Naked....

18.02.2015. srijeda

PRIČA O NESTALIM KOMENTARIMA…

Nedavno sam nabavio novo računalo. Znate, jedno od onih što stane na dlan pa se presavija. Ne kažem da je to bila najbolja investicija od svih no bio sam prilično sretan s njome. Kao i obično kod tih novih čudesa, nekad je zgodno posjetiti stara mjesta i vidjeti što se gdje događa ima li tko na njima od starih ljudi i poznanstava koji su jednom intenzivno čitali, komentirali a možda i voljeli napisane tekstove. Ružičasti plesač na mom dlanu veselo je zacvrčao kad sam upisao bigblog.hr i stranicu na kojoj sam nekad stajao razgolićen pred svima bez nekog dobrog i konkretnog razloga. Otvorila se na njegovu umanjenom ekranu nekakva čudna crveno-bijela tvorevina na kojoj mi je bio poznat samo patak iz crtića i nitko više. Brže bolje sam otišao na prvi dostupan dizajn i promijenio nakaradnost koja je više izgledala tuđa nego što je ikad bila moja. Nakon što su slova poprimila barem malo prihvatljiviji izgled krenuo sam ratovati s napisanim riječima i uspomenama. Neću lagati, namjera mi je bila proći kroz stare komentare i vidjeti tko je od ljudi još aktivan, tko još piše svoje strepnje na stranice ovog, u svim blogspotovima i wordpressovima, zaboravljena servisa. Kao što me u nedavnim vremenima napustio blog, tako su me ovdje napustili i komentari, ti dokumenti vremena i emocija koji su starili i sazrijevali sa mnom u trenucima kojih se danas ne volim ni sjetiti a kamoli ih, barem u glavi, ponovno proživljavati. Ali, oni su bili tu. Kroz dnevničke zapise, kroz priče i pjesme, kroz nekakve nestale stvari za koje više nemam dovoljno snažne emocije. Ovaj tekst je posvećen njima ako ikad ponovno zalutaju ovdje. Nestali ljudi, nestali komentari. Prijatelj mi je pisao o duši koja se odmetnula od njega i kojoj je ostavio je poruku kod svih njemu dragih ljudi da mu jave ako je ponovno vide. Tako i ja pišem ovaj tekst za svoje komentare. Boljuna i brodjanku a i neke druge kojih više nema među nama. Zbog svih njih mi je žao što su im tragovi nestali kao na rastopljenom snijegu. Za to, kao i za štošta drugog, nitko neće odgovarati. Bitno je, valjda, da su bili tu kad su trebali. Danas se ni ljudi ne nalaze kad se prijave policiji a ja ne znam kome bih ove riječi prijavio osim patetici. Ona će me razumjeti kao što razumije nekog ocvalog rokera ili gotičara što ne želi izaći iz svoje čahure, iz svoje emocije. Možda je tako i bolje. Stare komentare više ne možemo obnoviti ali stari su tekstovi još tu, kao podsjetnik. Kad ih vidim, komentari mi se stvaraju i neka nikad viđena ali zamišljena lica još su živa u sjećanju. Vrijeme je za novi dizajn, nove tekstove i neke nove komentare. Ali svega toga ne bi bilo da nije bilo njih, starih i dragih utisaka koji su puno dublji od onih panoramskih Krležinih što prolaze jedni kroz druge takvom brzinom da ih se ni ne primijeti. Zato sam ponovno ovdje. Iz inata. Da možda i pronađem ponovno bar neke od onih što su nestali ali nisu zaboravljeni.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


07.12.2013. subota

Slavko i Nikola

Ulovili smo danas sv. Nikolu i pitao sam ga ima li potvrdu o porijeklu robe i fiskalni račun. Također, zanimalo me je li platio porez, ima li kućnu radinost ili obrt i da li plaća svoje zaposlene ili im kasni plaća. Smirio sam ga. - Nisam inspektor - rekoh - samo me zanimaju ti detalji. Danas više, naime, ni sv. Nikola ne moš bit ako nemaš sve papire. K'o je vidio davat, davat i ništa ne tražit za uzvrat. To nema računice ni profita. Sv. me Nik pogledao mrko ispod oka kao da razmišlja jel ja to njega, da prostite, zajebavam ili mislim ozbiljno. Nakon što je zaključio ovo drugo odgovorio mi je nešto o milosrđu, davanju, toleranciji i tome kako je nekad dati a ne tražiti ništa za uzvrat skroz dobra i pametna stvar i kako se poslije toga bolje osjećaš. - Istina - rekoh - ali danas ni dati više ne možeš bez suvišnih pitanja. Svako davanje mora biti dokumentirano jer, znaš dragi moj Nik, morebit da ti nekog plaćaš na crno. Nikola je ostao šokiran. - Na crno? - reče mi - pa ja nikog ni ne plaćam. Ljudi volontiraju. - Ajd ne glumi. - rekoh mu - volontiranje su bajke za malu djecu. Sigurno se ljudi nadaju daš ih uzet, štajaznam, na stručno osposobljavanje? - Ali oni su već sposobni. - odgovori on. - Imaju certifikat, položili stručni, odradili praksu, pet godina iskustva u struci i volonterske knjižice? - Ma ne, za volontiranje to ne trebaju. - E tu se varaš, dragi moj Nikola, ako tako nastaviš završit ćeš u buksi. Zatvorit će ti obrt i djeca će ostati bez poklona. Ne moš ti djeci davat poklone više ako nešto nisi dao državi. - Ali, prijatelju, meni su države besmislene. Ja sam sv. Nikola. Ja ne poznajem granice. - Znači prelaziš granice bez putovnice, samo 'nako pješke? - Pa, da. - E, moj Nikola... Pa šta ne znaš da ne moš pješke preko granice, probala mi jednom to prijateljica pa joj nisu dali prijeć. Da je ušla u auto kilometar prije i izašla kilometar poslije nikom ništa. No granicu ne moš prijeći pješke. Pješadija ne prelazi. Ona nadire, bit će da je to razlog tome. - Je, al ja nemam putovnice. - Znači, dragi moj Nikola, ti si ilegalni imigrant? - Ma nisam. - Kako nisi, ako si ovdje bez putovnice, radiš na crno, ne plaćaš ni ljude ni državu, nemaš robu kontrolirana podrijetla i još sve to daješ djeci. Biće da si ti neka pedofilčina ili tako nešto. Sad ću ja zvat USKOK da te istraži a tebe ćemo u pritvor. - Ali, Slavko.... Djeca će ostati bez poklona... - Kog briga za to. Poklone će konsificirat država. Konsolidacija duga i tako to. Nešto možda ode i za MMF. - Stavi me u zatvor sutra, samo me pusti danas molim te. Samo da dam djeci njihovo. - Nema Nikola, trebo si o tom prije mislit. Uostalom, nek se djeca nauče. Nek očvrsnu. Nema u životu ništa besplatno. - Platit ću sve kazne Slavko, samo me pusti. - Ne može. Petak je, ne radi mi računovodstvo a ne mogu te pustit prije nego utvrdimo kamate. Znaš kako to ide Nikola, nemoj me zajebavat, pa vikend je niko u državnoj službi ne radi. - I što ćemo sad s poklonima i djecom? - Ništa otić će na otplatu vanjskog duga. Tako i tako će ga otplaćivat i kad narastu. Bolje da što prije počnu. Reko bi ti da će prije i završit ali ti si svetac pa bi znao da lažem. Vidimo se, Nikola, u ponedjeljak. - Ali, Slavko, to nije u redu. Slavko... Dalje ga nisam čuo. Ne da mi se stalno slušat te muljatore što varaju državu. Uzdahnuo sam uz pomisao, "evo, još jedan je pao", otpustio svoj prejako stegnuti remen i otišao na zasluženi vikend.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


29.08.2013. četvrtak

Huljićev PIR

Vidim dvoranu u kojoj ima previše sređenih ljudi. Vidim kravate, smokinge, večernje haljine i cipele na pete. Vidim bend koji svira prošireni Huljićev repertoar i rulju koja odvaljuje na isti. Vidim dimnu zavjesu između nas. Vidim električnu gitaru bez distorzije i bubnjare bez ritma. Svuda oko mene aritmija sluha bez beta blokatora. Mladenka robinja kiča, mladoženja s metlom u kostima. Svi su ovdje po kazni. „Nirvana“. Ne može se dalje. Uzimam juhu od šparoga i igram se idejom da zatražim repete. Na svadbi se ne broji. Slijedi nekakav odrezak izvađen iz tko zna čijeg leda (al' lijepo aranžiran jer se ovdje ljepota broji). Sve naplaćeno kroz revere i ukrase. Vino podnosi mineralnu bolje nego vlastito grožđe. Gdje sam to opet zalutao po službenoj dužnosti? Žena pored mene jedna je od onih koje su tu po potrebi. Vide joj se rebra, a blijedu put i dugu crnu kosu nadopunjuje inteligencijom tipičnom za njenu dob. Stari konji i propupale ždrebice. Tražim konobara da mi doda sljedeći bokal, a on mi govori „čuvaj za janjetinu.“

„Kemija“. Balkanske je nemire opjevala još „Azra“. Osjećam se kao dobrovoljni tester lijekova dok gledam mladu i mladoženju kako samo čekaju da se svi pokupimo odavde. Ovo nije njihova svadba, već svadba njihovih roditelja i rodbine. Tu nema idile. Idila je davno pukla. Ostala je samo dužnost. A ljudi zanemaruju semantiku. Dužnost često povuče u dug. Gledam djevojku do sebe i shvaćam kako ona ništa ne primjećuje. Vjerojatno zamišlja sebe u sličnoj situaciji. Ne sa mnom. Nisam njen situacioni tip. Gemišt je kemija. Pjesma je gotova.

„Ljube se dobri, loši zli“ je prigodna pjesma za vjenčanja. Košulja me steže oko vrata. Raskopčavam gumb i otkrivam dlakava prsa. To sam učinio među posljednjima. Arlaukanje je uzelo maha. Fijuču tonaliteti pored mene poput metaka kojima se ne mogu izmaknuti. Mlado i nadobudno stvorenje me hvata za ruku. Hoće plesati a ja se nikako ne osjećam ugodno na ovom podiju. Gunđalo koje želi sarkastično stajati u kutu bez protagonizacije. Prostitucije. Prenemaganja.

Njeni su prsti u mojoj kosi. Povlači me prema sebi i stavlja svoje usne na moje. Ruka mi se spušta niz njena leđa. „Sijamski blizanci“.

-Primi niže – kaže – gdje ima mesa.

Vlak se kotrlja preko principa. Ni prvi ni zadnji. Jedini koji ne kasni. Muškarac dlakavih prsa i tek propupala djevojčica koja postavlja previše blentavih pitanja. Zbilja nije bitno s koliko sam žena bio, što slušam kad mi je dosadno a što kad sam depresivan. Ona je prigodno tu jer je ovakve torture ugodnije podnositi u društvu.

-Mogli bi mi ovako jednog dana. – kaže ona. Stisnuo sam ju čvršće.

Šutnja se činila kao najbolji odgovor. Netko je brejkdensao na Huljićeve pjesme. Sve su se glave okrenule u tom smjeru. I njena.

-Ne znam, možda... – odgovorih joj - ... možda i s tobom... – nasmiješih se - ... ali sigurno ne ovako.

Nije me čula. Brejkdenser je, naime, upravo u tom trenutku – istegnuo kičmu.

-'Ko me zove? – upita ona istodobno kad je zasvirala pjesma.

 

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


20.08.2013. utorak

Tranzitna točka

Snovi se igraju skrivača. Spavanje bez njih je prazno. Samo u snovima smo, na koncu, slobodni a ako snova nema čemu onda sloboda? Ostatak vremena otvorenih očiju tražimo novac, egzistenciju, ali iskreno, samo u snovima tražimo sebe, ono „svoje“ ja. Ne sanjam kad sam uznemiren i nezadovoljan, u tim slučajevima spavanje ostaje utočištem bez slika. Muk i tišina a najbolji način za opisati tišinu je – ne reći ništa.

Treba piti kad si sretan. Ako piješ kad si tužan, ništa osim tuge ne dolijevaš u čašu. Sretne su misli uglavnom dječje, a dječje su misli uglavnom lijepe. Problem s dječjim poimanjem ljepote je u tome što je za dijete uglavnom apstrakcija, a ne imperativ. Odraslost tu gubi na značenju.

Svaki imperativ za slobodan duh vid je okova. Teško ga je prihvatiti i emocionalno je doživljen poput gušenja. A odrasli se život uglavnom sastoji od imperativa, rijetko kad od onih trenutaka u kojima ih nema. Odrasli slijede zacrtan, unaprijed određen put. Djeca istražuju.

Snovi se zaista igraju skrivača. Spavanje bez njih je prazno. Ljudi u njih ne vjeruju. Žive živote u nekoj vrsti temporalnog vrtloga oko mjesta gdje se, sasvim slučajno, u tom trenutku nalazi njihovo tijelo i (ili) iščekuju budućnost ili se (k'o pijani plota) drže prošlosti.

Sadašnjost je uvijek samo tranzitna točka.

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


18.02.2013. ponedjeljak

U svjetlosti zvijezda

1.

 

Još kao dijete Mario je stajao ispod zvijezda i promatrao kako se nebo mijenja. Zvijezde su igrale neobičnu igru i nisu se dvije noći zaredom pojavljivale na istom mjestu. Protivno svim zakonima za koje je znao Mario je zamišljao kako plešu samo za njega. Polako kao da se uklapaju u svemirski urbanistički plan dok istovremeno izgledaju pomalo razbarušeno i nabacano. Razasute kao nesređene misli. Zapalio je smotuljak kanabisa koji je skrivao za ovakve presudne slučajeve i krenuo prema peronu. Putnički brod ga je čekao, a on je znao kako više nema što izgubiti. Postoje trenuci u životu kad sve baciš na kocku, jedan jedini broj i čekaš da vidiš kako će ispasti. No, kao i u onom davnom filmskom klasiku nekad se kocka naprosto zaustavi – na rubu. Izdahnuo je gusti dim što se pomiješao s prljavštinom i smradom svemirskog pristaništa, podigao kartu u zrak kako bi ju vidio namrgođeni kontrolor, te zakoračio kroz fotonsku barijeru u izazov na koji je morao odgovoriti. Čisto zato jer ti nekad život ne ponudi izbor nego odabire umjesto tebe.

Sad kad je odrastao Mario voli promjene. H2O ima tri agregatna stanja. Led, vodu i paru. Varijabilni faktor njihove promjene je toplina. Povećanje topline mijenja i agregatno stanje. Voda je temeljni kulinarski element iz kojega se ekstrapoliraju i ostale promjene. Zanimljivo je kako tako mala stvar kao dotok topline može uzrokovati tako važne posljedice. Dok je stavljao ono malo stvari u prtljažnik broda razmišljao je prilici koja se otvorila pred njim. Svega pet posto kuhara dobije priliku kuhati u svemirskim kolonijama, a samo pola postotka kuha Pionirima. Pioniri, kao što se zna, polažu svečanu zakletvu kako nikad neće izdati ljudsku vrstu, kako će promicati bratstvo među rasama, pojedincima i svemircima te kako nikad neće ulaziti u konflikt prije kontakta; a sve u ime teško i mukotrpno uspostavljenog zemaljskog i vanzemaljskog jedinstva. Godinama je bjesnila polemika kako na zemlji, tako i na nebu oko toga treba li prihvatiti vanzemaljce/ljude jednakima a ishod je ovisio samo o strani kojoj pripadate i gledištu koje ste zauzeli. Nakon gotovo stoljeća mukotrpne borbe u kojoj su ljudi bili proglašavani nižom rasom, sposobnom samo da služi Galaksija je doživjela prekretnicu. Iako je prije pola stoljeća borac za ljudska prava ubijen na terasi svog hotela dok je pio jutarnju kavu, Galaksija je prije nešto više od dva mjeseca dobila prvog ljudskog predsjednika. U tom kontekstu, kuhanje pionirima bilo je velika čast, jer će ljudske kolonije prvi puta od izlaska u Svemir dobiti stvarnu, realnu priliku za konkurentnost i napredovanje. Pioniri bi na galaktičkoj vagi mogli donijeti prekretnicu te bi ljudi, to je bila nada svakog razumnog čovjeka (izuzev nekoliko ekstremista), mogli postati jamac galaktičke stabilnosti i tako ostvariti sve one humanocentrične znanstveno-fantastične radove na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće starog kalendara.

„Ljudsko kuhanje može biti umjetnost“, objašnjavao je Mario svojim vanzemaljskim prijateljima iako ga oni nisu baš ozbiljno shvaćali. Objašnjavao im je čari molekularne gastronomije, pokušavajući im dočarati viskoznost jaja, kuhanje u vakumskim komorama, eksperimentiranja s tekućiim dušikom, zamrzavanja i raslojavanja hrane na male, sitne listiće što eksplodiraju u dodiru s jezikom no njima je gubljenje vremena na takve detalje bilo smiješno. Hrana je bila samo sredstvo preživljavanja, a ne uživanja i to što se ljudi zamaraju s takvim glupostima bio je samo još jedan dokaz njihove slabosti. Mario je, istini za volju, bio među izglednijim kandidatima za kuhanje svemirskim pionirima no onako intimno, duboko u sebi znao je kako galaktičku besmrtnost može doživjeti onaj kuhar koji natjera vanzemaljce da zavole – sarmu.

 

2.

 

Prostitucija nikad neće izumrijeti. Politika će uvijek biti korumpirana, ljudi će uvijek tražiti seks. Ljubav će ostati predmetom idealiziranja. Za neke dokaz slabosti, za druge unutarnja snaga. Ljubav i molitva u nečem sliče. Ateisti i vjernici  skloni su ih trpati u iste kategorije iako to prvi nikad neće priznati a drugi ih ionako poistovjećuju. Vremenske prilike na Marsu nisu se dale prognozirati. Netko je koristio jeftinije postavke pri prvom teraformiranju (koje naravno nije prikazao na računima) i često se znalo dogoditi da se tornado pojavi baš ondje gdje nikako ne bi smio biti, a doskočica „oaza u pustinji“ ovdje je vrlo lako mogla biti zamijenjena s „pustinja u močvari“ jer je Mars kao posljedica krivo podešenih postavki ustvari bio poprilično mokar, blatan i močvaran planet s nekoliko pustinjskih područja na mjestima gdje su teraformerima crkli grijači. Na takvom Marsu bilo je teško živjeti ali siromašniji stanovnici Zemlje kojih su se oni malo sretniji ionako htjeli riješiti pohrlili su na Mars kako bi konačno i sami bili gospodari nesvjesni činjenice kako se pravi problem pojavljuje u ljudskom poimanju te riječi. Naime, kako bi bio gospodar moraš gospodariti nečime i naređivati nekome. Tako da se na Marsu počeo razvijati paralelni sustav upravljanja u kojem su načelno svi bili slobodni ali su neki ipak bili malo slobodniji no na tako malo broj naseljenika malo se tko time i opterećivao, a ako i jest radi vlastite sigurnosti nije o tome javno govorio. 

Iako bi urbanizacija Marsa mogla zauzeti nekoliko knjiga, dovoljno je reći kako je Galipolis, najveći i industrijski najrazvijeniji grad na nekoć crvenoj a sad smeđe-zelenoj planeti postao ekonomsko, političko i društveno središte. Neke manje gradove, također imenovane po topografski bitnim historijskim bitkama i lokacijama može se spomenuti kasnije iako je, primjerice Staljingrad zadržao lingvistički nepromijenjen naziv čak i na drugom planetu (nakon svog tog vremena) što s obzirom na njegovu prvobitnu boju i nije neko posebno iznenađenje.

Upravo u Galipolisu, u jednoj od zabačenijih uličica na rubu grada nesuđena je meteorologinja pekla kolače. Nakon što je shvatila da za njenu profesiju na Marsu baš i nema budućnosti nije imala puno izbora. Mogla se zaposliti kao go-go plesačica, gejša ili pekarica te je nakon podužeg i prilično teškog razmišljanja odabrala ovo posljednje. Došla je na Mars u prvom valu nekon teraformiranja sretna što će moći proučavati geoklimatske promjene sasvim novog sustava no vojska je po tko zna koji put zaključila da im znanstvenici ne trebaju jer imaju naviku postavljati sva ona nezgodna pitanja o tome zašto je teraformeru crknuo grijač na ravnom i ne posebno teškom terenu ili zašto isti nisu imali ugrađene filtere za fini pijesak kad se znalo gdje su išli. Nekako doduše najbolnije pitanje za dužnosnike pitala je upravo Ana još kao studentica druge godine jednog prestižnog Sveučilišta kad je potegla temu zašto su teraformeri testirani u Škotskoj a ne recimo u Australiji. Njena rodbina i prijatelji bili su uvjerenja kako ju je to osudilo na istini za volju ne baš uspješnu karijeru pekarice na planetu koji uvozi kvasac po enormno visokim cijenama.

Svemirska je luka i njoj bila prilično logičan izbor. Kad se pojavio natječaj za primanje svemirskih pionira znala je da se naprosto MORA prijaviti. Ono što nije znala jest da je primljena istog trenutka kad se i prijavila jer je galaktički dnevnik „Gravititet“ otkrio korupcijsku aferu u kojoj nitko od 87 dosad odabranih pionira nije bio s Marsa. Ana je tako primljena kao osamdeset i osma pionirka što je s obzirom na njenu visinu i plavu kosu malo utišalo nemir neonacističkih grupacija oko cijele situacije.

Ana je bila sretna što može otići s ovog planeta sa definitivno prevelikim postotkom vlažnosti u zraku. Kad je ušla u brod na svemirskom pristaništu znala je kako pekarsku karijeru u svakom slučaju ostavlja iza sebe. Čovjek što je iza nje gunđao jer je po njegovu mišljenju presporo ulazila u brod iznenadio se kad je vidio da je s poda podigla pionirsku zakletvu.

„Da ne zaboravim!“, rekla mu je sa smiješkom dok su iza njih polako ali sigurno zatvarala brodska vrata.

 

3. 

 

Brodski je putnički prostor bio prekrcan. Tako to biva s brodovima ekonomske klase kad je profit prije udobnosti. Mariju to nije previše smetalo jer sad kad je tu, sve ono što je bilo na Zemlji ostalo je iza njega. Tamo i tako nije bilo previše tog da ga veže. Probijao se kroz gužvu tražeći prolaz do bara. Znao je da pijenje u tim brodskim barovima i nije najpametnija stvar ali što da dovraga čovjek radi na ovakvom putu za koji zna da će potrajati. Kad je konačno našao bar primijetio je kako ga očekuje jedna od onih tematskih večeri u kojoj su svi odjeveni u jednu boju, slušaju jednu te istu glazbu i glasaju se nerazumljivim slogovima. Jednom rječju, pomislio je Mario, bilo je to idealno mjesto za izlazak. Naručio je gusto, crno pivo na vrhu kojeg mu je konobar utisnuo djetelinu s četiri lista zbog neke davne tradicije koje se više nitko nije mogao sjetiti. Svirala je glazba koja je ličila na udaranje valova u stjenovitu obalu, nakon dva piva i ljudi su mu zvučali tako. Znao je da na brkovima ima tragove pjene no nije ga bilo briga. Hej, pomislio je, ja sam na svemirskom brodu i idem kuhat kolonistima. Što mi više treba u životu?

Pijani ljudi često čuju glas kojeg nema i taj glas često sliči na piskutanje zmijskog soprana u operi što te nagovara na zlo. Upravo tako je zvučao glas koji je čuo Mario kako mu poput crva titra u utrobi. Pustio je vjetar a da nije znao je li dobro čuo ili mu glas šapće: „Vanzemljani, vanzemljani“. Također, glas u tom stanju često ne kaže gramatički ispravne imenice no sve je dobro dok uopće izgovara ono što kani kazati.

„Ovo je zemaljski brod tu nema... hm... vanzemljana.“ , promrmljao je Mario brišući pjenu podlakticom.

„Što si rekao?“, upitao ga je glas.

„Rekao sam da tu nema Vanzemljana!“ , ljutito je promrmljao Mario. Ako se glas i razgovijetno čuo kod njega to nije bio slučaj.

„Misliš vanzemaljaca?“, upitao ga je glas.

„E, njih. Ali TI si rekao da su vanzemljani pa su onda vanzemljani.“

„A da odemo malo na zrak?“

„Idem, ali mi zato ne trebaš ti! Mogu ja i sam!“, odgovorio je Mario i isteturao iz bara.

„Otići na zrak“ je ustvari bio tehnički razgovorni termin. Na svemirskom brodu gdje se „zrak“ može shvatiti uvjetno to podrazumijeva odlazak na područje s boljom ventilacijom odakle se mogu vidjeti zvijezde. Zamislite ogromnu zvjezdarnicu u staklu u kojoj se zvijezde kreću prilično velikom brzinom. Dojam pojačavaju četiri osrednje velika ventilatora što trebaju stvoriti impresiju kao da se vi krećete među zvijezdama.

„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“, reče Mario.

„Nije rekao da ne ideš među zvijezde.“

„Ne, rekao je da prijeđeš sav u zvijezde.“, odgovorio je Mario i tek onda primijetio da ustvari razgovara sa visokom plavušom što je oko vrata imala crvenu maramu i broj osamdeset i osam.

„Ah, ta stara poezija...“, sjetno reče ona promatrajući jednu posebno ljubičastu zvijezdu kako pokušava uloviti posebno plavkasti komet (ili se barem tako činilo).

„A što si ti neki neonacist?“, upita on svjestan da ni ne zna točno otkud potiče naziv ali uvjeren kako se od vremena njegova nastanka pa do danas ponašanje grupacije nije bitno promijenilo.

„Ne...“, odgovori mu ona, „... ja sam pionir.“

„Pametno. Njima je i tako sad ideal ona žena s antiknih snimki što trči plaži u crvenom kostimu. Kažu da je ona idealna arijevka iz starih zapisa iako ni sami nisu sigurni što to znači.“ , ona se nasmiješila.

„Što misliš...“, upita ga stavljajuć svoj dlan u njegov, „... kako se prijeđe među zvijezde?“

„Hranom, svemirskim brodom i možda ljubavlju ako postoji.“, odgovori on.

„A maštom?“, upita ona.

„Ako ju imaš.“ , stisnuo je njenu ruku ne skidajuć pogled sa zaigrana kometa.


 


 

(i veliko hvala brodjanki na infu)

v

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


25.09.2012. utorak

Obavijest

Zbog toga što nikako nisam u mogućnosti editirati tekstove u editoru, ne radi copy-paste, ne rade sve ostale funkcije koje su radili prisiljen sam napustiti ovaj blog budući da na njega ne mogu stavljati sadržaj kakav želim. Pozdrav svima, budući tekstovi i poezija bit će objavljivani na: http://evangelista.blog.hr/
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


07.09.2012. petak

Rujanski iskeženi zubi

Ima dana poput današnjeg kad datumi daju perverzan zbroj. Kad svaka što prođe pored tebe podsjeća na davnu neuzvraćenu ljubav. Kad svaki pogled priča neku prošlu priču i kad se čudiš koliko priče sliče jedna na drugu a opet ne možeš upotrijebiti onaj stari kliše – kad si čuo jednu, čuo si sve. 
Ima dana poput današnjeg kad si misliš kako bi se u ovakvoj klimi sasvim lijepo dalo, kad gledaš jesenje lišće što nije svjesno kako jesen još nije kalendsrski došla i kad te dočeka „može kavica, stari?“ prirodnije od ispitne groznice u rujnu. Nekako kad zaiskre oči vlasnice kafića s kojom si prije nekoliko godina znao raspravljati o životu, bitku i besmislu bez da si uopće popio piće shvaćaš kako se voliš vraćati na stara mjesta, obilaziti stare tragove. Onda ti se u trenutku u glavi roje onaj podrumčić u Teslinoj, zeleni separe srednjoškolskog kafića na Vrbiku i soba u suterenu prvog paviljona uz valjda jedini trenutak u životu kad možeš reći da si zaista uživao uz glazbu ovih dana toliko spominjanih Red Hot Chilli Peppersa. Problem sa starim tragovima je što s vremenom ne postaju dublji nego blijede i nestaju kao i draga lica koja ipak prepoznaješ s vremenom. Na stranu što smo u nekim prošlim trenucima bili drugačiji ljudi, lijepo je ponekad čuti poznate tonove.
Neočekivanosti su obilježja dana poput ovoga. Poznato lice iz drugih priča i neočekivan Nescaffe classic u kantini u kojoj više nisu samo stare klupe koje su vidjele previše bele i šaha, sve je nekako drugačije, modernije a pod tim nikako ne mislim reći – ljepše. Tu se hvatam u zamku. Tu shvaćam kako pripadam nekoj drugoj generaciji kojoj se više sviđalo izrezbareno drvo od moderne decentnosti što bode u oči. No, tu priča ne završava. Johnny Depp bi vidio sasvim drugačije zečeve na današnji dan i ne bi inzistirao na poznatom hitu Jefferson Airplainea. Jer, ako niste znali i zečevi pate od postporođajne depresije, izgubljene mladosti i neželjenih trudnoća. Svakako, drago mi je što to nije samo ljudska ekskluziva iako sam tek sad svjestan što je Šimić (Pjesnik) htio reći s onim zvjezdama. Sebičnost ljudskosti nema granica i sklona je neke sasvim uobičajene pokvarenosti pripisati isključivo sebi iako kad malo razmislim ispada da su one i prirodi – imanentne. 
Demagogija je super začin za ovakav dan, ali čak ni s njome on ne gubi na ljepoti. Demagogija tek otkriva koliko ono drugo može biti blisko. Zato više volim lovačke šešire u kantini od umjetnih osmijeha na stepenicama što su, onako nakaradni, puni lažnih očekivanja. Tu sam prvi put htio režati, ali pseća logika stvari natjerala me da odustanem. Kad se sljedeći put nađem u takvoj situaciji citirat ću Bonda:

 „Drago mi je Kastor, gospodski Kastor!“ 

Kondicija je također zeznuta stvar. Štake bi možda pomogle no s njima jednostavno nisi toliko svoj pa hodaš bez njih. Na ovakav dan nije problem primijetiti kako pojedinci mogu biti štake i ispušni ventili istodobno. Kad mjehurići u ispijenom gemištu postaju savršena kombinacija. Okus je sasvim ok iako ga ne bih nazvao delicijom. Fali mu samo prstohvat vjere u vlastite sposobnosti. 
U menzi bi kad smo kod toga zbilja mogli ugraditi ventilatore. Halucinacije današnjeg dana dosegle su vrhunac upravo tamo jer su apsolutno sve žene poprimale neka prošla lica i naličja. Nikad ostvarena, rijetko kome priznata a iskonski željena. Možda se na današnji datum otvara nekakav procijep među dimenzijama pa iz njega izlaze sve neuzvraćene ljubavi kako bi se mogao sjetiti svih krivo izrečenih ili neizrečenih riječi u pravim situacijama. Takve prepoznaš tek naknadno i to kao i u filmovima Woodyja Allena ne postaje bolje s godinama. 
Vraćam se. Volver. Sitne perverzne papričice za kraj večeri. Utvare iz prošlosti koje nikad nisu izazivale negativne emocije. Ovaj put su stvarne, ovaj put su od krvi i mesa. Konačni dokaz da prašnjavi ormar ne sadrži samo kosture. Drago mi je. Dan počinje tek na kraju. Dobro su odigrane današnje karte. Ponovno osjetim režanje iznutra. Pas se budi. Savjest također. Polako, točno pred san, nestaje moja ljudskost, moja osobnost. 
Dylanov „Tempest“ savršena je muzička podloga za psa što osjeća svoju vučju prirodu. Nestajem u vlastitom neredu. Gubim se u riječima. Nema nikoga. Titanik je potonuo i Dylan se obračunao s još jednom posvetom. 

 Za sve lutajuće duše. 
 Za sve iskežene zube.

 "Why so serious?
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


23.08.2012. četvrtak

KENNY EVERETT

Producenti, kritičari. Uvijek znaju, predviđaju, odlučuju. Barem se tako čini. Vizija ima svoje aksiome. Ne odgovara parametrima, ne može se predvidjeti niti izračunati. Vizija je, u svojoj biti, nalik luckastom znanstveniku koji stremi u budućnost i želi da kreativnu energiju kojom je napunjen osjete svi oni što dođu blizu. Makar ih stresla kao struja i makar imali frizuru kao Einstein. Zanimljivo bi stoga bilo znati kako se osjećao Kenny Everett u jedno jutro 1975. kad je dobio viziju u ruku. Je li i njega streslo, je li i on doživio otkrivenje, je li jutarnju kavu zamijenio viskijem i rekao nešto u stilu „bloody hell“? No, možda je bolje da krenemo od početka. Elton John je imao stan. To se čini dobar početak kao svaki drugi. Dakle, Elton je imao stan za razliku od četvorice ljudi u dugovima i strahu da će biti prisiljeni odustati od glazbe što su napisali pjesmu snimanu u četiri studija i u nekoliko dijelova. Krenuli su hrabro u nešto „gdje još nitko nije kročio“ bez garancije da će uspjeti. Zato su vjerojatno i odlučili tu posljednju slamku spasa nazvati po kultnoj komediji poznatog (i za divno čudo brkatog) komičara. Kako je život poput cijene benzina u nas uglavnom nepredvidljiv i priprema dizanja i padove kad im se najmanje nadaš kuglica se ovoga puta zaustavila u gramofonu Eltona Johna. I kao što to s ruletom i kockom uglavnom biva pala je „u ništa“ jer... - Ti si lud. Nitko neće puštati tako dugačku pjesmu. To ne može biti singl. ...ispalio je Elton i ostao živ. Ruletu ili Gundulićevu kolu sreće vratit ćemo se kasnije pošto život redovito piše završetke bolje od pisaca. Rastavljanje glazbenog kolaža nije dolazilo u obzir čak ni po cijenu nalaženja okolnnog puta do plaćanja stanarine i troškova produkcije pa se trebalo dosjetiti kako da „vuk bude sit, a ovce na broju“. Deus ex machina ove priče svakako je Kenny Everett, no bogovi s neba ne padaju često i otud pitanje s početka. Vizija, naime, uvijek nalazi put a to nikad nije put koji se čini očitim. Nekad odabere brkate komičare, nekad brkate pjevače a nekad i radijske voditelje koji samo žele upoznati druge s onim što je za njih dobra, a što loša glazba. Nećemo tu ulaziti u sve što je Everett napravio u selektiranju najgorih pjesama svih vremena (iako vrijedi čuti Lucy in the sky with diamonds u Shatnerovoj izvedbi) jer je bitno upravo jutro 1975. i smisao za zafrkanciju. Kenny je imao smisao za zafrkanciju zbog čega je kasnije postao prilično popularan komičar, a počeo ga je pokazivati tako što je „cimao“ publiku puštanjem samo pojedinih dijelova glazbenog kolaža koji nije smio imati. Dugo se nakon toga provlačila teorija kako je Kenny ukrao tu glazbenu hrestomantiju no to naprosto nije bio slučaj. On ju je naprosto posudio „za osobne potrebe“ nakon što je uz namigivanje i prekrižene prste iza leđa rekao da ju neće puštati u svojoj radijskoj emisiji. Tko to nije radio, neka prvi baci kamen (nakon što isključi torrent pri ruci). Kako svaka zafrkancija ima svoje granice Kenny Everett je pjesmu pustio ukupno 14 puta u dva dana, natjerao diskografe da izdaju jednu od najprodavanijih singlica u povijesti i promijene poimanje toga što je podobno za singl, kao i glazbene industrije u potpunosti. Zato se pitam kako se tog jutra osjećao i je li imalo ličio na Emmetta Browna iz deset godina kasnijeg filma? Također, što bi bilo s današnjim definiranjem glazbe da Kennyja nije bilo? Zbilja, vizija uvijek nalazi put. Iranski promotivni letak o pjesmi glasi „protagonist je slučajno ubio čovjeka te je poput Fausta rastrgan osjećajem krivnje prodao dušu vragu. U noći prije pogubljenja uspijeva povratiti svoju dušu tako što u najvažnijem trenutku pozove Boga na arapskom („Bismillah“) te se uz pomoć anđela izbavlja od Šejtana.“ Iako moram priznati da mi ovakva interpretacija jedne od najboljih pjesama svih vremena nije nikad pala na pamet, svakako je kulturološki zanimljiva. Sumnjam doduše da je pala na pamet Kennyju Everettu bez kojeg bi svjetska glazba imala drugačije lice. Zbog toga mi je drago što kritičari nisu bili u pravu. Zbog toga bi volio barem na jedan trenutak biti Kenny Everett 1975. Dokaz kako nekad tvrdoglavost i vizija itekako imaju smisla. Rulet se, međutim, dalje vrti a brkati komičar zajedno s brkatim vokalom još uvijek žive u kolektivnoj svijesti, iako ovaj drugi još uvijek nije prateći lik u horror stripu. Bilo bi zanimljivo znati što je mislio Elton John 20. travnja 1992. dok je s Axlom Roseom pjevao upravo pjesmu „koju nitko nikad neće puštati na radiju“. Život piše najbolje krajeve. “We all have ups and downs and we all have limitations (…) but I mean I don’t want some asshole critic to tell me that.” — Freddie Mercury
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


21.02.2012. utorak

Čovječja ribica

Ja sam draga, čovječja ribica... hodam ulicom tražeć kisik i mirnu vodu jer ću se ugušiti.

Ja sam, draga, endemska vrsta – polusvijet. Ne poznaješ moje pokrete, osuđuješ moje stavove i okrećeš smeđim očima.

Praviš se kako me ne poznaješ, zaboravljaš pogrebe na kojima si iza leđa stajala, za ruku me držala a sama se tresla.

Faks si upisala, možda politologija, puna si ideja kako svijet se mijenja dok znam da isti ostaje.

Jer sam, draga, čovječja ribica, hrana su mi crv i ličinka a previše ih ostalo pa sam draga pretio od njihovih gadosti...

Zakopao sam se u mulj iz kojega ne izlazim jer duboko pod zemljom svoju špilju nalazim. Spiljski čovjek - čovječja ribica. Diplomom na birou gura ljude pred sobom. Ma nema smisla, stvar je samo navike da ti piše iz svog mulja dok ti bacaš mudre izraze u rijetkim trenucima vedrine kad ne dereš nosom oblake.

 

D.

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


20.01.2012. petak

Bambi voli Vuka

Taksi u noći juri ispod nadvožnjaka s perspektivom prelaska preko Vrbika do Prisavlja. Tamo gdje je Carnet i ogromna zgrada nacionalne televizije koja, usprkos svemu, ipak još ima najkvalitetniji program. Što otvara pitanje kakva nam je zaboga komercijala ali to je tema za jedan drugi, drugačiji post.
Na zelenom nadvožnjaku na Miramarskoj, tamo negdje kod one benzinske pumpe grafitnom olovkom stoji napisano Bambi voli
Vuka. Iako pod dojmom finčerovske ekranizacije Stiega Larssona to je bio najupečatljiviji događaj večeri. Jer, iako je to teško samom sebi priznati kad malo pogledam oko sebe svjesniji sam toga da Bambi zaista voli Vuka. Samo što Vuka, kako stvari stoje – zaboli...

Riješio sam zato staviti stvari u perspektivu...

Nekako ispada da se ja uvijek vežem za Bambija. Pogotovo ako ima velike oči, sise, stražnjicu, guste obrve i zna me nasmijati. No, isto tako ispada da za Bambija treba znati biti Vuk. Jer ako niste vuk onda ste ovca. Ili ovan – svejedno. Rogonja iz nekog prethodnog posta... recimo. Frajeri za seks i frajeri za brak. Cure za provod i cure za brak... jebala nas klasifikacija... kake točno veze sa svim tim ima srce? Pitaj Boga... jedino što se, kad su emocije u pitanju, odrasli ljudi od djece ne razlikuju previše. Djetinjarija, hvala maloprije uzaludno spomenutom, ima posvuda.

U toj igri nikad ne znaš tko će pobijediti. Ali prije ili kasnije, najčešće uslijedi – Masakr.

Iako ne znam kako će distributeri prevesti novi film Romana Polanskog; masakr je nekako najprihvatljivija riječ. Masakr je, dakako, i jedini mogući ishod kad Bambi voli Vuka. Vuk kad nije u čoporu onda je uglavnom samotnjak. Njegove šape ostavljaju otiske u snijegu poput džez improvizacije. Niski tonovi, duboki tonovi. Dinamika se diže, dinamika se spušta, energični prsti lupaju u klavirske tipke/Vuk trči... Bambi ga slijedi, pokušava ga uloviti. Zaboravlja na sve, zaboravlja na vlastiti identitet, osjeća opijenost, osjeća strast... Bambi improvizira, nastoji pokazati Vuku da ne mora više bježati, da je vrijeme da se zaustavi, no on više ništa ne zna, ništa ne prepoznaje. Osjeća samo miris svježeg srnećeg mesa, osjeća krv, osjeća plijen, osjeća – strast.

Bambi, s druge strane, osjeća ljubav. Njegove velike smeđe, srneće oči privile su se uz vučje krzno nastojeći izvući barem tračak emocije.

-          Voli me! – srneći umiljato zapitkuje Bambi.

Od snošaja umoran Vuk pali cigaretu, osjeća tešku srneću glavu na prsima i shvaća da je kriv za protuprirodni blud. Silovanje nevinosti groznije je od onog „normalnog“ jer nevinost u ovoj divljini možda još i ima kakvu takvu – šansu. Uvlači dim u svoja pogana vučja pluća ta krznata zvjerka, osjeća improvizaciju, osjeća džez... osjeća klavirske tipke... – bježi!

 

Bambi ostaje sam. Izgubio je majku. Izgubio je vuka.

I sad piše grafite po nadvožnjacima.


Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


10.01.2012. utorak

Mr. B. - i prođe godina...

Za neke je stvari jednostavno suvišna riječ ili komentar. Oni koji su me imalo kroz riječi na ovom blogu upoznali, shvatit će:



Hvala ti Boško... na svemu...
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


18.11.2011. petak

priča 19. Hound dog/Lovački pas

 

Rokerski mozaik

(blago bazirano na 20 najboljih pjesama

u izboru „Rolling Stone“ magazina)

 

priča 19.

Hound dog/Lovački pas

(Elvis Presley)

Njušim zrak. Negdje blizu osjetim krv. Krv ima specifičan miris, ne možeš ju pomiješati ni sa čim. Tragovi su ispred mene. Na ovoj hladnoći lako je primijetiti potrgane grane, pogaženu travu. Netko nije pazio, netko je dovoljno samouvjeren. Samouvjerenost nije pozitivna osobina u šumi. Šuma mrzi presigurne ljude. Njima često manjka poštovanja. Za takve, tu sam ja. Lovim ih na lijepak njihove samouvjerenosti iščekujući trenutak iznenađenja i nevjerice kad shvate da se moji zubi sklapaju oko njihova vrata. Srce. Slušanje tog iskonskog sata me uzbuđuje.  Kad iz potrgane žile kucavice krene krv, kad se pogled iznenađenje krene gasiti, sve što ostaje je slušanje. Slušanje sata što polako otkucava, dok ne otkuca i posljednji put. Kad se to dogodi sjaj u očima i izraz gađenja odavno su izgubljeni. Ljudsko lice tada djeluje gadno, kao razmazana želatina, kao da izgubi koherentnost. Tad čovjek iz one dominantne pozicije koju tako često voli zauzimati postaje crv. Beskičmenjak što je skliznuo sa nezaslužena pijadestala.

Napinjem mišiće i počinjem trčati. Gazim ugaženu travu i razmišljam. Uvijek u ovakvim trenucima treba brzo razmišljati. Lov je opasan. Ako reagiram prerano, mogao bih postati lovina. Davno sam činio takve početničke greške. Ne, sad trčim da odredim gdje se nalazi, da ga stignem. Negdje se skriva, po prilici negdje vrlo blizu. Nisam siguran čeka li on mene ili ja čekam njega. Uzbuđenje raste, jezik postaje sve suši. Igra je krenula. Nema većeg zadovoljstva od onog preneražena pogleda. Taj trenutak je sve bliži u glavi, vrijeme postaje nevažno. Slika se zaustavlja. Nekad sam, priznajem, volio ljude no to je bilo davno... Puno prije odlaska, puno prije razočaranja, dok sam još poslušno lizao ruku koja me hranila nesvjestan da sam samo oruđe i da je ta ljubav koju dajem – neuzvraćena.

Bilo je studeno i zato mrzim zime. Mislio sam tad kako me nikad neće napustiti, kako se neću razočarati, kako će ruka koja me hrani biti i ona koja će mi zaklopiti oči. Kako patetično, naivno i nepotrebno. Nisam bio ravnopravan, ali nisam bio ni voljen. Nisam bio ništa više do lovačkog psa. Kao što oni gradski napirlitani „cucki“ donose frizbi, ja sam dovodio srne, veprove i zečeve. Oblajavao sam oko njih, trčao sam u mećavu, u jame i u neprohodne gudure samo da ih dovedem pred nišan. Pred pušku koja je čekala pogodno vrijeme da opali. Volio sam taj zvuk. Volio sam taj miris. Uglavnom, značio je da sam dobro obavio posao. Značio je da ću biti nagrađen. Uvijek kad bih otišao tražiti plijen ruka bi me pomilovala, čak i u rijetkim trenucima kad nisam bio uspješan ona je – čekala. No, kad sam te zime otišao u mećavu i vratio se gdje me ostavio više je nije bilo. Otišla je. Snijeg je bio sve jači, mekši i neprohodniji. Lajao sam, dozivao kako sam znao. Bijela oštra dlaka titrala mi je na hladnoći. Trčao sam sve dok mi noge nisu malaksale. Već kad sam puzeći mislio da je ovaj pseći život nepovratno gotov, primijetio sam lešinu. Srneću lešinu. Skrio sam se ispod crkotine htijući da me barem malo zagrije, osjećao sam smrad strvine ali znao sam da mogu biti zahvalan. Kad sam počeo jesti svoje smrznuto sklonište upoznao sam očaj. Nikad dotad se nisam tako osjećao, nije mi se sviđao taj novi osjećaj. Ipak, čak i suočen s njime nisam htio priznati. Ruka me napustila i neće se vratiti. Ta hereza me nije napuštala i zbog nje sam se i sam sebi gadio. Kad sam, onako smrdljiv i mokar provirio iz strvine snijeg je prestao padati. Valjao sam se po mekom pokrivaču da isperem smrad. No, više niti ja nisam mogao prepoznati vlastiti miris.

Snaga mi se vratila dok sam stajao na lažljivom zimskom suncu. Krenuo sam tražiti miris ljudi, miris koji mi je bio toliko poznat, miris koji je značio dom. Nisam znao kuda krenuti jer je i ta šuma što me okruživala odjednom izgledala sasvim drukčije ali sam odlučio slijediti instinkt. Prije ili kasnije naići ću na ljude. Na koncu, tako dominantni i svemogući kakvi jesu negdje moraju biti. Tražio sam ih nekoliko sati, noge su mi opet otežale. Počeo sam vući oštrim, zaleđenim snijegom zadnji kraj i po drugi put u samo jednom danu pomislio sam – ovo je kraj. Tad sam, po prvi put svjesno, okusio krv. Zadnjim sam naporom snage ulovio zeca što je bio iscrpljeniji od mene, zario sam zube u njegovo meko, toplo ruho, tad sam prvi put osjetio uzbuđenje koje donosi umiruće srce i tad sam znao da ću, makar se sve urotilo protiv mene ipak – preživjeti. Shvatio sam da moram biti pametniji, da moram poštovati šumu kako bih u njoj opstao. Shvatio sam da su me ljudi napustili i da njima nikad nisam bio važan, da sam na koncu za njih bio i ostao samo – lovački pas. Onog trenutka kad je postalo prehladno, kad nisam donio na nišan zeca, srnu ili neku sličnu životinju, prijateljstvo je prekinuto. Postalo je važnije skloniti se u sigurnost tople kuće, popiti čaj i zagrijati mokre čarape nego sačekati da se vratim. Iako, dotad sam se svaki put vratio. Osjetio sam se izdanim i ono što je samo do maloprije bila hereza sad je postala stvarnost koju više nisam mogao poricati.

Svakim danom, svakim ubojstvom, svakim uspješnim skrivanjem u šumi što grije postajao sam odlučniji. Ne znam više ni sam kako sam uspio preživjeti no zaboravio sam sve pozitivno što mi je čovjek donio. Ruka koja me hranila postala je ruka koja me izdala. A izdaja? Izdaja se pamti. Ubiti čovjeka postalo je mojom opsesijom i kad sam to prvi put učinio osjetio sam se ravnim Bogu. Koliko se to životinja može pohvaliti da su ubile vlastitog Boga? Koliko je pasa uopće svjesno da ta bezlična okrvavljena masa kojoj se vrat tako jednostavno pregrize – nije svemoguća. Shvatio sam, ja zaista nisam ništa više nego lovački pas. Neke stvari je nemoguće zaboraviti. Čovjek je najizazovnija lovina. Nadigravanje s ljudskom vrstom je i najopasnije, nosi najviše rizika; ali kad se jednom navikne pas više ne može ubijati ništa drugo s jednakom strašću. Jednostavno, sve manje od toga postaje nevažno, trivijalno i sterilno. Samo čovjek, jedino čovjek može donijeti zadovoljstvo na toliko razina. Pas postaje pas tek kad ubije svog Boga. Jesam li ovom herezom postao ateist, drugi psi bi me prvi priklali kad bi čuli moju filozofiju. No od čovjeka vratio sam se sebi, vratio sam se vuku što obitava negdje duboko. Valjda to po mom hodu, pogledu i ponašanju i vukovi primijete. Ostavljaju me na miru. Tako, ja i dalje nastavljam svoj lov. Nadam se da će jednom ruka koja me hranila postati moja lovina. Tako bih zatvorio krug. No, taj miris bi uvijek prepoznao i siguran sam da se krug neće zatvoriti danas.

Osjetim ga, i dalje je tu negdje. I dalje sve bliže. Sad već čujem to srce kako kuca. Čujem i hitac, osjećam poriv da zalajem i krenem za lovinom ali to traje samo trenutak. Kao svojevrstan bljesak iz prošlosti. Otresoh glavu. Nema veze, znam što je moja prava lovina. A ovo je taj trenutak. Zaokupljen srndaćem ispred sebe on me niti ne primjećuje. Tek kad ga moje šape obore na tlo, kad ispuštena puška otkliže po snijegu primijećujem zgražanje, onaj iskonski pogled nevjerice. Čeljust trga grkljan prije nego što stigne progovoriti. Lovina je dvostruka. Čovjek i srndać leže jedan do drugoga. Preživjet ću i sljedeći dan. Osluškujem srce kako kuca, otkucaji su sve tiši, dok me ne krenu podsjećati na lavež. Kad utihnu i ja ću zalajati. Noćas je moja pobjeda, još jedan lažni Bog je srušen. Ne mogu si pomoći, lovit ću dok ne pogriješim ili dok neko ne ulovi mene. U jednome, samo u jednome je čovjek u pravu.

 

Ja nisam ništa doli lovački pas.  

 

 

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


11.11.2011. petak

Kontra element

Drago Blašković ustao je ujutro bez da je popio kavu. Odmah nakon ustajanja obukao je hlače i cipele i krenuo na posao. Drago nije imao za cigarete. Nervoza koju je osjećao uvjetovala je sve kasnije događaje, ali možda bi sve bilo drugačije da je toga jutra popio svoju kavu i zapalio cigaretu. Drago je bio u ratu. Branio je svoje. Nije znao je li koga ubio i iskreno ga nije ni zanimalo. Znao je rukovati puškom, ali volio je ljude. Ako je pucao to je bilo zato što je morao. Ako je koga pogodio to je bilo zato što ispaljen metak mora negdje završiti. Nije se zamarao. Dok je čekao autobus za na posao uhvatio je razgovor baba. Premijer je na sudu, a premijerka ništa nije znala. Baba s njegove desne strane mora odvojiti dvije tisuće kuna od plaće zbog manjka u blagajni u privatnom dućanu. Ne pita se može li. Što se mora, nije teško osim kad imaš malu djecu. Drago Blašković je u autobusu sjeo otraga. Zadnje je sjedalo već nekako po pravilu u rano jutro bilo njegovo. Sjeo je tamo i promatrao nastojeći tako na neki način zadržati prisebnost i razum u tom svakojutarnjem besmislu. Autobus je krenuo izrovanom ulicom koja se uvijek krpala, nikad općina nije imala za novi asfalt. Opsovao je u sebi, onako potiho očekujući ispred sebe obrise tvornice u kojoj zaradi taman dovoljno da nikom ne mora polagati račune. A više mu, ruku na srce, ni ne treba. Tvornica je bila ista kao i sve druge. Ako ste vidjeli jednu vidjeli ste sve. Dugi, ravni hodnici i radno mjesto koje stoji prazno i čeka samo na tebe. Stojiš ispred stroja, vitla ili materijala i radiš ko mašinac, slažeš daske ili prerađuješ. Izvršavaš uvijek isti bogovetni zadatak iz dana u dan dok se ne pretvoriš u stroj koji izvršava naredbe. Dok ne izgubiš i ono malo mozga što ti ostalo. Dok ne postaneš pašteta identiteta. Sve što je bitno je dolazak i odlazak, kad dolazi netko bitan i ono između; a moraš biti sretan što uopće radiš. Plaća? Kad dođe, dobro dođe. Ne pitaj. Samo se pojavi i samo otiđi. Ne traži nešto više, takav si Drago – najopasniji. Nakon cijelog dana za bezličnim strojem, bez cigarete – jer je tako netko odlučio – bez kave – jer tko je vidio kavu pit na javnom mjestu i bez gableca – jer radnici trebaju držati liniju – Drago je izmoren jedva čekao kraj radnog vremena. Nažalost, ovaj dan će biti malo drugačiji nego što se nadao. Iako je krenuo prema izlazu, prema stanici i čekao autobus, njegova nezatrpana leđa osjetila su vjetar koji ga je natjerao da se okrene. Iako je znao da ga klinci po cesti sprdaju, Drago Blašković iz nekog razloga nikad nije zatrpavao u hlače zadnji dio leđa. Ovaj put, taman na odlasku iz jednoličnosti kapitalističke tvornice koja se od komunističke razlikovala samo zato što više nije nosila ima „Bratstva i jedinstva“ Drago se – okrenuo. Pred njegovim očima Slavko Celovšek je trpio vrijeđanja poslovođe. Gledao ga je u oči i stajao. Poslovođa to nije bio u stanju, gledao je pored njega i kroz njega. Štajduhar to nikad nije bio u stanju. Gledanje u oči je za njega bila nepoznanica. On, mislio je Drago, nikad nije ni trebao biti na toj poziciji. Nije završio školu za poslovođu, došao je s ceste, za razliku od njega koji je u firmi bio dvadeset godina. Štajduhar, što je najgore od svega nije znao posao, njegove su kritike bile toliko blesave da ih najbolje bilo ignorirati. No, labilna osoba kakva je bio Celovšek to vjerojatno neće moći. On osobno shvaća kad ga se zajebava da mu je otkopčan šlic, a kamoli neće Štajduhara. Drago je samo stajao i gledao. Gledao i čekao. Postoji onaj osjećaj koji se u čovjeku dugo skuplja, taloži se kao na dnu fildžana kave, iz kojeg možeš prorokovati da će prije ili kasnije puknuti. No, Drago čitav dan nije jeo, nije zapalio cigaretu i nije popio kavu. O tome što se kasnije dogodilo postoji nekoliko verzija. Neki kažu da je Drago udario Štajduhara, neki kažu da ga je nazvao slovenskim smećem a neki da ga je iscipelario. No, svi se izvještaji slažu u tome da je Celovšeka nazvao pičkicom jer mu ne zna vratiti. Celovšek se otad nije vratio na posao, ali mu nije ni odgovorio. Još se ne zna je li Drago dobio otkaz ili ne, ali sljedećih dana (vjerojatno stoga da se priča stiša) autobus je vozio bez njega na njegovom stražnjem sjedalu. Firma si ne može priuštiti izgubiti Dragu, ipak već dvadeset godina radi za istim strojem koji otkad njega nema nitko ne može upaliti. Štajduhar je u bolnici i ne zna se kad će se vratiti. Drago se nije zamarao. Branio je svoje. Tako i tako je on trebao biti na mjestu tog slovenskog pedera. Ko devedeset i prve, napravio je što je trebalo iako će vjerojatno promaknuti nekog drugog. Vidio je Celovšeka na cesti, pognuo je glavu i maknuo se od njega. Opet je kriv, uvijek je on kriv. Popio je svoju rakiju ni ne gledajući barmena. U svijetu svoje tvornice proglašen je životinjom. Dok je tresao glavom Drago Blašković se pitao, ako je on životinja što su onda oni? Reagirao je jer misli svojom glavom, jer traži pravdu, traži nešto više. No, to je najopasnije djelovanje kontra javnog dobra. Dok je naručivao sljedeću rakiju nekoliko se kapi prolilo na platnu listu za travanj. Konobar mu je davajuć rakiju čestitavao dan državnosti. Drago nije znao koji je dan niti koji je mjesec, makar je znao da se nije borio u ratu za ovo. Za državu u kojoj se ni dan državnosti ne zna, u kojoj je on primitivna seljačina. Na dopisu ispod platne liste pisalo je da neće dobiti preostale zaostale plaće ali da neće dobiti ni otkaz. Na tom mora biti zahvalan. Djeca dolaze iz škole u dva. Mora kupiti kruh, a kladionica radi do jedan. Ako bude imao sreće bit će i kruha. Ajde, nije tako loše. Za razliku od većine barem ima posao. Zato može pit na dug. - Živio ti meni Drago. – reče konobar. - Živio. – odgovori Drago gledajuć na sat. Petnaest je do jedan, još ima dovoljno vremena za složiti listić.
Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


05.10.2011. srijeda

Nemam ništa sa tim

„Negde u meni je kvar i mrak što me gricka k'o miš...

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kada je pomeriš...“

 

Prije dva dana navršile su se 54 godine otkad je Sputnik lansiran u svemir. Neočekivano lansiranje sovjetskog satelita zabezeknulo je zapad, propagandni filmovi o „crvenom mjesecu“ plašili su lakovjerni narod koji je taman te pedeset i sedme svjedočio drugom mandatu Dwighta Eisenhowera i ponovnom otvaranju Sueskog kanala; nesvjestan da su se baš te godine susreli i Lennon i McCartney.

Dalekosežne posljedice pedeset i sedme na osjećamo i danas. Ironično je što je baš u takvoj atmosferi umro Joseph McCarthy za kojeg je bilo i logično da umre zakriven „crvenim“ mjesecom. Crveni je svemir 3. studenog iste godine i „zalajao“ budući da je Lajka postala prvi pas ne mjesecu. Ne mogu pobjeći sarkazmu jer čitajući novine imam dojam kako se ništa nije promijenilo. U našem malom mikrokozmosu Hrvatska se crveni ili plavi ovisno o perspektivi a crna je izašla iz mode vjerojatno samo zato što nam za skorašnji ulazak u EU trebaju vedrije boje. Sve je gorko i u polumraku. Krhko. Više ne znaš ni tko laje, otupiš.

 

-          Tek kad se nađeš suočen s konačnom istinom svi problemi zbog kojih ne spavaš postanu irelevantni. – govorio je jučer umrli Steve Jobs.

 

A prizemni psi i dalje laju.

Za razliku od njih Lajka je barem otišla u svemir.

 

*

 

U ovoj sobi ravnoteža je prosta:sto i krevet i prekidač za luč...

Ispod cena mole cenjenog gosta, da pre puta ne zaboravi ključ.“

 

Dođe mi da poput „Trubača sa Siene“  kažem kako je „ova soba tako jadno mala“ ali to bi bila laž. Još jedna od onih u patetičnom nizu kakvog slušam posljednjih dana. Preuveličavanje, egocentrizam i prebacivanje krivnje umjesto preuzimanja odgovornosti. Ljudi srljaju; to im je karakteristika.

Vratio sam se „Hamletu“, makar samo kroz instrukcije, i otkrio sam kako me ne prestaje iznenađivati u kojoj god ga životnoj dobi uzmem u ruke. Sad su neki drugi likovi na površini i ono što me fasciniralo kao tinejdžera prepušta mjesto nečem tada nevažnom. To je valjda ta, toliko spominjana, percepcija književnog djela. I onda prolaznost. Da, Hamlete remek je djelo čovjek, divan i krasan, pun mogućnosti, kreacije i nauma. I u pravu si kad gledaš te prazne, crne duplje na mjestima gdje su nekad bile Yorickove oči. Da parafraziram, „život i nije ništa drugo doli spolno prenosiva bolest što se na koncu završava – smrću.“

Ravnoteža je prosta. Ova soba što ju nazivamo životom tek je jedna od mogućnosti koje smo odabrali. Precijenili smo ju u startu, zaboravivši da nam se nudi u svakom slučaju i da još nitko nije od podstanarske sobe napravio hotel. Tek na malo većoj skali stvari postaju zanimljivije. Smrt je neminovna prije ili kasnije i nije razlog za panike i depresije. Niti strahove. Ona je činjenica koja se prirodno – svakom dogodi. Pitajte Lajku ako meni ne vjerujete. Ključ? On se vraća.

 

Kad je nastala prva živa stvar bila sam tamo, čekala. Kad posljednja živa stvar umre, moj će posao završiti. Postavit ću stolce na stolove, pogasiti svjetla i na odlasku zaključati svemir iza sebe. – sama Smrt kaže u jednom, od samozvanih eksperata, podcijenjenom stripu.

 

Pritišćem prekidač i gasim svjetlo vlastite sobe. Stolice su još uvijek na mjestu, sutra je novi dan. Sve je utihnulo, tlak raste. Najavljena je promjena vremena. Njušim ju, osjetim u kičmi i bedrima. Sve je utihnulo. U biranju nastavka teme između lajanja pasa i mekartizma što se ovdje neovisno o vremenskim prilikama osjeti u zraku uviđam kako je Steve Jobs (opet) bio u pravu. Iako mu nisam vjerovao.

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj


20.09.2011. utorak

Sinestezija

Osjećam. Vjetar bridi po mojim obrazima, oštro. 
Osjećam. Smrad ili miris tamjana nakon blagoslova. 
Osjećam. Vidim nago, predebelo tijelo pored sebe i nije mi jasno zašto se tu nalazi. 
Osjećam. Čujem sve one izgovore i glupe rečenice, svodljive na - postoje i bitniji problemi. 
Osjećam. Sva zavaravanja unutar sebe, sve maske koje sam stavio. Promidžba i marketing. 

Rana jesen je. Ljeto polako ljušti svoju odjeću i pretvara se u čangrizavog starca što odbija umrijeti. 
Kada slušam, ništa drugo ne osjećam. Kada gledam, ništa ne čujem. Kada dodirujem, gluhonijem sam. 
Ali kad se lažem, ne vjerujem si. 

Gurmani eksperimentiraju. 
Igra počinje. Jušna žlica - mjerilo stvari. 
Začini pojačavaju okus. 

Zatvorene oči zamišljaju nešto ili nekog drugog. 
To je čar, nitko ne zna što skrivam iza njih. 
Naučiš glumiti s vremenom. 
Ženski perogativ. 

Nepristojno i neotesano, 
raščupano i neuredno
svršavam.  


Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj