|
Uza zvukove Kruder & Dorfmeistera lagano smo zaspali na otvorenome. Zvjezdano nebo uskoro su prekrili oblaci tako da nas je ujutro, prije sata, probudila kiša.
 Zadnji dan u Erdenetu padala je kiša. Jučer je u Ulan Batoru padala kiša. Danas opet pada kiša. To me podsjeća na jedan grafit koji bi, u mongolskoj verziji, izgledao ovako: Kiša je ovdje padala. Kiša je ovdje ponovno padala. Kiša je ovdje još jednom padala. Kiša ovdje ponovno pada. Kiša tu, inače, stalno pada. Neven će u Nacionalni park Gorkhi Terelj doći Citroënovom Dianom tek kasno poslijepodne. Bez obzira na kišu i želju da se Mongolijom provozam automobilom s hrvatskim tablicama, ne da mi se čekati. Znam da će mi kasnije biti žao svakoga dana koji sam proveo u gradu, a ne negdje drugdje. Iako je Terelj udaljen tek tridesetak kilometara od Ulan Batora, prava je umjetnost doći do njega javnim prijevozom. Šalju me na sto raznih mjesta za još toliko različitih varijanti. Rano jutro postaje kasno jutro pa onda prelazi u rano poslijepodne, a ja se još uvijek trudim otkriti “tajni prolaz” do Terelja. Na jedvite jade, uz jedno presjedanje, stižem do Nalaikha iz kojega autobus do mjesta Terelj, iz središta parka, kreće tek za par sati. Ne da mi se toliko čekati pa pješačim 4-5 kilometara do ulaza u park stopirajući neke lokalce koji me za sitnu lovu voze dalje. Legao sam na sjedalo i tako skrio od pogleda stražara na ulazu. Obećavam sam sebi da ću tih par dolara ušteđenih neplaćanjem karte potrošiti na dobar obrok zadnji dan. Moj privremeni vozač pokušava me već dva puta iskrcati. Ne znam kako izgleda Terelj, ali znam kako izgleda 30 kilometara pa se ne dam tako lako iz automobila. Kada sam zaključio da bi tu negdje doista mogao biti Terelj, rekao sam mu da stane i izašao tek onda kada sam shvatio da mi je istekao bon na mobitelu i sada se samo nadam kako će se Neven držati načelnog dogovora od prije par dana. Trebamo se naći kod kamena u obliku kornjače, najveće atrakcije parka. Terelj je poseban zbog mnoštva kamenih struktura koje se uz malo mašte pretvaraju u ljude, životinje i predmete iz svakodnevnoga života. Pokušavao sam ih gledati iz najrazličitijih kutova i otkriti neki novi lik. Ne znam kada sam se prilikom nekog razgledavanja toliko puta okrenuo oko svoje osi. Možda mi se i zavrti u glavi. Ovih 30 i kusur dana prilično me iscrplo. Nije mi lako hodati s 13 kilograma na leđima i iako ima mnoštvo zanimljivih motiva, jednostavno mi se ne da vaditi fotoaparat iz ruksaka. I prije mi se činilo da je mjesec dana optimum za ovakva putovanja; posve dovoljno da se upozna zemlja i osjeti njen duh, ali opet ne previše da dođe do zamora i zasićenosti. Iako sam izabrao najlakši put, onaj koji prati makadamsku cestu, tih 5-6 kilometara pretvorilo se u naporna tri sata hoda. Napokon stižem do kornjače. Izgleda impozantno i nakon kraćeg razgledavanja smjestio sam se pod kamen s kojega imam dobar pregled okolice, kako Neven ne bi prošao neopaženo. Od ruksaka sam napravio jastuk i izvalio se na travu. Žvakao sam suho konjsko meso i razmišljao kako mi se ne da micati. Da Neven ne dođe, samo bih se pokrio vrećom za spavanje i ostao tu spavati do jutra. Stvarno mi se nije dalo ništa raditi. Dovoljna mi je zabava bila borba sa žilavim obrokom. Uskoro stiže Neven sa svojim mongolskim prijateljem hobitskog imena, Bilguun. Dok tražimo mjesto za kampiranje, opet počinje kiša. Prodavačica u dućanu savjetuje nam da se skučimo pokraj nekoga gera jer lokalci znaju noću lutati parkom i polomiti kojega osamljenog kampera radi stjecanja imovinske koristi. Dok sam šetao, činilo mi se da mjesta ima na pretek, ali sada nikako da nađemo neko prikladno. Pitamo neke mladiće možemo li kampirati pokraj njih, a oni traže 5 $, što nema veze sa zdravim razumom, budući da ni zemlja na kojoj je njihov ger ne pripada njima. Bilguun je zatečen odgovorom i prilično se naljutio. Nisam razumio što su pričali, ali bilo je žustro. Utaborili smo se kilometar-dva dalje i u istom tonu nastavili do dugo u noć. Pričali smo, uglavnom o Mongolima (o kojima Bilguun ima jako loše mišljenje), Kinezima, ženama i hrani. Dok sam pokušavao napraviti noćnu fotografiju, sinulo mi je! Ako je fotografija crtanje svjetlom (photos, graphos), zašto upravo to ne bih probao. Čelnom lampom u zraku pravio sam obrise ljudi, kuća, stabala i životinja. Malo pomalo, likovi i scenografija postajali su kompleksniji pa mi je ponestalo ruku i lampa. Uvježbana ekipa s raznobojnim svjetlima mogla bi nacrtati čuda. Uza zvukove Kruder & Dorfmeistera lagano smo zaspali na otvorenome. Zvjezdano nebo uskoro su prekrili oblaci tako da nas je ujutro, prije sata, probudila kiša. |
permalink print komentiraj
