Ove godine, čini mi se kao niti jedne prije, božični blagdani prošli su u miru, bez nepotrebnog pretjerivanja, bez pucanja, bez ... na što sam navikla prošlih dvadesetak godina. Doduše, ne znam da li je to samo meni tako ili svima, s obzirom da ja nisam vjernica, pa samim time nisam niti kompetentna davati ocjenu nečega, a da toga nisam dio. Ipak, mogu se osvrnuti na ono kako sam ja doživjela i proživjela ove blagdane.
Pozvana sam na badnju većer kod moje prije (zetove mame), kao i uvijek od kada je moja kćer udata, a to je uskoro 18 godina. Kod prije je uvijek ugođaj badnje većeri svečan. Ona kao Dalmatinka, napravi izuzetne morske specijalitete od predjela: muzgavci na salatu, hobotnica na salatu, rižoto od liganja, a zatim bakalar sa krompirima, koji mi je uvijek odličan... Djeca su kitila bor, što je njenu najmlađu unučicu (4-godišnjakinju) osobito veselilo, dok našeg zajedničkog najstarijeg unuka baš i nije, ali je morao pomoći, osobito radi visine. Nakon večere i kićenja bora djeca su dijelila poklone, koje smo svi s oduševljenjem otvarali. Ove godine nije bilo preskupih poklona. Sve u stilu sa situacijom. Oko 11 smo se razišli, kako bi oni koji su namjeravali, stignu na polnočku. Za pravo čudo, nije bilo petardi. Tek poslije ponoći ispaljeno je nekoliko svjetlećih raketa u obliku vatrometa, što je bilo sasvim pristojno i neuznemiravajuće, u odnosu na neke prijašnje godine, kada se pucalo iz svih raspoloživih sredstava...
Sutradan, na Božić, moje kćeri pripremaju ručak za cijelu obitelj, kod mlađe kćeri, jer kod nje ima najviše mjesta.
Bilo je lijepo vrijeme, ugodno za šetnju. Usput sam srela susjede, i veselo smo si čestitali, mada ne znam njihova vjerska opredjeljenja, kao niti oni moje... a imala sam priliku nakon dulje vremena, susresti u šetnji sa sinom i (samo)jednim tjelohraniteljem, predsjednicu HDZ-a, bivšu premijerku Jadranku.  I ona je moja susjeda. Ne, nisam joj čestitala, a niti ona meni, mada se poznamo iz viđenja (oduvijek, kao da mi je vidjela u očima, što mislim...).
Oduševila me dekoracija stana kod mlađe kćeri. Mlađi zet je izuzetno darovit za ukusnu dekoraciju. Ipak mislim da je malo i perfekcionist. Kod njih je bor uvijek pravi i velik od poda do plafona, a svake godine je okićen u drugu boju kuglica i žaruljica. Ove, kao i preklanjske godine, bilo je sve u crvenom, što mi se posebno dopada, a sitne crvene lampice (malene kuglice) postavio je uz sam rub između zida i plafona, kao i iznad ulaznih vrata (kako, nemam pojma), ali je izuzetno efektno. Inače, i u njihovom ulazu je sve uređeno u stilu Božića. Iznad ulaza je girlanda sa ukrasima i svjetlećim lampicama, a u ulazu je okićen bor. U dizalu svira glazba, ovaj puta sa božičnim pjesmama... Nije mi jasno da nitko ne pokuša ništa uništiti. Valjda zato što je njihov predstavnik stanara otac petero djece, a stanuje u visokom prizemlju, pa ima s prozora pogled... ne znam, to samo pretpostavljam. 
Za ručak, nakon predjela, bila je nezaobilazna velika purica s mlincima, što ju moja starija kćer i zet, peku kod sebe (stanuju u ulazu do njihovog, u istoj zgradi). Mlađa kćer je ispekla odojka (ne cijelog), i izuzetno fine krompire, koje samo ona tako dobro peče (kaže da sam ju to ja naučila, ali meni moji nisu tako fini). Zalili smo finim domaćim vinom dede Ive iz Podravine, a zasladili najboljim kolačima koje pravi baka Marija (posebno "Ružine kocke", sa obiljem čokolade i nekog finog punjenja)... Ja sam, kao i svake godine, bila zadužena za francusku salatu, jer moje kćeri, a i ostali kažu da je moja najfinija... Svi smo bili izuzetno dobro raspoloženi, a poklone koje smo izmijenili oduševili su sve prisutne. Njihova, a i moja, kućna ljubimica Jenny, toliko se radovala da je išla od jednog do drugog sa svojom šarenom lopticom u ustima, kao da ju nudi na poklon... Od zetovog starijeg brata, osobe sa posebnim potrebama, svi smo dobili poklon koji je sam izradio: ukras u obliku srca sa zvijezdom repaticom i malim anđelom. Taj poklon nas je sve posebno dirnuo i razveselio.
 Na drugi dan Božića, u Zagrebu je kišilo, a naročito poslije podne i veće. Pozvali su me moji prvi susjedi na katu, na kavicu, s kojima sam se baš ugodno napričala. Ovaj tjedan biti ću sama, pa ću vjerojatno, više biti s vama... moji "abonenti" otišli u svoju kućicu na moru, i vraćaju se drugog dana nove godine... Svako dobro želi vam bakica!

I dok naša premijerka (ne znam da li je još uvijek), obilazi javna mjesta slikajući se, novi premijer prije odlaska na radno mjesto, ispunjava svoju domaću zadaću. Bravo Milanoviću!

Svaka čast magazinu "TIME" na izboru osobe godine!

Djevojčica je vrlo glasno izgovarala svoju molitvu dodajući što bi željela od Djeda Božičnjaka. "Ne trebaš vikati", opomene je majka. "Bog nije gluh."
"Znam", odgovori kći, "ali djed jest."



Martin sin je objavio da će prestati slaviti Božić. Nema više Badnjaka, obiteljskih posjeta i "svih tih stvari".
- Imam 18 godina i mogu sam donositi odluke.
- Da, možeš - priznala je Marta.
- Odričeš li se i darova?
- Možete mi nešto kupiti i dati mi to na običan dan.



Djeca iz vrtićke grupe odijevaju se za rekreaciju na dvorištu.
- Teta, jesi li vidjela kako je lijep moj kaputić?
- Dobila si ga za Božić?
- Da za Božić.
Uto se približi jedan od njegovih prijatelja i dobaci:
- Moj kaput nije za Božić - nego za van!

Nakon predivnog, sunčanog dana, s popodnevnim vjetrom, većer je bila zanimljiva. Oko 16,15 pogledam kroz prozor prema Zapadu, i vidim predivan zalazak sunca, tj. nebo obojano crvenom bojom. Pređem u dnevnu sobu i pogledam prema istočnoj strani, a inad zgrada preko puta, ogroman mjesec još u bijeloj boji. Jasno, da mi je fotoaparat bio prazan (istrošile se baterije).
Željela bih vam opisati taj predivan fenomen, ali ne znam da li ću uspjeti. Stanujem nisko (1.kat), tako da mi zgrade, a i drveće, zaklanjaju vidik. Kada sunce kreće u silaznu putanju, ocrtava se na zgradi preko puta, a refleksija od prozora obasjava moju sobu, koja gleda na Istok.  Možete li zamisliti situaciju da gledate u zgradu obasjanu sunčevim zrakama, a iznad nje veliki mjesec?


Ovdje mi je grana zaklonila mjesec...


Ovdje se vidi punoća mjeseca...


Ovo je snimljeno oko 17 sati!

Vrijeme glasanja je prošlo. Izabrali smo što smo htjeli, i iskreno ja sam zadovoljna. Znam da će biti teško, ali teško je svuda u Europi, svijetu... pa će biti i kod nas, a naročito što se tiče dugova
koje Hrvatska ima. Neće nam biti bolje niti kada uđemo u EU, no nisam željela o tome pisati, nego kako sam išla na glasanje u nedjelju.

Osvanuo je divan dan (u vrijeme kada sam se ja probudila), a i ranije je bilo dobro, jer sam kroz san čula silne novinare, koji su došli čekati, pratiti, i snimiti predsjednicu Vlade, i njeno glasovanje. Imamo isto glasačko mjesto. Iskreno rečeno, zbilja su dosadni, ali to je njihov posao.

Sva sretna što je lijepo i toplo, krenula sam put škole, gdje je bilo mjesto za glasanje. Nije daleko, za sve koji imaju zdrave noge, ali meni je teško... Obukoh jaknu, a kada sam izašla, osjetih topli južni vjetar.  Do škole već sam bila oznojena. Red za naše glasačko mjesto bio je izuzetno dugačak. To je i normalno, jer svi čekamo da Jadranka glasa, pa tek onda krenemo mi, obični smrtnici. Ionako bi čekali, jer bi nas njeni tjelohranitelji spriječili u tome da se približimo školi, a kamo li glasačkom mjestu. Stojim ja tako u redu, brišem znoj s lica, prebacujem težinu s noge na nogu... i baš kada sam se već približila mjestu, zavučem ruku u džep, izvadim "osobnu" koju sam u njega stavila, i prenerazim se ugledavši umjesto osobne karte maestro karticu... Što da vam kažem. Još više me znoj oblio, i izađem iz reda, razmišljajući o tome što bi bilo da sam pružila komisiji maestro karticu, umjesto osobne. 

Vratila sam se u stan sva ju jednoj vodi, tako da sam se morala presvući. Vrativši se na glasačko mjesto ustanovih da nema nikoga, nema reda... Izvršila sam svoju građansku dužnost. Pri povratku ispred zgrade, dočekali su me susjedi (oni što sve znaju, i o svemu vode brigu) s pitanjem zašto sam išla ponovo. Cijeli dan sam se smijala samoj sebi, i razmišljam još uvijek, što li će biti kada budem još starija?

 
Njih dvoje su izgubili izbore 4. prosinca, a dobili su dva Zorana, u Sloveniji Zoran Janković,
a kod nas Zoran Milanović, pa ćemo vidjeti kako će biti i njima i nama. Nadam se svemu najboljem, ma kako bilo teško. Narod zna što želi.




Moja mlađa kćerka i zet, danas slave 14 godina braka. Iskreno im čestitam i želim svako dobro u daljem zajedničkom životu.



Svima koji se zovu Nikola, Niko, Nikica, Nikolina, Nika... čestitam imendan,  kao i pomorcima, i svima koji slave ovaj dan Sv.Nikole, kao svoj blagdan!