se bez problema možete opustiti i razgledavati krajolike, bez da pri tome budete opterećeni time ima li u blizini negdje benzinska postaja jer vam je ponestalo goriva. To postaje stvar prošlosti. U mnogim zemljama gdje su popularni električni bicikli na svakom koraku postoje postaje gdje ga možete napuniti, te bezbrižno nastaviti vožnju. 

Kod nas električni bicikl nije još dosegnuo toliku popularnost kao u drugim zemljama, prvenstveno iz razloga što ljudi u našoj zemlji još uvijek preferiraju vožnju motornih vozila, prvenstveno automobila. Jedno punjenje baterije trebalo bi trajati najmanje 4 pa sve do osam sati, ali ukoliko niste sigurni u izdržljivost baterije vašeg bicikla, uvijek za svaki slučaj sa sobom možete uzeti i rezervnu bateriju, te je po putu zamijeniti. Električni bicikl je vrlo zgodno sredstvo prijevoza bez obzira vozili se na posao, u grad ili za vožnju po susjedstvu. 

Neki e–bicikli mogu biti vrlo sofisticirani, mada su u principu vrlo jednostavni za održavanje. Električni bicikl možete voziti čak i ako imate dijete, na način da dijete stavite u prikolicu koju ćete prikačiti za bicikl. Vožnjom električnog bicikla možete uštedjeti vrijeme i živce oko traženja parkirnog mjesta, ili čekanja autobusa, te se na taj način i problemi u prometu mogu na jednostavan način izbjeći. Ukoliko vam vožnja postane prenaporna, bez problema možete uključiti električni motor. To će vam pomoći da se nakon vožnje osjećate dobro, te da nemate bolova u mišićima. Vožnja električnim biciklom može biti bolji i jeftiniji oblik rekreacije od na primjer teretane. Posjedovanje eleketričnog bicikla može uvelike smanjiti uporabu automobila, ili ju čak u potpunosti eliminitrati. Punjenje baterije električnih bicikala je vrlo jednostavno i jeftinije nego što je to slučaj kod motornih vozila. Svi punjači koji se koriste za punjenje električnih bicikala, su pametni punjači, te će se automatski isključiti kada se baterija dovoljno napuni. Bateriju možete staviti puniti u bilo koje vrijeme. Isto tako bateriju je moguće staviti puniti i bez da se potpuno isprazni. 

Električni bicikli zahtijevaju početno ulaganje koje može biti nešto veće, ali su zato vremenski isplativiji od ostalih vozila, u materijalnom smislu. Osim ugrađene baterije i elektromotora električni bicikl se ne razlikuje bitno od komercijalnog bicikla. Pokretanje na stražnji pogon je manje poželjno od pokretanja na prednji pogon. Kada uključite gas na električnom biciklu zajedno sa pedalama, vožnja vam bude daleko lakša i ne zahtijeva toliko napora. Kada prestanete pedalirati ili isključite gas na biciklu motor se automatski gasi. Na tržištu se u zadnje vrijeme pojavljuju razne varijacije snage motora i novih prijenosnih dizajna što povećava ukupnu učinkovitost i i jednostavnost još i više. Baterija je nešto što se mora uzeti u obzir, osobito pri kupnji novog bicikla. Danas je tehnologija razvila baterije koje pružaju dosta izdržljivosti. Električni bicikli se danas mogu naći raznih modela i marki na tržištu. Održavanje e–bicikala je jednostavno i većina kvarova se popravlja u servisima za bicikle. Svakim danom sve je više vozila na električni pogon koja pronalaze put do potrošača. U električna vozila spadajau električni skuteri, romobili, skateboadi, automobili i tako dalje.

Poskupljenjem goriva i podizanjem ekološke svijesti sve se više njeguje i otvara novi pogled ljudi na alternativne oblike prijevoza. U budućnosti se očekuje porast proizvodnje i popularnosti vozila na električni pogon, kako e – bicikala tako i drugih. Očekuje se da će električni tricikli u budućnosti postati glavno prijevozno sredstvo za starije i nemoćne osobe kojima je vožnja ostalim prijevoznim sredstvima predstavlja problem. E – bicikl je prijevozno sredstvo koje ima visoku korisnost i ekonomičnost prilikom transporta. Električni bicikl je vrlo koristan korak u tehnološkoj budućnosti.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


10.03.2016. četvrtak

Dječji krevetići

Dječji krevetići

Dječji krevet ili kolijevka ili jasle je mali krevet posebno dizajniran za dojenčad i malu djecu. Kroz povijest su se gradili dječji krevetići tako da dijete ima madrac za spavanje i mogućnost samostalnog ustajanja i stabilnog stajanja uz pridržavanje koje je dizajnirano nalik kavezu tako da ograničava djetetove kretnje u krevetiću. Pošto su djeca u dobi od dvije ili tri godine sposobna bježati iz kreveta k roditeljima, dječji krevetići sprječavaju mogućnost pada ili, kad do pada dođe, ublažavaju bol prouzročenu mogućim padom. Dječji krevetići se obično koriste u zapadnim zemljama gdje ga većina roditelja upotrebljava kao alternativu ili iz kulturalnih razloga. 


Povijest

Naziv jasle označava dječji krevetić koji ima visoke drvene rešetke oko madraca. Sve do 19. stoljeća nisu postojali dječji krevetići. Dječji krevetići su se razvili iz kolijevke, a kolijevka je bila krevetić s mogućnošću ljuljanja dojenčadi i male djece te je imala ulogu privikavanja djeteta na svoj krevet, a ne na krevet s roditeljima. Razvojne razlike između dječjih krevetića i kolijekvke su očite jer dijete treba naučiti stabilno ustajati što nije bilo moguće u kolijevci koja se ljulja. Na početku su krevetići bili na podu što nije bilo dobro zbog raznih plinova, a u kasnijoj fazi su graditelji krevetića dignuli nivo madraca u visini koljena odraslog čovjeka i samim time su se promijenile sigurnosne zaštite za korištenje. Uočeno je da, kad djeca jednom nauče samostalno stajati, se može spustiti zaštitnička ograda nalik kavezu i tako se dobiva običan dječji krevetić. Djeca su smjela spavati u dječjem krevetiću zaštičenog tipa do dvanaest mjeseci starosti. Često je jedna strana krevetića imala dodatne police na jednoj strani u kojoj su stajale male kadice ili pelene od gaza. Krevetić je bio nakotačićima što mu je davalo jednu dodatno dobru pogodnost jer se moga premještati kako roditelji žele. Željezni krevetići su se razvili u Italiji u 17. stoljeću da bi se izbjegli nametnici i moljci koji napadaju drvo. To se vrlo brzo razvilo i po drugim zemljama da bi smanjili broj mogućih bolesti i razmnožavanje nametnika. Onda su se opet vratili na drvene krevetiće pa tek sredinom druge polovice 19. stoljeća su se vratili ipak željeznim krevetićima. Liječnici su zagovarali željezni krevet zbog zdravlja djeteta. Česti su bili dječji krevetići i kolijevke s mrežicom sa strane za zaštitu. Stručnjaci su dali odobrenje za željezne dječje krevetiće jer su drveni krevetići imali previše opasnosti od moljaca, nametnika i često je uš napadala dojenčad koja spava u drvenim krevetićima. Uglavnom su krevetiće bojali u bijelu boju što nije bilo dobro jer djeca puno trpaju ruke u usta i stavljaju u usta sve što im se nađe na putu pa bi tako i boju pojeli ili polizali što im se loše odražavalo na zdravlje. Od 1938. Godine u Finskoj su bebe spavale u kartonskim kutijama s madracem na dnu koji je bio poznat kao porodiljni paket kojeg bi majke dobile kao poklon za potrebe djeteta. 


Standardni dizajn

Američka agencija za zaštitu potrošača je 1973. godine donijela standarde za izgradnju dječjih krevetića kao primjer sigurnosti čime je smanjen broj smrti novorođenčadi uzrokovanih loše izgrađenim krevetom. Neki od dječjih krevetića koji su kupljeni prije donošenja spomenutog standarda su još uvijek u uporabi. Dječji krevetići su napravljeni za ograničavanje djeteta u tom prostoru. Zaštitne strane na krevetu su previsoke da bi dijete moglo tako lako preskočiti ili se popeti. Napravljeni su tako da se ne mogu zaglaviti ni ruke ni noge ni glava. Standardi za dječji krevet su navedeni i u Australiji, Novom Zelandu, Sjenjenim Američkim Državama i na međunarodnoj razini te upućuju da se riješe četiri najveće opasnosti kao što su padovi (da biste izbjegli ozljede poput potresa mozga ili polomljenih kostiju od pada kad pokušaju izaći iz krevetića, važno je znati da uporišta nisu dopuštena), gušenje (dojenčad može ostati zarobljena i ugušiti se ako njihova odjeća zapne za neki dio koji viri iz krevetića, a ne bi trebao viriti ili ako im glava zapne između rešetaka i zato je standard da se izgrađuju krevetići gdje im glava ne može proći i krevet ne smije imati nikakve izbočine), zadavljivanje (dojenčad nema motoričke sposobnosti niti snage za okrenuti glavu ukoliko im nešto smeta pri disanju, mogu se zapetljati i ugušiti na premekanom madracu), uklještenje (ukoliko dojenčad ostane zarobljena između rešetki, mogu trpjeti velike bolove ruku ili nogu zato se mora napraviti krevetić koji nema veliki razmak među rešetkama). 

Varijacije dizajna

Dječji krevetići mogu biti stacionirani i prijenosni. Prijenosni dječji krevetići se nazivaju sklopivi dječji krevetići, a ne sadrže dodatne sanduke nego su orijentirani isključivo na mogućnost prenošenja. Napravljeni su od plastike, a sa strane nemaju rešetke nego mrežicu čije rupice ne smiju biti šire od 5 mm po standardima. Konvertibilne kolijevke ili konvertibilni krevetići su krevetići koji se mogu pretvoriti u standardne veličine kreveta prateći rast djeteta. Vrlo su popularni jer je njihov vijek trajanja duži. Ako se skinu svi zaštitni slojevi, to postaje krevet za dijete većeg uzrasta ili ako se ukloni zaštitni sloj samo s jedne strane onda postaje sofa. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji standardna veličina (71 cm X 133 cm) ali više od 12% prodanih krevetića nisu veličine koje bi trebali biti. Veći dječji krevetići su napravljeni za bolnice ili za djecu s posebnim potrebama. Oni su izgrađeni više prema vrhu da bi se spriječio bilo kakav pokušaj penjanja djeteta. 

Primjena 

Dječji krevetić se obično koristi kad više nije sigurno ostaviti dijete u kolijevci. Imaju niže težište, veću masu, širi naslon i mogu držati puno veće dijete u odnosu na kolijevku. Dječji krevetići su puno stabilniji od kolijevke i zato su postali popularniji pogotovo u doba kad se dijete počinje samo kotrljati, tad kolijevka nije sigurna za dijete jer ju može prevrnuti. Dijete starosti dvije ili tri godine pokušava pobjeći iz kreveta kao da se bori da više ne bude zatočeno u krevetiću što nije čudno, sasvim je normalno. Preko 60% djece u tom razdoblju padne na ovaj ili onaj način pokušavajući pobjeći iz kreveta i zato im je potrebno pronaći krevet koji im najviše odgovara i krevet koji će roditeljima stvarati osjećaj sigurnosti dok njihovo dijete spava. Od velike je važnosti znati da dijete treba imati od 11,8 kilograma do 16,8 kilograma (dob od 36 mjeseci) za spavati u dječjem krevetiću zbog podupiranja mase madraca. Da bi se smanjio pritisak na madrace mnogi dječji krevetići imaju madrac koji ima mogućnost stajanja u podignutom položaju dok dijete to ne može samo i potencijalnu mogućnost spuštanja kad je roditelju vidljivo da bi dijete moglo stajati uspravno samo, bez potpore madraca (između 8 i 12 mjeseci starosti), pad strana koji omogućuje da se jedna strana krevetića spusti da olakša roditelju stavljanje djeteta u krevetić ali s tim da se ograda može ponovno podići (u Sjedinjenim Američkim Državama su mnogi hoteli i osobe koje čuvaju djecu koristili neprikladne dječije krevetiće koji su rezultirali smrću dojenčadi i samim time dobili zabranu korištenja neprikladnih krevetića), kotačići koji omogućuju lakše postavljanje krevetića i može se pomicati okolo. Američka pedijatrijska akademija preporučuje da djeca mlađa od 12 mjeseci dijele sobu sa svojim roditeljima ali ne i krevet jer roditelji tako mogu spasiti dijete od tzv. sindroma iznenadne dojenačke smrti. Ostali faktori koji utječu na okolinu spavanja djeteta su sobno pozicioniranje, korištenje čvrste površine prilikom spavanja, dojenje, uzimanje u obzir mogućnost koištenja dude te izbjegavanje mekanih madraca, pregrijavanja i izloženosti duhanskom dimu. 

Ukrašavanje

Znanstvena su istraživanja pokazala da madrac utječe na sindrom iznenadne dojenačke smrti. Čvrst i čist madrac smanjuje mogućnost sindroma iznenadne dojenačke smrti međutim ne može madrac utjecati na rizik od sindroma iznenadne dojenačke smrti. Uobičajeno je staviti vodootpornu zaštitu između madraca i posteljine kako bi se spriječilo mokrenje u krevet i uništavanje madraca. Posteljina treba biti čvrsto postavljena na madracu da se ne izvuče djetetu u snu pa da se dijete ne bi zapetljalo i ugušilo. Zbog velikog rizika od gušenja kod male djece, kao i opasnost od pada s kreveta kod veće djece, ne preporučuje se stavljanje ničega poput popluna, igrački i slično nego samo plahte. Može se koristiti i dječja vreća za spavanje da djetetu bude toplo. Starija djeca koriste poplune, jastuke, igračke i slično da bi napravila put za bijeg iz krevetića što je zapravo vrlo kreativno ali ujedno i vrlo opasno. Štitnici odnosno jastučići za zaštitu su izumljeni da bi štitili dijete od mogućih ozljeda, a prozračni štitinici štite djecu od gušenja. Pošto štitinici zapravo nemaju nikakvu ulogu u pomoći za koju su namjenjene jer dijete nema razvijenu motoriku niti donose rizik od zarobljivanja i zapravo su nepotrebni dodatni trošak, neke su države zabranile korištenje štitnika jer nemaju nikakvu funkciju. Neke igračke su posebno namjenjene za malu djecu. Mobilne glazbene igračke smiruju djecu pred spavanje ali se ne smije koristiti dok dijete nije staro 8 do 12 mjeseci. Ogledala zabavljaju dijete dok je u krevetu ali ne smije ga dohvatiti. Sa smanjenjem cijene tehnologije i povećanjem veličine kuća, postalo je uobičajeno imati tzv. baby phone da roditelj čuje što se događa s bebom dok spava i je li se dijete probudilo i slično. Ti su uređaji isto bitno smanjili sindrom iznenadne dojenačke smrti i apnee.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


09.03.2016. srijeda

Natpisi za majice kratkih rukava

Majice kratkih rukava i natpisi za majice


Majice kratkih rukava su, obično, oblika velikog slova „T“, u Americi poznate pod imenom „T-shirts“ zato što majica izgleda u obliku spomenutog slova, rukavi i dio koji pada na trup. Često je pamučna i ima prepoznatljivu mekanu teksturu u odnosu na košulje. Velika većina modernih verzija ima tijelo koje je napravljeno kao cijev za tkanje da trup nema bočnih šavova. Proizvodnja tih majica je, s vremenom, postala vrlo automatizirana i može uključivati tvorničko lasersko rezanje ili rezanje mlazom vode. Majice kratkih rukava su se razvile kroz 19. stoljeće od rublja, točnije rublje je bilo dugo, duž cijelog tijela pa su rublje skratili da bi se dobila majica. S gumbima ili bez, bile su vrlo interesantne rudarima i lučkim barabama krajem 19. stoljeća pogotovo u doba velikih vrućina. Kao i haljine bez gumba, majice s kratkim rukavima su prvo postale popularne u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom i poslije rata između Amerike i Španjolske je su američki vojnici sami sebi iste majice šili i nosili bi ih ispod uniforme. S vremenom su i mornari i marinci počeli nositi majice kratkih rukava ispod uniformi. Uskoro su majice kratkih rukava postale popularne i za ljude koji su radili u industriji i poljoprivredi isto za nošenje ispod odjeće kao potkošulju. Majice kratkih rukava su bile lagane za sašiti i nisu bile skupe pa su postale izbor broj jedan među mladim dječacima koje su bile dostupne u više različitih boja i uzoraka. Do Velike Gospodarske Krize u Americi, majice s kratkim rukavima nosile su se ispod odjeće osoba koje rade na rančevima ili farmama i šivali su ih od lagane tkanine. Bile su okruglog oblika na vratu. Majica s kratkim rukavima koja ima V-izrez se radila da ne bi bilo vidljivo ono što se nosi ispod odjeće u slučaju da netko nosi dekolte.

Majica kratkih rukava kroz povijest

Majice kratkih rukava, koje su bile izrađene od jeftinijif materijala, bile su lagane za održavanje i pranje. Najranija pojava majice zabilježena je u španjolsko-američkom ratu 1913. godine kad su je vojnici šivali da bi je nosili ispod uniforme. Riječ majica (engleski T-shirt) postaje američko-engleska riječ 1920. godine gdje se i prvi put spominje u Merriamovom i Websterovom rječniku. Nakon Drugog svjetskog rata bila je uobičajena pojava vidjeti veterana koji je nosio hlače od uniforme i majicu kratkih rukava kao casual stil. Majice kratkih rukava su postale još poznatije 1951. Godine kad je Marlon Brando nosio jednu u filmu „A Streetcar Named Desire“ i tad je, zapravo, majica bez rukava počela biti zaseban dio odjeće i prestali su je skrivati ispod uniformi. Dječaci su često nosili majice bez rukava kad bi se igrali u dvorištu ili čistili dvorišta i garaže. Tiskane majice su 1942. Godine bile u ograničenoj količini šivane jer su se pojavile na naslovnici jednog časopisa. Godine 1960. Tiskane majice s kratkim rukavima dobivaju na popularnosti i koriste se u svrhe reklamiranja, suvenira te samoizražavanja i protesta. Sadašnje su verzije majica s kratkim rukavima dostupne s ovalnim i V-izrezom isto tako dostupne su svakakvih materijala i tkanina kao i printa po želji.


Trendovi

 Majice s kratkim rukavima su se prvo nosile kao potkošulje, a kasnije kao jedini komadi odjeće na gornjem dijelu tijela osim možda grudnjaka ispod majice ili prsluka ili, rijetko, potkošulje. Majice s kratkim rukavima su postale, s vremenom, odjevni premeti koji su reklamirali svakakva poduzeća, označavale pripadnost inim subkulturama na način da bi se tiskali svakakvi likovi, izvođači ili neke određene poruke na majicama i dozvoljavale su tiskanje umjetničkih fotografija da se nosioci mogu izražavati. Majice s kratkim rukavima se obično protežu do struka osim u hip-hop kulturi koja zahtjeva dublji „T“ koji se proteže čak i do koljena. Duge majice su često nosile i žene ali samo za spavanje. Godine 1990. Ženski trend s majicama kratkih rukava dobiva novi i interesantniji oblik točnije dužina majice nije bila do struka nego se kratila ispod grudi i takva majica je dobila naziv „top“, a nosila se široko i usko, pupak se morao vidjeti. Kasnije su se majice kratkih ukava nadopunjavala na način da se rukavima dodavao materijal pa bi postale majice dugih rukava koje su bile ili široke ili fit, skroz uske uz tijelo.

Ukrašavanje

 Najraniji primjer loga ili ukrašavanja majice je 1939. godine u filmu „Čarobnjak iz Oza“. Viđena su tri muškarca koja su imala nacrtano strašilo na majici, a pokraj strašila je pisalo Oz. Ranih 1950.-ih godina, nekoliko tvrtki sa sjedištem u Miamiju na Floridi, počelo je s ukrašavanjem majica kratkih rukava sa slikama ili nazivima različitih odmarališta i logom različitih likova. Prva tvrtka koja je izrađivala majice s kratkim rukavimas logom, tekstom ili slikom je Tropix koja je imala licencu za presliku likova Walta Disneya iz 1976. uključujući i Mickey Mousea. Kasnije se print proširio i na šalove. 1960.-ih godina se pojavila majica u obliku zvona koja je bila zaštitni znak mladih rokera. Kasnije tog desetljeća je postala popularna kravata koja se tiskala na majicama, sve veća je bila potražnja za reklamiranjem na majicama što je dovodilo do sve više komercijalnih oglasa otisnutih na samoj majici, pojavile su se majice s prosvjedničkim porukama, glazbenim porukama, umjetničkim izražavanjem i slikama te psiholedičnim art plakatima, političkim karikaturama, pop ikonama i kulturne ikone. Nešto kasnije se pojavila i marihuana na majicama te marksistički revolucionar Che Guevara. Danas veliku važnost imaju majice proizvedene 1970.-ih godina koje su postale nezaboravne kao npr. svijetložute majice sa sretnim izrazima lica, The Rolling Stones s njihovim prepoznatljivim „jezikom i usnama“ te kultni I LOVE NY Miltona Glasera. Sredinom 1980.-ih bijela majica kratkih rukava je postala apsolutni trend jer ju je nosio glumac Don Johnson koji ju je nosio na Armanijevo odijelo. 


Sitotisak 

 Sitotisak je najčešći oblik ukrašavanja majica. Dizajn je odvojen u individualne boje. Plastisol ili tinta na bazi vode se primjenjuje na majicu kroz sito koje ima ograničen oblik, a ima i sačuvanu tintu. Da bi se postigao širi spektar boja koriste se razni magneti i dodavaju se tinte. Postupak ispisa teksta na majicama je bolji na svijetlijim majicama. Godine 1959. Kad je došlo do izuma plastisola, a ne tinte na bazi vode zato što je plastisol izdržljiviji i rastezljiviji. Vrlo malo tvrtki koriste tintu na bazi vode u današnje vrijeme. Velika većina tvrtki koje stvaraju majice koriste plastisol jer plastisol ima mogućnost ispisa više različitih boja i to bez potrebe da se boje podešavaju na bazi umjetničkog izričaja. Namjenske boje su skuplje za kupiti pa takve boje obično koriste trgovački lanci koji rade s odjećom koja ima takav print. Druge metode koje se koriste na majicama su vezivanje, graviranje, apliciranje, prijenos topline, glačanje slova ili transfer boje sublimacijom. Laserski su pisači sposobni za ispis na običnom papiru pomoću posebnog tonera koji saržava sublimacije boja koje se onda toplinski i trajno mogu prenijeti na majice. U 1980.-im godinama, termodinamičke boje su bile korištene za izradu majica koje bi promijenile boju kada bi bile izložene toplini. No, takve su se majice vrlo brzo prestale proizvoditi jer su se često brzo uništavale. 

Zapetljano bojanje

 Način bojanja poznat pod nazivom zapetljano bojanje je nastalo u Indiji, Japanu, Jamajci i Africi još u 6. stoljeću. Najstarija poznata tehnika bandhani koja se koristi u indijskoj kulturi je najučestalija. U Ameriku se, ova vrsta bojanja, proširila hipi pokretom 1960.-ih godina. 

Prijenos vinili topline

 Prijenos vinili topline je drugi način prijenosa boje na majicu korištenjem topline. Ljudima je time omogućeno brzo tiskanje majica po želji u različitim bojama, uzorcima i stilova, a neke čak mogu i replicirati neke slike. Ostale metode su npr. bojanje s Rit bojama za odjeću, markerima, bojama u spreju itd. Koje se mogu nanositi spužvom, štancanjem i još mnogo toga. 

Sublimacija boje za ispis

 Sublimacijom boje omogućeno je da tisak ostaje direktno na odjeći u svim bojama koja je od poliesterskog vlakna ili polimera. Sublimacija boje koja je poznata i po tome što oboji cijeli komad odjeće, postala je raširena tek u 21. stoljeću. Za razliku od sitotiska koji zahtjeva svaki zaslon za boju, sublimacija boje ispisuje uz neograničene količine boje koja se koristi za velike pisače. Pošto je ispis preko cijele majice, pronađeno je riješenje da se ne gubi živost boja i da boje ne blijede što ovisi o materijalu tkanine majice. Ključno je obilježlje ovakvog bojenja da se ne radi ispis dizajna na vrhu majice. Sublimacija boje je ekonomski održiva za male količine ispisa. Sitotisak ima puno veće troškove, skuplji je i cijenovna jedinica je veća. Čvrsta tinta se mijenja u plin bez prolaska kroz tekuće faze (sublimacija) upotrebom topline i pritiska. Dizajn je prvo proizveden u svrhu korištenja slika na kompjuteru kao npr. JPG, GIF i PNG i koristio se na pisaču za kompjuter, a od 2012. godine se koristi i u svrhu ispisivanja majica. 

Natpisi za majice

 Od početka povijesti majica s kratkim rukavima susrećemo se s izražavanjem političkih stajališta, reklamiranja, protestiranja, ispisa slika, umjetničkog izričaja i slično. Danas se ispis majica koristi u iste svrhe čak se i raširilo na način da učenici na kraju osmog razreda osnovne škole ili na kraju četvrtog razreda srednje škole traže logo i nekakav tekst da im ostane za uspomenu na školske dane, razne udruge traže isto da bi mogli podijeliti reklamne primjerke svojim sponzorima ali su i vrlo interesantne ako netko napravi maštovitu sliku ili tekst pa želi svoju zamisao ispisati na majici i pokloniti nekome u svrhu rođendana, sakramenta, djevojačke ili momačke večeri i slično.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


15.02.2016. ponedjeljak

Dohrana i prehrana za bebe

Dohrana za bebe, znači uvođenje novih, ne mliječnih namirnica, u života jedne bebe. To su namirnice poput žitarica, riže, mesa, voća, povrća, ribe, morskih plodova itd. 


 

Uvođenje dohrane u život djeteta 

Dohrana se uvodi, u djetetov život, od njegova navršena četiri mjeseca života, pa sve do šest mjeseci djetetova života, iako mnogim bebama treba puno duže, da bi počele prihvaćati nove namirnice u svojoj prehrani, a tada je najvažnije, strpljenje roditelja. Uvođenje novih namirnica u djetetov život, nikada se ne bi trebao uvoditi prije navršena četiri mjeseca djetetova života, jer tada to nije dobro za bebu, te beba neće moći pravilno probaviti svu tu hranu. Prerano uvođenje novih namirnica može dovesti i do mnogih alergijskih reakcija kod djeteta. No, opet, nije dobro ni kada se nove namirnice prekasno počnu uvoditi u djetetov život, jer će ih tada dijete vrlo često odbijati, pa će roditelji imati više posla. Uvođenje novih namirnica, je jako bitno, jer oko četvrtog mjeseca djetetova života, majčino mlijeko nije dovoljno za prehranu djeteta, pa se tada moraju početi uvoditi nove namirnice, no to ne znači, da se majčino mlijeko prestaje davati. Majčino mlijeko je glavna namirnica za prehranu djeteta sve do navršene jedne godine. Kada se počnu uvoditi nove namirnice u bebin život, tada su vrlo bitna neka pravila, a to su, da se namirnice uvode postepeno, vrlo polako, te se jedna namirnica daje djetetu do po šest dana, kako bi se znalo, ako dođe do neke alergijske reakcije, od čega je ona nastala. Osim toga, polako se uvode nove namirnice, jer se mala beba treba polako i upoznavati s novim namirnicama, te privikavati, na nove i zanimljive okuse. Hrana, koja se počne davati djetetu, nikako ne smije biti prezačinjena, niti ju roditelji smiju naknadno zaslađivati, soliti i začinjavati, jer je to jako nezdravo za dijete, sva hrana i sve kašice, su već začinjene onoliko koliko bi trebale biti. Nova hrana se treba davati polako, te se s vremenom trebaju povećavati količine hrane. Bebe u početku možda neće znati, da je to sasvim novi način hranjenja, pa će to više shvaćati kao igru, a ne kao hranjenje, zato je roditeljima potrebna velika strpljivost i upornost kod pokušaja hranjenja. Kada se kaže upornost, tada se ne misli na to da se bebu prisiljava, da jede nešto što ne želi, to se nikada ne treba raditi, ako ne želi probati par puta, pokušati joj ponuditi tu istu namirnicu za par dana. Kada beba ne želi jesti u početku iz žličice, dok ne shvati da je to novi način hranjenja, majka ili otac, mogu staviti malu količinu hrane na prst, te tako bebi ponuditi obrok. Roditelji nekada ne znaju, kada je njihova malena bebica spremna za uvođenje novih namirnica u svoj život, te ih to jako muči, jer neke bebe pokazuju zainteresiranost za drugu hranu dok su još jako malena, dok druga djeca ne pokazuju zainteresiranost niti sa osam mjeseci, ako se roditelj nađe u takvoj dilemi, tada je najbolji savjet da pita pedijatra kada da počne davati dohranu svojoj bebi. 

Znakovi da je beba spremna na dohranu
 
Neki sigurni znakovi, će svim roditeljima, olakšati spoznaju, da je njihova beba spremna na nove namirnice, a to su: kada mala bebica sjedi uz potporu, kada samostalno drži svoju glavicu, te kada ju okreće samostalno u stranu, kada gleda svoje roditelje sa znatiželjom dok jedu namirnice koje su njoj još uvijek nepoznate, kada okreće svoju glavicu u stranu, kada više nije gladna, kada beba guta hranu, koja nije tekuća, te kada otvara svoja ustašca, kada joj se približava žličica. 

Redoslijed uvođenja namirnica 

Dohrana za bebe mora dolaziti nekim redoslijedom, redoslijed se mijenja od zemlje do zemlje, od jedne kulture, do druge kulture, ali kod nas u zemlji, redoslijed je najčešće, da se prvo uvode žitne kašice, ili žitne pahuljice, zatim kašice bez glutena, a to su kašice od riže ili kukuruza, nakon toga se uvode voćni sokići, to jest voćne kašice, a nakon njih povrtne kašice, iako to može biti i obrnuto, da se uvode prvo povrtne kašice, a nakon njih tek voćne. Nekada je čak bolje prvo uvesti povrtne kašice, jer povrće ima malo drugačiji, to jest malo slabiji i neutralniji okus od voća i povrće nije slatko, pa je to bolje za bebu. Problem bi nastao, ako bi dijete počelo sa voćnim kašicama, koje imaju sladak okus, možda kasnije, povrće ne bi htjelo jesti, jer je naviknulo, na slatko. Zbog toga je bolje početi sa povrtnim kašicama. Nakon voća i povrća, uvodi se meso, u prehranu djeteta. Meso se uvodi, kada je beba već malo starija, dakle, meso se nikada ne uvodi prvo u djetetovu prehranu, a posljednje se uvodi riba, pa za njom i morski plodovi. 

Namirnice koje bi se trebale izbjegavati u prvoj godini djetetova života 

Postoje i mnoge namirnice, koje bi se trebale izbjegavati u djetetovoj prvoj godini života, trebale bi se izbjegavati zbog raznih razloga, kao što su alergije ili su presitne, pa se djetetu mogu zaletiti itd., a to su: orašasti plodovi poput badema, oraha, lješnjaka i kikirikija, oni se trebaju izbjegavati, jer dijete ne može još gristi hranu kako treba, pa bi se mogli djetetu zaletiti u grlo, a i vrlo su česti alergeni, osim njih tu je i kravlje mlijeko, koji je najveći alergen kod skoro svakog malog djeteta, osim toga, kravlje mlijeko je puno minerala i bjelančevina, što nije dobro za bubrege malog djeteta, jer bubrezi nisu još sasvim razvijeni. Jedino mlijeko koje je za dijete dobro, u njegovih prvih godinu dana života, je majčino mlijeko ili dojenački pripravak. Med kao dodatak u dječjoj prehrani ne predstavlja nikakav problem, ali čisti med se djetetu nikada ne bi smio davati, jer može izazvati botulizam. Jaja su jako veliki alergen, te se bjeljanjak jako dugo, ne bi smio davati malom djetetu, dok se žumanjak smije davati, ali od desetog mjeseca bebina života. Jastozi, škampe, dagnje, priljepci, kamenice, losos, pastrva, štuka, srdela, inćuni, brancin, tuna, bijela riba, jagode i soja, nisu dobri za prehranu djece do prvih gtodinu dana, jer su jako jaki alergeni. Malena djeca sve do desete godine života mogu biti alergični na jagode, što im, kad uđu u pubertet najčešće prođe, a nekim i ranije. Svako dijete bi trebalo do svoje prve godine života barem većinu namirnica zamijeniti krutom hranom. Dijete bi, isto tako, od navršenih šest mjeseci do jedne godine, trebalo imati pet do šest obroka dnevno. No, to nije pravilo za svako dijete, jer se djeca razlikuju, a to ovisi i o djetetovom raspoloženju, aktivnostima, o dobu dana i tako dalje. Nekada će beba jesti i manje, ali to je sve normalno, jer ovisi, kako je već navedeno, o mnogim čimbenicima. 

Masnoće u prehrani male bebe 

Mnogi roditelji misle, kako masnoće nisu toliko bitne za djetetov razvoj, što nije istina, dijete u svojoj prehrani treba imati oko četrdeset posto masnoća, te su one jako bitne za djetetov pravilan razvoj i za njegovinu energiju. Masnoće koje dijete uzima trebaju biti visokokvalitetne. Kada se govori o masnoćama koje su dobre za dijete, tu se treba napomenuti da su vrlo bitna razna zdrava i kvalitetna ulja, kao što su to maslinovo ulje, laneno ulje i suncokretovo ulje. 

Meso

Iako se meso, nešto kasnije uvodi u prehranu bebe, ono je isto tako, vrlo važno za njezin pravilan razvoj, ono je bitno jer sadrži mnogo bjelančevina i aminokiselina, koje su prijeko potrebne svakom malom djetetu. Meso osim toga, sadrži i mnogo željeza i vitamina, a najviše vitamina B12. Meso se ne bi nikada trebalo miješati sa mlijekom i mliječnim proizvodima, kada se radi o prehrani djeteta. 

Voće i povrće 

Voće i povrće je najbitnije za razvoj male bebe, a ono se prije konzumiranja mora dobro oprati, ali i prokuhati. Prokuhavanje povrća i voća je vrlo bitno zbog dva čimbenika, a to su da se ono lakše probavi i da se dobro dezinficira. Kada se govori o probavljanju voća i povrća, to je bitno jer se ono nešto teže probavlja, jer u njima ima mnogo vlakana. Mahunarke, bi se djeci trebale davati tek poslije navršenih deset mjeseci života, te ih je potrebno isto tako dobro oprati i prokuhati. One poboljšavaju probavu djeteta i čine stolicu mekšom, ali katkada dijete od njih može biti i naduto, te imati problema sa vjetrovima. Kada dijete pojede, za ručak, cijelu kašicu, tada se mliječni obrok može slobodno odgoditi do navečer. Mliječna kašica koja je za večeru dijeteta, se može ponuditi uz dojenje. Kao međuobrok, koji je djetetu potreban, nakon popodnevne kašice, može se ponuditi kašica sa žitaricama, koja je jako kvalitetna i zdrava. 

Kruta hrana 

Vrlo je bitno napomenuti, kada dijete krene sa krutom hranom, mora mu se davati više tekućine, jer će biti i češće žedno, a najbolje je, u tom slučaju davati dječje nezaslađene čajeve ili voćne napitke. Dijete se ne smije siliti da pije, ono će samo piti kada je žedno. Bitno je, isto tako, reći, ako dijete ima mekšu stolicu, za vrijeme dog perioda, roditelji se ne bi trebali brinuti zbog toga, jer je to znak, da dijete pije puno tekućine, te da mu organizam pravilno funkcionira. Prije davanja kašica djetetu, i kada roditelj shvati da je dijete spremno na dohranu, ipak se najbolje posavjetovati sa pedijatrom.

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj