vukovarski som

21.12.2008. nedjelja

Što je moja misija na svijetu?

Da vam solim pamet..)))

 

 

Baš mi paše.

 

 

Nedjelja je, 23,23 sati – meni stiže faks za faksom, rintam od ujutro 
s perspektivom sutrašnjeg crnog ponedjeljka  - ma nemam pojma kako
uopće redovito dospijevam  u takve situacije.

Mislila sam  - jutros -  kako bih trebala posjetiti psihijatra.

Večeras sam posve sigurna da sam prije za ludaru zatvoren tipa.

 

Ok;ok. Nema veze.

 

Malo prije sam zurila u T-portal čekajući da se učitaju nekakve fotke na mail,
a gnjavež s druge strane žice pet puta pita: Jel? stiglo; 
oće?l to biti gotovo do sutra u deset?

 

I tako pročitam kako je mlad čovjek umro tijekom operacije smanjivanja želuca.

Rutinske.

 

I sjetim se jednog članka koji me je , prilično davno,  malo zdrmao.

Radi se o Međunarodnom pokretu „ H or H+“

 

Nikad čuli?

 

E pa sad ću vas prosvijetliti.

Stvar se zove Transhumanizam a ona skraćenica  je zapravo Hamletovsko pitanje
„ biti čovjekom ili nadčovjekom“

 

Uglavnom tipovi se zalažu za primjenu novih tehnologija i znanosti i kojekavih
medicinskih i inih kerefeka  kako bi poboljšali sebe,  kao, jel? te – ljude,
 nesavršene, debele, krivih nosova, uobičajene pameti, krhkog zdravlja i tome slično.

Hoće – ukratko – biti nadljudi.

Krajnji cilj im je neka vrsta „post čovjeka“ – nešto drugo. Nešto bolje.

 

Mađunarodni, pazi sad.

 

Kada bi bio, recimo, nacionalni – bilo bi svašta.

 

Ako je međunarodni, poduprt debelom lovom – onda je OK.

 

Onda, kada sam o tome prvi puta čitala – tehnologija je bila malo sporija,
 pa je to bilo više SF razglabanje – mamice su vodile svoje bebe na plivanje,
učile ih čitati i pisati sa godinu i nešto, nosale ih na sate glazbe i upisivale
u kvadrilingvalne vrtiće.

Nemam pojma što rade danas.

No, u mom krugu prijatelja tog ljeta  se o tome vodila nekakva mlaka rasprava.

 

Podrška se sastojala  od navođenja primjera: Pa – ako bih imao nekakve
gadne ožiljke, ako bih ostao bez zubi, ako bih trebao novi kuk,  ako moram  
obraniti prokleti magisterij idem na trening brzog čitanja, svi gutamo vitamine, 
vi,  cure,  kada dođete u menopauzu papate hormone, farbate kosu
– svi žele biti mlađi, zgodniji, seksualno dugotrajniji i tako …

Protivnici su jednakim nedostatkom žestine branili prirodnu različitost.

 

Pritisak na normalne, obične ljude nije još uvijek bio ovakav, nitko nije mislio
kako se mora izgledati u sedamdesetim  isto kao i u tridesetima.

 

Danas je malo drugačije.

 

Ali – drugačije samo za one koji imaju novaca.

Sirotinja nema ni za gebis.

 

Što će im – ionako nemaju što jesti.

 

Ali srednja klasa je nadrapala.

Posao im visi o niti, a dižu kredite kako bi platili „rutinske“  operacije  smanjivanja
želuca, podizanja grudi, isisavanja sala, povećanja svega i svačega, smanjivanja isto tako,
preoblikuju se rado, a neke TV emisije šalju sretnike „POD NOŽ“!!!!

 

Nemam pojma dokle je danas stigao Transhumanizam,  
ali sigurna sam da nije izumro kao pokret.

 

I neće.

 

Samo  ponekad  mislim: Možda je Bog ipak bio u pravu.  Iako je danas teško reći
što se zapravo dogodilo u onom vrtu, pod onom jabukom – možda je  Najsavršeniji
od savršenih  trebao još malo poraditi na svom najdražem projektu.

 

Jer mi danas, ovako, iz mog ugla gledajući,  smo ipak malo previše skloni zgrabiti
sve a da zapravo nemamo pojma što  to „sve“ može, ne pitamo se što će se dogoditi
ako nešto napravimo, ako nešto uključimo ili isključimo, nije nas briga  što će jesti
naša djeca, a održivi razvoj  je samo floskula za one koji naginju zelenima.

 

Hajd  Bok. Fotketine su se učitale.

 

P.s. Ako me Rusi tuže zbog onog cerekala na početku posta – pitanje:
 Hoću li robijati u Sibiru??? Ima li tamo interneta???

Možda su Zagorci podrijetlom Rusi – znate ono „Se bum vas tužil“

 

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj