|
Sažetak članka sadrži 25 riječi
Sažetak:
Mozgam o istini .
I o sebi.
I o tome kako se osjećam i što mislim da upravo radim.
Nisam došla do nekakvog pametnog zaključka..
To se zove pošten pristup ili barem pokušaj poštenog pristupa.
Stvarno sam čudno raspoložena, a kada sam takva pišem.
Nisam Gabriel García Márquez, mojih sto godina samoće gdje sve počinje nigdje
i završava na istom mjestu nije tako dobro kao njegovo.
Tješim se da i telefonski imenik ima svoje čitatelje.
Dakle: Još malo o istini.
Isto što je rečeno u sažetku, samo ispričano u 1080 riječi.
Večeras, na koncertu jedne obitelji glazbenika koju je omogućila jedna druga obitelj
i tako, za rođendan, priredila neku vrstu fešte za cijeli grad – glavni lik, pjesnik,
citirao je pokojnog Zvonimira Goloba :
Možda nam treba manje istine, a više nježnosti?
Trebalo bi nam nježnosti, svakako.
Nježnost nestaje odrastanjem, negdje nakon desete godine, ili kasnije, ulaskom
u pubertet, nekada i prije, ulaskom u školu, javlja se nakratko i nasumično u ljubavnim
vezama, ali je rijetka, kratkotrajna i gotovo sramotna pojava.
Oni koji je daju – obično se smatraju neobičnim, pomalo na svoju ruku.
Oni koji je traže često se smatraju slabićima.
Kada je prime – često im je neugodno.
Često je neugodno, nakon dane ili iskazane nježnosti i davatelju.
Tako su nas odgajali.
Ako te netko maltretira u školi – trpi i ćuti.
Ako se požališ – biti će još gore.
Izbori se za sebe.
Ako ne možeš – trpi.
U braku – ako muž tuče ženu – nitko se ne želi miješati.
I obrnuto, naravno.
Žrtva skriva da je žrtva. To je sramota.
Mijenja se ponekad, ponešto. Negdje, u nekim oazama , malenim otocima.
Ali rijetko.
Što zapravo žrtva može?
Rastati se?
Naravno, rastave su danas češće nego ikada u povijesti, žrtve, kakve god da su
jadne i premlaćene, često imaju svoj posao, vlastita primanja, postoje sudovi
koji rješavaju takve sporove.
No neuspjeli brak ostaje strahovita trauma.
Ako nisi tu uspio gadno je.
Umaknuo si nasilju, ali si uklonio i onaj minimum nježnosti koji je brak pružao,
onaj predragocjeni trenutak u kojem si mogao nekome utonuti u zagrljaj, pokriti
nekoga, osjetiti nečiju ruku, nečiji poljubac na vratu…
Nakon rastave, gotovo uvijek, posebno na početku tog novog, samačkog života,
ponuda ljubavnika je veća nego ikada prije ili poslije.
No ta vrsta veza je čudna i najčešće se svodi samo na seks. Dobar ili loš, izazovan,
ponekad jednostavno dokazujući ili osvetnički, očajan ili dosadan, uzbudljiv ili neugodan
– ima jednu ogromnu prazninu.
S novim, slučajnim ili usputnim ljubavnicima nema prave nježnost, onih opuštajućih trenutaka ,
komotnih poput stare, iznošene trenirke, koja zapravo čini cijelu stvar ugodnom, nakon
trenutaka davanja, žestokog ili mlakog, ili jednostavne potrebe.
Začudo, najviše pjesnika najviše pjesama posvetilo je upravo tim žestokih, slučajnim,
usputnim i strastvenim ljubavnim vezama , a najmanje onim dugotrajnim, stabilnim i zbog
te neizrecive ljudske potrebe za nježnošću - najvažnijim ljubavima.
Onima koje prerastaju strast, ali očuvaju udobnost navika i raskoš zajedničkih iskustava,
neiscrpni izvor iz kojeg sretni, pomalo dosadni parovi mogu uzimati kao iz Ali Babine pećine.
Večeras sam također razmišljala o jednom pokojnom pjesniku, jer se, ne samo meni,
nego i mnogima u jednom trenutku pojavio kao duh na sceni naše drage kazališne dvorane.
Nakon koncerta nekoliko nas je razgovaralo o tome. Svi smo u tih nekoliko magičnih
trenutaka osjetili isto. Nije to bilo neko jezivo ili naročito potresno iskustvo.
Bilo je nekako – kao posve na mjestu, tu, gdje bi on stajao, gdje bi on govorio, da je živ.
Neka vrsta onostranog uživanja u stihovima koje je volio, nekakva zadovoljna
posjeta mjestu koje mu je značilo mnogo.
Istina je da je mrtav.
Istina je i to da su ga stihovi, glasom pjesnika izgovorene na toj pozornici, novoj, na kojoj nikada
nije fizički stajao, ali je bio i nekako ostao sačuvan u prostoru i samo su trebale te riječi,
na tom mjestu kako bi ga za trenutak vratile u naša srca.
Kako, dakle može biti istina stvarna, ako je istinitost dvije suprotne stvarnosti bila barem
tih nekoliko trenutaka neupitna?
Poslije koncerta, na kavi – diskretno mi se prebacivalo što se rijetko, u zadnje vrijeme,
nalazim sa prijateljima.
Moje povlačenje, izolacija pokušava mi se predočiti kao loše stanje, gotovo bolest.
Istina je da mi ta izolacija treba kao zrak, kao voda.
Trebam sebe, a izgubila sam odavno u pokušaju ispunjavanja očekivanja drugih.
To gubljenje je trajalo dugo, dugo nisam razumjela niti znala da se gubim, tragovi
mene same nestajali su neprimjetno i nepovratno.
Kada su se izgubili gotovo svi ostaci mene – sve ostalo se srušilo u prazninu i sasulo u prah.
Nitko ne može biti samo ono što očekuju od njega, ako se zbog toga odriče sebe.
Istina je, u toj posvemašnjoj praznini bila porazna:
Nekakvu sebe, kakva god da sam bila – nisam mogla pronaći niti osjetiti.
A oni, tražitelji moje pažnje, očekivatelji neke mene po svojim mjerilima i potrebama
naljutili su se neizmjerno na tu prazninu, jer više nisu ništa mogli pronaći u njoj.
Izgubljena – nisam samo tražila put, nego sam tražila i neku posve nepoznat osobu
koja će tražiti taj put, zapravo koja će posve novim, nepoznatim rukama, nepoznatim
mislima pokrenuti te ruke, zamisli nekakve opeke, kamenje ili pijesak i početi slagati
posve nepoznate i nove staze koji vode u nepoznatim pravcima.
Pa – izmislila sam misli, zamislila sam ruke, opeke, polako i nesigurno hodam tim novim putem.
Prije istine, koju zapravo niti nisam tražila, jer nisam niti osjećala potrebu za njom
– pronašla sam malo nježnosti.
Krhka i zbunjujuća, jer se ne poznajemo dovoljno – dostaje za najnužnije spajanje
moje rasute osobnosti.
Istina je i to da sve više mene ima i sve više potreba, da potrebe bude želje, da želje
traže načine kako bi se ostvarile.
Iskustvo gubitka je ogledalo straha u kojem se zrcale te nove želje.
Nude se.
Doći do njih, uhvatiti ih rukom i prigrliti kao svoje vlastito očekivanje znači razbiti
površinu ogledala i možda se ponovno povrijediti.
Kako mogu biti sigurna da me neće povrijediti?
Kako biti sigurna u vrijednost tih novih želja?
Nemoguća misija.
Ostaju samo dvije mogućnosti:
Odustati u strahu ili pokušati.
Tek dva mjehura od sapunice, dvije alternativne istine – od kojih će istinom postati
ona mogućnost za koju se odlučim.
Pa dakle – zašto uopće lamentirati o istini?
Ako je tako jednostavna mogućnost ili nemogućnost njezinog postojanja?
Iako govore o njoj kao o svjetlosti bez koje ne bi postojale ni boje ni oblici
– procijeđena kroz ovakvo cjedilo izgleda posve nevažnom i važnom u isto vrijeme.
Postoji, kao svjetlost naše,sunčeve zvijezde, naravno, postoji i kao sunčeva toplina -
ali mi, na našem planetu, trećem kamenčiću u orbiti – vrtimo se luđačkom brzinom
kako bi opstali.
Izgorjeli bismo da se neprekidno ne sklanjamo od te svjetlosti.
Malo nje, isto kao i malo istine, procijeđene kroz zaštitu ozona, oblaka, zraka, prašine,
štetnih, korisnih i inertnih plinova – možemo podnijeti i .
Previše, čak i samo malo previše svjetlosti kao i istine – škodi nam.
Premalo te iste svjetlosti, kao i istine – ostavlja nas u mraku i hladnoći.
Živimo dobro samo ako prihvatimo život ispod zaštite od stvarne svjetlosti, od ,
možda stvarne istine.
A nema ni neke stvarne koristi ako to znamo.
|
svaki puta je to debelo zavrijedio!!!
