tvoju dušu

bijelu poput snijega

i svoje tragove

duboke…

od ljubavi

koju ti donosim

jedne večeri

rekoše ptici

ne pjevaj

i živjet ćeš zauvijek

ali već u jutro

čim je sunce izašlo

iz kljuna joj se

najljepša pjesma ote

a ti bi

da te ne volim

znam, čekala si dugo

poput vjerne Penelope

a vale je donosilo jugo

i kiše što obzore stope

i dok parala te bura

hladnim nožem preko vena

na molu me isprati cura

na molu me dočeka žena

zato uzalud mi sada

ljubavnih riječi ovih

kad dok bila si mlada

tuđa mora oplovih

pitaš… što bih sad htio?

oprosti, oprosti… ništa

samo sam noćas snio

neka mirna pristaništa

i dok pleo sam rimom

kroz svoje pokidane mreže

vidjeh gdje mojom cimom

drugi brod se veže

sjećam se margarita

podno malog sela

(kraj nonetovih trsi)

kao mlijeko proliveno

iz sunčevih prsi

i none u crnini

nagnute nad njima

sunce zrak žari

borovi plaču smolom

(suze im teku niz koru)

a moja nona s facolom

kao crn jedrenjak nasukan

u bijelome moru

margarite, margarite, margarite

tisuću malih zrnaca zlata

margarite, margarite, margarite

pod kipom svetog Fortunata

otići ću tamo

jednog kolovoškog jutra

(otimajući rosu vlatima)

samo da vidim

bijele margarite

i da li još trepere

dvije duše skrite

među sjajnim latima

To što ćemo svi odavde

Prvi je komadić

Božje pravde

Smrt je nešto sasvim jednostavno

I s njome ne bi trebalo

Biti problema

Jednog se jutra ustaneš

Pogledaš u ogledalo

I vidiš da te nema

one prelaze
s usana na usne
poljupcima

To je moja treća zbirka. Želio sam da korice budu sasvim minimalističke... bijele...

Naziv ''Utjeha zvijezde'' ispisan je samo sjajnim UV-lakom na mat-lakiranoj podlozi. Zato sam i prethodnu fotografiju slikao pod kutem jer je naziv samo tako i vidljiv. Zašto sam želio bijelu i jednostavnu knjigu? Zato jer je ova posvećena mom pokojnom ocu, a on je bio jednostavan i skroman, a ono vrijedno što je posjedovao bilo je oku skrito. Knjige moraju biti kao i ljudi... da im jednostavna vanjština skriva unutarnje bogatstvo.

O promociji ću pravovremeno izvijestiti.

poput vode ljubav uzima

oblik posude u koju uđe

(zato ljubavi, ne pij ljubavi iz čaše tuđe)

baš kao i voda

ljubav nije stalnoga lica

ali sa svakom novom

teče i njena prethodnica

(samo zaljubljen može da hodi po vodi)

sve je imao

imao je sve

i kuću i auto

i ruha

a sve bi dao

dao bi sve

za miris

majčina kruha

Najmanje što mogu učiniti za svoju majku

Je da ju u nedjeljno jutro odvedem na misu

I dok se grijem na njenoj vjeri

u meni rastu neboderi nade.

Mi molimo u istoj klupi

Slušam…

To hladni mramor upi žamor molitava.

Ili sam to opet dijete

Koje misli da je zvonik dimnjak

I da krozanj lete molitve u nebo

I moleći komadić božje pravde

Dođe mi da pitam:

''Ej, Bože, čuje li se vapaj odavde?''

Jer moje je srce hladna kamena ploča

Čiju heraldiku izlizaše stopala  nekih

Davnih vjernika sad ukopanih ispod naših nogu

A ja zapravo znam, ja jako dobro znam

Da najviše što mogu učinit za sebe

Je…

Da svoju majku

Nedjeljom u jutro

Odvedem na misu.

To se desi najčešće u večer prije nego li ga umor shrva

(kad na nebu zapucketaju zvijezde kao suha bukova drva)

Ivan izvadi srce pa ga pred sebe na papir stavi

(jer pjesnik nosi pjesme u srcu, a nikako u glavi)

I dok tako sa svojim srcem pred praznim papirom sjedi

Iz srca mu kapne riječ, pa još jedna… pa se pjesma iscijedi

Tad molitvom zahvali Bogu na još jednom smislenom danu

Zbog crnog zemljinog safta

Što ga još Grci prozvaše nafta

Uz blagoslov moćnih Amera

Ubiše starca Moamera

Zazelene se dolari

Zarumeni se Hillary

Pa se javlja doma Billu

Volim te ko naftnu žilu!

Kod vas dolazim jednom mjesečno…

i kad sam vam danas pokucao na vrata

upravo ste iz peći vadili kruh.

Tu pomoć što primate, znam da je malo,

ali… vi se ne žalite, jedino ponekad,

prikrivate nelagodu… kao ono…

nemate mi što ponuditi ni dati… a red je,

zato uzalud mi svako odgovaranje.

Vozeći kući bacio sam pogled na zavežljaj

u kojem se znojio zamotan još topli kruh.

Poput malenog djeteta

kruh je do mene disao, mirisao, i eto…

ja sam zbog njega i pjesmu napisao.

da mi je dano

živjet onoliko

koliko živi

kišna kap

i da je cijeli

život moj

samo pad

ne smeta ni tren

dadneš li mi Bože

da na kraju puta

čeka obraz njen

POTRAŽI ME U PJESMAMA MOJIM

jednom, kad me tu ne bude više

kad u okna tvog stana

udare prve jesenje kiše,

a ti osjetiš se ranjiva i sama

pozovi me… tiho… u sebi

i sačekaj, da kao male svijeće

večer upali zvijezde prve

moja je duša golub što slijeće

na tvoj prozor po krušne mrve

tu sam, da ti gugućem pjesme

pjesme koje ne izgovorih nikom

pjesme od suspregnutih riječi

koje bih sad vikao krikom… da mogu

zato prepoznaj me, gladna sam ptica

pod zvijezdama što plamte gore visoko

dok zadnje kapi kiše čine obris mog lica

ljubavi… sve bih ti suze vratio u oko… da mogu

ne tuguj i shvati, ja nisam otišao nikud

u svim me stvarima ima

potraži me u pjesmama mojim

ja sam ti sav u njima

Dolazi jesen. Kiša polje topi

brišući stope za umrlim ljetom.

Suzu joj svaku žedna zemlja popi,

a zrak je vlažan i ispunjen sjetom.

U dječjem parku trk vjetra u krugu

ljuljačku praznu uz škripu zaljulja.

Barica vode zarobivši dugu

prelomi svjetlo u kapljici ulja.

Drhtećom dugom oprašta se ljeto.

Crveno sunce na zapad se miče.

''Plodna jeseni! Vrijeme si sveto!''

Dozrelom grožđu kos pjesmicu sriče.

Dok zrakom plove babljeg ljeta pređe.

KRAJ LJETA

Dolazi jesen. Kiša polje topi

brišući stope za umrlim ljetom.

Suzu joj svaku žedna zemlja popi,

a zrak je vlažan i ispunjen sjetom.

U dječjem parku, na ljuljački – vjetar,

k'o ljetos djeca uz škripu se ljulja.

Barica vode zarobila dugu

lomeći svjetlo u kapljici ulja.


Već zrakom plove babljeg ljeta pređe.

Usnulom suncu noć zatvara vjeđe.

Kao što su danom zvijezde skrite

U nama je skrivena stalna sumnja      

To veća je… što je glava umnija

(jer rješenje ne daju erudite)

Ne nude odgovor knjige mudraca

Kao ni življenje tuđeg iskustva

Dok samo slušaš vlastita si čuvstva

Vjera je zaklon od grabežljivaca

Samo vjeruj da sve što te zadesi

Ima jedan svoj duboki smisao

Zbog kojega baš Ti jedinstven jesi

Da su tvoje suze i osmijesi

(zapisani dok još nisi disao)

Kvasac u kruhu kad se zamijesi

DAJ MI BOŽE DJEČJE SRCE

                                  (uoči Velike Gospe 2011)

Daj mi Bože dječje srce

Već noćas, uoči Velike Gospe

Da djetinje vjerujem kako tvoja ruka prospe

Sve ove bezbrojne zvijezde što se nebom sjaje 

Pa da ljubim tu ruku koja ih zbog mene pali

Dok ispod zvijezda hodam skrušen i mali.

POLJUBAC

Od kad nam se

U poljupcu

Zamijeniše usne

Slušajući te

Čujem sebe

GDJE POČINJE PREDIGRA

Da je ona Julija, a ja zaljubljeni Romeo

Sve bi bilo isto…i danas bih stan pomeo

Čekajući da se s posla vrati Ona

(A ne gubio vrijeme ispod njezina balkona)

Zato Romeima šaljem javnu depešu

(Onima što pod balkonom uzdišu)

Nek' uzmu peglu i udare po vešu

Ili krpu i prašinu obrišu

Jer umjesto da bezrazložno pate

Neka korisnim radom vrijeme krate

I vidjet će… to od žene čini tigra

I shvatit će gdje ženama počinje predigra

MORE NE ZAKIDA I NE VARA

More svakog primi kao svoga

I na isti način svakog štuje

Ne djeleći dobroga od zloga

More nikome ne uvjetuje

I kad glasno govori

I kad samo mrmori

I kad ga vjetar dere

U njega nema mjere

More ne zakida i ne vara

Da bi mu zvijezde svoje dalo

Noćno se nebo nad njim otvara

RUČNI SE RAD MALO CIJENI

Tvor će svoju mladu prepoznati po smradu

(jer boljeg mu nema – od njezina parfema)

Kos pak svoju djevu prepoznaje po pjevu

(zna koliko hertza – titra njena terca)

Slon će svoju dragu prepoznati po tragu

(kud joj ide staza – zna dubinom gaza)

A ja bivam opčinjen zbog paukova stila

(kud mu ide mila – tu ostaje svila)

I jedan je od rijetkih koji danas pada

Na kvalitetu čipke i ručnoga rada

SJAJI SE SJAJI

Sjaji se sjaji… broš sa revera

Spremna je nova vladina mjera

Da spasi što se spasit dade

(Dok netko i to ne ukrade)

Sjaji se sjaji… broš sa revera

I padne sjaj na radnike škvera

Da i njima koju packu udijeli

(A samo bi radili i ponekad jeli)

Sjaji se sjaji… broš sa revera

(Kao da sijeva, bit će nevera?)

Ili to narodu već puna su jaja

Nje, njezina broša i njegova sjaja

O KRIŽU I LJUDIMA

Na križu je umro

Da bi duše se spas'le

(A križ bje od drva

Od kog su i jasle)

Na drvenom križu

Krv ne bi ni suha

(Kad baciše kocku

Zbog njegova ruha)

Na tuđi se križ

Nitko neće popet

(A da danas dođe

Raspet će ga opet)

KAKO DOVABITI PTICU LJUBAVI

Kažeš…

Da od naših

Isprepletenih prstiju

Načinimo gnijezdo

I da treba samo čekati

I još kažeš…

Da nju ne vidje nitko

A oni što ju čuše

Ne čine to ušima

Već ušima duše

Ali zato draga…

Kad spletu nam se prsti

K'o u gnijezdu pruće

Slušajuć' ti srce

Znat ću dal' cvrkuće

MOGU BIT I NIŠTA

Bože… 

Milost svoju

U mene uli

Pa da sam

I rupa na fruli

Tvojim

Ću dahom

Davati ton

PJESMA O DVIJE TREŠNJE

Visoko na najtanjoj grani

gdje još jedino ptice smiju

dvije trešnje, malene sestre

obasjane suncem zriju

Al' jednoj se peteljka slomi

jutros, kad rosa ju umi

pa potonu u zeleno more

koje pod njima šumi

A druga što ostade gore

u strahu da će pasti

i ne zna da jedino padom

može nova izrasti

Pa nastavlja mamiti čula

dok se s vjetrićem njiše

jedan dan… i već je trula

dva dana… i nema ju više

Prođe ljeto, jesen i zima

već proljeću pjesmu kos sriče

pod krošnjom rascvale trešnje

gle… mlada biljčica niče

TEŠKO JE

Teško je razumjeti Boga

Koji raspinje one koji ga ljube

A moli za one koji ga raspinju

Teško je samo umom…

Jer njega i ne razumije

Misao u moždanoj kori

Već samo srce koje gori

ZLATNI REZ

na bočnom oltaru župne crkve

kip Svetog Antuna Padovanskog

u desnoj mu ruci djetešce Isus

dok lijevom daje kruh siromahu

kompoziciju u zlatnome rezu

ne remeti ni siromahov šešir

(ponizno prislonjen na prsa),

a ni ruka što mu ispružena

očekuje kruh… jedino…

u zadnje se vrijeme čini

da siromahov dlan

biva iz dana u dan

sve veći, a kruh sve manji

BALADA O PSU

ima jedan pas

vezan kratkim lancem za žicu

nategnutu između dva stabla

već godinama to mu je sav životni prostor

od stabla do stabla, od kraja do kraja

poput nekog dlakavog tramvaja

kao između dvije remize

tramvaj što ne zvoni već reži

u želji da grize

uvijek kad prođem on bijesno laje

zalijećući se prema meni

ali ga žica spriječi

i zastanem ja neki dan

i priđem mu, polako, bez riječi

a on stane

pružim ruku

pa ga pogladim po glavi

i vidim, sve što želi samo je ljubav i pažnja

takvi su i ljudi

sve skučeniji, sve bjesniji

KAD JU VIDIM

Um kaže

Daj ohladi

Nije ništa

Ali mašta

Bude tašta

Pa zaradi

Sto godina

Čistilišta

MOJ OTAC I JA PUTUJEMO VLAKOM

Moj otac i ja putujemo vlakom

Kasnim noćnim, jedne davne zime

Vlakom od nade, vlakom od snova

Odredište Ljubljana, cesta Linhartova

Moj otac i ja putujemo vlakom

Kupe je prazan, vani se već mrači

Dva je mala kruha mat' ispekla svakom

Jest ćemo ih nakon presjedanja u Divači

Moj otac i ja putujemo vlakom

U veliki grad u kojem nikoga ne znamo

Al' tebe Oče još jedan problem muči

Kako meni reći da ostat ću sam tamo

Moj otac i ja putujemo vlakom

I dok se našim dahom hladan prozor vlaži

Kao milijun krijesnica iskre lete zrakom

Mi šutimo i gledamo kako promiču pejzaži

Moj otac i ja putujemo vlakom

Zrcale se zvijezde u snijegu duboku

Kad je nad Postojnom jedna zvijezda pala

Još je dugo, dugo sjala Oče u tvom vlažnom oku

PJESMA O MOJOJ SESTRI

par godina mlađa od brata i mene

uvijek si bila maza… priznaj

i očeva i materina

jer teško da je koja stvar postojala

a da se je ti nisi bojala…

(da ne nabrajam, jer trebalo bi mi dugo)

i što još reći drugo…

možda samo to kako smo mislili

da ćeš zauvijek ostati takva nezrela

pa i onda kad si svog muža srela

pa i onda kad si se udavala

nama si na nezrelost zadavala

ali onog dana kad si ostavila posao

da bi bila uz bolesnog sina

tad si nas prerasla

i tako ti mi sad imamo dvije sestre

jednu mlađu

koju u sjećanju oživimo

i jednu stariju

kojoj se divimo

KAKO NASTAJE KIŠA NAD UČKOM

Najprije misliš da se radi o ovcama

Koje su pastirima pobjegle iz stada,

A koje neki pas-vjetar tjera na hrpu

Pa kad se te ovce u stado zberu, tada,

Uvjeren si da je nečiju bijelu krpu

Taj isti vjetar objesio kao bandijeru

A samo tren kasnije… već ćeš se kleti,

To se bijeli jedrenjaci nad Učkom sidre

I vjeruj mi nećeš znati da ti kiša prijeti

Sve dok te ne proli vodom iz klepsidre

MAMA, TU ME POLJUBI

Ne volim plava pisma

Mislim na ona s povratnicom

Uzimaju previše vremena

A s njima najčešće dostavim i brigu

Koja tad sjeda na lice primatelja

I danas uručih jedno

Mladoj ženi koju je muž nedavno ostavio

Zbog druge… naravno

Sreo sam je na vratima stana

Žurila je na posao dajući upute kćerima

Ona mlađa… mislim da ima pet godina

Uplakana

Mama, mama tu me poljubi

Govorila je kroz suze

Pokazujući mjesto na licu

Negdje kraj usana

Otrgnuvši povratnicu

I odlazeći niz stepenice

Razmišljam o tom mjestu kraj usana

Mjestu koje je djevojčica pokazala majci

I kako će za onoga koji ih ostavi

(Sebično… samo zbog sebe)

To mjesto zauvijek ostati skriveno

BOŽIĆ

Isus

se rađa na dlanu siromaha

Isus

se rađa u oku bolesnika

Isus

se rađa u suzi vojnika

što skriva lice

plačući od straha

kriomice

zato znaj,

ne tražiš ga pod jelkom

u jaslama od zlata

on je u suzi

tvog bližnjeg,

tvog brata

O PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI U PAR REDAKA

Teško je u par redaka

Opisat prošlost naših predaka

Uglavnom,

S istoka dojahaše Turci

S juga doploviše Mleci

Ali… othrvaše se preci

A danas me plaši

Da će nam glave doći

Ovi naši

MUŽ PIŠE POKOJNOJ ŽENI

Prvih dana

Bilo je teško

A kako vrijeme ide

Čak je i teže

Jer još mi ruke

Na tvoju stranu bježe

Noću…

Dok budim se sam

Oduvijek je moje srce

Tebe bilo gladno

I znaš što mu kažem

Kad nađem mjesto hladno

Tamo…

Gdje nekoć ležala si ti

Spavaj srce, spavaj,

Ne daj se smesti

Ovo samo san je

Sutra ćemo jesti

I tako moje srce

Spava, spava, spava

Misleći da san je

Ono što je java

KRATKA BASNA O DVIJE ŽABE

Za princezu govorahu da ima sreću slabu

Kad se poljubivši žapca pretvori u žabu

''A sve zavisi od kuta gledanja na sreću!''

S lopoča zagrljene dvije žabe zakrekeću

HIROMANTIJA

tvoje lice

savršeno pristaje

u moje dlanove

tvoj se osmijeh

nastavlja na moju

liniju života

dok smiješiš se

mogao bih

živjeti vječno

RAT BI STAO (antiratna)

rat bi stao

kad bi svatko znao

da majke

i sa suprotne strane

imaju suze slane

ali oni

koji o miru odlučuju

teško suze izlučuju

JESEN

tri dana kiše

kao lišće

i misli trunu

pod strehom

ptice se skriše

s pjesmaricom

u kljunu

kiša natapa polje

stablo po stablo ogolje

jedna drugu tješeć…žvrgolje

DAJ, RECI MI

znaš ono,

kad puštaš

moru

da ti ljubi

svaku poru

pa poslije

daš i vjetru

da se skrasi

u svakom

milimetru

golog

tijela

daj,

reci mi

bi li to

i sa mnom

htjela

ISPOVIJED ZVONKA S.

ženu sam volio

onako, kao reda radi

dobro, bilo je tu strasti

ali to se vremenom ohladi

jer kao da izgube na vrijednosti

stvari koje na početku znače

a nakon krize, da spasimo brak

jedno se dijete zače

pristadoh prisustvovati rođenju…

kad tamo na izvoru života

zaplakah

i bi me sramota

ali ne zbog suza

već što do tad

onakav obijestan

bio sam samo živ

ali ne i života svjestan

MOJ OTAC POSTOLAR

otac popravlja cipele

u kasni večernji sat

šilo probija potplat

o čavlić udara bat

u peći još samo da tinja

bukove grane žar

prozor je mreža od inja

noć je crna k'o gar

i ništa se drugo ne čuje

dok istječe još jedan dan

tek zvuci što kažu da tu je

i da mogu mirno u san

a prašina pokriva čekić

odavno miruje šilo

zaspavši na svojoj ruci

zbuni me vlastito bilo

DVIJE SJENE

Odavno nisi dio mene

Ponavljao sam sebi

U to vjerujući

Onda sam te sreo…

Krenuvši kući  

Vukao sam dvije sjene

Moju i tvoju… zagrljene

MJESEC NAD MOREM

Mjesec postavlja stol

Pokriva ga plavom krpom

Zamahuje zlatnim srpom

Pa ljušti riblje krljušti

A zvijezde… rasuta sol

DA, OPEKOH SE

Ljubav je kao zvijezda

Jer obje isti zakon drži

Budi dalek, ohladit ćeš

Stani blizu, tad te sprži

Ljubav je kao zvijezda

Sasvim im je ista narav

Odjednom same bljesnu

Makneš se, a već si garav

Ljubav je kao zvijezda

Oprostite, tri put rekoh

Ali, utvrđujem gradivo

Jer jednom se opekoh

Da, opekoh se tako gadno

Da sad pušem i na hladno

SAMO ZBOG NJE

Ljudski životi

Nalik su krugovima

Što ih kapi kiše

Tvore na površini vode

Krugovi što nastaju

Prožimaju se međusobno

Neko vrijeme traju

I nestaju…

Ljubav se kao hologram

Proteže pod površinom

I zauvijek pamteći svaku kap

Ostaje i kad kiša ode

A samo zbog nje

I moja se kap dotakla vode

PREPARIRANI JELEN

Jelenka, jelenjeg sina

Čiji dom bi vrlet i bespuće

Lovci objesiše o dva klina

Na zid lovačke kuće

O Bože, kojeg li rugla

Glavu mu ispuniše slamom

Nakon što probi ga olovna kugla

I utrobu raspore kamom

A jedan je stari jelen

U nadi da mu je dijete živo

Na rubu šume, gdje prestaje zelen

Cijelu noć svog sina doziv'o

Što je to u čovjeku zloga

Da u smrti ljepotu vidi

Da ubija samo zbog dva roga…

Ma čovječe, daj se stidi!

                     (Dijana u lovu)

Na visokoj peti

Tako ste napeti

Da potez stopalo – kuk

Postaje luk

Hodajuć niz ulicu

Odapinjete sulicu

Uz vas da prođem

Padam pogođen

U svojim delikatnim godinama

(ne vjeruje u njih, ali kažu da postoje)

Ona je žena s iskustvom

Kakvih se muškarci najviše boje

Bar tako se bodri

Jutrom, u osvit zore

Dok puderom pokriva

Kraj očiju bore

''Ne treba slušati ogledalo!''

(kaže sama sebi)

''Ono bi sad priču raspredalo

Da mi je lice još jučer ljepše izgledalo''

''A ja sam poslovna žena

Oprosti mi ogledalce,

Ali nemam za to vremena''

Pa ode…

Prethodno bacivši u torbicu par stvari

(makneš se… najlakši je način da se ogledalo prevari)

Malo je teže na večer kad zanoća

Skida šminku…

A iz istog zrcala gleda je… samoća

Ako je postojao

Drugi način da se voli

Ja ga nisam znao

Ali vjeruj

To što tebi htjedoh dati

To nijednoj nisam dao

Zaključiš li pak

Da tvoj loš sam izbor

Ni tad se ne žalosti

Jer na kraju

Od tebe ostavljen

Pa opet ti govorim, oprosti

Zato,…

Sretnemo li se kao danas

Podaj osmijeh licu

(prijatelji se u oči gledaju)

I gledaj na nas

Kao slagalicu

Gdje si dva dijela

Jednostavno, ne sjedaju

ALGEBRA

Nakon rasprodaje obiteljskog srebra

Najvećoj se sirotinji već naziru rebra

Al' ne treba nitko od gladi da cvika

Jer vlada radi,  naporno radi… poput Superhika

Pa će;

Pod A:

Uzet od onih koji nemaju

Pod B:

Da bi dali onima koji imaju

Pod C:

Bitno je samo da računi štimaju

A vidiš li nekog da i dalje žali za srebrom

Udri ga po glavi superhikovom algebrom

NEKE PJESME

neke pjesme

i nisu moje pjesme

meni su samo dane

na neki isti način

kao što mi je Bog dao djecu

te pjesme

koje su kao djeca

rastu uz mene

rastu sa mnom

i ja rastem s njima

OPROŠTAJ STAROGA KLAUNA

Na licu bijelom

Poput alauna

Nacrtaj osmjeh

Staroga klauna

Crnom bojom

Obrubi oči

Al' nemoj suzu

To preskoči

Nek' barem

Zadnjeg dana

Poteče prava

Poteče slana

I ne brini…

Ne vidi ni'ko

Na prave suze

Svijet je naviko

SMRT JEDNOG KRALJA

Živio jednom kralj

I bi gospodar svega

Sveudilj i sveudalj

Do kud oko seže i noga korača

Stavi pod zaštitu svog mača

Ali na kraju životne priče

Razočarano poviče:

''Osvojih sve vrhunce

Dodirnuh čak i sunce

Zlato mjerim na tone,

A ne kao vi na unce

Ali kome sad ostaviti svoje dveri

Kad sam cijeli život čekao sinove

A sve moje prinove

Bijahu kćeri''

I umre taj kralj u neslobodi

Ne shvativši ni u smrti

Da nečija kćer i njega rodi

PARTIJA POKERA

Kralj Pik ljubaka s kraljicom od Trefa,

A gospođa Pik, saznavši za to,

Za večerom stade pred djecom da ga kefa:

''Srami se, i prije si me var'o

Sjeti se samo kad našla sam te

Zajapurenog nad damom Karo,

A'i ovaj ga  puta stvarno pretjera,

Meni je dosta… vraćam se k mami

A ti se sam čupaj iz svojih afera''

Kazavši to, u srcu je nešto zaštreca

Jer bilo ih je još…

(žena gospodina Hertza)

I ne rekavši više ni riječi

Baci žlicu u tanjur… i ode leći

Umorna ovakvom partijom pokera

Teško zaspi…

Da bi kasnije i ona u snu prihvatila

Nemoralnu ponudu mladoga Jokera

Dokazavši tako da ne postoje karte

Ni potpuno crne, ni potpuno bijele

Već igra ovisi o tome kako se podijele

A ti…ne želiš li se u toj igri previše opeći

Dobro pazi kako ćeš špil na početku sjeći

JA SAM PISAO PJESME, ON JE SIRIO SIR

Ja sam pisao pjesme

On je sirio sir

S istim ciljem

Naći nutarnji mir

Al' ljudi kao ljudi

Što vole sve da važu

Zaključiše, ''Pjesnici su ludi''

A to im i otvoreno kažu

Ja sam mazio muze

On je muzao krave

Jer se i pjesme i sirevi

Sličnom tehnikom prave

Al' svijet ne želi pjesnike

Pjesma je na papiru mrlja

Pjesme su samo apstrakcija

Sir se konkretno kotrlja

Ali usprkos svemu

Sklonjene od sviju

U mraku moje glave

Pjesme… kao sirevi zriju

NE TREBA MI NIŠTA VIŠE

Dok ju gledam kako spava

Dok ju slušam kako diše

Moje srce presijava

Kao sunce poslije kiše

I ne treba mi ništa više

Pokraj moje, njena glava

Samo čut ju kako diše

Dok ju gledam kako spava

VIDJEVŠI DANAS JEDAN SUHI LIST

Nekih davnih jeseni

Dok sam te volio

Dok si me voljela

Drveća ne bi ogoljela

Vidjevši danas

Jedan suhi list

Toga sam se sjetio

A možda i bi…

Samo,...

Onako zaljubljen

Nisam to ni primijetio

Po Ane je Vinko

Još davno otiša

Pretraživši sva sela

Od Splita do Drniša

Jer stisnu ga godine

I već mu vlasi sijede

A i treba mu netko

Da spasi ga od bijede

Uzeše njen poplun

I svega još par stvari

Kad ono, Drniš – Boljun

Isti kamenjari

Njihova ljubav

Nije dala ploda

Pa se Vinko propi

I dišperiji oda

On umre; i osta sama

Ta dalmatinska žena

Kao nasukana brodica

U moru od kamena

Kad njena crna marama

Na buri zaleprša

Plovi Ane kao lađa

Sred istarskoga krša

DVA SLIKARA

na nebeskom platnu večer naslika oblak

(taj potez bi nevješt i pomalo grub)

a majstor mjesec doda mu zlatnu

(tek toliko da istakne se rub)

i tek im noć donese mir

(izabiruć slici crni okvir)

a tad je zajedno objese nad more

(gdje sve do zore traje ex-tempore)

DA JE LAKO

da je lako Bože,

(a nije nikom)

ne bi nam život

započeo krikom

i padam

i griješim

ali kad odem

daj da se smiješim

U njene pore

Ušlo je more

Sad tisuću kapi

Od vreline hlapi

U svakoj joj pori

Jedno sunce gori

I gori, gori, gori, gori

Dok  more u sol ne pretvori

Tad zasja tisuću zrnaca

Kao tisuću malih sunaca

NJOJ

Njoj, koja me dočekala u hodniku mračnom

Njoj, koju dugo držah nepristupačnom

Njoj, kojoj je pokvareni vodokotlić bila skuža

Njoj, onog jutra kad joj doma nije bilo muža

Njoj, u onoj previše tankoj i prozirnoj bluzi

Njoj, što je umirala u samo sebi znanoj tuzi

Njoj, što me ispratila kiselim osmijehom

Njoj javno poručujem…

Moju nezainteresiranost ne smatrajte neuspjehom

Jer ja sam poštanski službenik

Kakvog preporučuje udžbenik

(ne budimo stranci, ali ostanimo na distanci)

Prevelika bliskost samo odnose zatruje

A želite li nešto više…

Sačekajte inkasatora struje

Kad dođe da utrošak zapiše

SOBA S POGLEDOM NA MORE

U svom srcu smjestih te u sobi

Maloj sobi što na more gleda

Još davno u mladenačkoj dobi

Nezrela ti ljubav ključ od sobe preda

Vjeruj, obožavah tu sobu

Kao mjesto tajnovito i sveto

Jer neovisno o bilo kojem dobu

Dok bila si u njoj, bilo je i ljeto

Ne znam što nam nova nosi sutra

Tebi, meni, sobi što gleda na more

A predugo se varam da si još unutra

Ostavljajući svjetla da kroz noći gore

PRIČA ZA UNUKA

Služeći velikog austrijskog cara 1918. u Beču,

pod nekim je mostom moj djed držao stražu.

Pričao mi je to u svojoj staračkoj zaboravnosti

kad se više nije sjećao što je radio prethodnog dana,

ali su mu zato u sjećanje navirali događaji iz mladosti.

Kad sam ga priupitao o ljepotama tog grada,

za kog se znalo da je najljepši grad svog vremena,

reče mi da je sve čega se sjeća samo strah.

Nikad nisam bio u Beču, a ako jednom i odem,

daj Bože za mog unuka neku ljepšu priču.

AFRIČKI BUBANJ

Da sam pripadnik

Nekog afričkog plemena

Kamo ne dopire

Signal antene sa Sljemena

Ne bih znao

Za Lambaša Doris

Ni tko joj trenutno

Servisira klitoris

Ne bih znao

Ni za Vlatku Pokos

Samo bih brao

Banane i kokos

Ali kako sam u dometu

Antene sa Sljemena

Afrički je bubanj

Od kože s mog tjemena

TEBI, KOJA ČITAŠ ME KAO KNJIGU

                                           (za Veselu)

onoga dana kad upoznah te

donji desni ugao stranice

presavih u malo uho

ili… ne rekavši ti

možda sam između dva lista

jednu tratinčicu vrgao

ne traži svoj odlazak

tu sam stranicu istrgao

KAD SMO VEĆ KOD TOGA

                              (jednom bivšem političaru)

Sjedimo jutros na kafi

Ja i Moamer Gadafi

I onako, polako

Bez da srljamo

O politici čavrljamo

I dok je razgovor tekao

Snuždeno sam mu rekao;

''Oprosti mi moj Moamere

Što slušali smo Amere''

A Moamer,

K'o stari šarmer

Kutiju Marllbora otvori,

I ponudivši me odgovori;

''E jeb'ga moj Dragane

U politici nema odluke lagane,

A i sve se okrene u hipu,

Ali kad smo već kod toga,

Pozdravi mi Stipu i ekipu''

MJESEC S TUŽNIM OČIMA

Ona ima svoje mjesto

Slijepi put u dubokoj sjeni

Tu dolazi, ali ne prečesto

Sve ovisi o muževoj smjeni

Kroz zamagljen prozor automobila

Nazire se mjesec na noćnoj straži

Prstom mu nacrta tužne oči

I vrati se… u svoje laži

JA I MOJ UNUK LI-MUN

Nisam ksenofobično prase

Ali strah me ove žute rase

Jednostavno, ima ih previše

I vidim, dobro nam se ne piše

Kako nemam stavove krute

Tako ću i zetove imati žute

Pa mi u glavu misao grune

Da ću za unuke imat li-mune

Zatvorim oči,… i titra mi slika

Gdje vidim sebe umirovljenika

Kako s kćeri i malim li-munom

Na izletu šećem starim Stradunom

Ne govorim ništa… samo šutim

Šećući tako s unukom žutim

Još mu i kupim šećerne vune

Šapćući nježno; Volim te, li-mune

MALE PENKALE

Moja kemijska olovka ima feder

Upoznah je s flomasterom,

Kad on… ništa,

Pa pomislim; možda je peder?

Ali,… zapravo kao da bi,

Ma i ona bi dala

Samo ih priječi ta spirala

Joj, da je barem živ Penkala

Ništa… noćas ih ostavimo same

Da se dogovore pod okriljem tame

Možda s jutrom pronađemo male

Male, male, skroz male penkale

                       (ili kako izbjeći bračne dužnosti)

Draga, večeras si mi čudna

Ponoć prođe, a još si budna

I mada s nogu od sna padaš

Ti… kao da se nadaš

Oprosti što ti ovo moram reć

Kasno je, zato molim te odi leć

Znam, još ću te jednom razočarati

Ali pjesnik sam, moram stvarati

DAN KAD NISAM NAPISAO NIJEDNU PJESMU

Lijepo je pisati

Jer pisanje je dar

Ali pisanje nije nužno

Mada, priznat ću vam

Dani bez pjesme

U sebi nose nešto tužno

Ima jedan dan

Koji se ugasi bez pjesme

A da nije bilo tuge

Provedoh ga s kćeri

I nakon šetnje duge

Na prsima mi zaspe

A ja, slušajući je kako diše

Osjetih da se negdje

Moja pjesma sama piše

SVEMIRSKI PASTIR

Ja kravu pasem na Mliječnom Putu

Od zvijezda pravim sir i skutu

Kad sitost kravu na bok zvrne

Vime joj sišu rupe crne

Dok leži i odmara na Kumovskoj Slami

Oči su joj zvijezde što trepere u tami

A i oblak je samo mliječna mrlja

Žuti se mjesec k'o sir kotrlja

Mislite lako je, ali na stranu šalu

Jer na mnoge se stvari paziti mora

I danas sam s kravom bježao u štalu

Dok je po nama padala kiša meteora

               (hrabroj djevojci)

Nije smogla snage

Otvoriti vrata

Na hladnom odjelu

Četvrtoga kata

Već strčavši na ulicu

Izgubi se u vrevi

Njenu ranu na srcu

Nema tko da previ

Ali tko ka svjetlu ide

Ne plaši se sjena

Jedno malo srce

Sad kuca ispod njena

ŠTO MI NEMA BIT

Jednom ću i ja poput Prousta

Tragajući za vremenom koje sam izgubio

Kao na kolačić, naići na tvoja usta

Pitajuć se:

Bože, zašto ih nisam ljubio?

A kako me sjećanje još uz tebe veže

Bojim se, da bit će i teže

Kad se u toj mojoj potrazi

Tim usnama pridruže tvoje oči i tvoji obrazi

Nadam se da tad neću bit zvijer

Kao onaj ludi Charles Baudelaire

(ponašajući se kao da iz glave izgubih dasku)

Već poput Nerude

I da će moj stih bit nježan i tih

Slična si svijetu kad se daješ

Uz malu opasku;

Što mi nema bit, nek' mi i ne bude

UPRAVO SADA

Upravo sada, ovoga trena

Pod križem

Jedna žena

Plače

Jer upravo sada, ovoga trena

Isusa

Ponovo svlače

I dok baca se kocka

Za njegovo siromašno ruho

(a u vrtu leži odsječeno vojnikovo uho)

Svijet se nezainteresirano vrti, vrti

Sutra će sve to puniti novinske stupce

(kao fotografije Veronike će sušiti rupce)

I bit će jasno samo toj jadnoj ženi

''Što učiniste najmanjem, učiniste meni!''

Svijet se i dalje nezainteresirano vrti

(a čemu uzbuđenje zbog tamo, neke… smrti)

Zbog jednog siromaha zemlja neće stati

Samo će Pilati opet ruke prati

IZMEĐU DVA DODIRA RUKE

moglo mi je bit oko pet godina

za doseći vodu u krstionici bijah prenizak

no, moja majka tad smoči ruku

pa njome dotakne moju

i prođoše mnoge, mnoge godine…

ove nedjelje dok sam ju staru i nemoćnu

nakon svete mise izvodio iz crkve

sjećanje me nagna da učinim isto

smočih ruku pa njome dotaknem njezinu

između ta dva dodira ruke

stane cijeli moj život

Vjeruj Evo, ne bi se mijenjalo ništa

U mentalnom sklopu muškom

Da si Adama umjesto jabukom

Kojim slučajem zavela kruškom

Znam da ti nije bila namjera

Učiniti zločin takvih razmjera

Ali vidiš, ja kao i Adam

Na iste fore padam

Zato vjeruj Evo, ne bi ti bila usidjelica

Da se u tvojoj ruci našla i marelica

Jer na kraju, sve se na isto svodi

Neovisno koja voćka rodi

SVE JE U KRUGU

Sve je u krugu, sve je u krugu

Zapjeva cvrčak sred ružina grma

Ne ćuti sreću tko ne spozna tugu

Ne dodirne ružu tko ne proba trna

Sve je u krugu, sve je u krugu

Udara cvrčak u svoje strune

I ova ruža što tvoj pogled mami

Živi od onog što u zemlji trune

Zar sve u krugu i sve dio kruga?

Možda i nije!... prekinu ga kiša

Ali ljetna se kiša brzo utiša

Pa istu pjesmu nastavi duga

I NA KRAJU DANA

Ponekad me tište riječi

Rano, ja još nerazbuđen

Negdje zvone iz dubine

Ti si naš, nama suđen!

I sve mislim da ću prijeći

Preko njih, kao… ne čujem

A u stih već slažuć' riječi

Novom se pjesmom trujem

Pa kroz dan u meni gore

Dok se s mojim umom bore

Moje pjesme… moje pjesme

Moji grijesi i pokore

I na kraju dana

Eto mene s pjesmom

Na smrt otrovana

DANE… MUNE

Dane… Mune

Dva sela Ćićarije

Dane… Mune

Gdje se sunce smije

Dane… Mune

Dva oblaka od vune

Dane… Mune

Što pastira zbune

Jer dok se sunce

Nad Vojakom diže

Mjesto stada

Dva oblaka striže

Dane  i Mune - Sela na Ćićariji

Ćićarija - Brdovita visoravan u sjev. i sjeveroist. kopnenom dijelu Istre.

Vojak – Najviši vrh Učke.

SAMO SU JOJ OČI SJALE

ona je legla u travu

još mokru od kiše

na grudi joj naslonivši glavu

slušao sam je kako diše

i dok skupljao sam hrabrost čekajući veče

njena se kosa razli među djetelinu i trputce

i kao voda nekamo odteče

(samo su joj oči sjale kao dvije krijesnice)

a možda su to bile prve zvijezde

ispale kroz poderane oblake

(to bi mogla biti moja vječita dilema)

uglavnom… nje sad nema

vjerojatno sam tad ljubio gorke trave

vjerojatno sam tad gutao i mrave

jer od pomisli na to veče

u grlu me zapeče

NEKA INSTITUCIJE RADE SVOJ POSAO

bila je vesela družba

ali… uvrijedilo ga

(nazvaše ga magarcem)

pa je pala i tužba

odvjetnik mu odmah

tešku lovu maznu

jer kaže, po tri točke

tražit će kaznu

institucije se trudile

radeći svoj posao

pa napokon presudile

nije magarac već osao

i tako… po sve tri točke

pa čak i pod razno…

uglavnom, pretače se

iz šupljeg u prazno

PJESMA O JEDNOJ STVARNOSTI

uvijek se stvarnost s jutrom vrati

(noć je pukotina među svjetovima)

ali tko može srcu da uskrati

da te ljubi… da te ima… makar u snovima

uvijek se stvarnost s jutrom vrati

i poviče grubo: ''Sve bili su snovi,

ne… ne šušti njena kosa, to vjetar dira vlati,

to niste bili vi, to rosa travu povi''

POD KRIŽEM

U maloj crkvi promatram raspelo

Na drvenom križu ispaćeno tijelo

Iskočila rebra što ih udarci skrše

Iz mršavih udova crni čavli strše

Dok stojim pod križem tišina vlada

Bože, gdje je zaklon kad umre nada?

Ljubav je trajnija od tijela što trune!

Odgovore mi oči ispod trnove krune

DAREŽLJIVI ANĐEO

Bijeli anđeo

Zaluta u moju pjesmu

(pjesma je o tebi bila)

Zamolih ga

Samo jedno pero

Kao… pisat ću njime

A on vidjevši te

Ostavi mi oba krila

I postane čovjekom

GERTRUDA & HANS

Ovo su moderna vremena

Gertruda

Ne vode se ratovi zbog žena

Gertruda

A to je ljeto zanosno mirisao tamaris

Gertruda

Ti htjela si bit Helena,  ali ja nisam bio Paris

Gertruda

Moglo nas je bit posvuda

Gertruda

Ja suzdržan, ali ti dovoljno luda

Gertruda

I mog'o sam te imati bez truda

Gertruda

Da je bilo hrabrosti, da je bilo muda

Gertruda

Pa da mi je još jedna šansa

Gertruda

Ja opet ne bih zbog tvog Hansa

Gertruda

Jer ovo su i teška vremena

Gertruda

Ne gine se nikome zbog žena

Gertruda

I daj već jednom nek' ganglije ti shvate

Gertruda

Zbog nas neće Germani na Hrvate

Gertruda

I ovo ljeto naš tamaris vonja

Gertruda

Dok parkiraš mercedes poput trojanskoga konja

Gertruda

Negdje na nekoj berlinskoj adresi

Gertruda

Uzdahneš li: Oj ljubavi gdje si?

Gertruda

I prezireš li tu nepovratnu štetu

Gertruda

Dok držiš se za srce k'o Ahil za petu

Gertruda

POSTAJEM ISTI KAO MOJ STARI

Sve više svom starome sličim

Nos, usta, čelo, bore

I to se ne da prikriti ničim

Da sam njegov, i oči govore

Kad me se bolje pogleda

Tu ćelavu glavu, široka leđa

Sve mi to otac u nasljedstvo preda

Sve što i on primi od svojih pređa

Postajem isti kao moj stari

Noseći njega u svojemu genu

Kao ni on neću prolazne stvari

Dočekat ću starost uz jednu ženu

Da, postajem isti kao moj stari

Što je smisao našao u obitelji, vjeri

I kako starim sve mi se više pari

Da ga viđam u očima svojih kćeri

SIDRO LJUBAVI

u dušu

usele li sjene

pođi k moru

predaj mu

tjeskobe

o stijene

vali nek'

ih drobe

da sve što

dušu sjeni

nestane

u pjeni

u dušu

uđe li beznađe

budi poput

male lađe

kojoj prijeti

rt stjenovit

a ona…

usudi se

 morem plovit

vjerujući samo

sidru ljubavi