Anđa Marić

27.03.2009. petak

Kraj iliti prvo poglavlje

Sjedim u tom kafiću s bežičnim internetom - nekada rijetkim utočištem nove online generacije, a sada ih ima kao da ne kažem čega. Navikla sam se na to. Jednom tjedno  razgovaram sa sobom preko ekrana. I navikla sam se da moje misli ipak netko čuje, iako vam ne vidim lice i ne znam kako je to primljeno. Ali to nije ni bitno. U mom slučaju, bilo je važno samo neprestano brbljati da se ništa ne zaboravi. I sada kada listam kroz nepregledne digitalne stranice svoje prošlosti, nekako sam mirnija jer postoji živi dokaz da sam postojala, nešto radila i možda tu i tamo nekoga usrećila ili nasmijala.   

Kada sam započela ovaj blog, mislila sam da je propast svijeta. U meni je klijao novi život na koji nikako nisam bila spremna, a pred očima mi se srušio moj stari život, za koji sam se još uvijek grčevito držala iako je sve otišlo u nepovrat, i netko mi je strašno pomrsio životne planove. (Netko? A zašto onda nisam inzistirala na kondomu?) Sjećam se da sam se doselila u novu zemlju, da sam bila usamljena i bez ušiju koje će slušati moju verbalnu dijareju. Ja zaista očajnički trebam publiku, takva sam vam ja. A i kada više nije bilo jedne osobe na svijetu koja će me doći gledati, izmislila sam ovaj način da dobijem malo pažnje, iako virtualne. Sjećam se kada sam poslala prvi post o tome kako trudnice mogu, znaju i zaista s lakoćom voze trajekt! Sjećam se svih onih strahova hoću li roditi zdravo dijete i neće li se nešto na samom kraju kod 'stisni, diši, stisni' zakomplicirati. Ali srećom sve je prošlo u redu i moj nekadašnji podstanar je spreman za školu - iako je na  sistematskom pregledu neki dan glumio kao da mu nedostaje nekoliko dasaka. Stajao je tamo kao šačica jada i tupo gledao u pod dok su tri sestre oblijetale oko njega prosipajući se od ljubaznosti. Ali moj mini Rain Man je odbijao svaku komunikaciju i čak se pomalo tresao. Nije to bilo od straha, da se razumijemo. Bila je to čelična voljica koja može razbiti čak i najjače živce. Zašto? Jer sam mu pomrsila planove. Jer je bio odveden iz vrtića na pregled koji nije imao u planu. Njegov je plan bio da sa svojom skupinom pogleda 'Wall-E-ja', a ja sam sve uništila, što je u njegovoj glavi bio dovoljan razlog da odbija ikakvo surađivanje sa mnom.   

Iako sam se tresla od straha da će ga ocijeniti nespremnim za školu i vratiti u vrtić ili ga staviti u neku ustanovu za djecu s posebnim potrebama (nije vidio, nije čuo, nije znao boje, nije znao pričati, nije se micao nego sam ga nosila tamo-amo po ambulanti jer se okamenio). Njegov je susjed dotle priredio predstavu o tome kako treba biti idealno dijete dok mi se njegov otac, Primožev kolega iz srednje, samo zlokobno smijao. Ali nema veze. Srećom su liječnice i sestre na to navikle i nije ih uspio prevariti. Iako se to meni činilo kao akt dobročinstva i neizmjernog povjerenja, Gašpi je dobio zeleno svjetlo za malu školu. Ali kod svakog novog početka postoji strah, tako i sada. Više neću dosađivati svojim postovima i bogu i ljudima jer se povlačim u tišinu. Zapravo, dobila sam pedalu, ali, hej, ja nikada neću odstraniti svoje ružičaste mrene! I varate se ako mislite da već nemam neki plan. Ali o tom potom.

Htjela sam samo reći da vam se zahvaljujem na ljubavi i razumijevanju i na tome što ste godinama otvarali ovaj link i čitali ove moje gluposti. Kada sam započela s tim, mislila sam da je to strašno razodijevati se pred potpunim strancima, ali istovremeno i jako uzbuđujuće. Ali moj duševni striptiz je bio samo naznaka budućnosti u kojoj gotovo polovina čovječanstva vodi blog . Danas svi dijele intimu s čitavim svijetom!

Da ne duljim, bolje je da se oprostim i odem prije nego postanem sentimentalna. Pa tko normalan voli rastanke? Još jednom hvala na svemu i želim svima mnogo sreće. Pronađite sebe, budite hrabri i nikako nemojte niti na trenutak smetnuti s uma da ste vi glavni glumci, scenaristi i montažeri filma svog života (s povremenim upadicama, ali to je u ovakvom biznisu normalno). Pronađite sreću u svakom trenutku i ne zaboravite pokazati ljubav onima koje volite. Život je tako kratak, sada jesmo, sutra nismo. Pa, zbogom!
Broj komentara: 135
permalink  print  komentiraj


19.03.2009. četvrtak

Znatiželja

'Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote' - kaj to nije lijep stih? Svaki put kada pomislim na njega, prođu me žmarci. O drugom dijelu da i ne govorim: 'Tko to živi u prošlosti mojoj, da još nije umro od sramote...' Kak mi je sada teško... Iako je sunčano i nekako obećavajuće, neka mi se sjeta uvukla u srce dok sam prčkala po internetu. Zaista, obožavamo ulaziti u tuđe živote. Mogu se ja sada praviti da me baš briga kaj radi moj susjed, ali dok pobožno čitam tračerske magazine i blogove, i ja sam isti ološ kao i ljudi u prije spomenutoj pjesmi. Zar nije tako?
        
Ali dan danas svi žele biti slavni. Andy Warhol je to tako lijepo prorekao: svi čeznu za svojih petnaest minuta. Pogledajte Facebook i vidjet ćete da imam pravo. Zašto bi inače izmislili 'news feed' koji ljudi pobožno popunjavaju ne bi li nekog zaintrigirali svojim životom i navikama. Mirko Mirkić is: 8.06 AM probudio se i skuhao si kavu, 8.07 spekao si jezik jer je vruća kava – ouch, 8.12 htio oprati zube i skužio da nema paste..., 9.22 tražio parking 30 minuta i zakasnio na posao, 9.55. otišao naWC - odmah se vraća, 12.23 počešao se iza lijevog pazuha... Updateova k'o u priči. Ali to je tih 15 minuta slave. Kada imaš osjećaj da je tvoj život uzbudljiv i zanimljiv i da nekoga zanima. Pretpostavljam da se za svakoga nađu znatiželjnici. Samo, nekako svi zaboravljamo da je internet medij i da su naše misli i navike nezaštićene od zloupotrebe. Komentari izrečeni na Facebooku mogu se tretirati kao 'izjave' i drugi ih mediji smiju upotrebljavati. Je li to znala ona nesretna Balićeva simpatija čija su Facebook razmišljanja umalo uništila uspjeh hrvatskog rukometa došavši u ruke novinarima (koji su to bez imalo ukusa preslikali u časopis)? Ali na takve stvari ne mislimo. Fino je biti u kontaktu s prijateljima, čak i s onima na drugom kraju svijeta, ali kako kontrolirati koje će informacije netko zloupotrijebiti?
    
Da ne biste mislili da je Facebook vrh vrhova u 'duševnom striptizu', on je već pomalo retro. Ako se zaista želite priheftati na nečiji život i biti dobro obaviješteni, imate Twitter! Najnovija glupost gdje možete biti sljedbenik neke zanimljive osobe, a ako ste i sami zanimljivi, možete dobiti sljedbenike. Kako funkcionira? Lijepo: namjestite Twitter na računalo ili mobitel koji potom besplatno cvrkuće svaki put kada osoba koju pratite nešto želi podijeliti s vama. U želji da slijedim trendove i kao svaka prava ljubiteljica interneta, i ja sam pošla na Twitter da vidim to čudo. Ali za njega su updateovi na Facebooku elokventne izjave. Nakeljila sam se na Ashtona Kutchera u nadi da je zanimljiv i u samo nekoliko trenutaka saznala: kada ide u krevet, je li oprao zube, je li mu uspio party. Ovaj tjedan je svoje interese i razmišljanja prebacio na Boga i sada vodi pravu debatu o božjem liku i djelu i što on predstavlja. Na kraju zaključuje da je jedino bitna LJUBAV i ništa drugo. I da od jedne cigarete još nitko nije umro. Bravo, Ashtone. Sve bi to bilo kul, ali kasnije sam saznala da lijepi Ashton i Britney imaju nekoliko milijuna sljedbenika i da prednjače u sljedbenicima. Wow. A o čemu piše Brit-Brit? Ne zanima me zapravo. Ali eto prvog Twitter skandala: John Mayer, koji je konačno dobio pedalu (još jednom) od Jen Aniston, Twitter je iskoristio za iznošenje svih prljavih detalja iz njihove veze. Ne budi lijen, s telefonom u ruci 'ocvrkutao je' svoju bol javno. Zahvaljujući njegovu egzibicionizmu, sada cijeli svijet zna za njene ne tako lijepe navike. Kakav džentlmen! Zahvaljujući Twitterovoj prilagođenosti mobitelu, i Erica Badu je, još raširenih nogu na stolu u rodilištu, javila svijetu da je rodila sina! Ludo, zar ne? Ipak, meni još nije baš sve tako jasno.     

Moj frend pak prati Lancea Armstronga koji mu javlja kakav je bio trening, što je pojeo za doručak i koja mu je sljedeća tura biciklom. Lance očito nesebično dijeli i savjete svim zaljubljenicima biciklizma, pa moj frend očito ima neke koristi od tog piskutanja kojim izluđuje cijeli ured. Ne biste vjerovali koliko Lance ima vremena za twitanje iako je stalno na biciklu. Možda jednom rukom vozi, a drugom šalje poručice? Svaka čast!

Ali sve je to kul. Mogu sve to razumjeti i prihvatiti, samo jedno ne: čitanje osmrtnica i crne kronike! Zašto ljude privlači mrak i smrt? Zašto se toliko volimo bojati? Ja nekako nisam taj tip i mrzim čitati o smrti i nepravdi jer ona tako jako utječe na moj dan i raspoloženje. Izbjegavam loše vijesti jer one utječu na moju sreću. I čvrsto vjerujem da se dnevno na svijetu desi puno više dobrih djela i malih čuda nego smrti, bolesti i nepravde. Ali dobre vijesti se ne prodaju. Nažalost.
    
Zato i ona sotona iz Austrije privlači toliko pozornosti. Toliko je grozan, da je privukao i moju pažnju, zbog čega sam zgrožena. Takav čovjek ne zaslužuje ni jednu sekundu večernjim vijestima, a kamoli četiri milijuna eura koliko traži za svoju priču. Kakva šteta papira!!! Hoće li mu to netko platiti? Sigurno, jer je dobra investicija. Zanima li mene što se dešavalo u glavi čovjeka koji je zlostavljao svoje dijete i napravio joj djecu? Nikako. Bljak, odvratno. Možemo li iz te priče nešto naučiti? Sumnjam. Jeste li čuli da je nekome palo na pamet da iz njegove kuće naprave muzej? Muzej čega, dragi ljudi? Hoćemo li mu i spomenik dići? Još će i tu lovu pokloniti svojoj djeci i na kraju ispasti nekakav heroj pokajnik? Gdje je tu ukus?

Nema granica ljudskoj znatiželji. To je moj zaključak. Nije baš nešto, zar ne?
Broj komentara: 41
permalink  print  komentiraj


14.03.2009. subota

Eva

Skakućem pred ogledalom. Nikada u životu nisam imala veće grudi! Izgledam fantastično! Jedini, mali problem je taj da mi skakuće i trbušćić koji sam nafilala do izgleda žemljice od bijelog brašna. Bagela, zapravo (pitajte Njujorčane).



Ali nikako da se odreknem bijelih žemljica i tjestenine, nikako da prebacim na nešto što odgovara mojoj krvnoj skupini: (0= najstarija, jedina kojoj meso godi, uzak izbor povrća; zelje zabranjeno!(to boli), srećom grahovice preporučene, mliječni proizvodi najstrože zabranjeni! Au! I kava isto. Nije li to grozno? Ali malo po malo, preći ću na dijetu po krvnim skupinama jer vidim da se s mojim tijelom nešto događa: jedem kao prije a nekako sam napuhana. I to nije samo zbog sporijeg metabolizma iza tridesete! Kada sam o tome raspravljala s bratom Jerkom, i on se žalio na iste simptome, dok nam je deset godina mlađi brat Bubo samo okrutno dobacio: ostarili ste, to vam je zato. Jesu li ravan trbuh i obline na pravom mjestu precijenjene?
  
 Nikada neću zaboraviti dan kada sam vidjela prvu reklamu za wonderbra. Prelijepa Eva Herzigova - moderna verzija putene Marilyn Monroe gledala me sa plakata pogledom "ispod obrva" grickajući jedan pramen kose a ispod je bio slogan: "Gledaj me u oči", ako se dobro sjećam. Iako su moji prednji atributi bili neusporedivo siromašniji od boginje Eve, moje se mlađahno srce ispunilo ufanjem: možda me zbog ovog sijajnog proizvoda u školi prestanu zvati Fosna?


Čak i par godina kasnije kada sam u Madridu ušetala u raskošan odjeljak donjeg rublja u El Corte Ingles na calle Serrano i prvi put odjenula taj čudotvoran proizvod, skoro sam se rasplakala od sreće! Zaista je djelovao! Wonderbra me učinio ženom, samosvjesnom mladom ženom koja je ponosno ispravila leđa i pokazala se u svoj svojoj visini - što je u Španjolskoj ionako bilo iznimno teško obzirom na prosječnu visinu tamošnjih ljudi. Ali nada da će mi grudi rasti do 30 nikada se nije ugasila. Toliko sam to željela da sam se čak i luda povjerovala da mi se u dvadeset i šestoj godini napokon i ispunila! Ali sreća je trajala sve dok nisam napravila test za trudnoću koji je neosporivo dokazao da nisam medicinski fenomen. Ah.
    Danas, nakon poroda i dvije godine dojenja ponosim se punašnom trojkom - čak dva i po broja većim grudima nego koje je nosio moj prvi Wonderbra. Ali to mogu zahvaliti deset kilograma koje sam od tada nabacila. Iako si uglavnom izgledam dobro i zadovoljna sam svojim novim oblinama i "naprijed" i "odostraga", moram priznati da se sada svim silama znojim i trsim skinuti tih nekoliko jastučića koje sam natukla u hladnim zimskim danima. Ali hej, masnoća je u mojim godinama divna stvar! Zbog nje se manje vide bore - ta ne želim biti kao suha šljiva! Ali fotografije Eve Herzigove snimljene neki dan na plaži, upravo su me zgrozile! Iako je i s tim kostima uspjela uhvatiti nekog milijunaša, pomisao na njihov seks tjera mi strah u kosti. (Strah od žuljeva).


    I što još reći osim bolje da ljulja nego da žulja. Od silnih dijeta Evi je oslabila i pamet i sada nekadašnja vrhunska ljepotica izgleda kao sušeni bakalar. Samo što da voda na nju ne djeluje isto. Nikak da se napuhne. Nikak da se najede. Kažem vam da dugotrajno izglađivanje mora ostaviti neke posljedice. Logično.




Broj komentara: 19
permalink  print  komentiraj


05.03.2009. četvrtak

Sve će biti kul... (nadam se)

Prošli tjedan, pristala sam gostovati u emisiji HRT-a s izravnim javljanjem iz studija. Iako ne mislim da je moje mišljenje vrijedno najma studija na RTV SLO, Petar Vlahov je inzistirao. Kada je rekao da mu treba mišljenje 'malog čovjeka', pristala sam. Mala i nebitna ipak jesam. Ali imam li što za reći? Otkad je Pahor kao lahor, polako ali sigurno otpuhao sav trud i kakve-takve rezultate postignute višegodišnjim međudržavnim natezanjima, postala sam nekakva osoba za provjeru nacionalnih odnosa sa Slovenijom. Muž mi je Slovenac, sin isto iako ima domovnicu. Pretpostavljam da je i četvrtinu Mađar i Hrvat, ali nitko nije savršen, zar ne? Uglavnom, htjela sam reći da je sve u redu. Naši ljudi ovdje skijaju, a oni idu k nama na more. Nitko nikog ne mrzi, referendum im je neslavno propao. Još uvijek me iz tranzistora u šoping-centrima proganjaju Stavros, Cetinski i Danijela, a prije pet minuta mi je preko radija serenadu otpjevala Nina Badrić. Mali ljudi vole našu glazbu i more i tresu se od straha hoće li ih zbog Pahora neki zagriženi Dalmatinac domoljub ove godine zatući dok se noću budu vraćali u kamp. Možda se radije odluče za Grčku od straha da i njih ne zapale na lomači kao lutku već prije spomenutog manekena? To je bila kao neka fašnička šala, ali pitam se kome bi u Hrvatskoj bilo smiješno da su u Ptuju, na primjer, zapalili velikog Sanadera? Većina Slovenaca srami se zbog postupaka svoje vlade i pitaju se kamo to vodi? Je li vrijedno uništiti dobrosusjedske odnose? Ali moć mijenja ljude, zar ne? A ovi njihovi vođe sada napokon mogu demonstrirati silu.

Došla sam na telku i sve je bilo super sve do trenutka kada su me odveli u šminku. Tamo me dočekala nezainteresirana šminkerica čija je sva pažnja bila uperena u meksičku sapunicu u kojoj je Rodrigo, prokleti gad, nešto učinio ljepotici koja je ridala. Žena se okrenula preko ramena i otkantala me rečenicom da nema nalog za moju šminku i dalje pratila što se dešava na ekranu. Gospodin koji je nadzirao moje uključivanje u program neko vrijeme ju je molio da mi učini uslugu, ali ona nije htjela ni čuti, ponavljajući 'nemam nalog, nemam nalog', kao da su to čarobne riječi koje će učiniti da nestanem. Kakva ironija! Ja sam ovdje da izgladim nesuglasice i omogućim joj mirno ljetovanje, a ona tako. Ili žena stvarno ne radi bez naloga? Ali što je s dobrim starim ljudskim odnosima? Što se desilo s ljubaznošću, željom za pomoći i uslužnošću? Nije da je imala pametnijeg posla, ali isto tako, nije ni da je meni život ovisio o njezinoj pomoći. Pretpostavljam da smo kvit. Ljudi smo, samo ljudi, takvi i onakvi, i takvi su nam i političari.

Je li počeo uskrsni post? Sramota za katolkinju s toliko sakramenata, ali ja sam izgubljena ovca. Crkva gubi sve više i više sljedbenika, ali se ipak ne želi mijenjati u skladu s vremenima. Na oltarima se politizira, potvrde za vjenčanje u svakoj župi imaju drukčiju cijenu i čujem da neki svećenici odbijaju krstiti djecu s neobičnim imenima. Drže se prastarih rituala kao pijan plota umjesto da čine sve čime bi privukli nove vjernike. Možda ne primaju nove članove? Ali, na kraju krajeva, i tu crkvu činimo mi ljudi - grešni i nesavršeni, pa je i to valjda sasvim normalno. Zamislite, i crni i bijeli i žuti, i Slovenci i Hrvati. Svi smo mi samo ljudi. Je li onda moguće generalizirati?

Pretpostavljam da je korizma ipak kul. Dobar izgovor da se prisiliš na post - divan način da nabildaš svoj duh i snagu volje. Uzimajući od tijela, dobivamo neke druge vrijednosti koje nam ne može nitko platiti. Možda je od njih najvažnija zahvalnost na sitnicama koje iz dana u dan ni ne primjećujemo. Čokolada, slatkiši, alkohol i cigarete, hazardne igre ili seks - ovisi što nam je bitno. Ali iako dere recesija, izgleda da se nitko ničega ne odriče.

Moj frend tvrdi da svaki čovjek treba 'štaku' da bi lakše kročio kroz život. Nekome su to pljuge, nekima alkohol, nekima tablete i kojekakve droge, nekima hrana, nekima trava, nekima seks, a nekima adrenalinski sportovi i šoping. On je 'poroke' nazvao 'štakama' i tako im umanjio loše osobine koje im se pripisuju. Nikad to tako nisam gledala, ali istina je da svatko, baš svatko ima svoju 'štaku'.

Sjećam se jednog tipa u 'Živoj istini' koji je prestao pušiti, ali je ipak svaki dan odvajao novac za kutiju cigareta. Tridesetak godina kasnije kupio si je kućicu na moru i čamac. U njegovu slučaju, prosperirao mu je i duh i tijelo. Bila je to priča vrijedna divljenja, ali tko zna koliko će ih se još takvih pojaviti sada kada nas pere kriza. Iako sam osobno još uvijek sumnjičava oko toga da to nije neki Bau Bau koji su izmislili samo da bi nam utjerali strah u kosti - i lakše nam davali otkaze i smanjivali plaće - možda i nije tako glupo početi se odricati. Kod mene će prvo patiti moj ormar za cipele, a vidim da se modnoj industriji općenito loše piše. Uz nedavno populariziran naziv 'fashionista' sada se pojavio i još jedan – 'recessionista'! Možda manekenke u ovoj nestašici napokon počnu jesti dok još imaju što.
Broj komentara: 68
permalink  print  komentiraj


20.02.2009. petak

Noćni sati

20.12 sati

'Puff-pant', rekao bi Bob Rock dok bezuspješno hvata dah i korak uz dugonogog Alana Forda. U mom slučaju, PUFF i PANT su BOLD i CAPS, i ja imam najdulje noge, ali i najkraću toleranciju kad je riječ o gibanju - barem na ovom treningu. Cure oko mene savršeno mirno skakuću da im se lica nisu ni ozarila. Ja sam, naprotiv, pomalo crvenkasta, na mjestima ljubičasta i jedva dahćem. Još samo 48 minuta! Hoću li izdržati? Na meni se to ne vidi, ali nataložila sam jedan podeblji sloj špekića na svom tijelu. Trbuh mi, kada se sagnem obuti čarape, izgleda kao svježe umiješeno tijesto koje neodoljivo privlači i Gašpija i Primoža da me štipaju i razdragano uživaju u mojoj debljini. Sram me je reći da sam debela jer time ne bih učinila pravdu zaista bucmastim ljudima, ali za moje normalno stanje ja jesam debela. Zapravo, stanje je toliko alarmantno da mi košulje pucaju na širokim mi plećima, a i uski su mi rukavi mnogih majica. O hlačama da i ne govorim, a zbog grudnjaka mi ispod pazuha ispadaju 'svinjice'. Anita nemilosrdno broji, skakuće i diže noge preko glave. Iako smo istog godišta, a i njoj je ovo četvrti trening danas, ja se osjećam jako staro i zakržljalo. Kao neka bakica zarobljena u mlađahnom, ali sramotno zanemarenom tijelu. Kako sam si to dopustila?
 
21.51 sati

Svratili smo na piće poslije treninga u Žmavc. Iako u trenirci izgledam kao da sam u punoj formi, osjećam se slomljeno i pivo mi ne paše, iako je sjajno za mišiće poslije napora. Zahvaljujući pivu sam i nataložila jastučić ispod grudi, pa je možda zato pukla ljubav između nas... Ali možda pretjerujem.

22.36 sati

Napokon! Una Palliser je u Ljubljani već tjedan dana i nikako da se vidimo! Postale smo prijateljice nakon pjesme koju smo zajedno napravile (a koja nikada neće nigdje izaći zbog nepremostivih razlika između nas i producenta), a zacementirale smo to prije godinu dana kada smo u jednom pubu u Londonu uz krigle raspravljale o svojim životima. Ženama je razgovor terapija. Izgovarajući svoje probleme naglas, rješavaš ih lakše jer, jednom glasno izgovoreni, gube svoju 'strašnost'. Od tada, svaki put kada se vidimo, počinjemo tamo gdje smo stale. Una u međuvremenu obilazi svijet na violini prateći Gnarlsa Barkleyja, Take That i svira za Amy Winehouse! Fakat, to sam zaboravila jer je toliko nevjerojatno. Možete je vidjeti u spotu za 'Vallery'. Mark Ronson i ona - stari kompići. Pa, da! Negdje sam pročitala da do svake osobe na ovom svijetu možeš doći preko otprilike pet telefonskih poziva. Želim li ja doći do Amy? Možda sam i ja poludjela obožavateljica ili samo žena, sestra i majka, ali ponekad je samo želim zagrliti i reći joj da će sve biti u redu. Što li rade ti njezini roditelji? 'Amy Winehouse, kakva je ona?' pitam je i ne vjerujem svojim ušima: 'Ona je draga, dobra i pažljiva. Uvijek se brine da su ljudi oko nje dobro i da imaju sve što im treba. Umjesto čaja im nudi šampanjac, ali hej, nitko nije savršen! Ona je tipična židovska 'mama', žena koja zna napraviti atmosferu toplog doma. Barem tada je bila…', ali slava je došla prerano. 'Sasvim prerano', slaže se sa mnom Una. Tada upadaju njezini kompići violinisti - neki mladi dečki koji su još jako ushićeni. Una mi predaje torbicu šminke na poklon, a ja ne znam čime sam to zaslužila.

23.45 sati

Na trening sam otišla u tenisicama, a sada mi snijeg seže do gležnjeva. Stojim u mećavi i čekam taksi, a izašla sam malo ranije jer se Una predobro zabavlja s jednim violinistom - bila sam višak. Iako je Ljubljana noću predivno mirna, ovu mirnu bjelinu narušio je tip koji juri prema meni i dere se: 'Kamo je otišao? Onaj s biciklom? Gdje je?' U snijegu oko mene nema tragova, pa mu to i pokazujem. Nisam sigurna je li tip neki specijalac, policajac, ali tako je odjeven. Tip na biciklu javlja se iz grmlja blizu nas, stenjući, zove u pomoć. Očekivala sam viku i možda tučnjavu, ali specijalac (koji to nije) mu samo oduzima bicikl i juri dalje prijeteći: 'Da mi to više nikad nisi napravio! Je l' jasno?', i odveze se u noć. Tip šepa za njim i nešto mumlja. Na drugom kraju ceste vidim taksi. Nije valjda da je krivo skrenuo?! Dajem se u trk, kadli me presreće 'moj' taksi. Unutra sjedi ćelavi tip koji je smrtno ozbiljan. Da nije taksist, mogao bi imati zavidan autoritet kao izbacivač - na trenutke ga se bojim.

23.57 sati

Vozimo se u tišini. Ne volim kada mi taksisti pokušavaju uvaliti neki small talk, ali kada su potpuno šutljivi, to me izluđuje. Mogao bi barem komentirati vrijeme. Ovaj pored mene šuti kao grob, ali mu zato auto radi najčudnije zvukove. Igram se telefonom i jednim okom pratim cestu. Tada primjećujem da se vozimo po sredini,  baš po zaleđenoj bljuzgi. 'Je l' ti to radiš namjerno?' pitam ga, a on se topi i uz smijeh priznaje: 'Da.' 'Genijalno!', to i ja uvijek radim. Frajer se naglo opušta i u svaki zavoj ulazi pod ručnom. Ja ga ohrabrujem jer su ceste savršeno prekrivene snijegom i obećavam mu 'majku svih zavoja' odmah iza ugla. Diže ručnu, i  mi radimo upravo savršenu piruetu! Kakva vožnja! Nakon neugodne šutnje, taj smijeh bio je baš dobro osvježenje.

0.14 sati

Primož je otišao odvesti frendicu doma, a mene je ostavio s 'malim Primzijem' u kuhinji. To je bio prizor za koji najbolje paše reći: 'Ne vjerujem vlastitim očima!'  Jesam li vam ikada pričala o njemu? To je naš susjed koji mu je toliko sličan da sam ga i ja jednom s leđa napala u diskoteci, tek kasnije shvativši da se muž nekako smanjio i da nešto nije u redu. Oni su isti, isti, isti! Zločesti bi jezici mogli potvrditi da je  Primožev otac ipak bio poštar. OK, vođa telegrafa, ali nećemo cjepidlačiti. Dok je Primož snimao kuharske emisije, u jednoj je emisiji napravio zbrku, bez objašnjenja snimajući naizmjenično sebe i 'malog Primzija', dok se gledateljima sve činilo nekako zbunjujuće, ali je malo tko skužio da to nije isti čovjek. I 'mali Primzi' je hodajući multipraktik; vrlo spretan s rukama, majstor za sve i umjetnik. Možda ipak ima neka tajna veza? Astralni blizanci?

0.35 sati

'Mali Primzi' i ja jedemo 'možda najbolju naranču u svojim životima'. Primož upada na vrata, a meni se od umora čini da vidim duplo. Dvije verzije mog muža trčkaraju po kuhinji i živo brbljaju o nekom poslu koji će zajedno odraditi. Idem u krevet - nakon ovakvog dana, ovo je ipak malo previše. I sada, kada sam to sve otipkala, čini se kao loš roman. Ali to je zaista samo pet sati mog života. Gašpi ćori snom pravednika, viseći na mojim rukama dok piški. On stoji, ćori i piški istovremeno. Da ga pustim, pao bi u školjku, vjerojatno. Nema šta - čvrst san. Upravo što i meni treba.
Broj komentara: 47
permalink  print  komentiraj


14.02.2009. subota

Strah

Utrpale smo se u auto i hrabro krenule prema Budimpešti iako je već pao mrak. Imala sam pun auto pjevačica a u Zagrebu smo pokupile još jednu. Iako već vremešna diva, baka Agnes je spremno prihvatila izazov i počastila nas nizom hitova i evergrina iz njezine mladosti. Sa zadnjeg sjedala divila joj se moja omiljena australska pjevačica Jackie Marshall, a moja omiljena slovenska pjevačica Vesna Zornik je sve skupa snimala kamerom. Vozila sam smješeći se od uha do uha sve dok mi se glava nije ukočila, pa sam prestala od pomisli na Batmanovog Jokera. Bila sam sretna, sretna, sretna.
  
Prošle sam srijede u kranjnjem očaju što se sam mojom glazbenom karijerom još ništa ne dešava uguglala adrese svih mađarskih izdavača i zapalila svijeću. U mom pismu uz kratku priču o albumu u kojem sam otpjevala ljeta provedena u Mađarskoj, stajala je i molba za deset minutni sastanak. Četri sata kasnije počela sam dobivati odgovore. Dvanaest sati kasnije, dogovorila sam sedam sastanaka.

 Ispada da im je album fantastičan. Mješavina njima tako privlačnog a egzotičnog "balkanskog" štiha sa poznatim mađarskim senzibilitetom i tekstovima u koje se očigledno mogu uživjeti. Jedan me diskograf toliko nahvalio da sam dobila petogodišnju dozu samopouzdanja, recitirajući mi moje tekstove napamet.Vratili su ga u djetinjstvo i nije me prestao hvaliti. Kako su se sastanci redali, shvaćala sam da iako još ništa nije dogovoreno, imamo šansu zaista nešo učiniti ovdje. Ali kao da se prihvatim toga kada ne poznajem nikoga? Vesna i Jackie prisistvovale su slijedećem sastanku uz izgovor da "ionako ne razumiju ni riječi" - kao prava moralna potpora, Vesna mljackajući pored mene juhu od jabuka a Jackie uživajući u složencu od krumpira. Igrom slučaja na isti dan održavala se godišnja dodjela Mađarskih diskografskih nagrada na koju nas čovjek i pozvao, a mi smo rekle da se "možda" vidimo. Kasnije taj dan, dok smo već umorne ispijale posljednje piće nakon sastanka u 20 sati, na brodu - diskoteci i gledale Dunav kako bjesni uzburkan olujnim vjetrom, pitala sam Jackie: "Misliš da bi se trebale tamo pojaviti?" "Yeah" - veselo je uskliknula, i moj strah od nepoznatog nestao je odakle se i pojavio.

Strah - pomisila sam dok je taksist jurio cestom pored Dunava i jednim okom na DVD playeru pratio Battleship Galactica. Kažu da je znatiželja ubila mačku, ali silno me zanimalo kako izgledaju mađarski muzičari.  Na nagrade smo banule kada je već počeo after party i kako nisam imala pojma tko je tko, zamolila sam gospona sa sastanka u 17h da me malo uputi. Trenutak kasnije, cugali smo juice-šampanjac, a on me upoznavao sa glavonjama iz uprava diskografskih kuća, legendama iz najpopularnijih bendova i pjevačkim nadama. Brižno sam zapisivala sva imena u bilježnicu s obećanjem da ću ih sutra "uguglati". To moje ponašanje istovremeno ih je provociralo ( kao što bi i neka mađarska wannabe pjevačica koja se uvalila na Porin izludila Olivera ili Badrićku ignoriranjem njihove veličine), ali i intrigiralo, a ja sam se potpuno uživjela u ulogu turistikinje koja planira osvojiti njihovu scenu. Ali kakve li lude sreće! Još jučer nisam znala ni jednu osobu koja mi može pomoći a sada su se predamnom klatili razdragni i pripiti diskografi pobjednici. Nekolicini s kojom sam se sastala tokom dana, sinulo je da se nisam žurila doma bakici nego na slijedeći sastanak s konkurencijom. Ali život je borba, a ja nisam više mlada i naivna.

Oko jedinice iza ponoći požurila sam u wc da se malo osvježim. I taman kada sam se počela zahvaljivati nebesima što su mi omogućila ovako divnu večer punu prilika, moj ganc novi Blackyberry koji sam samo dan prije dobila na poklon pao je u školjku ispod mene. Da, punu pišaline. Sveta nebesa - to je tako tipično za mene. Ali što ću, izvadila sam ga i počela manično tresti dok se nije ugasio i samo žalosno prikazivao neku zbunjolu na ekranu. Obrisala sam ga vlažnom maramicom i pokušala prokljuviti kak se vadi baterija. To je toliko trajalo da su se Vesna i Jackie zabrinule i došle me tražiti, a tamo 365 kilometara dalje, moja me majka bezuspješno pokušavala dobiti na telefon da me pita kako je prošao dan. Da, moja mama nikad ne spava. A činjenica da me ne može dobiti u njoj je usklijala paniku na rubu pameti. Nekako istovremeno, Baka Agnes sanjala je o hordama kriminalaca koje pljačkaju, siluju i ubijaju na ulicama Budimpešte, pa je odlučila ustati i nazvati Zagreb, zna li što o nama. To je dolilo naftu na vatru njihove panike, pa su kada smo konačno stigle kući oko pola tri - bile na rubu živaca. Ali kada imaš 32 godine, ne pada ti napamet da će te mater zvati iza ponoći i pitati te gdje si. To mora da je zbog one "horde zlikovaca" iz Anyukine umorne mašte.   

Ujutro sam se probudila kao pepeljuga kojoj je jedino bilježnica puna obećavajućih kontakata svjedočila o istinitosti njezinih sinoćnjih podhvata. Ali čarolija je ipak nestala, i bilo je vrijeme da se vratim kući, u stvarnost, i sada stvarno prionem na posao.

Na povratku smo se zaustavile na Budimpeštanskom gornjem gradu jer Jackie nije mogla vjerovati da to tako predivan grad. Pomolila sam se za sve nas u crkvi kralja Matyása gdje su se moji roditelji vjenčali i gdje sam već bila prisutna u trbuhu. Bila je to dobra simbolika za jedan novi početak, nakon čega sam se nekako mirnija i puna nade uputila kući uz nadu da ću se jako brzo vratiti. Strah od neuspjeha je nestao. Strah od nepoznatog također jer sam se opet sjetila da je od uspjeh i priznanje važnije već samo znanje da sam pokušala i dala sve od sebe.
Broj komentara: 21
permalink  print  komentiraj


05.02.2009. četvrtak

Smrt u lijepim bočicama

Kašalj. Onaj suhi. Moje hroptanje ledi krv u žilama mojih ukućana jer dok to radim, lagano podignute glave, odzvanja mi u plućima i znam napraviti prilično ozbiljan 'sound'. Dodajmo tome i obiteljsku anamnezu - tuberkulozu i ostale plućne bolesti - i to sve zvuči puno strašnije nego što je zaista. Ali kaj ćemo, prehladila sam se. Nije baš da činim sve što je u mojoj moći da malo ozdravim, ne pijem ni čajeve, med već dva dana uzastopno zaboravljam kupiti, a vitamina se sjetim svake prijestupne. Liječnike ne trebam dok stojim na nogama. Vremena za oporavak - nemam.

Iako stalno osuđujem roditelje i ljutim se što pripadaju generaciji 'koja gazi preko sebe', čini se da sam i ja jabuka koja je tresnula nedaleko od stabla. Sve mi je važnije nego zdravlje dok ga imam, a dok me ne pobere neka boleština, ne shvaćam koliko je ono neprocjenjivo. Ali svi smo takvi, zar ne? Sinoć sam se smrznula gledajući Dnevnik na kojem je Šprajc (koji je uživo strašno zgodan!) rekao da godišnje u Hrvatskoj rak odnese 13.000 ljudi! Kako je to moguće? 'Zdravlje je najvažnije. Počnimo od svoje kože, jer mi to zaslužujemo!', sugeriraju nam prebogate kozmetičke tvrtke koje testiraju na životinjama i sve njihove kreme paraben i njegove varijacije. A paraben, methylparaben i njihova braća buthyl, propyl i ethylparaben talože se u našim tijelima i uzrokuju rak. Zapravo, oponašaju estrogen, rade poremećaj u našim tijelima i ako uzmemo u obzir da dnevno koristimo po nekoliko sredstava koji ga sadrže, i to godinama, u velikoj smo opasnosti. U žena s 'rakastim' oboljenjima nađene su visoke količine tog sranja koji nam kozmetička industrija servira u većini šampona i regeneratora, krema za lice i tijelo, dezodoransima, gelovima za kosu, maskama, ruževima i sjajilima kojima se krečimo SVAKI dan, jer su parabeni konzervansi bez kojih bi se naše pomadice pokvarile. A kada pomislim na to da sam vesela korisnica preparativne kozmetike od svoje petnaeste godine, dođe mi zlo.

Kaj to nije grozno? Imam vrlo, vrlo suhu kožu, cijeli život. Isprobala sam svakakve kreme u svim mogućim cjenovnim razredima - i moram reći da za mene sredine nema. Paše mi Solea, masna plava Nivea i serum od kavijara La Praire koji stoji nekakvih dvije i po tisućice kuna za 50 mililitara – prava sitnica za ljepotu, zar ne? Ali nekako si to nisam priuštila u životu jer mi se čini svetogrđem davati za taštinu koliko iznosi nečija čitava mjesečna plaća. A pogotovo i jer nisam ni sigurna sadrži li i to čudo paraben. Ali srećom, ove zime otkrila sam jednu hrvatsku tvrtku Herbae Dalmatiae (ne mogu vam sa sigurnošću reći jer nemam kutijicu kod sebe) i otad se moja koža preporodila.

Krema se sastoji od pčelinjeg voska, maslinova ulja i ekstrakta lavande ili ružmarina, a ako hoćete i naranče. I to je tako genijalna krema da ću sljedeći put kupiti kilu da imam i za tijelo, jer ako pomislim koliko parabena treba da mi pokrije cijelo tijelo - dođe mi da odmah pičim na preventivnu kemoterapiju. Ali što ću upotrebljavati dok ne stignem u Zagreb da kupim to čudo? Ne budi lijena, bacila sam se u potragu za kremom koja je najbezopasnija, a ima je na policama svakog dućana i na svoj užas otkrila da baš sve, ali baš sve sadrže paraben i metilparaben. Prokleta kozmetička banda sigurno je u kompi s farmaceutskom mafijom koja nas priprema za svoje doživotne korisnike. Sa strepnjom sam pregledala i police sa dječjom kozmetikom i na svoje olakšanje nisam našla te otrove u njima, ali kako nemam pojma o svojstvima sastojaka u njima, a provjerit ću ih!

Radije sam kupila litru maslinova ulja da s njim saftam i svoju i Gašpijevu kožu. Ako je za mene kasno, za njega još nije i ne smijem to zaribati! Nakon prčkanja po sajtovima koji upozoravaju na opasnosti upotrebe parabena kod malih dječaka - on uzrokuje deformaciju testisa, bolesti prostate itd... većina mi mojih kozmetičkih proizvoda izgleda kao smrt u lijepom pakiranju. Dođe mi da se vratim u šumu i pustim da mi se frizura pretvori u dreadlockse. Ali valjda postoji rješenje. Nadam se da postoji rješenje! Ne želim umrijeti zbog ljepote, ni oboljeti od truda da budem njegovana.
Broj komentara: 92
permalink  print  komentiraj


24.01.2009. subota

Samo mama

    Sjedim u precijenjenom Anna Kávéház na famoznoj Váci ulici, u mojoj ljubljenoj Budimpešti ali imaju wifi. Dok tipkam, patuljak pored mene "vozi" čačkalice za sendvič koje svako toliko završe parkirane u mom laktu - kao podsjetnik da je tu i čeka. Sendvič smo pojeli, kavicu popili i po njegovoj je procjeni, sada dosta. Pogledala sam na sat - prošla su dva sata, ja još uvijek buljim u ekran i nisam završila ni tekst, niti pronašla stranice kazališta lutaka. Gašpi bruji, zuji, pišti i meškolji se, ali je istovremeno i divno strpljiv ako uzmemo u obzir da ima samo 5 godina. Dobar, dobar sin! Toliko dobar da nam je ovaj zajednički put upravo čaroban.

    Kažu da je u utorak bio izuzetno nepovoljna biometeorološka prognoza koja je ljude sa slabijim živcima tjerala u očaj. E, pa ta sam. U utorak sam "popustila" i zamolila šefa za hitan dopust koji je stupio na snagu iza pauze za ručak. Imala sam snažan poriv za bježanjem u nadi da će mi neki daleki kraj dati utjehu pa sam nakon kratkog mozganja odlučila pokupiti krpice i zaputiti se u rodne krajeve. Ovaj put u Mađarsku i to sa podmlatkom! Trebala sam jedan bonding između mame i sina. Trebalo mi je vrijeme samo s njim, da se malo povežemo. Muž je malo prigovarao što sam se na to odlučila usred tjedna, ali ionako je imao posla preko glave. Gašpi i ja smo sjeli u auto i samo nekoliko sati kasnije - večerali smo u udobnom bakinom stanu punom uspomena. Dok sam stiskala papučicu za gas svakim mi se kilometrom činilo da sam malo dalje od crnih oblaka koji su se nadvili nad mene iako su stvarne vremenske prilike bile još gore. Pet sati sam vozila u kišurini kakvu još nisam vidjela, ali bilo je oslobađajuće iako jako zbunjujuće jer nisam kužila kiši li odozdo ili odozgo. Nakon kratke zavrzlame sa mađarskim vinjetama - da, oni prodaju i trodnevne, i nemorate ih nalijepiti već vam na pumpi uvedu registraciju u sustav koji se prati satelitom - ili je to moja mama izmislila?, stigli smo na cilj. Crnina u meni polako je posustajala, da bi se sve rasplinulo čim sam stala na kućni prag. Nekako istovremeno, kapnula je i spasonosna kapljica donijevši mi mir i objašnjenje mog nevjerovatno rastrojenog psihičkog stanja. Opet je to bio samo PMS induciran nemilim događajima prošlog tjedna i dodatno potpomognut siječanjskom deprom koju svi osijećaju. Nadam se.

     6 godina nisam bila ovdje! Što sam toliko čekala? Gašpi je bio oduševljen svime u stanu. "Mama, meni je ovaj stan baš predivan. Izgleda mi kao nov, ali on je zapravo star, a ne?", rekao je obuvajući papuče koje smo donijeli. Izgledao je nevjerojatno malen u tom ogromnom hodniku.  To je jedan vrlo retro stan koji baka nije preuredila otkad je moja mama bila djevojka, tako da je na neki način opet moderan, iako treba male popravke. Zamislite tapete sa velikim geometrijskim uzorcima od kojih vam se, ako ih dovoljno dugo promatrate vrti u glavi. E to je to. Upravo što mi je trebalo. Ok, trebali su mi i ulošci ali morala sam se nekako snaći pošto su dućani u našem kvartu bili zatvoreni, auto sam već parkirala (nemoguće je naći parking) a mama i baka su me na put ispratile duplom dozom horor pričica tako da mi nije padalo napamet izaći van s malim djetetom. "To su životnije! Policija je nemoćna! Potpuno nemoćna, rekao je načelnik na televiziji..." nije prestajala Anyuka, a moja mama je samo dolijevala ulje na vatru njenog zloslutnog uma: " Nemojte glasno razgovarati u metrou. Ni na tramvaju ni trolejbusu! Kada vide mladu ženu s djetetom, i to strankinju! Motre te i opljačkaju - s djetetom si lak plijen! O Bože, ali nećemo o takvim stvarima - sve će biti u redu!.. Nakon toga sam ih zaustavila. Da ih slušam ne bih izlazila iz kuće.

    Nakon što smo se udomaćili, odlučila sam da nam je dopušteno baš sve pa smo do ponoći gledali crtiće na mom laptopu i grijali se ispod popluna koji sam presvukla u presvlake iz  djetinjstva. Baka Agnes sve čuva tako da su izgledale kao nove. Onda sam Gašpiju pričala priče o Budimpeštanskom gradskom prijevozu koje su ga toliko uzbudile da nije mogao oka sklopiti do jedan iza ponoći. Kada smo se konačno probudili bilo je već pola jedanaest.    Isti smo čas odjurili na ulicu naoružani novcima i trodnevnim kartama za sve transporte. Nakon ulaska u Metro, znala sam da je gotovo. Tamo smo proveli slijedeća tri sata jer je sin bio oduševljen - iako mrvicu razočaran jer se "ne vidi zemlja kroz koju vozimo". Nakon što sam mu jedva objasnila da Metro u jednom dijelu vozi ispod Dunava, tu smo rutu morali ponoviti nekoliko puta. Kada sam već očajna pomislila da ćemo pola dana provesti pod zemljom, smilovao mi se  jer je ogladnio. Nakon toga na rasporedu je bio Cirkus iako smo poljubili vrata. U njemu ovaj mjesec igra predstava Shaolina koja usprkos obožavanju Kung fu Pande, Gašpija nije zanimala.

    Na putu kući ugledali smo prekrasan prizor - veliko zaleđeno jezero između muzeja dvorca i Trga Heroja na kojem se klizalo nekoliko stotina ljudi dok je iz ogromnih zvučnika treštala muzika. Mislila sam da ga nikada neću nagovoriti na klizanje, ali dva sata kasnije morala sam ga odvući sa leda. Bio je mokar od glave do pete ali neumoran i odlučan: naučit će klizati! Nakon toga večera u restoranu Paprika blizu kuće - super zadovoljna: ogromni obroci, savršeno ljubazna konobarica i Gašpi odlučan da će naučiti mađarski. Pita  me kako se kaže i odlazi upitati gdje je zahod! Savršen dan!
    Sada sam samo umorna, a on ćori u slatkom iščekivanju jer sam mu obećala da je prvo nakon doručka na redu klizanje. Pa kazalište lutaka - konačno mi je mama uguglala iz Zagreba i javila sms-om. Super da nemam internet i super da sam samo mama. Ništa drugo nego to. Ne radim ne žurim, ne histeriziram u prometu jer ne vozim, nemam obaveze. Samo mama i sin. Tako brzo će odrasti! Biometeorološka prognoza za sutra: iznimno povoljno za mene. Med i mlijeko!
Broj komentara: 49
permalink  print  komentiraj