Prošli sam vikend pokušala pisati tekst o tome kako vidim kulturni razvoj Zagreba, uglavnom pritisnuta činjenicom da se bliži Gradsko vijeće HNS-a i da naprosto moram probati usustaviti ono što o Zagrebu mislim.
Upravo kad sam se, dakle, nakon višednevnog (višetjednog, višemjesečnog, čak višegodišnjeg odgađanja-prisiljavanja) napon zatekla u početnim vlastitim rečenicama teksta o imaginarnom Zagrebu, onakvom kakvog ga zamišljamo i pomišljamo, onakvom kakvog ga vidimo nakon duljeg odsustva, kada smo ga se zaželjeli – eto, upravo u tom trenutku otvorila sam teletext, i u nedjeljno jutro, koje uvijek počinje prebrojavanjem mrtvih na našim cestama, naišla na vijest o ubojstvu u Ribnjaku. Osamnaestogodišnji mladić, proboden, posljedica masovne tučnjave, malo prije ponoći, bile su informacije u prvome trenutku. Naravno da sam reagirala krajnje subjektivno, a i kako bih drugačije: stanujemo (skoro četrdeset godina!) niti dvije tramvajske stanice od Ribnjaka, u Ribnjaku sam na klupicama provela barem nekoliko gimnazijskih godina, zatim sam na tim istim klupicama sjedila s drugim mamama i gledala kako nam se klinci igraju u zapuštenom pješčaniku a nogavice hlača im zapinju za oštećene daske tobogana. Nakon kantica i lopatica došla je lopta, pa rock akademija, sve do toga kad je generacija moga sina, u razvojnoj fazi metalaca, boravila svakog petka i subote u tom istom parku. I oni su, ovu subotu, slavili ekipno rođendan. Ali kako više nisu metalci (nego obični kvartovski dečki s malo sklonosti prema šminkeraju), slavili su ga doma, radeći roštilj na kućnom balkonu, a poslije su otišli u neki disko. Pred godinu dana, mogli su ga slaviti u Ribnjaku, bilo bi to sasvim normalno da ostanu do jedanaest, pa i pola dvanaest (jer je rođendan, pa poznajete te argumente tipa mama svi će drugi ostati). Ukratko, mogli su to biti oni, u tučnjavi oko piva, ne nužno sudionici, dovoljno bi bilo da budu i promatrači koji su se zatekli u istom prostoru s istom svrhom – subotnji izlazak. Bilo bi to dovoljno za veliku nesreću, jer se dogodila velika nesreća i nakon nje, u desecima obitelji ostaju tuga i žalost, osjećaj nepravde. Trauma i frustracija, ono sa čime je sve i počelo.
Tijekom dana dolazile su pojedinosti, što na internetu, što u telefonskim kontaktima, za sat-dva već smo nažalost znali i kako se stradali mladić zove, i da mu je otac poginuo u ratu, i da je on iskrvario na bratovim rukama. Znali smo kvart, neke poznate, ali najgore od svega, znali smo da se to dogodilo i da je bilo moguće i da ostaje moguće da se to dogodi bilo kojoj mladoj osobi koja navečer izlazi van. U našem lijepom, urbanom Zagrebu! Da? Tko god se čudi nad činjenicom ubojstva, ne poznaje grad u kome živi. Pred tjedan ili dva, bila je to petnaestogodišnjakinja u Maksimiru, pred koji mjesec dečki ispred «Močvare», pa sedamnaestogodišnjak u «Saloonu». Čak ni Gjuro, u koji zalaze već starmale generacije bivših rockera i punkera, blizu četrdesete, nije sasvim siguran. Nasilje toga tipa, koje uvijek nastaje iz beznačajnog povoda, srećom nije najčešće završavalo smrću pojedinca. Ali to je isto bila slučajna sreća, jer su male granice između teškog potresa mozga izazvanog cipelarenjem i kobnog moždanog izljeva krvi, jednako kao što i «oštri predmet» lako sklizne do neke arterije.
Mnogobrojni blogerski komentari ubojstva na Ribnjaku najčešće su, nakon prvog izražavanja užasnutosti zbog toga što se to uopće dogodilo, skrenuli u pozicioniranje sukobljenih strana: boysi nasuprot metalcima i punkerima. (U jednom je blogu ta opozicija dovedena do apsurda: domoljubni Hrvati protiv izdajica, Srba i pedera, ali apsurda koji otčitava radikalnu kulturalnu sukobljenost blogerskih strana.) Od teze da su boysi nepopravljivo nasilni, do teze da su oni jedini danas spremni braniti hrvatsku. Od teze da se metalci nikada ne tuku, do teze da su svi pankeri smeće koje treba ubit. Suprotstavljenost suburbanih grupa nije u Zagrebu nikakva novost, rekla bih, štoviše, da se različitost grupa mladih u javnosti stalno potiskuje lažnom homogenizacijom našega društva, ponavljanim političkim zahtjevom da dominantna većina postane i jedina većina u kojoj smo svi isti. Isti, naravno, ali ne i jednaki…. Taj zahtjev za homogenizacijom nije samo prisutan kad je riječ o kulturalnim grupama mladih, on je prisutan na svim razinama društva, koje u javnopolitičkom diskursu potiskuje pravo na razliku a pojedinačne slučajeve marginaliziranih grupa rješava socijalnim mjerama. Socijalnim mjerama koje – to je sasvim jasno – rade na depolitizaciji društva u cjelini.
Pitanja o krivnji i odgovornosti? Društvo u cjelini, prvenstveno politički sustav koji ne uspijeva uspostaviti kvalitetatan pravosudni sistem, društvo koje u cjelini ne sankcionira ni nasilje ni krađu ni prevaru. Politika koja, kad joj to odgovara, dapače honorira nasilničko ponašanje postavljajući na javne funkcije osvjedočene nasilnike. Društvo koje, u cjelini, proizvodi nasilje ekonomsko, pa onda i socijalnom, marginalizacijom pojedinih grupa – na primjer, penzionera. Društvo koje nije u stanju suočiti se sa svojim kulturalnim razlikama i prihvatiti ih kao pravo pojedinca na osobni izbor. Zašto nije bilo više policajaca tu noć na Ribnjaku kad se zna da se ovi tamo stalno skupljaju pitaju se mnogi? Što klinci uopće rade vani noću i kakvi se to rođendani slave po parkovima, pitaju se drugi? Roditelji su krivi jer ih ne kontroliraju, odgovaraju treći. Pa će na red doći i odgovornost škola, obrazovnog sustava itd, možda i televizijskog programa kojim dominiraju filmovi prepuni nasilja i ubojstava. U svemu ima nešto istine, ni u čemu pravoga odgovora, naročito ne odgovora koji bi mogao utješiti obitelj koja je izgubila mladića. Kao roditelj šesnaestogodišnjaka mogu samo reći da nisam u stanju nagovoriti ga da izlazi od 18 do 21 sat, da se zadovolji odlaskom u kino u terminu za djecu. Još manje ima šanse da ga zabavimo doma igranjem društvenih igara koje bi trebale poduprijeti sveze u obitelji. Domino i «čovječe ne ljuti se» su funkcionirali valjda do osme godine, šah i «Milijunaš» malo dulje, a partnere za karte će tražiti negdje drugdje. Pa ne mogu biti nezadovoljna zato što ima prijatelje i zato što se oni dobro druže. Da li moram birati između dva straha, straha roditelja čija djeca ne izlaze van i nemaju prijatelja (medijsko obrazloženje lanca mladenačkih samoubojstava) i straha roditelja čija djeca izlaze van?
A gdje se u gradu Zagrebu uopće i mogu zabaviti klinci između trinaeste, četrnaeste i osamnaeste godine, taj po svemu složeni naraštaj pubertetlija? Nigdje, odgovor je: nigdje u ovom gradu. Pa zato i slave rođendane po parkićima, skupljaju se iza školskih igrališta, u prostorima oko vrtića – u javnim prostorima koji uopće nisu namijenjeni njihovoj zabavi i koji funkcioniraju kao neprikladni zamjenski prostori. U gradu od gotovo milijun stanovnika, ne postoje ni prostori ni sadržaji namijenjeni naraštaju «starijih maloljetnika», koji su i ovako i onako u kriznom i ključnom razdoblju svoga odrastanja. Svi koji imaju ili su imali nedavno djecu u tim godinama znaju da se sportom mogu baviti samo gotovo već profesionalno (treninzi tri do četiri puta tjedno), a da ne postoje raširene mreže klubova i igrališta gdje bi mogli igrati rekreacijski, možda jednom do dva puta tjedna, možda jednom u dva tjedna? Škole, iscrpljene i premorene, i financijski i ljudski, nemaju snage da u večernjim satima se još bave i slobodnim vremenom svojih učenika. Mjesne zajednice u kojima je generacija osamdesetih stvarala rokerski «novi val», odavno su zatvorene. Ako hoćete unajmiti prostor za zabavu, to iziskuje prilične svote novaca. A klubovi, omladinski klubovi ne postoje: i onaj jedan jedini koji trenutno radi, «Močvara», najavio je svoje zatvaranje početkom svibnja. Razlozi su jasni: grad nije u stanju iznaći model financiranja koji bi osigurao kontinuirani i kvalitetan način rada klubova za mlade. Jednako kao što nije u stanju otvoriti ponovo ni «Lapidarij» ni «Kulušić». Gradu su, sasvim je to očigledno, mnoge stvari važnije od mladih koji u njemu žive. To da ova gradska uprava ima problema u razumijevanju kulture mladih, jer ih percipira kao «neshvatljivo Drugo», čak je i za očekivati. Ali da mladi za Grad nisu više ni drugi, ni treći, nego uvjerljivo zadnji, ravno je u socijalnom smislu urbanističkoj katastrofi koja nas je zadesila. To je ubijanje grada, i to ubijanje ništa neće olakšati činjenica da djeca u vrtiću jedu manje nezdravih slatkiša a više mahunarki, manje bijelog a više integralnog kruha.
I, umjesto zaključka, jer o «Močvari» i potencijalnim centrima za mlade kanim više pisati u nastavku, evo samo privremenog kraja: da, htjela sam pisati o imaginarnom Zagrebu, a pisala sam o stvarnom. I o i u stvarnom Zagrebu u kojem, kao građanka i članica HNS-a pokušavam misliti jedan drukčiji Zagreb. Onaj u kojem bi tolerancija bila dovoljno velik prostor da omogući dobrosusjedske odnose različitih, što je načelno karakteristika velikih gradova.
|
