Andrea Zlatar-Violić HNS

U ČIJU KORIST?

Andrea Zlatar-Violić HNS — 11.03.2009.

Već nekoliko tjedana traje u novinama hajka na neradnike u cijeloj državi. Prvo se nije radilo općenito, niti u privatnim firmama. Učinak užasan, poslodavci očajni, 45 minuta u prosjeku treba radniku da od stroja ode do zahoda i nazad, a još dulje ako ima gablec. Onda su nastradali zaposlenici u državnoj upravi, s masno otisnutom brojkom da rade oko tri sata dnevno, a i ta tri, to je zapravo otaljavanje najnužnijih poslova, zaprimi dopis, prebaci dopis iz svog ureda u susjedni, odgovori gnjevnom građaninu nakon desetak dana da za njegovu molbu nema rješenja…. Na tako postavljenu priču uletjeli su saborski zastupnici, koji godišnje rade manje od sto dana, a gle, godina ima čak 365… Ali to je već poznata priča, treba nastaviti dalje s rastakanjem i najmanje ideje da netko u ovoj zemlji radi svoj posao. Pa su na red došli i sveučilišni profesori, u genijalnoj matematičkoj računici da za 6 sati rada dobivaju petnaest tisuća kuna mjesečno. Ajmo izračunati, to znači preko dvije tisuće za samo jedan sat nečega što je ionako bla-bla i jedni od drugih to kradu, i to ionako svatko može… Čavao po čavao zabija se u lijes državnih službenika, ali isto tako i privatnih firmi i poduzetnika. Pa tko ima najviše tarife? Odvjetnici, naravno. Pa tko najviše prima mito? Suci i doktori, a onda ona ekipa na šalterima koji su nam svakodnevno potrebni.

Nitko ne radi kako bi trebao, pola ih je korumpiranih, druga su polovica lijenčine, a one luđake koji slučajno rade svoj posao treba klasificirati kao statističku pogrešku.

U čiju se korist, pitam se, proizvode i tiskaju takvi tekstovi? U korist onih koji su na vlasti pa im za pokriće vlastita nerada treba ta opća slika hrvatskoga društva, u kojem nitko ništa ne radi, svi su ili korumpirani ili lijeni. Koja je svrha takvih negativnih generalizacija? Svrha je da se stvori dojam o totalnoj neproduktivnosti i nesposobnosti SVIH koji rade. A konačni cilj je da se s tim zastorom SVI SMO JEDNAKO NIŠTA ne samo skrene pozornost nego makne odgovornost s onih koji su itekako odgovorni i dužni polagati račune, s onih koji jesu na vrhu političke državne hijerarhije.

Cui bono, dakle? U korist onih koji sada vladaju i svoju vlastitu nesposobnost žele pokriti općom slikom nerada i nesposobnosti. Tako medijski proizvedenoj da se oni koji rade osjećaju suodgovorni i krivi za situaciju u kojoj jesmo.

Ne nasjedajte! Većina nas radi solidno, a velik dio i natprosječno, a plaćeni smo ispodprosječno. Nemojmo pristati na kolektivnu odgovornost za nevolje koje proizvodi ekipa na vlasti, a nas uzima kao zaštitni štit. Nas, te postotke građana koji idu na posao, rade i plaćaju poraze. Ali neće izaći na izbore jer se osjećaju krivim za opće stanje. Pa svaki dan im to piše u novinama. Ili se osjećaju nemoćnim, svejedno.

A čije su novine? Cui bono, pitam se ponovo?

Tko je koga ovlastio?

Andrea Zlatar-Violić HNS — 14.07.2008.

Sve u svemu, prilično su negativne reakcije na otvoreno pismo grupe intelektualaca upućeno prošloga tjedna predsjedniku SDP-a, Zoranu Milanoviću. Još bržim medijskim tempom nego što je unaprijed bila stvorena pozitivna atmosfera u javnosti, reakcije – i službene partijske i novinarske su vrlo kritičke, inicijativa je odbačena. Ne samo da nije prihvaćen poziv na javni dijalog, nego su autorima i potpisnicima otvorenoga pisma u medijima upućene kritike u smislu da će oni biti odgovorni za daljnje učvršćivanje Bandićeve pozicije, te da su učinci otvorenoga pisma zapravo kontraproduktivni – da pridonose (opravdanom!) zatvaranju predsjednika SDP-a i njegove stranke pred pokušajem da se unutarnji odnosi stranke uređuju «izvana». Dok mi se sasvim neprimjerenom (pa onda i irelevantnom) činila usporedba «Vjesnikova» novinara kojom je otvoreno pismo izjednačio s ruskom intervencijom u Češku 1968., početna pozicija kojom je novinarka jedne od tzv. komercijalnih televizija započela razgovor s jednim od autora pisma, Draženom Lalićem, upravo je simptomatična za «javno» poimanje situacije. Novinarka je, naime, Lalića upitala (citiram po sjećanju) tko vas je ovlastio za pisanje javnoga pisma, i time pokazala jedno preduvjerenje, karakteristično upravo za zatvoreni tip društva, preduvjerenje i uvjerenje da za javni nastup netko mora biti legitimiran od više instance, a jasno je da te više instance pripadaju institucijama tipa države, crkve, stranke – dok se pravo na javnu riječ unaprijed oduzima pojedincima, budući da ga oni, sami po sebi, u uvjetima demokracije na hrvatski način, očigledno nemaju.

Drugi tip komentara drugačijom je «metodologijom» ali zapravo na temelju istoga preduvjerenja, postavio uobičajeno pitanje za hrvatsku javnosti: a u čije ime oni zapravo govore? Razrađujući pretpostavku, dakako, da u svoje vlastito ime niti ne mogu govoriti, ponuđene su opcije od ideje složenog korupcijskog transfera (zapravo potplaćeni hadezeovski igrači tim pismom štete «dobrom» SDP-u, a jačaju Bandića) do pragmatičkog rješenja koje se uvijek čini najjednostavnijim: u pozadini se radi o razočaranim lijevim intelektualcima koji su ostali bez svojih honorara za konzultantske usluge u SDP-u. Partikularno pobjeđuje univerzalno, uvijek.

Kao što me razočaralo Milanovićevo odbijanje ikakve javne rasprave, tako smatram neprimjerenim komentatorsko-novinarsko iživljavanje nad «ne-samo-neuspjehom-već-proizvedenom-štetom» koja se svaljuje na leđa potpisnicima pisma. U cijeloj toj medijskoj buci, koja nikako nije imuna na ratovanje između medijskih kuća te, indirektno, na pozicioniranje vladajuće stranke putem državnih medija, sasvim su ostavljena po strani dva ključna aspekta otvorenoga pisma intelektualaca. Mislim pritom na činjenicu da su objavljivanjem pisma pokušali uspostaviti javni prostor političke rasprave i to o temeljenim pitanjima koja se tiču općeg dobra. U diskursu zapadnoeuropskih demokracija ideja općeg dobra nije kao u nas predmet podsmjeha. Nastupili su kao grupa intelektualaca, koja se od drugih građana razlikuje sposobnošću jasnije artikulacije problema i lakšim pristupom medijima – i time, zapravo, na sebi i ima obavezu javnoga istupanja, kad je riječ o javnim i općim interesima.

Sve u svemu, gotovo je dirljivo kako se – otvarajući u subotu pretkampanju – SDP poziva na «koaliciju s građanima», a s jednom grupom tih istih građana u potpunosti odbija i razgovarati.

Obrazovanje nejednakih šansi

Andrea Zlatar-Violić HNS — 05.05.2008.

U godini kad se navršava četrdeset godina od revolucije '68-e, nakon desetaka tisuća sindikalaca u Hrvatskoj sada prosvjeduju srednjoškolci, nezadovoljni uvjetima svojega školovanja i posebno zabrinuti zbog načina na koji se uvodi državna matura. Njihov prosvjed otvara ključna neriješena mjesta našega obrazovnog sustava: za srednje škole u Hrvatskoj ne postoje standardi kao za osnovno obrazovanje (HNOS) te učenici uče po različitim programima koji nisu usklađeni. Naravno, u najgoroj su poziciji oni kojih je najviše - polaznici strukovnih škola koji u malo vremena i bez jasnih uputa moraju nadoknaditi gradivo da bi mogli pristupiti državnoj maturi. Treće, državna matura uvodi se a da nije jasan njezin status pri upisu na fakultet: tako će srednjoškolci, usprkos maturi, morati na nizu fakulteta na prijemne ispite. Slaba organizacija i nedostatna koordinacija od strane Ministarstva obrazovanja rezultiraju time da su i učenici i nastavnici srednjih škola nepripremljeni za uvođenje državne mature. S pravom se osjećaju kao «pokusni kunići». Ministarstvo obrazovanja koje, kao uostalom i u slučaju bolonjske reforme na sveučilištima, nasilno gura reforme bez pripremljenih jednakih uvjeta za sve srednjoškolce. Pokazuje se da je Hrvatska u školstvu «zemlja nejednakih šansi», a ne «jednakih šansi» - za koje se kontinuirano zalaže HNS. Državna matura srednjoškolcima će za cijeli život odrediti njihovu «startnu točku» i nije dopustivo u tako ozbiljan projekt kretati neorganizirano i pri tom neodgovorno žrtvovati sadašnje generacije srednjoškolaca. Na isti način na koji su se sada neodgovorno žrtvuju prve generacije studenata-bolonjaca, jer je upravnim tijelima Ministarstva i Sveučilišta jedino važno da se zadovolje formalni momenti reforme, a ne kvaliteta njezina provođenja i rezultati. Za kojih mjesec-dva imat ćemo prvu generaciju studenata s trogodišnjom diplomom «bakalaureusa». Da li ih išta čeka na «tržištu rada» za koje su se školovali? Zna li «tržište rada» što će s našim «bakalarićima», kad su – logikom reforme – svi elementi koji ih čine poželjnima tom tržištu prebačeni u petogodišnji studij. Ali, neka, u statistikama će od 2008. pisati da imamo toliko i toliko postotaka obrazovanih na razini bivše VSŠ.

Ne mislim da je neka povijesna logika u podudaranju 1968.-e i 2008.-e. Ali sam u nastupima i energiji u prosvjedima mladih prepoznala vrstu «emancipacijske snage». Možda je «emancipatorski moment» ono što smo, i ne znajući, naslijedili, možda je njegov obvezujući karakter nešto što nadilazi '68-u kao jednokratnu povijesnu dogodovštinu. Osjećaj za pravedno i nepravedno, potreba da živimo u društvu «jednakih šansi». Nasljeđe '68.-e što stoji kao izazov, i kao takav raste, jer problemi koji su u šezdesetosmoj prozvani, elementarno načeti, od onda do danas progrediraju. Lavina nije prikladna slika za način progresa problema, prije bi to bila plima, dizanje razine prljave vode. Ovo što živimo, očigledno, nisu revolucionarna vremena. Ali jedan «utopijski višak», jedna emancipacijska snaga, postoje i danas. Neka budu podcrtani u spomen na jednu od posljednjih figura koja je pozivala na revolucionarni moment, prošloga tjedna preminuloga profesora Kangrgu.

PRIČA O MOČVARI

Andrea Zlatar-Violić HNS — 31.03.2008.

Mjesec dana do zatvaranja, devet godina od otvaranja

11. ožujka 2008. godine Udruženje za razvoj kulture «URK» - Klub Močvara, najavio je da će za šezdeset dana od objave medijima, zatvoriti klub Močvara. Zatvaranje je objašnjeno jednostavnom i jasnom te, rekla bih, točnom, tvrdnjom: «zbog nespremnosti vlasnika prostora – Grada Zagreba – da riješi pitanje ugovora o korištenju i omogući njegove redovne djelatnosti, ne postoje uvjeti za daljnje funkcioniranje kluba». U prilog tvrdnji ide povijest «slučaja» Močvara, unazad osam godina njezina funkcioniranja u prostoru bivše tvornice «Jedinstvo». Pristojna formulacija, da se radi o nespremnosti vlasnika prostora da riješi temeljne probleme, iza sebe skriva višegodišnju politiku Grada Zagreba prema prostorima za udruge mladih i uopće prema djelatnostima nezavisnih udruga. Gradsku politiku i njezinu praksu ne treba, naime, ublaženo nazivati «maćehinskim» odnosom, već identificirati njezine ucjenjivačke postupke. Medijsko praćenje najave zatvaranje Močvare dalo je prostora da Grad objasni svoje postupke, pa su tako na vidjelo izašli zaključci iz izvješća Povjerenstva za kontrolu korištenja prostora u vlasništvu Grada Zagreba, koji datiraju iz studenog 2007. godine. U tom je Izvješću, po pitanju Močvare, mnogo toga sporno i netočno: na zahtjev URK-a da se isprave netočnosti u Izvješću, Grad se, naravno, oglušio. Umjesto toga, najavljen je zahtjev za podmirenjem niza naknada koje su u dotičnom Uredu izračunate na temelju njihove procjene da se proteklih godina Močvara neovlašteno proširila na cijeli kompleks Tvornice «Jedinstvo», te da je prostor obavljala komercijalnu a ne kulturnu djelatnost, pa se i naknada za najam prostora unatrag izračunala kao da je riječ o zakupu poslovnog prostora. Ti takozvani «dugovi» tretiraju se naknada za izmaklu dobit Grada Zagreba u trogodišnjem razdoblju. Ta izmakla dobit svakako je ono što Grad najviše zanima, kao i mogućnost da cijeli prostor, nakon iseljenja URK-a i Močvare, iznajmi kao poslovni prostor, što Gradu, bez sumnje, donosi najveću financijsku dobit. Kada bi «davanje prostora na korištenje» u Gradu u cjelini i isključivo bilo postavljeno po logici tržišnih odnosa, ne bi takva odluka otvarala nikakve dileme. Međutim, znamo da Grad ima praksu ustupanja prostora za minimalnu naknadu različitim udrugama, od umjetničkih i humanitarnih, do političkih. Znamo, također, da i u najmu poslovnih prostora ima izuzetaka, pa je tako već nekoliko godina Gradska kavana, kao egzemplarni model ugostiteljske djelatnosti sa svrhom stjecanja dobiti, ustupljena jednom privatniku uz stvarno simboličku naknadu od 1 kune godišnje. Zbog čega? Zbog javnog dobra? Zato da bi se omogućila revitalizacija starogradskih kavanskih običaja? Pa ako i jest «javno dobro» u pitanju, što u slučaju Gradske kavane baš i nije istina, što ne valja s «javnim dobrom» koje proizvode URK i Močvara, što s njihovim projektima toliko nije u redu, da još od 2003. godine ne mogu sklopiti s Gradom ugovor o korištenju prostora tvornice «Jedinstvo»? Dok je osam godina Gradska kavana davana u zakup za 1 kunu mjesečno, svih tih osam godina se URK, Močvara, i drugi, sada već mnogi bivši korisnici toga prostora, poput kazališne grupe Kufer ili kulturne udruge ATTACK!, muče s opstankom, jedan po jedan odustaju zbog nemogućih uvjeta rada.

Ne-imaginarni Zagreb

Andrea Zlatar-Violić HNS — 25.03.2008.

Prošli sam vikend pokušala pisati tekst o tome kako vidim kulturni razvoj Zagreba, uglavnom pritisnuta činjenicom da se bliži Gradsko vijeće HNS-a i da naprosto moram probati usustaviti ono što o Zagrebu mislim.
Upravo kad sam se, dakle, nakon višednevnog (višetjednog, višemjesečnog, čak višegodišnjeg odgađanja-prisiljavanja) napon zatekla u početnim vlastitim rečenicama teksta o imaginarnom Zagrebu, onakvom kakvog ga zamišljamo i pomišljamo, onakvom kakvog ga vidimo nakon duljeg odsustva, kada smo ga se zaželjeli – eto, upravo u tom trenutku otvorila sam teletext, i u nedjeljno jutro, koje uvijek počinje prebrojavanjem mrtvih na našim cestama, naišla na vijest o ubojstvu u Ribnjaku. Osamnaestogodišnji mladić, proboden, posljedica masovne tučnjave, malo prije ponoći, bile su informacije u prvome trenutku. Naravno da sam reagirala krajnje subjektivno, a i kako bih drugačije: stanujemo (skoro četrdeset godina!) niti dvije tramvajske stanice od Ribnjaka, u Ribnjaku sam na klupicama provela barem nekoliko gimnazijskih godina, zatim sam na tim istim klupicama sjedila s drugim mamama i gledala kako nam se klinci igraju u zapuštenom pješčaniku a nogavice hlača im zapinju za oštećene daske tobogana. Nakon kantica i lopatica došla je lopta, pa rock akademija, sve do toga kad je generacija moga sina, u razvojnoj fazi metalaca, boravila svakog petka i subote u tom istom parku. I oni su, ovu subotu, slavili ekipno rođendan. Ali kako više nisu metalci (nego obični kvartovski dečki s malo sklonosti prema šminkeraju), slavili su ga doma, radeći roštilj na kućnom balkonu, a poslije su otišli u neki disko. Pred godinu dana, mogli su ga slaviti u Ribnjaku, bilo bi to sasvim normalno da ostanu do jedanaest, pa i pola dvanaest (jer je rođendan, pa poznajete te argumente tipa mama svi će drugi ostati). Ukratko, mogli su to biti oni, u tučnjavi oko piva, ne nužno sudionici, dovoljno bi bilo da budu i promatrači koji su se zatekli u istom prostoru s istom svrhom – subotnji izlazak. Bilo bi to dovoljno za veliku nesreću, jer se dogodila velika nesreća i nakon nje, u desecima obitelji ostaju tuga i žalost, osjećaj nepravde. Trauma i frustracija, ono sa čime je sve i počelo.

Tijekom dana dolazile su pojedinosti, što na internetu, što u telefonskim kontaktima, za sat-dva već smo nažalost znali i kako se stradali mladić zove, i da mu je otac poginuo u ratu, i da je on iskrvario na bratovim rukama. Znali smo kvart, neke poznate, ali najgore od svega, znali smo da se to dogodilo i da je bilo moguće i da ostaje moguće da se to dogodi bilo kojoj mladoj osobi koja navečer izlazi van. U našem lijepom, urbanom Zagrebu! Da? Tko god se čudi nad činjenicom ubojstva, ne poznaje grad u kome živi. Pred tjedan ili dva, bila je to petnaestogodišnjakinja u Maksimiru, pred koji mjesec dečki ispred «Močvare», pa sedamnaestogodišnjak u «Saloonu». Čak ni Gjuro, u koji zalaze već starmale generacije bivših rockera i punkera, blizu četrdesete, nije sasvim siguran. Nasilje toga tipa, koje uvijek nastaje iz beznačajnog povoda, srećom nije najčešće završavalo smrću pojedinca. Ali to je isto bila slučajna sreća, jer su male granice između teškog potresa mozga izazvanog cipelarenjem i kobnog moždanog izljeva krvi, jednako kao što i «oštri predmet» lako sklizne do neke arterije.
Mnogobrojni blogerski komentari ubojstva na Ribnjaku najčešće su, nakon prvog izražavanja užasnutosti zbog toga što se to uopće dogodilo, skrenuli u pozicioniranje sukobljenih strana: boysi nasuprot metalcima i punkerima. (U jednom je blogu ta opozicija dovedena do apsurda: domoljubni Hrvati protiv izdajica, Srba i pedera, ali apsurda koji otčitava radikalnu kulturalnu sukobljenost blogerskih strana.) Od teze da su boysi nepopravljivo nasilni, do teze da su oni jedini danas spremni braniti hrvatsku. Od teze da se metalci nikada ne tuku, do teze da su svi pankeri smeće koje treba ubit. Suprotstavljenost suburbanih grupa nije u Zagrebu nikakva novost, rekla bih, štoviše, da se različitost grupa mladih u javnosti stalno potiskuje lažnom homogenizacijom našega društva, ponavljanim političkim zahtjevom da dominantna većina postane i jedina većina u kojoj smo svi isti. Isti, naravno, ali ne i jednaki…. Taj zahtjev za homogenizacijom nije samo prisutan kad je riječ o kulturalnim grupama mladih, on je prisutan na svim razinama društva, koje u javnopolitičkom diskursu potiskuje pravo na razliku a pojedinačne slučajeve marginaliziranih grupa rješava socijalnim mjerama. Socijalnim mjerama koje – to je sasvim jasno – rade na depolitizaciji društva u cjelini.

Pitanja o krivnji i odgovornosti? Društvo u cjelini, prvenstveno politički sustav koji ne uspijeva uspostaviti kvalitetatan pravosudni sistem, društvo koje u cjelini ne sankcionira ni nasilje ni krađu ni prevaru. Politika koja, kad joj to odgovara, dapače honorira nasilničko ponašanje postavljajući na javne funkcije osvjedočene nasilnike. Društvo koje, u cjelini, proizvodi nasilje ekonomsko, pa onda i socijalnom, marginalizacijom pojedinih grupa – na primjer, penzionera. Društvo koje nije u stanju suočiti se sa svojim kulturalnim razlikama i prihvatiti ih kao pravo pojedinca na osobni izbor. Zašto nije bilo više policajaca tu noć na Ribnjaku kad se zna da se ovi tamo stalno skupljaju pitaju se mnogi? Što klinci uopće rade vani noću i kakvi se to rođendani slave po parkovima, pitaju se drugi? Roditelji su krivi jer ih ne kontroliraju, odgovaraju treći. Pa će na red doći i odgovornost škola, obrazovnog sustava itd, možda i televizijskog programa kojim dominiraju filmovi prepuni nasilja i ubojstava. U svemu ima nešto istine, ni u čemu pravoga odgovora, naročito ne odgovora koji bi mogao utješiti obitelj koja je izgubila mladića. Kao roditelj šesnaestogodišnjaka mogu samo reći da nisam u stanju nagovoriti ga da izlazi od 18 do 21 sat, da se zadovolji odlaskom u kino u terminu za djecu. Još manje ima šanse da ga zabavimo doma igranjem društvenih igara koje bi trebale poduprijeti sveze u obitelji. Domino i «čovječe ne ljuti se» su funkcionirali valjda do osme godine, šah i «Milijunaš» malo dulje, a partnere za karte će tražiti negdje drugdje. Pa ne mogu biti nezadovoljna zato što ima prijatelje i zato što se oni dobro druže. Da li moram birati između dva straha, straha roditelja čija djeca ne izlaze van i nemaju prijatelja (medijsko obrazloženje lanca mladenačkih samoubojstava) i straha roditelja čija djeca izlaze van?

A gdje se u gradu Zagrebu uopće i mogu zabaviti klinci između trinaeste, četrnaeste i osamnaeste godine, taj po svemu složeni naraštaj pubertetlija? Nigdje, odgovor je: nigdje u ovom gradu. Pa zato i slave rođendane po parkićima, skupljaju se iza školskih igrališta, u prostorima oko vrtića – u javnim prostorima koji uopće nisu namijenjeni njihovoj zabavi i koji funkcioniraju kao neprikladni zamjenski prostori. U gradu od gotovo milijun stanovnika, ne postoje ni prostori ni sadržaji namijenjeni naraštaju «starijih maloljetnika», koji su i ovako i onako u kriznom i ključnom razdoblju svoga odrastanja. Svi koji imaju ili su imali nedavno djecu u tim godinama znaju da se sportom mogu baviti samo gotovo već profesionalno (treninzi tri do četiri puta tjedno), a da ne postoje raširene mreže klubova i igrališta gdje bi mogli igrati rekreacijski, možda jednom do dva puta tjedna, možda jednom u dva tjedna? Škole, iscrpljene i premorene, i financijski i ljudski, nemaju snage da u večernjim satima se još bave i slobodnim vremenom svojih učenika. Mjesne zajednice u kojima je generacija osamdesetih stvarala rokerski «novi val», odavno su zatvorene. Ako hoćete unajmiti prostor za zabavu, to iziskuje prilične svote novaca. A klubovi, omladinski klubovi ne postoje: i onaj jedan jedini koji trenutno radi, «Močvara», najavio je svoje zatvaranje početkom svibnja. Razlozi su jasni: grad nije u stanju iznaći model financiranja koji bi osigurao kontinuirani i kvalitetan način rada klubova za mlade. Jednako kao što nije u stanju otvoriti ponovo ni «Lapidarij» ni «Kulušić». Gradu su, sasvim je to očigledno, mnoge stvari važnije od mladih koji u njemu žive. To da ova gradska uprava ima problema u razumijevanju kulture mladih, jer ih percipira kao «neshvatljivo Drugo», čak je i za očekivati. Ali da mladi za Grad nisu više ni drugi, ni treći, nego uvjerljivo zadnji, ravno je u socijalnom smislu urbanističkoj katastrofi koja nas je zadesila. To je ubijanje grada, i to ubijanje ništa neće olakšati činjenica da djeca u vrtiću jedu manje nezdravih slatkiša a više mahunarki, manje bijelog a više integralnog kruha.

I, umjesto zaključka, jer o «Močvari» i potencijalnim centrima za mlade kanim više pisati u nastavku, evo samo privremenog kraja: da, htjela sam pisati o imaginarnom Zagrebu, a pisala sam o stvarnom. I o i u stvarnom Zagrebu u kojem, kao građanka i članica HNS-a pokušavam misliti jedan drukčiji Zagreb. Onaj u kojem bi tolerancija bila dovoljno velik prostor da omogući dobrosusjedske odnose različitih, što je načelno karakteristika velikih gradova.

Dan poslije

Andrea Zlatar-Violić HNS — 27.11.2007.

Uopće mi ne uspijeva pokušaj povratka u 'normalan život'. Svaka pomisao da bih se obiteljsko korisnim radom barem malo odmakla od društveno korisnog (ili nekorisnog, kako tko to vidi) rada, totalno propada.

Ne samo da se i dalje bavim elementarnom računicom, zbrajanjem i oduzimanjem postotaka, broja glasova i mandata, nego sam se prilijepila za ekran pokušavajući paralelno gledati dva dnevnika i talk shaw (HRT, TV Nova, OTV). Za Latinicu i temu karizme nisam imala živaca. Pa kod nas se više radi o patrijarhalnom obožavanju figure oca nego o 'karizmatičnim ličnostima'!

Kako se osjećam? U osnovi sam zadovoljna rezultatom HNS-a, jer smo treća stranka po snazi. Posebno to veseli u odnosu na medijske prognoze i ankete koje su nas bacale na dno, prognozirale političku sudbinu goru nego hsp-u ili stranci umirovljenika. Dobar je unutarnji osjećaj kad uspiješ nešto napraviti, a u to nije vjerovalo mnogo ljudi.

Što je loše? Loša je karta Hrvatske, podijeljena logikom lijevo/desno kako u vizualnom tako i u političkom smislu. Od Zadra južnije, gotovo ne postojimo. Loš je i rezultat Zagreba, jasan znak da nismo posebno dobro oblikovali svoju poziciju, ponudili nešto što se može prepoznati kao opcija boljega, opcija povjerenja. Taj slab rezultat ujedno je i početna točka iz koje se trebaju pripremati lokalni izbori.

Da li od realnosti bježim upadanjem u novi posao? (Činjenica je da se mi ovnovi/ovnice ne osvrćemo baš u prošlost, uglavnom tražimo novi zid u koji bismo se zalijetavali!) Ne, nego je sadašnja situacija - izbor mandatara, postizborni pregovori - ono na što ne mogu utjecati, ne mogu mijenjati, već samo čekati i gledati kako će se poslagati dogovori i pozicije. Barba Ivo dosta je agresivan i napet, kako i ne bi, kad je unaprijed poharao uglavnom sve vlastite moguće koalicijske partnere. Naša je koalicijska pozicija početno slabija, ali ima veći prostor za kombinacije. Trenutno ne želim misliti o lošim iskustvima velike koalicije iz vlade 2000-2003.

A kako se vi osjećate? Pišete li? Gunđate? Šaljete sms-ove i viceve? Spavate zbog glavobolje? Mamurno čitate DIP-ove križaljke? Razgledavate adventske vjenčiće po shopping-centrima?

Što mi govore Angela Merkel i Konstantin Karamanlis?

Andrea Zlatar-Violić HNS — 20.11.2007.

Nijedna kampanja prije ove nije bila totalno ispražnjena od svakog političkog sadržaja. Glavni su urednici i vlasnici medija očito svoju nezavisnost shvatili kao apsolutno nedavanje prostora političkom. Na teletekstu vijesti o ekološkim katastrofama i prometnim nesrećama, u novinama teme o samohranim roditeljima i zdravoj prehrani.

'Izbori 2007' sabiti u getoizirane prostore u koje valjda ulaze samo ispolitizirani manijaci i frikovi, ovisni blogeri kad kliknu na ikonicu na webu, glasnogovornici stranaka koji provjeravaju što je objavljeno i mali ostaci politički nasukanih građana. Ukratko, otkako je počela kampanja, u Hrvatskoj nije otvorena nijedna politička tema, nije postavljeno nijedno političko pitanje. Kakvi komentari, kakve analize!

Pa HTV je uložio više istraživačkih snaga u nedavne predsjedničke izbore u Francuskoj, kada smo i prognoze i javljanja specijalnih izvjestitelja slušali danima. 'Neovisnost' političkih tjednika ogleda se u debljanju njihovih priloga o automobilima i lifestyleu, dok se, primjerice, analizi političkih programa – koji, kakvi- takvi, ipak postoje – ne daje ni retka. Jesu li mediji odlučili biti rezervirani zbog neizvjesne utakmice po logici 'ne bi se šteli zameriti' dok se ne zna tko će biti buduća četverogodišnja vlast? Ili su samo otvorili žiroračune smatrajući da je plaćeni oglasni prostor dovoljno što mogu - uz plaćanje - prepustiti?

Prije će biti da ti mediji rade za određeno poimanje politike, a to je njezino ispražnjivanje od sadržaja, tako da ni slučajno građani – potencijalni glasači ne pomisle da stranke možda i imaju neke programe i da se ti programi između sebe razlikuju. A takvo poimanje odgovara ponajprije onima na vlasti. Toliko o neovisnosti i nemiješanju politike i medija 2007.

Kad sam nekidan ugledala na ekranu niz europskih premijera i premijerki kako lijepo govore o europskoj budućnosti Hrvatske i prevažnoj ulozi dobročinitelja premijera Sanadera u tom poslu, pomislila sam naivno: gle, pa to je valjda najava vanjskopolitičke emisije, neke rasprave o vanjskopolitičkom pozicioniranju Hrvatske, možda rasprava o stvarnim problemima koji nas čekaju.

Ali ne: iako je riječ o montaži kratkih dokumentarnih snimaka i očigledno posebno pripremljenih izjava bez logoa HDZ-a, riječ je o predizbornom spotu. Ni manje ni više nego s Angelom Merkel i drugim premijerima u glavnoj ulozi!

I u svoj toj medijskoj gluhoći jučer sam bila na premijeri dokumentarnog filma 'Dan nezavisnosti' u režiji Vinka Brešana, posvećenog onih 48 sati 1996. godine kad zagrebačkom Radiju 101 nije bila dodijeljena koncesija za emitiranje i kad se na mirnom građanskom prosvjedu na Trgu Bana Jelačića sakupilo oko 120.000 ljudi.

S jedne strane je bila desna frakcija HDZ-a, volja Franje Tuđmana i ruka Ivića Pašalića, s druge strane svi ostali: umjereni HDZ-ovci, opozicija, policija, novinari, Bad Blue Boysi, vukovarski veterani predvođeni mladim Jastrebom, Stojedinica, građani.

Red bi trebalo obrnuti: na prvom mjestu bili su građani, njih 120.000. Na jednom transparentu je pisalo: 'Nemamo Dinamo, nemamo grad, nemamo radio. Što nam je ostalo?' Bili smo i ostali smo mi sami: velika snaga građanskog neposluha. I danas, 11 godina poslije kakav je saldo: Dinamo u rukama bahatog ZM-a, grad prepušten agresivnom kapitalu. Preostale mrvice nezavisnog novinarstva. Bipolarna politička scena koja svjesno razara građanski politički centar dulje od deset godina.

I, nadam se, više od 120.000 ljudi u ovom gradu koji su toga svjesni. Za njih, ovoga tjedna, taj iznimno zanimljiv dokumentarac igra u kinu Europa!

Građanima nije lako!

Andrea Zlatar-Violić HNS — 14.11.2007.

Svaki drugi dan ipak uspijem uloviti dvadesetak minuta da vidim kako se na televiziji (televizijama) prate predizborne kampanje i rade stranačka sučeljavanja. Iskreno, i znatiželjna sam. Najčešće se nađem kako buljim u raspored HRT-a 1, ne vjerujući da je koncept predstavljanja doista ovakav kakav jest, što znači svakome deset minuta, ista pitanja.

Tako je prošli tjedan, nakon dva nezavisna kandidata koji su spremno odgovarali na pitanje 'zašto uopće izlazite na izbore', nudeći svoje razloge i programe, na isto pitanje morala odgovoriti i predstavnica vladajuće stranke. Jest da se voditelj malo ispričavao ('hm, oprostite, ali znate, takva su pravila, svi imaju ista pitanja') no, predstavnica je morala najozbiljnije ispripovijedati što to uopće navodi HDZ da se kandidira na izborima.

Uzdahnula sam, pogledala još 2-3 nezavisna kandidata i jednu stranku čije se opcije kreću oko 1,8 posto i to mi je bilo dovoljno za prvi tjedan medijskog informiranja. Možda je meni još i zanimljivo pratiti kakve se sve formulacije koriste da bi se predstavili vlastiti programi, ali sam potpuno uvjerena da ovaj službeni dio praćenja kampanje (predstavljanja, sučeljavanja, bonusi) za prosječnog građanina Hrvatske može zvučati samo kao kakofonija pomiješanih glasova, gdje ne znaš jesi li prije izgubio volju pratiti što se govori ili se tamo baš i ne govori nešto zanimljivo i pametno.

Jedno sat i pol u komadu treba odvaliti da bi se saslušalo petnaest lista. I tako svaki dan, ne znam koliko dana za redom, u alternaciji s 'Ponosom Ratkayevih' koji se odlično uklapa u popodnevno ubijanje duha.

Tko je što govorio, pa i da su svi govorili pametno, nije moguće zapamtiti u takvom predstavljanju. Jedna desna i jedna lijeva stranka kažu da su za ulazak u NATO pakt, jedan lijevi i jedan desni kandidat imaju apsolutno usklađene stavove o ZERP-u. I tek kad uzmu zraka da počnu govoriti po čemu se, eventualno razlikuju, eto ti kraja, procurilo deset minuta.

Naravno da je u vijestima i dnevnicima nešto drugačije, tamo se dadu naslutiti nekakvi politički afiniteti ili preferencije, o tome svjedoče i redoslijed i minutaža pojedinih priloga. Pa naravno da svaka stranka na vlasti do zadnjega dana koristi poziciju vlastodršca i puni program različitim otvaranjima, od lifta do autoceste, od vrtića do brodogradilišta!

Trenutno mi se najzanimljivijim (to je čisti eufemizam za: najspornijim, najprljavijim) čini medijski prostor koji je otvorila HDZ-ova kampanja sa sportašima. Nakon pojedinaca, eto i cijelih klubova koji pozivaju navijače, a vidim da se i pisma zahvale, spontano i od srca moraju pisati ministru Primorcu…

Naš se gradonačelnik jučer proslavio izjavom o 'povijesnom trenutku politike i sporta', u kojem bi sportaši trebali više govoriti sportski a manje politički, – što god to imalo značiti! Tješe me sportski upućeni kolege da će Dinamovo 'HDZ u srcu' samo razjariti i rastjerati navijače-glasače od njihove liste, a posebno da će to kontraefekt izazvati u Splitu: 'Pa ne mogu sada hajdukovci glasat za Sanadera'!

A ja mislim na one medijski izmanipulirane građane koji će ipak klimati s odobravanjem kad vide da im neki sportski mladac objašnjava zašto će glasati za rečenu stranku. Puno to bolje zvuči i lakše ulazi u uho od predstavljanja lista i kandidata. Mislim i na one glasače, a vidjela sam da ih ima itekako mnogo, koji sad idu od štanda do štanda, od stranke do stranke, ne da bi se informirali o razlikama u programima, nego da bi svoje prisilno osiromašene živote, u kojima su povjerenje i nada prestali postojati, privremeno ukrasili stranačkim dodacima. Prošlu subotu, prosječni je građanin Zagreba nakon šetnje centrom mogao doći doma sa svijetloplavom hadezeovskom kapom, esdepeovskim crvenim šalom i paketićem maramica, oboružan upaljačima, vezicama za mobitele i otvaračima za boce onih stranaka koje se pozicioniraju oko 7 posto.

Kako prije toga nisam shvatila prigodnu kostimografiju vladajuće stranke (ghostbusters plava odijela, djeluju plastično a ne radnički), malo sam se i prepala kad mi je jedan takav aktivist ponudio kapu prikladne nijanse.

Umjesto pisama Primorcu, pisma još jednom treba uputiti na adrese gradskih vijećnika, jer je u petak, vjerovali ili ne, ponovno sazvana sjednica Gradske skupštine. Ni ne sumnjam da je dnevni red ostao isti: GUP.

Struka i politika: konačno rješenje za urbanu jezgru Zagreba

Andrea Zlatar-Violić HNS — 08.11.2007.

Jučer je u Novinarskom domu u Zagrebu održana tribina o devastaciji Zagreba i novom GUP-u, koju su organizirali Zelena akcija i Pravo na grad, uoči izglasavanja na Gradskoj skupštini. Mediji i javnost usmjerili su pažnju na parlamentarne izbore od kojih nas dijeli nešto manje od dvadeset dana i sve su druge političke sadržaje potisnuli.

Od sjednice Gradske skupštine i moguće odluke dijeli nas manje od dvadeset sati, ti sati otkucavaju smrtnu uru zaštićenoj donjogradskoj jezgri i najavljuju njezinu potpunu prometnu i graditeljsku devastaciju.

Kad je, početkom godine, počela građanska akcija suprotstavljanja bahatoj sprezi politike i kapitala, sjetila sam se teksta 'Cvjetni trg', objavljenog pred više od deset godina, u kojem je pjesnik Danijel Dragojević izrekao riječi koje danas možemo čitati ne s nostalgijom, nego pomiješanih osjećaja tuge i bijesa: 'Kad danas govorimo o trgovima u centru grada, jedini je kojemu bježi naše intimno biće Cvjetni trg. On zbog svojih skromnih dimenzija nije primamio pažnju vlasti. Svojim praznim i ispraznim namjerama ona se nije na njega ustremila. Mimoišao ga je i promet.'

Nakon mjeseci protesta, peticije koju je potpisalo gotovo 55.000 građana, postalo je jasno ne samo da su Cvjetni trg i cijela donjogradska jezgra, poslije više desetljeća odolijevanja, primamili pažnju vlasti, upravo vlasti i kapitala s njihovim, rekao bi Dragojević 'praznim i ispraznim namjerama', već se toj vlasti sutra izručuju. Namjera brutalne komercijalizacije i zarade, ulazak prometa – s idejom javnih garaža – u samo središte grada i ionako premalenu pješačku zonu uopće se ne skrivaju nego promoviraju kao konačno rješenje. Gundulićeva kao brza trotračna ulica? Garaže ispod Arheološkog muzeja i na Tuškancu?

Nikakav problem za gradsku vlast i struku koja ih je proteklih mjeseci servisirala u javnoj kampanji za promociju privatnih interesa: u toj su se kampanji posebno istakla grupa uglednih arhitekata, urešena akademskim i sveučilišnim titulama. Dio struke, totalno odbacujući socijalni kontekst i stvarne potrebe grada i građana, svoje je stručne kapacitete stavio na raspolaganje politici.

Nasuprot njima, na jučerašnjoj tribini govorili su sociolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti, urbanisti i konzervatori koji znaju da struku obvezuje etika, javna odgovornost: Saša Poljanec Borić, Zlatko Uzelac, Mladen Škreblin, Bernard Ivčić, Dino Milinović, Frano Dulibić, Vera Petrinjak Šimek.

Namjerno navodim njihova imena, i to iz dva razloga. Prvo, zato što to zaslužuju na temelju svoje stručnosti, pameti, osobne časti i građanske odgovornosti. Drugo, zato što su visokotiražni mediji preskočili njihova imena, a samu temu marginalizirali u odnosu na bilo koju drugu iz današnjih vijesti. Sve je danas bilo važnije, i maslinovo ulje u vrtićkoj prehrani, i konobarica koja svladava lopova, i bezobrazni trećerazredni političari koji vrijeđaju policajce.

Usprkos gubljenju profesionalnih kriterija i standarda u nizu struka u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, pa tako i u urbanizmu, itekako postoje ljudi koji znaju što i kako treba raditi. Ali oni ne formiraju tzv. 'kritičnu masu', nego su potisnuti i marginalizirani budući da političarima nisu korisni 'za jednokratnu uporabu' i svojim načelima im otežavaju život.

Jučerašnja tribina uputila je poruku gradskim zastupnicima, posebno onima za koje se pretpostavlja da su Milanovićeva ekipa u Bandićevim redovima: najavljenim ministrima Ivi Josipoviću i Nevenu Mimici te Igoru Dragovanu. Nemojte dići ruku za takav GUP, nemojte sudjelovati u konačnom rješenju urbane jezgre Zagreba.

Sjednica Gradske skupštine 8. studenoga 2007. svjedočit će o tome imaju li građanska inicijativa i odgovorna, stručna javnost ikakav utjecaj na trenutnu gradsku vlast.

I, tko je gospodar priče?

Andrea Zlatar-Violić HNS — 31.10.2007.

U jučerašnjoj diskusiji koja je uslijedila nakon SDP-ove prezentacije kulturne politike, u trenutku kad se činilo da će se rasprava umiriti u rukavcu pitanja 'kako mediji spadaju pod Ministarstvo kulture', jedan je od sudionika iz publike dobacio da je upravo obrnuto, naime da mediji gospodare kulturom.

Razumijem da je predstavljač teme mislio na zakonsku regulativu, ali isto tako, i još bolje, razumijem našu stvarnost, a ta je da mediji vladaju kulturom, a ne Ministarstvo njima.

I eto dobrog uvoda za najavljenu temu – demonizacija političara. Kako bi glasila najjednostavnija teza u obranu političara? Na primjer: nisu političari toliko zli koliko mediji to prikazuju. Ili, na istom tragu: mediji bi trebali pisati i onome dobrom što političari čine, o onome što funkcionira. Već čujem skeptika koji pita 'ma što to uopće funkcionira', ali i bez dežurnog skeptika jasno je da nije stvar u jednostavnoj jednadžbi po kojoj mediji demoniziraju politiku i političare iz vlastita zadovoljstva i koristi.

Vjerojatno ima i toga (i zadovoljstva i koristi, naravno), ali bit će da treba postaviti pametnije pitanje: kome, zapravo, odgovara demonizacija političara? Odgovor se logično nadaje – pa samim političarima, onima koji sudjeluju u diobi vlasti, jer tim postupcima demonizacije istovremeno postižu više efekata.

Prvo, općom tvrdnjom 'svi političari su isti' (čitaj: svi političari su nepošteni, korumpirani, neradnici) unaprijed onemogućuju svaku iole fair-borbu u političkoj areni.

Drugo, demotiviraju potencijalne kandidate koji bi se možda uključili u politički život, ako tamo ne bi izgledalo kao u areni za vrijeme (i poslije) gladijatorskih igara. Treće, javnosti u cjelini šalju poruku da je politika nešto od čega se treba što dalje držati, ako, naravno, držite do sebe kao poštenog čovjeka.

Zaključak onda glasi: postojeća politika kontrolira medije da bi - i demoniziranjem politike kao takve – suzila područje javnosti i zadržala status quo, zadržala postojeću poziciju i osigurala je od mogućih nepoznatih neprijatelja.

A ti mogući nepoznati neprijatelji su svi oni koji nisu u mogućnosti u javnosti artikulirati svoj glas – ne zbog toga što nisu dovoljno pametni, nego zato što ulazak u medije ima svoju cijenu, on košta, i doslovno i preneseno, kako kad. Mogući nepoznati neprijatelji su civilno društvo, javnost u cjelini, građanske akcije, nezavisni stručnjaci (oni preživjeli i oni koji se upravo obrazuju, postoje, zbilja postoje, vjerujte mi!).

Poznati neprijatelji su tzv. male stranke, one koje treba stalno držati na pragu preživljavanja – između 4,7 i 5,2 posto jer ih se tako najlakše može kontrolirati, iskoristiti kao nužno zlo koalicijskog partnera bez prave političke snage. Scenarije destrukcije manjih i malih stranaka imali smo prilike vidjeti već dosta puta, i na državnoj i na lokalnim razinama. Ali uvijek se nađe nova grupa naivaca od 6 posto koji žele biti koalicijski partner vlastitom budućem egzekutoru.

Pišem ovo nakon što sam se vratila s jednoga knjižničnog obilježavanja pedesete obljetnice Marije Jurić Zagorke, gdje nas je novinar i pisac Ž. Ivanjek podsjetio kako je naša Zagorka ponajviše bila protjerivana kao politička novinarka, zbog onoga što je i kako pisala. Lako za to što su proglašavali da piše 'šund literaturu za kravarice' (eh taj Gjalski!), problem je bio što se nije sviđala političarima ni onima koji su političare u medijima opsluživali.

Tada, 1903. dok je dobivala otkaz. Dok smo mi o Zagorki razgovarali, vani je padala kiša ne kao da pada već pedeset godina nad njezinim tekstovima, nego kao da pada nekoliko stoljeća, ta kiša, nad svime što radimo.

Pa neka ta kiša padne i na mene jer nisam dobila zadovoljavajući odgovor za onoga koji puno zna, o d.d. iz šeste izborne jedinice. Samo rečenicu da dotični može skupiti glasove, neiskazano mišljenje da postavljam glupa i suvišna pitanja.

Evo i najave sljedećeg posta: koja i kakva struka, kada i zašto, postaje strukom koja brani određenu političku opciju.