Ja sam draga, čovječja ribica... hodam ulicom tražeć kisik i mirnu vodu jer ću se ugušiti.

Ja sam, draga, endemska vrsta – polusvijet. Ne poznaješ moje pokrete, osuđuješ moje stavove i okrećeš smeđim očima.

Praviš se kako me ne poznaješ, zaboravljaš pogrebe na kojima si iza leđa stajala, za ruku me držala a sama se tresla.

Faks si upisala, možda politologija, puna si ideja kako svijet se mijenja dok znam da isti ostaje.

Jer sam, draga, čovječja ribica, hrana su mi crv i ličinka a previše ih ostalo pa sam draga pretio od njihovih gadosti...

Zakopao sam se u mulj iz kojega ne izlazim jer duboko pod zemljom svoju špilju nalazim. Spiljski čovjek - čovječja ribica. Diplomom na birou gura ljude pred sobom. Ma nema smisla, stvar je samo navike da ti piše iz svog mulja dok ti bacaš mudre izraze u rijetkim trenucima vedrine kad ne dereš nosom oblake.

D.

Taksi u noći juri ispod nadvožnjaka s perspektivom prelaska preko Vrbika do Prisavlja. Tamo gdje je Carnet i ogromna zgrada nacionalne televizije koja, usprkos svemu, ipak još ima najkvalitetniji program. Što otvara pitanje kakva nam je zaboga komercijala ali to je tema za jedan drugi, drugačiji post.
Na zelenom nadvožnjaku na Miramarskoj, tamo negdje kod one benzinske pumpe grafitnom olovkom stoji napisano Bambi voli Vuka. Iako pod dojmom finčerovske ekranizacije Stiega Larssona to je bio najupečatljiviji događaj večeri. Jer, iako je to teško samom sebi priznati kad malo pogledam oko sebe svjesniji sam toga da Bambi zaista voli Vuka. Samo što Vuka, kako stvari stoje – zaboli...

Riješio sam zato staviti stvari u perspektivu...

Nekako ispada da se ja uvijek vežem za Bambija. Pogotovo ako ima velike oči, sise, stražnjicu, guste obrve i zna me nasmijati. No, isto tako ispada da za Bambija treba znati biti Vuk. Jer ako niste vuk onda ste ovca. Ili ovan – svejedno. Rogonja iz nekog prethodnog posta... recimo. Frajeri za seks i frajeri za brak. Cure za provod i cure za brak... jebala nas klasifikacija... kake točno veze sa svim tim ima srce? Pitaj Boga... jedino što se, kad su emocije u pitanju, odrasli ljudi od djece ne razlikuju previše. Djetinjarija, hvala maloprije uzaludno spomenutom, ima posvuda.

U toj igri nikad ne znaš tko će pobijediti. Ali prije ili kasnije, najčešće uslijedi – Masakr.

Iako ne znam kako će distributeri prevesti novi film Romana Polanskog; masakr je nekako najprihvatljivija riječ. Masakr je, dakako, i jedini mogući ishod kad Bambi voli Vuka. Vuk kad nije u čoporu onda je uglavnom samotnjak. Njegove šape ostavljaju otiske u snijegu poput džez improvizacije. Niski tonovi, duboki tonovi. Dinamika se diže, dinamika se spušta, energični prsti lupaju u klavirske tipke/Vuk trči... Bambi ga slijedi, pokušava ga uloviti. Zaboravlja na sve, zaboravlja na vlastiti identitet, osjeća opijenost, osjeća strast... Bambi improvizira, nastoji pokazati Vuku da ne mora više bježati, da je vrijeme da se zaustavi, no on više ništa ne zna, ništa ne prepoznaje. Osjeća samo miris svježeg srnećeg mesa, osjeća krv, osjeća plijen, osjeća – strast.

Bambi, s druge strane, osjeća ljubav. Njegove velike smeđe, srneće oči privile su se uz vučje krzno nastojeći izvući barem tračak emocije.

-          Voli me! – srneći umiljato zapitkuje Bambi.

Od snošaja umoran Vuk pali cigaretu, osjeća tešku srneću glavu na prsima i shvaća da je kriv za protuprirodni blud. Silovanje nevinosti groznije je od onog „normalnog“ jer nevinost u ovoj divljini možda još i ima kakvu takvu – šansu. Uvlači dim u svoja pogana vučja pluća ta krznata zvjerka, osjeća improvizaciju, osjeća džez... osjeća klavirske tipke... – bježi!

Bambi ostaje sam. Izgubio je majku. Izgubio je vuka.

I sad piše grafite po nadvožnjacima.

Rokerski mozaik

(blago bazirano na 20 najboljih pjesama

u izboru „Rolling Stone“ magazina)

priča 19.

Hound dog/Lovački pas

(Elvis Presley)

Njušim zrak. Negdje blizu osjetim krv. Krv ima specifičan miris, ne možeš ju pomiješati ni sa čim. Tragovi su ispred mene. Na ovoj hladnoći lako je primijetiti potrgane grane, pogaženu travu. Netko nije pazio, netko je dovoljno samouvjeren. Samouvjerenost nije pozitivna osobina u šumi. Šuma mrzi presigurne ljude. Njima često manjka poštovanja. Za takve, tu sam ja. Lovim ih na lijepak njihove samouvjerenosti iščekujući trenutak iznenađenja i nevjerice kad shvate da se moji zubi sklapaju oko njihova vrata. Srce. Slušanje tog iskonskog sata me uzbuđuje.  Kad iz potrgane žile kucavice krene krv, kad se pogled iznenađenje krene gasiti, sve što ostaje je slušanje. Slušanje sata što polako otkucava, dok ne otkuca i posljednji put. Kad se to dogodi sjaj u očima i izraz gađenja odavno su izgubljeni. Ljudsko lice tada djeluje gadno, kao razmazana želatina, kao da izgubi koherentnost. Tad čovjek iz one dominantne pozicije koju tako često voli zauzimati postaje crv. Beskičmenjak što je skliznuo sa nezaslužena pijadestala.

Napinjem mišiće i počinjem trčati. Gazim ugaženu travu i razmišljam. Uvijek u ovakvim trenucima treba brzo razmišljati. Lov je opasan. Ako reagiram prerano, mogao bih postati lovina. Davno sam činio takve početničke greške. Ne, sad trčim da odredim gdje se nalazi, da ga stignem. Negdje se skriva, po prilici negdje vrlo blizu. Nisam siguran čeka li on mene ili ja čekam njega. Uzbuđenje raste, jezik postaje sve suši. Igra je krenula. Nema većeg zadovoljstva od onog preneražena pogleda. Taj trenutak je sve bliži u glavi, vrijeme postaje nevažno. Slika se zaustavlja. Nekad sam, priznajem, volio ljude no to je bilo davno... Puno prije odlaska, puno prije razočaranja, dok sam još poslušno lizao ruku koja me hranila nesvjestan da sam samo oruđe i da je ta ljubav koju dajem – neuzvraćena.

Bilo je studeno i zato mrzim zime. Mislio sam tad kako me nikad neće napustiti, kako se neću razočarati, kako će ruka koja me hrani biti i ona koja će mi zaklopiti oči. Kako patetično, naivno i nepotrebno. Nisam bio ravnopravan, ali nisam bio ni voljen. Nisam bio ništa više do lovačkog psa. Kao što oni gradski napirlitani „cucki“ donose frizbi, ja sam dovodio srne, veprove i zečeve. Oblajavao sam oko njih, trčao sam u mećavu, u jame i u neprohodne gudure samo da ih dovedem pred nišan. Pred pušku koja je čekala pogodno vrijeme da opali. Volio sam taj zvuk. Volio sam taj miris. Uglavnom, značio je da sam dobro obavio posao. Značio je da ću biti nagrađen. Uvijek kad bih otišao tražiti plijen ruka bi me pomilovala, čak i u rijetkim trenucima kad nisam bio uspješan ona je – čekala. No, kad sam te zime otišao u mećavu i vratio se gdje me ostavio više je nije bilo. Otišla je. Snijeg je bio sve jači, mekši i neprohodniji. Lajao sam, dozivao kako sam znao. Bijela oštra dlaka titrala mi je na hladnoći. Trčao sam sve dok mi noge nisu malaksale. Već kad sam puzeći mislio da je ovaj pseći život nepovratno gotov, primijetio sam lešinu. Srneću lešinu. Skrio sam se ispod crkotine htijući da me barem malo zagrije, osjećao sam smrad strvine ali znao sam da mogu biti zahvalan. Kad sam počeo jesti svoje smrznuto sklonište upoznao sam očaj. Nikad dotad se nisam tako osjećao, nije mi se sviđao taj novi osjećaj. Ipak, čak i suočen s njime nisam htio priznati. Ruka me napustila i neće se vratiti. Ta hereza me nije napuštala i zbog nje sam se i sam sebi gadio. Kad sam, onako smrdljiv i mokar provirio iz strvine snijeg je prestao padati. Valjao sam se po mekom pokrivaču da isperem smrad. No, više niti ja nisam mogao prepoznati vlastiti miris.

Snaga mi se vratila dok sam stajao na lažljivom zimskom suncu. Krenuo sam tražiti miris ljudi, miris koji mi je bio toliko poznat, miris koji je značio dom. Nisam znao kuda krenuti jer je i ta šuma što me okruživala odjednom izgledala sasvim drukčije ali sam odlučio slijediti instinkt. Prije ili kasnije naići ću na ljude. Na koncu, tako dominantni i svemogući kakvi jesu negdje moraju biti. Tražio sam ih nekoliko sati, noge su mi opet otežale. Počeo sam vući oštrim, zaleđenim snijegom zadnji kraj i po drugi put u samo jednom danu pomislio sam – ovo je kraj. Tad sam, po prvi put svjesno, okusio krv. Zadnjim sam naporom snage ulovio zeca što je bio iscrpljeniji od mene, zario sam zube u njegovo meko, toplo ruho, tad sam prvi put osjetio uzbuđenje koje donosi umiruće srce i tad sam znao da ću, makar se sve urotilo protiv mene ipak – preživjeti. Shvatio sam da moram biti pametniji, da moram poštovati šumu kako bih u njoj opstao. Shvatio sam da su me ljudi napustili i da njima nikad nisam bio važan, da sam na koncu za njih bio i ostao samo – lovački pas. Onog trenutka kad je postalo prehladno, kad nisam donio na nišan zeca, srnu ili neku sličnu životinju, prijateljstvo je prekinuto. Postalo je važnije skloniti se u sigurnost tople kuće, popiti čaj i zagrijati mokre čarape nego sačekati da se vratim. Iako, dotad sam se svaki put vratio. Osjetio sam se izdanim i ono što je samo do maloprije bila hereza sad je postala stvarnost koju više nisam mogao poricati.

Svakim danom, svakim ubojstvom, svakim uspješnim skrivanjem u šumi što grije postajao sam odlučniji. Ne znam više ni sam kako sam uspio preživjeti no zaboravio sam sve pozitivno što mi je čovjek donio. Ruka koja me hranila postala je ruka koja me izdala. A izdaja? Izdaja se pamti. Ubiti čovjeka postalo je mojom opsesijom i kad sam to prvi put učinio osjetio sam se ravnim Bogu. Koliko se to životinja može pohvaliti da su ubile vlastitog Boga? Koliko je pasa uopće svjesno da ta bezlična okrvavljena masa kojoj se vrat tako jednostavno pregrize – nije svemoguća. Shvatio sam, ja zaista nisam ništa više nego lovački pas. Neke stvari je nemoguće zaboraviti. Čovjek je najizazovnija lovina. Nadigravanje s ljudskom vrstom je i najopasnije, nosi najviše rizika; ali kad se jednom navikne pas više ne može ubijati ništa drugo s jednakom strašću. Jednostavno, sve manje od toga postaje nevažno, trivijalno i sterilno. Samo čovjek, jedino čovjek može donijeti zadovoljstvo na toliko razina. Pas postaje pas tek kad ubije svog Boga. Jesam li ovom herezom postao ateist, drugi psi bi me prvi priklali kad bi čuli moju filozofiju. No od čovjeka vratio sam se sebi, vratio sam se vuku što obitava negdje duboko. Valjda to po mom hodu, pogledu i ponašanju i vukovi primijete. Ostavljaju me na miru. Tako, ja i dalje nastavljam svoj lov. Nadam se da će jednom ruka koja me hranila postati moja lovina. Tako bih zatvorio krug. No, taj miris bi uvijek prepoznao i siguran sam da se krug neće zatvoriti danas.

Osjetim ga, i dalje je tu negdje. I dalje sve bliže. Sad već čujem to srce kako kuca. Čujem i hitac, osjećam poriv da zalajem i krenem za lovinom ali to traje samo trenutak. Kao svojevrstan bljesak iz prošlosti. Otresoh glavu. Nema veze, znam što je moja prava lovina. A ovo je taj trenutak. Zaokupljen srndaćem ispred sebe on me niti ne primjećuje. Tek kad ga moje šape obore na tlo, kad ispuštena puška otkliže po snijegu primijećujem zgražanje, onaj iskonski pogled nevjerice. Čeljust trga grkljan prije nego što stigne progovoriti. Lovina je dvostruka. Čovjek i srndać leže jedan do drugoga. Preživjet ću i sljedeći dan. Osluškujem srce kako kuca, otkucaji su sve tiši, dok me ne krenu podsjećati na lavež. Kad utihnu i ja ću zalajati. Noćas je moja pobjeda, još jedan lažni Bog je srušen. Ne mogu si pomoći, lovit ću dok ne pogriješim ili dok neko ne ulovi mene. U jednome, samo u jednome je čovjek u pravu.

Ja nisam ništa doli lovački pas.  

„Negde u meni je kvar i mrak što me gricka k'o miš...

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kada je pomeriš...“

Prije dva dana navršile su se 54 godine otkad je Sputnik lansiran u svemir. Neočekivano lansiranje sovjetskog satelita zabezeknulo je zapad, propagandni filmovi o „crvenom mjesecu“ plašili su lakovjerni narod koji je taman te pedeset i sedme svjedočio drugom mandatu Dwighta Eisenhowera i ponovnom otvaranju Sueskog kanala; nesvjestan da su se baš te godine susreli i Lennon i McCartney.

Dalekosežne posljedice pedeset i sedme na osjećamo i danas. Ironično je što je baš u takvoj atmosferi umro Joseph McCarthy za kojeg je bilo i logično da umre zakriven „crvenim“ mjesecom. Crveni je svemir 3. studenog iste godine i „zalajao“ budući da je Lajka postala prvi pas ne mjesecu. Ne mogu pobjeći sarkazmu jer čitajući novine imam dojam kako se ništa nije promijenilo. U našem malom mikrokozmosu Hrvatska se crveni ili plavi ovisno o perspektivi a crna je izašla iz mode vjerojatno samo zato što nam za skorašnji ulazak u EU trebaju vedrije boje. Sve je gorko i u polumraku. Krhko. Više ne znaš ni tko laje, otupiš.

-          Tek kad se nađeš suočen s konačnom istinom svi problemi zbog kojih ne spavaš postanu irelevantni. – govorio je jučer umrli Steve Jobs.

A prizemni psi i dalje laju.

Za razliku od njih Lajka je barem otišla u svemir.

*

„U ovoj sobi ravnoteža je prosta:sto i krevet i prekidač za luč...

Ispod cena mole cenjenog gosta, da pre puta ne zaboravi ključ.“

Dođe mi da poput „Trubača sa Siene“  kažem kako je „ova soba tako jadno mala“ ali to bi bila laž. Još jedna od onih u patetičnom nizu kakvog slušam posljednjih dana. Preuveličavanje, egocentrizam i prebacivanje krivnje umjesto preuzimanja odgovornosti. Ljudi srljaju; to im je karakteristika.

Vratio sam se „Hamletu“, makar samo kroz instrukcije, i otkrio sam kako me ne prestaje iznenađivati u kojoj god ga životnoj dobi uzmem u ruke. Sad su neki drugi likovi na površini i ono što me fasciniralo kao tinejdžera prepušta mjesto nečem tada nevažnom. To je valjda ta, toliko spominjana, percepcija književnog djela. I onda prolaznost. Da, Hamlete remek je djelo čovjek, divan i krasan, pun mogućnosti, kreacije i nauma. I u pravu si kad gledaš te prazne, crne duplje na mjestima gdje su nekad bile Yorickove oči. Da parafraziram, „život i nije ništa drugo doli spolno prenosiva bolest što se na koncu završava – smrću.“

Ravnoteža je prosta. Ova soba što ju nazivamo životom tek je jedna od mogućnosti koje smo odabrali. Precijenili smo ju u startu, zaboravivši da nam se nudi u svakom slučaju i da još nitko nije od podstanarske sobe napravio hotel. Tek na malo većoj skali stvari postaju zanimljivije. Smrt je neminovna prije ili kasnije i nije razlog za panike i depresije. Niti strahove. Ona je činjenica koja se prirodno – svakom dogodi. Pitajte Lajku ako meni ne vjerujete. Ključ? On se vraća.

Kad je nastala prva živa stvar bila sam tamo, čekala. Kad posljednja živa stvar umre, moj će posao završiti. Postavit ću stolce na stolove, pogasiti svjetla i na odlasku zaključati svemir iza sebe. – sama Smrt kaže u jednom, od samozvanih eksperata, podcijenjenom stripu.

Pritišćem prekidač i gasim svjetlo vlastite sobe. Stolice su još uvijek na mjestu, sutra je novi dan. Sve je utihnulo, tlak raste. Najavljena je promjena vremena. Njušim ju, osjetim u kičmi i bedrima. Sve je utihnulo. U biranju nastavka teme između lajanja pasa i mekartizma što se ovdje neovisno o vremenskim prilikama osjeti u zraku uviđam kako je Steve Jobs (opet) bio u pravu. Iako mu nisam vjerovao.

Nemam mnogo toga za reći. Pomislio sam da je najlakše govoriti šutnjom, ali ona mi nikad nije bila odlikom. Gledao sam u daljinu u obliku žudnje koji nisam mogao sasvim shvatiti. Promatrao sam prošlog sebe u ogledalu suočavajući se sa pogreškama dok nisam shvatio da tu sliku najmanje želim gledati. Stegnuo sam pištolj u desnoj ruci puštajući da se znoj skuplja oko dlanova. Svjestan kako me izdaje, ali svjestan i kako kršim ne jedno, nego barem stotinu pravila dok činim ovo što toliko dugo potiskujem. Pištolj se još uvijek nalazio u džepu kaputa. Imam taman dovoljno vremena da navučem čarapu preko glave. Nema puno prolaznika na Vrbiku u ovo doba godine. Veterinarska stanica prikrivala je moje približavanje, dok je lavež pasa odavao njihovo neslaganje s mojom pojavom na njihovu terenu. Ne brinite, prijatelji – neću vam dugo uzurpirati prostor. Promatrao sam prošlu verziju sebe kako se klati u kožnoj, crnoj jakni i kako postaje sve veća dok sam skrivao lice u polumrak. Namjeravao sam ga pustiti da prođe pored mene i onda upucati s leđa. Krasno – pomislih – ni sam sebe ne mogu ubiti bez kukavičluka. No, taj pogled optimizma nešto je s čim se nisam želio suočiti. Ja sam, za razliku od njega već odabrao. Napravio sam niz loših odabira i znam što će mu se dogoditi. On još uvijek vjeruje u pozitivan ishod ove jednadžbe. Može li promijeniti predznak? Pitanje će nažalost ostati neodgovoreno jer će moguću promjenu spriječiti metak. Pištolj je ponovno izdajnički ovlažio dlanove. Trenutak odluke sve je bliže. Paradoks još jednog svemira također. Ako potegnem obarač, tko će počiniti sve one pogreške i krive korake? Imam li pravo donijeti tu odluku umjesto njega? Skrio sam pogled dublje u sjenu i pustio ga da prođe pored mene. Psi su i dalje lajali. Trenutak je stigao. Izvukao sam pištolj i uperio ga u potiljak. Čuo sam samo otkucaj sata i ništa više. Između tik i tak preostala je – tišina.

Rokerski mozaik

(blago bazirano na 20 najboljih pjesama

u izboru „Rolling Stone“ magazina)

priča 20.

Let it be

(The Beatles)

Otišla je. Zatvorena su vrata govorila više nego sve ono što su izrekli u napadajima bijesa, srama i međusobnog optuživanja. Josip je ostao stajati pušeći cigaretu, gledajuć vrata od mahagonija kako izdajnički otkrivaju samoću. Krenulo je tako dobro. „Zauvijek“ , govorio je. Ali nije znao da je zauvijek samo još jedna od ljudskih zabluda. Teško se bilo sjetiti gdje je sve krenulo krivo. Pitao se je li uopće bilo bitno. Grčevito se držao za tu slamku, jer se uvijek ljudi radije drže za slamke, nego da rade rezove i u tom je bio toliko ustrajan da je gazio sebe. Bio je to njegov najveći problem. Čak i kad je znao da je gotovo pilio je piljevinu, podbadao mrtvog konja ili jednostavno – nije mogao pustiti. Dim cigarete ga je gušio, a čak ga ni hercegovački duhan nije smirivao. Glava je pucala. Irena više nije tu. Sve što je trebalo trajati, sad je završilo.

Bio je sam. Pio pivo razmišljajući kako će izgledati sljedeća verzija „Božićnog“. Žuju se naime samo tad isplatilo piti, a sve što mu je bilo na pameti bila je sljedeća utakmica Dinama, rukometne ili nogometne reprezentacije i sljedeći džeparac od staraca iz Njemačke. Osjećao je klišejem kakav je i bio ali ga je bolila ona stvar. „Neka bude“, često si je govorio kad mu nije bilo po volji što mu kvocaju preko telefona ili Skypea. Tako i tako ih nema. Nikad nisu bili roditelji, a marke ruku na srce ne kupuju ljubav, nemojmo se zavaravati. Tad je negdje uletila i šljaka u udruzi za ljudska prava. Jednoj od onih koja se bori za sve i ništa istodobno, a studenti filozofskog uvijek vole prodavati ideale ako im neko za to plati. Imao je svojedobno i svoje stavove, tamo kad su bila ona sranja oko stojedinice ali je odavno shvatio da mu se to ne isplati. Stari mu je govorio; „Dosta sam ja najebavao radi politike '71, tvoja generacija je na sreću izbjegla rat pa se ajd sad nemoj i ti zajebavat.“ Nekako, nakon tog Trga tad ko klinac, te riječi su mu ostale u glavi a prodavanje muda pod bubrege mu je postala profesija i nije mu bilo žao. „Neka bude“, odgovorio je tad starom. „Neka bude“, odgovarao je i kasnije u životu.

Tad, negdje u to doba kad mu je lakoćemo stanje savršeno odgovaralo, u njegov život ušla je Irena. Prvi ju je put vidio nešto ranije, u kratkoj crvenoj haljini, na koncertu Prljavaca u Domu sportova (ne znam kojem po redu) vidio je tu haljinu a nije znao kako crveno privlači mušku pozornost više nego ijedna druga boja. Evolucijske šprehe, saznao je kasnije na faksu. Irena je pila, plakala i – odvojila se od frendica. U tom smislu, potencijalna lovina za nedozrelog pubertetliju kakav je bio. Ali tad, u Domu sportova, kad ju je prvi put vidio u guzici je imao previše votke, pored sebe previše frendova a i premalo muda da bi preuzeo rizik. „Jebiga“, govorio je kasnije, „ ... bila je sjebana, što sam trebao, uletit sjebanoj curi?“ No, ruku na srce, i on je dobro znao kako je to samo – izgovor. Čak dvije godine poslije toga, kad je završavao srednju, ponovno koncert, ponovno Dom sportova i ponovno ona. 21.2.'98. i Page i Plant. Brijao je na Zeppeline kao nitko, a u dvorani se istodobno održavalo nekakvo klizačko prvenstvo pa se cijela dvorana za tu prigodu prekrila tepisima. To je cijelom doživljaju dalo dodatni šmek, a ti su tepisi uzrokovali da je hrpa pijane bagre među kojom je i Josip bio na koncert ulazila maltene po zraku pazivši da se ne polomi. Nije naravno Josip imao novaca za kartu, uletio je na koncert tako što je lažirao HTV-ovu akreditaciju koju ja od nekog kamermana zamijenio za džoint. Lika su tako i tako znali, tako i tako će upast unutra. Unutra – ludnica. Ljudi u jaknama Hell's Angelsa, hipijevske brije do kraja i za divno čudo Gazde ko predgrupa. I sendviči, upaljači, boce i neke druge pizdarije po njima. „Ispad primitivizma“, mislio je Josip, „ ... kakav nisam dugo vidio.“ Nisu jadne Gazde bile krive što su predgrupa ali prave bi Gazde ispale da su tek tu ekipu uspjele nabrijat. Nisu. Otišli su sa pozornice nakon dvije ili tri pjesme. Koncert je krenuo u pravom smjeru tek kad su Page i Plant preuzeli stvar u svoje ruke  i kao treću stvar odsvirali „Ramble on.“ Poslije „Tangerine“, „No quater“, „Whole lotta love“ i svih onih između nije bilo više nikog u dvorani tko se nije raspametio, ali tad negdje kod onog teksta što sliči na kulen, Josip je ponovno vidio nju. Ponovno u istoj crvenoj haljini, blijeda kao da je prvi put izašla na zrak nakon tri mjeseca, s crvenim noktima i ružem isticala se u crnilu i kožnjacima rokera. Nakon nekoliko minuta razmišljanja sjetio se gdje ju je ranije sreo, ali iako je količina alkohola bila veća nego ranije, muda su mu u međuvremenu narasla i nije imao nikakvih problema prići joj. Tako da je kraj koncerta obilježen s „Thank you“ i „Rock'n'roll“ obilježio i, kako bi se ono reklo, „početak jednog divnog prijateljstva“.

Irena i on su tako krenuli. U žaru pripreme za maturu, Plantovog deranja (kao da mu je neko zapalio dlake na jajima) i Pageovog apokaliptičnog sviranja gitare. Ventilator je vijorio plavu kosu a stari je prdonja dokazao kako, bez obzira na godine, još ima vatre u guzici. „Neka bude“, pomislio je ponovno Josip i posvetio se – Ireni. Romantičnoj duši i papučaru kakav je bio Irena je ubrzo postala sve o čemu je razmišljao, pa su pive s frendovima postale sve rijeđe, njeno planiranje rasporeda sve češće, a njegov je ego ostao zaključan pod krinkom vaginalne manipulacije; koju je on nažalost primjećivao samo u pjesmi „Atomskog skloništa“ a ne i u vlastitom životu. Njena je nagost upravljala njegovim nagonima, njene su potrebe postajale njegovima. „Tvoja sam.“, rekla je a Josip joj je slijepo vjerovao. Upis sociologije i filozofije postao je sporedna stvar vrijedna samo okupacije u trenucima kad Ona – nije bila blizu.

Najgora krađa je kad kradeš od sebe, a Josip je počeo otkidati komadiće sebe kako bi ih prostro pred nju i ako ih ona ne probavi – bacao bi ih kroz prozor. Bez roditelja, stava i karaktera kakav je bio svoje je misli prilagođavao njoj, ideale modelirao po njoj. Jer, mislio je, ona je moja. Ona je savršena. To će, bio je uvjeren, trajati zauvijek. „Glazbeno smo odrastali“, znao je pričati, „ ... prvo Prljavci pa Zeppelini. A čak je i dobro da joj nisam uletio na onako lošem koncertu“. Uz ovakvu rečenicu bi se obavezno nasmijao primivši ju za ruku a nije primjećivao kako je njen pogled sve prazniji, sve odsutniji. Kako sve manje uzvraća stisak a sve više klizi van domašaja njegovih patetikom obojanih riječi. Komadići njega, poput Boba Dylana, Townesa Van Zandta ili Arsena dolazili su do nje u fragmentima koji su joj se sviđali. Ili u odrazima koje je mogla interpretirati na svoj način kao npr. Joan Baez. Njegova želja za njom, njegova požuda počela se pretvarati u posesivnu opsesiju. Potreba i čežnja za dodirom promijenili su polaritet i kompas se počeo okretati u suprotnom smjeru. Sebe možeš krasti i kompromitirati do neke mjere ali postoji onih nekoliko litara i kilograma krvi i mesa bez kojih ne možeš. Oni, začinjeni dušom čine koktel bez kojeg ne možeš. Bez kojeg se mijenjaš u nakazu koja pri pogledu u ogledalu postaje ogavan odraz onog prijašnjeg Ja. Onog neophodnog minimuma ispod kojeg sastojci ljudske egzistencije ostaju svedeni na odmahivanje rukom uz čips, pivo i dosadnu nogometnu utakmicu. S prevelikom škembom kao dodatkom.

Posljednja se Josipova krađa odvila na vrlo bizaran način. I otirači se nekad potroše a tome je Irena bila najmanje krivcem. Da nije bilo nje neka bi druga kupovala vrijeme i pažnju nečim što je bilo početak divnog prijateljstva a da bi se kasnije pretvorilo u groteskni crtež i surogat onog što je bilo na početku. No, ovaj za razliku nekih drugih nije zaslužio Oscara, osim možda za montažu i šminku. Svi znamo da ti nisu relevantni u konačnoj ocjeni, zar ne? Nije toliko bitno zašto je prijašnji stisak zamijenilo odgurivanje i zašto ni vaginalna manipulacija nije davala rezultate. Promijenili su se i nisu bili više isti ljudi. Zeppelini koji su ih zapalili su se poput svojih imenjaka rasplinuli na oblačnom zagrebačkom nebu.  Split je simbolički označio kraj priče. Dvorana na Gripama i „We will rock you“. Ruski amsambl koji izvodi mjuzikl benda koji, ma u kojem sastavu kasnije svirao više nikad neće biti kraljevski. Bez karizmatičnog, brkatog frajera što je uspješno potisnuo heteroseksualnost kako bi svima pokazao bosanski grb to više nije to. Šljaka u udruzi za ljudska prava, borba za utvrđivanje krivnje u ovom posljednjem od balkanskih ratova, Dimitrije sine Mite i korupcijo, hvala ti na svemu draga nacijo; iscrpili su Josipa. Ireni je sve pozitivno od sebe nudio na pladnju ali nitko uza se ne želi karikaturu. Josip također. Nije ni ona ostala ona femme fatale u crvenoj haljini što je te '98 nagovijestila neko „zauvijek“. Njeni su se zubi u tih nekoliko godina previše puta zarili u njegov vrat, a zmijske su rupe ostavljale trag. Druga je žena bila neizbježna te večeri, kad se nakon previše vremena našao kako kupuje burek nakon litre pelinkovca. Ime? Potpuno nevažno. Mogla se, sasvim lako, zvati Marija. Mogla mu je biti žena i majka, ali ona ništa drugo nego osoba kojoj je upućena molitva, za prekid. Za kraj. Irena i Josip su postali povijest. Somebody to love realnost. „Nikad nije gotovo“, rekao je Josip prijateljima uz pivo, „ ... jer oni što su otišli se možda jednom opet nađu“. Ali, s pravom su mu ovi odgovorili da sere, jer da su bili za ostat, ruku na srce, ostali bi skupa. A i bolje je ovako, jer istini za volju, već dugo nije zaljubljen u nju. Žirafe u „Medi“ su obilježile vraćanje na staro, zatvaranje kruga. „Neka bude“, ponovno podižuć čašu reče Josip.

Negdje nakon šeste pive padne mu na pamet ona noć. Tako slična ovoj i još desecima prethodnih. Vraga mu, uvijek se nađe neka Marija što će se čak i kad poželiš spasiti posljednju slamku nepostojeće veze, prepiliti posljednju piljevinu i po posljednji put podbosti mrtvog konja  pa kažeš „Imam curu“ nagnuti prema tebi, skinuti grudnjak i sasvim tiho, mazno ti šapnuti na uho – Neka bude.

I onda, pomisli Josip pijano, nek mi neko kaže da stari ne zna što priča.

Dinko je zapalio sve svoje knjige. Nisu mu trebale. Dok je gledao kako gore imena pisaca, zadovoljno se smiješio.

-   Konačno, nema više zavaravanja.

Susjedi su ga gledali kao da je poludio, a Dinko se samo nasmiješio, svima isplazio jezik i zalupio vrata.

-   Ako je mog'o Einstein...

Kuća mu je izgledala kao da ovdje živi neki izvanzemaljac kojeg hrane ustajale konzerve hrane, nepočišćene dostave, prljave šalice i žuto-smeđi zidovi. Najmanje ga je zamaralo. Na guzici je imao žvakaću gumu još od prošlog mjeseca, a njegova crvena kosa posljednji je put oprana - vjerojatno za Božić.

Očekivao je zvuk policijske i vatrogasne sirene dok je gledao knjige kako gore na dvorištu. Koliko je samo uspomena u tim knjigama, koliko dragih detalja. Koliko odrastanja. Koliko zavaravanja i koliko iluzija. No, sad je tome kraj. Police su prazne. Što bi rekao Bare, „Vrijeme je da se krene“. Vrijeme je odrastanju.

Zvono na vratima je bila zadnja stvar koju je želio čuti. Dosadni, visok ton parao mu je uši i nije mu trebao.

-   Diinkooooooo!!!!!!! Diiinkooooooooooo!!!!!!!!!!

-   Aaaaaaaaaaaa!?

-   Gori ti u vrtu!!!!!!!!!!

-   Znaaaaaaaam!

-   Pa zašto?

-   A zapaali' san.

-   Puno gori!

-   Ugasi'će se! Nije lito.

-   Doć'e plavci! I vatrogasci!

-   Ja volin sirene!

-   Šta s' reka'?

-   Ja volin sirene!

-   Tis' poludija!

Razgovor nije imao smisla ali barem je zvono prestalo. Prekoračio je jučerašnju pizzu s morskim plodovima razmišljajući kako Mirko nema paetnijeg posla nego pitat zašto gori. Asocijacija na tu misao ponovno klizne kroz prozor i tad mu na um padne:

„Knjige s tvrdim koricama sporije gore od onih s mekim.“

Čudilo ga je kako još nije čuo sirene. Buktinja je postajala jačom, ali još bijaše kontrolirana. Pa gdje je ta policija, gdje su ti vatrogasci!? Nikad ih nema kad ih trebaš.

-   LJUDI ON JE POLUDIJA! – začuje se izvana. – Zapalija je knjige, vid'te nu! Gore „Bespuća“, „Kapital“, „Kuran“, „Biblija“ i „Mein Kampf“ !! ON NIJE NORMALAN!

-   TI NISI NORMALAN, VOAJERSKO SMEĆE! Dabogda i ti zagorija k'o ove knjige što ih se rešavan, pizda ti materina, ona nenormalna!

-   Vi'te još me i vriđa! A koje je knjige zapalija u zatvor bi ga trebalo.

-   Fale samo one tvoje „Načertanije“ što su ti uokvirene na zidu, babetino udbaška!

Na to nije dobio odgovora, a buktinja je postajala sve manjom. Sad mu je postalo jasno kako se Neron osjećao kad je spalio Rim. Konačno, tamu njegova stana osvijetliše sirene. Plava, crvena... Rotirke u dvorištu i bolničari u bijelim kutama. Vatrogasci, policija i hitna. Spremite se! Imamo luđaka! Tu je već i kombi Nove TV, RTL-a i HRT-a. Priča dana!

Poznati povjesničar umjetnosti Dinko Lendić spalio knjige u dvorištu!  

Eno ga Mirko već daje izjavu. Čuje se lupanje na vratima, a Dinko sjedi sam na otomanu pušeć smiješnu cigaretu. Svi su prozori zatvoreni, vani dim od knjiga, unutra miris cigarete. Postigao je željeno. Nakon nekoliko uzastopnih, sve jačih tupih udaraca uslijedio je jedan tresak! Vrata popustiše i iverica se razleti po stanu. Gotovo je. Kraj je priče. Novinari nahrupiše na prag, policija ih odvaja od vatrogasaca i bolničara, bacaju ga na pod s licem pored polupojedene masline, stavljaju mu lisice na ruke.

-   Imate pravo na šutnju! Sve što kažete...

Dinko se samo glupavo smije, njegov smijeh postaje gotovo neprirodan, gotovo luđački. Oči mu se cakle kao pijancu u zoru. Policajci postaju njegove bandere dok između njih tetura.

-   Oprostite, oprostite možete li našem cijenjenom pučanstvu reći zašto ste zapalili knjige? – zapita ga ispeglan i uredan novinar.

-   JER JE LUD! JER JE POŠANDRCA!

-   I to – reče Dinko – ali i zato što ja nisam spaljivao knjige.

-   Kako niste!!? – poviče nekoliko novinara u isti mah.

-   Nisam, ja sam umjesto knjiga spaljivao autore, jer samo na taj način mogu počet' razmišljat' svojom glavom. Spalio sam knjige da sebe i možda još nekog oslobodim tih autora, da nas prestanu da prostite, zajebavat. Da možda, samo možda sačuvamo individualnost!!! DA POSTANEM ČOVJEK, A NE JEDAN OD LJUDI!!! – prodera se ovo posljednje.

-   Ovaj je skroz puk'o! – reče jedna od bandera u plavom.

-   Naskroz! – odgovori druga.

-   REKA SAN VAN LJUDI DA JE LUD! – ponosno se pred svima isprsi Mirko, sretan što je još jednom u pravu i što je riješio susjedstvo opasne pošasti. 

Dinka je policija odvukla u maricu, makar su mu bolničari istog treba htjeli navući luđačku košulju, s vremenom su shvatili da ona i nema nekog smisla budući da je čovjek u lisicama.

Kasnije, u policijskoj postaju svježe okrečenih bijelih zidova, iz kojih je još uvijek probijala vlaga Dinka je upitao inspektor.

-   Dinko, profesore, pa recite mi molim Vas zašto ste zapalili knjige? Niste ludi, vidim Vam u očima, a ne mogu to napisat na temelju osjećaja.

-   Napišite da sam postigao cilj. – Dinko se lagano nasmiješi, valjda prvi normalan smiješak otkad su knjige počele gorjeti.

-   Postigli cilj? Tek će Vas onda proglasit ludim. – začuđeno ga pogleda inspektor.

-   To tako i tako nećete procjenjivat Vi, dragi inspektore. – odgovori mu Dinko. – Napišite da sam postigao cilj i da je ovo bio jedan uspješan performans.

-   Performans?

-   Da performans, dragi inspektore. „Homo individuus“. Inspiriran davnim govorom jedne djevojke na govorničkoj školi. „Kao što kap prestaje biti kap kad padne u more, tako i čovjek prestaje biti čovjek kad upadne u ideologiju...“ Pratite me?

-   Pratim. Ali baš zapaliti knjige? To je tako...

-   Hitlerovski?

-   Pa... da.

-   Naravno, ali to je jedini način na koji je moglo upaliti. Poigravanje suvremenom umjetnosti.

-   I što ćemo sad?

-   Ništa. Vi pišite što morate. Autori su ionako „prohujali s vihorom“. Sapienti sat.

-   Kakogod. – ozlovoljeno otpovrne inspektor.

Sad, ako si se udobno smjestila i ako osjećaš možda prstohvat straha od onog što ti pišem, ne boj se. Strahovi služe tomu da nas odvedu u neočekivanom smjeru. Zamišljam kako grizeš donju usnu dok ti oči prelijeću preko slova tražeći izlaz, tražeći opravdanje ali teško je pobjeći iz priče čiji si sastavni dio a da ne čuješ kraj. Gledao sam te, bio je travanj ili april kakogod, Hrvati uglavnom kažu „četvrti mjesec“ – ti si ležala zatvorenih očiju na krevetu do moga i nisam si mogao pomoći da se ne upitam što sanjaš. Iza sklopljenih vjeđa redovito se svjetovi mijenjaju, boje miješaju i ostaje nam umjetnost. Davnašnja prijateljica pričala mi je o lucidnim snovima, o tome kako je spavala držeći žlicu tako da se probudi svaki put kad padne na pod. Bio sam prelijen to probati, ali vjerujem, poznavajuć te kako tvoji snovi nisu bili dosadni. Otkrile su ti se grudi, nazirale u dekolteu pomalo djetinje pidžame, a siva se trenirka nadimala kako si disala. Mirisala si na lavandu, breskvu, more i spilju; mirisala si na sol i bademe, na med i šipak i osjetio sam kako me obuzima studen. Ona izdajnička, jaka studen koju ne očekuješ nego te samo zgrabi, a mislio sam da je već davno prošla, da sam ju nadrasao i da se nikad neće vratiti. Brada mi je zadrhtala u napadaju srama, oči su se sklopile u molitvu i litaniju i znao sam

-          da te želim... da te itekako želim.

Gledao sam madeže na mjestima koja nisu svakom otkrivena, pogađao sam tvoje odsanjane snove (jel sam u nekom od njih možda baš ja?) i proučavao ožiljak koji dotad nisam primjetio. Nestašluk je bio i moj zaštitni znak, a pitah se kojim si ti njega zaradila... I znao sam da te želim dodirnuti, krišom, onako polako kao što se dodiruje zabranjen glazbeni broj, cenzuriran film, ili usne što se prvi put onako stidljivo nude – na poljubac. Sve se nekako sintetiziralo u taj neostvaren dodir, sve te pjesme, svi ti filmovi i snovi (što se ne rimuju slučajno) kad me ponovno, iz neke podmukle zasjede, zaskoči sram, zaskoči studen. Ustuknuo sam.

-          Želim te, itekako te želim...

Ali ne danas draga. Danas sanjaj krijesove proljetnih večeri i djecu što s vilama zaigrano plešu oko njih. Sanjaj bivše, a nevrijedne i prezrene ljubavi što te nisu znale cijeniti, sanjaj trenutke sreće što ih želiš dijeliti, večeras te prepuštam njima, večeras te neću poljubiti. Ali... ne samo večeras... Možda i nikad  i možda (dapače vjerojatno) ću žaliti što trenutak prije nego si zaklopila oči nisam shvatio. Lijepo sanjaj draga. Miris metvice uljepšava zagrebačko proljeće. Ne sad... Ne danas... Jednom, možda...

Dotad, ova večer mogla bi postati sjećanje. Mogao bih se napiti svaki put kad je se sjetim i kad pomislim koliko na tebi ima mjesta koja bih htio istražiti, poljubiti, proživjeti i proživljavati iznova u ritmu gitarskog delirija što se po pentatonici vrti u krug... Dotad, a možda i nikad, sjećat ću se ukradenog voajerskog trenutka jedne proljetne večeri u kojoj sam se uvjerio da su žene najljepše dok spavaju. Tajanstvene, mistične i svoje u onim tako dobro skrivenim svjetovima iza sklopljenih vjeđa. Oprosti mi taj sitni, ranojutarnji voajerski trenutak u kojem nisam znao hoćeš li mi ikad više prići tako blizu, hoću li ti ikad više imati priliku reći koliko mi značiš...

I onda opet onaj strah, onaj zatvoren krug. S nekim strahovima se ne suočiš a da ni sam ne znaš zašto. Možda zato što jedne travanjske večeri nisi iskoristio trenutak, a u svim trenucima kasnije jednostavno je bilo prekasno. A možda je jednostavno iz nekog glupog sentimenta bio – krivi datum. Nikad neću znati.

Hvala ti, draga čitateljice, što si me pustila da ti pričam onako ko što ti nikad ne bih pričao za dana. Hvala ti što su tvoje oči pune straha izdržale do kraja teksta, a najviše ti hvala što za taj grop koji osjećaš dok se pitaš je li o tebi riječ – ne treba odgovor. Nije bitno koji april ili travanj, nije bitno ni koja godina. Znam da te zanima i znam da se pitaš, ali dok roniš u sebi tražeći odgovor jesi li upravo ti između svih ovih riječi, dok samu sebe u svemu ovom nalaziš i pogađaš...

duboko u sebi vjerojatno znaš...

(ili se bar nadam).

- Javi se drugi put, i nauči to napokon! 

Potvrdno sam kimnuo glavom, svjestan da lažem i da "štreberaj" nije isto što i učenje uronuo u vlastite misli. U mojoj je glavi urlao mentalno nedorastao dječak što je noć proveo na ormaru, gledao sam noge jedne visoke plavuše s Jaruna i znao da takav kao ja to nikad ne ševi, i kemija me odvela u sasvim drugom smjeru. Dvije Petre u prvoj su klupi do prozora prepričavale neku dogodovštinu, sin odvjetnice u zadnjoj klupi srednjeg reda, pio je prokrijumčarenu pivu iz škrnicla a ja sam tupo odsjedio taj posljednji sat uronjen u stihove i glazbu Vlatka Stefanovskog, svjestan kako "Gipsy Magic" iskrenije otkriva kemiju svijeta od formula i spojeva sa zelene ploče. 

Zvono je značilo da mogu krenuti u svoj svijet, jer sam onima iz doma i tako rekao da ostajem na dopunskoj nastavi iz matematike (zbog ocjena mi nisu imali razloga ne vjerovati), i pobjeći barem na trenutak u glazbu i stihove, mali zadimljen prostor s ogledalom i slikama na zidu u kojem osim mene i čopora sličnih meni neće bit nikoga. Znao sam da tu večer nema koncerta, da su tamo samo oni koji to zaista žele i da su pozeri i preseratori ostali rezervirani za neka druga vremena. Urlanje u glavi zamijenilo je uzbuđenje koje je graničilo s napaljenošću jer sam znao da ću na ovih nekoliko sati zaboraviti sve umjetne trenutke, sve krunice i molitve neiskrenih ljudi, sva klanjanja pred oltarom majstora što je dijete udario letvom i vozača što je psovao svaku minutu što duže vozi "tu nezahvalnu gamad". Znao sam da ovdje toga nema i da ako u svom tom ludilu želim sačuvati sebe moram otići na jedino mjesto gdje je očišćena kugla na stropu davala kontrast bubnjevima i klavijaturama što su samo čekali da ih zasviram. 

Ulazak unutra nikad bio problem jer je uvijek bio korak bliže skrovištu, a povremeno bi iz "Pingvina" pala poneka piletina s feferonima i ljutim umakom kao predigra za "Harp", "Killkenny" ili - mlijeko. Koliko god to neobično i čudno zvučalo u kontrastu. Da se razumijemo, džepovi mi tad nisu bili puni i takvo pivo si ne bi mogao priuštiti nigdje drugdje, ali ovdje je to bila pričest i obrok, pljuvanje u lice konvenciji prisilnog rada pred oltarom i značila je odricanje narednih dana. Ovdje je piva imala drugačiji okus, bio sam siguran i zaštićen od onog tupog idiotizma ovjekovječenog i opravdavanog parolom "Bog i Hrvati!", da bi se onda baš okaljao taj isti Bog i ti isti Hrvati onim što je činjeno, govoreno ili potpisano jer je Bog "na našoj strani" i jer su "Hrvati najciviliziranija nacija na svijetu." Ameri su barem imali Dylana, mi smo imali jedino Kekina,Seju i Sašu Antića koji su, povremeno, pokušavali nešto reći. 

Sišao sam niz te stepenice  sretan što imam i još nešto. Zapljusnuo me miris cigare (vanilija i još nešto) i Nat i Natalie. Tad mi se činilo da "Unforgettable" zasvira svaki put kad uđem unutra. Sišao sam stavljajuć polako štake ispred sebe, pozdravio Milu i naručio "Harp". Jozo je iza šanka kimnuo glavom, a ja mu odmahnuo. Nije bilo potrebno više na ovoj osobnoj misi, znali su zašto sam tu. Irsko se pivo točilo s poštovanjem, Mile je kao i uvijek pazio na red, gost je gost i odnos je odnos ali nezaobilazno "Kako si? Kako škola, na koji ćeš fakultet? Uspijevaš li izdržati sve pritiske okoline?" postalo je homilijom skloništa od nakaznosti civilizirane i nadasve nesekularizirane okoline, koja nije shvaćala i nije željela shvatiti da je život samo knjiga i da su ljudi zaslužili taj naziv kad razviju sebe. 

Sjedio sam tako, vrlo polako ispijajući irsko pivo s naznakama meda, razmišljajuć o ovom mjestu i koliko bi teže bilo ulaziti u tu gimnaziju u Savskoj bez mjesečne porcije B. B. Kinga, Nata i Natalie, Diane i Eve, Jasne, Matije i mladih, nepoznatih bendova što su tamo svirali svjesni pružene im šanse. Ti, nerazvikani koncerti su u pravilu bili najbolji jer na njima nije bilo odvratnosti poziranja, modnog defilea i sponzorskih mjesta. Te su ljude slušali ljubitelji glazbe, tražeći bis kao potvrdu vlastite katarze podcrtanu osjećajem zadovoljstva jer su - otkrili nešto novo. Rijetko se što da usporediti s osjećajem uzbuđenja kad otkriješ novi bend, nema tog šampanjca, nema tog jela niti čina koji te čini toliko opsesivnim. Želiš tad uroniti u njihov opus, želiš ispiti njihovu glazbu u potpunosti i ostati kronični alkoholičar, narkoman koji vapi za još. Za sljedećom notom, sljedećom pjesmom, sljedećim albumom. 

I da, "Black Coffee". Ćićo pogotovo. Oni zaslužuju svoj odlomak, svoju rečenicu i gotovo su uvijek moj odgovor na to zašto volim jazz. Pogledajte Ćiću, poslušajte "Vijavicu" i ako onda ne zavolite tu improvizaciju, kreativnost i osjećaj za ritam, ne živite, niste bili potpuno tu, mislili ste na nešto drugo. Propustili ste priliku za jedinstvenim iskustvom. Da, "Black Coffee" se polako ispija, gutljaj po gutljaj i jedina je jutarnja kava koja kad ju jednom okusiš - nikad ne završava. 

Naposljetku, Boško. Dobri duh glazbe, u svom kutu, taj iskusni "tomcat" ispijao je svoj hedonizam zbog kojeg smo ga voljeli i glazbu koju je je nemilosrdno dijelio svima koji su makar na trenutak htjeli, mogli, željeli i znali - zastati. Zastati i shvatiti. Bilo je trenutaka kad sam sjedio sam kao tad, ispijajuć taj "Harp" i kad bih neometan od ikoga - pisao pjesme. E, koliko je stihova tako nastalo, uz zvuk vibrofona, ksilofona ili nekog drugog fona, dok bi pivo bilo samo nijemi svjedok nastajanja, isplahivanja emocija i bezglasnog plača jer iako znaš da govno u kojem živiš smrdi - ne možeš napraviti ništa. Taj mali podrumčić u ulici izumitelja oko kojeg nikako da dogovore Hrvati i Srbi, uvijek će ostati neraskidivo povezan s dječjim domom na periferiji zato što je on u izvjesnom smislu i bio dom koji onaj tamo nikad nije bio. Nikad nije ni mogao biti. Mile, Selma, Jozo a kasnije i još neki - Boškom prožeti - bili su obitelj kakva je u onom "domu" nedostajala. Iako, znam da možda zvuči idealistički ili patetično kad to kažem; bili su sigurno iskreniji od onih što iskreno ni Vjerovanje nisu molili. 

Napisah tad pet ili šest pjesama, simbolično je bilo da sam cijelo vrijeme više razmišljao o glazbi nego o stihu (ali Frenki tako djeluje), kad je Boško rekao: 

- Daj malom još nešto da popije, vidiš da je cijeli dan tu. 

Drugi je "Harp" došao uz osmijeh a u narednim su ga godinama slijedili: beljenje preko stolova, vožnja u taksiju, osmijeh pri silasku niz stepenice, tapšanje po ramenima, jedan potpisan CD i upoznavanje sa zgodnom Slavonkom koju stari mačak nije mogao preskočiti. Lajtmotivi utočišta uglavnom, ostali su do danas. Little Pigeon Forhill Blues također. I onda vibrafon. Padala je kiša taj dan, nije mi se dalo van, a Mile je znao da mi periferija nije blizu. Netko me odvezao tad, ni danas ne znam tko ali nije dolazilo u obzir da odem sam. Obitelj ne zaboravlja svoje članove čak ni onda kad se oni ne znaju snaći. Vibrafon je, tad, sjećam se svirao kao kiša ili je kiša podsjećala na vibrafon. Nije niti bitno. Pratilo me do ulaznih vrata s križem koji je trebao simbolizirati davanje i milosrđe to bubnjanje, taj ritam odlaska. Mi smo bili pačići, pačići koji su učili od starog mačka. A danas opet imam osjećaj pomiješanosti u sebi i ne znam je li to dobar omjer vina i vode, gorčine i zadovoljstva. Taj učmali okus u ustima koji ni uz koji kaladont ne odlazi. Osjećaj "učenja od srijede do petka, a da se nismo pomakli dalje od početka". 

Danas, mačak je otišao. Pačići su ostali a vibrafon eto iz zvučnika i dalje svira. Trio s CD-a kojem je posveta potpisana nožem, jer nije bilo kemijske. I taj ritam odlaska u kiši koja i danas pada. Zasuzili oči u čisti deja vu. Danas se vraćam u sobu kojom dominiraju knjige i glazba, miris neuredne, rabarušene kreacije... Improvizatorski do kraja. Zahvaljujući u velikoj mjeri i tome da sam se imao kamo skloniti. Pronaći svoj svijet u kojem će uvijek biti mjesta za dobrog duha što se smije u kutu prije nekog otvaranja koncerta i smirenja koje bez njega i tako ne bi bilo moguće. 

Ritam odlaska... uz kišu ko partnera. 

Bye bye blackbird.

Halo...

Halo...

Dobar dan!

Dobar dan!

S kime pričam?

....

NEMOGUĆE!

Bio je Maj, a ne svibanj i bila je Jugoslavija a ne Hrvatska i igrala se fudbalska utakmica Dinama i Crvene Zvezde ali nije bio 13. Svibnja '90. Svi se današnji mitovi još nisu dogodili, Dnevnikova su izdanja još izlazila na kioscima i ja sam se pitao kako završava epizoda „Traper Kerija“ s vranama (tad još nisam znao da je ideja originalno Hitchcockova) sretan što moji roditelji nisu znali da se u pozadini bezazlenog „Komadanta Marka“ krija poslastica strave i užasa. Pomalo sam otkrivao taj nesvakidašnji svijet u kojem su traper i indijanac uz ostarjelog, oslijepjelog ali ipak dosljedno simpatičnog Škota otkrivali nadnaravno, borbu dobra i zla, sivilo oko nas i naravno ljudsku pokvarenost u onom obliku za koju sam iskreno mislio da je u stvarnosti neostvariva. Naravno, tu su još bili i „Gospodari svemira“ predvođeni He-manom, Gusztav i Bajum Bajum, a to su samo oni kojih se iz prve mogu sjetiti. Strava i užas nisu bili žanr s kojim bi moji roditelji bili najsretniji ali to je bio moj prvi pravi susret sa strahom (ili barem onom vrstom nemogućeg straha kad pogledaš dobar horror ali i olakšanja jer si svjestan da se  radi samo o filmu) makar ću onaj pravi doživjeti tek kasnije kad je fudbal već postao nogomet, maj svibanj i Hrvatska samostalna. Ali, krenimo u fazama...

ONA

Plakala je na klupi zagrebačke gimnazije makar mislim da njoj ni dan danas nije jasno zašto. Teško je prožvakati ženu kako plače, bez obzira imala sedam, sedamnaest, dvadeset i sedam ili sedamdeset. Pogotovo kad vi imate osamnaest i krv vam ključa, hormoni rade a libido je ograničen samo onim koliko se usudite maštati. I onda u takvom stanju prekrasna blijedoputa djevojka crne kose plače na školskoj klupi. Te velike, suzne oči nikad neću zaboraviti ali to ljeto ju nikad nisam nazvao na broj koji mi je dala. Zašto? Ne znam ni sam. Poslije mi je prijatelj kazao da nikad nisam sreo ženu koja me više voljela, a kojoj sam manje vratio. Naravno, referirao se na vrijeme kad mi sam ipak, lijenosti  unatoč, obavio taj telefonski poziv. Ali, ona iako naizgled nebitan, bitan je faktor za nastavak ove priče jer pričamo o nekoj idealnoj budućnosti koju sam imao prilike vidjeti. U toj idealnoj budućnosti od danas nas dijele tek neki odabiri čije važnosti kad ih činimo nismo ni svjesni. Ona je bila Grofica u svojoj otmjenosti i Luda u svojoj romantici. Pubertetlije i adolescenti naime ne poznaju patetiku čak ni kad ih opali u lice ali zato je vide svuda kad se ne tiče njih samih. Mi smo, u tom proživljenom svijetu bili do zla Boga patetični, ljubili se na daskama pozorišta, gledali zvijezde i mirisali si šampone u kosi. I tad sam ja imao neki protiv prhuti a ona neki voćni s dodatkom kokosa. Nismo otišli predaleko, naša je ljubav bila jedna od onih nježnih, što se pamte ali što budu krhke kao orhideja. Imali smo i tamo svojih padova, ali u tom idealnom svijetu ona je ostala u blizini pa se čak valjda dogodio jedan od onih jedan u milion slučajeva u kojima prekrasna žena odabere mediokriteta spram ostalog svijeta i zaključi da je baš on more po kojem ona najbolje plovi. To je, složit ćete se, uglavnom tako jer muškarci čak ni u idealnom svijetu nemaju pravo previše birati. Kad je te prve bračne noći skinula crvenu haljinu i otkrila blijedu put znao sam da mi ništa više ne treba. Njene su se stidne dlake ocrtavale na polusvjetlu noćne lampe, čvrsti trbuh pozivao je moje usne a dojke... samo su se lagano njihale na ljetnom povjetarcu što je ulazio kroz otvoren prozor. Bradavice su postajale kruće, a pod dlanovima se činilo kao da netko lagano bode iglom sva skrivena osjetila za koje ni ona ni ja – nismo znali. Osmijeh blaženstva.

ONI

Oni su kao i uvijek prepuni velikih riječi i očekivanja, nalaze se tu oko svakog od nas i nisu voljni ništa prepustiti slučaju. Ljudi kroz koje prolazimo ostaju ušiveni u naše sjećanje čak i kad se tkanine potrgaju i kad, umorni od svega, budemo morali priznati kako nam netko ponovno treba – navresti konac. Ti ljudi su svi naši kolege, prijatelji, poznanici, rodbina i roditelji. Zapravo svi oni koji u nekoj mjeri utječu na nas jer, slijedeći Newtonov zakon, mi bismo morali u jednakoj mjeri utjecati na njih. A oni u idealnom svijetu nisu previše različiti od očekivanje. Jednako teški za zadovoljavanje ali isto tako jednako lako potkupljivi uspjehom, jednako živi u trenucima zenita, jednake krvopije kad se ima i jednaki pacovi kad se nema... u trenucima dna, utapljanja i oluja lako je svuda vidjeti Scile i Haribde ali Njih – vrlo rijetko. Naravno ne želim bit nepravedan jer nekolicina ih je stalno tu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti i s tom si nekolicinom u čvršćem braku nego što u većini slučajeva budeš sa odabranom partnericom. Zanimljiva je stvar kad su u pitanju Oni, ta da se mijenjaju. Oni su metamorfna bića jer vrlo često nedohvatljivi nisu tu iako od njih možda – najviše očekuješ.

A upravo su očekivanja taj katalizator mijene, upravo zato jer ih većina ne ispunjava.

SVEMIR

Svemir je u svemu tome posebna priča. „Svemir nije Damir“ napisali su kozmički BBB na utakmici u kojoj se raspravljalo o kvaliteti njegova postojanja. I – bili su u pravu.

Svemir je naime – nemir. Svakom našom odlukom se dijeli i nikako ne može zadržati kompaktnost jer uvijek zastupa i jednu i drugu mogućnost. Svemir je prvi hohštapler, prvi beskičmnjak i beskarakteran lik kojem ova naša Zemlja po toj, nimalo neuobičejenoj teoriji služi za – rasplod. Svemir se samorazmnožava i u mnogo različitih svemira teško je pronaći za sebe idealan. Zato kad Vam netko sljedeći put kaže da ste sjebani ne razmišljajte previše jer vjerojatno jeste. Otud i ona poslovica: „Svemir je na mojoj strani“ čiji pandan je „Svemir je protiv mene“.  daSvemir jednostavno – je. S vama ili bez vas. Živo mu se fućka. Ali kad jednom nađeš svoj idealni svemir postaješ kotačić koji ne štima. Mali kvar u savršenom sadističkom mehanizmu jer ti sve ide od ruke, jer si sa ženom iz prve faze i doživljavaš orgazam i tad u svome sladostrašću možeš arhimedovski uzviknuti:

„Ljudi, sjebao sam Svemir!“

JA

To veliko, neponovljivo egotripersko Ja ne da mi mira. Najspominjanija zamjenica... Ovaj... Ja sam htio reći da je upravo Ja uzrok pitanja može li svaki Svemir bit najidealniji ako se oko njega potrudimo? Svakako zanimljivo pitanje na koje odgovor nije uvijek jednostavan i sam po sebi razumljiv ali Ja će odgovoriti umjesto mene i prepuno vjere u sebe i svoje sposobnosti reći – DA! Iako, ako već imaš idealni svemir i Nju i Njih i onaj maloprije spomenut Trenutak tada možes sa sigurnošću reći da imaš sve i da ti ništa više ne treba. Tad, baš u tom nirvanskom trenutku Ja ulazi u igru kao zlatna rezerva Nezadovoljstva. I tad pomisliš da je drugdje bolje jer drugdje nudi veći izbor, veći izazov. Jer, iako je ovaj svemir najbliže idealnom negdje sam vjerojatno donio krivi izbor. I tad se možda jedini put tvoj vlastiti idealni Svemir uroti protiv tebe (jer i Svemiru dojadi biti jeban) i omogući ti da ga prijeđeš. Pronađeš tako onu malu nit, uspenješ se po njoj i odeš drugamo, napustiš ga jer je drugdje sigurno bolje... trava zelenija, žena još ljepša a vino slađe i karijera uspješnija. Ali...

DRUGDJE

Nije maj nego svibanj, nije nogomet nego fudbal, Dinamo i Hajduk niti ne igraju jer se Maksimir raspao i ti si sam na katu prvog paviljona jednog zagrebačkog studentskog doma, slušaš splitskog vlaja kako ti objašnjava da te takvog ne more gledat, HDZ je dobio još jedne izbore, Đapić potjerao Tadića i Rožića, Sanader govori kako „Idemo dalje“ (s čim pitam se) a ti si iz nekog nepoznatog razloga odlučio da na gemišt ne želiš ići u – Kutinu (mada tome nije kriva Kutina). Uzimaš preskup mobitel i okrećeš broj...

0989192...

ali ti se ne javlja Ona nego neki muški glas koji kaže kako se blijedoputa crnka ne može javiti jer (umetnite bilo koji od milion mogućih izgovora) a tebi kroz glavu prođe „Traper Keri“, Hitchcock, „Zona Sumraka“ i Pennywise, žmarci od vrata krenu prema dolje a suhe glasnice zatitraju:

Halo...

Halo...

Dobar dan!

Dobar dan!

S kime pričam?

....

NEMOGUĆE!

Jer trava drugdje nije zelenija, žena ljepša, vino slađe, karijera uspješnija.... i tako dalje.

*

PREDMET

Oko vrata

Na kožnom lančiću

Točno između sisa

Na strateškom položaju

Za zabijanje zastave

I osvajanje Iwo Jime

*

Ključ. Metalna naprava za otvaranje vrata, ormara, ladica, sefova i ostalih cirkusa koje imamo potrebu zaKljučati i koju obično nosimo u naramcima kao drva na Badnju noć (jer sam Bog zna da se kolač najbolje ispeče na drva, pa kakvo je to pitanje). Također, volio bih imati ključ za bankovne račune određenih vladinih dužnosnika, ne samo u ovom kraju svijeta. I naravno, budući da Prosinečki ide u Zvezdu, najmanje je bitan nacionalni ključ po kojem se nažalost još mnoge stvari rade (Moj je tata bio na ratištu, moj u Njemačkoj, a moj u podrumu, koji je stoga veći Hrvat?).

Naravno, da ne zaboravim, ključ o kojem je ovdje riječ nije onaj o kojem ću pisati jer (osim ako nije između sisa) ključ može imat mnogostruka značenja, od kojih onaj među sisama i nije najbitniji.

*

PARALELIZAM

Jure Perković, osim što je dijelio ime s najpopularnijim pjevačem u Hrvata, nije imao previše zabavan život i bio je svjestan toga. Dok je u gostioni naručivo gemišt (prst vina, prst vode da se ne bi zabunili), konobarica ga je gledala kao prikazu jer nije bila sigurna smije li mu natočiti ili ne.

-          E mali, imaš ti osamnajst?

-          Nis' ti ja mali, i neg šta neg iman... i dvajsdva... u gaćan.

Otfrknula je nosom i natočila mu gemišt. Nek ga vrag nosi, mislila je, i nije za drugo.

-          Nemoj se ti tako šnjon razgovarat! – dobaci mu vlasnik birtije koji je izgledao kao da je izašao sa spota za promociju prava hipija i nikako se nije uklapao u ovo okruženje.

-          Nemoj ni ti smanon tako!

Dalje mislim da nije potrebno pojašnjavati tko je među raznim „Gubi se van“, „Stoko pogana“, „Dabogda te zmija silovala“ izvukao deblji kraj.

Jure, na njegovu nesreću nije znao da onaj kojeg izdevetaju uvijek vidi sve zvijezde (bez repatice), a to je bilo zato što nikad nije gledao „Miceka Tvrtka“.

Ni kiši i u blatu, ko pravi pijanac, Perković je dijelio i više od prezimena sa svojim daleko poznatjim uzorem. Imao je koji zub manje od njega i koju šljivu, a i kilu više, i nikako mu nije bilo jasno kad se odjednom zatekao pred mladom, utegnutom, crnokosom djevojkom čiji dekolte je ispadao tako da je niko nikad ne bi pogled'o u oči a u kožnim hlačama guza joj izgledaše taman tako da je prostreš umjesto podmetača u zimskim noćima u Gorskom kotaru i griješ se uz nju rađe nego uz vreću za spavanje.

-          Jebo te Bog – reče Perković – Ti koda si iz raja izašla!

-          Nisam ti ja batina. – dobaci crnka svejednako se smiješeći.

-          A di san ja to!? – odluči Jure konačno i neku pametnu reć.

-          U odjelu za regrutaciju – reče ona kao da se to samo po sebi razumije.

-          Nejden ja opet u vojsku. – zagalami on.

-          Nejdeš.

-          A kamo onda gren?

-          Na obuku. – opet se nasmija.

-          Auuuuuuuuuuuuuuuuu, majke ti mile!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Uzrokom ovog usklika, što će Jure tek kasnije shvatit, bio je neki feminizirani tip, koji je izgledao poput anđelčića s oltara ali ga je svejednako uhvatio u ključ, polugu i to tako da se nije mogao pomaknuti.

-          Jebla te izuvena čarapa, jeben ti mater poganu, svinjsku, što san ja skrivija!!!

-          Kao da mu moraš nešto skrivit. – opet reče djevojka izvlačeći bič.

-          Jebote pa di san ja to sad, pa da fantaziran. Jebo me sado mazo u guzicu da me jebo. Neću više nikad.

-          Jel tebi ikad neko rekao da previše psuješ? – dopre do njega nepoznat, pomalo ženskast glas.

*

Kad se Jure probudio oko njega nije bilo previše ljudi. Samo on i neki sijedi, proćelavi starac što je hroptao kao na umoru. U drvenoj, motelskoj sobi nije više bilo nikoga. Namještaj je ležao razbacan, stari je spavao otkrivenog, smežurana spolovila i Juri je pozlilo. Ako njemu kurac bude tako izgleda more si ga valje odrizat, ispeć i prožvakat bar bi neke koristi bilo od njega. To ga je podsjetilo i da je gladan. Koliko gladan moraš bit kad si misliš kurac pojist?, pomisli hvatajuć kvaku da izađe van.

A vani ništa nije bilo prema očekivanju. Izvadio je ključ iz lijevog džepa i shvatio da se nalazi napolju. Tko bi normalan sagradio motel sa samo jednom sobom? , padne mu na pamet. Zaključao je ipak sobu, da ne bi neko uznemiravao starca i njegov smežuran kurac i napravio par koraka.

-          'Oli san ja to na Islandu? – zapita se gledajuć gejzire kako ključaju svida oko njega. – Di da ja sad gren?

-          Nikamo. – obrati mu se onaj isti ženskasti, anđeoski glas. – Nećeš  nikamo jer te ja ne pustin nikamo.

-          A ko si ti, bogati?

-          Ja san tvoje odrešenje, pogana dušo, pogledaj se nisi niš napravija cili život. Osta si sam, bez dice, bez žene, drkaš svako jutro, navečer si u birtiji, piješ, svađaš se, potučeš i što je najbolje onda pjevaš Dmitru Zvonimiru. Srami se!

-          Koga, Zvonimira? I ko si ti da mi pametuješ! Što ti imaš protiv Thompsona!? – Jure osjeti kako mu krv vrije a pesnice se stišću... Najebaće ta stoka pederska...

-          Ne njega, sebe – započne „Anđelko“ i u isti mu mah doleti šaka u gubicu.

-          Ubiću Boga u tebi, jebotipasmater!!! – krenu Jure mlatit anđelskog pederčića dajuć mu do znanja da se on ničega ne srami – Neš' ti meni proti' Thompsona laprdat!

*

Kad se ponovo probudio, nalazio se u kotlu, na laganoj vatri. Kraj njega je bila samo ona sisata ženska u koži, što je zadnji put kad ju je vidio vadila bič. Oko vrata mu je bila neka metalna ogrlica za koju ga je vukla po kotlu. Udarao je glavom u stijenke kotla a voda je lagano bivala sve toplijom.

-          Koji kurac!! Oš ti mene skuhat! Pa nisan ti ja pas da me tako vučeš, pička ti materina kurvinjska.

Ona je samo šutila, kao da je znala da će ga šutnjom još više izludjeti, a nekakav se ključ (to je tek sad primijetio) nalazio među njenim sisama. Odjednom iz tamne pozadine, kao publika u kazalištu pred njima se stvori čopor smežuranih, starih baba koje su sve od reda bile potpuno gole i sve su istodobno urlale:

-          OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU!

Jure se osjećao uznevjereno, od samog pogleda, na ta mlohava bablja tijela, prepuna prišteva, bradavica i sala, na njihova neobrijana pazuha i pičke, na smrdljive, neoprane šupke, dolazilo mu je slabo. Voda je usto postajala sve toplijom a kurva se u koži samo cerekala.

-          OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! – sve glasnije i glasnije... udarao je glavom u stijenke kotla a voda je lagano počela ključat. – OTKLIČI KITU! OTKLIČI KITU! – Počeo je skakat po užarenom kotlu, iskakati iz vode a kožnata je kurva ogolila sise. Njene velike, kraljevske sise, bjelasale su se pred njegovim očima upotpunjujuć delirij.

-          FALA BOGU AKO JE TO ZADNJA STVAR KOJU MORAN VIDIT'! – reče on svejednako skačuć. A ona je, sasvim polako, njemu neprimjetno, skinula ključ i ubacila ga u kotao. Tad ispusti lanac kojim ga je držala za ogrlicu oko vrata i Jure iskoči van.

OTKLIČI KITU ! OTKLIČI KITU! odjednom zamre. On ostade u sablasnoj tišini pred kožnatom kurvom, kad između hrpe odvratnih babetina pred njih iziđe starčić smežurana kurca.

-          Izliječen je! – poviče.

-          PUSTI VODU! PUSTI VODU!  - zaurla opet orkestar gnjusoba od kojih se jedna zaleti i prevrne kotao.

-          Nek te voda nosi! – reče u lice Juri kožnata kurva. A on, on nije rekao ništa, nije razmišljao ništa, samo je gledao njene gole sise i čak se nije pitao koji je sve to vrag.

-          Evo ti ključ. – reče joj on odjedamput – Tvoj je, makar bi ja volija ništo drugo gurnit med te cicur'ne.

Jure tad osjeti da mu se diže kita. Orkestar gnjusoba i starčić se krenu klanjat kao da je on neki bog il tako neki vrag, a kožnata se kurva spusti na koljena i hlapljivo tu neviđenu, podignutu hostiju primi u usta. 

-          Amen, reče Jure.

*

Poslije nekog vremena Jure je prolazija svojim selom drugačiji.

-          Niko se ne more načudit koliko se prominija. – reče Mara Kati dok je iša po cesti.

Samo su mu se dica smijala, a Juri nije bila jasno zašto mu se smiju. Uvik bi prid njin ila banane ili lizala lizalice a njemu niš nije bilo jasno. Tek kad bi on proša po cesti, lipo pozdravija a babe odzdravile, Mara bi se počešala po usahloj pički i pitala Katu:

-          Je li Kate, što ni to čudno da se tako pogani čovik prominija otkad su ga ono u gostijoni pribili pa mu je prid njon onaj peder Anđelko, od Blanke mali (Bog jon duši pokoj da) popušija kurac.

-          Ae. – reče Kate bacajuć pasima vodu od kuvana mesa – Nek ga voda nosi.