U subotu sam se radno ustala znajući da nešto prije podneva imam u gradu trač partiju. Labradorica me je izvela u jutarnju šetnju. Potrajalo je i baš joj hvala. Krasno jutro, nigdje nikoga, tišina i uživala sam gledajući vrtove u cvatu na Medveščaku.

Vratila sam se, rastvorila prozore,umijesila kruh i skuhala ručak. Inače ne rondam bučno po kuhinji. Najglasniji je mikser koji mi nije trebao. Cilj mi je bio ne probuditi mlade koji se radnim danom dižu prije 5h radi odlaska na posao. Neka se naspavaju. Pijući kavicu pregledala sam naslove vijesti na Internetu, odigrala partiju preferansa (tu ima igrača 24 sata), ohlađeni ručak stavila u frižić, tuširanje, lickanje, oblačenje, zatvaranje prozora i u trenutku kada sam bila na izlazu pojavila se Ona.

„Vratiti ćeš se do ručka?“

„Normalno.“

Sjedeći na terasi kafića i čekajući prijateljicu oštrila sam jezik i gledala okolne suncobrane pod kojima se širio smijeh, ispijalo piće, trčalo za djecom, brisao proliveni sok … Lijepo je to za vidjeti, ali meni u ovim godinama naprosto previše ljudi. Sklonija sam komornim događanjima.

Kaj smo klafrale? Malo o obitelji , a onda sam saznala od nje tko s kime, tko protiv koga … i razišle smo se. Rodila mi se misao da bi sigurno dio onoga što mi je rekla u povjerenju, mogla unovčiti prodajom nekim trač novinama. A možda je ona iz njih to saznala? Ne znam.

Idući prema Oktogonu zaustavila sam se kod prodavača kokica na Cvjetnom trgu. Znamo se 36 godina. Sada prodaje kokice i neke zanimacije za grickanje, kasnije kukuruz dok na red ne dođu kesteni. Moj čovjek kada ne bi radio je izvodio djecu u šetnju prije večere pod geslom – do trga, sto mu kvrga. Cilj su bili kesteni. Relativno čestim dolascima smo se upoznali i izmijenili po koju riječ s čovjekom kod kojega sam se u subotu zaustavila. Bilo mi je drago, a i njemu. Evocirajući uspomene gurnuo mi je u ruku škanicl s kokicama. Na ništa se on nije žalio, nije „pametovao“, ponosan na dvoje unučadi i time da je sin naslijedio njegov posao. Rekao mi je da sada kod njega dolazi Sunce mamino sa sinom. Napunio me je pozitivnom energijom i pasale su mi kokice koje nije htio naplatiti. Hvala mu.

Na izlazu pustog Oktogona srela sam legendarnog Đukicu sa svojom obaveznom gitarom. Prepoznali smo se. Dala sam rukom znak, požurila u najbliži kafić po kavu i dala mu je, a on mi je odsvirao i otpjevao meni dragu pjesmu. Sa osmijehom smo se rastali. Koja pozitivna energija.

Izlaskom u Ilicu i gužvu donijela sam odluku što brže na Dolac, kupnja jagoda i preko Opatovine doma.

Na Trgu Petrice Kerempuha me zaustavio prijatelj i rukom pokazao da sjednem na terasu kafića njegovog intimusa. Ne sjesti? Vrhunski vic maher me je do suza nasmijao. Pojavio se njegov prijatelj, vidio me, dao znak da pričekam i ubrzo stavio na stol tanjurić začinjenih slanih srdela s toplim kruhom. Mmmm …

Ipak sam morala ubrzo otići, a i njima se žurilo.

Već umorna našla sam se na kraju Opatovine i opet gužva. Bez šanse da se prođe. Stala sam misleći da ljudi idu s mise i razići će se. Nisu. Bilo ih je sve više. To su bili svatovi. Pokraj mene se stvorio čovjek s punom tacom čaša s natočenim šampanjcem. Stajao je, stajao i nije mi ništa drugo preostalo nego da uzmem jednu. Bio je izvrstan i pasao mi je. Dok sam se ogledavala gdje odložiti čašu, pojavio se drugi.

„Samo uzmite i ovdje odložite praznu.“

Uzela sam da se ne predomisli.

Svatovi su se konačno uputili vjerojatno na ručak. Čak sam pomislila da im se priključim. Tko bi skužio da tu ne pripadam?

Konačno sam se našla u mojoj ulici. Još sam trebala otići u dućan relativno velikog prodajnog centra . Meni najdražeg jer je sagrađen po mjeri čovjeka. U „špeceraju“ subotom sve kupljeno ima uz dobivene kupone 10% popusta. I još dobijem bodove koji se skupljaju tijekom godine. Godišnje je to cca 800,00 kuna. Puno.

Idući između polica slagala sam jelovnik za ponedjeljak, pa čak i utorak.

„Pa gdje ste vi gospođo?“ čujem čovjeka koji radi degustaciju jela s tartufima. Promovira ih.

„Drago mi je da vas vidim. Dugo vas nije bilo.“

„Može malo?“

„Može puno.“

Dok je drugim stavljao na tanjur kako se radi na degustacijama, meni je našodrao ne štedeći.

Bez imalo stida sam sve poklopala s odlukom da kada dobijem zgoditak na Bingu, svakako kupim jedan tartuf kod njega.

Konačno sam se dovukla do kuće, pozvonila i Ona mi je otvorila vrata.

„Znam da ne voliš da te zovem na mobitel. Uplašila sam se da ti se nešto desilo. Kasno je. Što ćemo ručati?“

„Kako možete biti gladni?“

Moji su jučer bili u svatovima. Oni su jednostavni i danima su se veselili tome događaju.

Bila sam čitav dan sama i normalno da me taj događaj naveo na razmišljanje o svatovima. Ne jučerašnjim. Općenito.

Bila sam u puno svatova, sama sam se udala (blesavo napisano – pa ne mogu se sama udati), udala kćer (opet glupo jer ju nisam ja udala) i oženila sina (već besmisleno ponavljati da to nisam ja učinila).

Što mojim iskustvom, što slušajući druge kada im taj čin zakuca na vrata je - stres.

Osobno ga nisam imala. Moj čovjek i ja, što po obitelji, što po prijateljima i poznanstvima smo shvatili da bi naši svatovi trebali biti veliki. I jesu bili. Poslali smo pozivnice, na taj dan otišli reći – da dok nas smrt ne rastavi i proslavili uz cocktail party (mrzim upotrebljavati anglizme, možda domjenak?) koji je trajao od 18 h do 21 h. Čak nismo imali „živu“ glazbu, pa ni fotografa. Hotel gdje smo to priredili je organizirao u dvorani preludiranje muzike preko zvučnika, a fotografija imamo zaista puno. Kako? U isto vrijeme u susjednoj dvorani Dinamo je slavio „kupnju“ nekoga igrača. Došli su novinari i fotoreporteri, nalukavali se i ustanovili da kod nas ima više poznatih faca i snimali misleći da su na pravom mjestu. Dok su se najeli i shvatili zabunu bilo je kasno jer su se u susjednoj dvorani razišli, a i kod nas im je bilo bolje. Naknadno su nam poslali fotografije, pa i cvijeće. Ne samo to, već je u jednim novinama na čitavoj stranici objavljen članak o našem slavlju što je tada to bila rijetkost.

Jedino što smo dugo dogovarali to je klopa. Vrhunska!

Oko 21 h smo zdimili doma i gledali televiziju.

Tako smo sretno živjeli dok nas smrt nije rastavila.

Bila sam u nekoliko svatova gdje sam vidjela da je označeno gdje tko sjedi. Uzaludan trud. Uzvanici su sjeli po svome odabiru podijelivši se na naše i vaše. Sve je počinjalo uzajamno neprijateljskim pogledima, šaptanjem u uho, upiranjem kažiprsta, a završavalo tako da se zaista nije znalo tko kome pripada. Ples, zagrljaji, ljubljenje, tapšanje … osim mladenaca. Najčešće su umorni sjedili sa zaleđenim osmijehom i gotovo sigurno ne odgledavši Figarov pir i znajući riječi Beaumarchaisa kako je od svih ozbiljnih stvari brak najsmješniji.

Postoji kada se pomno kontrolira gdje tko sjedi. Nije baš ugodno shvatiti da su uz mladence kumovi, roditelji i „važni“ prijatelji roditelja, a bliska obitelj negdje na kraju repa. A da stvar bude gora, ta bliska obitelj godinama ne razgovara. Možda je to namjerno kako bi se pomirili?

Već u pripremama učestvuje više ljudi nego što ih ima u svatovima i potrošeno je više vremena nego koliko traju svatovi, a često i brak. Mladenci se možda izbore za poneki detalj.

Kada je sve dogovoreno, utanačeno, proslavljeno … slušam kritike mjesecima poslije.

„Ja ne bih imao tako velike svatove“ mada su njegovi bili veći.

„Mladenkina vjenčanica baš i nije bila nešto“ rekla mi je prijateljica koja je prilikom svoje udaje vjenčanicu posudila. To se radi, ali njena je bila dva broja manja s nikakvim šansama da stane u nju. Uspjelo joj je s time da su mnogi dijelovi njenoga tijela uporno tražili izlaz.

„Francuska salata je bila užasna.“

S time se slažem jer je moja najbolja.

„Odojak je bio hladan.“

„Odojak nije imao hrskavu koricu.“

„Kolači nisu bili domaći.“

„Užas od torte.“

„Janjetina u 4 h ujutro?“

I s time se slažem, ali tako se često radi, to znam i ostavim mjesta kako ju ne bih propustila.

Tko najviše prigovara? Oni koji si mnogo toga nisu mogli priuštit. Usporedba. Tko je prigovarao hrani u vojsci? Oni koji su kod kuće najlošije jeli.

Meni je sve uvijek bilo fino, osim francuske salate. I nisam se štedjela. VOLIM PAPATI!

Pokloni?

Za mene mora. Bilo koja prigoda kada treba darivati. Pogotovo kada se dade do znanja da je to novac. Nagledala sam se uzvanika koji su poslije ponoći u špaliru čekali da uruče kovertu s lovom. Scena kao iz filma Kum. Nikada nisam darivala novac jer nisam znala koja je očekivana svota. Sigurno nije onoliko koliko mogu, a pogotovo onoliko koliko ne mogu. Nisam osjećala grižnju savjesti, već lupajući glavom od zid smislila rješenje. Povratna informacija na poklon gotovo uvijek je bila izvrsna. Treba samo malo mašte.

Moj najdraži dobiveni poklon prilikom udaje je od moje sestre. Kada sam se ja udavala, ona je slavila maturu. Krasno se poklopilo da sudjeluje sa svoje dvije prijateljica na našem slavlju i produži na maturalno. Rasplakala me s poklonom koji i sada gledam. Stoji na mjestu i gledam ga kada se dižem, kada liježem, kada sam za pisaćim stolom … Poklonila mi je kaširanu ginjol lutku rađenu još u vrtiću. Nasmiješeni i smiješan pajac . Kao da je znala da je brak od svih ozbiljnih stvari – najsmješniji.

Moji spremajući se za jučerašnje svatove našli su se na muci jer je dano do znanja da se očekuje novac. Pustila sam ih da se peku na laganoj vatri znajući da ga nemaju onoliko koliko se očekuje. Uopće ga nemaju. Više ih nisam mogla gledati izbezumljene, pozvala i pitala što su riješili?

Šutjeli su.

„Znate li vi koja je svrha toga slavlja?“

Šutjeli su.

„Svrha je da dvoje ljudi pred zakonom i Bogom započnu zajednički život. Da se ožene! Evo vam ove dvije krasne stvari koje sam dobila od sestre, lijepo zamotajte uz mali cvjetni aranžman.“

Danas su otišli na ručak s mladencima i obitelji. Javljeno mi je da im se poklon izuzetno sviđa.

Seko preporučam se.

„Ja sam Đelo Hadžiselimović“ i volim dokumentarce“ su riječi koje volim čuti kao najavu novih. Obožavam dokumentarce koje je on odabrao i nosim majicu s natpisom - ODABRAO ĐELO HADŽISELIMOVIĆ.

Gledam na TV-u i druge programe s dokumentarnim filmovima.

Mnogi su me impresionirali, a najviše o Kini.

To je zemlja čije je pismo sustav znakova čija su specifičnost kvadratičnost. Ima ih oko 49000, ali je dovoljno poznavati 3000 – 4000 za komuniciranje. Pismo ima vrlo uredan raspored pisanja kako po horizontali, tako i po vertikali. Čita se s lijeva na desno.

Kod nas je sustav ocjenjivanja u školama od 1 do 5. Zanima me koliko učenik u Kini mora naučiti znakova a da bi po našem „zaradio“ peticu?

Dojmljiv mi je bio dokumentarac - Put čaja. Uzgajao se, brao, tovario na konje i u koloni bi krenuli na put do mjesta gdje se trgovalo. Put tamo i natrag trajao je dvije godine.

Dobila sam na poklon kineski čajnik, šalice, čaj i upute kako se priprema. Čajnik je vrlo mali. U njega se do vrha natisne lišće čaja, prelije toplom vodom, ostavi da neko vrijeme pokriven odstoji i onda se nalijeva u isto tako minijaturne šalice. I polako ispija. Srk po srk.

Pozvali smo prijatelje na degustaciju. Sudarale su nam se glave pri nadgledanju rituala pripreme, a nakon nekoga vremena prionuli smo ritualu ispijanja. Ja sam svoj strusila odmah kao sva pića, a ostali su pijuckali po regulama. Značajno su klimali glavama, zagledavali u šalice, gledali boju, mirisali, kotrljali taj mali srk preko svoji senzornih ćelija na jeziku i nepcu, konačno progutali i uzdisali.

Ja inače ne volim čajeve. Baš kada sam morala, skuhala sam, našodrala limuna i šečera i pila ga. Ja njega, on mene. Kažnjena sam. Već nekoliko godina moram piti NAJMANJE dvije litre čaja. Ne vina. ČAJA! U rasponu od uvinog do zelenog, pa obrnuto.

Opet dokumentarac . O akupunkturi. Tradicionalna medicinska praksa u Kini nastala u 1. tisućljeću prije Krista. Zanimljivo. Osim ako se s time počne baviti netko vama blizak, kao Moj čovjek i budete pokusni kunić. Saznati ćete što su bile Kristove muke. Toliko. Još sam traumatizirana.

Danas u Zagrebu nema puno dućana s kineskom robom. Nekada je bilo. Čak sam otišla u jedan. Prodavačice su bile dvije bliznakinje iz Kine. Nismo se baš mogle sporazumjeti pa su zovnule mamu. Izgleda da je mama bila zauzeta i došla je treća sestra. Ista kao one dvije. Onda su zvale tatu. Izgledao je kao da im je brat. Potaknuti njihovim nadglasavanjem pojavila se iz skladišta čitavo stanovništvo neke kineske pokrajine . Gledala sam (jasno na TV-u)arheološko nalazište vojnika od terakote u prirodnoj veličini koji su čuvali grobnicu prvoga kineskog cara Qin Shihuanga. Iskopano ih je oko 8000 i nema dva ista lica. U dućanu ih je bilo više i meni su svi bili isti. I za razliku od spomenutih vojnika ovi koje sam pokušala razaznati djelovali su miroljubivo.

Nisam ništa kupila.

Ispratili su me s riječima:

„Zai Đian!“

Pukle su mi dvije keramičke figurice. Ne dio onih vojnika. Otišla sam u dućan kako bih kupila neko ljepilo da ih slijepim.

„Dobar dan! Trebala bi nešto popu garamicina, cijanida …“

„Nekoga mislite ubiti?“ pitao je prodavač.

„Trebam slijepiti neku keramiku.“

„Nemamo cyanofixa. Zapamtite – cyanofix. Imamo kvalitetno kinesko ljepilo.“

Kupila sam, došla kući, malo se odmorila i uzela tubu tog nečega. Tražila sam što piše na uputama . Pisalo je nešto sa onim od 49000 znakova. Uspjelo mi je otvoriti malu tubu (kaj je kod njih sve malo?), pripremila sam figurice i iznenađenje. Ljepilo se razlilo po mojim prstima!!! Automatski sam uzela prostrte novine da se obrišem. Kak su se zalijepile. Nisam znala što dalje već sam samo raširila prste da se ne slijepe. U toj pozi me zateklo Milo moje.

„Pa što to radiš?“

„Dekupaž!“

„Sjećam se. Mi smo to radili u vrtiću.“

To je bilo prije nekoliko dana. Figurice nisam slijepila. Ruke ribam, ali se ovo đubre od novina drži. Nešto sam uspjela sastrugati što pranjem toplom vodom, pa hladnom, pa mlakom, žičanom četkom, razređivačem … ali na dlanovima se uporno drže vijesti iz Lijepe naše. Ono s akupunkturom je bilo lakše nego ovo što čitam hoću – neću, brišem stražnjicu …

Bap Či Lian XI!

DA NAN KRIVO NE PRESUDE

Ča san svome kraju bliži,

Ostaju mi samo friži,

Ostaje mi duša gola,

Srce moje puno bola.

A tija bi da sve stane,

Mora ova da prestane,

Da mi tilo puste friži,

Da lipota sad ne biži.

Da mi duša puna bude,

Da me iz sna ne probude,

Da mi srce kuca jače,

Nek' od bola ono plače.

Neka plače srce moje,

Al' bez suza, ka i tvoje.

Možda jednom i to bude,

Da nan krivo ne presude.

Autor: ANTER

U ovim godina zdravlje baš nije kako bi željeli. Kod mene već dugo. Imam „svoga“ doktora koji me vodi. Malo sam markirala. Ipak smo se otišla do njega, napisao mi je koje preglede trebam obaviti što i jesam.

„Nemojte na šalteru tražiti termin, jer je sve zauzeto ni sam ne znam do kada, već dođite pri kraju rada ambulante, pa ćemo sve obaviti.“

Došla sam, sjela i čekam. Koja gužva? No to je uobičajeno. Radi se 100 na sat i treba imati strpljenja. To što nisam obavila pripisujem tome što sam na stolici zaspala i možda me liječnik nije htio buditi.

Pa drugi termin. Ipak se javim na šalter i kažu mi da „moga“ doktora nema.

Slijedeći tjedan nisam mogla ići, ali onaj iza pojavila sam se. Šalter i opet ga nema.

Opet ja u ambulantu, ali ranom zorom. Prva. Knjigica, čitanje i naiđe medicinska sestra s odjela.

„Pa gdje ste vi?“

„Evo pokušavam doći do doktora.“

„Zar ne znate? On je slomio ruku.“

Još smo malo pročavrljale i pravac kući.

„Što sada? Hm … hm …“

Onda su moji zaredali, a i ja došla na red s nekim prehladama, kašljanjem … i kada se sve smirilo odlučila sam nazvati liječnika kući. Ne volim to, nije mi ugodno tim više što se javljala supruga. Imala je razumijevanja i strpljenja na nekoliko mojih poziva. Konačno smo se čuli.

„Znate kaj? Ja ne znam kada ću doći raditi, ali ću vas preporučiti kolegi. Moram s njime kontaktirati i javiti ću vam kada da mu se javite.“

Promptno:

„Sutra ga nazovite u 9 h na II odjel.“

To je danas.

Nazvala sam i netko mi veli da je u sobi za intezivnu skrb i neka nazovem kasnije. Kasnije mi je neki drugi glas na centrali rekao da ne postoji nikakav II odjel i prekinuo vezu. Opet sam zvala i dobila 4 broja gdje onoga kojega tražim mogu dobiti.

„Ginekologija! Izvolite?“

Prekinula sam jer ta bolnica uopće nema ginekologiju.

Onda sam dobila ambulantu koja radi petkom. Pa druga dva, ali tu se nitko nije javljao.

Sve u svemu jutro sam provela za telefonom, ništa nisam obavila i pokušati ću sutra.

Između telefoniranja mi je negdje kroz maglu došlo kako sam pročitala da bi prosječan čovjek došao do predsjednika USA, treba ciljano kontaktirati 5 osoba. Nazove se jedan koji ima veze s tom zemljom, pa on nazove nekoga poznatoga koji je bliže barem Kongresu … a peti bi bio veza u ovom slučaju s gosponom Obamom.

Nazvala sam Sunce mamino:

„Sinek imaš li ti kakve veze s onim Peterom iz Amerike?“

„Tako. Izmijenimo čestitke za blagdane.“

„A imaš ti njegov broj telefona?“

„Imam neki, ako je još važeći.“

„Daj mi ga!“

„Mama …“

„Nemoj mi mamakati, već mi daj broj!“

Dao mi je.

Kada sam već toliko potrošila ne telefon onda ću si priuštiti i poziv u USA.

Nije se javila tajnica, već osobno Peter. Koliko ja znam engleski, toliko on zna hrvatski. Shvatio je da želim razgovarati s predsjednikom SAD-a i dao mi broj s uputom kada prima takve pozive.

„Bye, bye“ pozdravim.

„Bok!“ odzdravio je.

U međuvremenu sam pokušavala dobiti liječnika kojem sam preporučena. Bar sam saznala da operira, još operira, vjerojatno i sada.

Predah sam iskoristila da nazovem Obamu. Tajnica me spojila bez problema. Koliko ja znam engleski, toliko on zna vjerojatno ne baš hrvatski, ali nešto zna. Ima nešto u onoj teoriji, jer su mi trebala samo 2 koraka da dođem do njega.

Baš smo se napričali.

Ohrabrena sam da će mi biti dovoljna isto 2 koraka kako bi sutra došla do „novoga“ liječnika. I sada na kraju razmišljam: dovoljno nažalost imam iskustva da znam koliko se u bolnici radi. Zaista.

A gospon Obama? Da li on tako puno radi?

Držite mi fige! Iz više razloga.

Bye! Bye!

Sjećam se pomicanja sata dok sam s Mojim čovjekom dijelila dobro i zlo. Spomenuta radnja je u našem slučaju bila više zlo nego dobro, uz obaveznu sveopću konfuziju.

On bi došao s posla u večernje sate i ja bih ga obavijestila da sam da sam uru u kuhinji već pomaknula 1 sat unaprijed.

„Ne! Treba jedan sat unazad.“

Ja to ne bih učinila, jer sam znala da će on.

I na svom mobitelu sam pomakla sat unaprijed.

Ujutro sam se digla, ušla u kuhinju i na uri je 8.30. Tako piše, a ustvari je bilo 8.10, jer smo imali pomaknut sat 20 minuta ranije kako bi izbjegli kašnjenja.

Glavno da sam ja spavala 1 sat dulje koliko sam shvatila.

Pogledam na mobitel, tamo je 9.40., jer i na njemu imam 20 minuta više, da kasnim manje.

Zašto je u kuhinji 30 minuta, a na mobitelu 40 minuta?

Više nisam bila sigurna da li sam na mobitelu išta mijenjala, ni da li je Moj čovjek na kuhinjskom satu namjestio pravo vrijeme???

Nema Njega, jer je ranom zorom išao na plivanje, što je značilo da je puno manje sati nego što kod nas pokazuje.

Onda bih skužila da nema psa kojega izvodi na pišanje prije plivanja, a to znači da je više, nego manje sati nego što sam mislila.

Pazite sad ovo: otvorim NOVU TV: 7.20, OTV: 8.19, RTL: 7.21 … pas mater … Otvorim CNN. Tek je kod njih vremenski sve poremećeno.

Vratio se Moj čovjek s pesom.

„Da li si vratio uru kako si rekao da treba?“

„Jesam, ali samo 1 sat i 10 minuta naprijed, jer je 20 pretjerano da se izbjegne kašnjenje.“

„Kako mu kazati da je trebalo vratiti 2 sata unazad, kada sam ja pomakla 1 unaprijed?“ razmišljam.

Pogledam na kompjuteru vrijeme i 7.30 je već. Možda je to točno?

U kuhinji sam uru pomakla još 1 sat unazad i dodala 10 minuta, da bude 20 kao što smo navikli.

Mislila sam na mobitel i njegov sat vratiti 2 unazad.

Gledam na kompjuteru: 8.40., na mobitelu 11.01 jer ga još nisam narihtala, a u kuhinji 9.10.

Vjerojatno je Moj čovjek dodao onih 10 minuta da bude više kako ne bi kasnili, a ja sam to već dodala, znači u kuhinji je 30 minuta unaprijed???

Nije to bilo samo s pomicanjem sata.

„Da li smo mi bili disfunkcionalna obitelj? Imaju li naša djeca posljedice?“ sada mozgam.

Nema veze, glavno da sam ja spavala 1 sat duže koliko sam shvatila.

Ipak, koja je to budala izmislila?

Sistemom – uradi sam, ne znam da li se mogu baš pohvaliti.

Znam ispeći izvrstan kruh. Na to sam ponosna.

Kao djevojka sama sam si šivala. Kada sam si sašila pelerinu bila sam izložena dobacivanju na ulici, a vrlo brzo je postala modni hit. Suknju bih od krojenja do gumba kojim se kopča na leđima napravila za jednu večer. Igrajući se s tkaninom sašila sam kotulu na kojoj sam izbjegla tradicionalni struk i išla je od bokova pa niže. Opet dobacivanja na ulici, među prijateljicama zakon, a nakon nekoliko desetljeće postala je također modni hit. Sjećam se zadnje sašivene suknje. Pepita materijal. Nisam imala niti jedan gumb, pa sam stavila „čičak“. Crna duga tunika, ta pepita suknja, crne neprozirne čarape i crne cipele. Ta kombinacija mi se strašno sviđala. Još više se sviđala grupi muškaraca koji su sjedili za stolom i naručili kilu – kilu (litra vina i litra mineralne). Zakoračila sam iza šanka da im to stavila na stol. Kako je ta muška šovinistička đubrad razrogačila oči? A kako sam tek ja razrogačila? Nisam osjetila da je „čičak“ popustio, suknja spuznula na pod i našla sam se pred muškim žirijem u crnim cipelama, čarapama i crnoj duljoj tunici. Ne bi o komentarima, ali danas takve kreacije viđam na ženskoj čeljadi bez obzira na godine.

Umijeće je pravilno promijeniti ciferšlus. Pogotovo na trapericama. To znam.

Izgleda da ipak sistemom -uradi sam ponešto znam.

Moj čovjek je bio izuzetno nadaren za kojekakve poslove van njegovog zanimanja. Tumplao je cipele (nekada se to radilo), tapecirao namještaj, kuhao vrhunski, nažveglao se sistemom – uradi si sam … pa sam mu kao poklon kupila knjigu – Majstor u kući. Zahvaljujući toj knjizi po uputama se upustio u renoviranje antikne komode. Nakon ne znam koliko premaza sa šel lakom odjurio je na poslovni put. Kada sam se otrijeznila od toga laka, iskoristila njegovu odsutnost i dala ju na uređenje susjedu čije je to zanimanje. Pri povratku je ponosno rekao:

„Baš sam ju zrihtal kak treba“ rekao je Moj čovjek. I majstor dan prije kada sam ju odvozila.

Sunce mamino je vrlo rano počelo intervenirati po kući – uradi sam. Znao je. To je bilo u njegovom genetskom kodu. Mada ne znam po kome. Šivao je i šiva, kuhanje, peglanje do savršenstva, pospremanje kuće vrhunski, prekrojiti stari regal u novi i prefarbati ga … primjećivala sam da mu to izuzetno uspijeva, a uvjerila se kada je počeo živjeti odvojeno.

Milo moje? Kada je ustanovila da ima dvije lijeve ruke (tako tumačim, jer ne znam što bi drugo bilo) odustala je od svih pokušaja – uradi sam, jer se sve napravi samo.

Najdraži zet na svijetu? Puno toga zna. Od balkona izgledom mjesečeve površine napravio je solidno poljoprivredno dobro. Peršina je bilo i za dijeliti. Urod od specijalne vrste jagoda koje daju plod od svibnja do listopada je bio ipak uvjetovan vremenskim prilikama. Kako koji mjesec, no u prosjeku 3-4 jagode. Slično je bilo i sa paradajzom. Mislila sam da su to one male rajčice što rastu po nekoliko na jednoj stabljici. Objasnio mi je da nisu te, već je donio sve od svojih iz Slavonije gdje je većina teška pola kile. Upravo je bio toliki njegov urod na balkonu. Salatu smo jeli čitavu godinu. Protumačio mi je. Nije važno koliko ima ploda, već zanimacija kao takva. Veli da ide u ribolov i nije mu važno da li će što upecati. Važno mu je da sjedne, baci štap i ima mira. Lijepo je to rekao i ima pravo.

Usput, upecao je moju kćer . Jedino što se ona ne zove Vanda.

Još toga zna. Raspadnute japanke je popravio selotejpom. Mislim da su nestale prilikom selidbe. Pipa u kuhinji nam je procurila tjedan dana prije nego što ćemo otići u drugi stan. Prvo je pokušao promijeniti gumicu ali nije odgovarala. Popravio ju je sa selotejpom. Istina da sam potajice zatvarala ventil na zidu i sve je otišlo dovraga dan prije nego što smo napustili stan. Voli crtati. Ne troši na okvire, već je svoje slike pričvrstio na zid selotejpom. Sve oštre bridove je zaštitio kako se ET ne bi ozlijedio. Selotejpom. Da ne znam gdje je bio na ratištu, bila bi uvjerena da nešto ima s takozvanom akcijom selotejp.

Uradi sam – mnogi su izbjegli trošak, mnogi to vole,mnogi su barem pokušajem pokazali da nisu ljudi gljive, mnogi to znaju …

Ipak treba paziti.

Kada je Moj čovjek renovirao antiknu komodu razređivač mu je špricnuo u oko. Završili smo na Hitnoj. Liječnik mu pružao pomoć i komentirao:

„To je sistem – uradi sam.“

„Kako znate?“

„Puno imamo pacijenata koji se bave kućnom radinošću.“

Normalno da ima. Ljudi sjede na poslu, padnu sa običnog stolca i ozljede se.

Kada nešto treba popraviti ili napraviti pokušajte, probajte, uživajte … do majstora uvijek stignete.

Čitam i ne vjerujem:

EU je Hrvatskoj dala iz svojih fondova 143 tisuća eura kako bi se u slijedeće dvije godine unaprijedila evakuaciju, sustav protokola za kontaminaciju i upravljanja prometom u slučaju da Krško doživi tragediju Fukushime.

Dalje piše kako prvi krug evakuacije obuhvaća krug od tri kilometra od izvora radijacije, drugi krug deset, a treći 25 kilometara i taj zadnji prelazi na područje Hrvatske.

Gradski ured za upravljanje u kriznim situacijama, a vodi ga Pavle Kalinić u istom tekstu zaključio je:

„Atomska skloništa nisu održavana. Problemi su i nedefinirani imovinsko-pravni odnosi. Ne zna se da li pripadaju Gradu, državi ili je pak za njih odgovorno vijeće stanara zgrade u kojoj se nalaze. Početkom 90-tih u zagrebačka atomska skloništa moglo se smjestiti tek sedam posto stanovništva. Stoga se radi na tome da se podzemne garaže prilagode mogućoj potrebi te da se u slučaju nuklearne nesreće pretvore u atomska skloništa. Trebalo bi staviti novi ventilaciju, sanitarne čvorove i vrata. Nažalost postojeća atomska skloništa su neadekvatna, filteri nisu mijenjani, a mnoga su i opljačkana.“

Naš ljubljeni, vrijedni i pametni gradonačelnik ne skriva zadovoljstvo projektom i činjenicom da je financiran sredstvima EU i smatra da kao prvi susjedi na nepredvidljivu havariju možemo reagirati na vrijeme i spasiti ljudske živote.

Slovenski ministar za zaštitu okoliša poručio je kako ovaj projekt (dobili su 383 tisuće eura od EU) znači nadogradnju sadašnjeg sustava koji bi trebao podignuti razinu sigurnosti. Za sada je zadovoljavajuća.

Slažem se da treba poraditi na sigurnosti nuklearne elektrane. Pogotovo ako je na trusnom području, što – je.

Ne znam da postoji nekoliko štampanih listova što u slučaju takve havarije uraditi.

Radijacija nije vidljiva, nema miris, rasprši se u atmosferi, a to znači da će kišom pasti na zemlju i kontaminirati tlo, vodu i usjeve.

Sretna sam da je za sada razina sigurnosti zadovoljavajuća, ali kakve smo mi sreće, jednog dana baš tako neće biti. Zahvaljujući dobivenim novčekima srediti će se evakuacija i upravljanje prometom. To će se poklopiti s podizanjem razine mora. Ugrožene radijacijom će raspršiti diljem Lijepe naše. Potopljenom obalom morati će se ugorženo stanovništvo zahvaljujući unaprijeđenoj evakuaciji i upravljanjem prometom također raspršiti diljem Lijepe naše. Nekako imam dojam da ćemo se sresti u Lici. Zaključak? Tko god može neka kupi drvenu bajticu u tom danas rijetko naseljenom kraju i neka obavezno sredi imovinsko-pravne odnose. Barem tamo, kada se u Zagrebu „ne može“.

Da nastavim ili da vas do kraja deprimiram?

Odustajem.

Još da spomenem što ću ja.

Preko puta imam atomsko sklonište. Ako nema vrata, donijeti ću svoja iz šupe. Ona starinska rađena od letvica. Tako da se vidi i van i unutra. Isto tako stignem organizirati nekoliko poduzetnih susjeda koji će na brzaka očistiti u istoj zgradi veliki dućan i sve prenijeti u nekoliko katova niže u zemlji. Kroz to vrijeme ću stići trknuti doma po igrače karte i nazvati pročelnika Gradskog ureda za upravljanje u kriznim situacijama koji se upravo smjestio u 1458 kvadratnih prostora u podrumu i prizemlju, jer zgradi u kojoj je bio prijeti urušavanje. A ako itko zna da će se nešto urušiti, to je on. Pozvati ću ga da nam se priključi. Pričekati ćemo cca 48.000 godina da se radijacija relativno smanji, a 600.000 godina do 3 tisućljeća (više ili manje) izaći ćemo van.

Pozdravljam vas i idem udahnuti zrak.

U veži (što bi po zagrebački rekli – haustoru) imamo na zidu Pravila o kućnom redu i do toga drveni okvir za razne obavijesti.

Nisam sigurna da je netko pomno pročitao viseća Pravila, a na predviđenom mjestu za obavijesti se nađe eventualno stavljena cedulja od Plinare s navedenim datumom i satom kada očitavaju brojila. Najčešće se ne pojave.

Kada se doselio novi stanar sa suprugom i tek rođenom bebom u dvosobno prizemlje nije bilo o njima nikakvih komentara, a najmanje tračeva. Sve dok taj stan nisu počeli temeljito uređivati. Palo bi kao slučajno nalukavanje i po koja riječ:

„Imaju para!“

Tiha i samozatajna obitelj se s useljenjem imala problem s parkiranjem auta. Svi stanari su zauzeli mjesta za svoje limene ljubimce u dvorištu već puno prije, pa je on morao plaćati parkiranje na cesti. Vjerojatno godišnjom kartom. Izmijenili smo po koju riječ i spomenuo je nemogućnost parkiranja.

„Ne znam što da vam kažem. Što god učinili dirate u osinje gnijezdo. Osobno sam za dogovor.“

Nakon dvije godine je mijenjao svoj stan za najveći u zgradi. Prekrasno ga je preuredio. Do neprepoznatljivosti od onoga kakav je bio. Izvođač radova je napravio kiks kojim je nastalo oštećenje zidova u stanu iznad njegovog i strelica je nepovratno odapeta. Razumijem da ga je njegov nadsused zbog nastale štete prijavio tamo gdje se mora. No nije bio jedini. Prijavili su ga iz dvorišne zgrade, zgrade prije, zgrade poslije … Kakav je verbalni kokošinjac nastao? Danju i veći dio noći. Moram priznati da me je sve to pomalo zlurado zabavljalo. Šteta je sanirana, stan je uređen, uselili su se i od većine stanara su na neki način bili ignorirani.

Pri susretu mi se opet žalio kako sada kada ima najveći stan, a nema pravo parkiranja. Nisam baš slegnula s ramenima, ali je tako izgledalo.

Naime ničije parkiranje u dvorištu nije stečeno pravo. To znači ako ja odem s autom, na moje mjesto može se bilo tko od stanara parkirati, kao ja po povratku na prvo slobodno ako ga ima. Da je zgrada etažirana bilo bi malo drugačije, no ne bitno.

Imali smo sastanak stanara o daljnjem uređenju zgrade. Tema nije ni spomenuta jer je susjed tražio mogućnost da i on smjesti svoj auto u dvorište.

Takvo baljezganje je bilo gore od bljuzgavice na cesti:

„Ja imam pravo jer sam tu rođena“ rekla je jedna.

„Ja sam kupio novi BMW i vani će mi ga netko ukrasti.“

„Moj tatek je tu parkirao još za vrijeme kralja Tomislava.“

Oglasila sam se:

„Ja parkiram od stojeća sedmog. Budimo malo konstruktivni i dogovorimo se. Ima načina.“

„Baš me zanima koji je to način da ovaj dojdek parkira u dvorištu?“ zapjenila se susjeda.

„Jedan od načina je da tvoj sin koji tu ne stanuje a već godinama drži neregistriranu krntiju i zauzima mjesto, dade ju odvesti na otpad.“

„Ma nemoj?“

„Ma moj!“

„Napravimo raspored tako da svaki mjesec netko od stanara parkira na cesti. To će nas zapasti u 14 mjeseci jednom“ još sam pokušala.

„Ma nemoj?“

„Ma moj!“

Okrenula sam se i otišla kući podsjetiti se aforizama Tome Bebića.

Konačno! Konačno se na oglasnoj ploči pojavio raspored kada tko iznosi tjednom na ulicu kante za smeće.

Vrlo brzo je do dodano kemijsko olovkom i potpisano.

„Ako nemam prava, nemam ni obaveze“ napisao je pogodite tko?

„Pokazao si pravo lice!“ dodano je anonimno.

Naša oglasna ploča je dobila funkciju zidnih novina.

Stavljen je raspored kada tko čisti snijeg.

„Kada nemam prava, nemam ni obaveze“ napisao je pogodite tko?

Vrlo brzo je dodano anonimno:

„Ovaj popis se nalazi kod firme gdje plaćamo pričuvu. Ukoliko netko strada kada je bio red na vama čeka vas novčana kazna.“

„To se neće dogoditi na vašu žalost“ potpisano od pogodite koga?

Jučer je osvanula anonimno, pisano velikim slovima i rukom. Doslovce prenosim:

„Kretenu primvti. Lažeš smeće u kantu. A moj muž ju vleće van. Rađe odgoji onu derište od dva leta da pozdrvlja susede. Kaj si ti misliš tko si ti. Bezbranik koji je unjeo razdor među mirne i drge ljude. Sram te neka bu.“

Vrlo brzo, potpisano i stavljeno na zidne novine:

„Dok se dogovorite gdje mogu parkirati, poradite na pismenosti. Za sada lijepo molim ne spominjite moje dijete.“

Jutros je osvanula nova cedulja, ali sam žurila i zaboravila naočale. Šteta. S druge strane neka se naše zidne novine proširuju. Pročitati ću kada bude manje hladno. Laažeeem! Idem odmah. Nema šanse da propustim idilu međuljudskih odnosa u naše dvije kuće koja me zabavlja. Može netko sve poskidati i baciti. To bi mi kao uveseljavanje bio veliki gubitak.

Čini mi se da su aforizmi Tome Bebića ipak poznati. Napisano je, potpisano i stavljeno:

„Kada si pomislio da treba popustiti, već si doživio poraz.“

Znači ne vrijedi ona: „Pametniji popušta.“ Te krilatice su se držali dinosaurusi i skupo ih je to koštalo: izumrli su - napisao je Toma, jedna od najoriginalnijih osoba domaće umjetničke scene.

Donijela sam odluku zahvaljujući aforizmu spomenutog:

„Ako želite da vas ljudi zamrze, napravite nešto vrijedno.“

Učiniti ću nešto vrijedno kao moja dva poznanika. Pozvati ću vatrogasnu službu koja će ustanoviti da zbog parkiranih auta, a ne daj Bože požara, vatrogasci ne mogu ništa poduzeti. I je tako. Vatrogasci će poslati befel kojim se svi auti moraju maknuti. Kršenje naloga podliježe prekršaju i novčanoj kazni.

Završavam s naslovom zbirke aforizama Tome Bebića: VOLITE SE LJUDOŽDERI

Ove dane sam sređivala fotografije. Koliko god se trudila taj posao nikada ne može biti gotov.

Prva moja fotografija je odmah po rođenju u maminom naručju. Gledam mamu kako je bila lijepa. Prelijepa. Mene se zapravo jedva vidi. Svejedno. To smo nas dvije.

Slijedeća moja fotografija u dobi jedne godine je objavljena u novinama gdje sjedim na vagi u nekoj medicinskoj ustanovi, pridržava me časna sestra i piše:

„Najzdravije dijete Zagreba!“

Što se vidi? Buda! Sva zalivena salom i debela jer je to bilo vrijeme kada je TBC bila opasna bolest, a debljina je bila znak zdravlja.

Još sam našla po koju svoju fotografiju i sve su snimljene u „Foto Ignac“ studiju u Ilici nedaleko Frankopanske ulice. Čak se sjećam kako me je posjeo na okrugli stolac koji se mogao okretati, pa bi mi rukom podigao bradu, pa otišao do fotoaparata na nogarima i prebacio crnu krpu preko glave, pa rekao da ovlažim usne, pa opet došao do mene i malo zarotirao stolac, pa natrag pod krpu, pa smiješak i tako nekoliko puta. Na njegov upit mama bi mu rekla kakvu pozadinu da stavi. Sistemom roletne spuštao bi iza mušterije motive cvijeća, jelene, pejzaže … Na slike se čekalo. Jedva bih dočekala taj dan i drhtavim rukama od uzbuđenja otvarala bijelu papirnatu vrećicu kako bih se vidjela ovjekovječena. Ne znam zašto ali nisam baš bila oduševljena. Danas jesam.

Došlo je vrijeme kada bih bila pred kućom gdje sam stanovala i viđala nedjeljom meni presretne parove gdje mama drži za ruku dijete, a tata oko vrata ima fotoaparat u kožnoj futroli i tranzistor koji je treštao s prijenosom nogometne utakmice. Mi ga nismo imali. Fotoaparat.

Slike s pričesti i krizme. U doba prvopričesnice su imale bijele haljine duge do poda i vjenčićem na glavi. Najčešće sve sašiveno po mjeri. Ja sam sve dobila od mamine sestre iz Njemačke. Čak i svijeću sa stakalcem pri dnu kako vosak ne bi kapao po ruci. Konačno da sam odskakala od drugih. Poslije obadva sakramenta su me slikali pred crkvom, pa u nekom zelenilu gdje sam sjedila raširene bijele haljine i za svaki slučaj su me odveli u „Foto Ignac“ ako one prije snimljene nisu uspjele.

Fotografija na kojoj smo moj otac, sestra i ja. Snimljene su na ulasku u Maksimir zahvaljujući čovjeku s fotoaparatom i postavljenoj „reklami“ – Foto moment i njegovim uzvikivanjem:

„Schnell fotografije – jefino!“

Gledam sliku snimljenu na Gupčevoj zvijezdi u dobi nekih mojih 13 godina. Moja sestra, prijateljica Nada i ja. Ne sjećam se zašto sam bila ljuta, ali i danas tu ljutnju osjećam i uzruja me. Neobično. Nada prelijepa, moja sestra slatka s maminim pokušajem da joj obuzda nevjerojatno gustu kosu i ja s takvim pogledom da bi ju trebalo pokazivati najtežim sumnjivim zločincima. Odmah bi sve priznali.

Konačno se u našoj kući pojavio fotoaparat. Nemam puno fotografija jer su filmovi bili skupi, razvijanje također , no postoje po neke ovjekovječene uspomene.

Gledam slike iz djevojaštva. Na jednoj nekoliko mojih prijatelja esperantista i ja, a na poleđini piše – Cesargrad, 1965. Kao da je jučer bilo.

Fotografija s Velebitašima na Kamniku pod snijegom do koljena. Žliga koji je konačno izdao knjigu „Stari Zagreb – Od vugla do vugla“, Dubravko koji je otišao u Kanadu i vrlo često me nazove, nažalost pokojni Jerko, pa još neki, ja i moj budući. Nije me niti primijetio da postojim, niti mi se sviđao. Godina – 1963. Kako me je mama uopće pustila da idem na to planinarenje? Zato što su to bili Velebitaši. Interesantno je da ja tu sliku nisam ni imala. Kada sam ju našla među fotografijama moga zakonitoga iznenađenju nije bilom kraja. Pitala sam ga:

„Tko je ova ženska ovdje?“ i pokazala sebe.

„Neki curičak. Pojma nemam.“

„Gledaj ju i gledaj mene.“

„Booožeee!“

Slike s maturalca. Mladost, smijeh, ludovanje … Jedino me čudi što smo mi bili isključivo ženski razred, a na slikama momaka oko nas … Od kuda oni?

Fotografije s vjenčanja. Nema ih previše. Najdraža mi je gdje kod dugačkog stola stojimo tada već koji sat moj zakoniti, malo dalje moja mama i nedaleko ja. Tko je najljepši? Moja mama!

Rođenjem djece fotoaparat je bio stalno spreman i na dosegu ruke. Guza s lijeve strane, guza s desne strane, kada spavaju, kada su budni, kada papaju, kada piju, kada bljucnu, puzanja, prvi koraci, ljetovanja, izleti, tužni, veseli, bezbrižni, plačni … i tako dok do odrastanja. Tih slika imam najviše.

Snimali smo obiteljske ručkove, Božiće, Uskrse … Gledam ih i sjećam se mirisa hrane, nečijeg uzdaha, razgovora ...

Prolaze mi kroz ruku fotografije druženja s prijateljima. Na jednoj se svi nešto smiju. Točno se sjećam razloga njihovog smijeha. Držim sliku gdje smo se skupili na večeri. Neki gledaju u jednom pravcu na pod, a neki su se morali podići da bi isto vidjeli. Jedino se ne vidi što je bilo toliko interesantno. I toga se sjećam. Sunce mamino je dopuzalo iz svoje sobe i tražilo:

„Ba!“

Ba je značilo da je žedan.

Prije nekoga vremena sam dobila fotografiju moga djeda i bake po ocu. Sjećam ih se, ali pred očima nisam imala njihov lik. Hvala Đuki što mi ju je dao. Sada osjećam toplinu pod tuhicom i gledanje zidova oslikanih cvijećem. Sada čujem jutarnje buđenje slavonskoga dvorišta. Škripu prilikom vađenja vode iz bunara. Bakin glas:

„Šic kuge mačke!“

Postoji jedna fotografija koja mi ništa nije značila. Moj svekar kojega nisam upoznala drži u naručju tek rođenu kćer Nadu u spavaćoj sobi i vide se dva ormara. Na poleđini slike piše – Karlovac 1922. Svojoj šogorici Nadi sam ponudila tu sliku. Samo je odmahnula rukom. Zadržala sam ju.

Udajom i dolaskom u kuću Moga čovjeka u hodniku su bila spomenuta ta dva ormara. Nikada ih nisam otvarala, ali sam predložila svekrvi da mali uredimo taj hodnik.

„Ćerce ali ja nisam vidjela ljepši.“

Toliko je to iskreno rekla da joj nikada više za njenog života nisam spominjala prostoriju na čijem je podu bio linoleum, visjela lampa sa metalnim širmom i nešto za odlaganje kaputa. Puno je vremena prošlo dok smo ga zrihtali po svome. Ormari su otišli na tavan.

Oženilo se Sunce mamino. Lijepo su on i žena uredili stan. Jako lijepo. No nisu imali ormare. Na moj užas sin je zatražio ona dva sa tavana. Uzeo ih je, iskoristio ljetno vrijeme i u vrtu kuće ih renovirao sistemom – uradi sam. Na milimetar su sjeli u spavaću sobu.

„To su ona dva grozna ormara?“ nisam vjerovala.

„Što kažeš?“

„Imaš zlatne ruke. Predivni su.“

„A pogledaj ovo“ i pokaže mi dno jedne ladice.

Nevještim rukopisom olovkom je pisalo – Nada, a dodano vještijim – 1929.

Nada će u ožujku napuniti 90 godina. Sve zna i drži pod kontrolom.

Hvala joj što nije htjela uzeti fotografiju gdje ju otac drži u naručju na čijoj poleđini piše – Karlovac 1922.

Sunce mamino ju drži u toj ladici.