Anđa Marić

27.03.2009. petak

Kraj iliti prvo poglavlje

Sjedim u tom kafiću s bežičnim internetom - nekada rijetkim utočištem nove online generacije, a sada ih ima kao da ne kažem čega. Navikla sam se na to. Jednom tjedno  razgovaram sa sobom preko ekrana. I navikla sam se da moje misli ipak netko čuje, iako vam ne vidim lice i ne znam kako je to primljeno. Ali to nije ni bitno. U mom slučaju, bilo je važno samo neprestano brbljati da se ništa ne zaboravi. I sada kada listam kroz nepregledne digitalne stranice svoje prošlosti, nekako sam mirnija jer postoji živi dokaz da sam postojala, nešto radila i možda tu i tamo nekoga usrećila ili nasmijala.   

Kada sam započela ovaj blog, mislila sam da je propast svijeta. U meni je klijao novi život na koji nikako nisam bila spremna, a pred očima mi se srušio moj stari život, za koji sam se još uvijek grčevito držala iako je sve otišlo u nepovrat, i netko mi je strašno pomrsio životne planove. (Netko? A zašto onda nisam inzistirala na kondomu?) Sjećam se da sam se doselila u novu zemlju, da sam bila usamljena i bez ušiju koje će slušati moju verbalnu dijareju. Ja zaista očajnički trebam publiku, takva sam vam ja. A i kada više nije bilo jedne osobe na svijetu koja će me doći gledati, izmislila sam ovaj način da dobijem malo pažnje, iako virtualne. Sjećam se kada sam poslala prvi post o tome kako trudnice mogu, znaju i zaista s lakoćom voze trajekt! Sjećam se svih onih strahova hoću li roditi zdravo dijete i neće li se nešto na samom kraju kod 'stisni, diši, stisni' zakomplicirati. Ali srećom sve je prošlo u redu i moj nekadašnji podstanar je spreman za školu - iako je na  sistematskom pregledu neki dan glumio kao da mu nedostaje nekoliko dasaka. Stajao je tamo kao šačica jada i tupo gledao u pod dok su tri sestre oblijetale oko njega prosipajući se od ljubaznosti. Ali moj mini Rain Man je odbijao svaku komunikaciju i čak se pomalo tresao. Nije to bilo od straha, da se razumijemo. Bila je to čelična voljica koja može razbiti čak i najjače živce. Zašto? Jer sam mu pomrsila planove. Jer je bio odveden iz vrtića na pregled koji nije imao u planu. Njegov je plan bio da sa svojom skupinom pogleda 'Wall-E-ja', a ja sam sve uništila, što je u njegovoj glavi bio dovoljan razlog da odbija ikakvo surađivanje sa mnom.   

Iako sam se tresla od straha da će ga ocijeniti nespremnim za školu i vratiti u vrtić ili ga staviti u neku ustanovu za djecu s posebnim potrebama (nije vidio, nije čuo, nije znao boje, nije znao pričati, nije se micao nego sam ga nosila tamo-amo po ambulanti jer se okamenio). Njegov je susjed dotle priredio predstavu o tome kako treba biti idealno dijete dok mi se njegov otac, Primožev kolega iz srednje, samo zlokobno smijao. Ali nema veze. Srećom su liječnice i sestre na to navikle i nije ih uspio prevariti. Iako se to meni činilo kao akt dobročinstva i neizmjernog povjerenja, Gašpi je dobio zeleno svjetlo za malu školu. Ali kod svakog novog početka postoji strah, tako i sada. Više neću dosađivati svojim postovima i bogu i ljudima jer se povlačim u tišinu. Zapravo, dobila sam pedalu, ali, hej, ja nikada neću odstraniti svoje ružičaste mrene! I varate se ako mislite da već nemam neki plan. Ali o tom potom.

Htjela sam samo reći da vam se zahvaljujem na ljubavi i razumijevanju i na tome što ste godinama otvarali ovaj link i čitali ove moje gluposti. Kada sam započela s tim, mislila sam da je to strašno razodijevati se pred potpunim strancima, ali istovremeno i jako uzbuđujuće. Ali moj duševni striptiz je bio samo naznaka budućnosti u kojoj gotovo polovina čovječanstva vodi blog . Danas svi dijele intimu s čitavim svijetom!

Da ne duljim, bolje je da se oprostim i odem prije nego postanem sentimentalna. Pa tko normalan voli rastanke? Još jednom hvala na svemu i želim svima mnogo sreće. Pronađite sebe, budite hrabri i nikako nemojte niti na trenutak smetnuti s uma da ste vi glavni glumci, scenaristi i montažeri filma svog života (s povremenim upadicama, ali to je u ovakvom biznisu normalno). Pronađite sreću u svakom trenutku i ne zaboravite pokazati ljubav onima koje volite. Život je tako kratak, sada jesmo, sutra nismo. Pa, zbogom!


Broj komentara: 0
permalink  print  komentiraj