SLIKE SVOJE LJUBIM

Ove dane sam sređivala fotografije. Koliko god se trudila taj posao nikada ne može biti gotov.

Prva moja fotografija je odmah po rođenju u maminom naručju. Gledam mamu kako je bila lijepa. Prelijepa. Mene se zapravo jedva vidi. Svejedno. To smo nas dvije.

Slijedeća moja fotografija u dobi jedne godine je objavljena u novinama gdje sjedim na vagi u nekoj medicinskoj ustanovi, pridržava me časna sestra i piše:

„Najzdravije dijete Zagreba!“

Što se vidi? Buda! Sva zalivena salom i debela jer je to bilo vrijeme kada je TBC bila opasna bolest, a debljina je bila znak zdravlja.

Još sam našla po koju svoju fotografiju i sve su snimljene u „Foto Ignac“ studiju u Ilici nedaleko Frankopanske ulice. Čak se sjećam kako me je posjeo na okrugli stolac koji se mogao okretati, pa bi mi rukom podigao bradu, pa otišao do fotoaparata na nogarima i prebacio crnu krpu preko glave, pa rekao da ovlažim usne, pa opet došao do mene i malo zarotirao stolac, pa natrag pod krpu, pa smiješak i tako nekoliko puta. Na njegov upit mama bi mu rekla kakvu pozadinu da stavi. Sistemom roletne spuštao bi iza mušterije motive cvijeća, jelene, pejzaže … Na slike se čekalo. Jedva bih dočekala taj dan i drhtavim rukama od uzbuđenja otvarala bijelu papirnatu vrećicu kako bih se vidjela ovjekovječena. Ne znam zašto ali nisam baš bila oduševljena. Danas jesam.

Došlo je vrijeme kada bih bila pred kućom gdje sam stanovala i viđala nedjeljom meni presretne parove gdje mama drži za ruku dijete, a tata oko vrata ima fotoaparat u kožnoj futroli i tranzistor koji je treštao s prijenosom nogometne utakmice. Mi ga nismo imali. Fotoaparat.

Slike s pričesti i krizme. U doba prvopričesnice su imale bijele haljine duge do poda i vjenčićem na glavi. Najčešće sve sašiveno po mjeri. Ja sam sve dobila od mamine sestre iz Njemačke. Čak i svijeću sa stakalcem pri dnu kako vosak ne bi kapao po ruci. Konačno da sam odskakala od drugih. Poslije obadva sakramenta su me slikali pred crkvom, pa u nekom zelenilu gdje sam sjedila raširene bijele haljine i za svaki slučaj su me odveli u „Foto Ignac“ ako one prije snimljene nisu uspjele.

Fotografija na kojoj smo moj otac, sestra i ja. Snimljene su na ulasku u Maksimir zahvaljujući čovjeku s fotoaparatom i postavljenoj „reklami“ – Foto moment i njegovim uzvikivanjem:

„Schnell fotografije – jefino!“

Gledam sliku snimljenu na Gupčevoj zvijezdi u dobi nekih mojih 13 godina. Moja sestra, prijateljica Nada i ja. Ne sjećam se zašto sam bila ljuta, ali i danas tu ljutnju osjećam i uzruja me. Neobično. Nada prelijepa, moja sestra slatka s maminim pokušajem da joj obuzda nevjerojatno gustu kosu i ja s takvim pogledom da bi ju trebalo pokazivati najtežim sumnjivim zločincima. Odmah bi sve priznali.

Konačno se u našoj kući pojavio fotoaparat. Nemam puno fotografija jer su filmovi bili skupi, razvijanje također , no postoje po neke ovjekovječene uspomene.

Gledam slike iz djevojaštva. Na jednoj nekoliko mojih prijatelja esperantista i ja, a na poleđini piše – Cesargrad, 1965. Kao da je jučer bilo.

Fotografija s Velebitašima na Kamniku pod snijegom do koljena. Žliga koji je konačno izdao knjigu „Stari Zagreb – Od vugla do vugla“, Dubravko koji je otišao u Kanadu i vrlo često me nazove, nažalost pokojni Jerko, pa još neki, ja i moj budući. Nije me niti primijetio da postojim, niti mi se sviđao. Godina – 1963. Kako me je mama uopće pustila da idem na to planinarenje? Zato što su to bili Velebitaši. Interesantno je da ja tu sliku nisam ni imala. Kada sam ju našla među fotografijama moga zakonitoga iznenađenju nije bilom kraja. Pitala sam ga:

„Tko je ova ženska ovdje?“ i pokazala sebe.

„Neki curičak. Pojma nemam.“

„Gledaj ju i gledaj mene.“

„Booožeee!“

Slike s maturalca. Mladost, smijeh, ludovanje … Jedino me čudi što smo mi bili isključivo ženski razred, a na slikama momaka oko nas … Od kuda oni?

Fotografije s vjenčanja. Nema ih previše. Najdraža mi je gdje kod dugačkog stola stojimo tada već koji sat moj zakoniti, malo dalje moja mama i nedaleko ja. Tko je najljepši? Moja mama!

Rođenjem djece fotoaparat je bio stalno spreman i na dosegu ruke. Guza s lijeve strane, guza s desne strane, kada spavaju, kada su budni, kada papaju, kada piju, kada bljucnu, puzanja, prvi koraci, ljetovanja, izleti, tužni, veseli, bezbrižni, plačni … i tako dok do odrastanja. Tih slika imam najviše.

Snimali smo obiteljske ručkove, Božiće, Uskrse … Gledam ih i sjećam se mirisa hrane, nečijeg uzdaha, razgovora ...

Prolaze mi kroz ruku fotografije druženja s prijateljima. Na jednoj se svi nešto smiju. Točno se sjećam razloga njihovog smijeha. Držim sliku gdje smo se skupili na večeri. Neki gledaju u jednom pravcu na pod, a neki su se morali podići da bi isto vidjeli. Jedino se ne vidi što je bilo toliko interesantno. I toga se sjećam. Sunce mamino je dopuzalo iz svoje sobe i tražilo:

„Ba!“

Ba je značilo da je žedan.

Prije nekoga vremena sam dobila fotografiju moga djeda i bake po ocu. Sjećam ih se, ali pred očima nisam imala njihov lik. Hvala Đuki što mi ju je dao. Sada osjećam toplinu pod tuhicom i gledanje zidova oslikanih cvijećem. Sada čujem jutarnje buđenje slavonskoga dvorišta. Škripu prilikom vađenja vode iz bunara. Bakin glas:

„Šic kuge mačke!“

Postoji jedna fotografija koja mi ništa nije značila. Moj svekar kojega nisam upoznala drži u naručju tek rođenu kćer Nadu u spavaćoj sobi i vide se dva ormara. Na poleđini slike piše – Karlovac 1922. Svojoj šogorici Nadi sam ponudila tu sliku. Samo je odmahnula rukom. Zadržala sam ju.

Udajom i dolaskom u kuću Moga čovjeka u hodniku su bila spomenuta ta dva ormara. Nikada ih nisam otvarala, ali sam predložila svekrvi da mali uredimo taj hodnik.

„Ćerce ali ja nisam vidjela ljepši.“

Toliko je to iskreno rekla da joj nikada više za njenog života nisam spominjala prostoriju na čijem je podu bio linoleum, visjela lampa sa metalnim širmom i nešto za odlaganje kaputa. Puno je vremena prošlo dok smo ga zrihtali po svome. Ormari su otišli na tavan.

Oženilo se Sunce mamino. Lijepo su on i žena uredili stan. Jako lijepo. No nisu imali ormare. Na moj užas sin je zatražio ona dva sa tavana. Uzeo ih je, iskoristio ljetno vrijeme i u vrtu kuće ih renovirao sistemom – uradi sam. Na milimetar su sjeli u spavaću sobu.

„To su ona dva grozna ormara?“ nisam vjerovala.

„Što kažeš?“

„Imaš zlatne ruke. Predivni su.“

„A pogledaj ovo“ i pokaže mi dno jedne ladice.

Nevještim rukopisom olovkom je pisalo – Nada, a dodano vještijim – 1929.

Nada će u ožujku napuniti 90 godina. Sve zna i drži pod kontrolom.

Hvala joj što nije htjela uzeti fotografiju gdje ju otac drži u naručju na čijoj poleđini piše – Karlovac 1922.

Sunce mamino ju drži u toj ladici.

ZAREDALI SUSRETI

U subotu sam otišla u meni nedaleki dućan. Ima svega. Složila sam već u glavi jelovnike za par dana unaprijed. Češljala sam police, gledala cijene, porijeklo onoga što trebam i zatekla se za okruglim pultom gdje se prodaju na različite načine pripremljene mediteranske prerađevine. Mene osobno zanima mali pakung slanih srdela. Nije veći od paketića papirnatih maramica. Moji to ne vole i taman meni za guštat. I čujem poznati glas:

„Ovo maslinovo ulje je izvrsno, ali skupo je“ govorio je supruzi.

Digla sam pogled a ono čovjek koji se već dulje vrijeme nalazi na naslovnim stranicama novina. I je skupo, ali kada je njemu skupo onda je preskupo. Ili se nešto promijenilo od njegove navodne izjave:

„Pa što je to 100.000.00 eura?“

Dok su drugi zastajali i buljili u njih, ja sam bez stavljenih slanih srdela u košaricu pošla dalje zbog ugrađenog čipa u glavi – neka institucije rade svoj posao.

U nedjelju su moji iskoristili prekrasno vrijeme za šetnju do Trga, sto mu kvrga (kako mi kažemo doma još od prošlog tisućljeća).

Unuk se oteo ocu iz ruke i potrčao prema čovjeku pružajući ruku za pozdrav vičući:

„Ivo! Ivo!“

Rukovali su se, pogladio ga je po glavi, slikali mobitelom i kada su mi to prepričavali po povratku kući lanula sam:

„Zar Ivo Robić nije umro?“

„Ma ne taj Ivo. Ovaj aktualni.“

Glavno da se dijete razveselilo. Taj Ivo i onaj na kojega sam pomislila imaju veliku poveznicu. Obojica vole muziku i probleme sa frizurom.

U toj šetnji glavnim zagrebačkim trgom se opet klinac istrgnuo iz ruke, potrčao prema čovjeku pružajući mu ruku za pozdrav vičući svojim malim znanjem govora:

„Papa! Papa!“

A božji izaslanik na zemlji na najvećoj funkciji u Hrvata mu je sav ozaren i polaskan pružio ruku na poljubac, ipak ustuknuo, rukovali su se, pogladio ga po glavi i zet ih je slikao mobitelom.

Kada su mi taj susret prepričavali lanula sam:

„Zar je bio ozaren i polaskan što ga je dijete prepoznalo?“

„Ma ne! Zbog uzvika – Papa!“

„Lijepo je kada ga dijete pozdravlja sa pa-pa, pa-pa!“

Onda je zet mahnuo rukom i uputio mi pozdrav odlazeći iz sobe:

„Pa-pa! Pa-pa!“

Svašta. Možda je mali tražio papati.

Danas sam u dućanu preko puta kuće uzela novine kako bih vidjela da li ima razloga da ih kupim, što rijetko činim. Bacila sam se u trošak zbog objavljene fotografije s jučerašnjeg referenduma.

Opet Ivo. Ne ona dvojica što vole muziku i imaju problema s frizurama, već onaj koji ima problema s institucijama koje rade svoj posao. A iza njega meni dvije bliske osobe koje ni ne znaju koliko ih volim. Sjela sam kod kuće za stol, gledala sliku i uživala kako su lijepi. Ovi moji. On kao meni dragi filmski glumac, a ona od rođenja pa do danas kao plaha srna.

Baš su zaredali susreti.

I na kraju razmišljam o taštini. Da ovo pročita Ivo koji ima problema sa frizurom da li bi ga to smetalo? Da ovo pročita onaj koji se ozario na uzvik – pa-pa, da li bi ga smetalo? Da ovo pročita onaj kojim se bave institucije koje rade svoj posao, a što spominjem skupo maslinovo ulje da li bi ga smetalo?

Osobno priznajem svoju taštinu. Dala sam tih nekoliko kuna za novine kako bih bolje vidjela meni drage osobe čije slike imam u hrpi albuma. Da li mi smeta? Ne! Kao što ne bi trebalo niti sve druge spomenute.

Pa, pa do susreta!

EU

Svaki dan smo bombardirani u vezi ulaska u EU pomoću medija.

DA ili NE!

Po meni što se nas tiče potpuno je svejedno. Ako uđemo, ulazimo kao prosjaci na koljenima, ako ne uđemo to već jesmo bez ikakvih šansi za bilo što učiniti. O ulasku u EU se trebalo misliti još sredinom 90-tih.

No euforija da imamo Lijepu našu, pa rat, pa pljačka i tako sve do gospona koji jadan Božić dočekao sam u Kozarčevoj ulici. I zamislite nitko nije ništa znao. Svi smo znali, ali ne detalje. Pogotovo su znali oni koji su u tome sudjelovali. Može se sam opljačkati neku poštu ili banku, ali dovesti Hrvatsku na prosjački štap može se SAMO s određenim brojem ljudi. I to ne malim brojem. Korupcija nije naša izmišljotina već je prisutna u svim segmentima u svijetu. Počevši od UN pa do zemalja koje što su veće, korupcija je veća. Tako i EU. Poslušajte retoriku bilo koje naše vlasti unatrag, pa do ove. Upotrebljavaju cca 200 riječi s niti jednim pravim rješenjem. Ispada da ja znam rješenje. Pojma nemam. Problem je što ljudi obavljaju poslove o kojima ama baš ništa ne znaju.

NITKO nema niti viziju kako dalje. Pa ni ova Vlada.

Demokracija je đavolska izmišljotina. Gospon Sigmund Graff je rekao:

„Odgovorni ljudi u diktaturi su tvrda srca, u demokraciji tvrda sluha.“

Nemam ništa protiv demokracije, ali pod uvjetom da ju se ne shvaća kao da je iz birtije izašla.

EU je nastala kao projekt nekoliko korporacija i Europa je osvojena bez krvi kao što ju je osvajao onaj tip sa smiješnim brkovima kada je krenuo 1939. godine. Imao je i logore. Ušli mi u EU ili ne biti ćemo u logoru. Dugoročno će se pokazati da između onih stravičnih u povijesti i ovih koji se stvaraju nema razlike. Svi smo gledali dokumentarce, a ima još živih koji su ih prošli, sa slikama logoraša kada su došli osloboditelji. Što su radili? Čekali da se s njima nešto uradi. I uradilo se. No sada više nema osloboditelja jer su oni okupatori. I da ironija bude veća predvodi ju zemlja koja je 1939. počela „ujedinjavati“ Europu.

Prije poprilično godina sam rekla (na užas mnogih prisutnih) da je počela borba za biološki opstanak. Neki čak nisu ni shvatili o čemu govorim. Sada me ti nazivaju i daju mi za pravo. Ništa mi to ne znači.

Najbolji primjer je globalno zatopljenje. Postoji rješenje, ali nitko ništa neće poduzeti jer im nije u interesu. Poduzeo je Island. Za njega znam. Švicarska? Zar mislite da su Švicarci pametniji? Nisu. Spomenuti zločinac s brkovima je deponirao tone poluga u zlatu u tu zemlju. Zato je nije ni pregazio. Učinio im je uslugu, a on završio onako kako je.

Lijena sam nabrajati još problema koji ugrožavaju čovječanstvo, nabace nam po koju slamku spasa i time nas drže da se odmah ne utopimo jer smo im potrebni. Sve je dugoročno smišljano i dugoročno će se odvijati kako sam predvidjela. Onda će krenuti kao lavina. Ustvari već je.

Apsolutno za protiv ulaska u EU, ali ću glasati – ZA.

Zašto?

Ne mogu razmišljati sa zakašnjenjem od 20 godina.

GODINE

Jučer sam bila kod liječnika na kontroli. Uobičajeno dođem već oko 8 sati. Predam na šalteru nalaze, sjednem, knjiga i čitajući čekam. U to doba skupi još pet, šest pacijenata. Vrlo brzo nastane gužva i nema se gdje sjesti. Dakle nas nekoliko sjedimo i dovikne mi sestra nakon što sam od 2004. njihov pacijent, a sve znaju o meni: dijagnozu, krvnu grupu, DNK, visinu, težinu, boju kose …:

„Gospođo kažite mi vaš datum rođenja.“

„Naglas pred svima?“ proradila je taština.

Prišla sam joj i napisala na papirić.

„Joooj pa vi imate isti datum rođenja kao moja mama“ i zaurla ga iznenađena na sav glas.

„Vi ste još jako mladi. Imate godište moje kćeri“ oglasio se neki Metuzalem.

„Znate samo nju za razliku od mene sve živo boli, ima visoki tlak, slabije vidi od mene, slabije čuje od mene, sporije hoda od mene …“ nije odustajalo muško prastaro šovinističko đubre koje potvrđuje moju teoriju da starce treba ubijati dok su još djeca. Šala mala.

Obavila sam kontrolu, sjela u auto, pravac kuća, presvlačenje i Internet. Čitala sam samo naslove u ime mentalne higijene. Detalji me ne zanimaju. Otvorila sam iz znatiželje gdje pišu o starosti pa da vidimo nanu im naninu.

Prvo spominju glavobolje koje znače da tijelo stari i nije u kondiciji. Pojma nemam što je to glavobolja. Kuc, kuc da ne ureknem. Zbog bolova, a ne saznanja da mi tijelo stari i da nemam kondicije. Pun kufer mi je mladih koji se žale na bolove i tintari.

Zatim pišu o zglobovima i leđima. Ako netko ima između 30 i 50 godina, a navedeno ih boli ponekad, smatra se da su zdravi. Mene ne bole niti zglobovi, niti leđa. Malo škripe. Kada bude trebalo dati ću ih podmazati. Vjerujem da je medicina tome dorasla.

Onda spominju pamćenje, pa opet ako se ima između 30 i 50 godina. Normalno je ako se ne možemo sjetiti nečijeg imena ili gdje smo ostavili ključeve od auta. To s imenom štima jer nekolicinu koja je promijenila ime početkom 1990. uporno zovem onim kojeg su mu dodijelili mama i tata. Ključevi od auta? Uvijek su na jednome mjestu i rekla sam mojima gdje moraju biti, samo oni ih tamo ne nalaze. Traže ih, traže, a poanta je da ih moraju tražiti od mene. Tako! Treba se čovjek zamisliti, kako pišu, kada se ključevi stave u hladnjak. Svašta. Ja u hladnjaku držim papicu i devize. Savjetuju da se mozak stimulira. Superiška. Upravo jučer nađem na Internetu da ako želimo stimulirati sive stanice treba igrati preferans. Zna li netko gdje ima natjecanje u kartanju preferansa? Neka javi i odmah čestita na pobjedi. Treba čitati, a čitam, treba usvajati nova znanja što se trudim, osim savladavanja rada na kompjutoru. No ne brinem se, jer i ovo što znam savladala sam sama. Pa ne mogu baš sve znati. I na kraju savjetuju da ako ima više elemenata koji upućuju na probleme s pamćenjem neka se ode liječniku. Malo sutra. Kada se takvi problemi pojave neka idu svojim tokom, jer onda neću ni znati da ih imam.

Upućuju na zube. I ako se ima između 30 i 50 godina. I ako su potamnjeli, ispadaju, krvare desni … Moji su primjerene boje i ne ispadaju. Vadim ih kada ih trebam oprati.

O kondiciji su napisali kratko, jezgrovito i pametno. Kada dođem u određene godine pridržavati ću se tih savjeta.

Zanimljivo je što pišu o sluhu. Ako se recimo u kafiću ne čuje što se razgovara za trećim stolom nema razloga za zabrinutost. Ja čujem što pričaju i za četvrtim stolom. Čujem susjede kako šapću:

„Tiše govori da nas stara neman ne čuje.“

A ja čujem. Što trebam? Staviti čepiće u uha?

Možda bih se trebala ipak zabrinuti kada mi se moje obrate:

„Mama …“

NE ČUJEM IH!

I kraju spominju vid. Postoje simptomi kada se treba otići doktoru. Inače s godinama slabi. Tu se slažem s napisanim. Vidim izvrsno, ali samo ono što želim. Ono što ne želim, vid mi je slab.

Baš je dobro da sam nabasala i pročitala kako prepoznati starost.

Nisam stara jer za mene postoji samo jedno pravilo. Star si onoliko koliko se osjećaš starim.

Pozdravljam vas i idem poraditi na kondiciji. Vrijeme je. Pravac – popodnevno spavanje. Pola sata. Taman do prognoze vremena u večernjem dnevniku na TV-u.

PJEVANJE

Volim pjesmu i voljela sam zapjevati sve do momenta kada sam čula jednu tetu kako se trudi iz svega glasa s pozornice:

„Moja domovina, moja domovina …“

Od tada pjevušim samo sotto voce ispod glasa. I to kada sam sama.

Odmah nakon ovoga Božića došao je župnik posvetiti kuću. Novi je u našoj jako velikoj župi. Prije su dolazili njegovi prethodnici, na brzaka smo izgovorili molitvu, još brže su poškropili stan i trka susjedima. Koju su kondiciju imali!

Ovaj župnik nekako se baš ne sviđa župljanima. A ono srdačan čovjek. Sjeo je, divio se boru, gladio labradoricu po glavi, izmijenili smo nekoliko rečenica i prionuli obredu. Sve kako je uobičajeno, a na kraju je rekao:

„Zapjevajmo!“

Ljudi moji kako smo mi pjevali. Glasno i dugo. Više od meni poznatoga repertoara prigodnih pjesma. Na odlasku mi je rekao:

„Nisam vas primijetio u crkvi i dođite kada želite. Nećete čuti ništa loše. Na kraju mise obavezno pjevamo.“

Upravo sam otišla na poštu platiti račune i čujem kako se ori pjesma iz crkve preko puta. Ušla sam. Dotukao me je. Pjevajući mi je kimnuo glavom i na licu se vidjelo zadovoljstvo. Priključila sam se i idući kući ja sam osjećala zadovoljstvo.

Nekako ja i crkva? Odem, sjednem … i najljepše mi je što u tim situacijama nestanu svi problemi. Sve misli. Ne molim se, ne tražim od Boga ništa, ali se dobro osjećam. Morala bih češće otići.

Idući kući morala sam svratiti u dućan. Koja me glad obuzela. Čudno nakon ovih dana, ali frižić je prazan. Nismo pretjerivali i ne podnosim kada danima ostanjke nalazim kada bilo što otvorim.

Pjevanje i osjećaj gladi me sjetio kada je skupina naših prijatelja dogovorila misu zadušnicu za zajedničkog prijatelja u Mariji Bistrici. Nitko nije pripadao toj župi, pa ni pokojnik, ali je tadašnji župnik pripadao toj grupi i inzistirao da to obavimo ondje. Svi smo pristali.

Naš problem je bio što nismo imali auto i ponudio ga nam je a tko drugi nego jedan prijatelj. Koja je to mrcina bila. Ne prijatelj. Auto. Kako je Moj čovjek čekao sa mu se sama produži vozačka dozvola ja sam sjela za volan. Nikada nisam takvo nešto vozila. Koji užitak … ali ga je počeo kvariti osjećaj gladi. Nisam stigla čitav dan ništa baciti u kljun, pa smo krenuli u Mariju Bistricu, pa po dolasku nisam stigla naći da kupim barem jedno pecivo, pa smo savladali stepenice do Svetišta, pa nas je dočekao župnik, pa nas je proveo u razgledanje pratećih objekata crkve, pa nas je uveo u veću prostoriju u kojoj je dominirao stol i komoda na se nalazio narezan kruh, ali pokriven salvetom. Ne znam što me spriječilo da ne uzmem samo JEDAN komad. Pristojnost? Ja i pristojnost? Rekla bih da je razlog bio što sam pomislila da je taj kruh namijenjen nekome drugome. Dok su se svi ostali pomolili i ispijali aperitiv, ja sam se tresla od gladi.

Konačno smo krenuli na misu zadušnicu.

Ima ona svoj protokol. Red molitve, red riječi o pokojniku, red kada se sjeda u klupu, red kada se ustaje … ja sam od izgladnjelosti samo sjedila. Kada se pojavio zbor odraslih, pa zbor dječice, pa platno s tekstom, pa orgulje, pa krenule prigodne pjesme predvođene s monsinjorom koji je bio poznat da krasno pjeva, a još više da sam uživa u svojem glasu … naprosto sam legla na klupu. Mojih tada još uvijek 55 kila nisu mogli podići zgranuti pogledi, niti pružene ruke.

Ljudi moji pjevalo se do kasnih sati. Lažem. Monsinjor je pjevao.

Konačno smo se vratili u onu prostoriju gdje je bio narezan kruh. Zgrabila bih šnitu, ali su me bespomoćnu dovukli i posjeli. Na rubu svijesti više mi do ničega nije stalo. Najmanje opet do molitve, aperitiva, sjećanja na zajedničkog prijatelja …

Da ima Boga shvatila sam kada je ušlo barem 6 puca s punim pladnjevima. U nekoliko rundi. Odojak, janjetina, kozletina, mlinci, pečeni krumpir, salate … a mene onakvu onemoćalu posjeli tako da mi je sa svake strane sjedio po jedan prijatelj, a svaki mršaviji od mene. Pokazali su mi rukom da krenem s klopom. Samo sam mahnula rukom i prepustila im prvenstvo. Ona dvojica su mi prestali biti prijatelji kada sam vidjela da su u svoj tanjur stavili komadić mesa, žlicu mlinaca, prstohvat salate … Užas - biti u Svetištu, a u mislima se odreći prijateljstva i još k tome - mrziti ih.

Sve je spasio Moj čovjek. Uzeo je moj tanjur i stavio od svega malo. Bio je pun, ali brzo prazan.

„Našodraj mi još!“

„Čega?“

„Od svega puno.“

Dok su se ostali okrenuli gemištima i pjesmi, ja sam kruhom prelazila preko sada već praznih taca kako ih one puce ne bi morale prati. Baš sam se napapala. Nije mi promaklo da je na nekim tanjurima ostalo nepojedeno.

„Kaj nećeš?“

„Ne mogu više.“

„Mogu ja?“

Izmijenili smo tanjure.

Kada je trebalo krenuti kući, tada se tek nisam mogla pomaknuti. Ipak mi je uspjelo pri pomisli da ću voziti onu mrcinu od auta.

Sretno smo došli kući. Još sam malo u sitne sate šalabrcnula nešto iz frižića.

A crkva i ja? Otići ću. Pogotovo ako se pjeva. Jer tko pjeva zlo ne misli.

SEMAFORI

Današnji dan je počeo odlaskom s autom u zapadni dio grada. Da izbjegnem gužvu u centru, a pogotovo novo postavljene kamere koje samo čekaju prekršitelje krenula sam obroncima Medvednice. Meni poznata i česta ruta.

Vozila sam i na djelu gdje se nalaze iznajmljene vile za veleposlanike uz obaveznu policiju koja je parkirana ispred tih zdanja i vidim crveno svijetlo. Semafor ! Nikakva novost, jer se tu još gradi, preuređuje … i stave mali semafor, treba pričekati i proći kada se upali zeleno svijetlo. Stala sam malo dalje da imam mogućnost manevriranja i čekam zeleno. Čekam, čekam, čekam i dočekam policajca.

„Što vi ovdje čekate?“

„Pa zeleno svijetlo.“

„Kakvo zeleno svijetlo?“

„Pa vidite da je semafor i crveno je.“

„Gdje je semafor?“

Pokazala sam mu s prstom.

„Gospođo to se nagnula grana bora iz obližnjeg vrta okićena velikom crvenom božićnom kuglicom.“

„Znači mogu proći?“

„Čim prije“

Nastavila sam put razmišljajući o njegovim riječima – velika božićna kuglica. Velika, pa onda deminutiv. Ustvari ima pravo. Nikada ne kažemo da je bor ukrašen kuglama.

Rezidencijalni dio Zagreba je bio okićen s puno mašte, tako da sam i u povratku nakon možda 2 sata uživala. Opet se nagnula grana s velikom crvenom kuglicom, ali na drugome mjestu. Dodala sam gas. Kak su neki ljudi u radnim kombinezonima prestrašeno pobjegli. Zeznula sam se. Nije bio ukras, već su u međuvremenu postavili semafor zbog nekih radova. Onda sam još više dodala gas hvaleći onoga koji tu nije postavio kamere. Mada je svaka rezidencija okićena s njima. Da li će biti posljedica saznati ću uskoro.

Ostavila sam auto u dvorištu i krenula poslom u grad. Skoro su me 3 puta zgazili. Mislila sam da je zeleno, ono opet ukras. Onda sam završila u ustanovi gdje se mora uzeti broj i čekati da se pojavi na monitoru i blinka zeleno. Kada se pojavio moj nisam se usudila zakoraknuti. Netko je iza leđa vidio da ga držim, gurnuo me s riječima:

„Ajde kokoši. Zar ne vidiš da je zeleno za tebe.“

Kak sam pretrčala sa strahom da me netko ne pregazi. Užas!

Sve sam obavila, sjela na tramvaj diveći se vozaču kako on zna sve boje semafora. I da je to semafor. Svaka mu čast.

Još je bio dan kada me nazvala prijateljica.

„Stara …“

„Mama ti je stara.“

„Gle! Dolazim k tebi pješke, sjedamo u tvoj auto i idemo muževima na groblje.“

„Čekam te.“

Dok je ona došla, dok sam se ja usudila na trubljenje vozača priječi jedan jedini semafor, dok smo došli na groblje, bio je sumrak.

„Odi ti po svijeće, a ja ću kupiti cvijeće“ kazala sam sva presretna da mi je uspjelo sročiti jedan stih.

„Iznenaditi ću te sa izborom svijeća“ čula sam ju.

Nakrcane sa svim onim što nam u toj prigodi treba krenule smo ukrasiti počivališta naših muževa.

Malo sam pomela lišće s metlom, stavila sam cvijeće, a ona je upalila svijeće. Stale smo nasuprot nadgrobnoj ploči, pognule glave i prekrižile se.

Kao da me je grom ošinuo.

Gledala sam i nisam vjerovala. Stavila je 3 svijeće. Crvenu, žutu i zelenu. Još k tome ne one gdje se upali fitilj, već gdje se uradi nešto, te pale se i gase. U isto vrijeme.

„Ostavi molitvu na miru, jer ti moj pokojni više ništa ne može učiniti i ne znam ako ipak ovo vidi da li plače ili ti se smije. Crvena svijeća – dobro. Zašto žuta?“

„Pa mislila sa da je bijela.“

„Nikada nisam vidjela zelenu svijeću?“

„Vidiš da postoji. Mislila sam da je plava.“

Ni ja nisam znala da li da se smijem ili plačem. Stojim na grobu Moga čovjeka, a semafor se pali i gasi.

Kod svoga muža je znala izabrati 3 plave svijeće. Ja sam položila cvijeće namjerno kupljene lila boje, jer su ga zvali Svileni.

Nadam se da se obojica smiju.

Domogla sam se kuće, bila nešto korisna i krevet.

Zaklopila sam oči i osjetila sam kako mi blinka semafor. Čudno kako su današnja događanja ostavila pečat u glavi. Sjela sam na krevet i pomalo već prestravljena ugledam semafor u prozoru dvorišne zgrade.

Mene će netko prestrašiti?

Navukla sam nešto na sebe i otišla da vidim o čemu se radi.

Susjed je već za nadolazeće praznike ukrasio prozor s 3 zvijezde koje se naizmjence pale i gase. Crvena, žuta i zelena.

KRUH

Prošlo je 20 godina od početka rata. Proklet bio. Ostavio je niz tragedija. Svaka ima svoju priču, ali za one koji to nisu prošli, to je samo priča. Kažemo:

„Znamo kako vam je bilo.“

Pojma nemamo.

Jučer me nenadano posjetio Goran koji živi i radi u Slavoniji. Prepoznala sam ga. Da se najavio očekivala bih momka s 20-tak godina, a na vratima čovjek od 40 ljeta.

Upoznala sam ga pri posjetu bratiću u jednom slavonskom selu. Kada sam došla, tada ja nenadano, bratić i njegova žena, pa ni djeca misu bili kući. Dobrodošlicu mi je zaželio Goran za kojega nisam ni znala da živi s njima. Njihov najbliži rod. Prvi puta sam ga vidjela. Nudio mi je kavu, sok, nešto za pojesti dok ne dođu ostali. Pričali smo, skuhao je kavu, odlazio u kuhinju, otvarao vitrinu gdje stoje šalice … i bilo mi je nešto neobično. Vrlo brzo sam shvatila da sve što je radio nije prouzrokovalo niti najmanji zvuk. I njegovi koraci su bili bešumni.

Stigli su ostali. Ljubljenje, grljenje, oduševljenje … a mršavi momak koji me je dočekao otišao u drugu sobu.

Gorano otac , Makedonac, bio je oficir JNA i raspoređen sa službom u Slavoniju. U nedalekom selu je upoznao djevojku, oženili su se i dobili dva sina: Gorana i Igora. Glavu kuće, a time i čitavu obitelj služba je odvela u Bosnu. Goran je stasao do fakulteta i u Sarajevu je upisao Fakultet elektrotehnike. Stanovao je u dijelu Dobrinja, ogromnom stambenom kompleksu. Izvrstan student koji je živio ipak bolje od svojih kolega jer je stanodavka skuhano podijelila s njime, a i susjedi bi mu poslali kakav kolač, pozvali na ručak …

Nije se pitalo tko je kakve nacionalnosti, pa ni njega koji je po mjestu rođenja bio Hrvat. Vladala je gostoljubljivost i zajedništvo.

Do prokletog dana kada je i u Bosni počeo rat. Na Dobrinju se vrlo brzo počelo pucati s Pala, a među stanarima je nastala pometnja, pa podjela, pa rasulo. Goranova stanodavka mu je sve ostavila i otišla svojima na Pale. Nije bila jedina. Ostali su vrlo brzo na nepoznat način saznali da je do tada drag momak – Hrvat. Imao je još nešto malo za pojesti, sakriti se da se izbjegne paljba, bešumno se kretati i skrivati se. No rat je uzeo zamaha i ostao je kao Pale sam na svijetu. Gladan. Prijetnjom su ga odredili da skuplja leševe što je i činio. Odlučio je napustiti Dobrinju i otići u Sarajevo. Roditeljima nije mogao, jer je imao informaciju da je inače bolestan otac odbio krenuti na Vukovar, odbio je krenuti na Dubrovnik, oduzeli su mu sve dokumente , pa čak i primanja. Otac i majka su se našli u izolaciji i preživjeli zahvaljujući nekolicini prijatelja. Izaći iz Dobrinje je bilo teško kao izaći bilo gdje iz Sarajeva. Ipak se netko dobar našao i rekao mu da drugi dan dolazi neka strana TV ekipa snimiti taj užas. Spalio je sve svoje dokumente prije pokušaja da se domogne glavnog grada BiH.

Stigli su i počeli su vaditi kamere, pa natezanja i odlučeno da im se ne dozvoli snimanje. Goran je to iskoristio, sakrio se u kombi nepoznate registracijei pokrio se nekom neprozirnom foliom . TV ekipa je vrlo brzo počela vraćati tehniku i krenula na njemu nepoznatu destinaciju. Bio je uvjeren da su primijetili da je netko sakriven, jer su ga zatrpali raznim stvarima, pa su kontrolne točke prošle u strahu, ali se ipak našao u Sarajevu. Dolaskom njegovi pomagači su se čak mali udaljili kako bi mogao nesmetano otići.

Tu tek nije imao nikoga. Niti je koga poznavao, niti je imao što jesti , niti spavati … ništa! Dobio je informacije da se organizira napuštanje Sarajeva autobusima ljudi istih nacionalnosti, pa tako i za Makedonce. Ušao je zahvaljujući što ga je prepoznao poznanik njegovog oca. Inače mu ne bi uspjelo jer spalivši dokumente, spalio je i svoje prezime.

Krenuo je autobus prema Makedoniji, zaustavljan i kontroliran na kojekakvim punktovima. Pri jednom takvom zadržavanju je ušao čovjek u uniformi i zaustavio se kod Gorana.

„Da li si ti skupljao leševe oko Dobrinje?“

„Da!“ nije imao izlaza da išta drugo kaže.

„A znaš li ti da sam te imao na nišanu snajpera i ne znam zašto te nisam „skinuo“.

„Hvala!“

„Idi kući!“

Vozač autobusa je prije Makedonije stao u mraku, a Goran se iskrao van ne znajući gdje se nalazi. Bio je poprilično na jugu bivše Juge. Po noći hodajući, danju skrivajući se trebalo mu je 20 dana da pređe u Mađarsku, pa Hrvatsku i domogne se sela moga bratića, a njegovog ujaka. Nisu ga prepoznali, jer je bio i 20 kg lakši.

Dok je moj bratić drugi dan krenuo sređivati njegove dokumente, Goran je bio sretan da je kod njih zatekao brata Igora. Tada dječaka.

Točno nakon 8 dana „zahvaljući“ dobivenim ispravama pozvan je na ratište u Bosnu. Nikakva objašnjena nisu važila. I našao se ponovno u Bosni. Spasilo ga je to što nadređeni nije mogao vjerovati da su mu poslali momka koji je za bolnicu, a ne za ratište, pa ga je štitio i što je vrlo brzo sklopljeno primirje, te je poslan je kući. Dom moga bratića mu je bila kuća.

Gledam ga jučer. Pokreti su mu i dalje bešumni, završio je fakultet, uskoro se ženi … razgovaramo … i pitam ga:

„Reci mi nakon svega onoga što si prošao što je bilo najgore?“

„Još uvijek je. Strah da ću biti gladan.“

Grunule su mi suze.

Ispratila sam ga dio puta i pri povratku vidim čovjeka kako u smeću traži plastične flaše.

„Žao mi je, ali sumnjam da ćete ikoju naći jer ih stanari dogovorno skupljaju za čovjeka koji svakodnevno dolazi“

„Možda ću naći kruha.“

Nažalost rat još traje za mnoge.

MAGLA SVUDA, MAGLA OKO NAS …

Pred koji dan sam se ustala i otvorila prozore kako bi ušao svježi zrak. Gledala sam, naginjala se, no dvorišna zgrada je nestala. Nisam se čudila jer su vremena kada je sve moguće. Samo sam slegnula s ramenima i prihvatila se poslova od veće važnosti nego nestanak dvokatnice u centru grada.

Jutro je uobičajeno završilo šetnjom s labradoricom Kirom i unukom. Te šetnje su malo komplicirane. Svatko bi pomislio da ja šetam psa. Ustvari ona šeta mene, a unuk isprešetava nas obje.

Izlaskom na ulicu vidjela sam da je nestalo poprilično kuća ali se nisam mogla baviti tim fenomenom jer je trebalo doći do pseće livade i pustiti Kiru kako bi obavila nuždu. Otračala je i nestala. To me zabrinulo. Tim više što sam se unatoč svega obavljenog tek na livadi razbudila.

Odmah sam u sebi čula glas naše primadone zabavne glazbe:

„Magla svuda, magla oko nas …“

Zagreb je već nekoliko dana obavijen maglom. Čak me ne smeta. Volim užareni asfalt, volim kiše, volim snijeg , pa i maglu. Postoje dani u godini kada ona caruje i za razliku od mnogih ne baca me u depresiju.

Vozeći unuka u školu prolazim pokraj Sabora i Vlade. Preporučam svima da odu i uvjere se kako tek tamo ima magle. Čak sam stala ne gaseći motor. Odmah mi je prišao striček u plavoj uniformi i palicom je mahao da nastavim put.

„Pusti me ga pogledam onaj otvoreni prozor, jer ću te tužiti mami, a dobro znaš zbog čega“ nasmijala sam se jer se poznajemo.

„Dečki ovo je VIP osoba“ rekao je ostalima.

Dobro zaštićena plavcima sam uporno gledala taj prozor na zgradi jer mi se učinilo da magla suklja iz nje. Magla će sukljati iz prostorija gdje nam inače obećavaju sunce ? Trebala bi se zabrinuti kakve mi se misli roje po glavi jer onda to kod mene krene domino efektom. Najčudnija misao je bila da li bi se na magli moglo zaraditi. Nekako ju prodati, staviti u konzerve, razgrnuti ju, bilo što …

Put me pri povratku vodio preko Pantovčaka. Jedva sam vozila od magle. Osobito gdje stoluje Predsjednik. Njega je, kako sam shvatila iz vijesti malo zaboljelo koljeno, otišao je to srediti i njegovim odlaskom ne vidi se ni prst pred nosom. Vrlo često parkiram na Cmroku i sjednem na klupu. Za razliku od inače kada se mogu vidjeti Mirogojske arkade, a navečer svijetla grada, taj dan nisam mogla ni vidjeti zgradu nekada kultnog restorana pa pomalo i izletišta. Normalno da nisam jer ga više nema. Nešto zidova i ako tako ostane u budućnosti će biti će zanimljiv arheolozima.

Isto tako za razliku od inače kada tu pustim mozak na pašu, taj dan me opsjedala misao – magla kao biznis.

Ja i biznis? U rangu sam s mojim dragim Dudekom. Tak ga imam rad. Mislim na Dudeka.

Našavši se u mojoj ulici već uobičajeno sam našla 6 parkiranih auta kod restorana na mjestu gdje se ne smije parkirati i ometaju protok vozila. Ja stanem na 30 sekundi da uzmem lijek u ljekarni i odmah se stvori pauk. A ove čuvaju plave uniforme, pa čak i onaj moj poznati kojega ću tužiti kad-tad mami. Neću! Neću!

Za ručak sam nešto bacila u kljun i legla na mojih pola sata. Izbauljala sam iz kreveta kada su moji gledali na TV-u prognozu vremena. Znači – vijesti. Popodnevne? Večernje? Pojma nemam. Nije ni važno.

Prognoza - i dalje magla svuda, magla oko nas …

Bolje magla nego ništa.

Ali kažu da će u nedjelju, 4.prosinca biti toplo. Spominju temperaturu zraka do 15 stupnjeva, upozoravaju na nesanicu, razdražljivost, depresiju … a maglu ne spominju.

Pa normalno. To je dan kada se trguje s maglom.

NE BUM TI DOŠEL ZA ROĐENDAN

Cel dan se puca, človek ogugla.
Zarasteš v grabi. Spuzel sem van.
Tam me je v kmici strefila kugla.
Ne bum ti došel na rođendan.

Ne bum ti došel za devetstotu,
tu nemru nikaj ni ban ni kral.
Tak je v živlenju, kak i v belotu,
ne prejde navek to kaj si zval.

Tebe lepo ja pozdravlam,
moj prelepi Zagreb grad,
listek z neba ti pošilam
da te jako imam rad.

Lepo je v raju, samo, kak v reštu,
retko nas puste na onaj svet,
kak ne bi došel na tvoju feštu,
tam je i moji dvadeset let.

Z menom je gore dost naši dečki,
kaj ne bi feštu dali za niš,
mi bu v nebu, makar skrivečki,
vu tvoj zdravle spili gemišt.

Tebe lepo ja pozdravlam,
moj prelepi Zagreb grad,
listek z neba ti pošilam
da te jako imam rad.

Pošli nam gore pušlek spomenka
z njim bi okitil dečkima stol.
Srčeko raspri ! Zakaj se krenkaš,
zakej si vesel samo na pol ?!

Ti si barem gorel, sit si vre rata,
ni včera zmišlen Krvavi most,
odnesi sveču na gracka vrata,
tam je zapali. I to bu dost!

Autor: DRAGO BRITVIĆ