Anđa Marić

17.12.2008. srijeda

Zbogom dragi Simo

    Upalila sam televiziju i čula samo: "Nemojte ga upoznati sa svojom djevojkom..." Na ekranu je bila Simina slika, a voditelj je citirao izjavu nekog Siminog prijatelja. Primož i ja smo se nesvjesno nasmijali jer je to bila tolika istina. Upoznali smo ga malo prije bolesti dok je još sjao punim sijajem. Uređivali smo mu sobu za onu emisiju na HRT-u. Bio je stravično šarmantan, osvojio je i mene i njega i ostatak ekipe. Zavodio nas je oboje, ne radeći neku razliku među nama. Da je to bio bilo tko drugi, moj muž bi poludio, ali jedino je Simi moguće tolerirati izjave poput "Sori stari, ali zbarit ću ti ženu, a i tebe ako nemaš ništa protiv. Baš ste mi slatki." Bio je divan. Pomalo bezobrazan ali sve bi mu oprostili jer je bio tako zabavan. Dok smo mi farbali, on se veselo motao po kuhinji i pripravljao nam kave i čajeve i svakodnevno neki veći obrok, ručak ili večeru, kao pravi domaćin. Život je jeo velikom žlicom kao da ništa nije htio propustiti, ali na trenutke se već tada činio nekako umoran. Mislim da je podmukla bolest već počela uzimati dio njega.
    Tada sam ga posljednji put vidjela, i drago mi je da ga takvog pamtim. Kao i sve žene koje su ga upoznale, bila sam oduševljena njime jer je kraj Sime bilo lijepo biti žena. Znao je učiniti da se osjećate lijepo u svojoj koži.
    Ne mogu vjerovati da ga više nema. Zašto baš naš dragi veseli Simo? Zašto takvi ljudi umiru mladi? Ostavio si trag u svima nama. Nedostajat ćeš nam. Tješi me samo da te više ne boli i da si opet slobodan. Živjet ćeš zauvjek u našem sjećanju, u svojim pjesmama, knjigama i kolumnama. Hvala ti što si postojao.
Broj komentara: 28
permalink  print  komentiraj


08.12.2008. ponedjeljak

Prilika za zarazu

    Nakon skoro godinu dana zdravlja, poharala me boleština. Već dva dana ležim u krevetu i nervoznim kašljanjem trusim bacile oko sebe. Mora da je neka viroza jer sam povraćala, imam temperaturu  i ne mogu se prestati pitati odakle sam to pokupila. Primož me optužio da sam ga dobila od frenda s kojim sam se pred njim poljubila na usta (slučajno - jer smo oboje okrenuli glavu u krivom smjeru), a izgleda da ima pravo jer me danas zvao i rekao da umire od bolova. Ali sjećam se i da sam još prije 4 dana sjedila na Londonskoj podzemnoj i čitala plakate na kojima je pisalo: Netko je kihnulo. Za par sekundi njegovi bacili bit će u vama. Brrr koji užas, pomislila sam, a gle me sada!

    Tek sada kada dane provodim nepomična na kauču, vidim što za ovu kuću znači moja ne tako precizna ženska ruka. Nisam baš jedna od onih pedantnih organiziranih žena koje kuću održavaju s lakoćom, ali sada vidim da čak i moje "ofrlje" održavanje čini čuda.  Ipak, dečki su zlatni. Primož kupuje i kuha, Gašpi mi priprema čajeve i jučer je jutro proveo u usisavanju, ali se u kupaonici  ipak nakupilo brdo neporanog rublja a kuhinja izgleda kao ratište na kojem još počivaju žrtve jučerašnjeg ručka. Nadam se da ću sutra biti bolje jer si dugo bolovanje ne mogu priuštiti. Zašto sam tek u ovakvim situacijama svjesna koliko vrijedi zdravlje i koliko ga uzimam zdravo za gotovo? Da me toliko ne boli glava, bila bi to dobrodošla promjena u luđačkom ritmu u kojem mi život posljednjih mjesec dana teče, ali potpuno sam beskorisna jer ne mogu čitati, pospremati (što je ključno) niti se igrati s Gašpijem, pa je jedimo što mi preostaje buljenje u televiziju.

    I sada dok ovako bolesna gledam Tilu Tequilu i njezin Shot at love jedino što me brine je kako se ona ne boji zaraze. Umjesto prilike za ljubav, američki zločesti mediji taj show nazivaju prilikom za hepatitis. U tom svom reality show-u, ona po drugi put miješa sline sa 14 lezbijki i 14 mužjaka koji su spremni osvojiti njezino srce zauvijek. Ili barem do slijedeće sezone show-a. Tako je neslavno nestao i prošlosezonski pobjednik kojeg je po hitnom postupuku šutnula prihvativši novu pozamašnu svotu američkog MTV-ja za slijedeću sezonu, a tračevi govore kako pobjedniku producenti nakon gašenja kamera nisu dali niti njezin broj telefona. Na internetu saznajem da će pobjednica ove sezone šutnuti nju, u što ćemo se gledatelji MTV Adrie uvjeriti tek za nekoliko tjedana. Ali naravno to nije kraj, Tila će snimiti trilogiju jer po epizodi uzima 125 tisućica dok njezini natjecatelji samo 100 dolara po danu, no u doba ovakve krize i za to se isplati riskirati zdravlje. Ta minijaturna "ljepotica", mix nekoliko rasa koja mene podsjeća najviše na čivavu, prva je instant zvijezda Myspace-a i neosporna kraljica interneta. Iako je američki mediji svrstvaju pod Z listu celebritija i većina je smatra trash kraljicom, ona očito zna što radi. A čini se, i vrlo je otporna. Meni nije jasno kako jednu sekundu sjedi u klinču s dva blizanca a u slijedećem se trenutku liže sa muževnom lezbijkom i još uvijek nije ništa pokupila? Čak ni herpes ili aftu?

    Jesam li ja previše gadljiva ili preosjetljiva? Možda moja bolest nije viroza nego kazna jer sam poljubila drugog muškarca, (kao što to tvrdi moj muž), a možda je samo "ručna" koju mi je tijelo povuklo jer vidi da vozačica juri dalje ne obazirući se na stanje goriva i sposobnost motora? Ili to ili je u podzemnoj netko kihnuo.
Broj komentara: 10
permalink  print  komentiraj


28.11.2008. petak

Luda obožavateljica

Moj najdraži pjevač trenutno je Sam Sparro. Sam tko? - najčešće me pitaju nakon te moje izjave, a meni se ne da objašnjavati da je on nova zvijezda na međunarodnom glazbenom nebu, i da njegovo vrijeme tek dolazi. Prije nekoliko godina tako sam poludjela za Amy Winehouse, tada devetnaestogodišnjom problematičnom fificom sa stavom i gitarom ispod miške. Njezin se album nije mogao nabaviti ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji, pa su nam ga prijatelji slali iz Italije. Kada se napokon pojavila sa singlom Rehab, likovala sam i uzvikivala: znala sam! i bila sretna kao da sam ga sama napravila. Sada imam isti osjećaj sa Samom, ali to će vrijeme tek pokazati.    Otkrila mi ga je Hannah na You Tube-u, i čim sam nekoliko puta poslušala "Black and Gold" bila sam kao uzbuđena šiparica; do ušiju zatreskana u mlađahnog australca koji je uz to i deklarirani gay. Tako se nisam osjećala od ere Guns N' Rosesa, ali kažem vam da ovog dečka valja upamtiti. A znate kako je kada se zatreskate: odmah želite biti što bliže toj osobi. Ali što bih ja rekla Samu kada bih ga upoznala? I zašto bi on uopće htio upoznati mene? Možda nije vrijeme da razbijam glavu tim brigama, svoju želju sam izrazila jasno i glasno, i vidjet ću kako će biti.
    Samo nekoliko mjeseci kasnije u kuću mi je ušetala Angela, kolegica mog prijatelja iz benda koja se odmah deklarirala kao najveća Samova obožavateljica u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja ga je osobno poznavala. Kako ne vjerujem u slučajnost i nepopravljiva sam sanjarka, odmah sam to shvatila kao znak s neba i već se veselila mom susretu sa Samom u bliskoj budućnosti: naravno ako mi Angela i zvijezde budu naklonjene. Ali kod žena nikad ne znaš. Ako im se sviđa isti muškarac, može biti i krvi, slomljenih noktiju i počupane kose.
    Nakon medijskog bombardiranja knjigom i dokumentarcem "the Secret" i Oprinog priloga o čarobnim "tablama želja" odlučila sam napraviti eksperiment vođen idejom da nemam što izgubiti. Na mojoj se tabli tako među ostalim stvarima našao i Sam. Samo dva tjedna kasnije, šef mi je rekao da idemo u London i ne budi lijena uguglala sam Sama i pogledala ima li nekakav koncert dok smo tamo. Bingo! Dobrotvorni koncert, broj karata ograničen, cijena prava sitnica. Par minuta kasnije skakala sam po uredu, pjevala i hihotala od sreće.     
    U Londonu nitko nije mogao vjerovati da imamo karte za Shoreditch House, luksuzan members only klub i svi su me pitali na koju foru sam ih nabavila. Neki su me prijatelji savjetovali da provjerim još jednom jer to jednostavno nije moguće, ali bilo je itekako moguće. Na ulazu su nas dočekala naša imena na popisu i liftom smo se uputili na krov. Primož je bio oduševljen jer je cijeli gornji kat bio od stakla sa golemim kaminom u sredini prostorije iz koje se pružao pogled na istočni London i Temzu. Klub je bio minimalistički uređen sa velikim skupim dizajnerskim lampama od lijevanog željeza za koje znaju samo znalci. U klubu je bilo svega 60-ak ljudi koji su svi mahom bili vrlo važne osobe. Na naš šok je na kauču sjedila djevojka u crvenim hlačama koja je imala obje ruke u gaćama i nesmetano je masturbirala. Konobar je bio van sebe jer takvo što nije još vidio, ali  nije znao što da joj kaže. KAda bi to bio muškarac izbacili bi ga na licu mjesta. Ali žene to " ne rade" pa su je pustili da završi. Osim te čudakinje spred nas se koprcala i neka mršava plavuša raščupane kosice koja mi je nekako bila vrlo poznata čak i s leđa. Imala je kretnje koje sam poznavala ali nisam znala odakle sve dok se nije okrenula: bila je to Kate Moss glavom i bradom. Zapravo, u živo izgleda kao mala čivava a ne kao najbolje plaćeni supermodel svih vremena. Nekako je nervozna i poskočna i ima jako ružne grimase dok govori i smije se. Izgledala mi je razbijeno, ali možda je kao i Obeliks upala u kantu droge još dok je bila mala. Vjerovatno. Kada sam sutradan vidjela njezine slike od te večeri (na koncertu je navodno bila i Stella McCartney  s kojom se i slikala) izgledala je besprijekorno. Cura je jednostavno savršeno fotogenična, nema što. A sada jedna kratka digresija za dame: i ona ima prištiće, duboke bore i nezaobilazne harmonike oko očiju. Ovi prokletnici iz modne industrije je ipak nemilosrdno peglaju!!!  

 Tada se pojavio Sam i malo se vrzmao po publici. Nitko ga nije napadao pa sam se i ja savladala. Odlučila sam da me Angela (njegova najveća obožavateljica) s njim upozna, i pustila joj da me pokroviteljski trenira: "Nemoj biti nervozna. Smiri se. Nemoj biti dosadna. Budi ljupka i ljubazna." Koncert je počeo nakon što su se na pozornici pojavile tri voluminozne crnkinje i ostatak benda. Potom se pojavio i Sam i opravdao svu moju ljubav, simpatije i povjerenje - i bacio me u obožavateljsko ludilo!
Nisam se ni snašla i već je sve bilo gotovo, a on i bend nestali su na nekom od katova tog fensi kluba sastavljenog od niza restorana, sauna i manjih klubova. Uskoro je nestala i Angela i sva njezina obećanja kako će me s njim upoznati. Polako su tonule i nade mog muža, šefa i prijatelja i spremali su se kući. Moj inat je još uvijek gorjeo i tada sam odlučila kako će mi to možda biti zadnje večeras, ali ne odlazim dok ga ne upoznam.    
    Kada postoji želja, nađe se i način, pogotovo ako je želja gorljiva a osoba koja želi tvroglavija od magarca. Samo tri minute kasnije, stajala sam kraj njega i značajno gledala Angelu koja se branila kako nije nestala i kako Sam sada nema vremena jer nije ni s njom razgovarao. Rekla sam joj kako sada idem do njega a ona mi je cinično odvratila "good luck with that". Tada mi je svanulo da je ona zatreskana u njegov lik i djelo i da se možda nada da će ga nekako preobratiti. Ali nema veze. dobra je ona cura, samo što je tu u pitanju ženska nadmoć i suparništvo.  
 
    Samo sekundu kasnije, Sam mi se sa širokim smješkom obratio jer sam se postavila kraj njega i u tišini čekala da me primjeti . Nema šanse da me ne primjeti jer sam visoka kao drvo sa frizurom kao jesenska krošnja pa je tako i bilo. Sat vremena kasnije, svi smo se grlili, izmjenili mailove a Primož je čak dobio i poljubac na usnice. Grrrr kako sam bila ljubomorna. Primož se nakon tog događaja transformirao u totalnog obožavatelja i od tada slušamo samo Sparroa. Čak je i Angela bila presretna što se sviđamo Samu i što joj ne sramotimo ugled. Iako sam je skoro zadavila kada ga je upitala "da li te ona gnjavi", na kraju sam joj bila zahvalna jer me Sam zaštitnički zagrio i rekao joj da ga zabavljam. Jako je sladak i zabavan, umiljat i jednostavan. A kada sam jučer dobila od njega mail, skoro sam pala u nesvijest. Možda je to početak divnog prijateljstva?    

    Jučer sam se nakon povratka zaustavila pokraj svoje table želja i zadovoljno je promatrala. Osim Sama, u međuvremenu se ispunilo i još nekoliko mojih želja pa sam je odlučila proširiti i postati sve hrabrija. A što mogu izgubiti? Traži traži pa ćeš naći!
Broj komentara: 37
permalink  print  komentiraj


20.11.2008. četvrtak

Patuljci pojma nemaju

Jutros sam, umjesto kavice za buđenje, dobila poruku iz vrtića: stižemo u pola 11! Probudila sam se u sekundi. Gašpi je prije nekoliko tjedana pozvao cijelu svoju grupu k nama u goste, ali se njihov dolazak stalno odgađao, što zbog lošeg vremena, što zbog naših obaveza. Danas je bilo sunčano i lijepo i, dok sam ja još prala zube, patuljci su već bili na putu.

Onaj naš najnoviji mačak Bingo ispao je fantastičan. Iako ima tek nešto manje od šest mjeseci, već je prava debela mačketina jer mu je dobra vila u kolijevku zaboravila staviti osjećaj za sitost. Tako se jučer prežderao ostacima kozica koje sam mu dala nakon što je normalno večerao, ali kada sam vidjela da ne staje s trpanjem, sakrila sam mu zdjelicu. Pola sata kasnije, uspio je pojesti sve jer je prevario Primoža pretvarajući se da je gladan. Kao dodatan poklon za dobro jutro, na podu me dočekala i njegova bljuvotina. Izgleda da je ipak pretjerao, ali mučnina nije ostavila nikakve posljedice, i dalje je preklinjao za još hrane, motao mi se oko nogu, preo i poslije me napadao iz zasjede. Bio je toliko hiperaktivan da sam ga izbacila van. Kada se ohladio, pustila sam ga unutra već zadovoljna zbog cirkusa koji mu slijedi. Izvaljen na kauč, nije ni slutio što ga čeka.

Umjesto u prijepodnevnu šetnju, ovdje djeca ponekad s vrtićem dolaze jedna drugima u goste. Tada svako dijete nešto pripremi i počasti svoje prijatelje i pokaže im gdje i kako živi. Nema baš puno načina da se izvučete iz te obaveze, a da ne povrijedite svoje dijete, pa sam, naravno, pristala. Gašpi je novopečeni DJ, ima set-up s kompjutorom i gramofonom i tamo miksa. Najviše voli 'BUMBUM' (techno) i jazz standarde koje zove 'lijepa muzika'. Danas je bio veliki dan kada će to svoje znanje podijeliti s drugima.

Pola sata kasnije dvorište se napunilo patuljcima. Pozdravili su me u jedan glas: 'Dobar dan, Anđa!', što mi je bilo preslatko. Svi me zovu Anđa jer me Gašpi godinama tako oslovljavao. Skupina mu je podijeljena u starije petogodišnjake i mlađe trogodišnjake i nemam riječi kojima bih opisala koliko su medeni. Čim su ušli, u hodniku je nastala gužva i prometni kolaps. Postalo im je vruće i svih devetnaest se počelo izuvati i svlačiti odjedanput. Svi su mi dali svoje jakne  i sjeli na pod da se izuju, te tako zakrčili put do sobe. Odgajateljice su zapele ispred vrata, a ja sam bila usred tog medenog kaosa. Jedna djevojčica je plakala jer joj je netko stao na ručicu, drugi dečko se bunio jer nije znao otkopčati jaknu, treći se žalio da mu netko stoji na šalu koji ga guši. Nastala je graja i komešanje, svi su me gurkali, a ja sam gubila ravnotežu i strašno se bojala da nekoga ne zgazim. Nekoliko minuta kasnije, rijeka minijaturnih ljudi krenula je prema dnevnoj sobi.

Sama Božja providnost natjerala me da mačku dam ime Bingo, jer on to ime sasvim zaslužuje. Njegov karakter je pun pogodak, a ni nakon Gašpijevih rigoroznih commando treninga, nikada nije nikoga ogrebao. On grize, gricka, ali šapice su mu uvijek nježne i meke. Kada je skužio da prema njemu ide stampedo patuljastih stvorenja, nije ni trepnuo, već se mirno suočio sa svojom sudbinom. Svi su ga htjeli maziti i paziti, a on je samo ležao i preo i bila sam baš ponosna na njega. I tada je počelo: netko je bio žedan, netko gladan, nekome se piškilo, netko je htio glazbu, a netko crtić. Gašpi je jurio po stanu, pokazivao im kupaonicu i svoju sobu, puštao im glazbu (ovaj put 'BUMBUM') i uključio DVD 'Tom i Jerry'. Ja sam točila sokove i nudila im voće i kolače, a Primož je izvadio dvadeset pudinga i dijelio ih.

Lijepo odgojeni patuljci su svi od reda htjeli sami baciti čašice u smeće, pa je i ispred kante nastala gužva i zastoj. A onda mi je zazvonio telefon da kasnim na sastanak na koji sam već zaboravila. Dok sam se spremala, nekoliko djevojčica slijedilo me u kupaonicu i promatralo kako se šminkam postavljajući mi tisuću pitanja: 'Kamo ideš?', 'Zašto?', 'Kada ćeš se vratiti?' Bile su toliko slatke da sam otišla teška srca. Gašpi je sjao od uzbuđenja i ponosa i zbog toga se isplatila cijela avantura.

Uskoro stižemo kući i ne znam što će me tamo dočekati, ali ovakve goste primila bih uvijek. Toliko slatkih malih ljudi s bucmastim facicama i znatiželjnim očima na kupu nisam vidjela. Biti odgajateljica u vrtiću je jedan od najljepših poslova na svijetu, ali ako vam vila u kolijevku nije stavila čelične živce, suosjećanje i strpljenje, to nikako nije za vas. Svaka čast svim curama i dečkima koji to rade (sada to rade i dečki, i to u sve većem broju) i hvala im na svemu. Oni čuvaju i odgajaju našu djecu i usmjeravaju ih da izrastu u prave ljude. Nadam se samo da su za tako delikatan posao dobro plaćeni.
Broj komentara: 73
permalink  print  komentiraj


14.11.2008. petak

Tko čeka, taj dočeka

Ako bih se morala sjetiti najiritantnije fraze kojom su nas šopali kao djecu, jedna od top pet sigurno je: 'Tko čeka, taj dočeka.' Ta mi je neopisivo išla na živce jer je prirodno željeti čuti reakcije na nešto što godinama stvaraš u tami svoje sobe, ateljea, studija ili garaže. Ali ako je izreka postala hit, onda sigurno ima nešto u njoj, i to mi se dokazalo ovog tjedna. Nakon dvije godine konačno sam dočekala da projekt na kojemu sam provela mnoge radne i besane noći ugleda svjetlo dana. Spot koji je režirao moj muž snimili smo prošlog kolovoza u šumi pokraj ljubljanskog zoološkog vrta, od prošlog tjedna je na YouTubeu i širi se poput gripe. Barem u Sloveniji, jer surađujem s lokalnim ocem elektronike i svjetskim tehno autoritetom Umekom koji se i ove godine uvrstio na zavidno 33. mjesto na prestižnoj TOP DJ Mag ljestvici.

Ne budi lijena, za svaki slučaj radila sam ja i druge stvari. Otkako sam se oslobodila okova diskografske kuće, ponesena krilima slobode glazba je za mene ponovno postala igra i paralelno sam radila na još nekoliko projekata, neke za lovu, a neke za dušu. Jedan od takvih je KISHA, naš 'mađarski' projekt koji smo počeli sasvim slučajno na jednom sessionu u Orbanićima u Istri kada sam se zezala i pjevala pjesme iz djetinjstva. 

I sada, kao za inat, isti tjedan Kisha ima koncert, a Umek vs. Andja premijeru spota. Shit. A kada treba, a kada nema, onda nema dugo, dugo, dugo ništa. I što sada, pitam se?

Umek je producentu Gregoru Zemljiču i meni dao svoje igralište i igračke da se malo igramo. To je glazba najbliža Flareu (po senzibilitetu, barem meni) i jedva čekam da opičimo koji nastup na nekom rock festivalu - samo što ćemo umjesto bubnjara imati vrlo glasnog Umeka. Umek se inače uspješno oporavio od kronične alergije na vokale i gitare i čak je kupio gitaru i jedva čeka live nastupe - on je tip koji voli izazove. Isto tako moram naglasiti, samo da smirimo ljutite rejvere i ogorčene fanove koji misle da se prodao: ovo je live projekt, a on će i dalje raditi kao DJ i producent i izdavati sto singlova godišnje, ne brinite. Na albumu je osim mene sudjelovalo još šest pjevača i songwritera i on je fuzija stilova, plesan i glasan - zamislite distorzirane gitare uz techno beat, jedva čekam!

A Kisha je muzika koja je svirala na bakinom radiju dok sam jela knedle sa šljivama i nogama nisam mogla do poda. To je opis mog djetinjstva u Mađarskoj, starih dobrih vremena i finih kolačića i ljeta koja su puno obećavala. To je bend za male klubove i barove s ambijentalnim osvjetljenjem, za prisnu atmosferu. Na prošlotjednom koncertu smo, citiram: 'oduševili prisutne', a ja sam ih očarala svojim pjevanjem na, citiram: 'francuskom jeziku'. I time se moj strah od toga da je možda bed kaj nitko ne kuži mađarski zauvijek rasplinuo.

 
Ovdje su oba linka, pa presudite sami što vam je bolje. Meni oboje, ali valjda tako treba biti ako nešto radiš sa srcem. Ako me netko pita u čemu se više vidim - i jedno i drugo sam ja. Imamo pravo imati više lica, zar ne? Slušamo različitu mjuzu u disku i kod kuće, dok vozimo i dok kuhamo, dok radimo ili dok vodimo ljubav. Neko me vrijeme zabrinjavalo kako ću se podijeliti na više stilova, ali sada mi je sve jasno. Ja želim raditi, svirati i pjevati glazbu, i nije na meni da radim razlike i podjele. Isto kao što ni švelja ne šije po samo jednom kroju, a ni postolar ne radi samo štikle. Ako pričekam još malo, možda još nešto dočekam. Hvala Bogu, konačno! 

 


 
Broj komentara: 49
permalink  print  komentiraj


04.11.2008. utorak

Amy priča hrvatski

Noć vještica je zakon za mou američku prijateljicu Hannah, pa sam se iz solidarnosti prema njezinim uspomenama iz djetinjstva i pristala maskirati i izaći tako odjevena na Salome-in Haloween party u novouređenu diskoteku Inbox.   


Dok sam na internetu tražila inspiraciju, nabasala sam a fotke Cindy Crawford koja se prerušila u moju omiljenu pjevačicu Amy Winehouse. Koja genijalna ideja! Dok sam skupljala stvari i perike! koje su mi trebale za kostim svake sam sekunde bila sve sigurnija kako je gospođica Amy vlasnica najprepoznatljivijeg imidža na cijelom svijetu, ali da je potpuno skinem pogledala sam sve moguće video snimke o njoj i zapamtila kako hoda, gestikulira, pije, pada, maše i sve ostalo što je moguće imitirati. Nacrtala sam tetovaže na papir i acetonom ih preslikala na kožu, pa ih podebljala flomasterom. Nafutrala sam grudnjak i utegnula se u suknju i skužila kako upravo kipim iz nje. Opet sam se fino udebljala, a da sam kojim slučajem na cijelo tijelo navukla mrežaste čarape, izgledala bih kao budžola. Kada mi je Empera napravio frizuru i šminku izgledala sam kao debela i zdrava Amy sa omota njezinog prvog albuma "Frank".    


Nije li žalosno što se s Amy sada događa? Prava je sreća što je još uvijek živa! Nadam se da će to i potrajati, da će doći k sebi i da će se niz slika na kojima izgleda kao vještica iz najcrnjih noćnih mora zauvijek prestati pojavljivati u medijima. Umjesto da uživa u 5 Grammyja, pjeva na naslovnoj pjesmi za Bonda, snima s Princeom, George Michaelom i s ostalima koji čekaju u redu da bi imali priliku s njom raditi, ona propada, vucara se po ulicama Camdena i upada u tučnjave. Ali ona  sebi ne može pomoći i nije mi jasno kako to da joj roditelji nisu odlučniji.

Da sam joj ja mama, zaključala bih je u sobu na godinu dana i dala bih sve novce na svijetu za najbolje liječnike i stručnjake koji bi dolazili na kućnu njegu. Nakon pola godine počela bih joj pokazivati slike koje u medijima kruže danas i tko zna, možda bi se i cura osvijestila.  

Ali bojim se da je ona previše krhka i nemoćna. A ne znam ništa ni o njezinim roditeljima koji sigurno daju sve od sebe. Nadam se.

Klub je bio krcat a bilo je i nekoliko maski pa sam se odmah uživjela u ulogu. Bilo je oslobađajuće biti u tako skandaloznoj koži pa sam si dopustila stvari koje nikada ne bih mogla. Mnogo ljudi nije imalo pojma da glumim pa su mojim ponašanjem bili zgroženi a meni je to bio kao benzin na vatru. Hannah me huškala izgovorom da je Noć vještica noć kada je sve dopušteno - i ja sam je veselo slušala.

U koži moje najdraže Amy Winehouse provela sam se izvrsno i uživala u svakoj sekundi privilegija koje mi je maska dala. Prolijevala sam ljude pićem, napadala fotografe, na svakoj se slici trudila biti izokrenutih očiju, upadala sam u nevolje gurkajući ljude u diskoteci, padala sam po podu i derala se i sve to pod budnim okom zaštitara koji su znali za moju igru i pazili da me neki ljutiti gost ne ozlijedi.

Bilo mi je super, super, super super najbolje na svijetu i ne mogu vjerovati da se punih deset godina nisam maskirala niti za maškare. Ne smijem zaboraviti kako je lijepo igrati se, glumiti da s netko drugi i biti slobodan ispod krinke ili u tuđoj koži.
Broj komentara: 52
permalink  print  komentiraj


30.10.2008. četvrtak

Jedna manje

    Imam predrasude prema bendovima koji sviraju obrade. Ne znam zašto, ali nekako mi sve to zvuči puno jednostavnije nego sjesti i napisati svoju pjesmu, i potom je - o jao majko i nekome pokazati. Uvijek mi se činilo da su umjetnici vrlo hrabri. Jer nije lako nešto proizvesti i pokazati to ljudima na milost i nemilost njihovih kritika. Upravo je to i razlog zašto je na svijetu toliko ljudi koji "znaju i umiju" bolje ali im se nekak "nije poklopilo" da uspiju. Znam barem dvadeset gitarista koji se ne bave glazbom jer nisu za to imali živaca. Znam i nekoliko glumaca i plesača koji se nisu znali nositi sa riječju "NE" na audicijama. Eh, da su barem svi oni bili manekenke u mladosti: taj posao te nauči da se nosiš sa svojim nedostacima i kritikama na njih. Ja sam toliko puta u životu čula da sam ružna, zubata, štrkljava, ravna ko daska, da imam podočnjake kao da sam tri dana mrtva i da hodam ko' John Wayne, da mi je koža otvrdnula kao kamen. Kada je došlo na red pokazivanje pjesama diskografskim kućama , na kritike kako nisam talentirana nisam mogla biti ravnodušnija: ne žele me ovdje, nema frke -pokucat ću na druga vrata. A od stotinu vrata jedna će se sigurno otvoriti!
    Moj život zna sa mojim predrasudama, pa mi uvijek servira nešto zbog čega ću ih zaboraviti. A prošli je to tjedan bilo tako da sam dobila naredbu od Birke da idemo na jedan koncert. 160 kuna?, pitala sam je s nepovjerenjem, a ona mi je rekla: Moramo ići. Vjeruj mi.
    Bio je to Nouvelle Vague, bend koji nisam znala ni izgovoriti, a informacija da sviraju najveće punk rock hitove iz osamdesetih, samo mi je udvostručio sumnje da su išli linijom najmanjeg otpora -  neš' ti benda koji svira tuđe umotvorine, i to potvrđene megahitove za kojima u ovom vremenu instant hitića osjećamo tešku nostalgiju. Ali zašto onda Tvornica puca po šavovima? Ispred ulaza je bio ogroman red ljudi koji su svi odreda imali kartu. Možda zaista jesu posebni.    
    Na pozornicu je ušetala stravično zgodna žena div, oskudno odjevena i bosa i počela pjevati. Pjesma po pjesma, i rušile su se cigle moje kule predrasuda. Njihova stalna pjevačica Melanie, anđeoskim mi je glasom otpjevavši "God save the Queen" pomela i zadnje tragove nepovjerenja. Oni su predobri! A te dvije žene na pozornici su sve kako jedna žena na pozornici mora izgledati, pjevati i ponašati se. Između njih je frcalo prijateljstvo i kolegijalnost, međusobno su se upotpunjavale i pomagale iako su bile veoma različite i iako bi svaka žena u Tvornici te večeri zatukla visoku seksi plavušu jer je toliko zgodna. Muškarci su  je konzumirali pogledom, a bome je zamutila i meni glavu.
    I to je bilo to. Oduševljena i razdragana, odlučila sam im odati poštovanje kakvo nisam nikome do sada. Plavuša i ja smo se popele na galeriju, ja sam se skinula i bacila gitaristu grudnjak kao poklon iz nebesa. Bio je to u pravi trenutak prije bisa i oni su zadovoljno njime još neko vrijeme mahali - što je platilo moj trud. Bilo bi jadno da sam ostala i bez grudnjaka a da ga  oni nisu ni primjetili. Srećom nitko osim tri tinejđera nije primjetilo da je grudnjak moj, pa sam se mirno nastavila zabavljati, samo sada ravna kao daska.    
    Nakon koncerta smo im banuli u backstage. Htjela sam im reći da su divni i za divno čudo nas nitko u tome nije spriječio. Iako sam toga dana imala štikle i bila veća od većine posjetitelja Tvornice, seksi plavuša Nadeah bila je i bosa viša od mene. Vau. Konačno netko. Ali zato je gitarist bio patuljast i samo do mojih pazuha. Zamolila sam ga da mi vrati cicnjak, samo da vidim što će reći. Malo se nećkao pa sam mu dopustila da ga zadrži pod uvjetom da mi pošalje fotografije u njemu. Za hvalu mi je potpisao njihovu set listu (osjećala sam se kao prava Groupie!) sa posvetom i kratkom pričom o tome kako je to njegov prvi grudnjak koji je dobio na koncertu. I moj isto, eto sada ćemo se zapamtiti za cijeli život.    I što da još kažem nego da sam se otarasila još jedne beskorisne predrasude i da su Nouvelle Vague genijalni i nikako nemojte propustiti priliku da ih vidite u živo!
   
Broj komentara: 27
permalink  print  komentiraj


20.10.2008. ponedjeljak

Lov na skriveno blago

    Kupovina na Hreljiću je kao lov na skriveno blago, prčkanje po škrinji na tavanu ili bakinom ormaru: znaš da su dragocjenosti tu, samo ih treba pronaći. Na tom golemom prostoru prije svega vrijedi pravilo: tko traži taj će i naći.  Sve što vam treba je samo nekoliko stvari: oko koje traži ljepotu u naizgled običnim stvarima i na naizgled ružnim mjestima, volja  - jer morate ustati nedjeljom u ranu zoru, i topla odjeća i udobne cipele. Pobornica sam recikliranja pa to činim i s odjećom; s prijateljicama mijenjam stvari koje su mi dosadile, i nosim second-hand odjeću. Mislim da stvari trebaju cirkulirati a ne crkaviati u mom ili nečijem ormaru. Obožavam stare stvari koje imaju karakter, ručno su napravljene i ne, ne patim od fobija da je na njih još uvijek zakačen duh ili demon bivšeg vlasnika. Hreljić je kao nedljeljni izlet, razgibavanje i šetnja a nikako ne smijem zaboraviti i da me jutro na tom buvljaku  "vraća na svoje mjesto" duhom i podsjeća na pomalo zaboravljene životne vrijednosti. U vrtlogu različitih ljudi i njihovih neobičnih životnih priča uz uzvike: "ajmo, ajmo biraj, biraj, rasprodaja, rasprodaja, muške tange - još malo pa nestalo" ja se osjećam fenomenalno. Da Kusturica prošeta Hreljićem, vjerujem da bi tamo pronašao sve potrebne glumce i statiste za svoj sljedeći film.
    Jučer sam došla po nekoliko stvari: trapez traperice, cvjetnu haljinu i torbicu pismo, a kako je počela zima, bila je izložena "zimska kolekcija". Birka se šalila kako možda imamo sreće jer bi onda ljetna trebala biti na sniženju. "Tri za deset!" - vikala je gospođa sa zlatnim zubima a mi smo prionule na posao i bacile se na gomilu odjeće koja je bila na velikoj najlonskoj vrećici na podu. Verino iskusno oko odmah je snimilo "hippie chic" cvjetnu haljinu od Manga, kričasti prsluk u pop-art stilu a gospođa ju je ohrabrivala neka izabere još dvije stvari jer za deset kuna kupovine dobiva i ekstra poklon. Birka me počastila haljinom sa supermodernim karo uzorkom i još je na poklon dobila dodatni odjevni predmet po svojoj želji.
    Provirilo je i sunce iza velikih oblaka punih magle koji su još uvijek skrivali goleme brežuljke zagrebačkog odlagališta smeća iznad kojeg su kružili galebovi, i postalo je toplo. Bila je prilična gužva u kojoj smo više nego ikad prije vidjele mlade cure i dečke u potrazi za nečim vrlo chic. Izgleda da je Hreljić napokon postao "in" a zbog toga valja biti oprezan i ne skidati oko sa hrpa robe na štandovima jer nikada ne znaš kada će ti neka pronicljiva šminkerica odnjeti savršen predmet ispred nosa. Meni se to već dogodilo: toliko sam razmišljala o kupnji velike torbe i o tome s čim ću je nositi, da mi ju je  ispred nosa ćopila neka trendseterica ponudivši pet kuna više. Od tada sam oprezna i kupujem sve što mi se svidi, pa makar poslje to i bacila, jer novac potrošen na Hreljiću smatram kao ulaznicu u lunapark - taj se doživljaj mora platiti.
    Sat vremena kasnije smo s punim smo vrećicama uživale u ćevapima s lukom i salatom od kupusa u samo deset sati ujutro. Restoran je bio sklepan iz dasaka, prekriven plastikom i komadima otpadnog građevinskog materijala, ali unutra je bilo toplo i ugodno, i sve ukrašeno plišanim igračkama i sitnicama koje su me podsećale na djetinjstvo. Dok smo jele nekoliko nam je ljudi pokušalo prodati noževe, set posuđa, traperice Boss s krojem na mrkvicu i visokim strukom kakve je nosio Limahl i George Michael dok je pjevao u "Wham" i kožne jakne iz istog razdoblja. Za tu smo gozbu potrošile pravo bogatstvo, čitavih 39 kuna za koje smo na buvljaku mogle dobiti dvije pune vrećice stvari.   
    Ja sam se nabrijala na "boho chic" ali skoro sam kupila narodnu nošnju: prekrasnu crnu vezenu podsuknju i pregaču i maramu, ali sam odustala saznavši cijenu: mlada djevojka sa četri zlatna zuba i teškim naglaskom kojem nisam uspjela otkriti porijeklo, za to je tražila 100 eura! Kada sam joj rekla da je to previše i da nemam toliko novaca (na Hreljić sam pošla sa svega 200 kuna) ona me slijedila nekoliko metara vukući me za rukav i gurkajući "daj 500!.., daj 400 i nosi!,...čuješ, daj 300 kuna i tvoje je!" na što je Birka reagirala podigavši glas i rekla joj: "Nećemo kupiti ništa, pusti je na miru, i puno ti hvala!", dok sam ja sam bila u laganom šoku. Birka me zagrlila i smirila: "Ne moraš joj dati novac! Ne moraš ništa kupiti ako nećeš!" i glasno se nasmijala. To je ovdje tako, ljudi se bore za zaradu, a ja sam to zaboravila.    
    Par sati kasnije pregledala sam svoju lovinu i zaključila da je šoping bio fenomenalan: Lee traperice sa etiketom iz '70, potpuno nove 20 kn (bile su 30 ali sam se cjenkala), pismo torba velika lakirana '20 kuna- potpuno nova, lanena haljina -tunika marke Sportmax 10 kuna, smeđe nenošene gladijatorice 20 kuna, svilena bluza izvezena šljokicama u uzorak leptira - 10 kuna, Dolce & Gabanna parfem, pola bočice - 20 kuna (njega mi je kupila Birka jer nas je podsjećao na vrijeme kada sam tako mirisala) = ukupno 100 kuna.     
    Kod kuće sam roditeljima i braći pokazala lovinu. Mama je bila oduševljena, tata ravnodušan, a braća zadivljena: "Kako u tom smeću uspjevaš naći takve stvari?" Oprala sam ih i osušila i isprobala traperice koje su mi stajale kao salivene. Sve u svemu: super šoping!
Broj komentara: 40
permalink  print  komentiraj