Ivan Kapović - foto putopis

23.06.2008. ponedjeljak

Mongolija 34:: U kornjačinoj sjeni

Uza  zvukove Kruder & Dorfmeistera lagano smo zaspali na otvorenome. Zvjezdano nebo uskoro su prekrili oblaci tako da nas je ujutro, prije sata, probudila kiša.



Zadnji dan u Erdenetu  padala je kiša. Jučer je u Ulan Batoru padala kiša. Danas opet pada kiša.

To me podsjeća na jedan grafit koji bi, u mongolskoj verziji, izgledao ovako:

Kiša je ovdje padala.
Kiša je ovdje ponovno padala.
Kiša je ovdje još jednom padala.
Kiša ovdje ponovno pada.
Kiša tu, inače, stalno pada.

Neven će u Nacionalni park Gorkhi Terelj doći Citroënovom Dianom tek kasno poslijepodne. Bez obzira na kišu i želju da se Mongolijom provozam automobilom s hrvatskim tablicama, ne da mi se čekati. Znam da će mi kasnije biti žao svakoga dana koji sam proveo u gradu, a ne negdje drugdje.

Iako je Terelj udaljen tek tridesetak kilometara od Ulan Batora, prava je umjetnost doći do njega javnim prijevozom. Šalju me na sto raznih mjesta za još toliko različitih varijanti. Rano jutro postaje kasno jutro pa onda prelazi u rano poslijepodne, a ja se još uvijek trudim otkriti “tajni prolaz” do Terelja. Na jedvite jade, uz jedno presjedanje, stižem do Nalaikha iz kojega autobus do mjesta Terelj, iz središta parka, kreće tek za par sati.

Ne da mi se toliko čekati pa pješačim 4-5 kilometara do ulaza u park stopirajući neke lokalce koji me za sitnu lovu voze dalje. Legao sam na sjedalo i tako skrio od pogleda stražara na ulazu. Obećavam sam sebi da ću tih par dolara ušteđenih neplaćanjem karte potrošiti na dobar obrok zadnji dan. Moj privremeni vozač pokušava me već dva puta iskrcati. Ne znam kako izgleda Terelj, ali znam kako izgleda 30 kilometara pa se ne dam tako lako iz automobila.

Kada sam zaključio da bi tu negdje doista mogao biti Terelj, rekao sam mu da stane i izašao tek onda kada sam shvatio da mi je istekao bon na mobitelu i sada se samo  nadam kako će se Neven držati načelnog dogovora od prije par dana. Trebamo se naći kod kamena u obliku kornjače, najveće atrakcije parka.

Terelj je poseban zbog mnoštva kamenih struktura koje se uz malo mašte pretvaraju u ljude, životinje i predmete iz svakodnevnoga života. Pokušavao sam ih gledati iz najrazličitijih kutova i otkriti neki novi lik. Ne znam kada sam se prilikom nekog razgledavanja toliko puta okrenuo oko svoje osi. Možda mi se i zavrti u glavi.

Ovih 30 i kusur dana prilično me iscrplo. Nije mi lako hodati s 13 kilograma na leđima i iako ima mnoštvo zanimljivih motiva, jednostavno mi se ne da vaditi fotoaparat iz ruksaka. I prije mi se činilo da je mjesec dana optimum za ovakva putovanja; posve dovoljno da se upozna zemlja i osjeti njen duh, ali opet ne previše da dođe do zamora i zasićenosti.

Iako sam izabrao najlakši put, onaj koji prati makadamsku cestu, tih 5-6 kilometara pretvorilo se u naporna tri sata hoda. Napokon stižem do kornjače. Izgleda impozantno i nakon kraćeg razgledavanja smjestio sam se pod kamen s kojega imam dobar pregled okolice, kako Neven ne bi prošao neopaženo. Od ruksaka sam napravio jastuk i izvalio se na travu. Žvakao sam suho konjsko meso i razmišljao kako mi se ne da micati. Da Neven ne dođe, samo bih se pokrio vrećom za spavanje i ostao tu spavati do jutra. Stvarno mi se nije dalo ništa raditi. Dovoljna mi je zabava bila borba sa žilavim obrokom.

Uskoro stiže Neven sa svojim mongolskim prijateljem hobitskog imena, Bilguun. Dok tražimo mjesto za kampiranje, opet počinje kiša. Prodavačica u dućanu savjetuje nam da se skučimo pokraj nekoga gera jer lokalci znaju noću lutati parkom i polomiti kojega osamljenog kampera radi stjecanja imovinske koristi. Dok sam šetao, činilo mi se da mjesta ima na pretek, ali sada nikako da nađemo neko prikladno. Pitamo neke mladiće možemo li kampirati pokraj njih, a oni traže 5 $, što nema veze sa zdravim razumom, budući da ni zemlja na kojoj je njihov ger ne pripada njima.

Bilguun je zatečen odgovorom i prilično se naljutio. Nisam razumio što su pričali, ali bilo je žustro. Utaborili smo se kilometar-dva dalje i u istom tonu nastavili do dugo u noć. Pričali smo, uglavnom o Mongolima (o kojima Bilguun ima jako loše mišljenje), Kinezima, ženama i hrani.

Dok sam pokušavao napraviti noćnu fotografiju, sinulo mi je! Ako je fotografija crtanje svjetlom (photos, graphos), zašto upravo to  ne bih probao. Čelnom lampom u zraku pravio sam obrise ljudi, kuća, stabala i životinja. Malo pomalo, likovi i scenografija postajali su kompleksniji pa mi je ponestalo ruku i lampa. Uvježbana ekipa s raznobojnim svjetlima mogla bi nacrtati čuda.

Uza zvukove Kruder & Dorfmeistera lagano smo zaspali na otvorenome. Zvjezdano nebo uskoro su prekrili oblaci tako da nas je ujutro, prije sata, probudila kiša.
Broj komentara: 15
permalink  print  komentiraj


16.06.2008. ponedjeljak

Mongolija 33:: Nuke found!!!

Stradali se broje na desetke, a zaključak je jasan: i ove godine Festival je pratilo neobjašnjivo mnogo devastirajućih prirodnih fenomena.



Ben ti babu, samo što me nije bacila na pod kad je potegnula posteljinu s kreveta! Čuo sam neko brbljanje na mongolskom i protumačio ga kao: Diž’ se, majku ti!  Čistu posteljinu platio sam 500 tögrika i baba je sada došla vratiti svoje.

U našem vagonu je njih četvero ili petero. Zadaća im je pregledati karte (iako smo ih morali pokazati na ulazu u vlak), naplatiti 100 tögrika za čaj (iako sam mislio da je besplatan), podijeliti i pokupiti posteljinu (iako sam mislio da će to izvesti malo nježnije). Sveukupno 20 minuta posla.

U trgovini u Erdenetu, na nekih 60 kvadrata bilo je sedam žena i jedan muškarac. Prva na blagajni, druga sprema stvari u vrećicu, jedna vaga voće i povrće (ukupno 3 vrste), a muškarac vaga meso. Ostale sjede na gajbama između polica i paze da se ne krade. Već ih vidim za par godina, kada im stignu blagodati Zapada, ispred Vladine zgrade s transparentima: Vratite nam naša radna mjesta! Bilgune lopove! Tvoja djeca ne gladuju! Isto čeka i ove na željeznici.

Što se događa u Hrvatskoj i u svijetu, uglavnom sam pohvatao po internetu. Sada sam odlučio malo istražiti domaći, mongolski teren. Sjeo sam u Chez Bernard, omiljeno mjesto zapadnjaka koji se žele osjećati kao kod kuće i one kojima je puna kapa Mongolije pa su tu došli predahnuti. Čaj, par suhih kolača i novine.

Nije me bilo dva tjedna i odmah pi*darija. Na naslovnici Mongol Messengera (www.mongolmessenger.mn) piše Radioactive material found. U pokrajini Selenege, iz koje sam upravo stigao, izgubili su 95 kilograma težak čelični sanduk u koji je spremljen Cezij-137. Nije prvi put da im se takvo što dogodilo. U trodnevnu potragu bila je uključena i CIA, a Rusi su pojačali nadzor na svojoj granici. Da stvar bude još interesantnija, iz jednoga rudnika zlata nestale su i veće količine eksploziva. S radioaktivnim materijalom i eksplozivom svašta se da napraviti pa ne čudi brza intervencija SAD-a i Rusije.

Iako je nakon tri dana materijal pronađen, CIA i Vladini istražitelji bili su na nogama još par tjedana, a pojačan je i nadzor nad svim rudnicima. Neki gospodin “T” mislio je kako je to obično staro željezo i htio ga prodati. Budući da ga nije uspio odnijeti, zakopao ga je  misleći se vratiti po njega kasnije. Ja sam u to vrijeme s teleobjektivom od pola metra utrčavao u najveći rudnik u državi! Tko zna tko su bili ljudi koji su me tražili po rudniku. Nisu imali tamna odijela i sunčane naočale, ali definitivno su bili zapadnjaci. Tko zna, možda je malo nedostajalo da se upletem u nuklearnu krizu.

Još prije Nadaam festivala rekli su mi da se će se tih dana dogoditi nešto neobično. Događa se svake godine. Kada se prvog dana onako naglo dogodio prolom oblaka, samo su klimali glavom u znak potvrde svojih predviđanja. Ovotjedne novine  prepune su izvještaja o potresima, poplavama, nevremenima, udarima gromova i ostalim nedaćama. Stradali se broje na desetke, a zaključak je jasan: i ove godine Festival je pratilo neobjašnjivo mnogo devastirajućih prirodnih fenomena.

Još jedan zanimljiv tekst u Mongol Messengeru. Ministarstvo turizma i prometa (mudro su zaključili koji je najveći turistički problem pa su ga zgurali u isto ministarstvo) odlučilo je uvesti cestarinu za vozila koja napuštaju Ulan Bator. Cestarina za što? Za vožnju makadamom?

Za oko mi je zapelo i par oglasa o masaži u kojima se apostrofira starost djelatnica, a cijena je jednaka prosječnoj mjesečnoj plaći. Na tako malo stranica tako puno zabave.

Ozbiljno se bavim mišlju povratka u Mongoliju zimi pa po turističkim uredima tražim nekakve  informacije ili bilo kakve ideje za zimu. Ne koristim nikada aranžmane turističkih agencija, ali mi oni posluže kao inspiracija. Zima kao da je vremenska rupa. Čitava zemlja stoji. Agencija koja se hvali da je Off beaten track nema apsolutno ništa na snijegu. Ako postoji zemlja koja spava zimski san, onda je to Mongolija.

Opet sam otišao u kino (Gospodin i gospođa Smith) i nakon toga na dvostruki ručak. Od jednostrukoga mongolskoga samo mi proradi apetit. Onda se, kao i puno puta do sada, sastavilo nebo i zemlja. (Ne, nije nam opet pukla guma!) Neka gromova i kiše, danas mi ne smetaju. Neka se sve ispada. Zadnjih par dana ću provesti u prirodi i volio bih da se sv. Ilija Gromovnik ispuca prije toga.

Jedino novinsko izdanje na engleskom jeziku koje sam pronašao je Mongol Messenger. Nećete ga naći na kioscima i u trgovinama. Pokušajte na mjestima na kojima se okupljaju stranci, poput hotela i restorana.
Broj komentara: 4
permalink  print  komentiraj


09.06.2008. ponedjeljak

Mongolija 32:: Stopama 007 i Boška Buhe

Sad! Istrčavam i ravno pred kamion, velik poput obiteljske kuće. Sekundu stojim skamenjen kao žaba pod reflektorom!



U Erdenet sam došao samo zbog rudnika i ništa me neće spriječiti vidjeti ga. Čak ni kiša koja pada čitavo jutro. Nije daleko od grada 2-3 kilometra, čak se i vrlo jasno vidi, što mi je pomoglo u taktičkom dijelu zadatka. Zapravo, vidi se ogromna hrpa rude iza koje je jama. Naciljao sam najzgodnije mjesto za ulazak i krenuo po ravnoj crti. Na putu je trebalo prijeći rijeku Tsagaan Chuluut. To je više rijeka smeća. Prepuna je kravljih, konjskih i ovčjih glava na kojima se goste orlovi.

Hm, skakao sam po kamenju da prijeđem potoke, ali ovo je prvi put da skačem po lubanjama. Nadasve jedinstven doživljaj. Stižem pod “neprijateljske” zidine. Na vrhu kamioni istovaruju rudu i ona se ruši sve do podnožja i svako malo moram potrčati kako bih izbjegao kotrljajuće gromade. Nemoguće se po tome penjati, a  ne mogu ni znati kada će se iznad mene pojaviti kamion i zatrpati me. Izabirem obližnje prirodno brdašce kojim stižem gotovo do samoga ruba.

Mongoli imaju naviku  graditi stražarske kućice pa je jedna i ovdje. Sve  to jako me zabavlja i stvara dojam da sam na tajnu zadatku, duboko u neprijateljskom teritoriju. Objavljujem rat. Stežem naramenice na ruksaku, čvršće vezujem tenisice i zatežem vezicu šešira. Prizivam i objedinjujem sve sposobnosti Boška Buhe i Jamesa Bonda koje su do sada neiskorišteno čučale među mojim potencijalima.

Vododerinom stižem do ruba ne znajući što me čeka iza njega. Brojim kamione i po zvuku pokušavam otkriti u kojem smjeru idu. Nakon nekoliko minuta osluškivanja i vrebanja hvatam pravi trenutak za ulazak. Sad! Istrčavam i ravno pred kamion, velik poput obiteljske kuće. Sekundu stojim skamenjen kao žaba pod reflektorom. To su oni kamioni što sa strane imaju “majušnu” kabinu i kotače visoke 5 metara! Automatski prelazim na plan “B”. Pravim se kao da sam tu domaći i nastavljam prema najvećoj rupi koju sam vidio u životu. Vozač je dohvatio radiostanicu i pretpostavljam da će uskoro netko doći po mene. Našao sam rupu iz koje dobro vidim rudnik, a mene nitko.

Nakon 5 minuta čujem iza leđa jeep. Vozač izlazi, penje se na kabinu i traži me uokolo. Prestao sam disati. Vozač uskoro odlazi. Tek što sam uhvatio zrak, eto ga na uzvisini pedesetak metara desno. Sada me može vidjeti i samo se trudim biti nepomičan. Prigušen laganom kišicom, crvene hlače, plavosivi fleec, smeđi šešir, odlična su kamuflaža za rudnik bakra. Ne mičem se i siguran sam da me opet neće vidjeti. Koji gušt!

U početku mi se činilo bezazlenim, ali sada, kada sam malo razmislio, ne čini mi se pametnim da me uhvate. Rudnik je najvažniji gospodarski objekt u zemlji i još ga vode Rusi. Sve je puno eksploziva, kopa se i minira na sve strane. Pritajio sam se u rupi još pola sata i izbjegao još jedan bliski susret s jeepom. Ovaj put sam bolje brojio kamione i uspio trčeći iz rupe u rupu pobjeći s mjesta zločina, a da me nitko nije primijetio.

Koliko je rudnik velik?  Promjera kilometar, možda manje. Ne mogu procijeniti. Možda o njegovoj veličini najviše govori podatak da njegove potrebe troše 70 % mongolske električne energije. Doduše, isto toliki postotak zauzima u izvoznoj bilanci zemlje.

Na povratku u Ulici Sükhbaatr otkrivam knjižnicu, a u njoj pravo blago. Par tri-četiri godine starih izdanja The Economista i Newsweeka. Je, staro je, ali ništa drugo mi ne preostaje, barem ne na engleskom. Toliko sam se zanio u političko - gospodarsku situaciju u svijetu da nisam ni primijetio kako je prošlo dva sata. Trčim do hotela, skupljam stvari i šibam na vlak.

Svaka vožnja vlakom (osim našim nagibnim) posebno je zadovoljstvo, pogotovo nakon 2000+ kilometara makadama. Za dodatnih 6 $ (ukupno 9 $) kao nagradu za dosadašnju patnju, poklanjam si spavaća kola. Sunce i kiša poklonili su mi još dugu i nema razloga da ovo ne bude dugo ugodno putovanje.

Nisam iz Japana, meni je ova brzina sasvim dovoljna. Uostalom, nigdje mi se ne žuri. Tek sam u vlaku shvatio da baratam još jednim komunikacijskim oružjem. Ne govorim po russky ali jesam po hrvatski. Čak sam se i napričao s jednim inženjerom iz susjednoga odjeljka i budućom studenticom arhitekture iz moga odjeljka. Nisam izdržao ne upitati je, koliko stranica ima udžbenik iz mongolske povijesti arhitekture.

Dodatno:

Nakon Džingis-kana, osoba koja ima najveći broj ulica i trgova, čak i jedan grad, jest Damdin Sükhbaatar. Uz pomoć ruskih boljševika 11. srpnja 1921. postao je prvi vladar u mongolskoj novijoj povijesti. Pod njegovim vodstvom 26. studenoga 1924. proglašena je Narodna Republika Mongolija koja je tako postala druga komunistička država u povijesti.

Broj komentara: 1
permalink  print  komentiraj


02.06.2008. ponedjeljak

Mongolija 31:: Najveća rupa u Mongoliji

Samo želim da ova posljednja vožnja završi i da sjednem na nešto što ne poskakuje!



Budimo se oko 6,00 sati, a vozač krpi gumu, naravno, zadnju desnu. Postajem dosadan sam  sebi s tim gumama. Ako se dobro sjećam, od šest probušenih guma, koliko smo ih od počeka putovanja imali, pet  je bilo zadnjih desnih. Previše je to dejavua za mjesec dana. Sigurno je neki veliki poremećaj u slili ili greška u matrici. Ova je čak pukla dok se nismo vozili. U takvu je stanju da iz nje vire buseni trave. Dajem desnu ruku da ćemo je uskoro opet krpati.

Očito nam nije dovoljno prašine pa se utrkujemo s drugim kombijem. Malo gutamo njegovu prašinu, a onda on našu. Urnebesno zabavno čitavu kombiju, osim meni. Kada pokraj nas projuri “protivnički” vozač s cigaretom u ustima i luđačkim sjajem u očima, u mojim očima padne mrak. Kada se još nakon ulijetanja u lokvu digne oblak pare s kočnica, veselje je ultimativno.

Zadnji dio ceste prema Erdenetu već se nekoliko godina obnavlja i trebao bi biti velikim dijelom asfaltiran, barem tako piše u vodiču. Na žalost, do sada od toga ništa, osim velikoga gotovo napuštenoga gradilišta. Tu i tamo neki građevinski stroj, ali najčešće ni traga radnicima. Neke dijelove, iako tek započete, već je odnijela bujica.

Vozimo nedovršenom cestom kojom nam ususret jure i pretovareni kamioni s prikolicama. Podižu takav oblak prašine da iz daljine izgledaju poput krda bizona, a kraj nas prolijeću kao jumbo jet. Vreće što strše s njih prolaze samo par centimetara od naših prozora i svaki put mi stane knedla u grlu.

Opet nam je puka guma. Zadnja desna.

Put je trebao trajati 10 sati, a već se vozimo 18 pa mi lagano, od nestrpljenja, izlazi para na uši. Prešao sam već više od 2000 kilometara u pretrpanim kombijima po katastrofalnim cestama i stvarno mi je dosta svega. Samo želim da ova posljednja vožnja završi i da sjednem na nešto što ne poskakuje.

Napokon, nakon još pola sata vožnje, eto nas u Erdenetu, trećemu najvećemu mongolskom gradu.

Razlog njegova postojanja, a i moga dolaska, jest jedan od najvećih površinskih kopova bakra na svijetu. Moguće je legalno posjetiti rudnik, ali posjet treba osobno dogovoriti s upraviteljem koji, kao i trećina stanovništva Erdeneta, govori samo mongolski i ruski. Također, posjeti su mogući samo vikendom, a s obzirom da je danas srijeda, ništa od toga. Ako želite, nazovite 71514. Upravitelj se zove Darvaa Suren. Uz malo sreće dobit ćete i vodiča koji govori engleski. Ja ću morati smisliti neku drugu varijantu.

Odšetao sam se do Spomenika prijateljstva i bacio pogled na grad i rudnik udaljen tek par kilometara od središta. Ako su ogradu oko rudnika radili Mongoli, sigurno će se naći kakva rupa. Vjerojatno neće ni biti ograde. Idem sutra na “crnjaka” pa što bude. Vlasnici su Rusi i svjestan sam da me mogu uhvatiti i odvesti na obavijesni razgovor ali, još jedna avantura više. Završiti na ispitivanju kod Rusa! To bi bilo zanimljivo. Samo da me ne priključe na akumulator, kao Ramba.

Otišao sam na dodatne pripreme za sutrašnji izlet u muzej rudnika, ali bio je zatvoren.

Grad me izgledom podsjeća na Split, a čini se da i ljudi imaju sličan mentalitet. Umjesto rive, tu je glavna gradska ulica prepuna ljudi, a uz brdo se dižu visoki stambeni neboderi okićeni svakojakim zaštitama od sunca koje nemilo prži. Nisam našao nikakvu skulpturu koja bi predstavljala Grgura, ali zato jesam ogroman Marksov mural. Za razliku od Splita, u Erdenetu nema ama baš ništa zanimljivo pa sam nakon višesatne potrage za hotelom u njemu proveo veći dio dana. Od neturističkoga grada očekivao sam puno niže cijene. Čak i u ovom hotelu, koji mi je Bata preporučio, noćenje dođe tri puta više nego u Mörönu. Ajde, za te novce sam bar dobio televiziju. Pogledao sam prastari dokumentarac o medvjedima, kojega se sjećam još iz nižih razreda osnovne škole. Nakon njega kineska karate sapunica koji me čak uspijeva i zabaviti.

Vrata u hotelu nemaju bravu već mali zasun s unutrašnje strane tako da ih ne mogu zaključati ako nisam u sobi. Rekao sam multifunkcionalnoj gospođi (recepcionarka, kuharica, čistačica, vlasnica) da ne mogu zatvoriti vrata. How no lock? Come! Ušli smo u sobu, zatvorila je vrata i potegnula zasun. You see! All OK!

To je bila prva osoba koju sam susreo u Erdenetu da govori engleski. Druga je bio neki nacvrcani mulac koji je za mnom viknuo Foreigner, I’ll kill you! Pokazao sam mu srednji prst i nastavio lizati sladoled.
Broj komentara: 2
permalink  print  komentiraj


26.05.2008. ponedjeljak

Mongolija 30:: Preko vode do slobode

Riječne skele, a ni mutne rijeke, nikada mi nisu ulijevale povjerenje, ali ova ovdje vrhunac je improvizacije!



Negdje u gluho doba noći u gostinjsku kuću upada Bata, a razaznajem još jedan ženski i jedan muški glas. Bata inače ne pije, a upravo povraća u dvorištu.  (Hm... mogu li o Bati govoriti s “inače”? Pa poznajem ga tek par dana!) Htio sam im se pridružiti, ali sam začuo još jedan ženski glas, tako kreštav da sam glavu pokrio jastukom i predomislio se glede druženja.

U 15,00 ulazim u bus i, po tko zna koji put, ponavlja se ista priča. Vrzmamo se nekoliko sati po gradu skupljajući stvari i ljude u, već u startu, prekrcan autobus. Iako sam jučer dogovorio prijevoz za 15 000 tögrika, danas je cijena misteriozno narasla na 25 000. Zapravo, nema tu nikakva misterija; u Mongoliji smo! Nisam vidio da je bilo tko od lokalaca plaćao kartu pa pretpostavljam da smo to umjesto njih učinili mlada Britanka i ja. Da imam više vremena do leta kući, istoga bih trena izašao iz kombija i nastavio pješice. Negdje bih stigao, netko bi me već pokupio. Sve što mi treba za preživljavanje je u ruksaku.

Učinilo mi se da imamo više stanka nego vožnje i nije mi jasno kako akumulator još ima snage. Nisam to ni pomislio, a već smo počeli paliti kombi metar i pol dugom kurblom. Jednom, dok su je vozač i suvozač vraćali putnicima pod noge, u koljeno su zviznuli Britanku. Svima je bilo tako smiješno da su se duže smijali nego što je ona jaukala. Do tada nisam progovorio ni riječi s njom pa sam i sada samo slegnuo ramenima. Inače, ne pričam previše s ostalim turistima koje sretnem. Ne volim slušati njihove priče. Ako su dobre, ljubomoran sam. Ako su loše, naporno mi je. A i dok šutim izgledam misteriozno i jako kul.

Riječne skele, a ni mutne rijeke, nikada mi nisu ulijevale povjerenje, ali ova ovdje  vrhunac je improvizacije. Izgleda kao odlagalište metalnoga otpada. Brdo šina, cijevi, sajli... a blokovi motora i divovski zupčanici služe kao utezi. Imali smo podužu stanku prije ukrcaja pa sam vrijeme iskoristio proučavajući mehanizam na kojemu funkcionira. Što sam  duže istraživao, nevjerojatnija mi je bivala pomisao da to čudovište stoji čvrsto. Gledam, kombiniram, u glavi slažem momentne dijagrame, razmišljam o opterećenjima. Sve uzalud. Jasno mi je kako se kreće uzvodno, ali očito ovu hrpu otpada na okupu drži samo neka misteriozna sila koja nema veze sa zakonima fizike.

Iako je po krajoliku ovo bila definitivno najzanimljivija vožnja, vrlo brzo mi je prisjela. Čini mi se da su ljudi bagra i za mongolske pojmove. Povraćaju, prde, pljuju, podriguju sve u šesnaest, a to je posebno neugodno kad više ne znaš gdje je komu glava, a gdje guzica. Svi smo ispremiješani i nisam siguran bode li me to u rebra lakat, peta ili netko u džepu ima bocu votke. Ako nije votka, što je?

Zaustavljamo se svako malo, a oni se kao medvjedi, koji razvaljuju pčelinjak, probijaju s dna kombija obaviti što imaju i vraćaju se dijeleći usput “nehotične” udarce šapom. Prvi put se dogodilo i da svatko jede svoju hranu, a da  nikoga nije ponudio. Ne vjerujem da su mi  vremenom te stvari počele ići na živce pa ih primjećujem više nego prije. Ovo je doista divlji dio države.

E, da ne zaboravim. Staklo na kombiju, odmah pokraj mene,  razbijeno je tako da čitavo vrijeme držim šešir ispred lica, ali ne pomaže. Oči su mi već natečene i jedva gledam. Kada mi je napokon dojadilo, pozvao sam vozača. Izvadio je ispod sjedišta staklo, stavio ga u okvir i rekao O. K. Pa, zar to nije mogao prije polaska?!

Nije moglo proći bez pucanja gume. Ona ukleta, zadnja desna. Trošimo jedinu rezervu tako da ćemo dalje morati krpati. Na sreću, do jutra se to  nije dogodilo. Nešto prije ponoći zaustavljamo se kod “Macole”. Iznutra dopire glazba i veselje, ali radije ostajem u busu ubiti oko. Svako malo netko se vraća do busa, otvori vrata pa onda lupne njima kao da zatvara pakao. Zatim se predomisli pa opet uđe, pa opet izađe, uđe, izađe, uđe... i tako do besvijesti. Sve to i dalje u medvjeđem stilu. Glava mi je kao bubanj i samo želim par minuta odmora.

Tih nekoliko sati vožnje teže mi je palo nego čitavih 26 do Dalandzadgada. Veselim se što je ovo zadnja takva vožnja jer od Erdeneta do Ulan Batora putujem vlakom, ako sve bude po planu. Vlakovi su uvijek najudobnije prijevozno sredstvo, bez obzira na stupanj razvoja zemlje. Nadam se da me mongolska željeznica neće razočarati.

Svi smo već spavali ili bili u polusnu, razbacani po kombiju kao svinjske polovice. Očito je vožnja iscrpla i najizdržljivije. U jednom trenutku vozač okreće ključ i gasi kombi nasred livade. (Puta, ili livade, ista stvar.) Samo je naslonio glavu na bočno staklo i počeo spavati. Do zore se nije čula ni muha.

Ostao sam vam dužan fotogaleriju 4. tjedna!
Broj komentara: 1
permalink  print  komentiraj


19.05.2008. ponedjeljak

Mongolija 29:: Zaglavit ću u Mörönu

Navečer na piću upoznajem Batine prijatelje. Još ga nisam vidio u društvu neke djevojke, što ide u smjeru Stelline pretpostavke da je Bata gej.



Obožavam Mongoliju nakon dobra pljuska. Ionako čist zrak i zelena trava izgledaju umiveno i svježe.

Ustao sam prije braće i izvukao se iz gera, a da  ih nisam probudio. Pomislio sam kako je to jako kul. Sigurno će kasnije pričati o nekom ludom Hrvatu (Znaju li uopće odakle sam?) koji je ujutro nestao misterioznije nego što se dan prije pojavio. Stvarno neki čudan lik.

Prijatelj kojega je sinoć doveo stariji brat već prekopava po kombiju, vjerojatno starijem od mene. Pokušava mi objasniti što treba popraviti. Meni se učinilo da ga pokušava rastaviti.

Sunce je izlazilo negdje iznad Möröna, na istom mjestu otkuda je dolazila i struja. Prve zrake, žice još mokre od sinoćnje kiše, pretvorile su se u blistave niti koje me vode ravno na cilj. Čitavih 20 kilometara. Samo par minuta prije, bio sam sam na pustoj livadi bez ičega, a sada, kao da mi je Bog vatrenim prstom na tlu nacrtao autoput. Očito sam natrag išao Božjim putom. Kako drukčije objasniti da sam istu udaljenost prevalio 30 % brže?

U gradu, zajedno s Batom, satima obilazim banke, ali nikako promijeniti dolare. Banaka ima kao u priči. Mörön je posljednje civilizirano mjesto koje prođu turisti na putu do jezera Khövsgöl. Gdje su turisti, tu je i lova. Gdje je lova, tu su i banke. Uvijek pazim da na put nosim nove i neoštećene novčanice, ali ove sam dobio u Ulan Batoru i nisam obraćao pozornost. Moja stotka iz 1990. smatra se davno umirovljenom, a dvadesetica je neupotrebljiva jer je rasparana u dužini od 4 milimetra. Nemam dovoljno tögröga ni da platim Bati spavanje, a kamoli za odlazak iz grada. Na karticu u banci ne mogu dobiti gotovinu pa me upućuju na bankomat. Najbliži je u Ulan Batoru, udaljenu tri tjedna jahanja. (Vidi tablicu u 26. danu.) Pa, nije vrag da ću ovdje zaglaviti?!

Nekako, na jedvite jade, preko Batine prijateljice u banci uspijevam promijeniti novce. Progledala mi je kroz prste usput zažmirivši na jedno oko i potrudila se da mi to gestom jasno pokaže. Hvala, mlada damo!

U šetnji uzduž i poprijeko grada za oko mi zapne spomenik narodnom heroju. Svaki veći grad ima svoga, a Mörön ima Davaadorja. Zbog iznimnih zasluga u borbi s Japancima odlikovan je 1931. kada mu je bilo samo 13 godina. I lik i djelo zvuče mi poznato. Kao da su izronili iz vremena '41. – '45.

Uspješnu promjenu i Batin rođendan (tek mi je sad rekao) proslavili smo uz svinjetinu u umaku od crnih gljiva. Nevjerojatno egzotičan obrok za ovu zabit. Kada smo ušli u restoran, konobarica i jedina gošća spavale su svaka u svom separeu. Brzo su se probudile, ali očito ne i razbudile jer nam je na odlasku konobarica na engleskom poželjela laku noć, iako je tek 16,00 poslije podne. Simpatična i zbunjena. Pustila mi je nekoliko puta najomiljeniju pjesmu Zuvhun Chamruu s albuma Hairiin Hych, trenutno najveće mongolske zvijezde Bolda. (www.bold.mn, spot u kojemu mu žena ode s djetetom u crnom automobilu, ali na kraju sve sretno završi.)

Ponedjeljkom se svi oporavljaju od vikend - razmontiravanja votkom. To definitivno nije dobar dan za putovanje pa sam uzalud čekao kombi za Erdenet. Vozač nije skupio dovoljno (previše) putnika i danas ništa od vožnje. Ostajem još jedan dan. Ovdje se stvarno osjećam domaće. Čak me poznaju i kumice na placu.

Bata me pozvao na obiteljski ručak kojemu bombonjera i boca prastaroga porta daju svečanu notu. Predložio sam i obiteljsko fotografiranje, što je prihvaćeno s oduševljenjem. Nakon odijevanja u svečane odore postrojili su se na večernjem suncu. Otac u sredini na sjedalici, a ostali oko njega kao ukras. Stavio sam fotoaparat na stativ. Šteta što nisam imao crnu krpu, pokrio bih se po glavi.
 
Navečer na piću upoznajem Batine prijatelje. Još ga nisam vidio u društvu neke djevojke, što ide u smjeru Stelline pretpostavke da je Bata gej. Jedan od njih radi kao kamerman na nacionalnoj televiziji pa se raspitujem oko snimanja u ekstremnoj hladnoći. Kaže da je sve O. K., osim što ti se smrzne oko. Imao je priliku raditi na dokumentarcu o mongolskoj ekspediciji na Mt. Everest (To je onaj kolač s Naadam festivala.) i zaljubio se u pustolovinu. Za sada imamo kamermana, konje i pse, a znam gdje se mogu nabaviti i sobovi. Još samo treba vrijeme i novac.

Možda do sada niste  primijetili, ali imam veliku želju posjetiti Mongoliju usred zime i upustiti se u neku pustolovinu s konjima, jakovima, sobovima ili haskijima. Bilo bi lijepo to zabilježiti i videokamerom.

Dodatno:

Uvijek na put nosite nove i neoštećene novčanice. U Mongoliji, ali i u nekim drugim zemljama, sve ostalo može biti bezvrijedno. Imajte i različite apoene jer ponekad 100 $ može predstavljati punu aktovku u domaćoj valuti. Zna se dogoditi da u banci nemaju dovoljno gotovine, a nerijetko tečaj ovisi i o apoenima.
Broj komentara: 2
permalink  print  komentiraj


12.05.2008. ponedjeljak

Mongolija 28:: Apartmanizacija

Ispred mene niotkud se stvori čudno krdo. U Mongoliji sve dolazi niotkud. Krajolik je takav da ne očekujete ništa pa sve što se pojavi, pravo je iznenađenje.



Probudio sam se dovoljno kasno da propustim odlazak vesele ekipe, ali još uvijek dovoljno rano da doručak ne nazovem ručkom. Iako sam se dogovorio da odmah ujutro otpedaliram do jelenskoga kamenja, moram čekati Batina oca da se vrati iz samostana. Inače,  bio bih ljut što mi još jedan dogovor ne ide po planu, ali sam umoran od jučer i ne da mi se ništa, čak ni biti nervozan. Zato uz lagan nekonzerviran doručak (opet sam se prošetao do tržnice) upijam gotovo popodnevno sunce.

Otac se nije pojavio, ali je odnekud iskrsnuo Bata na njegovu biciklu. Ruksak na mene, ja na bicikl, a svi zajedno na zapad. Makadam je tako mekan da se stvarno moram truditi kako bih se iskobeljao iz kamenja. Čini se da će mi do cilja trebati najmanje dva sata. Osim teškom terenu, to mogu zahvaliti ruksaku od 10 kg i jedva upotrebljivu biciklu. Ne sjećam se kada sam zadnji put vozio bicikl bez ručnih kočnica i brzina. A Vi? Pametnije bi bilo da sam potražio konja, ali nostalgija prema mom najomiljenijem prijevoznom sredstvu, bila je prejaka.

Ispred mene se niotkud stvori čudno krdo. (Kada malo bolje razmislim, gotovo sve u Mongoliji dolazi niotkud. Krajolik je takav da ne očekujete ništa pa sve što se pojavi pravo je iznenađenje.) Dva jahača, nekoliko deva i desetak jakova. Pretpostavio sam da je to dio neke cirkuske karavane, ali mi je kasnije sinulo da nisam u Hrvatskoj nego u Mongoliji i da to nije ništa čudno. Ipak, nikada prije ni kasnije nisam vidio slično krdo. Ili su konji, ili jakovi, ili deve. Sve zajedno, nikad!

Žena s kojom sam jučer dogovorio spavanje danas je u gradu i u geru su samo njezina dva sina koji tek natucaju par riječi engleskoga. Pokušavam im nekako objasniti zašto sam tu, ali nema šanse. Tek kada sam počeo slagati svoj šator pokraj njihova, upalila im se lampica i odmah su me pozvali u kuću. Mlađi od njih (14 godina) odmah se bacio na posao i za pola sata skuhao tako dobru večeru da ga je stariji zezao kako će biti odlična supruga. Dok sam mu pokazivao fotografije na LCD-u prepoznao je Batu, svoga školskoga druga. Ako je bilo imalo nepovjerenja prema meni, sada je nestalo. Kažu da je Bata odličan momak i rado će pomoći njegovu prijatelju.
 
Iz daljine sam vidio nekoliko gerova pa mi se učinilo da sam malo skrenuo (ili s uma, ili s puta), budući da gerova jučer nije bilo u blizini. U samo jednom danu, par stotina metara od kamenja, niknula su četiri šatora. Otišao sam pronjuškati o čemu se radi i saznao da će tu za par tjedana vrata otvoriti luksuzni turistički kamp. To je apartmanizacija kojoj Hrvatska nije ni do koljena.

Razlika između jeftinoga i skupoga kampa izvana je neprimjetna. I jedan i drugi napravljeni su od klasičnih šatora, samo onaj skuplji ima luksuzan namještaj.

Starija kći, koja će biti voditeljica hotela, dobro govori engleski i rado je odgovorila na sva moja pitanja. Njezin simpatični otac, koji trenutno drži u ruci sve konce, objasnio mi je kako se sastavlja ger.

Obično se postavlja na golu zemlju, a rjeđe, ako je obitelj bogatija, na drvenu podlogu. Ako ste, pak, jako bogati ili se zovete Džingis-kan, podloga ima kotače i čitavu kuću uokolo navlačite volovskom zapregom. Njihovi gerovi su na izlivenoj betonskoj ploči jer, kako kaže, ne namjeravaju ih nikada seliti. U samo središte postavlja se peć, a nakon toga podiže se kružni zid sastavljen od 4 do 12 mrežastih polja napravljenih od letvica (khan). Na spojevima su pričvršćene samo jednim čavlom, tako da se polja mogu sklopiti poput škara. Iznad peći se postavlja drveni prsten (toon) i dva potpornja. (Nikada se ne naslanjajte na njih! Ger se neće srušiti, ali ćete navući nesreću na njegove stanare.) Narančasto obojene letve (uni) predstavljaju zrake sunca i zabijaju se u prsten, a užetom vezuju za izvanjski zid. Čitava konstrukcija zatim se obuče iznutra i izvana platnom. Zimi se dodaje nekoliko slojeva izolacije od ovčje vune (esgi).

Brat-bratu 250 kilograma i dva sata posla.

Uhvatili su me na štos da svatko tko dođe kada se podiže ger mora ostati dok se on i dovrši. Radio sam ko crnac dok se nisam izvukao; rekoh kako se sprema nevrijeme, a bicikl mi je ostao izvan šatora. Ako se ikada vratim, imam besplatno spavanje. Barem su tako obećali.

Priželjkivao sam par oblaka za atraktivniji zalazak sunca, ali sam dobio pravu oluju. Mlađi od braće pravio mi je društvo, a njegovo nepoznavanje engleskoga na neobičan način davalo je dodatnu mistiku čitavu prizoru. Uz olujne oblake i grmljavinu šetao sam prastarim kamenim spomenicima, a on je poput znatiželjnoga i dobroćudnoga bića iz podzemlja, bez glasa, pratio svaki moj pokret pokušavajući shvatiti što želim.

Galerija 4. tjedan

Broj komentara: 1
permalink  print  komentiraj


05.05.2008. ponedjeljak

Mongolija 27+:: Tulum

Glazba se opet pojačava i sve kreće ispočetka. Mongolska musaka: red plesa, red kvasa, red plesa, red piva, red plesa, red kvasa... i atmosfera lagano postaje zapaljiva.



Prvi put u životu dolazim do diska taksijem. Dok izlazim iz njega, osjećam se kao holivudska zvijezda na premijeri svoga novog filma. Doduše, nema crvenoga tepiha nego obična zemlja, a izostali su i vatreni obožavatelji. Iznad vrata stoji plastična ploča na kojoj plavim slovima piše Disco Blue Fox. Lijevo je fotografija Brtney Spears, a desno košarica tropskoga voća. To je ista ona ploča koja se nalazi na zidu svake trgovine. Iz “lisice” ne dopiru nikakvi glasovi niti se čuje glazba. Vizualni i zvučni dojam ne daje nam previše nade i čini mi se da ovaj tulum neće biti nešto posebno.

Sramežljivo prolazimo kroz ulazna vrata jedan po jedan. Iznenađenje je ogromno, ali i ugodno. Očekivali smo neko staro skladište bez previše svjetla, ali puno čudnih i pijanih tipova. Dobili smo disko koji je napravljen od staroga kazališta (ili novoga koje samo izgleda staro), a plesni podij, zasada bez ljudi ali prepun svjetla, daje čitavu mjestu veseo ton.

Sjedamo na galeriju i naručujemo mongolsko pivo kod konobarica koje neodoljivo podsjećaju na neka vremena kada je Splitski festival bio in. Okrenuo sam se pogledati im obuću i kada sam ugledao borosane (www.borovo.hr) nesvjesno sam ispustio jedan - yessss! What is it, Ivan? Oh, nothing. You wouldn’t understand. Osjećam se kao kod kuće!

Odjednom glazba postaje glasnija i uza zvukove Black Eyed Peasa počinje mirni pohod na plesni podij. Lagan korak, tu i tamo koji pokret kukom (ništa naglo) i minimalan rad ruku. Zaključili smo kako im imamo mnogo toga  pokazati pa se prvo Miroslav i ja, a onda i cure pridružujemo ekipi na parteru. Nastaje opće oduševljenje, pogotovo kada divovski Miroslav počne vrtjeti svoje gotovo metar duge dredove i upola kraću bradu. Izgledao mi je poput Regoča iz priče Ivane Brlić-Mažuranić. To mu nije bilo dosta nego je počeo  vitlati i jaknom. Srećom, Mongoli su mu dosezali tek do prsiju pa njegovo lamatanje nije nikoga smetalo.

Iako je bilo i par rasplesanih cura koje su nam prišle, one su u debeloj manjini. Nikada u životu nisam bio glavni frajer u disku pa je stvarno šteta što nitko od njih ne govori engleski. Sve je zato ostalo na eye contactu.

DJ s fosiliziranim osobnim računalom na bini daje sve od sebe, ali ne prođe nijedna stvar bez nekog cvrčanja, zapinjanja, preskakanja, a ponekad pomaže samo CTRL+ALT+DEL. Uopće se ne damo smesti, a ni domaći. Očito je to tu normalna pojava pa se nitko previše ne obazire.

Kako došlo, tako prošlo. Za točno pola sata glazba se ponovno stišala i svi smo se, kao po naredbi, vratili na početne položaje.

Ovaj put, na preporuku odlično raspoloženoga Miroslava, naručujemo kvas, kako on kaže “mali brat piva” bez alkohola i kemije. Nikako im nije jasno kako do sada nikada nisam sreo to čarobno piće.

Glazba se opet pojačava i sve kreće ispočetka. Mongolska musaka: red plesa, red kvasa, red plesa, red piva, red plesa, red kvasa... i atmosfera lagano postaje zapaljiva.

Iako sam i ja trpio “neprijateljske” napade žena, domaćim snagama se naše cure očito sviđaju i pohotnici podgrijani alkoholom navaljuju na svim frontama. Vidim da je Bati malo neugodno i da bi volio da odemo kući. Svojim više gay a manje macho izgledom, nije imao previše šanse u uvjeravanju svojih sugrađana da se malo smire. Počelo je otvoreno navaljivanje, a kada su dvojica pred svima počela “šamarati majmuna”, nasred plesnoga podija, odlučili smo da nam je bolje sjesti.

Ispod naše lože već par minuta čuje se dreka i ženski plač (možda slomljeno srce), a za susjednim stolom izmjenjuju se grube riječi i nježne ruke. Očito su dva sata ujutro; limit do kojega se stvari mogu držati pod kontrolom. Nakon toga, preuzima je alkohol. Glazba se gasi, a svjetla pale. Izbacivači u maskirnim uniformama obavještavaju nas da napustimo prostorije. Kada smo podmirili račun od 10-15 tisuća tögröga (10-15 dolara), to smo i učinili. Da je potrajalo, tko zna kako bi završilo. Nama je bilo taman.

Ne stanemo svi u jedan taksi pa je Bata malo u panici kako nas sigurno dovesti kući. Nema javne rasvjete, a okolo samo svjetlucaju oči i cigarete. Strah ga je poslati nas s taksistom kojega ne poznaje, a ne želi nikoga ostaviti da čeka drugo vozilo. Nekako smo se uspjeli ugurati u jedan automobil (7 + vozač). Malo smo imali problema s izlaskom, ali i to smo uspješno riješili dobrim timskim radom.

Nismo niti ušli u sobu, a u Batinoj se ruci stvorila boca votke. To je označilo početak novog tuluma. Dok je Miroslav s knjigom The Truth u ruci držao propovijed, ja sam se trudio na svom mobitelu pronaći neku radiopostaju. Ništa! A ujutro nije bilo nikakvih problema. Pazi ovo, u Mongoliji radiopostaje izvan Ulan Batora rade samo do ponoći. Nakon toga eterom vlada potpuna tišina.

Sjetio sam se kako sam se proveo na pijanki zadnji put u Ulan Batoru pa sam potegnuo ručnu i među prvima otišao u krevet. Koliko dugo je sve trajalo nemam pojma, brzo sam zaspao. Iako su Miroslav, Katja, Ruth, Jang i Stella ujutro trebali krenuti dalje, zaboravili smo se pozdraviti i to je bio posljednji put da sam ih vidio.
Broj komentara: 6
permalink  print  komentiraj


28.04.2008. ponedjeljak

Mongolija 27:: S konja u disko

Želite li posjetiti Batpurev Batu u Mörönu dovoljno je da znate tri čarobna broja: 5-8-4.



Ujutro sam trebao krenuti za Erdenet, ali mi se toliko svidjelo u Mörönu pa sam odlučio ostati još jedan dan, iako u vodiču piše da osim tržnice, muzeja i hrama nema ništa zanimljivo.

Zbog sukoba s budistima hram križam odmah u startu, a mongolski muzeji uglavnom  su druga B liga - jug, pa i lokalni ignoriram. Tržnica je zato zakon!

Prilično uredna i lijepo posložena. Ima svega što ti srce poželi. (U Mongoliji se naučite imati skromne želje.) Od kineske plastike, odjeće, mesa, mliječnih proizvoda i, što je vrlo netipično za Mongoliju, voća i povrća. Nije prošlo ni dva dana od povratka s jezera, a već mi nedostaje mlijeko, maslac, jogurt, sir i koječega mliječnoga. Malo maslaca od jaka bit će melem za tu želučanu ranu. Ljubav prema fermentiranu kobiljem mlijeku zarazna je pa sam kupio i jednu bocu airaga.

U hrpi nekakvih prospekata u gostinjskoj kući zapne mi za oko x-ta kopija nekakva papirića s čudnim crtežima. Dvadesetak kilometara od Möröna nalazi se najbolje očuvana skupina nadgrobnih spomenika srednjega brončanog doba (800. – 500. pr. Kr.). Postoji i nekakva shematska karta, ali s njom se nemoguće orijentirati, dok u Lonely Planetu o spomenicima nema niti riječi niti slike. Moram tražiti pomoć pa dogovaram prijevoz limenim konjem i za sat vremena sam on the face of the place.

Tri tisuće godina učinilo je svoje, ali neki dijelovi crteža uklesanih u kamene blokove odlično su sačuvani i jasno čitljivi. Zovu ih jelensko kamenje jer je njihov najveći dio prekriven stiliziranim crtežima tih životinja. Pri vrhu su sunce i mjesec, a na samome dnu, ispod stiliziranoga pojasa, oružje i pribor za lov. Očekivao sam i alate za obradu zemlje, zapravo, očekivao bih da sam negdje drugdje, a ne u Mongoliji.
Toliko su mi se crteži svidjeli da sam iznenadio i sam sebe. Inače u mozgu imam antifascination čip. Bilo bi čarobno vidjeti ih na zalasku i izlasku sunca. Nadam se da ću do sutra naći nekakav bicikl, vratiti se ovdje i prespavati s kamenjem.

S obzirom da je “šarena grupica” odgodila svoj odlazak iz Möröna, neki mi se pridružuju na kratkoj planinarskoj turi. Ni ovaj put nije moglo proći bez sastavljanja kostura, doduše, u četvero je zabavnije. Nismo se baš proslavili, što se anatomije tiče. Osim ako možda jak, poput slona, ima dva koljena.

Iako smo se uspinjali manje od sata, pogled koji smo dobili kao nagradu vrijedio je nekoliko puta više, baš kao i onaj u Gobiju. S jedne strane zelena brda gube se na obzoru, a na drugoj Mörön sa svojih
28 000 stanovnika.

Želite li posjetiti Batpurev Batu u Mörönu dovoljno je znati tri čarobna broj: 5-8-4. Petica označava blok, osmica ulicu, a četvorka broj kuće (šatora). Dakle, plan grada uopće vam nije potreban. S ove visine to je jasno kao dan.

Grijani popodnevnim suncem sjedili smo satima uz, kako Stella kaže, beatiful 360° sunset. Oblaci sjajili na sve četiri strane svijeta i doista je bilo nemoguće otkriti gdje je zapad.

S Batom smo dogovorili izlazak u 22,00, a budući da kasnimo više od sata zabrinuo se i krenuo nam u susret. Osim Bate, susrećemo i tri djevojčice s tek nešto više od mjesec dana starim lanetom. Dok se igramo s njim, prilazi nam jahač s prekrasnim crnim konjem. Vidio sam ih stotine zadnja četiri tjedna i siguran sam da je ovaj daleko najljepši. Daje mi da ga "provozam", i to je bilo jahanje o kakvu sam sanjao.
Ludi galop prema zlatnoj liniji što su je ocrtavale posljednje zrake sunca. Dok sam jurio natrag kroz mrkli mrak, ispruženih nogu u uzengijama, poput pravoga mongolskog ratnika, osjećao sam se kao jedan od jahača apokalipse. Samo mrak, topot kopita i teško konjsko disanje. Antifascination čip je ponovno zakazao. Tih dvadesetak minuta vratilo je vjeru u mongolske konje koju sam izgubio negdje na jezeru.

Stella, Katja, Jang, Bata i ja sjedamo u taksi i putom ukrcavamo Ruth i Miroslava koji su se već zagrijali u lokalnoj birtiji. Dan s toliko lijepih stvari mora imati i dobar kraj. S veseljem odlazimo u disko, ali to je već priča za sutrašnji dan.

Dodatno:

Airag, omiljeno mongolsko piće, nije samo osvježavajuće već i zdravo. Umjerena konzumacija (ipak se radi o alkoholnom piću) poboljšava vid, ali i ten.

Info:

Mörön slovi kao grad s, recimo to pristojno, neuglađenim stanovništvom. Mongolski Divlji zapad. Topla preporuka – javite se Bati (tel. 9138 7080, bata_guesthouse@yahoo.com) i onda ste u dobrim rukama.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


21.04.2008. ponedjeljak

Mongolija 26:: Samo nas nebo rastavit može

Zamislite automobil koji prvih 15 minuta nakon paljenja ide užasno sporo. Tu i tamo skrene s puta kako bi zabio farove u travu ili se na trenutak zaustavio pokraj drugoga  automobila!



Mislio sam da će ovo biti jedan od dosadnijih dana. Iako smo do Hatgala imali samo 4-5 sati lagana jahanja, stvari smo spakirali i krenuli ranije nego inače. Ha, do sada sam se uvijek šalio izražavajući udaljenost u danima ili satima jahanja, ali nakon Mongolije ništa više neće biti isto. Od sada su to za mene konkretne i precizne mjerne jedinice s kojima se nije  šaliti.

 Jedinica
 Udaljenost*
1 dan jahanja (hod) 32 km
 1 dan jahanja (hod-kas) 40 km
 1 sat jahanja (hod)
 4 km
 1 sat jahanja (hod-kas)
 5 km
*Vrijednosti u tablici su dane za mongolske konje i ne mogu se primjenjivati na one europske.

Zapravo, nisam siguran imamo li 4-5 sati jahanja ili stižemo u 4 - 5 poslije podne. Tako vam je to kada imate vodiča koji od engleskoga zna samo: food, tomorrow, eat, horse i sleep. Ima on još mana; zapravo, on je više guy a manje guide. Najviše me živciralo doista nepotrebno batinanje konja i parazitsko hranjenje mojom hranom. Desetodnevne zalihe pojeli smo za samo pet dana. Kada bi se “najeo” čaja u koji je nadrobio kekse (osim nešto riže to je sve što je imao), lupkao bi se po želucu pokazujući da je sit. Izvadim kompot i odjednom se u njegovu želucu nađe mjesta za pola konzerve. Onda pokazuje kako jedva diše, ali čim izvadim energetsku pločicu stvori se kod njega malo mjesta i za nju, pa za čokoladu, pa za bombone i tako unedogled. Žao mi je što nisam imao kanticu motornoga ulja. Sigurno bi pojeo pola. Baš me interesira bi li mi ostalo išta hrane da smo napravili čitav krug?!

Oko 14,00 sati stižemo u Hatgal, kad tamo Ruth. Lijepo je nakon sedam dana vidjeti poznato, nemongolsko lice. Ovdje joj se pridružilo i bjelosvjetsko društvo: Miroslav (Slovačka), Katja (Slovenija), Stella (Francuska) Jang (Thailand), a Ruht je iz Velike Britanije. Gotovo da nemaju ništa zajedničko, osim dredova koje svi imaju ili su u nekoj životnoj fazi  imali. Putuju po svijetu i ni sami nisu sigurni gdje im je dom. Katja i Miroslav na putu su već petu godinu, a za život zarađuju izrađujući nakit. Znaju na dvadesetak jezika reći: “Mi smo to napravili.” Čekaj Katja, ti razumiješ hrvatski? Pa, zašto onda govorimo engleski?
 
Moram priznati da me jahanje malo razočaralo, čak  ako u potpunosti i zanemarimo prvi ubilački dan. Osnovni razlog je sama koncepcija jahanja u kojoj te netko (konj) vodi. Bez obzira na svu upravljivost, ponekad jednostavno ide kamo jahač ne bi želio. Zamislite automobil koji prvih 15 minuta nakon paljenja ide užasno sporo. Tu i tamo skrene s puta kako bi zabio farove u travu ili se na trenutak zaustavio pokraj drugoga automobila. Malo pojuri da bi sustigao drugi automobil istoga vlasnika pa onda uspori,  opet pojuri i tako čitav dan. Da ne spominjem kako se čitav počne tresti kada naleti na jato muha.

Drugi razlog je već spomenuti vodič koji mi je umjesto pokoje šale, zanimljive priče ili informacije o jezeru dao slobodno vrijeme za meditaciju. Možda bi uz drugoga vodiča i u grupi sve bilo zanimljivije. Ipak, nakon dana odmora u simpatičnoj gostinjskoj kući, sve na kraju izgleda kao izlet vrijedan truda.
Dok odlazim u trgovinu, susrećem curu i dečka koji su na leđima nosili čitav svoj život. Po svijetu putuju pješice, a sve što im treba je s njima. Sada moj ruksak izgleda nekako bijedno i sirotinjski.

Ganbaatar nam sređuje prijevoz i, uz Sodomu i Gomoru od vremena, krećemo prema Mörönu. Čim smo se udaljili dvadesetak kilometara od jezera, zasjalo je sunce. Valjda to tako treba biti na Khövsgölu. Ili je nebo samo pustilo suzu za mnom. Hvala mu, ali nije trebalo plakati dok sam bio tamo. Navečer smo otišli do public bath house (zapravo, javni tuš). Izgleda poput malene saune i za mongolske prilike odlično je sređen. Trostruka večera + topli tuš = ugodan san.

Dodatno:

Mongolija Sunrise to Sunset humanitarna je godišnja utrka koja se održava od 1999. Natječe se na 42 ili 100 kilometara, a misija je očuvanje Nacionalnoga parka Khövsgöl i njegova prezentacija kao ekoturističke destinacije. Nećemo trošiti slova na povijest i detalje o utrci, njih možete pronaći na: www.ultramongolija.com.

Info:

Iako je Ganbaatar, jedan od gazda u MS gostinjskoj kući, prilično šlampav u organizaciji (to sam čuo iz više izvora), njegov više prijateljski nego poslovan odnos, zaslužuje sve pohvale. Mobitel: 99796030 e-mail:lake_hovsgol@yahoo.com
Broj komentara: 8
permalink  print  komentiraj


16.04.2008. srijeda

Biciklom do Pekinga:: Pozdrav iz dubine panonskog mora

Naši biciklisti na putu za Peking napreduju bez problema.


Prvih nekoliko dana, kao što smo i pretpostavljali, našim biciklistima je prošlo bez veći problema. Čak i poslovični gnjavatori carinici nisu radili nikakve probleme, dapače, bili su veseli što ih vide. Jedini tko je imao nešto protiv njihova pothvata je bio jak vjetar koji ih je, pušući im u prsa, uporno htio vratiti odakle su i došli.

Bez obzira na to, uspjeli su u prva tri dana prevaliti 460 kilometara. Odličan rezultat ali, i oni su svjesni da je tolika kilometraža u jednom danu nešto što treba biti iznimka. Prosječno bi trebali prelaziti tek 100 dnevno. Dug je put ispred njih i treba nastaviti mudro/polako.

U Bilju su ih dočekali prijatelji iz udruge Bicikl i stavili u krpe u pansionu Crvendač gdje su proveli svoju prvu noć. U Bečaju su ih drugi prijatelji smjestili u hotel puno nevinijeg imena, Bela lađa. Uh, lako ti je tako voziti do Pekinga. Sve ravno i gdje god dođeš prijatelji ti sređuju spavanje. Prvo su pale slike s uposlenicima i nakon još jedne bezbrižne noći krenuli dalje put istoka.

Po pedali!
Broj komentara: 4
permalink  print  komentiraj