Dugo očekivana i planirana "fešta" konačno je održana u utorak 24. veljače 2009. u prostoru Studia Golo brdo.
Dogovor je bio jednostavan: svaki sudionik mora donjeti jednu bocu vrhunskog crnog vina kao ulaznicu. Dogovor je također bio da se, unatoč činjenici da je pozvano nekoliko ribara, a s obzirom da se radi o crnom vinu pripremi jelo na bazi mesa.
Ekipa strašna: rovinjski umjetnici, arhitekt, geolog, enolog, dioničari, biznismeni, najbolji rovinjski kuhar...
 
Grijanje je bilo jedno od mojih osnovnih briga. Kako zagrijati izoliranu kućicu na brdu, izloženu svim vjetrovima pa tako i strašnoj buri.
Uz uporno loženje kaljeve peći i otvorenog ognjišta uspio sam malo temperirati prostor.

Dan je osvanuo krasan, sunčan, bez oblačka i daška vjetra.  No, kako se je približavalo 16 sati (dogovoreno vrijeme za početak kuhanja), digao se snažan vjetar i od pravca Učke nagurao crni oblak iz kojeg se čula tutnjava gromova. Odmah sam sve iskopčao iz struje, poučen iskustvom mojih roditelja koji su u zadnjih nekoliko godina "skurili" nekoliko fakseva, telefona, kompjutora. Izašao sam pogledati situaciju i ostao zadivljen zatečenim prizorom:



Za desetak minuta oblak je prošao, vrijeme se smirilo, a ekipa je počela dolaziti...

Prvo je postavljena na stol boca Dingača koju već dugo čuvam: 2004. posebna edicija za njemačko tržište - Vinarija Dingač, 14% vol alc.




Robi koji je stigao nešto ranije, odmah je stručno otvorio bocu i ostavio je neka diše. Ono što
nije bilo najidealnije je bila temperatura prostora i bojali smo se da nećemo postići idealnih 20° C za njegov Barbaresco.
Ceretto, Barbaresco, 1998., 13,5% vol alc.



Maka je kao pravi južnjak donjeo Buru - kažu naše ponajbolje vino, a mogao bih se sa time i složiti.
Osnovni razlog je to što vino nije ušminkano, aromatizirano, a ni bačva ne dominira. Čista snaga grožđa sazrelog na suncu, bolje rečeno na "tri sunca" kako Maka naglašava: sunce s neba, iz kamena i sa mora....  Inače, vino do kojeg je teško doći i ne pije se često! 
Bura, Dingač, 2005., 14,8 vol alc.



Dok smo se mi šepirili sa vinima naš vrhunski kuhar Luciano je obrađivao "Porco salvatico" (divlju svinju), rezao na komade, pripremao začine a u sjeckanju luka su mu i ostali pomogli.
Za pripremu delicije predvidio je oko 2,5 - 3 sata kuhanja (dinstanja). Prvo u "tisno" samo na luku i začinima, pa da meso pusti vodu, pa da ta voda ukuha, onda vino (crno u velikim količinama) pa malo vode (u pomanjkanju goveđeg temeljca), itd.




Zaboravio sam navesti da je Maka osim što je donjeo Buru, doma skuhao i palentu (kukuruz mljeven na vodenici).



Ono što vidite na stolu je naravno Makinja, ponajbolje istarsko crno vino, a autor mu je kako samo ime govori Maka.
Makinja, 2005., 13,5 % vol alc.

Za Eda smo znali da nosi nešto posebno. Čuli smo za cifru koju je izdvojio, ali nećemo ju ovdje spominjati da ne pokvarimo odnose između njega i njegove supruge.
Pojavio se sa posebnim vinom Amarone o kojem možete malo više pročitati na internetu. Uglavnom, vrlo jako vino, posebnog okusa koje se najčešće pušta za kraj jer nakon njega nastupa "kraj".
Masi, Costasera, Amarone, 2004., 15% vol alc.



Makinju je donjelo dvoje sudionika sastanka. Izdvojili su nemale novce za to vino i nisu pogriješili.
Prvi se pojavio Hrvoje sa vinom i  dva kozja sira koja smo odmah degustirali.



Sa istim vinom je došao i Parigi. Očito nije bilo dogovora tko će što donjeti. No, pokazalo se dobrim jer je jedna od Makinja upropaštena lošim čepom. Čep je nešto na čemu se ne štedi i Maka nije štedio, ali se istovremeno zna da određeni postotak čepova naprosto nije isparavno.
Druga boca je zato bila savršena i kao što ćemo kasnije vidjeti izuzetno se dobro nosila sa razvikanijom braćom.



Zaboravio sam napomenuti da su Parigi i Brba malo kasnili tako da su već otvorena vina bila u izuzetno velikoj opasnosti koju smo na jedvite jade uspjeli izbjeći.

Brba se isprsio i donjeo izuzetno nježno i fino francusko vino iz Bourgogne.
Maranges, AOC, godina ?, 13% vol alc.



Dok smo čekali sve prijatelje i predstavljali njihova vina, Luciano je marljivo miješao i držao divlju svinju na rubu divljanja (zagaranja). Na onom rubu gdje samo vrhunski kuhari - minimalisti znaju postići nevjerojatne finese i nezaboravne okuse.
Taj dugo iščekivani trenutak serviranja "podloge" za naša vina je sa velikim nestrpljenjem konačno došao i nikoga nije ostavio ravnodušnim.



Robi je pokušao racionalno pristupiti degustaciji vina i postaviti neki itinerar tj. redosljed degustacije, logikom od slabijeg ka jačemu sa Amaroneom na kraju. Teorija je držala vodu prvih nekoliko vina počevši sa francuskim kojeg smo ocijenili vrlo elegantnim, zaokruženim, prirodnim uz asocijacije: bella donna (lijepa žena) i amabile. Nakon njega se počeo pomalo gubiti red tako da smo se suočili sa  Dingačima koji su nas totalno puknuli i ostavili bez teksta uz superlative: fantastično, top vino, itd. Makinja i Barbaresco su se tu negdje motali i nosili sa strašnom konkurencijom. U općem metežu netko je donjeo Amarone kojeg smo samo gucnuli i odmah maknuli kao bi ga pustili za kraj jer je vino "čisto ludilo".

Divlja svinja ili kako smo ju od milja zvali Vepar je bila izuzetno dobro pripremljena i predstavlja deliciju s kakvom se čovjek ne sreće često u životu (sa živim veprom se bolje nikada i ne sresti).

Druženje se nastavilo do trenutka kada smo se svi dobro opustili i počeli "muzicirati" sa ručno rađenim trubama, rogovima, staklenim pokalima i željeznim obručima kao pratnja vrhunskoj jazz glazbi Yurodny-a, grupe iz Irske (koja na ovom cd-u svira nevjerojatno brzu i živu balkansku, mađarsku i izraelsku muziku).



Vrhunac večeri je priredio Petar koji je prilično kasnio jer su ga uznemirile maškare koje su taj dan ludovale po Selu. On je kao pravi "genijalni umjetnik" reagirao "performativno" i došao zagrnut pravom veprovom kožom, specijalnim povezom na glavi i pravim ovnujskim rogom u ruci.
To je izazvalo delirij (hm... ova rijeć ne ide uz vino) oduševljenja pogotovo kod Make koji je po dobrom starom običaju počeo udarati Petra šibom po leđima...



Kraj!

17. kolovoz 2007. ALEN FLORIČIĆ

Kraj prve izlagačke 2007. godine obilježio je Alen Floričić sa dvije video instalacije, ako ih možemo tako nazvati. Možda bi se mogle nazvati i site-specific video instalacije ili slično.
U svakom slučaju, na prednjim ulaznim vratima i na prozoru u zadnjem dijelu prostora projicirana su dva video rada.
Onaj projiciran na prozoru pod naslovom "Bez naziva" posebno mi je drag  jer se savršeno uklopio u okruženje - vjetar - gromača - pustoš.
Taj rad je prikazan i na Bienalu u Veneciji, iako u drugačijem postavu (tri monitora u nizu).

Drugi rad je rađen za izložbu na Golom brdu i ponovno je duhovito autoreferencijalan u "stilu" ranijih Floričićevih radova.



We are well aware of the state in which the artist, as a subject with an irrepressible need for a creative rearrangement of reality, takes over his position, often frustrating, in the whole process of creation and social absorption of the work of art. As a matter of fact, in the modern conditions where the traditional direct relationship between art and public has been lost, this process greatly depends on the development of the artificial apparatus a society is capable of construing in order to support it. On the other hand, this system of superstructure in our modern conditions adopts its own creative characteristics and becomes almost a self-sufficient subject, acting not only as a catalyst in the process of connecting art and public, but giving this relationship whole new forms and sense in which the artist and the work of art (in the traditional sense) become objects (and as such simply changeable with other objects), while the social and other meanings are defined on higher instances of the system.
In such conditions a true artist cannot continue to defend his old creative positions and an adjustment to a new system becomes a precondition for the creation of any art which wants to keep being the answer to reality. My thoughts (or my intuitive feelings) were somewhere along these lines when I first merged the traditional creative subject (artist) and object (theme) in my works, and thus obtained some kind of embodied frustration as meaningful material which becomes work of art, in my case, through a markedly artificial system of editing structuring.
From the first video works along these lines, to the most recent done for the exhibition in the Studio Golo brdo (Bez naziva / No name No. 02/07), the changes in my work were mostly in the direction of strengthening the importance (or simply visibility) of the artificial structure (in that sense the figures are ever more often put before a neutral, leveled background) and cleaning, but by no means erasing, any reference to the physical reality.

A. Floričić, August 2007



Već  smo odavno svjesni stanja u kojem umjetnik, kao subjekt s neutaživom potrebom za kreativnom preradom stvarnosti, zauzima često frustrirajuću poziciju u ukupnom procesu stvaranja i društvenog apsorbiranja umjetničkog djela.
Taj proces, naime, u suvremenim uvjetima nepostojanja  direktne veze umjetnosti i publike u tradicionalnom smislu u mnogome ovisi o razvijenosti artificijelnog aparata koji je neko društvo sposobno iskonstruirati kako bi ga poduprlo. S druge strane, taj sistem nadgradnje u suvremenim uvjetima i sam prisvaja kreativne osobine i postaje gotovo samodovoljan subjekt koji ne djeluje samo kao katalizator u procesu povezivanja umjetnosti i publike već tom odnosu daje sasvim nove oblike i smisao u kojem umjetnik i umjetničko djelo (u tradicionalnom smislu) postaju objekti (i kao takvi jednostavno zamijenjivi drugim objektima) dok se društvena i ostala značenja definiraju na višim instancama sistema.
Istinski umjetnik u takvim uvjetima više ne može braniti svoje stare kreativne pozicije i prilagodba novonastalom sistemu postaje preduvjet za nastanak bilo kakve umjetnosti koja i dalje pretendira biti kreativni odgovor na stvarnost. Ovako sam nekako razmišljao (ili možda intuitivno osjećao) kad sam po prvi puta u svojim radovima stopio tradicionalni kreativni subjekt (Umjetnika) i objekt (Temu) te na taj način dobio neku vrst otjelovljene frustracije kao pregnantne građe koja se u mom slučaju putem naglašeno artificijelnog sustava montažnog strukturiranja pretvara u umjetničko djelo.
Od prvih video radova nastalih na tom tragu, pa do najnovijeg ostvarenog za izložbu u Studiju Golo brdo (Bez naziva No 02/07), promjene su u mom radu ponajviše tekle u smjeru jačanja važnosti (ili naprosto vidljivosti) artificijelne strukture (u tom se smislu figure sve češće postavljaju pred neutralnu, plošnu pozadinu) i čišćenja, ali nikako ne i brisanja, referenci na fizičku stvarnost.

A. Floričić, kolovoz 2007.

28. srpanj 2007. IGOR GRUBIĆ, Velvet Underground

13. srpanj, 2007.  IVAN ŠEREMET, Čekam izbore

Svojim kritičkim odnosom prema realnosti, Šeremet preispituje i opća mjesta ljudske prirode, odnos prema stvarnosti, egzistenciji i duhovnosti.
Provodeći svoj umjetnički i životni vijek u Slavonskom Brodu, u sredini gdje nema kao u velikim gradovima dovoljno jake kulturološke scene, koja već samom svojom interakcijom proizvodi kreativnost, Šeremet je tkao svoj usamljenički, po mnogo čemu jedinstveni umjetnički put.
Možda je upravo inzistiranje na opstanku u takvoj sredini rezultiralo da Šeremetov umjetnički izraz karakterizira sklonost ka istraživanju i smjelim odmacima unutar izražajnih medija, beskompromisnost idejnih provedbi i društveni sarkazam, ali ujedno i prožetost dubokom humanošću. Jer, iako u toj sredini nema ravnopravnih umjetničkih dijaloga, ima dovoljno iskrenih razgovora  gdje neposrednost i transparentnost ljudskih sudbina nadvisuje akademske artficijelne rasprave. Šeremet odlično poznaje život  i zato je njegova umjetnost, unatoč melankoličnom predznaku, vitalna i oslobođena svake, a pogotovo socijalno-političke patetičnosti imanentne današnjoj umjetnosti Zapada.

Mladen Lučić, uz izložbu „Volim Brod“, Galerija Ružić, 2004.

Projekt "Studio Golo Brdo" započeo je u ljeto 2007. godine.  Nastao je kao zajednička inicijativa g. Vladimira Živkovića iz Berlina i Tomislava Brajnovića iz Rovinjskog Sela. Koncipiran je kao niz jednodnevnih izložbi tokom ljetne sezone.
Ideja je bila predstaviti umjetnika kroz izložbu i zajedničko druženje.
Studio Golo Brdo nalazi se na brdu kraj Rovinjskog Sela udaljenog 5 km od Rovinja. Studio je smješten u jednoj od zgrada kompleksa u kojem rade i žive umjetnici Marčelo, Zvjezdana, Petar i Tomislav Brajnović.



U slijedećih nekoliko stranica predstaviti ću umjetnike i projekte koji su do sada gostovali u Studiu Golo Brdo.



22. lipanj 2007. VLADO MARTEK, Martek ostaje

Artisti armatevi, 1982., agitacija na otvorenju Venecijanskog biennala, letak 21 x 15 cm, sitotisak
Artisti armatevi, 1982, agitation for the opening of the Venice Biennale, leaflet, 21 x 15 cm, serigraphy

Projekt je započeo izložbom Vlade Marteka, umjetnika iz Zagreba koji ljeti boravi u Rovinju.
Martek je sa svojim radovima izvršio invaziju u ne potpuno očišćeni prostor i time se u potpunosti uklopio u okruženje.




"Ne mislim da Martek ne duguje nešto konceptualnoj baštini; to međutim, nije odlučujuće za razumijevanje njegovih slika nalik na dječje crteže. Sa svojom ironičkom intelegencijom Martek analizira svijet oko sebe; umjetnost kao refleksija kolektivnog iskustva dobar je medij za    objavljivanje rezultata koji po svojoj naravi nisu estetski, već etički. Taj – ustvari Beuysov princip – najavljuje utopiju gdje će umjetnost uspostaviti svoju izvornost direktno, bez medija. Martekova naivna ekspresivnost gotovo idealno odgovara toj utopiji, i ako želimo istinski vrednovati njegov rad, estetsko mjerilo samo je dio cjeline koju Martekov rad podrazumijeva." Želimir Koščević







Martek, Vlado, konceptualni umjetnik i pjesnik (Zagreb, 1951). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976. U razdoblju od 1975-1978. djeluje u sklopu tada neformalne Grupe šestorice autora, s kojima je priređivao izložbe-akcije te pokrenuo časopis-katalog pod naslovom MAJ 75. Od 1978. do 1991. djeluje u alternativnim galerijama Podrum i Prošireni mediji. Rovrsnost Martekov umjetnički opus obuhvaća agitacije, instalacije, ambijente, murale, raznovrsne anonimne akcije, crteže, grafike, slike, kolaže i poetske objekte. Bavi se land artom te kiparstvom. Piše poeziju, eseje i grafite. Autor je sedamnaest samizdata koji sadrže stihove, crteže, grafike i fotografije. Zaokupljen fenomenom jezika, blizak konceptualizmu, uspješno sintetizira izražajnu izvornost i estetiku profinjenosti. Tekstove objavljuje u katalozima likovnih izložbi, monografijama te časopisima Quorum, Problemi, Republika, Mars, Kolo, Život umjetnika, Came Austrija, Preccu-pations i dr. Objavio je sljedeća izdanja: Imajte me, 1995, Akcija pisanja: Bol u tekstu, 1997, Volim čitati poeziju, 2001, Pazi oštri tekstovi, 2005, Neprilagođeni, 2005, Prepozicija, 2006.
2002. izašla je monografijska publikacija: Martek, fatalne figure umjetnika , autora Miška Šuvakovića.

U Manorhamiltonu, mjestu od oko 1500 stanovnika na sjeverozapadu Irske, nalazi se Leitrim Sculpture Centre - centar koji omogućuje umjetnicima rad u raznim medijima, od grafike, slikarstva pa do lijevanja u staklu, bronci ili rad u novim digitalnim medijima.

Centar, osim što nudi te mogućnosti domaćim umjetnicima, raspisuje međunarodni natječaj za tri umjetničke rezidencije godišnje. Rezidencija pokriva sve troškove putovanja, boravka, dnevnica, materijala, završne izložbe i još uz to umjetnik dobiva pristojan honorar za svoj rad.



I tako sam se ja iz Rovinjskog Sela uputio u to udaljeno irsko selo, koje ima približno isti broj stanovnika.
Takva putovanja nisu više toliko zahtjevna, kao što bi čovjek u prvi mah pomislio, jer postoje izvrsne i povoljne veze avionom iz Pule za London i iz Londona za destinacije u Irskoj.

Fantastična priroda, bogata povijest, umjetnička tradicija, poezija i muzika samo su neki od prvih dojmova s kojima se čovjek suoči dolaskom u Irsku.
Kada spominjemo Irsku, jedna od asocijacija je naravno i problem Sjeverne Irske, a takvim "stereotipnim" očekivanjima nisam ni ja mogao pobjeći.
Naime, kao umjetnik koji reagira na prostor i vrijeme u kojem se nalazi, morao sam vrlo brzo razmišljati, izvršiti određeno istraživanje i "snimiti" glavne odrednice mjesta kako bih mogao odgovoriti na vrlo zahtjevan problem realizacije umjetničkog rada. Moram odmah napomenuti da takav rad pod vremenskim pritiskom i očekivanjima organizatora nije nimalo jednostavan.

Moj se je prvi posjet poklopio sa vremenom odlučivanja o Lisabonskom ugovoru, raspravama o njegovom značenju za Irsku, ali posredno i za Hrvatsku. Koliko god o tome pisale novine i govorili mediji, nikome nije bilo u potpunosti jasno o čemu se tu zapravo radi. No, gotovo svi su bili uvjereni kako će prihvaćanjem tog sporazuma izgubiti upravo to pravo odlučivanja tj. pravo na referendum o takovim pitanjima. I zato su rekli ne! Takav odgovor se donekle i mogao očekivati od Iraca kao vrlo ponosnog i odlučnog naroda koji ima prebogatu povijest previranja i ratovanja.



Koliko god su vremena sukoba sa Engleskom (Velikom Britanijom) prošla i dalje se dnevno može na radiju čuti ili u novinama pročitati nešto vezano uz IRA-u ili pak vidjeti neke tragove bivših sukoba kao što su rijetki grafiti na zgradama.



Sve skupa na prvi pogled upučuje na oprez i vrlo suptilno pristupanje problemu.

Jedna od prvih ideja proizašla je iz razmišljanja o samome imenu mjesta Manorhamilton. Ono se referira na dvorac škota Hamiltona kojemu su englezi nakon što su pokorili te krajeve dali posjede i vlast na tom teritoriju kao nagradu za njegove usluge u ratovima koje su vodili.  
Mene je zaintrigirala činjenica da, u zapravo dvojezičnoj Irskoj gdje se uz engleski koristi i irski jezik, ime mjesta na irskom u prijevodu na engleski ima potpuno drugo značenje. Originalni naziv mjesta je "Cluainín Uí Ruairc" a znači "O Rurkova mala livada"  (O'Rourke's Small Meadow). No,  začudilo me je da su oni unatoč samostalnosti i slobodi zadržali ime koje asocira na jednu omraženu ličnost u njihovoj povijesti.
Ja sam preveo originalni naziv na engleski i time afirmirao njihovu povijest i kulturu. Slova su izlivena u olovu i postavljena na zid galeije.




 Nakon toga napravio sam i niz drugih radova kao što su lijevanje olova u čašu popularnog Guinnessa, izrada mašine za proizvodnju oblaka (Cloud Machine) iz stare kante za kuhanje vode i lokalne vune, crtanje olovne munje na kamenu korištenom za pokrivanje krovova (Slate's Memory) i bušenje fotografije obližnjeg brda pod nazivom Benbo i provlačenje vune kroz te rupice. Niz sam nastavio lijevanjem olova u riječ Gra (ljubav) prethodno urezanoj u stari truli panj.










Uz to sam napravio i rad koji se referira na veliki grb koji se nalazi u centru mjesta i koji ima isklesani natpis u obliku trake na kojoj piše "Patriis Virtutibus" (u prijevodu: nasljednim vrlinama). Želio sam povezati mjesto sa poviješću engleske dominacije i došao sam do ideje da napravim rad vezan uz slavni moto sa engleskog kraljevskog grba na kojem stoji izreka kralja Richarda I iz 1198.:  "Dieu et Mon Droit" (Bog i moje pravo) a znači da kralj zapravo ima božansko pravo na vlast i nikome na zemlji ne odgovara za svoje postupke.
Promijenio sam redoslijed riječi u tom motu i na olovnoj traci reljefnim slovima (provukavši traku i izrezana reljefna slova kroz prešu za duboki tisak) utisnuo tekst "Mon Droit a Dieu" (u prijevodu "Moje pravo Bogu" ili "Moje pravo na Boga").




Tu je bio još i video rad "To Northern Ireland and Back" (Do Sjeverne Irske i nazad) koji je zapravo snimka brzog prolaska automobilom kroz prirodu isprekidana vrlo kratkim i mirnim ubačenim kadrovima koji se referiraju na povijest i irsku kulturu.



Zadnji i meni najdraži rad - performance desio se pomalo neplanski i neočekivano. Razmišljajući o nekim svojim ranijim radovima (Šetnja Londonom u jutarnjem odijelu) jedna od mogućnosti prije odlaska u Irsku bila je i izvedba performance-a "The Irishmen" (Irac) tj. pokušaj da se preobrazim u Irca bilo odječom, bojom kose ili nečim drugim.
U trenutku kada sam pomalo već odustajao od te ideje zbog nemogućnosti pronalaska svih potrebnih rekvizita, desio se jedan meni vrlo drag događaj u obližnjem pub-u gdje smo redovito održavali "strogo poslovne" sastanke uz do vrha napunjene čaše fantastičnog Guinnessa.
Direktor LSC-a (Leitrim Sculpture Centra) Sean O' Reilly šapnuo je Tommy-u, vlasniku pub-a pod nazivom Heraghty's, kako bi meni trebao tradicionalni Irski sako od vunenog Tweed-a za otvorenje završne izložbe.
Tommy je otišao u kuću koja je vezana uz pub i donjeo žučkasto-smeđi vuneni sako sa tradicionalnim uzorkom u obliku riblje kosti. Bio sam vrlo iznenađen i pitao ga kada mu ga trebam vratiti. On je na to bez razmišljana odgovorio "keep it, keep it" (zadrži ga, zadrži ga) i pitao me da li trebam kapu. Trebao sam i kapu naravno i ona se za tren oka pojavila. Prava šilt kapa od čiste runske vune sa tradicionalnim irskim uzorcima. "Keep it, keep it" uslijedilo je ponovno nakon mojeg upita o vraćanju. Isto se desilo i nakon što su stigla dva para novih hlača, karirana košulja, dvije kravate i par ručno izrađenih cipela.
Bio sam spreman postati Irac što sam i učinio (Guinness sam već ranije naučio piti pa mi je bilo lakše) odmah tada u pub-u i ponovio kasnije na otvorenju izložbe.



Sve u svemu jedno krasno životno iskustvo iz kojeg proizlazi želja da čitatelji ovih redaka posjete Irsku, borave u fantastičnoj prirodi, upoznaju divne ljude, probaju njihovu odličnu hranu, a ako su još k tome i umjetnici, da svakako konkuriraju za Leitrim Sculpture Centre Artist-in-Residence Program. 

www.leitrimsculpturecentre.ie/