Anđa Marić

19.03.2009. četvrtak

Znatiželja

'Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote' - kaj to nije lijep stih? Svaki put kada pomislim na njega, prođu me žmarci. O drugom dijelu da i ne govorim: 'Tko to živi u prošlosti mojoj, da još nije umro od sramote...' Kak mi je sada teško... Iako je sunčano i nekako obećavajuće, neka mi se sjeta uvukla u srce dok sam prčkala po internetu. Zaista, obožavamo ulaziti u tuđe živote. Mogu se ja sada praviti da me baš briga kaj radi moj susjed, ali dok pobožno čitam tračerske magazine i blogove, i ja sam isti ološ kao i ljudi u prije spomenutoj pjesmi. Zar nije tako?
        
Ali dan danas svi žele biti slavni. Andy Warhol je to tako lijepo prorekao: svi čeznu za svojih petnaest minuta. Pogledajte Facebook i vidjet ćete da imam pravo. Zašto bi inače izmislili 'news feed' koji ljudi pobožno popunjavaju ne bi li nekog zaintrigirali svojim životom i navikama. Mirko Mirkić is: 8.06 AM probudio se i skuhao si kavu, 8.07 spekao si jezik jer je vruća kava – ouch, 8.12 htio oprati zube i skužio da nema paste..., 9.22 tražio parking 30 minuta i zakasnio na posao, 9.55. otišao naWC - odmah se vraća, 12.23 počešao se iza lijevog pazuha... Updateova k'o u priči. Ali to je tih 15 minuta slave. Kada imaš osjećaj da je tvoj život uzbudljiv i zanimljiv i da nekoga zanima. Pretpostavljam da se za svakoga nađu znatiželjnici. Samo, nekako svi zaboravljamo da je internet medij i da su naše misli i navike nezaštićene od zloupotrebe. Komentari izrečeni na Facebooku mogu se tretirati kao 'izjave' i drugi ih mediji smiju upotrebljavati. Je li to znala ona nesretna Balićeva simpatija čija su Facebook razmišljanja umalo uništila uspjeh hrvatskog rukometa došavši u ruke novinarima (koji su to bez imalo ukusa preslikali u časopis)? Ali na takve stvari ne mislimo. Fino je biti u kontaktu s prijateljima, čak i s onima na drugom kraju svijeta, ali kako kontrolirati koje će informacije netko zloupotrijebiti?
    
Da ne biste mislili da je Facebook vrh vrhova u 'duševnom striptizu', on je već pomalo retro. Ako se zaista želite priheftati na nečiji život i biti dobro obaviješteni, imate Twitter! Najnovija glupost gdje možete biti sljedbenik neke zanimljive osobe, a ako ste i sami zanimljivi, možete dobiti sljedbenike. Kako funkcionira? Lijepo: namjestite Twitter na računalo ili mobitel koji potom besplatno cvrkuće svaki put kada osoba koju pratite nešto želi podijeliti s vama. U želji da slijedim trendove i kao svaka prava ljubiteljica interneta, i ja sam pošla na Twitter da vidim to čudo. Ali za njega su updateovi na Facebooku elokventne izjave. Nakeljila sam se na Ashtona Kutchera u nadi da je zanimljiv i u samo nekoliko trenutaka saznala: kada ide u krevet, je li oprao zube, je li mu uspio party. Ovaj tjedan je svoje interese i razmišljanja prebacio na Boga i sada vodi pravu debatu o božjem liku i djelu i što on predstavlja. Na kraju zaključuje da je jedino bitna LJUBAV i ništa drugo. I da od jedne cigarete još nitko nije umro. Bravo, Ashtone. Sve bi to bilo kul, ali kasnije sam saznala da lijepi Ashton i Britney imaju nekoliko milijuna sljedbenika i da prednjače u sljedbenicima. Wow. A o čemu piše Brit-Brit? Ne zanima me zapravo. Ali eto prvog Twitter skandala: John Mayer, koji je konačno dobio pedalu (još jednom) od Jen Aniston, Twitter je iskoristio za iznošenje svih prljavih detalja iz njihove veze. Ne budi lijen, s telefonom u ruci 'ocvrkutao je' svoju bol javno. Zahvaljujući njegovu egzibicionizmu, sada cijeli svijet zna za njene ne tako lijepe navike. Kakav džentlmen! Zahvaljujući Twitterovoj prilagođenosti mobitelu, i Erica Badu je, još raširenih nogu na stolu u rodilištu, javila svijetu da je rodila sina! Ludo, zar ne? Ipak, meni još nije baš sve tako jasno.     

Moj frend pak prati Lancea Armstronga koji mu javlja kakav je bio trening, što je pojeo za doručak i koja mu je sljedeća tura biciklom. Lance očito nesebično dijeli i savjete svim zaljubljenicima biciklizma, pa moj frend očito ima neke koristi od tog piskutanja kojim izluđuje cijeli ured. Ne biste vjerovali koliko Lance ima vremena za twitanje iako je stalno na biciklu. Možda jednom rukom vozi, a drugom šalje poručice? Svaka čast!

Ali sve je to kul. Mogu sve to razumjeti i prihvatiti, samo jedno ne: čitanje osmrtnica i crne kronike! Zašto ljude privlači mrak i smrt? Zašto se toliko volimo bojati? Ja nekako nisam taj tip i mrzim čitati o smrti i nepravdi jer ona tako jako utječe na moj dan i raspoloženje. Izbjegavam loše vijesti jer one utječu na moju sreću. I čvrsto vjerujem da se dnevno na svijetu desi puno više dobrih djela i malih čuda nego smrti, bolesti i nepravde. Ali dobre vijesti se ne prodaju. Nažalost.
    
Zato i ona sotona iz Austrije privlači toliko pozornosti. Toliko je grozan, da je privukao i moju pažnju, zbog čega sam zgrožena. Takav čovjek ne zaslužuje ni jednu sekundu večernjim vijestima, a kamoli četiri milijuna eura koliko traži za svoju priču. Kakva šteta papira!!! Hoće li mu to netko platiti? Sigurno, jer je dobra investicija. Zanima li mene što se dešavalo u glavi čovjeka koji je zlostavljao svoje dijete i napravio joj djecu? Nikako. Bljak, odvratno. Možemo li iz te priče nešto naučiti? Sumnjam. Jeste li čuli da je nekome palo na pamet da iz njegove kuće naprave muzej? Muzej čega, dragi ljudi? Hoćemo li mu i spomenik dići? Još će i tu lovu pokloniti svojoj djeci i na kraju ispasti nekakav heroj pokajnik? Gdje je tu ukus?

Nema granica ljudskoj znatiželji. To je moj zaključak. Nije baš nešto, zar ne?

Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj