ZAŠTO NISAM STOLAR


Kako si tijelo
Oglodala dijetom
Tako se i ja
Borim sa sjetom

Ne, neću da spavam
S mršavom kobrom
Jer obline sam držao
Zajedničkim dobrom

Sad interes nemam
Pa webom bauljam
Što je sigurno bolje
Nego da se žuljam

Daj draga, budi barem
K'o Barbara Kolar
Jer da ''daske'' volim
Bio bih stolar

SUPER JE BITI BILJKA

Dok radiš hlad

Ne osjećaš jad

Ne posjeduješ

I ne uvjetuješ

Jer ne vidiš

I ne čuješ

Pa pod drugim

Ne ruješ

Nit' drugi

Pod tobom

I zadovoljan

Sam sobom

Samo jesi

Kapilarom

Stiže ti ručak

U prašnika

Gleda tučak

I sviđaš se

Sam sebi

Pa pomisliš

Zašto ne bi?

I ne seliš se

Ni metar

Jer veseliš se

Kad zapuše

(Jebi)vjetar

Super je biti biljka

OBLAK

Onog dana kad mi je umro otac,

moja mater stara s dna ormara

izvadi bijelu bluzu od popelina.

''To sam čuvala za ovaj dan'', kaže,

''Pa neka on, koji je svoj radni vijek

i umirovljeničke dane proveo u

plavom trližu, danas bude svečan''.

Sjetio me na to jedan bijeli oblak

koji je jutros na plavom nebu

boje trliža izgledao tako svečano,

a i tih par kapi kiše koje su mu se otele,

… bile su moje suze.

PREDVEČERJE

Kao paperje

nad gradom

oblaci plove

U predvečerje

zaplest će noć

u kestenove

Kad

izmaglica

proguta

lica

ljudi

i ulica

grada

Ostat će

tama

i kiša

sama

da po

nama

pada

pada

i

pada

KAD VIDIM KIVI

Da bi kivi davao ploda

Treba mu sunce,

Treba mu voda

Al' ima još jedna caka

Uz pet se ženki sadi

Po jednoga mužjaka

Onako isprepleteni

I slični lozi žive u slozi

Uvijek kad vidim kivi

Osmijeh mi usne nakrivi

Pa kažem …

''Ne daj Bože da grijeh ispaštam

Jer ne želim tako, a nit' maštam…

Mene samo kivi uvijek zadivi

I tu biljku smatram pažnje vrijednom

Jer čudan je taj svijet gdje on može s pet,

A ja teško na kraj i sa svojom jednom''

(sutra mi je dvadeset godina braka pa se ova pjesma može smatrati i prigodnom)

NEKA NAS OTPUŠE

Ne pitaj me

zašto te volim

da budem iskren

ne znam to izreći

jer bilo bi isto

upitaš li rijeku

kome žubori

i zašto mora teći

Najljepše se stvari

bezrazložno dese

kao stablu ptica

kao jutru rosa

ljubav je vjetar

i lako te odnese

budeš li manja

od sjemenke prosa

Tu tajnu ljubavi

tek rijetki odgrnu

kao zlatnik svijetli

u dnu tvoje duše

budi slična meni

majušnome zrnu

i ne boj se vjetra

neka nas otpuše

ČESI I SLOVACI NISU KRIVI

Osamdesetih moj otac kupi Škodu

Vremena bijahu teška i olovna

Škoda je bila polovna

Platio ju je iz ušteđevine devizne

A njoj su se čepile dizne

I pušući u karburator kao bedaci

Samo smo ponavljali

Prokleti Česi… prokleti Slovaci

I jasna stvar…

Svi smo zadavali na regular

Prošlo je doba stabilizacija

Parnih registracija

Stigla je demokracija

Vremena su opet teška i olovna

Ne toči se regular već bezolovna

A to što se teško živi…

Česi i Slovaci više nisu krivi

ŠTO RADI PLUTON?

Od svih planeta

Sunčeva sistema

Draga… od Saturna

Poštenijega nema

Jer dok mu prvi susjed Uran

Vodi život raskalašen i buran

Saturn stoji kao okamenjen

I prstenom kaže… Ja sam oženjen

Draga ne budi tmurna

Ne budi jalna

Između mene i Saturna

Konjunkcija je stalna

Što radi Pluton?

Ne vidi se

Dalek od sunca

Kod njega je stalno suton

SVEMIR SE SAŽIMA

 

reći ćeš draga

da mi fali koja daska

ali znam da sam te znao

još prije velikog praska

u jednom pra-atomu

bijasmo zbijeni

ja u tebi… i ti u meni

 

nazvat ćeš me draga

ludim i groznim

ali baš ta bliskost

učini me nervoznim

željan slobode… nisam te birao

pa je zbog nas zapravo

i svemir eksplodirao

 

sve ovo možeš

nazvat i lažima

ali osjećam da se zbog nas

svemir opet sažima

TOJ ĆU RIJECI

Suze koje ne poteku

(Onda kad plakati se mora)

Pretvore se u podzemnu rijeku

Što sebi traži izlaz ispod gora

Jer ta suza što lice mi ne umi

Ta je rijeka što u meni šumi

Toj ću rijeci jedan izlaz naći

Zajedno će s pjesmama izaći

POTKOVA

Na vrata je ljudi meću
Kao zapreku lošoj sili
Al' da ona donosi sreću
Najsretniji bi konji bili

Kako nitko ne prevari sudbinu

Kad ona ispruži svoj prst

Konj bi prodan u tuđinu

Nekom mesaru… u Trst

To hrđavo konjsko obuvalo

Od srama ni riječ da nam veli

Jer konja kog nije sačuvalo

Izješe Talijani… u mortadeli

Pitaš li je nešto o tome

Znaj… ona pravi se luda

Dok svima što je udome

Pod bubrege prodaje muda

Samo jedna mala obavijest…

Večeras je na prvom programu HRT-a emitirano Globalno sijelo s prilogom o meni, mojoj pošti u Boljunu i mojim pjesmama. Kako mi urednici nisu javili, a obećali su, tako nisam ni ja  mogao na vrijeme odreagirati i reći onima koji su željeli pogledati. Noćas u 04.05 ide repriza na prvom programu, pa ako netko pati od nesanice, ili je ranoranilac, može pogledati prilog u taj rani jutarnji sat………………….

……………………. i još koristim priliku da najavim promociju druge zbirke pjesama

''Nebo… Tvoje oči'' koja će se dogoditi u ponedjeljak, 21. prosinca u Pazinu, u maloj koncertnoj dvorani Spomen doma s početkom u 20.00 sati. Knjigu i autora predstavit će Daniel Načinović i David Ivić.

                                    Svi su dobrodošli.

                                                                 Pozdrav svima… Dragan

GDJE JE JESEN OSTAVILA SVOJ KAPUT

U moj je grad prispjela Jesen

Ta stara dama, nekim vlakom noćnim

Pred njenim se nogama otkotrlja kesten

A zrak ispuni mirisom zrelim i voćnim

Nitko je ne vidje al' svatko je ćuti

Jer tako nečujno njene noge gaze

Samo se čulo kako šušte joj skuti

U suhom lišću što prekrilo je staze

Mojim je gradom prošetala Jesen

I sav taj njen miris priroda upi,

A ona kao putnik od umora rastresen

Ostavi svoj kaput, u parku… na klupi

PJESNIK I PJESME

pjesnik se s pjesmama rodi

ne znajuć' da u sebi ih ima

misli da sam svijetom hodi

a stalno je zapravo s njima

kad pjesme u njemu poviču

ne puštaju ga više na miru

tad mimo njega same niču

iz sjemena slova na papiru

kad se pjesnik zapravo rodi

već pjesma spava u njemu

pjesma je ta što ga vodi

da traži pjesmu u svemu

DEMON ŽUDNJE

znao je žudjeti za njom

kao što oblačno noćno nebo

zna žudjeti za zvijezdama

nije imao mira

pa bi ustajao poput vampira

i onakav

dalek od ljudi i Boga

sa žudnjom u srcu

(kao kolcem od gloga)

u mislima odlazio

pod njen prozor umrijeti

''Kao ja nitko ne ljubi''

njoj je… u sebi govorio,

ali ne ona…već žudnja ga ubi

jer u žudnji je svojoj izgorio

i srce mu je postalo tamno i hladno

kao nebo… oblačno noćno nebo

koje još jedino zna žudjeti za zvijezdama

PIJANCI

Naslonjeni na šank

Dok lica im se pote

U čašama žestica

Utapaju živote

I sinoć tu su bili

I sinoć tu su pili

Mrtve oči

Otečenih vjeđa

A samo za smislom

Duša im žeđa

I sutra tu će bit

I sutra tu će pit

A kad se u čašu

Cijeli život smjesti

Zajedno s kišom

Pada se po cesti

TRANSFER LISTA

čovjeku izvadiše bubreg

živi tu blizu… u nekom selu

znam ga dugo… kako njega

tako i obitelj mu cijelu

pričala mi to jutros njegova žena

ispod glasa… da joj ne čuju djeca

a meni se odlazeći od njih učini

da pas za mnom ne laje već jeca

nogometašu slomiše nogu

radio slušam…  sve vijesti bruje

a za čovjeka i njegov izvađeni bubreg

ni prvi susjed ne čuje

zbog ove druge strašne vijesti

cijela je nacija u šoku

jer…

nogometaš će jadan na transfer listu

vjerojatno... u prijelaznom roku

PRED IZLOGOM

                         uvoznom lobiju

U kasne večernje sate

Kad ulice zjape prazne

Glavu šetnjom bistrim

Vireć' u izloge razne

Pred izlogom mješovite robe

Skrši me osjećaj gadan

Jer ''Kupujmo naše'' još drobe

Komora… i gospon Nadan…

A ja… u tu uru poznu

Dok gradom vlada tišina

Spoznajem istinu groznu

Naša je… samo prašina

Tjeskoban vraćam se kući

Kad misao jedna mi sine

Mjesec?… večeras još žući

Vjerojatno je uvoz iz Kine!

REVOLUCIJA

kad su gladni

konji radni

ne misle o teškoj kobi

već samo o zobi

tek siti

konji radni

žele biti... paradni

tako ispada

da od konja

sitost stvara

revolucionara

a zapravo…

kap koja prelijeva čašu

je… kad ih gladne zajašu

Samo par riječi...

Dragi čitatelji,... manje pišem jer sam zauzet izdavanjem druge zbirke. To je i razlog mom izbivanju.Tehnički je sve gotovo... zbirka je složena, grafički uređena i spremna za tisak. Ime joj je... ''Nebo... Tvoje oči''..., ima 87 pjesama, a urednik je Daniel Načinović. Ove dane prikupljam donacije i stvari se povoljno razvijaju. Mislim da će promocija biti početkom prosinca u Pazinu. Prije toga... 17. studenog imam predstavljanje prve zbirke ''More Ljubavi'' u Gradskoj čitaonici u Puli. Svi koji su blizu, i budu taj utorak na večer u 18,00 sati slobodni, a mogu i žele doći... pozvani su.

               Svima lijep pozdrav

                                                 Dragan

UMJESTO LAMPAŠA I CVIJEĆA

tamo

gdje počivaju

najmiliji naši

noćas gore lampaši

svima najdražima

kojih više nema

buketi krizantema

ali onima

koji ne ostave nikog za sobom

čije je i ime izbijelilo nad grobom

kao i onima bez počivališta

tko će njima… zar njima ništa?

večeras kad ustukne noć

pred plamom tisuća malih svijeća

za njih napisat ću pjesmu

umjesto lampaša i cvijeća

JA GA ŽALIO NE BI'

pred noć

kiša se stiša

nad mokrim gradom

izađe mjesec obao i žut

niz prozorska stakla

kapi što se cijede

učine da vlastiti odraz

mjeseca zavede

''gle… tu na nebu

od veselja skačem

a dolje… plačem''

male zvjezdice

koje kasnije izađu

loše ga volje nađu

poslije je nestao

nad nekim selom

noseći tugu nad čelom

zvjezdice male

za njim žale

pa nek' mu je

ja ga žalio ne bi'

kad više vjeruje odrazu

nego li sebi

RUŽNA BAJKA

sklon kritici

cijelo je popodne

kao žabac uz baru

kreketao u nekom baru

o dnevnoj politici

kad je pala noć

bilo mu je doma poć'

princezi…

čiji je poljubac

odavno izgubio moć

ružnu bajku

čini ružan kraj

nekad princeza

danas je zmaj

NITKO NE PRIMIJETI

Krošnju javora što raste uz banku

Svakog predvečerja nasele ptice

Zašto izabiru baš to stablo… ne znam

Kao ni čemu toliki žamor

Prolazeći večeras onuda

Uz deblo zagledah mrtvu pticu

Ležala je na leđima skvrčenih nogu

Čuvar je nezainteresirano zaključao vrata banke

Dajući priliku kapitalu da se plodi

Pod stablom je ležala mrtva ptica

Nitko i ne primijeti da nedostaje jedan pjesnik

OČINSTVO

(Ivi za osamnaesti rođendan)

Postao sam otac…

Znaš li kćeri… kad shvatih veličinu tog trenutka?

Ne kad te vidjeh… već kad te prvi put uzeh u krilo

Bog u tvoje srce poruku mi utka

''Ja sam novo biće''… govorilo je tvoje bilo

A ni moje srce nijemo ne osta

Ta čula si ga… kako glasno lupa

Ti došla si da rasteš pored mene

Da pitaš me dal' rast ću s tobom skupa

I kazah… Hoću!

Jer ti Anđeo si što se spusti s neba

Bog je znao… baš mi takav treba

ŠTO ĆU S OVOM LUNOM

ljudi moji…

što ću s ovom lunom

pokrije se oblakom

ko' vunenim poplunom

i zaspi bezbrižno

na zvjezdanoj stazi

cijelu noć u oblaku

do grla u vlazi

onda jedne večeri

sva jadna oteče,

''navukla sam reumu''

kroz suze mi reče

tako otečena

preko neba ide

od bola neizdrživog

sve se zvijezde vide

a ja u jastuk

svoju glavu skrijem

pa trepćuć' kao sova

cijele noći bdijem

ljudi moji…

što ću s ovom lunom

prazne je glave,

a kaže se punom

NA RASKRŠĆU

Na raskršću mala kapela…

U njoj
Na zidu starom

Od vapna bijelom
Gori svijeća pod raspelom

U mraku plamičak plamti…

Tu netko još čovjeka pamti
U grad što prođe sigurnim hodom
Pa u tuđi svijet velikim brodom…

Jedan život… kao jedna svijeća

Čovječe… Što je sreća?
Mislio si… za nju trebaš obilje
A rastoči se život kao vosak među škrilje

 Od križa

Na bijelom zidu

Tamne sjene dršću

Kao nekad

Njegova duša

Tu… na raskršću

JESENSKI AKVAREL

''Tu će prevladavati smeđi tonovi''

Jesen predloži

(vjetar se šutnjom složi)

''Da… ali vode… vode treba više!''

Zažubore kiše

(i kiša bez da zamoli samo se proli)

Sad sjetna… kakva zna biti

Jesen pred mokrom slikom sjedi

Kiša… koja ne prestaje liti

Niz sliku se uporno cijedi

Boje su sve mekše…rjeđe

Drveće kraj puta već izmaglica guta

I sve postaje… nekako smeđe

Šumu oblaci stišću

(a vjetar… još spava u lišću)

KAŽUN

Za neke… samo kamen
Na neke… kao znamen

Njemu… od mene naklon
Jer mnogima bijaše zaklon

Od vjetra, nevere… kiše
On stoji… njih nema više

SAN PTICA

nekoć davno…
svoju ljubav prvu
povedoh u malu
kućicu na drvu

i tako…

mi s pticama
u krošnji skupa
njene grudi travanj raspupa
a u mojima… srce skače i lupa

vjerujte…

samo sam joj ljubio lice
misleći pri tom…
srcem probudit ću ptice

i kako zapravo…

za sreću malo treba
bit ispod zvijezda
između zemlje i neba

kućice odavno nema na tom mjestu
… jer posjekoše stablo šireći cestu

I nama godine izmijeniše lice
… našu ljubav još sanjaju ptice

INDIJANSKO ČUDO NAD VRSAROM

Jedne ljetne večeri

Na obali Vrsara

Četiri Bolivijanca

Sviraše potomcima Pizarra

Da… možda je ružno reći

Ali sva ta zapadna šminka

Između ostalog i nasta

Na opljačkanom zlatu Inka

Skupiše se turisti…

Naučeni na polku i tango

Ni slutili nisu što može

Jedan samponjo i čarango

Tad vjetrić se jedan dignu

Od nikud… iz čista mira

Zar to bijaše indijančev dah

U samponjo što zasvira ?

Ne… bio je to duh Indiosa

Davnog mu pretka

Što negdje pod La Pazom

Padne od Pizarrova metka

Tad galeb se jedan vinu

Do oblaka… bez glasa

Visoko ponesen pjesmom

… El kondor pasa

Kljunom dotakne oblak

Krilom po njemu lupne

I počeše padati kapi

Velike… krupne

Razbježaše se turisti

Kroz ulice Vrsara

Baš kao nekad Inke

Pred najezdom Pizarra

U zoru izašlo sunce

Kroz zadnju paučinu mraka

Optoči zlatom barke

A more je šutjelo mirno…

kao Titikaka

JESENJI KREŠENDO

Telefonske žice uz prugu Pazin Cerovlje

U ranu jesen postanu notno crtovlje

Te crte stupovi na taktove razdijele

A ptice su note što taktove nasele

I traje… traje… traje ta kompozicija

Kao pozdrav ljetu na kraju solsticija

Tad sve selice koje žele bit u trendu

Dolijećući daju obol tom krešendu

I sve ih je više… više… i više…

A onda…

Jednog dana netko note izbriše

Ptica nema više…

Umjesto njih pjevaju kiše

BEZ DUŠE

U meni je strašna tajna

Kojom sam sebe lažem

Poput nekog Frankenštajna

Od drugih te žena slažem

Ponekad me moral koči

Jer znam… ne bi se smjelo

Ali jednoj sam već oteo oči

Drugoj kosu, trećoj tijelo

I kad ih u mašti spojim

Kao kule od karata se sruše

Nad mrtvim truplima stojim

… ne uspijevam bez tvoje duše

…

oblaci… komadići štofa

a nebo kao kaput Tegetoffa

na horizontu sunce

jedrenjak stari

goreći tone i krvari

bespomoćan gledam sve to

dok mi na rukama umire ljeto

LEPTIR

pomisli cvijet

vidjevši leptira

kako među tisućama

taj baš njega bira

ali desi se…

kao i inače na svijetu

da leptir ode…

nekom drugom cvijetu

suzu rose

pusti cvijetak ubav

zar kao leptir

hirovita je ljubav?

da... ona neće

umom da se svlada

nju dobi onaj…

tko joj se ne nada

SVE JE ON O NAMA ZNAO (mom prvom štednjaku)

Iznoseći ga niz stubište

Na pločnik je pred njih pao

Ni tad milost da zaište…

A sve je on o nama znao

Na kamion od dvije tone

Podiže ga vitlom sajla

I tek tad mu se odrone

Sjajne suze od emajla

Svezaše ga čvrsto špagom

Kao teškog kriminalca

I krenuše punom snagom

Na deponij Komunalca

A on pamti prve dane

Zajedničkog nam života

Tvoje juhe sve preslane

Dobro!… šutim!… znam!… sramota!

Sve je znao on o nama

Naše strepnje, naše nade

Kad bi svjetlo, kad bi tama

Kao prijatelj što znade

On je znao sve o nama

Sad mu tijelo rđa grize

Sve je on o nama znao

Naše uspone i krize

Na deponiju bez hlada

Odbačen mu oklop leži

Sad u predvorju tog Hada

Na nj bijesan Kerber reži

Uzeše mu sve što valja

Ostavivši ga da istrune

Osramoćen poput kralja

Bez kraljevstva i krune

Oteše mu sve što vrijedi

Zla mu ruka vrata slomi

Čak i ručkicu od mjedi

Pokupiše mu hitri Romi

Razjapljena mu širom usta

U njih hladna kiša sipi

Prelijeva ga magla gusta

Kao mlijeko kad prekipi

A sve je on o nama znao

I svog je sebe nama dao…

ZADNJI DANI LJETA

Već kraći dani otupješe sunčeve sablje

Nebom plove oblaci kao velike korablje

Zadnji dani ljeta… i neka sjeta

I sve kaže kiša će… leti ljeto bablje

Kroz grane će vjetar protegnuti grablje

Zadnji dani ljeta… baš šteta

1968. SAM PRVI PUT VIDIO ARENU

Hodnik Pulske bolnice…

Na zidu gledam sjene

Tog jutra mi rekoše

Da dolaziš po mene

Od moje nesreće

Mi vidjeli se nismo

Uzimaš me na leđa

U džep… otpusno pismo

I krenuli smo…

Za seosko dijete

To bješe grad iz snova

S tom ogromnom kućom

Okruglom i bez krova

Prošli smo Đardine

Podne… sunce pali

Ti me pred Arenom nosiš

Kao mravak mali

Al' noseći me tako

Na leđima bez riječi

Narastao si Oče

I od Arene veći

PRVE KAPI KIŠE

dogodila se ljubav
kao ljetna kiša… iznenada
a mi pustismo je neka lije
i po nama pada

jer dok tražili smo kišobran
da nam glavu pokri
ni osjetili nismo…
već smo bili mokri

od tih prvih kapi
što obraz su nam takle
i danas kad se sretnemo
oči nam zacakle

VEČERNJE PISMO

U ovom su gradu… draga

večeri ostale iste

kotrljaju se šetači

kao kesteni niz šetalište

Sjećaš li se da su magle

zimi guste poput mlijeka

i kako mi je uho znalo

tvoj korak izdaleka

U ovom gradu… draga

nema ništa nova

ja još tražim naše sjene

u sjenama kestenova

U ovom gradu… draga

kao da je vrijeme stalo

vjetar nosi miris zime

… već je lišće palo

DA NE RAZDVAJAM SUZU

Svatko krije svoju bol

Kao more svoju sol

… U sebi

Ali daj Bože

Da mi tuđa rana

Ne bude strana

Da mi tuđa suza

Isto bude slana

Da ne budem slijep…

Da se boli svoje ne stidim

Ali i da tuđu bol vidim

Da ne budem gluh…

Da mi uho čuje

I tuđe oluje

Da mi tuđe patnje

Kao vlastite znače

Da ne razdvajam suzu

Od oka koje plače

LIMENI PIJETAO

Na dimnjak seoske kuće

Da bi usmjerili tok dima

Jednog jesenskog jutra

Postaviše pijetla od lima

Visoko nad crvenim krovom

Tog malog istarskog mjesta

Na jutarnjem suncu zasja

Njegova metalna kresta

Iz kokošinjca izašle koke

Niti da se osvrnu

Za njih je istina nisko

U crvu… u zrnu

A možda ta pernata bića

Iako bez svijesti i duše

Ne pridaju važnost onom

Tko se okrene kako zapuše

VENERA & MARS

sumnjam da su žene s Venere

ta mi teorija ne drži vodu

Venera je ipak preblizu

našle bi načina da opet odu

one su morale

iz nekog samo sebi znanog nemira

potegnut iz najdubljeg svemira

da bi Zemlju naselile

da bi nas razveselile

možda čak iz neke druge dimenzije?

(da bi nam smanjile tenzije)

sumnjam da su žene s Venere

(ponekad ih vidim kako pate)

Venera je ipak preblizu

našle bi načina da se vrate

moj odnos s njima ponekad ispadne farsa

Ostavljen… ja da sam ostavljen ?

(budem zbunjen kao da sam pao s Marsa)

VJETROVA PJESMA

Sinoć je vjetar pjesmu pisao

Vjetropisom što na kišu je mirisao

Pred sobom je vale gurao

Pučinu… kao papir smežurao

Mada razlog pjesmi nije znao

Svog je sebe u pjesmu dao

Jer ni pjesnici razlog ne traže

Pišu… a oči im vlaže

Sinoć je vjetar pjesmu pisao

Samo da bi svijet lakše disao

Jer kad je njegova pjesma stala

… kiša je pala

SUNČEV SAT

Mudar je taj sunčev sat

Nema kucaj, nema bat

U oblačne i tmurne dane

U njemu vrijeme stane...

Da je meni bit taj sat

Da mi je tu mudrost znat

Na nebu kad sunce gori

Pustit sjenu da govori…

Radovat se suncu... zori

I nemat ničeg što umori

Ne znat ništa što zabrine

Plesti život od vedrine

JA I MOJ ANTI-JA

Daleko u svemiru (u toj beskrajnoj bari)

U sjeni velike Alfa-Centauri

Skrila se mala tamna planeta

Složena sva od anti-svijeta

Ima planeta i stanovnike

To su pljunute naše slike

Potpuna ista anti-tijela

Obučena u ista odijela

Tamo sam drukčiji (skroz sam anti)

Pa ti odleti u svemirskoj kanti

Požuri draga… odleti i vidi

Možda ti se svidi

Takav ti sigurno bolje pašem

Tamo te slušam i repom mašem

Tamo sam bolji, tamo sam mlađi

Onakav anti… baš sam ti slađi

Tamo gdje vlada antimaterija

Tamo je super i nije mižerija

Ta moja druga anti-slika

Punog je novčanika

Odmah nazovi… ne časi časa

Imaš telefon i znaš gdje je NASA

Oni i tako lete često

Nađe se slobodno mjesto

Na jedan problem da te upozorim

Prije neg' se tebi anti-uprizorim

Taj moj anti nikad ne mašta

Taj te ne voli i nikad ne prašta

Dragi prijatelji... ferije su mi na izmaku... polako će i jesen... nisam se baš pretrgao od pisanja... dane sam potrošio vozeći bicikl i odlazeći na more... Polako razmišljam o drugoj zbirci i kopajući po svojoj nesređenoj arhivi naišao sam na ovu pjesmu... napisana je odavno i zaboravio sam na nju... bila je nekad davno na blogu... sad je vraćam među pjesme... među svoje.

DVIJE NAJLJEPŠE PJESME (mojim kćerima)

Ako mi netko jednom

Pjesnički opus mjeri

Dvije najljepše pjesme

Moje su dvije kćeri

Napisah stotine pjesama

Kojih kao da i nema

Jer samo kroz dvije rastem

Moja Iva… moja Ema

SAMO POŠTAR

svakog jutra

u žutom automobilu

ja sam kao papa

u papamobilu

s radosnom viješću u svojoj torbi

pozdrave dijelim ''urbi et orbi''

i baš ovakav ljudima pašem

dok iz papamobila

mirovinom mašem

s ljudima rastem

s njima se smiješim

s njima plačem

zbog njih i griješim

kad me pozovu

rado se smjestim

isti kruh lomim

pa se pričestim

za ove ljude

činim što mogu

zagovor dajem

zemaljskom ''bogu''

oprosti Bože

 mojoj duši i tijelu

što se drznu s papom vući paralelu

ali na posljednjem sudu ne budi mi oštar

jer nisam papa

samo sam poštar

Hvala ti Bože

Još ti se nisam odužio

Ali vjeruj… pitam se često

Čime sam ovaj život zaslužio

Pitam se to u jutro

Kad sunce nad Učkom zazlati

A moje se oči raduju

Jer znaju… više im se ne može dati

Pitam se to i u suton

Kad se zapad zacrveni

Bože… zašto baš ja… sad

I zašto ovaj život baš meni

Rekla si…

Da mi je srce kameno,

A ja vjerovao da nema te sile

Kojom ćeš ti u njemu pustiti žile

Ali tvoja je ljubav

Imala upornost smokve…

Moje srce žilica probi

Sad bojim se jer znam…

Smokva kamen drobi

najveću hrabrost

ispod cirkuske šatre

nema akrobat na trapezu

ni gutač vatre

već onaj tko posred lica

nosi suzu… iz vica

to čini tu osobu važnom

jer se smije sa suzom

pa makar i lažnom

ali tu se i opasnost krije

kad zaplače suzom pravom… vlažnom

ljudi misle da se smije

Gledam staru uru

Svoje vrijeme mrvi

Njenu polituru

Već načeše crvi

Brojke joj blijede

Jedva da se vide

Al' još tiho prede

… ide

Kad se zvono začu

Zazvuči poput krika

(Jer i ure plaču

Sklopom zupčanika)

Draga moja uro

I ja vrijeme satrah

Uzalud nam suze

Ne možemo unatrag

Napisat ću ti pjesmu

Da nitko neće znati

Jer ja to mogu

Ne spominjuć' ti ime

Kao tvoja kosa

Ljuljat će se vlati

A ja… bit ću pauk

Što plete svoje rime

Ne boj se… neću te odat

I kad plačući u mrežu

Zapletem tvoju kosu

Između redova

Istina će hodat

A ljudi će reći

Gle' pauka… ulovio je rosu

Maryann … Maryann

Davnog ljeta bijah njen

Samo njen skroz na skroz

Lipanj, srpanj, kolovoz

Maryann… Maryann

Kraju ljeta svane tren

A našu ljubav k'o od voska

Rastopi kiša kolovoska

Maryann… Maryann

Sjećanja već skriva sjen'

Mada… čudom gorjela je nada

Pod kišama rujna… listopada

Maryann… Maryann

Dugo tinjao je stijenj

Jer taj vosak nisu sprale

Ni kiše zimske kad su pale

Maryann… Maryann

Plam zauvijek ugašen

Kao magla zaborav nas guta

Za povratak ne nađosmo puta

Da sam oblak

Plakao bih krišom

Jer suze bih svoje

Sakrio kišom

Sačekao vjetar

Da visoko me vine

… i raspline…

… a kad bi kiša

Po tvom licu pala

Da su suze moje

Ti ne bi ni znala

ona je poput ptice

koja odletjeti ne uspijeva

ne vidim joj lice

ali čujem kako pjeva

ona je zapravo vjetar

što s mojim srcem

kao s granom šalu zbija

a srce… misleć' ptica je

od polomljenih grančica

iznova joj gnijezdo svija

ona je postala plima

što se prelijeva u meni

u svakoj je pori ima

i pomislim li… otišla je

zasja kao sol na stijeni

Ni fitilj ni vosak svijeću ne tvore

Svijeće su svijeće samo dok gore

Tek goreća svijeća daje što ima

Smisao sebi, a svjetlost svima

Suze od voska su suze sreće

Svijeće gorenjem postaju veće

Te… što u nama plamte

Kad dogore… po svjetlu se pamte

ZATVORIM LI OČI

Ti si cvijet u meni

Lijep i bezimeni

Dovoljno je da dišem

I već te mirišem

Mom srcu ne smetaš

Već se je naviklo

Zatvorim li oči

Ti rasteš i cvjetaš… samoniklo

Mada je svjetlila i razbijala tamu

Sad će je bacit u kantu il' jamu

Slomljena nit u balonu od stakla

Zaslužila raj je, a dat će joj pakla

Nesebično svoju svjetlost je lila

Al' samo potrošna roba je bila

Zbog puknute niti od wolframa

Heroinu svezuju na stup srama

Ona… koja je zaslužila pijedestal

Bit će samo smrvljen kristal

A onaj… kog je plašila tama

Baš taj je svojom nogom slama

Da je bila poput sebične hulje

Opravdao bih sudbinu žarulje

Ali da ona... koja je bila lučonoša

Leži na dnu smetlarskog koša

Kraj treba istaći poantom

Svijet zaslužne nagrađuje kantom

A čovjeku je dano da uči

Na primjeru male pregorjele luči

Najteže je prvoj suzi

Jer previše boli nosa

Svoju bol će predat tuzi

I teći… mimo ponosa

Najlakše je zadnjoj suzi

Ona teče tragom znanim

Takvim putem lako spuzi

Licem vlažnim… slanim

Ne želim ti nijednu suzu

Ljubavlju ću da ih smrvim

Al' ako već plakat moraš

Plači zadnjim a ne prvim

Sumrak, gle to niče

Prva žuta zvijezda

Drhteć' kao ptiče

Ispalo iz gnijezda

Plašiš li se tame

Zvijezdo,

Moraš samo biti

Od Kumovske će slame

Zvijezdo,

Noć i tebi gnijezdo sviti

Eto… noć se rodi

Zemlju s nebom spoji

S pjesmom mojom odi

Gore… gdje su tvoji

Kad budemo samo trave

Koje vjetar jutrom njiše

Ti mi rasti sasvim blizu

Da štitim te od jake kiše,

A ljeti kad pripeče žega

Tešku žeđ kad trave pate

Zadnju kaplju svoje rose

Čuvati ću draga za te

Slome li nas zimi bure

Sreže li nas nož od mraza

Opet ćemo biti skupa

… obraz do obraza

KAD USNEM TVOJE USNE

Tvoje su usne

Dvije zrele trešnje

Što se crvene

Na najtanjoj grani

Da dođem do njih

Visina mi brani

Pod deblom već

Ostavljam nadu

(nažalost… naša stvarnost je takva

Da se mogu nadati jedino padu)

Zato u snovima letim s pticama

(jer u snu ljudskim tijelom nisam sputan)

I vjeruj mi da tad… s košticama

Zrele… kao krv crvene trešnje gutam

SPOZNAVANJE ISTINE

Tražeći istinu

Čempresi dvoume

Dal' naći čistinu

Il' zaklon šume

Visinom na čistini

Privlače munje

Al' bliži su istini

Negoli žbunje

Spoznavši istinu

Više ne dvoje

Jer…

PRIZNANJE

nije bilo s predumišljajem

nit' je bilo na mah

ubijali smo je polako

zapravo…

izabirući strah

i svakodnevicu

jednoličnu, sivu…

zakapali smo je živu

nije bilo namjere

nit' je postojao plan

nestajala je polako

kao svijeća gasila se

iz dana u dan

i nije nam lakše

govoreći

''nije bilo svjesno''

kad oboje znamo,

bez ljubavi se ostaje

tu… gdje jesmo

sami… u tami

KOŠARA

oče…

sjećaš li se

kad si jednom sa mnom

na livadu sjeo

i kako si vješto

velikim prstima

košare od trputaca pleo

razlog što ti tad zaboravih jednu stvar reći

bio je... u mojoj sreći

znaš… makar tvoje ruke izranjavaše

postolarski noževi i šila

uvijek je tvoja košara ljepša bila

MARIJA RIBARICA

Od sunca što za Učkom promalja

Boljun je crveni otok koralja

A magla što se Poljem vuče

Čini more koje obale tuče

Jutro je … petak se zače

Morske alge grmlje su i drače

Kao ribe nijeme su ptice

Brod je auto Marije ribarice

Ribe… ribe… Marija viče

Imam inćune, sardele, osliće

I stižu ženice pogrbljene, sijede

Jer petkom se riba jede

Iz kašeta se riba smije

Od ljuski svijetle ruke Marije

Što zbog nje, a što zbog svjetlosnog loma

Pod Učkom je riba kao doma

OBLAK

Lijepo je biti oblak

Sav teret koji nosiš

Kišom izrosiš

S vjetrom se raduješ

Suncem izgaraš

Znajuć' da novoga sebe

Od staroga stvaraš

Kad si oblak

Budiš se sa suncem na licu

A u njedrima umjesto srca

Slušaš raspjevanu pticu

STARICE (mojoj noni)

U hladu sklonjene od sunca

Dok prstima vrte od krunice zrnca

Starice sjedeći mole

Same sa svojim bolom

Sijede su skrile facolom

A mutno im oko nema suza da plače

Pod teretom godina svijene

Te stare žene

Moleći tako mudrošću zrače

GOSPOĐO… VI STE MOJA ŠKOLA

gospođo… stvarno sam vas volio

i nikakva vam opasnost nije prijetila

voleći vas tako smrtno sam obolio

a vi to niste ni primijetila

takva je ljubav za vas bila fama

jer volio sam vas kako nitko ne bi

i ne mogavši umrijeti vama

iz dana u dan umirah sebi

gospođo… ja sam svoje odbolovao

jer što me ne ubi učini me jačim

da je u mojoj glavi razum stolovao

znao bih da vam ništa ne značim

znate li vi što je to dobra škola

gospođo?... znanje se hrabrima otkriva

današnji je susret samo kontrola

koja pokazuje da nema recidiva

TRI… DVA… ENA (Slovenski riblji fond)

tri pedoća

dva glavoča

ena srdela

(kliče se Špela)

i prau za res

še en morski pes

ampak zdaj ga ni

va Hrvaške spi

tale pospani fant

Slovenc je tudi

zajodlal bi garant

da se zbudi

OD PLAVOG PLAVIJE

oči mi posudi svoje

za ovu pjesmu mi treba

jer vidim… oblaci se roje

a u mojoj pjesmi tvoje oči

stajat će umjesto neba

pa da se i oblak

oko sunca zavije

to će moje nebo

bit od plavog plavije

sve posuđeno red je da se vrati

i činim to… mada znam

bez njih je i suncu teže sjati

UGRIZI

ugriz na vratu… ništa to nije

okovratnik košulje ga skrije

jer koliko god da zub izglođe

dva-tri dana… i prođe

ugriz na srcu… e... to je već nešto

ne skriješ ga koliko ga pokrivao vješto

jer taj na vratu… odavno se ne vidi

dok onaj na srcu… još peče i bridi

ZNAŠ ŠTO SAM HTIO?

sjemenka maslačka splela se u tvojoj kosi

(valjda je vjetar za cvjetnu livadu uzeo tvoje tjeme)

i dok si odlazila dalje niz cestu

znaš što sam htio?... da sam to sjeme

pa da me jutro nađe na njegovom mjestu

MEMORIJA MORA

Memorija je mora

Raspršena u oblacima

U svakoj kapi kiše

Jedno more diše

Kap veća…

Kap manja

Baš svaka…

Svoje more sanja

Osmijeh je duge

Od hrabrosti sazdan

Kapi oslobađa straha

Kad krenu u bezdan

Obasjane suncem

Kapi shvaćaju

Ne… ne padaju

Moru se vraćaju

Pa se smiju…

Smiju…

Smiju…

I kišom liju

RUPA NA NEBU

na nebu postoji mjesto

gdje je mala zvijezda sjala,

(a razlog što je pala…

moja je želja da budemo skupa)

i ne desi se ništa…

na mjestu zvijezde sad zjapi rupa

zvijezdo mala… hvala ti za trud

ne zamjeri mi što izgorjela si uzalud

a zbog rupe nek' nebo oprosti

jer moja je greška…

što nisam znao da neuzvraćena ljubav

i zvijezdama bude preteška

KRIŽNI PUT

Krhak je život…

Kao krilo vretenca

Ali što je život…

Milijun sitnih kapi iz istog zdenca

Milijarda svijetlih iskri istoga plama

Bezbroj dijelova velikog holograma

Krhak je život

Svijet sve luđi

I uvijek se čini

Manji križ tuđi

A zapravo…

Najviše što

 Život vrijeđa

Nosit je križ

Manji od leđa

Vrti se život

Kao kadenca

I ja tražim ruku

 Šimuna Cirenca

A znam…

Na Golgotu

Se dolazi sam

ČEMU DUGA

Željezničaru je duga

Preko neba pruga

Keramičaru je duga

Na plavoj pločici fuga

Matematičaru je duga

Samo isječak kruga

Fizičar će kukurikati poput pijetla

Da je duga zapravo lom svjetla

I na kraju će uzviknuti: ''Napokon…

Sve ću objasniti formulom i zakonom''

Vidjevši dugu nakon kiše

Pjesniku se pjesma piše

I nikome za pravo ne da

Jer duga je tu… da se gleda

MOJOJ PRVOJ LJUBAVI

U moje je srce potonula kao kamen

Dječjom rukom još odavno bačen

Na površini je vrijeme izbrisalo znamen

A na dnu… trag zauvijek označen

U moje je srce potonula kao kamen

Nevidljiva oku… ali srce zna da je ima

Kao vječna molitva koja nema Amen

Što s pjesmama se vraća kao plima

U moje je srce potonula kao kamen

Nevidljiva oku… al' srce je sanja

Um je taj što gasi svaki plamen

Dok duša je u moje pjesme sklanja

A TE TVOJE OČI…

Nebo… i tvoje oči

Ista im je modrina

U njih more toči

Boju iz dubina

U danima kad oblaci

Razvuku tamna jedra

U tvojim je očima

Blagost neba vedra

Regatu od oblaka

Vali šumom bodre

A te tvoje oči…

Još se više modre

KOMETA

Mjesec krije tajnu…

Upoznao je zvijezdu sjajnu

Sad susreta se boji

Pa još uvijek dvoji

Da li da joj priđe

Noćas… kad iziđe

Ali… i zvijezda tajnu krije…

(Mada njoj do ljubavi nije)

Jer zaljubljeno je mjesec gleda

Ne znajuć' da je srce njeno… od leda

I da svoju svjetlost škropi

Dok se topi… topi… topi

PJESMA

tu pjesmu što te mori

ne daj grlu da govori

ne daj uhu da je sluša

pusti nek' je primi duša

kad ti ushit dušu napne

u suzi će riječ da kapne

razlit će se tada pjesma

pršteć' riječi kao česma

NAPUŠTENE KUĆE

Napuštene kuće

Carstvo drače

Spleo ih bršljan

Sad su gromače

A svaki kamen

Nekoć srcem rezan

Samo vapnom

I ljubavlju vezan

Napuštene kuće

Oronula lica

Prazna gnijezda

Bez svojih ptica

Kao tužni put

Što nikud ne vodi

Zaboravljen grob

Kom nitko ne hodi

Napuštene kuće

Vrijeme rastače

Još samo kiša

Nad njima plače

Kamene suze

Padaju s lica

Odgurnute nogom

Malih gušterica

RIJEKE

Rijeke ljudima sliče

Poneka… u more utiče

Kad izgube lice…

Postaju ponornice

Rijeke bez duše…

Presuše

UZ MORE STANI

da more postane čovjek

sve bi mu se vidjelo na licu

pučina zauvijek izorana

a duša…  jedna rana

kad bi čovjek učio od mora

brodovima ne bi pamtio puta

štogod ga snađe… nosio bi kao more lađe

a duša… riba u dubini… netaknuta

zato čovječe… uz more stani

slušaj ga dok huči

tebi govori… more te uči

PREKRASNA

među nama ne desi se ništa…

tek jedan razgovor što vrijeme krati

i bih mišljenja… osjetim li išta

problem ću već riješit znati

al' preblizu sam joj te večeri sjeo

pa sam je očima jeo, jeo… i jeo

naučih oči na njeno lice

i tad moj problem započne

jer mislio sam ispočetka… to su sitnice

ali sad gubim kontrolu nad jabučice očne

jer dovoljno je par fotona

da odbjegnu s njene kože

i već se u zjenici slika tvori

slika je toliko jasna…

da srce samo zbori

prekrasna… prekrasna… prekrasna

PREKASNO ZA ISTINU

u vatri gorjelo je pismo

s njim i laž jednom izrečena

od istine odijelili je nismo

pa nam srca bijahu zatečena

kad papir crven plamen liznu

i vrelina zažuti mu slova

tvojim licem sitna suza kliznu

a moje srce htjede sve iznova

vatra nit' ispravlja nit' sudi

ne govori ''bravo'' niti ''šteta''

sve izgori što joj se ponudi

na isti način u njoj sve pucketa

vatra nema ljudske mjere

nit' nas bodri nit' nas krivi

na isti način sve proždere

i istini i laži pepeo je sivi

TREŠNJA… TO SI TI (Zlatku)

I ovog proljeća

Tvoja trešnja

Bez tebe cvate

Plod će da začme…

Da zacrveni

Misleći na te

Al' daleko je prijatelju

Sad tvoja duša

Drugi će netko

Njen plod da kuša

Tu trešnju gledam

Već godinu treću

Lutah bez odgovora

A bi skriven u cvijeću

I moje se srce

Razveseli

Bijelo cvijeće

To si ti…

Anđeo bijeli

NEKI SU ZNALI

kiša će… znale su

mušice otežanih krila

koje u smiraj dana

gustu koprenu tvore

i lastavice što loveć' ih

spuštaju koridore

kiša će… znao je

umirovljeni rudar Ive

žaleći se bolnom petom

koju davne sedamdesete

prikliješti vagonetom

kiša će… znala je

i Učka već večer prije

koja uvijek pred kišu

splete kapu od oblaka

da svoje vrhove skrije

a ja… vjerovah prognozi

pa mi dođe da vrisnem

dok u majici kratkih rukava

bježim, mrznem i kisnem

SPLELI SMO SE… MALA

spleli smo se mala

kao niti parangala

kog u barku dižu

ruke nevještog ribara

spleli smo se mala

kao oko žice trsi

um bi da raspetlja

…srce dalje mrsi

odveć smo se mala spleli

i um ne može da razdijeli

prejake su ovo sile

tvoje srce… moje žile

LJUBAV KOJA SE NIJE MOGLA NOSITI

razmišljah danas o tome
kako se lažne stvari slome
pod teretom vlastita imena

jer i mi smo ''nešto'' ljubavlju zvali
tom nečemu krivo ime dali
nečemu… što se slomi jednoga trena

dal' je zaslužili nismo… il' voljet znali
možda za velike stvari bili premali
(makar i mali cvijet nosi kapljicu rose)

ali dok je samo jedno srce tuklo
drugo je… bilo nijemo i muklo
a takve ljubavi… ni svoja imena ne nose

ZAŠTO JE NEBO ZVJEZDANO

izgovorim li…

''ti si zvijezda''

zvijezde se svađaju

i više se ne rađaju

jer i zvijezde su ženskog roda

pa makar visoko stoje

tvoje se ljepote boje

kada kažem…

''ti si kao zvijezda''

zvijezde se vesele

i opet sjati žele

riječca ''kao''

malena a moćna

zbog nje neba

zvjezdana su noćna

VIKTORE… JESI LI SRETAN?

opet je sanjao svoje selo

(san što se noćima ponavlja)

stišćući jastuk objeručke...

a jastuk bijel… kao vrhovi Učke

u jesen mu je uvijek gore

(kao da mu netko dušu kida)

kao da u njemu plaču trsi

ča ih zasadi još pokojni dida

svako se jutro pred ogledalom pita

…''Viktore… jesi li sretan?''

a onda muk… jer čežnja je veća

nego li New York… Manhattan

u tuđem svijetu zauvijek stranac

zauvijek drugi… samo čovjek s ruba

njegovom srcu dolar ne šušti

kao lišće u jesen… ispod starog duba

PIŠUĆI PJESME

jednoga dana…
more je nebu ukralo boje
od toga dana…
oblaci… kao otoci stoje

a ljudi…
nikako da se dogovore
gdje to prestaje nebo
a počinje more

samo pjesnici…
tu zagonetku drže za laku
pišući pjesme…
stoje na oblaku

UVIJEK KAD VIDIM ĆEVAPE

ljeta osamdeset i neke

u Poreču svirah na gaži

a ona biješe sezonka

za roštiljom… na plaži

i baš prema roštilju

gledala plesna je bina

kad u pauzi mi šapnu…

ej… ja sam Emina

dok šetali smo uz more

ljubljah joj malu ruku

i gledah zvijezde što gore

a ona… daje po luku

bio sam jako mlad

(bomba kratkog fitilja)

i kao ćevap me izmijesi tad

ta slatka Emina s roštilja

moje joj riječi nešto znače

(umislih si već te noći)

kako samo zbog mene plače

(a od luka joj zacrvenješe oči)

zora je stigla u trenu

i dan me vrati u zbilju

jer u životu se stvari okrenu

kao ćevapi… na roštilju

vrijeme mi sjećanja otapa

i prizvat ću ih teško moći

al' nikad više tako velikih ćevapa

i nikad više tako kratke noći

zato uvijek kad vidim ćevape

topim se od nekog milja

jer moja sjećanja ne ishlape

na slatku Eminu… Eminu s roštilja

BALADA O POŠTANSKOM SANDUČIĆU

kad su pisma prestala stizat

tamo neke davne zime

sto put si bio proklet

ti mali nevini lime

nazivah te imenima ružnim

obasipajući kletvama raznim

ne mogavši se pomirit

s tvojim prostorom praznim

kad te je izjela rđa

i godine učinile svoje

u kantu za smeće te bacih

onako golog… i bez boje

zato mi oprosti

mali nevini lime

problem je bio u meni

ti nisi imao ništa s time

jer kad su pisma prestala stizat

i nije ih bilo više

umjesto da oprostim tebi

oprostih ruci koja ih ne piše

SJEĆANJA

gdje počinje planina

a prestaje gora

zaljubi se jela

u visoka bora

u proljeće…

od ljubavi luda

prepuštala se mirisu

borova peluda

al' teška sudbina

tog bora snađe

završi u kubiku

drvne građe

borovi su kao ljudi

žive i kad ih otpile

krošnja je život

sjećanja su žile

NOTTURNO

javlja se ura

jednoličnim batom

to mjesec oblak

okiva zlatom

a more mirno

poput ulja

nebo je škrinja

puna dragulja

umorni mjesec

za oblak se sklanja

kao ja tebe…

on zvijezde sanja

KAD RAZJASNE SE STVARI

hvalila se pahuljica kapljici vode

u čipkastoj haljinici visoke mode

''pogledaj me samo ovako divnu i gipku

i priznaj vodo… da sanjaš takvu čipku''

začu to vjetar… taj stari lutalica

pa maknu oblak sa sunčeva lica

kad granu sunce razjasne se stvari

gle… sad dvije kapi leže u istoj bari

MJESEČEVE SUZE

mjesec je kao čovjek

što sam sebi laže

tužnu stranu skriva

svijetlu stranu kaže

samo zvijezde znaju

dok svjetlošću zrače

to lice što se smije

krije lice koje plače

ako noću mjesec

tugu k sebi uze

kaplju zvijezde s neba

kao mjesečeve suze

KUPAČICA

moru je dano

da bude slano

zaronivši do dna

bila si kratko

sad i more zna

što je meni znano

samo malo duže…

i postalo bi slatko

kad izašla si…

sa solju u kosi

shvatih da ni more

tebi ne odoli

jer i sebe davno

odrekoh se ja

kao ovo more

svoje sjajne soli

PTICE

kad ptice u jesen

odlete put juga

u prazna se gnijezda

naseli tuga

zar nije slično s ljudskim srcem

izgubi li nekog do kog mu je stalo

prazno srce, baš kao i gnijezdo

ispuni tuga… malo po malo

ali bude li srce sjećanja puno

miris... kretnje… govor… ime

tuga sebi ne nalazi mjesta

jer sjećanja… to su ptice

što su ostale da prezime

MJESEC I ZVIJEZDE

pčelar je mjesec

zvijezde su pčele

u oblak od voska

roj bi da sele

al' ne da mjesec

jer on med vrca

mjesec je pčelar…

ali kamena srca

rumen je mjesec

kao grumen od zlata

viri kroz prozor

grebe na vrata

svjetlošću svojom

blagom i čudnom

čini te sjetnom…

čini te budnom

zaogrnut nebom

plavim platnom

mjesec se kupa

u moru zlatnom

dok kao delfini

zvijezde ga prate

sve suze iz oka

nek' ti pozlate

te rane…

nikad ne zarastu

jer vrijeme…

samo čini krastu

a ispod…

se ista bolest krije

jedan susret…

i sve je kao prije

te rane…

ni vrijeme ne zaliječi

vjeruj…

to nisu prazne riječi

te rane…

samo ljubav suši

te rane…

rane su na duši

kad se Učka zabijeli

najviše se razveseli

pastir Iljham Ibiši

tada svoje stado

u dolinu potjera rado

mašući štapom…

dok mu sunce blješti u oko

pogled diže visoko

na Učku s bijelom kapom

razumljiva mi je Ibišijeva sreća

njega Učka s kapicom bijelom

na oca Albanca podsjeća

u kraju drugih običaja

jezika i Boga

Ibišija je planina

uzela za svoga

MUDRACI & LUTKE

dok stoje tako u izlozima

zauzimajući nehajne poze

na njihovim plastičnim licima

ne vidiš ni trunku nervoze

čak ni pri sezonskom sniženju

kad se cijene drastično spuste

razgolićene i izvrgnute poniženju

… ni glasa da izuste

u trenucima ponosa

u trenucima stida

na isti način kuca

malo srce od epoksida

svoje sudbine podnose šutke

mudraci i plastične lutke

one dolaze

između duše i srca

kao srne plahe i tihe

na izvor da piju

u strahu da izvor

ne zamute

tiho govore…

a ponekad šute

s njima treba nježno

bez ikakve sile

pratim riječi kao trag

i vidim da su bile

oblak je uzeo pravo

nebu da bude plavo

ne trajno…

iza oblaka još plavet  postoji

čeka vjetar da oblak raskroji

i sunce će sjajno…

uključi li susjeda

tu stvarčicu svoju

moj stari televizor

izgubi ton i boju

znam… nije problem

u naponu ni struji

jer i slika nestane

kad stvarčica zazuji

problem je globalni

(a to me i brine)

loša elektronika

uvezena iz Kine

problem je globalni

(i stvarno me ljuti)

da me kad i susjedu

jebu mali žuti

vjetar je bio nijem

al' tad upozna lovor

zanjihalo se lišće

i začu se govor

oblak je bio slijep

al' oči suncu preda

probila ga zraka

pa sad i oblak gleda

ja sam bio ja

dok tebe ne sretoh

a sad se stalno pitam

kamo mozak metoh

ostajem zbunjen

ali i mišljenja pri tom

da će taj naš susret

završit benefitom

NACRTANO SRCE

malo iz nelagode

a malo iz straha

na prozoru automobila

što maglio se od daha

prstom si nacrtala srce

time si rekla

ljubav živjet želi

mada si znala

da probat ne bi smjeli

tu zabranjenu ljubav

što u ponor vuče

i rekli smo NE…

nakon dugo vremena

sretoh te juče'

učini mi se…

nacrtano srce još tuče

U PJENI 

kad na stijenu val skače

suzama od pjene plače

uplakan se moru vraća

slan od soli… slan od plača

kad na stijenu val dođe

otkida je, mrvi… glođe

al' taj udarac i more boli

od suza je slano… ne od soli

nad stijenu se val prope

u pjeni se suze stope

al' suze strast ne smire

na stijeni val umire

oj Mafijo sunce li ti žarko

najeb'la si ide Karamarko

Karamarko stvar će da razjasni

ne daj Bože Marku da zakasni

al' Mafija s državom se sliže…

''kasno Marko na Kosovo stiže''

i dječici je već odavna jasno

Karamarko… malo je prekasno

ajoooj!!!

čovjek revno

šeće svog psa

svakodnevno

od jedan do dva

tokom te šetnje

od jednoga sata

uvijek su smetnje

kraj jumbo plakata

jer… makar pas je rasan

(osvajač medalje)

zbuni ga plakat krasan

piše…''Idemo dalje''

tu pred plakatom

pas naglo staje

digne zadnju nogu…

i nakon mlaza zalaje

što će čovjek reći?

bez riječi je, eto!

što je život pseći

najbolje zna pseto

mjesec boje meda

u moru se ogleda

vjetar iz ljubomore

namreška more

mjesec uvrijeđen

je kao limun iscijeđen

a vjetar bestjelesan

od sreće rasplesan

na ušću…

neće rijeka moru reći

daj me pusti… želim teći

kad svi izvori što rijeke tvore

sanjaju da budu more

na ušću…

rijeka more ljubi

makar zna da gubi

svoje ime…

i sve sa njime

na ušću…