Anđa Marić

05.03.2009. četvrtak

Sve će biti kul... (nadam se)

Prošli tjedan, pristala sam gostovati u emisiji HRT-a s izravnim javljanjem iz studija. Iako ne mislim da je moje mišljenje vrijedno najma studija na RTV SLO, Petar Vlahov je inzistirao. Kada je rekao da mu treba mišljenje 'malog čovjeka', pristala sam. Mala i nebitna ipak jesam. Ali imam li što za reći? Otkad je Pahor kao lahor, polako ali sigurno otpuhao sav trud i kakve-takve rezultate postignute višegodišnjim međudržavnim natezanjima, postala sam nekakva osoba za provjeru nacionalnih odnosa sa Slovenijom. Muž mi je Slovenac, sin isto iako ima domovnicu. Pretpostavljam da je i četvrtinu Mađar i Hrvat, ali nitko nije savršen, zar ne? Uglavnom, htjela sam reći da je sve u redu. Naši ljudi ovdje skijaju, a oni idu k nama na more. Nitko nikog ne mrzi, referendum im je neslavno propao. Još uvijek me iz tranzistora u šoping-centrima proganjaju Stavros, Cetinski i Danijela, a prije pet minuta mi je preko radija serenadu otpjevala Nina Badrić. Mali ljudi vole našu glazbu i more i tresu se od straha hoće li ih zbog Pahora neki zagriženi Dalmatinac domoljub ove godine zatući dok se noću budu vraćali u kamp. Možda se radije odluče za Grčku od straha da i njih ne zapale na lomači kao lutku već prije spomenutog manekena? To je bila kao neka fašnička šala, ali pitam se kome bi u Hrvatskoj bilo smiješno da su u Ptuju, na primjer, zapalili velikog Sanadera? Većina Slovenaca srami se zbog postupaka svoje vlade i pitaju se kamo to vodi? Je li vrijedno uništiti dobrosusjedske odnose? Ali moć mijenja ljude, zar ne? A ovi njihovi vođe sada napokon mogu demonstrirati silu.

Došla sam na telku i sve je bilo super sve do trenutka kada su me odveli u šminku. Tamo me dočekala nezainteresirana šminkerica čija je sva pažnja bila uperena u meksičku sapunicu u kojoj je Rodrigo, prokleti gad, nešto učinio ljepotici koja je ridala. Žena se okrenula preko ramena i otkantala me rečenicom da nema nalog za moju šminku i dalje pratila što se dešava na ekranu. Gospodin koji je nadzirao moje uključivanje u program neko vrijeme ju je molio da mi učini uslugu, ali ona nije htjela ni čuti, ponavljajući 'nemam nalog, nemam nalog', kao da su to čarobne riječi koje će učiniti da nestanem. Kakva ironija! Ja sam ovdje da izgladim nesuglasice i omogućim joj mirno ljetovanje, a ona tako. Ili žena stvarno ne radi bez naloga? Ali što je s dobrim starim ljudskim odnosima? Što se desilo s ljubaznošću, željom za pomoći i uslužnošću? Nije da je imala pametnijeg posla, ali isto tako, nije ni da je meni život ovisio o njezinoj pomoći. Pretpostavljam da smo kvit. Ljudi smo, samo ljudi, takvi i onakvi, i takvi su nam i političari.

Je li počeo uskrsni post? Sramota za katolkinju s toliko sakramenata, ali ja sam izgubljena ovca. Crkva gubi sve više i više sljedbenika, ali se ipak ne želi mijenjati u skladu s vremenima. Na oltarima se politizira, potvrde za vjenčanje u svakoj župi imaju drukčiju cijenu i čujem da neki svećenici odbijaju krstiti djecu s neobičnim imenima. Drže se prastarih rituala kao pijan plota umjesto da čine sve čime bi privukli nove vjernike. Možda ne primaju nove članove? Ali, na kraju krajeva, i tu crkvu činimo mi ljudi - grešni i nesavršeni, pa je i to valjda sasvim normalno. Zamislite, i crni i bijeli i žuti, i Slovenci i Hrvati. Svi smo mi samo ljudi. Je li onda moguće generalizirati?

Pretpostavljam da je korizma ipak kul. Dobar izgovor da se prisiliš na post - divan način da nabildaš svoj duh i snagu volje. Uzimajući od tijela, dobivamo neke druge vrijednosti koje nam ne može nitko platiti. Možda je od njih najvažnija zahvalnost na sitnicama koje iz dana u dan ni ne primjećujemo. Čokolada, slatkiši, alkohol i cigarete, hazardne igre ili seks - ovisi što nam je bitno. Ali iako dere recesija, izgleda da se nitko ničega ne odriče.

Moj frend tvrdi da svaki čovjek treba 'štaku' da bi lakše kročio kroz život. Nekome su to pljuge, nekima alkohol, nekima tablete i kojekakve droge, nekima hrana, nekima trava, nekima seks, a nekima adrenalinski sportovi i šoping. On je 'poroke' nazvao 'štakama' i tako im umanjio loše osobine koje im se pripisuju. Nikad to tako nisam gledala, ali istina je da svatko, baš svatko ima svoju 'štaku'.

Sjećam se jednog tipa u 'Živoj istini' koji je prestao pušiti, ali je ipak svaki dan odvajao novac za kutiju cigareta. Tridesetak godina kasnije kupio si je kućicu na moru i čamac. U njegovu slučaju, prosperirao mu je i duh i tijelo. Bila je to priča vrijedna divljenja, ali tko zna koliko će ih se još takvih pojaviti sada kada nas pere kriza. Iako sam osobno još uvijek sumnjičava oko toga da to nije neki Bau Bau koji su izmislili samo da bi nam utjerali strah u kosti - i lakše nam davali otkaze i smanjivali plaće - možda i nije tako glupo početi se odricati. Kod mene će prvo patiti moj ormar za cipele, a vidim da se modnoj industriji općenito loše piše. Uz nedavno populariziran naziv 'fashionista' sada se pojavio i još jedan – 'recessionista'! Možda manekenke u ovoj nestašici napokon počnu jesti dok još imaju što.

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj