Hvala svima vama koji ste tako oduševljeno sudjelovali u ostvarenju projekta OKOsvijeta.
 
Vaša znatiželja, pozitivizam i podrška proželi su jedinstvenost otkrića i sve nas pomaknuli malo dalje u potrazi za ljepotom neponovljivog života.
 
Ideja je da najbolji dijelovi ovog bloga postanu knjiga OKOsvijeta koja će sažeti doživljaj te buditi inspiraciju za neki novi iskorak.
 
Molim vas izbor 10tak najjačih (najkreativnijih najčudnijih najzanimljivijih…) postova. Uzmite u obzir fotografije, tekst, temu, poruke, osjećaj…
 
Popis naslova postova stavite kao komentar na blog ili mi pošaljite na e-mail. Hvala vam na dobroj energiji!
 
Budimo radost
Roman

Tajland - Koh Chang - idila koja nestaje

Najvjerojatnija sudbina Usamljene plaže može se isčitati iz drugih razvijenijih i više ne toliko usamljenih plaža. Skoro sve se podređuje kratkoročnoj zabavi i zaradi. Ekološko se zanemaruje. Turisti ali i putnici izazivaju promjenu. Neki jako brzu, neki sporiju, no nema magične formule kako uravnotežiti sve želje s njihovim posljedicama, te očuvati ljepotu od nestajanja. Magiju u ovom slučaju vrijedi tražiti.

Kambodža - Phnom Penh - grad ležećih Buddha

Druga slika su uspavani ljudi, posvuda, vise po ogradama, u mrežama, skvrčeni na biciklima, ispruženi u hladu, na pločniku, u dućanu. Određuju usporeni ritam i otvaraju beskonačno vrijeme. Zaborav kroz san. Grad ležećih Buddha.

Malezija - Kuala Lumpur - veseli vrtlog

Kruna malezijskog napretka, stalno u pokretu, na više razina, višejezična, multinacionalna konglomeracija biznisa i isprepletenosti raznih utjecaja. I fantastične neodoljive hrane svijeta za pokrenuti sva osjetila. Nudi se ponešto za svakoga. Od formule 1, preko tematskih parkova, ubrzanog vremena, propulzivnog razvoja, normi i pravila, zabavne raspršenosti, do ljepljive riže u palminom listu na ulici.

Novi Zeland - put kao iznenađenje

Valovi zapadne obale Južnog otoka zavodljivo hipnotički oblikuju zadovoljstvo jednostavnog. Stijene kitovi. Linijom obale plešemo milijunski ples prirode. Snaga vode u pokretu sažima moć kreacije. Priroda je naša inicijacija. No tek sjena potencijala svakog čovjeka. Potpuna mobilnost. Uronjenost u slobodu izbora. Put kao iznenađenje i radost.

Cookovo Otočje - Rarotonga radost

Blistavo bijela pješčana plaža, jarko plavo more lagune, blagi povjetarac na sunca gladnoj koži, šuškaju vitke palme šarajući svoje sjene po zaglađenom pijesku, u daljini na grebenu dugo se lome masivni oceanski valovi.

Singapur - poligon budućnosti

Uživam u ovom gradu budućnosti. Dobro je znati kamo idemo, zar ne? U preobilnoj ponudi potrošnje vremena ipak pronalazim dobar osjećaj koji trebam. Durian s kolica na ulici nudi čar mirisa neposrednog... Vrhunska umjetnost titra na inspiraciju.

Iran – Hafez svevremenski superstar

Hafez je mnogima veća inspiracija od islama. S minijaturnim zbirkama njegovih djela, prilaze grobu, recitiraju drage im stihove, poneki upadaju u pravi trans. Drugi će iskoristiti priliku da se u zalazak sunca pomole upravo ovdje. Treći će jednostavno čavrljati sa svojim prijateljima udišući posebnost ovog mjesta. Kako je Hafezova poezija i mistična i izravna, stihove je često moguće tumačiti na razne načine. Čak su ga neki tumačili i kao pravog religioznog muslimana, samo su trebali posegnuti za daleko više prenesenih značenja za objasniti učestale motive kao što su vino, ljepota žene, opijenost, beskrajno uživanje; nego oni koji su ga lijepo shvatili doslovno.

Iran – tirkizni duh Esfahana

Sareh je čisti smijeh. Iz Teherana je, trenutno na odmoru u Esfahanu, a već dvije godine je na postdiplomskom u Zurichu. Predstavlja mladu visokoobrazovanu iransku ženu koja se izražava slobodnije, šali se u javnosti, zrači životom, jako je svoja. Mislim da Iranu treba još Sareh.

Kirgistan – nomadski život

Nakon močvarnog dana stižemo u jurtu koja vrvi klincima. Skidam mokre trekerice i bosih nogu istražujem okolicu. Svako dijete ima svoj karakter. Jedan dečko stalno s zadovoljnim osmijehom krade, drugi se za to vrijeme plače za baš tim što nema. Djevojčica radosno nateže najmlađeg brata nesvjesna uloge koja ju čeka. Nema televizije, nema igrica, no dječja mašta stvara čuda. Više se trči, više se smije, esencija života se bolje osjeća.

Kirgistan – skroz drukčiji Osh

Ljepota ipak postoji. Ljepota uvijek postoji. Ne treba odustati potražiti ju. Dečki inventivno love u nečem što nalikuje potoku. Zaljubljeni parovi se skrivaju u pustom parku. Postolari na ulici popravljaju prašne cipele.

Kina – zavodljive dine Dunhuanga

Li postavlja šatore, a ja se penjem na golemu dinu. Korak po korak. Slušam pijesak kako mi klizi ispod prstiju. Hodam po rubu. Sunce se spušta, dodajući bolji kontrast zadivljujućim oblicima svuda uokolo. Sjedim na vrhu. Slobodnog pogleda i mirnih misli. Ponosan na život. Tišina prapočetka. Padobrančić sjemena udaljene biljčice se sa mnom vrti u vrtlogu toplog zraka. Sve dulje sjene, sve dublje boje. Puni mjesec se već uzdiže, dok sunce zavodljivo zalazi. Nigdje nikoga. More dina. Sklad bezvremena. Jednostavne želje. Ljubav.

Kina - u tibetanskom ritmu

Osjećam se nebeski lagano, u tibetanskom ritmu, na 3300 metara, u krugu nasmijanih lica. Vrtim se, skačem, smijem i veselim. Trese me čista iskonska radost. Tako se volim u plesu.

Kina - val koji ljulja svijet

No ovo je definitivno svijet koji vrijedi upoznati i osjetiti. Otkriti mnoge ljepote u njemu, izazvati mnoge spoznaje u sebi, zavoljeti tišinu koja se otvara u vašem srcu kad ste joj dovoljno blizu.

Nepal - Himalaja - Namaste

Put od Jirija do Namche Bazara prolazi planinskim selima zaustavljenim i sto godina u vremenu. Nema ceste, vozila, prometa, gužve, često ni struje. No ljudi žive svoje živote određene vremenom za sjetvu, vremenom za trgovinu, vremenom za molitvu, vremenom za slavlje... Djeca rastu noseći istu odjeću no smišljajući stalno novu zabavu.

Nepal - Himalaja - budimo promjena

Da li zaista biramo najbolje za nas, za život, za Zemlju? Da li zaista prihvaćamo odgovornost naših izbora? Da li je naš život najbolje što možemo dati svijetu? Koristimo li sve potencijale u sebi i oko sebe? Da li je naš život bitan? Što zaista stvaramo? Osjećamo li suosjećanje, razumijevanje i povezanost sa svime?

Nepal - Chitwan - lagan poput tigra

Navečer u selima na rubu parka uz svjetlo svijeće razmjenjivati osmijehe, uživati u dal-bhatu, osluškivati prikradanje nosoroga u polja, osjećati umor tijela i lepršavost duha. Sutra hoditi novim travama, novim jezerima, s novim pogledima uokolo. Biti začuđen, biti uronjen, biti bestežinski, biti 107 tigrova, biti 408 nosoroga, biti život sam. Sve te životinje i biljke se drže za ruke i repove i plešu same krugove života.

Indija - fantazmagorični Varanasi

Sjedim na vrhu jedne od zgrada u zalazak sunca, sam. Psi laju, stotine papirnatih zmajeva u zraku, odzvanjanje limenih instrumenata, djeca se igraju po ravnim krovovima. Rijeka stoji. S visine grad izgleda puno mirnije. Misli postaju lakše. No silazak je ponovo veliki izazov za tolerantnost, strpljivost i opuštenost - lude rikše, metež, buka, masa ljudi, životinja... Nije lako zadržati mir u ovom frenetičnom fanatičnom zgusnutom fantazmagoričnom gradu. Istovremeno uzdižućem i raspadajućem mjestu gdje ipak milijuni ljudi pronalaze uzlet, odgovor i spokoj.

Indija - zrnca misli pustinje Thar

Ležati na toplom pješčanom krevetu pokriven samo zvjezdanim nebom. Sanjati otvorenih očiju. Slušati pjesmu pustinje. Biti mir.

 "Intelligent life on a planet comes of age when it first works out the reason for its own existence. If superior creatures from space ever visit earth, the first question they will ask, in order to assess the level of our civilization, is: 'Have they discovered evolution yet?' Living organisms had existed on earth, without ever knowing why, for over three thousand million years before the truth finally dawned on one of them. His name was Charles Darwin. (...)

Be warned that if you wish, as I do, to build a society in which individuals cooperate generously and unselfishly towards a common good, you can expect little help from biological nature. Let us try to teach generosity and altruism, because we are born selfish. Let us understand what our own selfish genes are up to, because we may then at least have the chance to upset their designs, something that no other species has ever aspired to. (...)

I shall argue that the fundamental unit of selection, and therefore of self-interest, is not the species, nor the group, nor even, strictly, the individual. It is the gene, the unit of heredity. (...)

But do we have to go to distant worlds to find other kinds of replicator and other, consequent, kinds of evolution? I think that a new kind of replicator has recently emerged on this very planet. It is staring us in the face. It is still in its infancy, still drifting clumsily about in its primeval soup, but already it is achieving evolutionary change at a rate that leaves the old gene panting far behind. The new soup is the soup of human culture. We need a name for the new replicator, a noun that conveys the idea of a unit of cultural transmission, or a unit of imitation...meme. (...)

When we die there are two things we can leave behind us: genes and memes. We were built as gene machines, created to pass on our genes. But that aspect of us will be forgotten in three generations. Your child, even your grandchild, may bear a resemblance to you, perhaps in facial features, in a talent for music, in the colour of her hair. But as each generation passes, the contribution of your genes is halved. It does not take long to reach negligible proportions. Our genes may be immortal but the collection of genes that is any one of us is bound to crumble away. Elizabeth II is a direct descendant of William the Conqueror. Yet it is quite probable that she bears not a single one of the old king's genes. We should not seek immortality in reproduction. But if you contribute to the world's culture, if you have a good idea, compose a tune, invent a sparking plug, write a poem, it may live on, intact, long after your genes have dissolved in the common pool. Socrates may or may not have a gene or two alive in the world today, as G. C. Williams has remarked, but who cares? The meme complexes of Socrates, Leonardo, Copernicus and Marconi are still going strong. (...) "

Richard Dawkins - The Selfish Gene


"Evolution is an inescapable fact, and we should celebrate its astonishing power, simplicity and beauty. Evolution is within us, around us, between us, and its workings are embedded in the rocks of aeons past. (...) "

Richard Dawkins - The Greatest Show On Earth richarddawkins.net

Snagom znanosti Dawkins svojim knjigama otvara oči spoznaje o razvoju života i nasljeđu čovjeka. Budi inspiraciju otkrivanja našeg mjesta u svemiru.

Ljudi nisu besmrtni no geni jesu. A pogotovo su to ideje i dostignuća koja nadilaze granice prirodnog odabira. Svjesnost čovjeka mijenja zakone prirode.

Odigrajmo najbolje što možemo jedan evolucijski treptaj. Interakcijom znanja nadmudrimo naslijeđe sebičnih gena i oblikujmo svježu ljubav i razumijevanje. Izazovimo promjenu u nesvjesnom.

"In reality, long-term travel has nothing to do with demographics — age, ideology, income — and everything to do with personal outlook. Long-term travel isn't about being a college student; it's about being a student of daily life. Long-term travel isn't an act of rebellion against society; it's an act of common sense within society. Long-term travel doesn't require a massive "bundle of cash"; it requires only that we walk through the world in a more deliberate way.

This deliberate way of walking through the world has always been intrinsic to the time-honored, quietly available travel tradition known as "vagabonding."

Vagabonding involves taking an extended time-out from your normal life — six weeks, four months, two years — to travel the world on your own terms.

But beyond travel, vagabonding is an outlook on life. Vagabonding is about using the prosperity and possibility of the information age to increase your personal options instead of your personal possessions. Vagabonding is about looking for adventure in normal life, and normal life within adventure. Vagabonding is an attitude — a friendly interest in people, places, and things that makes a person an explorer in the truest, most vivid sense of the word.

Vagabonding is not a lifestyle, nor is it a trend. It's just an uncommon way of looking at life — a value adjustment from which action naturally follows. And, as much as anything, vagabonding is about time — our only real commodity — and how we choose to use it."

Rolf Potts - Vagabonding: An Uncommon Guide to the Art of Long-Term World Travel  vagabonding.net

Jedinstvena knjiga koja vas filozofski približava putovanju kao i putovanje životu. Inspiracija za svakog tko želi iskoračiti u nepredvidljivo.

Meni je, nakon odluke a prije polaska, na začuđujuće blizak način potvrdila vlastite misli. A sada nakon ovih skoro 15 mjeseci znam koliko osjećaj radosti otkrića može biti stvaran, oslobađajuć i moćan.

Samo je naoko paradoks kako disperzivna priroda ovakvog putovanja usmjerava energiju u kreaciju razumijevanja. I pronalazi put koji vas vodi do vas.

'We are all Pasajeros, travellers of life, a life whose fleeting nature causes us to feel despair. However, there is also depth and beauty to be found in this impermanence, when it is eventually discovered'             Xavi Comas - Pasajeros

Španjolski fotograf Xavi Comas putovanje tokijskom podzemnom željeznicom pretvara u intrigantno svjedočenje trenucima slučajnih susreta tranzijentnog običnog neobičnog neponovljivog života.

John Newman - Spin Off

Frank Stella - The Pequod meets the Jeroboam. Her Story

Henry Moore - Large Reclining Figure

'Dali is opening up torso of the figure and suspending the heart to indicate 'open-heartedness'. The open head represents an 'open-mind'. These are two necessary qualities for the discovery of important natural laws as well as for success of all human endeavours.'

Salvador Dali - Homage to Newton

The Original Tempo - Shut Up, Play

Zvukovi vodenih balončića, ispijanja juhe, preslagivanja kutija, pomicanja tijela, usklika, grickanja... sve to semplirano uz sudjelovanje publike u vedre loopove i rasplesane ritmove na japanski način.

Aurelien Bory - Les Sept Planches de la Ruse (The Seven Boards of Skill)

Fantastična dinamična kombinacija modernog plesa, fizičkog kazališta i cirkuskih vještina. Odabranih 14 plesača iz središnje Kine u maštovitoj režiji francuskog koreografa Aurelien Bory-a sa sedam golemih elemenata (kvadrata, trokuta, paralelograma) u prostoru 'igra' kinesku tradicionalnu igru tangram.

Penjanje, klizanje, nestajanje, uravnotežavanje, okreti, skokovi, trenje, odnosi, sjene, virtuoznost, elegancija, težina, promjena, iznenađenje, humor, raznolikost, napetost, suradnja, uspjeh, sklad, originalnost... kao da opisuju život sam.

"With the soles of my shoes, I have walked meandering footpaths, crossed single-plank bridges, penetrated deep into wooded mountains, and ascended overhanging cliffs. My eyes have traced every road that streches to the horizon, and I give no thought to any route of retreat. When my feet slip, and I tumble from a lofty peak to yet another precipice, I do, in fact, find lakes and mountains of an extraordinary kind. When that happens, everything becomes dream-like, rippling in an inverted reflection. There is true, great joy. Not only do I become oblivious to fatigue, I also no longer know if I am young, middle-aged or old. I rise above myself, above the earth and even the universe. I feel lost, yet pleasantly surprised. Is it a dream? No, it is not. It is a microcosm of my artistic experience." 

"Through the process of abstraction, the artist converts inspirations and feelings drawn from everyday life into a certain artistic form by means of substraction, division or other methods. Nevertheless, there must still be a connection between the artwork and its sources in life. Only when the kite line remains unbroken can we have a grip on the interaction between viewers and the work."

SAM (Singapore Art Museum) - izvanredna izložba 'An Unbroken Line' najvećeg kineskog slikara 20. stoljeća Wu Guanzhonga koji je na originalni način ujedinio zapadnu abstrakciju i kineski duh, sa snažnom idejom konceptualne svjesnosti i intelektualne znatiželje.

Naša kultura je kultura šopinga. Ne kultura spoznaje, ne kultura znanja, ne kultura vrijednosti života. Razvoj čovjeka i čovječanstva se izražava u ekonomskim mjerama rasta, zarade, potrošnje, kao i u političkim terminima demokratizacije sile i poslušnog stada. Uvijek i zauvijek će netko biti iskorištavan, ugnjetavan, zaluđen, potrošen.

Biti režiser svoga života, u kako god skromnom filmu, jedino može otkriti ispunjenje.

Tek je malo pretjerano reći da je cijeli grad ogromni povezani shopping mall, s podzemnim, nadzemnim i letećim prolazima između zavodljivih svjetova.

Orchard Road - nekadašnje plantaže papra i muškatnog oraščića sada su niz egzotičnih dizajniranih središta zabave kupovanja (npr. Plaza Singapora) i zapaprenih eksluzivnih svjetskih brandova (npr. Ngee Ann City). Svjetlucavi zidovi obećavaju sreću. Maloljetne djevojke malo dalje pokušavaju prodati sebe.

Vivo City iako s pogledom na lučke kranove postaje top iskustvo integriranog lifestyle-a kupovanja ili kupovanja lifestyle-a. Tek koji kilometar dalje Sentosa Resort zabavni je park na otvorenom s drugdje zabranjenim kockarnicama s umjetnim plažama s pogledom na tankere u blizini. Zaista čarobno.

Arab Street u malayskom kvartu čuva tradicionalniji bazar stil, no ako ste Indijka morate otići u Mustafa Center u Little India u bilo koje doba dana ili noći i utržiti bar pola kile fino izrađenog zlatnog nakita.

Suntec City Mall je zadnja megalomanska poslovno konzumerističko zabavna uspješnica u pet nebodera, s najvećom fontanom na svijetu koja svakom obećava definitivno bogatstvo bez pol muke.

Singapur je primjer poligona budućnosti. Jaki brandovi, koncepti koji ujedinjuju staro i novo, povećavaju vrijednost i okupiraju osjetila. Standardizacija i globalizacija u mainstream segmentu tržišta, s vješto popunjenim nišama. Stvaranje navike, stvaranje ukusa i stila, stvaranje ovisnosti. Umjetno, nasilno, manipulativno, neprimjetno, sofisticirano...

Kao BreadTalk lanac presjajnih pekarnica. Kažu ti da pecivo stapa neodoljivo, no znaš da je to samo zrak u boji.

Kroz lažne potrebe svijeta iluzije kupujemo sliku o sebi. Živimo zapravo tek u šoping centru. Prestrašno.

Uživam u ovom gradu budućnosti. Dobro je znati kamo idemo, zar ne? U preobilnoj ponudi potrošnje vremena ipak pronalazim dobar osjećaj koji trebam. Durian s kolica na ulici nudi čar mirisa neposrednog... Umjetnost je vrhunska i titra na inspiraciju... Zzz se vratila u Zagreb no i ostala tu...

No don't think about all the life we miss
Swallow doubt as the hunger grows
Make believe its like no one knows
Even if we turn more to most
We'll never satisfy the hungry ghost
All the stuff we know we never want

The Cure - Hungry Ghost

Singapur je globalni grad i jedan od glavnih svjetskih centara u trgovini, bankarstvu, financijama, tržištima i inovacijama. Organiziran, siguran, kompleksan, moćan, efikasan megagrad. Magnet za investicije, novac, korporacije, pamet, ratnike, radnike, trendove. Sve više oblikovan poput brand proizvoda, s imenima "Renaissance City" ili "Global City for the Arts", koji tako povećava svoju vrijednost.

Jasno je vidljiva raslojenost grada. Zarada određuje sve. Radnici s dna lanca (do određenog iznosa plaće) imaju radnu dozvolu samo na određeno vrijeme, samo za određenog poslodavca, ne smiju dovesti obitelj - time se ograničava njihova mogućnost ostanka i potencijalnog 'negativnog djelovanja' na društvo. Visoko plaćeni radnici ili 'foreign talents' su dobrodošli, privilegirani, mogu doći s obitelji i postati PR (permanent residents) i državljani Singapura.

2008. je ukupni broj svjetskog stanovništva u gradovima pretekao broj u ruralnim dijelovima, prvi put u povijesti. A to tek uzima zamah. Sviđalo se to nama ili ne, većina nas će živjeti u zagađenim, prenapučenim, podijeljenim gradovima. U nadi za poslom, preživljavanjem, povezanošću, vidljivošću, višim standardom, boljom budućnošću. Naravno da neće svi to ostvariti.

To je azijska, ali i svjetska budućnost. Šarena djeca iz vrtića se šeću ispod nebodera. Nema parkova. Jedan stisnuti je zaštićeni spomenik. Bujica gladnih ljudi se slijeva u jeftini 'food court', pauza je naravno prekratka.

Singapur je fine city ne samo po blještavilu nego i po pravilima koja vas okružuju. No smoking - fine$1000, no spitting - fine$1000, no littering - fine$1000, no bird feeding - fine$500, no chewing gum - fine$500, no urinating in lifts - fine$1000, no unnatural sex - fine$1500, no eating and drinking - fine $500, no durian.

Ukoliko vam se Indija čini opasna, a Kina nerazumljiva, ovdje možete ublažiti šok. Zahvaljujući kaznama ovdje se svi skroz pristojno ponašaju. Ipak imate svoj osobni prostor, niste pregaženi na cesti, postoji red i čistoća, sigurno je. No zato ulica nema onakvu životnu strast. Niti onakav specifični miris. Niti onu ljepljivu boju. Niti ono neprestano iznenađenje...

Glumac u upravo završenom performansu Dream-Home nakon radnog dana stoji ispred svog stana u China Town-u s pogledom na svjetla nebodera poslovnog carstva. Više ne glumi sebe. "Tamo iza onog prozora na 20. katu proveo sam 20 godina svog života. A onda me zamijenio netko mlađi i prodorniji. Sada su mi dani predugi, isprazni." Kinezi mogu bez puno emocija kroz život. Rade i šute. I zato će postati neosjetljivi gospodari novog poretka još materijalnijeg svijeta.

Little India prikazuje drugu sliku. Pogotovo navečer kada mnogo tamnoputih uglavnom muškaraca sjedi na rijetkoj sprženoj travi. U jeftinim indijskim, bangladeškim, nepalskim, pakistanskim restoranima neki pričaju o premaloj zaradi o dalekoj obitelji o neumoljivoj samoći o prevrtljivoj sreći. Mnogi dolaze iz predgrađa gdje stanuju u bezličnim neboderima. A dane provode na bezbrojnim gradilištima većih, sjajnijih i iluzornijih slika nečijih snova. Sutra je novi dan, isti ko svaki - kažu.

I za kraj iz izloga jedne od najvećih svjetskih banaka :-)

Republika Singapur, otočna grad-država minijaturna je površinom (710 km2), no izuzetno konkurentna i ekonomski snažna. Nešto manje od 5 milijuna stanovnika (75% Kineza, 13,7% Malaja, 8,7% Indijaca) predstavlja visoko efikasno gorivo za ekspanziju i razvoj. U 19. stoljeću se malajsko ribarsko selo pretvorilo u centar moći Britanskog carstva u jugozapadnoj Aziji. Nakon osamostaljenja 1965. standard života ubrzano raste i sada je GDP (53,192 USD per capita) 5. na svijetu. Singapur je prvi u otvorenosti ekonomije za međunarodnu trgovinu i investicije. Također je najlakše mjesto za poslovanje na svijetu. Ima najmotiviraniju radnu snagu u Aziji, 3. u svijetu (iza Danske i Švicarske). Najbolje mjesto je u Aziji za život, rad i igru. Deseti najskuplji grad za život na svijetu. Najbolje poslovno okruženje u Aziji Pacifiku i broj 3 u cijelom svijetu (nakon Danske i Finske). Zakoni za useljavanje stranih talenata su najmanje restriktivni na svijetu. Zastupljenost širokopojasnog interneta u kućanstvima je 115,5 %. Grad se nadmeće s regionalnim rivalima Šangajom, Tokijom, Hong Kongom i Bangkokom atraktivnošću, organiziranošću, urednošću, ljepotom...

Ovo zvuči prilično monotono, zar ne, no ta poslovna raskoš i kozmopolitsko okruženje omogućava cvjetanje kulturnih sadržaja, hedonistički gastronomski raj, šopingholičarsku megalomaniju, vrišteću zabavu i brojna iznenađenja s druge strane ogledala...

Naš život nije slučajnost, rezultat smo milijuna godina evolucije, besmrtnosti naših gena i dobre doze sreće.

Igra naših neurona stvara čokoladnu senzaciju, osjećaj pravednosti, oduševljenje dragim bićem, želju za znanjem... S trona svjesnosti vladamo napretkom čovječanstva. Možemo dati ili uništiti, razviti ili odbaciti, kreirati ili kopirati, tražiti ili odustati, osjetiti ili ignorirati...

Misterij mozga stalno dobiva nove odgovore no i sve više zadivljuje svojom neodoljivošću. Kroz informacijsku povezanost uronjeni smo u najveće svjetske mozgove, u nikada viđenoj kulturnoj interakciji vodimo svoju osobnu revoluciju. Stvaramo bolji svijet. Ili ipak ne?

Granice su naša izmišljotina kojom branimo naše slabosti. U spletu zadovoljavanja dnevnih zahtjeva, rutinskih obaveza, društvenih normi i konzumerističkih uloga ne ostaje nam vremena ili nadahnuća za razgovor sa sobom.

Veličanstvenost života nije nasljeđe ravnodušnosti, apatije, bespomoćnosti, sjena i straha. Ukoliko je naš izbor stalno na strani većine vrlo vjerojatno uopće ne živimo svoj život. Izmanipulirani smo, ovisni, preplašeni, utopljeni, progutani, izgubljeni u kaosu korporativnih, političkih, isključivih i dominantnih struja i interesa.

Banke nam sanjaju snove. Država nas šiša ko ovce. Kupujemo što ne trebamo za novce koje nemamo. Znamo više o celebritijima nego o vlastitoj djeci. Knjige smo zamijenili televizijom. Reklame su nam prozor u lažni svijet. Hranimo se negativnim senzacionalističkim ispraznim vijestima. Nesvjesni smo milijardi puno nesretnijih ljudi. Mozak nam ubrzano propada od junk stimulacija. Uskoro prestajemo osjećati strast prema ljepoti i izazovu života. Tada ulazimo još dublje u negaciju sebe i ponavljamo uzorak uništenja potencijala. Zanemarujemo povlaštenost prilike postojanja sada tu na Zemlji.

Nema granica ljudskoj gluposti. No također nema granica ni probuđenom čovjeku.

Život je izbor. Nema instant rješenja. Ne vjerujmo svemu što čujemo ili pročitamo. Vjerujmo u dobrotu. Istražimo opcije i pretpostavke. Razmotrimo akcije i posljedice. Naučimo razlikovati laži, opsjene i ucjene.

Nemojmo samo reći krivo je - osmislimo ispravno. Nemojmo samo reći sam sam - budimo prvi. Nemojmo se samo žaliti u istom krugu - izađimo van. Izaberimo svoj put velikodušnosti i ljubavi.

Nikada nije bilo lakše biti svoj.

Budimo originalni posebni drukčiji. Protuteža površnom prosječnom proširenom stilu nerazmišljanja i neznanja. Budimo danas bolji nego jučer, a sutra nego danas. Budimo inspiracija neodlučnima.

Život je prekrasna jedinstvena avantura. Stvorimo svoj izbor.

You've got to look at life the way it oughta be
Looking at the stars from underneath the tree
There's a world inside and a world out there
With that on tv you just don't care

They've got violence, wars and killing too
All shrunk down in a two-foot tube
But out there the world is a beautiful place
With mountains, lakes and the human race
And this is where I wanna be
And this is what I wanna do

New Order - Krafty

Blistavo bijela pješčana plaža, jarko plavo more lagune, blagi povjetarac na sunca gladnoj koži, šuškaju vitke palme šarajući svoje sjene po zaglađenom pijesku, u daljini na grebenu dugo se lome masivni oceanski valovi. Slika nestaje zatvaranjem lijenih kapaka. Ili otvaranjem?! Ne, ne, ipak, otvaramo oči i opet je tu!! Stvarno smo ovdje, na otoku Rarotongi, Cookovog Otočja, na maloj točkici daleko u Pacifiku.

Pogoditi ovaj otočić lutajući oceanom u kanuu pravi je jackpot (ali i znanje), te zamišljamo kako su sretni morali biti prvi polinežani kad su kročili na njega. Naročito ako im je bilo do izležavanja na plaži i slušanja moćnih valova. I naročito (ali malo vjerojatno) ako nisu stigli iz sličnog rajskog ambijenta nekog drugog polinezijskog otočja. Za nas je otkriće i oduševljenje vjerojatno ipak veće.

Cookovo Otočje proteže se Tihim oceanom na površini veličine Indije, ali samog kopna tu je vrlo malo. Rarotonga je 'glavni' otok na kojem se nalazi i glavni 'grad' i parlament. Cesticom uz obalu jedan autobus vozi u smjeru kazaljke na satu, a drugi u suprotnom smjeru, te cijeli krug naprave za manje od jednog sata. Nijedna građevina nije viša od palme, nijedan komadić plaže, koji je opasuje, ružan.

Koncentričan plaži, na oko 100-300 m od obale nalazi se koraljni greben koji taman toliko malo dotiče površinu mora da ne pušta niti jedan valić iz oceana (ali ni druge oceanske opasnosti) da uđe u mirnu tirkiznu lagunu i remeti uživanciju (ipak relativno rijetkih) kupača, ronilaca i kajakaša. Pomalo zvuči kao dosjetka turističkog poduzetnika, a ne prirode. A ima još: u laguni, točno ispred naše sobice, nekolicina odvojenih koraljnih grebena okuplja mnoštvo ribica jarkih boja i ludih oblika koje su, uz sunce i osjećaj udaljenosti od ostatka svijeta, glavni razlog zašto smo ovdje.

I tako fokusirani na more, valove, navigiranje kajakom među grebenima, tek veslajući natrag prema obali percipiramo gustu prašumu koja je prekrila cijelu unutrašnjost otoka omekšavajući grubo izrezan vulkanski obris. Treking kroz prašumu? Ne, hvala, možda neki drugi put! Akvarijske ribice gigantskih dimenzija i visokomodnog dizajna, šareni koralji, hobotnice, debele indigo-plave zvjezdače, tirkizne velike ribe što bučno hruskaju koralje, jata malih laganih, ali i velikih zdepastih ribica što skaču iz mora bježeći od neke crne napasti (da li je tuljan?) posve su zaokupili našu pažnju.

Rarotonga je udaljena tek 3h vožnje avionom sjeveroistočno od Novog Zelanda. Pritom se prelazi datumsku granicu, događaj čija je neintuitivnost još više došla do izražaja jer smo letili oko ponoći nekog dana i sneni sletili na Rarotongu oko ponoći nekog (da li drugog?!) dana, gdje su nas na aerodromu dočekali snoviti zvuci ukulelea i razdraganog glasa one-man banda i propisne ogrlice od cvijeća oko naših vratova.

Znaju li ovi ljudi za sat i kalendar prestalo nam je biti bitno, te smo ravnodušno pristali ponovo živjeti dotičnu subotu, a nikad određeni utorak premda smo cijelo vrijeme poslušno bili na Zemlji. (Zzz)

U kasno popodne jurimo uskom cesticom poluotoka Otago. Cilj nam je stići do samog vrška poluotoka gdje se nalazi rijetka kolonija albatrosa. Stižemo na vrijeme, no odbijeni smo daleko previsokom cijenom ulaznice i slabašnom garancijom da ćemo vidjeti ptiće u gnijezdu, a odrasle tek možda. A počela je i kiša. U galeriji učimo o životu svih sedam ugroženih vrsta albatrosa. Nakon kiše ponovo se pokazalo sunce, ovaj put već vrlo nisko, i odozdo osvijetlilo kao dvije obrve dugačka elegantna krila prvog našeg albatrosa. Ubrzo smo vidjeli još jednog, pa još jednog, pa nekoliko, kako bez jednog trzaja krilima blago klize nebom.

Albatrosi su prave romantične duše. Sparuju se za cijeli život, a ljubav im prolazi kroz cikluse zajedništva i samovanja. Za svoje ptiće se zajedno brinu, no samo do trenutka kada to nije više baš neophodno. Tada odlaze iz gnijezda i svaki kreće na svoju stranu i putuju u krug oko svijeta da bi se na istom mjestu ponovo sreli dvije godine nakon i to u razmaku od jedva dva dana. A sve bez mobitela, e-maila i gps-a.

Nakon zalaska sunca spuštamo se na obližnju plažicu Pilot beach za koju piše da na nju navečer izlaze plavi pingvini. Postajalo je već propisno mračno, s time i hladno i već smo izgubili svaku nadu da bismo ovdje mogli ugledati i fluorescentnog pingvina, a kamoli plavog, kad se iz vala začuo nježni "Kvak!" i majušna teturava sjena odgegala se prema busenima trave. Tu stvarno žive ugroženi pingvini! Barem jedan!

Raznježeni doživljenim drugi smo se dan uputili u Oamaru gdje je moguće posjetiti najveću koloniju plavih pingvina. To su najmanji pingvini na svijetu visoki do 25 cm, a teški tek oko 1 kg. Svako jutro pojedinci iz kolonije odlučuju žele li taj dan riskirati i otići na posao. Oni koji se odluče ići u opasno more krenu prije zore, plivaju desetke kilometara daleko, love ribu i par dana, a kad zađe sunce nađu se sa svojim prijateljima negdje 750 m od obale i natrag plivaju zajedno. U potpunom mraku kvakave spodobice u grupicama izlaze iz mora i, ovaj put ih osvijetljene svjetlom koje ne vide promatramo dražesne poput plišanih igračaka. Zabranjeno ih je slikati jer im svjetlost izaziva stres, pa ih puštamo da oprezno siti odšetaju u svoju kućicu. Cijeli smještaj kolonije izgleda poput uskršnje čestitke: zelena kratka travica, uredni grmići, okolo skaču bezopasni zečići, a umjesto pilića - plavkasti minijaturni pingvini. Idila koja pomaže opstanku!

Južni otok Novog Zelanda prepun je zanimljivih životinja: albatrosi, pingvini, tuljani, morski lavovi, shagovi (koji nisu ševe, već kormorani :)). Tako smo na poluotoku Otago plažom bježali od nadiruće plime ne bismo li došli do promatračnice za morske lavove i tuljane. Prvo smo s plaže pokušali prepoznati opuštena krznata tjelesa jesu li tuljani ili mlađi morski lavovi. No kad smo se zapričani uputili kroz travu umalo smo se zaletili u jednu tuljanicu koja se ispružila duž staze. Ne trebamo dalje. Izbliza sasvim dobro vidimo kako je lijepa. Mir životinja važniji nam je od dobre fotografije.

Put nastavljamo do Kaikoure, bivšeg centra kitolovaca, a danas centra foto-lovaca. Tri dana su ogromni valovi i vjetar onemogućavali polazak ijednog brodića. Tužni što moramo propustiti još jednu priliku da ugledamo migracijske ulješure pošli smo po neviđenoj buretini šetati po obližnjem poluotoku Kaikoura, koji su starosjedioci Maori zaštitili kao nesebičan primjer očuvanja prirode. I dok smo izlazili iz auta, na kamenu obalu točno ispred nas ispuzao je tuljan baš kao da je znao da nas treba razveseliti. U mračno doba okrutnog kitolova oko Kaikoure kitovi su dolazili tik uz obalu. Promatrači bi s kopna ugledali kita i viknuli drugim lovcima u kojem smjeru da veslaju u svojim čamcima, te harpunima ubiju bespomoćnu veliku životinju. Kitovi uz obalu potpuno su izlovljeni, te se sada turističke promatračke ture vođene sonarom, a ponekad i avionom upute daleko u ocean ne bi li ugledali ta prekrasna bića. I osjetili otkucaj ljepote bar na čas.

Norveška i Japan još uvijek bezobzirno love mnoge kitove što pokazuje kako razvijenost nema granica sebičnosti. U zadnje vrijeme Novi Zeland pokušava ispraviti greške prošlosti i sačuvati vrijedne evolucijske kreacije za nasljeđe čovječanstva. Život treba svaki glas.

Monovolumen Toyota Lucida udobni nam je dom skoro sve ove dane. Prerađeni auto uvjerljivo glumi i spavaću sobu i kuhinju i blagovaonicu i skladište i kino i muzičku kutiju i svemirski brod... Ne baš sve istovremeno, pa ne možemo do čokolade kad legnemo, niti do čiste majice kad jedemo. Ali uvijek možemo do zvijezda.

Posvuda srećemo brojne bijele motorne kampere, šarene kombije, kamp-vile pa i nekad-sam-bio-šleper čuda. U njihovu društvu naš je Hubble pomalo smiješan. No brz je i okretan i prostran i narančast. I može zalutati i proći devet potoka preko šiljastog kamenja do kraja kozjeg puta i natrag. Voli se igrati u pijesku i izazivati valove. U gradu je skroz in i cool. Ne plaši krave ni pingvine. I nosi nas daleko.

Sviđa nam se pokretljivost i neovisnost. Noćimo gdje nam se svidi, krevet sklepan u tek dvije minute nevjerojatno je udoban, a kad nam je do posebnog komfora i tuširanja odemo u kampove kojih na Novom Zelandu ne manjka. Instant kipuća voda je spas za naše miso juhe, čajeve, kave, kus-kusove i riže. Humus, energetske pločice, jabuke i manuka med su srećom odlični i sirovi.

U Te Anau kiša je već padala danima i bilo je dosta hladno i sve akcije završavale su dosta razvodnjeno. Smjestili smo se u dnevnoj sobi kampa tik uz golemi kamin i dopustili toplini da nas potpuno omami. Tako toplo nije nam bilo još od Kuala Lumpura. Te Anau trebao nam je biti baza za istraživanje obližnjih fjordova, ledenjaka i zanimljivih planinarskih ruta, ali višednevna kiša iscrpila je posljednje i dane i sate koliko smo si mogli dozvoliti da tu ostanemo.

Vožnja južnim otokom osebujan je doživljaj. Premda se Novi Zeland zbog svoje zapadnjačke kulture može na prvi pogled učiniti već viđenim, stalno nas iznenađuje. Iz pogleda vozača, iznenadile su nas i ceste koje su prije nalik starim hrvatskim cestama. Čak i na dosta bitnim i prometnim relacijama začudilo nas je da je jedina veza mršava dvosmjerna vijugavica. To je valjda zato jer najbrojnije ovce nemaju ambicija za putovanje. A turisti nek se snađu u svojim prevelikim kućama na kotačima.

Pozitivno iznenađenje su nam redovita mjesta za odmor, smještena u lijepoj prirodi, bez ikakvog ugostiteljskog objekta, ali s brižno održavanim WC-om. Česte su informacije o području, biljnim i životnjskim vrstama te geološkoj povijesti, s uvijek prisutnim upozorenjima i savjetima, uz karte i sugestije za brojne označene puteve za šetnju od 5 min do par dana. Skroz odlično za protegnut noge nakon naših kulinarskih egzibicija poput kruha, salate i humusa.

Ipak, najveće su prometno otkriće Novog Zelanda mostovi sa samo jednom trakom. Iako izgledaju pomalo muzejski, zastupljenost im je usporediva s ovčjom - posvuda su. I tako se navirujemo ide li koji auto u suprotnom smjeru, pa se đentlmenski puštamo, a potpuni urnebes je nastao kad smo shvatili da su se na nekim od mostića preko iste trakice za oba smjera još ispružile i tračnice vlaka! Sve zajedno posve nevjerojatno za zemlju ovog standarda, a nama i u kontekstu nadrealnih mostina peljeških izgovora. Novozelanđani definitivno znaju omekšati posao i odgoditi ga za neku drugu godinu ili desetljeće.

Slaba naseljenost Južnog otoka pogoduje našoj potrebi za otvorenim prostorima, izoliranosti, miru, tišini... Vrijeme za razmišljanje. Svjesnost vremena.

Te Waikoropupu (Pupu) Springs - taonga (blago) i waahi tapu (svetište) za Maore, spiritualni i fizički izvor života. Izuzetno mjesto! Neobično prozirno jezerce koje je i izvor i rijeka istovremeno, početak i protok. Energija ljepote. 14000 litara vode nadire iz osam otvora u svakoj sekundi. Ograničen pristup pokušava sačuvati krhku ravnotežu koju je Dydimo alga u susjednim rijekama već uništila. Nježna i moćna, krhka i prevrijedna priroda.

Routeburn track - još jedan od novozelandskih Great Walks uživamo u dugom intenzivnom danu. Krajolik podsjeća na euroalpski, snježne strmine, zimzelena svježina, opasni odroni, gole doline, srebrna jezera, kameni trolovi, hipnotična voda... Hodati kroz dan, ispod sunca i oblaka, u harmoniji tijela voditi duh bliže sebi.

Westland NP, 1175 km2, od vrhunaca Južnih Alpi, preko ustreptalih jezera do divlje obale. Bezbroj prilika za kontemplaciju, pomak u prošlost, projekciju u budućnost. Učenje o Zemlji, njenim promjenama i preokretima, prilagodbama i reakcijama. Uranjanje u znanje o nevjerojatnosti trenutka u kojem stojimo sa prilikom kreiranja vlastitog jedinstvenog života.

Kišni pogledi na impresivnom Franz Josef glečeru, opasnost od nove kamene lavine na Fox glečeru...sve kraći i kraći kilometarski ledeni jezici ne ostavljaju puno nade da će nam globalno zatopljenje ostaviti još puno prilika za glas razuma. Čovjek jedini može spoznati što je bitno u kaosu nebitnog koji smo stvorili.

Sanjivi gradić Glenorchy na jezeru Wakatipu uklapa se u taj glatki ritam vremena. Koji će biti tu i bez nas. Bez obzira na naše slabosti, nezainteresiranosti, gluposti, sebičnosti... u trenucima kad smo mogli biti drukčiji... 

Osim ako niste migracijski kit nećete samo tako u prolazu pronaći Golden Bay. No kada svladate upornu vijugavu strmu cesticu dolazite do zlatne obale. Misli vam se otapaju u blještavim odsjajima, domaća čokolada u ustima, oblaci postaju strast, zvuk iščezava u smiraj, shvaćamo zašto je ovo raj za umjetnike.

Zlatna groznica više ne trese Novi Zeland. No ostaci mukotrpnog života iz 19. i 20. stoljeća skrivaju opsesiju brojnih tragača snova iz cijeloga svijeta. Koji su slično kao i neki ljudi danas bogatstvo sadašnjosti prečesto izgubili zbog prevrtljive gramzljive iluzijske budućnosti.

Jaka kiša pojačava huku valova skuda oko nas. Opet spavamo na rubu nestvarnog. Još jedna uzbudljiva noć između neba i mora.

Skroz druga slika jutra. Idilična uvala koju puni šestmetarska plima. Šetnja do obližnje neosigurane litice. Duboko dolje zapjenjeni plamenovi. Virtuozni vidljivi svijet. Nevidljiva osjetilna gozba. Iz dana u dan...

Valovi zapadne obale Južnog otoka zavodljivo hipnotički oblikuju zadovoljstvo jednostavnog. Stijene kitovi. Linijom obale plešemo milijunski ples prirode. Snaga vode u pokretu sažima moć kreacije. Priroda je naša inicijacija. No tek sjena potencijala svakog čovjeka.

Potpuna mobilnost. Uronjenost u slobodu izbora. Put kao iznenađenje i radost... 

Ovce, krave, srne posvuda 'slobodno' pasu. Slika izgleda drukčije od stisnutih farmi za uzgoj životinja. Da li je ovdje postignuta održiva biološka ravnoteža? Da li je to organsko stočarstvo? No trava izgleda prejednolično, čudno je da nema 'korova'. Herbicidi vladaju. Paraziti na životinjama se liječe antibioticima. Organski uzgoj zanemarivo je mali. Ravnoteža i održivost ni ovdje nažalost ne postoje.

A 34 milijuna ovaca i 10 milijuna stoke definitivno djeluju na okoliš. I sudjeluju u statistici UN-a iz 2006. Masovni uzgoj stoke jedan je od najvećih uzroka zagađenja zraka i vode, propadanja tla, klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou. Također je stočarstvo najveći izvor stakleničkih plinova i odgovorno je za 18% CO2. Za usporedbu, sav svjetski promet (auti, kamioni, autobusi, vlakovi, brodovi, avioni...) ispušta 13,5% CO2.

U Novom Zelandu prirodni kapital (rijeke, jezera, tlo, bioraznolikost, zrak) pod velikim je pritiskom. Većina šuma je posječena i biološka raznolikost uništena. Budućnost ovdje nije nimalo ružičasta.

Potrebno je odmah reagirati i smanjiti zagađenja od farmi, upravljati korištenjem umjetnih gnojivima i suočiti se s kontaminacijom voda. Usvojiti organski ekološki uzgoj kao jedini moguć.

Održivi razvoj je nužan i Novi Zeland tek hvata korak s njim. Tek par postotaka zemlje za organsku poljoprivredu i stočarstvo pokazuju da su tek na početku puta nužnih promjena. Zaista poražavajuće za ovu naizgled razvijenu zemlju!

Samo otprilike 40 od 200 zemalja svijeta ima mogućnosti da učinkovito odgovori na krize zdravlja prouzrokovane životinjskim bolestima (kao svinjska gripa, ptičja gripa, west nile virus, slinavka) koje se sve lakše prenose na ljude. H1N1 postao je pandemijska prijetnja čovječanstvu.

70% antibiotika u SAD se koristi u masovnom uzgoju životinja i to prije bolesti. Time se stvaraju rezistentni sojevi bakterija potencijalno opasni i za ljude. No još veći problem je što se sve toksične tvari u mesu nakupljaju višestruko više nego u biljnoj hrani. Što smo dalje u lancu prehrane to je opasnost veća.

To je stvarnost. Ono smo što jedemo.

Širenje vegetarijanstva zasigurno bi riješilo ili umanjilo mnoge svjetske probleme. Puno je prednosti i razloga za takvu individualnu odluku: materijalnih, ekoloških, duhovnih, moralnih, nutricionističkih, zdravstvenih...
Meso za prehranu skupo je za proizvodnju i obradu, troši puno više prirodnih resursa od biljne hrane. Uzrokuje nestajenje kišnih šuma, zagađenje voda i tla, globalno zagrijavanje.... Medicinski troškovi uzrokovani konzumacijom mesa samo su u SAD u milijardama dolara.

Prema hinduizmu vegetarijanizam je ključ za dobro zdravlje i sreću, višedimenzionalni pogled uključuje ekološki, medicinski i spiritualni aspekt.

“I do feel that spiritual progress does demand at some stage that we should cease to kill our fellow creatures for the satisfaction of our bodily wants.”
Mahatma Gandhi

Budizam govori da na putu do prosvjetljenja treba izbjegavati jesti meso (a pogotovo ubijati) da bi se razvilo suosjećanje i razumijevanje svih živih bića.

“I do not see any reason why animals should be slaughtered to serve as human diet when there are so many substitutes. After all, man can live without meat...”
The Dalai Lama

Možete li sami ubiti životinje koje jedete? Tisuće životinja se nepotrebno okrutno ubijaju svaki dan. Način uzgajanja, držanja i postupanja s njima je također stravičan i ima samo jedan cilj - više mesa za tržište. Bez obzira na dugoročne loše posljedice za ljude i okoliš.

Zemlja i žitarice na njima se izrazito neekonomično koriste. Potrebno je 10 puta više usjeva za prehraniti životinje koje služe za proizvodnju mesa nego što bi trebalo za isti broj ljudi - vegetarijanaca. Kada bi se zemlja i žitarice na njoj koristile direktno za prehranu ljudi, mogli bi se spasiti milijuni ljudi koji umiru od gladi i srodnih bolesti svake godine.

Vegetarijanstvo bi također spriječilo uništavanje tisuća kvadratnih kilometara amazonskih kišnih šuma. Stočarstvo je daleko najneisplativiji razlog za uništavanje šuma koje bi se puno bolje mogle iskoristiti za medicinske biljke, voće, orašide, kaučuk, kakaovac i ostale obnovljive i održive resurse koji su njihovo pravo bogatstvo. One su i 'pluća planeta'. Više od 20% kisika daje amazonska kišna šuma.

20% kišnih šuma već je nestalo s predviđanjem za najmanje još 20% do 2030. Potencijal za mnoge nove lijekove nestati će zajedno s njima. Čak 25% današnjih lijekova u zapadnoj medicini potiče od tvari izoliranih iz organizama kišnih šuma.

Ako ovo sve nije dovoljno nutricionistička i zdravstvena prednost od vegetarijanizma bi trebala biti na vrhu svačije liste prioriteta.

Vegetarijanska uravnotežena prehrana osigurava sve potrebne nutritivne elemente za kvalitetno funkcioniranje tijela. Meso nam definitivno nije potrebno. Lužnato baziran probavni sustav sa dugim zavinutim crijevima je bolje prilagođen za biljnu prehranu. Rak crijeva uglavnom uzrokuje predugo zadržavanje mesa u njima.

U slasnom obroku mesa na tanjuru ne vidimo: koncentrirane herbicide, pesticide, peniciline, tetracikline, radioaktivne susptance, hormone rasta i ostale kemikalije i antibiotike, koji dalje izazivaju neželjene reakcije u našem tijelu.

Visoki nivoi kolesterola i zasićenih masti iz mesa su glavni uzroci mnogih zdravstvenih problema modernog društva. Starenje stanica je ubrzano kada one dugotrajno prerađuju suvišne i štetne tvari iz mesa.  Debljina velikog dijela čovječanstva značajno bi se smanjila uravnoteženom vegetarijanskom prehranom. Također bi se smanjio rizik bolesti srca (kao broja 1 smrtnosti).

Pain (any pain--emotional, physical, mental) has a message. The information it has about our life can be remarkably specific, but it usually falls into one of two categories: "We would be more alive if we did more of this," and, "Life would be more lovely if we did less of that." Once we get the pain's message, and follow its advice, the pain goes away.
Peter McWilliams

Nadasve tu su i pozitivni efekti duha koji se hrani mirnoćom, suosjećanjem, ravnotežom, razumijevanjem i svjesnošću da je njegov individualan izbor dobar i i stvara novi bolji svijet.

"I point out that a live cow makes a lion salivate, whereas a human just wants to say 'moo' and see if the cow responds."
Adams Scott

Na ovakvom nepredvidljivom, fleksibilnom i izazovnom putovanju teško je očekivati izbalansiranu i potpuno zdravu prehranu, kojom inače težimo. Užasno je zanimljivo pametno birati između ponuđenog, a istovremeno eksperimentirati s egzotičnim okusima i nevidljivim opasnostima. Morate biti zaista prilagodljivi, znatiželjni, otporni i odvažni. Unatoč svim cijepljenjima i pripremama, nije moguće izbjeći rizik bolesti. Uz samo par blažih kratkih slučajeva trovanja, temperature i pada imuniteteta, jako dobro prolazi svo to kockanje s nepoznatim i tajanstvenim.

No srećom s vremenom i tijelo postaje otpornije na drugačije mikroorganizme, nečistoću i sumnjive kulinarske vještine pa je i avantura opuštenija i bogatija.

U Iranu i Kirgistanu je bilo teško pronaći puni vegetarijski obrok, u Kini se jede baš sve, a upotreba štetnih dodataka je normalna stvar, u Nepalu i Indiji je raj za vegetarijance, u Tajlandu i Kambodži vladaju morski plodovi, pauci i kukci, a Malezija je hedonistički panazijski miks.

Od Novog Zelanda, kao najrazvijenije zemlje na putu, očekivali smo evoluciju u smislu svjesnosti i znanja o važnosti kvalitetne prehrane za cjelokupno zdravlje. Iako nema uličnih štandova (koji daju najveći draž azijskoj kuhinji) postoji veliki izbor restorana različitih cjenovnih klasa. Korejskih, japanskih, talijanskih, kineskih, fish&chips, vijetnamskih, turskih... Može se lako zadovoljiti svačiji ukus. No uglavnom se sve svodi na lijepi izgled i fini okus hrane uz visoke cijene. No jako se rijetko može pronaći mjesto sa zdravom organskom hranom. Integralnih, punovrijednih, ekološki uzgojenih sastojaka, bez zasićenih masti, štetnih dodataka, genetskih modifikacija, skrivenih kemijskih i bioloških otrova.

No i kada smo željeli sami krojiti svoju sudbinu, nije bilo jednostavno. New World (indikativno zastrašujućeg imena) ima zanemarivo malu ponudu organskih proizvoda. Kao i svi ostali lanci supermarketa. Preostaju nam rijetki dućani zdrave hrane (s bogatom i lokalnom ponudom) u većim mjestima. To je ipak napredak u odnosu na Hrvatsku. No od razvijenog Novog Zelanda smo očekivali puno više. Toliko slobodne zemlje, a samo 1 do 2 % organske ili ekološke! Nažalost je i tu sve vođeno zaradom, no i slabom potražnjom i nedovoljnom svjesnošću zdravijeg izbora. Stabilno mirno perspektivno društvo, no zbog izoliranosti i neznanja ipak nedovoljno napredno.

Tužno je kako se razvoj čovječanstva ciklički mijenja. Rastemo pa padamo, stvaramo pa uništavamo. Ponovno žudimo za hranom prirodnog okusa i sastava. Kakva je nekad rasla u čistom plodnom tlu u skladu s prirodnim ciklusima, bez pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva. Bez sintetičkih dodataka i konzervansa koji produljuju trajnost, pojačavaju okus hrane, mijenjaju njenu boju i veličinu. Istraživači su pokazali da je masovna hrana iz supermarketa višestruko inferiornija takvoj organskoj hrani. Ne iznenađuje da npr. špinat ima samo 3% željeza, rajčica samo 0,05% od količine prisutne u zdravoj hrani. Većina esencijalnih elemenata je potpuno nestala u masovnoj naizgled jeftinoj hrani. Ne jedemo zdrave kalorije i životnu energiju nego brand i reklamu. Koliko premalo razmišljamo o tome...

Bogatstvo prirode olako mijenjamo za 'napredak'. Odlični smo u uništavanju. Da je planet Zemlja kompanija odavno bi bankrotirala uslijed nezdravog poslovanja, prekomjernog trošenja prirodnih resursa i nebrige za održivost vrsta i ravnotežu. Vidimo kako se rijeke ipak mogu zagaditi, kako otpad ne nestaje, kako na kraju sve završava u našim tijelima, kako posljedice bole... Film 'Inconvenient truth' je pokazao alarmantnu situaciju oko globalnog zagrijavanja no malo se toga zapravo mijenja. Možda će ova svjetska finanacijska kriza okrenuti ljude boljim vrijednostima i brizi za budućnost.

Jedan od odgovora je organska biodinamička poljoprivreda bazirana na poštovanju eko-sustava i ciklusa, čineći zemlju produktivnom na održivi i nezagađivački način bez korištenja genetskih manipulacija. Još imamo izbor...

Only love, only love can leave such a mark
But only love, only love can heal such a scar
Justified till we die, you and I will magnify
The Magnificent

U2 - Magnificent



Hit me like a ray of sun
Burning through my darkest night
You're the only one that I want
Think I'm addicted to your light

Beyonce - Halo







What a life
A trick of light
Then everything returns to the sea
You can have whatever you want
But are you disciplined enough to be free

James - I Know What I'm Here For



Floating here like this with you
Underneath the stars aligned
For 13 billion years the view it's beautiful
And ours alone tonight underneath the stars

The Cure - Underneath The Stars

Razumijevanje neograničenog bezgranično hrani otkriće. Sjajni ekspresivni trenuci. Unikatna ljepota se širi u osmijeh.

Ispunjavati kuglu života i rolati ju do ruba naših ograničenja, odbijati se ili rasprskavati u let. Cijeniti posebnost stvorene energije na slijedećoj razini promjene.
 
Dešifrirati svoju radost, izazivati svoje strahove, biti lakši i svjesniji, biti čista rezonancija izvanjskog i unutrašnjeg, biti skok nebo zemlja i pokret.

Prihvatiti hladnoću, sporost, gubitak, izgubljenost, smrt - kao život. Kao i novi rast, nepoznati miris, ljubavni jezik, slobodu kretanja, eksploziju boja, povezanost svjetova, neznanje - kao život.

Naš oblik je nečiji prostor. Oblici drugih su naš prostor. Svjetlost reflektira. Mrak negira. Ne možemo se maknuti dalje od naših granica. No možemo transformirati granice.

Svemir se širi kreacijom svjetova otvorenih srca, dijeljenjem nevjerojatnih misli. Svemir sjaji jače kroz naša iznenađenja, predanosti, čuđenja, suosjećanja i ljubav. Svemir u nama...

Uživati u svakoj sekundi života biti jedan stvor. Uživati u svakoj sekundi života biti jedan stvaratelj. Uživati svaku sekundu života samo biti.

This must be it
Long for bliss
First it was so quiet
Now I know I’m not alone in here

Two omens collide in my open hand
Making me a viewer
I am what I have seen

And they talk
And they dance

Royksopp - This Must Be It

Kekeno ili novozelanski krznati tuljan može plivati brzinom 30 km/h i doseći kolonije na obalama Australije udaljene 1800 kilometara.

Mužjaci dosegnu i 2 i pol metra i 200 kilograma, dok su ženke nježnije i manje: do 1 i pol metar i samo 90 kilograma :-)

Dečki imaju više slobodnih godina prije seksualne zrelosti: 8-9 godina nasuprot 4-5 godina za cure. Doba razmnožavanja je između studenog i siječnja kada su česti sukobi dominantnih mužjaka i mladih izazivača.

Tuljanice štite mladunce prvih 10 dana od neopreznih golijata no nakon toga moraju u lov. Mladunci prvo plivaju u prirodnim bazenima na stijenama, a nakon osam tjedana kreću na prve valove. 'Prati vođu', 'kralj stijene' i 'potjera' su igre djetinjstva. Prvih šest mjeseci ovisni su o mlijeku, no tada uče loviti jer prije prvog rođendana kreću u samostalnu životnu avanturu.

Ljudi i psi lutalice su neprijatelji na kopnu, a na moru su to morski psi i orke. No problem su i plastični najloni, otpad i odbačene mreže koji lako zarobe mlade tuljane. Također oni znaju i progutati vrećice umjesto meduze. Oboje im donosi sporu smrt.

Osim što se odmara nakon višednevnog ronjenja za hranom (omiljenim lignjama i hobotnicama), Kekeno može spavati i pod vodom, izlazeći svakih 30 minuta po zrak bez da se pritom probudi.

Pakake ili novozelandski morski lav je najrijeđi morski lav na svijetu. Nekad je bio posvuda uokolo Novog Zelanda no prije 200 godina je skoro istrijebljen. Mala i opadajuća populacija se sklonila u teške uvjete subantarktičkih otoka. Obale novozelandskog Južnog otoka pomalo ponovno postaju njihovo mjesto za razmnožavanje.

Nakon dubinskog ronjenja za hranom Pakake spava na obali i obnavlja količine kisika u mišićima i masti za toplinsku izolaciju. Morski lav je opasniji od tuljana no preporučani razmak od dvadeset metara je više za njihovu zaštitu od ljudi nego ljudi od njih.

Divan je osjećaj gledati Kekene i Pakake u njihovom prirodnom okolišu, igri, plivanju, izležavanju. Kroz njihove dobroćudne oči se povezati s milijunima godina evolucije koja ih je stvorila. Čuvajmo i cijenimo ljepotu života u bilo kojem obliku, jer on nestaje pred našim očima. A kad jednom nestane više se ne vraća.

80 milijuna godina otkad se Novi Zeland odvojio od ostatka kopna, flora i fauna razvijala se u oblike neuobičajene u ostatku svijeta. Kopnenih sisavaca (osim šišmiša) uopće nije bilo, a nemajući predatora ptice su se razvile u brojne neleteće vrste ponekad i gigantskih mjera. Dolaskom ljudi pred 1000 godina vaga prirodne ravnoteže zanjihala se nevjerojatnom brzinom i kao da se više nikad ne kani primiriti.

Maori su donijeli pse i štakore, a europski doseljenici u 19. stoljeću gotovo svaku vrstu koja im je bila potrebna da se osjećaju kao kod kuće. Ubrzo su se Novim Zelandom razmilili jeleni, zečići, svinje, oposumi, miševi, mačke... I dok su se neke vrste prilično neprimjetno i bez bitne štete uklopile u novi okoliš, mnoge su za njega postale prava pošast. Najekstremniji primjer su oposumi, najomraženija vrsta u Novom Zelandu. Premda uvezeni zbog industrije krzna, oposumima se Novi Zeland pokazao zemljom snova. Hraneći se jajima i ptićima lako dostupnim na tlu i mladicama prirodne novozelandske šume, oposumi su se nevjerojatno brzo razmnožili dok njihov jedini predator nije stigao reći 'krzno'. To im je osiguralo titulu neprijatelja br. 1 sve do danas, kad Novozelanđani s ponosom gaze oposume na cesti, a novozelandska vlada svake godine utroši oko 50 milijuna USD na kontrolu njihovog broja, pa čak i trujući ih (naravno i pripadnike drugih vrsta) iz zraka kontroverznim otrovom 1080 zabranjenim u gotovo svim drugim zemljama. Zagovaratelji prava životinja u Novom Zelandu ulaze u posve novu dimenziju moralnih dilema.

Probleme stvorene unošenjem jedne vrste, ljudi su često bezuspješno pokušavali riješiti uvođenjem neke druge vrste. Tako su zbog povećanog broja zečeva uvezene i lasice i tvorovi, ali ni jedni ni drugi više nisu imali ambicija trčati za zečevima pored toliko finih i dohvatljivih neletećih ptica. U gozbi im se pridružuju i mačke i psi, od kojih su samo psi krivi za smrt tri četvrtine odraslih ptica kivija, nacionalnog simbola Novog Zelanda.

Nakon bezuspješnih pokušaja instant rješenja Novozelanđanima je postalo jasno da je jedini način očuvanja ekstremno krhkog okoliša nastalog u takvoj izolaciji, ekstremna zaštita. Ekstremna kontrola počinje već na granici kad vam uz kontrolu unosa bilo kakve hrane ili suvenira iz drugih zemalja, dezinficiraju opremu koju ste koristili u tuđim džunglama (mada nam je bilo drago da su nam očistili gojzerice :)). I oprema za vodu također se čisti. Opasnost koja iz nje vreba su agresivne vrste algi. Alga Dydimo proširila se brojnim novozelandskim rijekama istiskujući sve prirodne vrste i oblačeći dno rijeka u žutu kašastu prevlaku.

Opremu dezinficiramo (od ostatka svijeta!) pri ulasku u neke nacionalne parkove, također je zabranjeno bacati bilo kakve sjemenke, a bezbroj zamki hladnokrvno čeka zalutale oposume. Uz takvu predostrožnost osjećamo kako hodamo u prirodi budućnosti, kada se sva vrijedna i lijepa divljina bude čuvala u strogo ograničenim zatvorenim gotovo sterilnim područjima. Ili još gore - na slikama ili snimkama. Koliko zaista razmišljamo o budućnosti opstanka Zemlje i kako doprinosimo razvoju spoznaje o neponovljivom?

Osim šteta uzrokovanih uvođenjem novih vrsta dolazak Europljana uz širenje uzgoja krava i ovaca, uzrokovao je nestanak većine novozelandskih šuma koje se sad pošumljavanjem nastoje barem malo vratiti. Iako se sječa stoljetnih rimua bezobzirno nastavlja. Pod izgovorom isključivo ekonomske održivosti umjesto održivosti kompletnog biosustava sa svim svojim integriranim vrstama. Europljani su također izlovili nekad brojne kitove uz novozelandske obale. Najveći broj automobila po stanovniku i to još neekoloških, ne pokazuje očekivanu svjesnost zaštite. Začuđuju ovakvi podaci kad gledamo u naoko idilični okoliš ove izolirane zemlje.

Zaštita prirode na Novom Zelandu stalna je borba, a uobičajena joj meta tehnologija, ovdje je često zamijenjena samom prirodom. Borba protiv prirode za prirodu. Protiv 'uvezenih' za 'domaće'. Protiv onih poslije ljudi, za one prije ljudi. Ali zanimljivo, uvijek s ljudima. I s njihovim sebičnim 'potrebama' na prvom mjestu.

In the end, we will conserve only what we love,
we will love only what we understand,
we will understand only what we are taught.

Baba Dioum, senegalski ekolog

Iako najmanji novozelandski nacionalni park, Abel Tasman definitivno je najpopularniji. Naročito ljeti kad nanizani kilometri njegovih pješčanih plaža vrve hodačima, kajakašima, plivačima i ostalim znatiželjnim posjetiteljima. Kako nismo ljubitelji najgušće posjećenih mjesta u njihovoj top sezoni, još jednom smo si čestitali na slučajnosti da se upravo ovdje nalazimo daleko van sezone, u jesen.

Ipak, nesklonima planiranju nije nam leglo kad su nam rekli da unaprijed moramo rezervirati i platiti sva noćenja u svim skloništima gdje kanimo narednih noći spavati, kao i vodeni taksi za povratak. Osim uobičajenih sati hoda između skloništa, u račun je ovaj puta trebalo uzeti i vremena plima i oseka za naredne dane jer se tri rijeke mogu prijeći samo u periodu sat-dva prije do sat –dva poslije oseke. Nakon bezbroj kombiniranja i vaganja da li je bolje juriti prvi ili zadnji dan, ujutro ili popodne, došli smo do, za nas, jedine moguće varijante: da prvi dan potegnemo od Marahau malo dalje, do Bark Baya. Za što nam je zagarantirano 8h brzog novozelandskog trampinga (hoda) jer ćemo ušće rijeke Torrent morati zaobilaziti u vrijeme plime. Drugi dan bismo u vrijeme oseke trebali stići proći i Bark Bay i nešto dalji Onetahuti, te nakon toga bez pritiska šetati do skloništa Awaroa. A treći dan bismo pričekali samu sredinu oseke da prođemo široku rijeku Awaroa i dosegnemo do plaže Totaranui na vrijeme da nas brzi gliser vrati u Marahau. Ovako detaljno tajmiran itinerer nismo već dugo vidjeli.

Nastojeći ne misliti previše na prolazno vrijeme niti na nadiruće plimne valove prepustili smo se uživanju u hodu i prirodi. Put vodi kroz gustu prirodnu šumu redovito izlazeći na puste svjetložute plaže. Prelijepo je, ali istovremeno i vrlo čudno. Kao da smo to već negdje vidjeli, ali ipak sve je drugačije: paprati glume palme, buseni neobičnog drveća glume džunglu. Džungla bez tigra, rijeka bez pitona, obale rijeke bez krokodila... mada bi svi sasvim lijepo tamo pristajali. Kao postavljena scena (izrađena od priručnog materijala) koja samo čeka da je ispune glumci.

Prelasci rijeka bolno su iskustvo. Voda je ledeno hladna, oseka razočaravajuće slaba, muljevito dno gusto je prekrito oštrim školjkicama, a najkraći i najplići smjer često vrlo dobro skriven oku. Naprijed nas vuče pogled na predivne idilične pješčane plaže koje se u ovo doba i konzumiraju samo pogledom. Ali ne i ljeti, saznali smo od domorodaca kad se povela priča u jednom od skloništa. Uvjeravaju nas da ljeti voda bude 'very nice and warm'. Na pitanje da malo pobliže definiraju lijepo i toplo, kažu da u estuariju (što je definitivno najplići i najtopliji dio) bude i do 19-20°C. Uz rojeve napasnih sandflies posvuda uokolo. U sebi si još jednom čestitamo na slučajnosti što nismo stigli u takvo ljeto.

Sunce je mililo sjevernom stranom, estuariji su se redovito praznili i punili vodom, a mi smo se, kao dvije kazaljke malo kasnećeg sata, stalno gibali i svugdje stizali ...ma, skoro na vrijeme.

Ka mate ka mate
Ka ora ka ora
Ka mate ka mate
Ka ora ka ora
Tenei te tangata puhuruhuru
Nana I tiki mai whakawhiti te ra
O hupane o haupane
Hupane kaupane
Whiti te ra
Hi!

'Kamate, kamate' ili 'to je smrt, to je smrt' počinje legendarni maorski borbeni ples haka. Asocijacije na hrvatskom jeziku su neizbježne, te smo na trenutak pomislili kako je maorski jezik vrlo slikovit i blizak našemu. Haka je zastrašujući ples, demonstracija muške snage s mnogo maštovitih grimasa, izbuljenih očiju i isplaženih jezika. I dok se nekad plašilo suparnike u ratovima, danas ragbijaši novozelandske momčadi 'All Blacks' hakom tjeraju strah u kosti suparničkom timu neposredno pred utakmicu. Nije čudo da su najbolja momčad...

Od ženskih plesova najpoznatiji je poi u kojem žene žongliraju s kuglama obješenim na nitima i tek što se publika opusti u blagostima kretnji, plesačice ih počaste ponekim izbuljenim pogledom. Dražesno, nema šta...

15% Novozelanđana deklariraju se kao pripadnici Maora. Maori su na Novi Zeland stigli s nekog od polinezijskih otoka (najvjerojatnije Cookovog otočja, Tahitija ili Marquesasa) pred nekih 800-1000 godina. Maorsko ime za Novi Zeland je Aotearoa ili 'dugi bijeli oblak' što je navodno uskliknula supruga vođe puta kad su sa svoje wake (golemog drvenog kanua) prvi put ugledali Novi Zeland. I to nam je odmah postalo samo po sebi razumljivo jer s obzirom na naša dosadašnja iskustva s novozelandskim vremenskim prilikama pravo bi čudo bilo da baš tog dana, kad su prvi Maori stigli, nad Novim Zelandom nije bilo oblaka.

Barem 400 narednih godina Maori su po novom zavičaju lovili najveće ptice na svijetu - moe (kada su ih i istrijebili), tuljane i morske lavove, iskapali zeleni žad pounamu, rezbarili kauri drva, tetovirali lica i živjeli život ni ne znajući da su Maori, jer su se Maorima ili 'normalnima' prozvali tek kad su došli neki drugačiji ljudi, pakeha tj. 'stranci' od kojih ih je prvi ugledao nizozemac Abel Tasman 1642. a na tlo im prvi kročio britanac James Cook 1769.

Maorska kultura u Novom Zelandu vrlo je živa. Brojna maorska sela organiziraju autentične programe za posjete turista s koncertom i večerom hangi pripremljenom u podzemnoj peći. Svakodnevno je moguće prisustvovati maorskim koncertima s plesom. Prodavaonice suvenira koje su vrlo lako mogle postati preplavljene kopijama masovne izrade u nekoj dalekoj i daleko jeftinijoj zemlji, prodaju stvari koje, bilo ručno ili automatizirano, izrađuju Maori. Upotreba maorskih ukrasa i motiva odobrena je od strane Maora. Također postoji maorska televizija, radio, škole...

Posjet maorskom selu slijedi određeni protokol u kojem prvo valja procijeniti goste na temelju njihovog izaslanika. Malo ga se plaši, prijeti mu se, recitira whakapapa tj. kompletni niz predaka sve do onih koji su iz prvih kanua zakoraknuli na Novi Zeland, a kad se ustanovi da su gosti ok (te da se sjećaju daleko manje vlastitih predaka), slijedi pjesma dobrodošlice powhiri, hongi pozdrav dodirom dva nosa, te hangi večera da ublaže prve dojmove o negostoljubivim domaćinima.

Iznimno dobar uvid u maorski svijet ali i svijet Novozelanđana općenito dobili smo u iscrpnom interaktivnom i vrlo kreativnom muzeju Te Papa u Wellingtonu. Zbog nekoliko kišnih dana zaredom u besplatni (!) muzej navraćali smo svakodnevno, gledali novozelandsku umjetnost, hologramske priče o dolasku Maora, igrali interaktivne igrice o maorskoj navigaciji, zabavljali se učeći maorski jezik, pjevajući maorske karaoke, učili o vulkanima, ekosustavima, novozelandskim biljkama i životinjama, o ljudima nekad i sad...

Iako su Maori, nakon dolaska Britanaca, u svojoj zemlji ubrzo postali manjina, zapravo njihova kultura predstavlja novozelandsku egzotičnost i autentičnost tako živom.

Niz naoko vulkanskih i prirodnih pojava Sjevernog otoka kulminira u Nacionalnom parku Tongariro.

Sad već znamo da novozelandske prognoze često sadrže sve moguće vremenske uvjete, a i upozorenja o 'ekstremnom vremenu'. Zapravo su one više kao vježba matematičke vjerojatnosti - gdje ukupni zbroj treba uvijek biti 100%. Govore puno, a znače malo. Stoga nas veseli da bar za prvi dan trodnevnog trekinga prognoza glasi jednostavno: blue.

Iako je 'Tongariro Northern Circuit' jedan od sedam novozelandskih 'Great Walks' nije to glavni razlog što smo tu. Na 'liniji vatre' prostire se legendarni Tolkienov Mordor.

Prvi dan prolazimo 'Alpine crossing' (jedan od najljepših svjetskih jednodnevnih trekova). U priličnoj smo gužvi svakojakih znatiželjnih hodača koji žure na bus u 3 popodne uživajući tek u fast food ljepoti. Konzumerističke navike iz gradova je teško zaboraviti. Život kao trka.

Nama ostaje dovoljno vremena da budemo zaista 'Gospodari prstenova'. Jedni od novih hodočasnika koji penju drugačiji križni put prisjećajući se Frodove plemenite misije.

Crni Mt. Doom (Mt. Ngauruhoe, 2287m), neobičan za vidjet usred blještavog sunčanog dana, prepoznatljivog oblika, no nejasnog izazova, silovit i dominantan, prostire se ispred naših slabosti.

S pogledom na zlokobno 'Oko' i krikovima Nazgula na gustom nebu put na vrh vodi kroz sipar od kamenja, pijeska i vulkanskog praha (ili od zavaravanja, neodlučnosti i letargije). Za svaka tri koraka naprijed barem jedan nazad. Uz odrone većeg kamenja (ili otežavajućih sumnji) koje nespretniji hobiti svako tolko pošalju u dolinu.

Težina prstena nasuprot lakoći duha. Nemoguća misija ili odvažna mogućnost. Kao u 'pravom' životu. Kada se obrisi zadovoljstva razvuku daleko preko vidljivih granica iluzije. Mašta sagrađena od stvarnosti. Grotlo guta naše strahove. Sauron više ne upravlja našom voljom. Ostaje samo let. Bacite svoje prstene koji vas vuku dolje.

S vrha pogled na okolne vulkane i oblačiće koji se, usprkos plavoj prognozi, vješto nabiru u podnožju planine. Misaoni trenutak pri pogledu na preplitki krater: zar je to ono grotlo?!

Nakon Mt. Ngauruhoe, lagana radost nas nosi dalje Mordorom, ogromnim zaravnatim Južnim i Centralnim kraterom, dramatičnim Crvenim kraterom, Smaragdnim jezerima do Plavog jezera. Nigdje nema pravih imena smjerova: Sauron's fire, Barad-dur, Black Gate of Mordor, Minas Ithil, Lithlad, Saruman's way...

Noćimo u skloništu Ketetehi. Taman smo stigli u sumrak i propustili grupno čitanje kućnih pravila. Pa su nam ih prepričali naknadno. Nije to to, mislili smo si poslije, tko zna jel se drži zastavu u ruci, da li ih se čita ili glasno izvikuje... Nakon jutra kuća se potpuno onesposobi, čisti se pod, stolci okreću na stolove, dižu madraci s ležaja i pospremaju uz zid, kao da zatvaramo kuću za ovu sezonu, a već popodne stižu novi planinari.

Sanjamo bez pravila i poretka, hobite ovce, oblake vilenjake, čudovišta cvijetove, magiju svemogućnosti...

Naredna dva dana put su kroz prostranstva Međuzemlja. Orke, pretvorene u nepregledne formacije stare lave oživljavaju meki buseni vegetacije. Život se vraća. Vrijeme ljudi dolazi. Odgovornost, izazov i strast.

Čudesni oblici popraćeni su i čudesno nezapamtljivim maorskim imenima. Nakon tri dana i 50 km hodanja, i napornog ponavljenja iz kojeg smjera smo stigli i kamo idemo, finalna verzija koraka s točnim ponovljenim slogovima glasi: WhakaPAPA - MangatePOPO - KeTETEhi - OtuRERE - WaiHOHOnu. Savršeno za dovest mnemo-tehniku do ruba živaca. Ipak, kad nas netko prepadne s pitanjem odakle smo stigli ispadaju nam kojekakvi Whakatepapa, Otuhohonu...ma ko da je to važno...kad si u Mordoru.

Život nije samo ono najbolje. I teško i strano i zapetljano pomažu u spoznaji vrijednosti jedinstvenog puta.

Direktno iskustvo je najjače sjećanje. Probuđena želja postavlja bitna pitanja. I vodi tamo gdje nismo sanjali da možemo biti.
 
Bit je pitati se, tražiti, pokušati, prepoznati, osjetiti se najbliže sebi.

Nije bit tražiti idilična mjesta na Zemlji. Umjetnost je učiniti svako mjesto čudesnim.

Nije bit uživati samo u idealnim trenucima. Vještina je razumjeti nesavršene i čudne trenutke. Voljeti.

Nije bit doći dalje nego biti bliže. Voljeti se. I tako u spirali rasta stvarati život vrijedan Života.

Iznad kretanja i doživljaja putovanje je nadasve unutrašnje iskustvo promjene. Tako ili drukčije. Pružiti Životu najbolje iz nas.

Vrlina stoji na ramenima svjesnosti. Otkriće stoji na glavi znatiželje. Civilizacija nije još tamo gdje pojedinac može biti.

Sve je ljubav, ako to znamo osjetiti. Izdahnuti dobrotu. Udahnuti smijeh.

Promjena svakog u smislu potrage za svojim srcem je ono što svijet može učiniti ljepšim i smislenijim mjestom u svemiru.

Puno smo više nego što mislimo. Više od sna. U slobodnom plesu kreacije. Početak smo..

I believe that we can achieve
The love that we need
I believe, call me naive
Love is for free

Pet Shop Boys - Love Etc.

Novi Zeland se uzdigao iz mora milijunima godina prije, kao dio Gondwane, južne kopnene mase. Današnji Sjeverni i Južni otok se nalaze na sjecištu Indijsko-Australske i Pacifičke tektonske ploče te su uslijed oslobađanja goleme količine energije oblikovani brojnim potresima i vulkanima u područje neobične ljepote. Niz planinskih lanaca, vulkanskih jezera i dramatičnih kratera govore o nepredvidljivosti snage prirode, a plodni zeleni brežuljci znače nagradu nakon opasnog razaranja u periodima prije.

Taupo vulkanska zona je jedna od najaktivnijih na svijetu i prostire se na 250x80 kilometara. Područje Wai -O-Tapu je na rubu jedne od četiri vulkanske kaldere unutar zone.

Lady Knox gejzir prva je atrakcija koja privlači pažnju svojim dramatičnom režiranom erupcijom. Iako bi sam od sebe nepredvidljivo eruptirao otprilike svaki dan, to nije bila dovoljno pouzdana atrakcija za posjetitelje željne Zemljinih akrobacija. Stoga su se vješti poduzetnici dosjetili da dodatkom malo sapuna u grlo gejzira mogu izazvati erupciju pred unaprijed okupljenom gomilicom ljudi. Predstava je na repertoaru svaki dan u 10.15 i traje koliko je gejzir toga dana raspoložen: kakvih pola sata-sat.

Obilazak se nastavlja nizom kružnih staza za koje je prema procjeni trebalo jedva 2h, koje smo vrlo brzo ustanovili da ne želimo hvatati jer kako proći pored ovih čuda tako brzo. Valjda samo stanovnici Rotorue s privatnim gejzirom u dvorištu mogu tom brzinom ignorirati okolinu ovdje i juriti naprijed.

Nastavljamo svojim tempom, očarani, opet oko grgljajućeg blata, obavijeni mirisom sumpora i omekšani sumnjivim isparavanjima. Egzotične kombinacije kemijskih elemenata bojaju stijene 'Artists pallette' u nevjerojatne kombinacije. Boje su najčešće ekstremi jarkosti: zelena jezera, žuta blata, narančasti kamen. 'Champagne Pool' ispunjava 700-godišnji krater šištećom vodom i oblacima pare. Čudimo se viđenom, idemo pa se vraćamo, i natječemo s oblacima za komadić sunca na najljepšim dijelovima.

Nevjerojatne su sile koje stvaraju krajolike kroz koje prolazimo i u kojima živimo, a nigdje nisu tako jasno vidljive kao na ovakvim mjestima gdje nam se Zemlja tako rado otvara.

Oko Rotorue Zemlja je prilično napukla i ponudila svoju unutrašnjost u obliku vulkana i vulkančića, toplih izvora, prštajućih gejzira, šarenih stijena, sumpornih i inih isparina, ključajućeg blata... Izgleda puno ljepše nego što miriši.

Dimi se posvuda: iz planina i jezera, iz hotela, kućnih dvorišta, iz grma uz cestu.

U kolekciji geotermalnih čudesa najprije nas je očarala dolina Waimangu (u prijevodu 'crna voda'). U geološkom smislu ona je zapravo stvorena ovoga jutra. Nastala je erupcijom vulkana Mt. Tarawera 1886. Šesnaest kilometarski rasjed se otvorio u u jednom danu i time je nastala dolina Waimangu i jezero Rotomahana. Izbačeni materijal je na mjestima dosizao debljinu i 40 metara. Sav biljni i ptičji svijet je tada uništen. Waimangu je jedini hidrotermalni sustav u svijetu koji je cijeli formiran unutar pisane povijesti.

Vruću prošlost danas dočaravaju magično jarko plavo jezero kratera 'Inferno' s temperaturom do 80 stupnjeva. Njegova promjenjiva aktivnost i misteriozni ciklus punjenja i pražnjenja pokazuju i upozoravaju na neprestane promjene ispod cijele doline. Uz mnoštvo drugih dimećih, prštajućih i grgljajućih formacija.

Kipteće jezero 'Frying Pan' sa 100m promjera smatra se najvećim svjetskim vrućim izvorom. Povijest kaže da je u jednoj od 'radnih verzija' doline Waimangu bio tu i Waimangu gejzir koji je izbacivao vodu, kamenje i blato i do 400 metara u visinu.

Rezultati svih tih ekspozija i razaranja sada čine bogato hranjenu vegetaciju, ogromna palmolika stabla paprati s pjesmom ptica pomiješanom sa zvukovima iz dubine.

Šetnja dolinom Zemljinih iznenađenja završava na jezeru Rotomahana kojim, ignorirajući vulkanske trendove i sumporne mirise po okolici, bezbrižno klize patkice i rone crni labudovi.

Auckland nismo posjetili, u Aucklandu smo živjeli. Prvi pravi susret sa zapadnom civilizacijom hladno nas je tuširao: preorganiziranost, skupoća, minimalno radno vrijeme, rezerviranje, planiranje, zauzeti smještaj, zabrane, obaveze... wow, ovdje ćemo morati puno misliti!

Odsjeli smo u prvom hostelu u kojem smo našli mjesta. U Parnellu, mirnom predgrađu punom galerija, fancy restorana, savršeno pošišanih kućica i sjajnih automobila. Soba je tip-top, ali bez grijanja, recepcija nikad ne radi, kuhinja opremljena bolje od naše prosječne, interneta zapravo i nema, lijepi vrt za uživati brze oblake na nebu... Ni pol sata šetnje do centra grada, nešto užurbanijeg poslovnog i šoping središta, s dominantnim Skytower tornjem. Većina Kiwija se razmilila po razgranatoj okolici u niskim samostalnim kućama, tako da na površini dvaput većoj od Londona živi tek nešto više od milijun ljudi.

Najveći i najmultikulturalniji novozelandski grad. Maori su ga naselili prije 800 godina i čine 12 posto sadašnje populacije, Englezi su ga 1840. godine proglasili glavnim gradom (na samo 25 godina), a sada njime šeće puno mladih kosookih zgodnih lica, nakon masovnog doseljavanja njihovih roditelja devedesetih.

Auckland nas podsjeća pomalo na Englesku, pomalo na Norvešku, naročito kad nas u sekundi ohladi nalet zraka ili visokih cijena. Zgodni su parkovi s bajkovito velikim i razgranatim stablima raznih vrsta. Valjda im pogoduje toplina utihnulih vulkana. Zapravo više od pedeset njih na kojima je sagrađen grad, a čija sad zeleno obrasla brdašca čine vizuru grada dinamičnom i izazovnom za jutarnje džogiranje.

Adrenalin kultura mami na skovove u prazno s tornjeva, na bučni helikopterski let, na trešnje i vrtnje, na ultrabrze uzbuđujuće, no umjetne i komplicirane senzacije... Ništa od toga se ne prima na nas. Od svega se najviše veselimo isprobati tramping (planinarenje i dolinarenje na novozelandski način).

Ubrzo otkrivamo da ćemo uspomene na Norvešku (a i Švicarsku) oživjeti i u prehrani jer smo restorane zamijenili supermarketima. Organski muesli, sojino mlijeko, integralni kruh, med, konzerve ribe, humus, instant miso juhe, jabuke, kruške... Nije uopće loše!

Šoping je zbunjujuć. Čudimo se Goretex jakni koja košta tek kao 5 noćenja u najjeftinijem hostelu, autu čije iznajmljivanje na dan vrijedi kao 2 pizze + voda. Icebraker majici od čiste novozelandske merino vune s kodom ovce s koje je vuna došla. Food Alley nizu istočnjačkih restorana pristupačnih cijena. Cjelokupnom moodu i polunostalgiji najviše odgovara najmanje istočni falafel. 

Prvih nekoliko dana uopće ne planiramo, ne otvaramo vodič, jedva ponekad mapu grada, uživamo u dugom spavanju i lijenom šetkanju gradom bez obaveze, kao da smo doma za produljeni vikend. Zapravo skupljamo snagu za zemlju Gospodara prstenova :-)

Petronas su impresivni, posebni, lijepi. Sa svojih 452 metra suvereno vladaju panoramom Kuala Lumpura i zavode svojim skladnim proporcijama, oblicima i refleksijama. Doživljavamo ih na Skybridge-u koji ih spaja na visini 170m, iz žablje perspektive, u promjenjivom odrazu, u golemom šoping centru, iz susjednog Menara KL televizijskog tornja (s 276 od 421 metara), te na kraju u interaktivnoj viziji gdje se njišemo s njima, hvatamo munje i gradimo virtualne kule do neba. U svojoj težnji da budu najveći i najmegalomanskiji ljudi ponekad zaista naprave čudo.

Grad je kruna malezijskog napretka, stalno u pokretu, na više razina, višejezična, multinacionalna konglomeracija biznisa i isprepletenosti raznih utjecaja. I fantastične neodoljive hrane iz svih krajeva svijeta za razveseliti i pokrenuti sva osjetila. Nudi se ponešto za svakoga. Od formule 1, preko tematskih parkova, ubrzanog vremena, propulzivnog razvoja, normi i pravila, zabavne raspršenosti, do ljepljive riže u palminom listu na ulici. Dokaz mogućeg mirnog suživota tri tako različita naroda: Malezijaca muslimana, Indijaca hindusa i Kineza budista i nebudista. No ipak s vidljivim granicama podjele.

Zzz dobiva upozorenje da se ne tolerira opušteno ležanje u parku u često prestrogoj Maleziji. No zato ograničenje brzine na cestama u stvarnosti ne postoji.

Aquaria - golemi akvarij koji otvara poglede na prekrasan, osjetljiv i ugrožen podmorski svijet. U 90-metarskom tunelu blizu smo morskim psima, ogromnim ražama, kornjačama, ribama i ribicama. Brojimo šiljaste zube iznad svoje glave, dotičemo ražu, rak od Zzz slučajno dobiva nove naočale... U vrijeme ručka morskih psi bili su najmanje proždrljivi. Tko zna što su poželjeli pojesti umjesto ponuđene im tune.

Večer je. Friday night. Danju tih i miran hotelčić bez prozora našao se tik uz divlji party te večeri. Partijanje se proširilo i na ulicu popraćeno nekolicinom raznim supstancama tretiranih žonglera vatrom. Zzz se zabavlja dok promatra kako im great balls of fire padaju na glavu, prže noge, i kako napola zapaljene štapove uporno hvataju za krivi kraj.

U obližnjem jednostavnom domaćem restoranu u ponoć niti jedne žene. Muški okupljeni oko šalice 'Milo-a' gledaju nogomet. Milo je 'Kraš-express', a u većinskoj muslimanskoj uglavnom antialkoholnoj Maleziji najvjernija je zamjena pivi.

Danju šećemo kroz ' Kampung Baru', 'China town' i ' Little India'. Smjer biramo nasumce, živo je no ipak neusporedivo s originalima. Ulica počne kao kineska ili indijska, a onda se u nizu štandova ili pretvori u klasičnu zapadnjačku s plagijatima poznatih T-shirta, torbi i tenisica, ili u tradicionalnu sa šarenim tkaninama i religijski određenim pokrivalima za glavu, zbirkom svijetlećeg nakita, mirisom čilija, đumbira, durijana, limete..

Hrvatsku zastupa hrvatski nogometni dres. Još jedan odličan plagijat (kockice su bile pravi kvadrati :)) s pedantno izvezenim grbom HNS-a. Sigurno negdje ima i licitarskih srca.

U prozračnoj džamiji nekoliko muškaraca se ležeći odmara od pulsirajućeg grada. Posjet hinduističkom hramu Sri Mahamariamman najjače smo doživjeli ušima. Obred popraćen jakom uznemirujućom muzikom savršeno se uklapa u jarkost boja haljina i cvijeća. U taoističkom hramu Sze Ya posve drugi ugođaj. Mir na prvi pogled ispresjecan je ponudom i korištenjem raznih religijskih rekvizita. Ulica je navratila u hram i tek malo utihnula. To je dvomilijunski multikulturalni Kuala Lumpur: ulica u hramu, dućan na ulici, restoran u dućanu, kineski, indijski, malezijski osmjesi...

Ispred naše drvene kućice slušamo noćne zvukove džungle. Tri para svjetlećih očiju promatraju nas s druge strane rijeke. U nacionalni park Taman Negara, odnosno selo Kuala Tahan stigli smo trosatnom vožnjom dugim plitkim tradicionalnim čamcem s Yamaha motorom. Lijepo je, ponoć je, ljudski zvukovi već su na minimumu. Prašuma je predivan instrument! Taman Negara najstarija je prašuma na svijetu. Nije je taklo niti jedno ledeno doba. Nekoliko dana smo osjećali njenu zadivljujuću ljepotu i pulsirajuću tajnovitost.

Uzbudljivi canopy-walk izgleda dosta drugačije od high-tech mostova u 'oblačnoj šumi' Monteverdea (Costa Rica). Ovdje su to špagice, vuzlići, drvene daskice, strmi mostovi koji se opako njišu i tresu. Zzz skakuće, ciči i uživa unatoč dotrajalim materijalima i nesavršenim čvorovima koji mene malo brinu. Preludo je na sredini stometarskog mosta pogledati 40-tak metara duboko dolje, a onda se iznenaditi kako su neke krošnje još daleko gore iznad. Na ovim visinama se odvija dinamičan život majmuna, ptica, zmija, leptira, glodavaca... no treba provesti puno istraživačkog vremena i truda da ih se upozna. Šećemo dalje, na vrh Teresek (Bukit Teresek). Na dva mala mjesta džungla se povukla i otvorila pogled do obzora, beskrajnog mekanog zelenog pokrivača. Ovaj put nedohvatljiva planina Gunung Tahan u daljini.

Između dvodnevnog organiziranog trekinga s vodičem i drugim ljudima za 50 EUR po osobi i dvodnevnog trekinga sami sa sobom za 1 EUR po osobi, odlučili smo se za samostalnu verziju, ne toliko radi para koliko radi gušta da se gibamo po džungli tiho, sami i svojim tempom. Doživljaj je izravan. Lude pjesmice ptica pomiješane s raznoraznim pilicama, zubarskim bušilicama i inim parajućim glasanjima brojnih insekata. U drevnom srcu žive prirode kukci i drugi puzavci natprirodno su veliki: mravi imaju 2.5cm, pauci preko 8 (zašto smo nosili klopu?), debeli komarci teturaju zrakom poput bumbara. Zamišljamo susrete sa slonom, tigrom i mrežastim pitonom, ali u stvarnosti više brige zadaju nam tigrasti komarci i pijavice. Komarci i muhe kruže oko naše granično-toksičnom dozom DEET-a namazane kože i na otkrivenim nezaštićenim područjima ponosno ostavljaju ubode kao suvenire. Skroz smo znojno mokri od prvog koraka treka što ih sigurno još više veseli. Malarone bi nas trebao zaštititi od malarije, a dengue groznicu tjeramo optimizmom.

Pijavice se izvijaju u svom nervoznom break-danceu. Nisu izbirljive na krvne grupe. Jezive su nam bile i unaprijed. Duge 3-5 cm vrebajući na tlu pretvaraju se u grančice, peteljke. Čim osjete korake i blizinu potencijalne mete počinju mahnite akrobacije i tapkanja po zraku, ne bi li osvojile vožnju na toplokrvnom rezervoaru hrane.

Prvi dan treka smo gore dolje po blatnastim brežuljčićima uz rijeku prilično jurili. Uz ubod pauka i gusti znoj stigli smo u sklonište Bumbun Kumbang netom prije mraka. Sklonište je napravljeno kao čeka na maloj čistini na koju bi prema pričama u sumrak trebale voljeti dolaziti životinje. Tamo je već bilo devetoro ljudi. Pričali su dosta glasno pa se nismo baš nadali vidjeti ikoju drugu životinju osim neumornih komaraca. Zadovoljili smo se plesom krijesnica i kakofoničnom pjesmom džungle. Na drvenom krevetu i karimatima tankim kao papir spavali smo mirno i dugo, bolje nego u mnogim hotelima. Prema riječima ostalih cimera, zbog sna tvrđeg od podloge, propustili smo brojne posjete šišmiša i štakora, kao i raspon ljudskih reakcija na noćne goste.

Drugi dan krenuli smo rano. Vrlo brzo našli smo se na širokoj rijeci preko koje je bio rastegnut konop kao orijentir i pomoć. Nismo bili sigurni da li je prijelaz siguran s obzirom na nedavne kiše. Ipak smo je uz provjeravanje dubine i struje odlučili oprezno prijeći. Kako smo se skinuli za prijelaz odmah su nas nanjušile pijavice i prikopčale se na gležnjeve bez obavijesti i brojila. Pekli smo ih upaljačem, kvrckali i požurili kroz vodu. Prelazak je bio junački i baš nam je bilo drago da smo išli tuda. Unatoč nevidljivim pitonima straha na dnu. Na drugoj strani osjetili smo se još više odvojeni od ljudi. Uslijedilo je još 12-tak km hoda kroz samu divlju unutrašnjost džungle.

Vidjeli smo neku čudnu sivu životinju s dugim repom veličine rakuna, majmune makaki, tragove slona, jelena, divljih svinja. I slon je očito shvatio da se kroz džunglu puno lakše kretati stazama ljudi. Iako smo se odrekli službenog vodiča (iskreno, ne volimo kad nas drugi vode) uspjeli smo se ne gubiti. Zapravo, ako postoji nekakav vidljiv put kroz džunglu onda ga je vrlo teško i izgubiti jer je omeđen zidovima guste vegetacije s obje strane. Sušnija korita rijeka ponekad poljuljaju samouvjerenost, ali vrlo brzo vraćamo se na pravi put.

Nakon već puno sati hoda sretni, mokri i zmazani usred blatnog puta naišli smo na izgubljenu Mađaricu Martu odjevenu u bijelo s bijelom torbicom i japankama u bezuspješnoj potrazi za canopy mostovima. Lutala je nadodirljiva blatu kao anđelčić. Dan je pri kraju, nema ništa sa sobom, ne zna gdje je ni kamo ide. Poveli smo je sa sobom nazad. Neobična je bila, no simpatična i zanimljiva, u nekom svom svijetu.

Jutro je. Prašuma izdiše novi oblak. Pljušti gusta kiša. Zadovoljni osjećamo svježe iskustvo. Slonovi, tigrovi, leopardi, tapiri, pitoni i kraitovi su nažalost ostali skriveni od naših očiju, no lijane života su nas zagrlile novom lakoćom, udahnule nam novi svemir, isprepleten i čudesan.

Najmanje lijepa slika Angkora su brojna vrlo mala djeca izučena da prodaju štošta: razglednice, nakit, vodu... Sve vrijednosti koje smo vidjeli da se u mnogim pozitivnim inicijativama u Kambodži promiču ovdje su stavljene u usta djece koja to niti ne razumiju, a sve samo u svrhu bolje zarade. Uvježbanih patničkih lica u stopu prate strance i govore im ono jedino što su ih na engleskom naučili reći. Kao iz automata izlaze rečenice: 'Odakle si? Kako se zoveš?' Nijedan odgovor nije bitan. Ne čuju ga ili ne razumiju. Tek je iznuđena veza za moljakanje trgovine: 'Kupi od mene, ako kupiš ići ću u školu!', 'Gle znam brojat na svim jezicima do 10, ajde kupi od mene!', 'Ajmo odigrat križić-kružić, pa kupi od mene.', 'Gle kako sam siromašan, ajde kupi od mene.', 'Četiri za dolar, pet za dolar', pa ako ne reagiraš: 'milijun za dolar!'.

Teško je gledati tu djecu: nema smijeha, nema iskrenosti, nema igre, nema topline roditelja... Djeca koja su na trenutak sretna jedino ako nešto od njih kupiš. Tužno baš. Već u prvi mah bude suosjećanje i, nažalost, upravo to je razlog zašto su i uvučena u ovu trgovinu. Kao što savjetuju brojne organizacije za smanjenje broja nezbrinute i iskorištavane djece, od djece ne treba kupovati, a još manje davati im milodare jer to ih sasvim sigurno neće maknuti iz te pozicije, već će je još bolje učvrstiti kao isplativu, te istim putem povesti i nove generacije. FRIENDS

Bez obzira na privlačne cijene odlučili smo ne kupiti ništa od djece, te radije novcem podržati još neku od organizacija za nezbrinutu djecu. U Kambodži ima između 14000 i 24000 djece koja žive ili rade na ulici. Ipak, žalosno je i pomisliti da, s obzirom na brojnost, ovoj djeci koja nas sad gledaju te organizacije možda neće niti stići ikako pomoći. Ona nisu imala, a vrlo vjerojatno neće ni imati djetinjstvo. Bespomoćnost je ta što najviše rastužuje. Ostaje nada da budućnost Kambodži ipak donosi sretnije dječje osmijehe.

Angkor je najveća atrakcija Kambodže, pod zaštitom UNESCO-a. Stotinjak oko 900 godina starih hramova razbacanih po džungli sraslo je s njom. Osim par iznimki hramovi se dugo nisu koristili i ponovo su otkriveni pred 100-tinjak godina. Mnoge zidine tokom proteklih desetljeća oslobođene su iz zagrljaja šume, a mnoge su ostavljene tako sjedinjene s golemim 40-metarskim stablima kao živim dokazima količine proteklog vremena.

Posjetitelja ima puno, no raštrkani su među hramovima udaljenim po nekoliko kilometara tako da nemamo osjećaj gužve. Osim toga izbjegavamo klasične dvije ture obilaska hramova, već forsiramo naše vozače tuk-tuka da nas voze zbrčkanim redoslijedom. I zaista radi. U nekim hramovima smo potpuno sami, no uglavnom s dovoljno slobodnog prostora. Dobar trik, koji je dobro primjenjivati na putu, ali i u mnogim situacijama u životu. Drukčijim smjerom, paralelnim vremenom, iznad navike, neočekivano...

Ta Prom je hram kojeg je najviše obuzela džungla. Još se vide obrisi skokova Lare Croft iz Tomb Raidera.

S Bayona nas gleda 200-tinjak ogromnih glava, okrenutih na sve četiri strane svijeta kojima upućuju opušteni bajonski osmijeh: 'Don't worry, be happy'.

Angor Wat kao najpoznatiji, najveći, najočuvaniji... Hramove smo otkrivali tri dana, a ima ih još za barem tri. Penjali se strmim stepenicama, prolazili kroz nanizana vrata, uživali mističnost zalazaka sunca, slojevitost vremena. Po ljepljivoj vrućini i jakom suncu sve zajedno priličan je napor, ali i veliki užitak. Za jednog predaha na travi uz stari bazen u kojem su se prskali neki klinci, trgnuli smo se kad je nešto lupnulo kraj nas. Ni dva metra dalje s ogromnog drveta pala je fluorescentno zelena zmija i odmah produžila u 'trk' za gušterom koji se bacio u vodu i mahnito plivao. Imali smo sreće.

Hramovi su u prvo vrijeme bili hinduistički, a kako su nastajali kroz dulje vrijeme za vladavina nekoliko kraljeva, mijenjale su se i religije, tako da su kasniji hramovi bili budistički ili čak prepravljeni u njegovom duhu. Kombinacija dvije religije se najbolje odražava u kipu Buddhe s osam ruku. Zapravo je većina hramova posvećena kralju koji je smatran utjelovljenjem trendi božanstva.

Osim njih među likovima u hramovima puno je zastupljena višeglava zmija Naga koja čini sve ograde mostova, stepeništa, terasa. Za jedan kraj potežu je bogovi (blaženog smješka), a za drugi demoni (vragolastijeg smješka). Singhe su stilizirani lavovi koji stoje na ulazu u sve hramove.

Ipak, najčešći i nama najnevjerojatniji ukras religijskih hramova prelijepe su žene Apsare. One su posvuda, na svakom zidu reljef ili slika barem jedne, prave pin-up ljepotice u zavodljivim plesnim pozama. Prema legendi Apsare žive na nebu, najljepše su žene na svijetu i njihova je jedina funkcija da s kmerskim junacima i svetim ljudima upućenim na nebo vječno vode ljubav. Sličan motiv nebeskih dogodovština susreće se i u islamu, ali ipak nije ovako sveprisutno i eksplicitno prikazivan. Sudeći po brojnosti Apsara po hramovima očito su lijepe žene učestalo bile predmet redovničkih meditacija.

Krati, kreiči, kroče, krojči... tako nekako. Kratie je selo u istočnoj Kambodži na rijeci Mekong. Busom iz Phnom Penha treba 6 sati vožnje uz glasne karaoke kroz naizgled idilične puste divlje krajolike, mnoge pune mina. Uz stanku za svježi ananas i mango. Sedamnaestogodišnja Mona prodaje pržene zrikavce i uz slatki osmijeh govori Zzz: "Ukrast ću ti dečka!".

U Yunnanu u Kini je Mekong bio puno uži, divlji i urezivao duboki kanjon, no ovdje je širok preko kilometar i pol, s velikim naseljenim otocima. Samo mjesto unatoč lijepim zalascima nije naročito očaravajuće, čine ga derutne stare kućice/radnje kolonijalnog štiha i nove kraljevski ukrašene palače za iznajmljivanje. Te rezidencije uglavnom su kinesko vlasništvo i nimalo nam nisu simpatične. Previše podsjećaju na neke jadranske novogradnje.

Kratie je svijetli primjer u Kambodži gdje se pokušava ukazati na važnost čistoće okoline. Koševi su tu i edukacijski plakati no još uvijek i smeće. To je još jedan dojam Kambodže općenito: apsolutna indiferentnost prema smeću. Ono se jednostavno baca 'od sebe', pa bilo to uz rub ceste, obalu rijeke, vlastito dvorište... Nešto organskih ostataka pojedu mršave upravo srnolike krave, a plastične boce i vrećice ostaju, uz nevidljivu opasnost za prenošenje raznih bolesti... Navike stare stotinama godina su ostale i sada kada broj ljudi i proizvoda zahtijeva novi netradicionalni pristup.

No kao i uvijek, posvuda po svijetu, razvijenom i nerazvijenom, problem prvo treba stvoriti, raširiti, učvrstiti, pa ga tek onda rješavati. Često mislim kako ljudska svjesnost puže predaleko iza pomame i zarade.

U mjestu Kampi malo više uzvodno u Mekongu žive slatkovodni Irrawady dupini. Jurimo na moto-taksijima kroz sela gdje život klizi sporo, kao nekad. Do samih dupina nas u dugom tihom čamcu odgurujući se štapom vozi mladi vodič Meang. Miran i dobroćudan.

Dupini su svuda oko nas. Dišu, pušu, igraju se. Taman fokusiraš fotić na jednoj strani čamca, on izađe na drugoj i drsko ti otpuhne. No nažalost tih glatkih neobičnih bića ima još samo 100 na svijetu, od čega 30tak na ovom mjestu. Izuzetno su ugrožena vrsta. Inicijativa za njihovo očuvanje uz kontrolu pristupa i stvaranje prilike zarade za lokalno stanovništvo je dobar pomak u bolji svijet.

Još smo stali na jednom otočiću gdje ljudi za vrijeme sušne sezone uzgajaju lubenice. Pješčana dina posuta malim ali jako zrelim lubenicama. Ne treba im ništa, posadiš ih u pijesku i one rastu i napuhuju se. Povučena djevojčica nam odaje da radije ide u školu nego tu čuva lubenice. Kupili smo dvije i odmah ih slistili. Poslije voda naraste i 10tak metara te nestane i otoka i skromne zarade.

Vrijeme na otoku Koh Trong nasuprot Kratie-a je najizravniji susret s dragim veselim jednostavnim Kambodžanima. Pitaju nas dal trebamo prijevoz po otoku, nakon 'ne hvala', oni nam se svejedno osmjehnu. Dalje koračamo prašnjavom cestom, kroz polja, uz banane i durijane, ljudi nas s znatiželjom prate, mašu, klinci pružaju ruke za dodir i ciče: helou!!! Svi pršte od dobrog raspoloženja koje nas skroz omekšava da nam i polja izgledaju zelenija i krave deblje.

Na drugoj strani otoka s uzvisine promatramo vijetnamsko ploveće selo dok ga grli večer. Drvene kućice na splavima, u nepravilnom dugom nizu. Čamčići s ulovom ribe ili poslušnim kokicama. Ljudi popravljaju mreže. Krivudavi drveni stupovi vire iz vode. Usamljeni čamac odmara se na obali. Sjaji se poneki limeni krov plovećih kućica. Smiraj pojačan bojama zalazećeg sunca. Još jedna drugačija stvarnost.

Zvučni dojam Phnom Penha definitivno je 'tuk-tuk' što slušamo kao zvučnu kulisu cijelo vrijeme kamo god krenuli. Ogroman broj vozača ovih motora s prikolicom jednostavno ne može vidjeti stranca kako hoda. Mnogi od njih su došli u glavni grad u potrazi za bilo kakvom zaradom, pa je razumljivo ovo tragikomično stanje.

Druga slika grada su uspavani ljudi, posvuda, vise po ogradama, u mrežama, skvrčeni na biciklima, ispruženi u hladu, na pločniku, u dućanu. Određuju usporeni ritam i otvaraju beskonačno vrijeme. Zaborav kroz san. Grad ležećih Buddha.

Život, odmor, šetnja događa se uz rijeku Tonle Sap na Sisowath Quayu. Najživlje je na dijelu uz kraljevsku palaču. Po danu tamo promatramo obred u malom budističkom hramu. Ljudi prinose žrtve: lijepo uređene pupoljke lopoča, upaljene štapiće, molitve, za nešto novaca osobađaju ptice iz kaveza koje su drugi ljudi u njih stavili (!), a sve u svrhu buduće sreće, ispunjenje želja i molitvi, popraćeno veselom muzikom orkestra udaraljki.

Navečer su tratine uz kraljevsku palaču mjesta okupljanja prijatelja i rodbine. Ljudi donose piće i grickalice za zajedničku zabavu. Nama su najegzotičniji obližnji pokretni štandovi prepuni prženih buba, zmija, paukova, cijelih pečenih ptičica, minijatunih jaja, ličinki... Od buba prepoznajemo skakavce i zrikavce, male crne bube s poda, ogromne palac dugačke bube viđene u kupaonici i optužene na Koh Changu da su žohari. Jedina vrsta male životinjice koja nije na meniju je gecko. Tko zna što njemu fali? E da, nema ni sveprisutnih komaraca! Što se danas ne proda sutra je ponovo tu.

Jestivi pauci obične su crne dlakave tarantule. Probali smo ih u restoranu Romdeng. Uglavnom naše tri tarantulice bile su fino servirane u tanjuru s limetom i umakom od papra. Zzz je trebalo par minuta da se skoncentrira i prestane misliti na to što to je i zagrize je. Fino, hrskavo, baš pravi snack!

Osim zabave uz obalu rijeke u parkiću u blizini hrama Wat Phnom isto je bilo jako živo. I ovdje , kao što smo već viđali po Bangkoku popularan je ulični aerobik. Gomila ljudi navečer vježba skupa. Većina, doduše potpuno mlitavo i nezainteresirano. Zzz im se pridružila i unijela živost i dinamiku, bar na 15 minuta.

U Phnom Penhu otkrivamo zanimljive projekte. 'Friends' je restoran i dućan osnovan u sklopu NGO projekta koji brine o djeci s ulice - beskućnicima, djeci bez obitelji ili iz obitelji koje su bile presiromašne da bi se brinule o njima). Djecu vraćaju u školu, odvraćaju ih od droge, nude psihološku pomoć i smisao zajedništva, grade im samopouzdanje, daju im znanja da mogu nešto raditi u životu... Npr. za rad u ugostiteljstvu studenti rade u restoranu, izdali su nekoliko vrlo kreativnih kuharica. Presiromašni roditelji educiraju se da izrađuju nešto (npr. vrlo originalno dizajnirane torbice) da bi mogli uzdržavati svoju djecu. Bilo nam je drago tamo ručati par puta, kupiti par stvarčica i pomoći ovu zaista vrijednu inicijativu koja nudi alternativu prema boljem životu. Od drugih interesantnih projekata tu su i slastičarnica ekskluzivnih keksi u kojoj rade mladi sa ceste, prodavaonica predivno dizajniranih predmeta od svile koje izrađuju invalidi... Često se dio ili cijeli prihod investira u daljnje širenje ovih pozitivnih ideja. Jako humano.

Što smo još radili? Gledali kraljevsku palaču i Srebrnu pagodu s kolekcijom kojekakvih Buddha kipova. Iako Teravada budizam ne podržava obožavanje idola (već bi kipovi Buddhe tek trebali pomagati pri meditaciji), ljudima je to teško oduzeti, te se kao utjecaj Mahajana budizma i ovdje zadržao običaj obožavanja kipova i slika Buddhe, njihovo dodirivanje i prenošenje vrlina na sebe.

U par navrata pokušali smo pronaći budističke hramove u kojima bismo u zalazak sunca mogli čuti budističke pjevane molitve. Naišli smo na par info na tu temu na internetu i u vodičima. Međutim, redovnici koje smo tamo za to priupitali uglavnom su se smješkali do otvoreno smijali. Možda je to slično kao naše svećenike priupitat da li bi nam otpjevali jedan gregorijanski koral.

Simpatično je promatrati današnje redovnike: kričavo narančaste halje, obrijane glave, natikače - i mobitel. Nije valjda umjesto ranije obavezne posudice za rižu?! U blizini Buddhinih kipova oduvijek su se izlagale najljepše, najurešenije i najsjajnije stvari. Ni Buddhe ovog doba ne zaostaju u prikazu napretka tehnologije svjetlucavosti, samo su maketama stabala pozlaćenih listova dodane brojne sićušne lampice i elektronske aure koje se zrakasto pale u raznim bojama. U Buddhinom kutku sve se nešto pali i gasi, kao na predbožićnom štandu.

Kambodža je država s najviše neeksplodiranih mina na svijetu. One čekaju svoje žrtve, onemogućavaju razvoj velikog dijela zemlje te i dalje kontinuirano razaraju budućnost brojnih nevinih ljudi. Bolno je ironično znati da tri svjetske sile SAD, Kina i Rusija odbijaju potpisati sporazum o prestanku proizvodnje i prodaje ovih ubojitih naprava, te istovremeno čuvaju stotine milijuna mina u svojim skladištima za nove Kambodže.

Evo nas u kolibici od bambusa, dvadesetak metara od mora na Usamljenoj plaži (Hat Tha Nam) na otoku Koh Chang na istoku Tajlanda.

Idilična pješčana plaža, omeđena je blagim toplim morem s jedne, i pojasom palmi i drveća s druge strane. Nedaleko iza strmo se nad uvalicu nadvila divlja džungla.

Mekani pijesak mami na picigin za koji ovdje nitko nije čuo. Ovdašnji stanovnici još uvijek lopticu lupaju primitivnim drvenim reketima umjesto dlanom. Kako su loptice koje koriste pretvrde, obećali smo im sa sljedećim brodom poslati kašete pravih loptica za ovu naprednu igru koja se u nekim krajevima Dalmacije čak smatra poslom.

Uživamo u restoranima koji su na samoj plaži ili uzdignuti na drvenim gredama iznad mora. Sjedi se na podu, često u društvu mačaka i pasa. Poznata i nepoznata tajlandska kuhinja, puno plodova mora, ribe, bambusovih izdanaka, tofu-a, shitaka, đumbira, čilija... Prilično ljuto. Ja sam navikao još od Sechuana i Indije, a Zzz vježba koliko puta i s koliko zabrinutom facom treba konobaru reći da ne želi ljuto da se to održi u usmenoj predaji do kuhara. Svježi sokovi od manga, papaje, kokosa, ananasa gase požare.

Ljudi ovdje dosta su ljubazni i dragi. Svi se nešto smješkaju. Osim osmjesima s njima komuniciramo na "tajlandskom engleskom". Vrlo je sličan pravom engleskom samo što svakoj riječi nedostaje zadnje slovo, a možda i cijeli slog i još poneki suglasnik. Zabavljamo se nadopunjujući riječi. Naravno, nemamo se što javljat, jer "tajlandski tajlandski" ne znamo skoro ništa. Obeshrabrilo nas kad smo pročitali da je tajlandski tonalni jezik što znači da je za značenje svake riječi jako bitno koji od 5 naglasaka je na njoj. Tako pravilno naglašeno: "mai mai mai mai" znači: "novo drvo gori, zar ne?". Tu smo se predali.

Kolibica je zbilja basic, ali se vidi i čuje more iz nje. Ima trijem integriran s palmom koja je tu bila prva, sobu s krevetom, kupaonicu u kojoj sve nešto curi i pušta... Ima komaraca od kojih su neki optuženi da prenose malariju (pijemo Malarone, imamo mrežu iznad kreveta, DEET na koži). Ima i palac velikih buba optuženih da su žohari; ventilator - optužen za prehladu. I sve to za 75 kn za noć. Ponekad nam žao da takvog manje-je-više-smještaja nema na Jadranu, da gost jednostavno nema obraza na ništa se požalit.

Cjelodnevni snorkeling na nekoliko udaljenih otočića ponov nas je podsjetio kako volimo taj nevidljivi svijet, sve te ribe, ribice, ježince, sipe, koralje, zvijezde, školjke koji plešu skladne krugove života.

I čine Zemlju tako živom.

Ovakva raj mjesta na Zemlji ubrzano nestaju. Nacionalni park Koh Chang već je dijelom izgubio šarm netaknute idile. Najvjerojatnija sudbina Usamljene plaže može se isčitati iz drugih razvijenijih i više ne toliko usamljenih plaža. Skoro sve se podređuje kratkoročnoj zabavi i zaradi. Ekološko se zanemaruje. Turisti ali i putnici izazivaju promjenu. Neki jako brzo, neki sporije, no nema magične formule kako uravnotežiti želje posjetitelja i domaćina, sa svim njihovim posljedicama, te očuvati ljepotu od nestajanja. Magiju u ovom slučaju vrijedi tražiti.

Bangkok kao mjesto susreta i odskoka prema dalje. Stigla je Zzz! Osjetit ćete ju u osvježenju riječi i slika... Namještamo vremenske zone u glavi, tjeramo višemjesečni umor, slažemo zaostatke fotki, dijelimo priče... U Bangkoku smo, ili bilo gdje drugdje, samo ne tamo gdje bili smo malo prije.

U šetnji gradom gledamo svjetlucavi budistički hram Wat Phra Kaeo sa smaragdnim Budom koji je zapravo od žada; Kraljevsku palaču s pudlastim stablima; Kinesku četvrt... Zlatni Buda u hramu Wat Traimit sakrio se u skele, pa nismo mogli do njega. Sve to staro okružuje golemi moderni poslovni i turistički hub, povezan na različitim kopnenim i vodenim razinama, u brzom ritmu razvoja i stalnoj promjeni.

Nizovi ulica prodaju sličnu grupu stvari: turističko blago u jednom kvartu, a već u drugom puno neprepoznatljivog tkiva auti i motora. Sve servirano zajedno s minijaturnim pokretnim kuhinjama. Probamo durijan: izuzetno cijenjeno voće na istoku zbog svog okusa i mirisa. Zzz potvrđuje pravilo da zapadnjacima ne paše. Meni je neobičan i fin, valjda sam već dugo na Istoku. Ponekad i moj engleski jezik na trenutak zaskoči hrvatski.

Nekadašnji centar uživanja u zabranjenom voću izgubio je taj pridjev iz očiglednog u prvom dojmu. No i dalje se paralelni svijet niskih strasti, bolesnih namjera, rasprodaje užitka, zapetljanih života, ovisničkih uloga i slabosti vrti u pozadini neonskih reklama, prejakih koktela i ispraznog vremena. Ono o čemu je tako vješto pisao Michael Houellebecq u Platformi samo je navuklo još jednu krinku.

Bangkok je prava turistička meka. Turista ima previše, svih vrsta i oblika. Toliko da u nizu štandova u ulici Khao San više nitko ne zove da kupiš nešto od njih, skroz su indiferentni. Čudo je što se sve tamo prodaje. Sve baždareno za apetit prosječnog zapadnjaka. Mame poznate marke. Iskreni plagijati nimalo iskrivljenih imena. Vrte se piratski CD-i, tetoviraju se novi imidži, proizvode se lažne osobne, vozačke dozvole, putovnice, PRESS iskaznice, diplome, doktorati... sve! Iz koje zemlje vam drago! Jedna ulica i čovjek je opremljen za ulazak u second life. Umjesto fast forward jednog zvučnijeg doktorata Zzz se odlučila za haljinicu, japanke i bikini (ukupno 100kn). Ipak će se radnja našeg sljedećeg života odvijati na plaži...

Indija je jedinstvena zgusnuta smjesa ljepote i neljepote, fantastičnih nadahnjujućih mjesta i animalnih navika, duhovnog bogatstva i primitivnog ponašanja, čudesnih krajolika i kaotičnih gradova, neravnopravnosti spolova, nezdravog okoliša, lica krajnosti, obiteljske povezanosti, glazbene gozbe, religijske vibrantnosti, emocionalne zatvorenosti...

Više se cijeni bogati vozač automobila nego razvoj tisuća bosonogih ljudi. Život ovdje često tako malo znači.

Indija izaziva čuđenje i razmišljanje. Rasteže granice podnošljivosti, razbuđuje okusne i mirisne receptore, istovremeno odbija i privlači, uznemirava i nasmijava...

Hoću još... I sigurno ću se vratiti. Ladakh, Zanskar, Rishikesh, Dharamsala, Darjeeling, Rhatambore, Varakala... Uroniti dublje. Zaplesati više. Osjetiti skladniju optimističniju stranu Indije.

U Mumbai-u je morski zrak stvaran i vruć. More, iako prljavo, na novi način mi otvara misli. Osjećam se opuštenije i uravnoteženije, unatoč sveprisutnoj buci i gužvi.

U Kamat restoranu sažimam emocije i važem planove. Colaba je putnička, backpacker oaza s jeftinim smještajem i klopom, s uslugama za modernog putnika, no izrasla u sumnjivom kvartu dilera, prostitucije, pljački. Mladoj Talijanki je upravo ukradena torba, nakon višemjesečnog putovanja Indijom bez ikakvih problema. Djeca ulice su posvuda uokolo, izvježbana da prose, najčešče za okrutnog gospodara. Mrak se spušta, odraz ukrasnih žaruljica na sjajnom crnom Lexusu kao i u očima žene bez budućnosti. Mladima Mumbaija je ovo trendi mjesto za noćni izlazak u slobodnije iako ne uvijek i pozitivno okruženje.

Vjetar iz ventilatora sobe bez prozora me diže u nepredvidljivost. U istraživanje nepoznatog, u osmijeh prepoznatog, u jedinstveni osjetilni mozaik novoga dana.

Deseci ulica s izravnim izloženim životom. Gubim se i pronalazim satima. Jutarnje brijanje u nizu. Stvari se njišu na glavama. Voda curi iz cisterne. Čovjek u prolazu dotiče boga. Kuhanje ručka na pločniku. Užitak u soku od mrkve, cikle i mente. Neodoljivost hrane za ljude i bogove. Veselo ludo treštavo pokretno vjenčanje, s trubama, bubnjevima i plesom. Kriket između automobila. Stisnuti pilići u kavezu. Ljudi se preljevaju preko ruba. Život teče ko krv. Da li je ljudsko istovremeno i božansko?

Delhi-6 - najnoviji Bollywood hit film. S titravim kadrovima, poludjelim bojama, snovitim, romantičnim, smiješnim, uvrnutim scenama. Takav miks još nisam vidio. ko spot od tri sata. Zabavno i vizualno jako. Indija u tisuću slika. Nije čudo da je Bollywood najveća svjetska filmska industrija. Izrasla iz realne i magične Indije no sada već pod utjecajem zapadnih koreografija i motiva. Iako još uvijek bez prikaza poljupca...

Slumdog millionaire - Danny Boyle u punoj snazi. Mumbai slum, koji nažalost nisam vidio uživo, no mogu ga dobro osjetiti, sada kada sam tako direktno uronjen u indijsku stvarnost. Jako živ, intenzivan i zapamtljiv film. Prepun fotografskih kadrova povezanih presjecima misli i protokom vremena. Ljubav je sudbina. Naličje Indije natkriljuje lice. Nezaboravne scene: Smrdljivi dodir slave, Latika na kiši, Razgovor visoko gore, U smeću... Prekrasne slike Indije. Sve situacije koje daju odgovor životu. Zapravo život daje odgovor unutrašnjoj želji. Inspirativna ljepota.

Nakon neudobne duge noćne vožnje vlakom drijemam u ranojutarnjoj šetnji Jaipurom, glavnom gradu Rajasthana. Sve je zatvoreno. Ulice su prepune zamotanih tijela. Rikše miruju sa svojim uspavanim sklupčanim vozačima. Izlaskom Sunca započinje novi krug preživljavanja. Odmataju se muškarci stariji i mlađi, prosjaci ulice. Najniži sloj bez ičeg svog. Lutaju poput krava i pasa. Puno njih je došlo iz gladnih sela najsiromašnije indijske države. Neki utopljeni u ovisnost. Hodajući zombiji, odsutnih pogleda, ispruženih ruku, u dimu hašiša, bez samopoštovanja, dan za dan, ko hijene. Zapanjujuća količina bijede je stalno prisustna da postaje normalna. Na brdu utvrda iz nekih opasnijih vremena. Ružičasta boja zgrada i zidova slabo opravdava nadimak Pink City. Ubrzo vreva i vrućina raspršuju iluziju. Smog, gužva, buka, težina, su ponovo izazov. Pronalazim trenutke pozitivnog čuđenja i oduševljenja, u bojama cvijeća za prinos bogovima, u radionici poludragog kamenja, u razgovoru o obližnjem ashramu, u fantastičnim kolačićima, u slonu u prometu...

Goleme su razlike od života do života, zapadnog, istočnog, sjevernog, južnog, svemirskog, pustinjskog, bogatog, siromašnog, ispraznog, prožetog, pasivnog, stvarajućeg, sušnog, bezizlaznog, mogućeg, nemogućeg, kompromisnog, bezvrijednog, svjesnog, voljenog, smislenog, rastućeg, neočekivanog...

Boje su u nama...

"What language is thine, O sea?"
"The language of eternal question"

"What language is the answer, O sky?"
"The language of eternal silence."

++

I sit at my window this morning
where the world like a passer-by stops for a moment,
nods to me and goes.

++

What you are you do not see,
what you see is your shadow.

++

That I exist is a perpetual surprise which is life.

++

Rest belongs to the work as the eyelids to the eyes.
 
++

Man is immortal; therefore he must die endlessly. For life is a creative idea; it can only find itself in changing forms.



God expects answers for the flowers he sends us,
not for the sun and the earth.

++

Death belongs to the life as birth does.
The walk is in the raising of the foot as in the laying of it down.

++

While I was passing with the crowd in the road
I saw thy smile from the balcony and I sang and forgot all noise.

++

I shall die again and again to know that life is inexhaustible.

++

Man is born child,
his power is the power of growth.

++

O beauty, find thyself in love,
not in flattery of the mirror.

++

Let your life lightly dance on the edges of Time like dew on the tip of a leaf.



Rabindranath Tagore (1861-1941)
indijski filozof, pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade

Kada neprijatelj utone u san
Pomješajmo granice, našim usnama
Poljubi mi oči su nam kao pustinje
Jer, bez i jedne riječi sve razumijem

Laufer - Pustinje



Grad u pustinji
Pustinja u gradu
Ljudi na obali
Ljudi na trotoaru
Budni i pospani
Pozvani i prognani
Istina je blizu
Istina se krije
U srcu pustinje
Pustinja u srcu

Darkwood Dub - O pustinji

Jašem na devi kroz pustinju Thar s mirisom mora, svježine i slobode, u Rajasthanu, daleko od mora.

Noć pod zvijezdama u pustinji. Može li nešto biti ljepše od toga? Može! Jutro u pustinji, s maštovitim tragovima u pijesku, laganim vremenom, novim danom kojim sam nagrađen, prilikom da živim život prepun ljepote, nepredvidljivosti i radosti.

U vlaku za Barmer upoznao sam Ashisha, netipičnog Indijca. Obrazovan, kulturan, svjestan i dobronamjeran. Ovako mlad shvaća da život nije samo rad i novac, iako radi po cijele dane u teškim uvjetima za koorporaciju iz Velike Britanije. 'Ljudi su ovdje previše tradicionalni, pogotovo djevojke. Teško je ostvaritit bilo kakvu komunikcaiju s njima.' Poslije samo dobio mail od njega u kojem mi želi da pronađem u Indiji i ono lijepo. Da ne sudim samo po većini onoga što me okružuje. Upravo to i radim u Indiji - tražim drukčije od sveprisutnog. U njegovom pozitivnom razmišljanju vidim boje promjene koje Indiji mogu donijeti kvalitetu života dostojnu čovjeka.

Konačno pustinja! Ipak je bilo moguće oblikovati budućnost kako sam zamislio. Iako sam kasnio na vlak, iako sam došao na krivu stanicu. Iako je bilo nemoguće stići vlak 25 km dalje. Iako sam bio u krivom vagonu s kojim sam završio u Barmeru (500 km dalje). No pronašao sam lokalni bus i za 3 sata vožnje (uz skoru krađu ruksaka) ipak stigao u Jaisalmer.

Jaisalmer tvrđava izgleda lijepo iz daljine. Izvana sjaji zlatnom bojom kamena pješčenjaka od kojeg je napravljena. No šetnja iznutra otkriva ne samo turističke vibracije, nego i ružnoću i nemar. Sami stanovnici uništavaju ljepotu koju prodaju. Šetnja po zidinama znači preskakanje izmeta, smeća, otpadnih voda, vrlo neugodne mirise i slijepe opasne stranputice. Tako tužno kako ljudi ne razumiju da prljavština znači bolest. Bolest čovjeka i bolest Zemlje. Slična slika kao u Varanasiju, kao posvuda po Indiji. Ljudima treba još puno evolucije u razmišljanju da bi djelovali u dugoročno održivom smislu.

I evo me na tri dana u pustinji.. Uživam jednostavnost vremena. Život je poput tragova u pijesku. Ostaju iza nas no nestaju s vjetrom. Bitni su jedino doživljaj i pomak. Unutrašnje iskustvo i promjena. Ponekad me na to potakne fizički pokret, drukčiji krajolik, ponekad ljudi sa svojim bazičnim životima, kada prepoznam beskraj mogućnosti koje krotim u rukama. Koliko potencijala čuči u svakom čovjeku! Koliko se još boja stvara i vrata otvara nakon svakog pokreta prema pravom sebi.

U pustinji sam s Marvarima, Gofurom (24) i Cenom (32), na leđima deva Sona i Radjua. Marvari narod ima koze, skupljaju rijetko drvo za vatru, iskopavaju kamenje. Kad ima kiše onda uzgajaju millet i guargam. No nema kiše već tri godine. Polja kojima prolazimo su prazna. Težak je život ovdje. Nitko ne zna čitati ni pisati. Učitelji su ovdje rijeđi od kiše. Marvari jezik se usmeno prenosi, a malobrojni sretnici nauče engleski i hindu od stranaca i turista. Velika većina sela je bez struje, izvori vode često su i kilometrima daleko.

Prolazimo kroz neka Hindu, neka Muslimanska sela. U Rajasthanu su svi braća, kaže Gofur. Ljudi su ekstremno tradicionalni, no znatiželjni i dobroćudni. Nažalost u nekim selima djeca traže rupije, olovke. Putniku se dati nešto čini lagano i dobronamjerno, no teško je procijeniti što bi tim ljudima zaista pomoglo. Navikavanje na prosjačenje ipak nije pravi izbor.

Događa se da ljudi u pustinji upadaju u dugove i onda postaju doživotni robovi prisiljeni raditi smo za hranu najteže poslove, npr. kopati kamen. Najsiromašnije kuće nemaju ni krov ni zidove, već više njihove obrise u zraku i tlu.

Saznajem da Gofur nema nikakvu školu i iz siromašne je obitelji. Bio je jako znatiženjan i iznenađen prvi puta saznati da je... Zemlja kugla i vrti se oko sebe što nam stvara dan i noć. I vrti se oko Sunca što nam daje godinu i godišnja doba. I privlači nas svojom silom gravitacije. I ako kreneš hodati sam preko pustinje ravno na kraju ćeš ponovo stići do sebe. Ako uspiješ proći ocean. Da, i oceani postoje. I planine. I šume. I rijeke...

Ležati na toplom pješčanom krevetu pokriven samo zvjezdanim nebom. Sanjati otvorenih očiju. Slušati pjesmu pustinje. Biti mir.

Desetak milijuna ljudi stvara konstantnu buku i kaos. Povijesno i zemljopisno sastavljen iz osam gradova Delhi je u stalnoj ekspanziji i imploziji. Slojevi prošlosti i isprepletenog naslijeđa su pomiješani sa vibracijama moderne Indije otvorene svijetu i razvoju.

Najprije ga pokušavam osjetiti pješice. Paharganj je backpacker enklava, puna napetosti zbog gnjavatora i prevaranata koji nikome na daju mira. I krave i psi su naravno tu, i prašina i rikše i kaos.

Stari Delhi na sjeveru je većinski muslimanski, stisnut i pun života. Predstavlja vrijeme kad je Delhijem vladao sultan, sedam stotina godina. S vrha minareta Jama Masjid, najveće džamije u Indiji grad se proteže u beskonačnost. U blizini je Crvena tvrđava, kao duh prošlih vremena Moghulske veličanstvenosti.

Novi Delhi je izgrađen od Britanaca i sa svojim širokim avenijama, kolonijalnim građevinama i monumentalnim spomenicima čuva imperijalnu sliku. Hindusi su ovdje većina, s mnogo izbjeglica iz Zapadnog Bengala i pakistanskog Punjaba nakon proglašenja nezavisnosti 1947. godine. Novo sagrađenim metroom klizim u potrazi za muzejima, parkovima, slikama života.

Delhi je fascinantni spoj krajnosti. Na Connaught Place kupujete najtrendi svjetske marke u sjajnim dućanima. Ispred su hrpe odjeće za siromašne. Ortodoksni Hindusi i Muslimani dijele toksični zrak s poslovnim ljudima u kravatama. Luksuzni automobili i gurajuća kolica. Prosvjed nezaposlenih i loše plaćenih žena na teškim građevinskim poslovima. Zvonjava u hramovima. Redovi tuge ispred. Trubljenje bez razmišljanja. Jači gaze slabije. Smrt na ulici. Smrad mokraće posvuda. Nedostatak prostora i kulture ponašanja. Primitivizam i nesuptilnost.

Hazrat Nizamuddin Dargah - Sufi svetište iz 13. stoljeća. Bos prolazim kroz mnoštvo predanih vjernika, pjeva se i svira hipnotički qawwali, gužva oko grobova svetaca i pjesnika, žene ne smiju unutra. No osjećam se nelagodno. Nema one iranske opuštenosti, kao kod Hafeza. I atmosfera je više napeta nego mistična. Malena djeca me navlače i traže novac. U gužvi mi je ukradeno 800 rupija iz stražnjeg džepa. Dobro upozorenje da moram biti oprezniji. Bolje 90 kuna nego fotić ili nešto drugo. Neugodno mjesto iako je ideja sufizma pozitivna. Opasna noćna vožnja motornom rikšom kroz nemoguću gužvu ovog nervoznog grada. Ne volim takvu vrstu rizika. No nemam izbora. Ovdje je život zaista krhak i nebitan. I uz sve prosjake, bogalje, ovisnu djecu, ulične sumnjive tipove, beskućnike, zaista ne budi ljepotu. No trudim se pronaći ju.

Najviše sam svoj kad dodirnuvši kreativnost bilo koje vrste (glazbu, boju, pokret, ideju...) osjetim rezonanciju u sebi. I veliku želju da idem svojim putem kreacije. Tako su me nadahnuli likovi od željeza 'Anga toys' plemena kovača iz Chhattishgarha koji uprizoruju priču Maa Dantesvari i Mabalideb, borbu protiv demona Bhainsasura. I Craft muzej sa svojom dinamičnom prezentacijom umjetnosti i vještina iz ruralne Indije.

I originalne gostujuće grafike iz Slovačke. Više od svih klasičnih monumentalnih spomenika. Zanimljiv mi je bio čuvar kad je rekao da ne razumije moderne grafike. No znatiželjno je slušao moje opise i razmišljanja kako je bitno u životu spojiti logično i emocionalno, vanjsko i unutrašnje. Kako su ova djela odraz nevidljivog svijeta koji je možda i važniji od očitog. Kad je rekao da voli glazbu ipak je pokazao i tu stranu sebe. Mislim da ljudi mogu postati jako nesretni kad izgube vezu sa svojim osjećajnim, stvaralačkim, začudnim, svemogućim svijetom. Od tuda dolazi puno zla, loših misli, otuđenosti, mržnje, patnje, depresije i besmisla. A čovjek može biti tako velik kad živi jednostavni mali uravnoteženi originalni život.

Elevate, ekskluzivni klub u Uttar Pradeshu, drugoj državi gdje su ograničenja manja. Na ulazu procjenjuju podobnost. Ulazim unatoč svom alternativnom izgledu. Plešem na bollywood pop hitove u klupskim ritmovima (Desi Girl, Tanduri Nights, Zara Zara Touch Me, Chori Chori...) Ovo je prilika gdje parovi ruše tradicionalne zidove. Cure puno više uživaju u plesu nego njihovi dečki. Iako dečki u grupi plešu divlje i neumorno. Previše decibela mi odzvanja dugo poslije u ušima. Noćni skupi povratak s rikšom u Delhi. Znatiželja utažena. Ljepše mi je slušati te zarazne ritmove, melodije i glasove na mom vjernom izvrsnom SonyEricsson walkmanu.

Lodi garden - suprotni Delhi. Mir, drveće, prazni prostor. I zapravo začuđujuće malo ljudi u njemu. Kameni mauzoleji iz 15. stoljeća sa smiješnim vjevericama. Uvijek znatiželjna i spontana djeca. Trkači i brzi hodači. Parovi koji se skrivaju u grmovima, pokazuju naklonost, otkrivaju bliskost - inače neprihvatljivo ponašanje u javnosti. Kradu se puse. Cvijeće miriši. Ptice pjevaju. Nestvarni mir Delhija. Čista ljepota...

Lokalnim busom od Saurahe do Sonaulia. Ostavljam očaravajući Nepal. Dva mjeseca nije dovoljno. No sad me privlači njegov golemi susjed. Rikšom do granice gdje nitko ne provjerava što nosim. Pregovaranje za auto do Gorakphura. Tada počinje ludilo. Uz stalno trubljenje vozač izbjegava ljude, bicikle i sporije aute s lijeve strane, a s desne kamione i aute koji pretječu. Previše opasnih situacija. Po broju nesreća Indija je u svjetskom vrhu. Francuzi Anne i Greg se na par dana vraćaju u Indiju, kažu da ju u tri tjedna nisu zavoljeli - ljudi su prenaporni, stalno te pokušavaju prevariti, sve je prljavo... Strašno me zanima kako će ta zgusnuta zemlja djelovati na mene.

Prvi dojam Indije je bučna, prljava i gužvasta. Ulice Gorakphura nervozno dišu. Nezamislivo puno ljudi posvuda. Puno više neugodnih nego ugodnih slika. Ipak jedemo u jednoj od lokalnih dhabas - thali je skroz pozitivna senzacija. Na kolodvoru tisuće ljudi leže, spavaju, jedu na podu. Iz kupea s četiri ležaja smo morali izbaciti desetak Indijaca koji su se ilegalno zaključali unutra. Noć nije lagani san, ne samo zbog dosadnih komaraca i lupe kotača, nego i zbog lupe u sredini noći. Netko je nasilno više puta pokušavao ući unutra. Srećom vrata nisu popustila. Dobro nam je kondukter rekao da ne otvaramo nikome. Bila je to stvarna prilika da u najboljem slučaju ostanemo bez svih stvari. 

Jutro u Varanasiju. Pregovaranje oko rikši i cijene. Prevaranti na sve načine pokušavaju da završimo u lošem skupom mjestu. Pred nama čuvar sa štapom premlaćuje čovjeka koji ne sluša. Rikši je puknuo lanac. Brzo ga u susjednoj radionici popravljaju. Nakon par pokušaja sam u zadovoljavajućoj sobi s utičnicom, prozorom, kupaonicom, žuto narančastim plahtama, u žiži starog grada...

Varanasi - najsvetiji hindu grad i jedan od najstarijih na svijetu. Kao jedno od 'mjesta prelaska' ili tirthi privlači gomile vjernika cijele Indije na susret s božanskim. Poznat kao Kashi - Grad Svjetla, utemeljen od samog Šive, poslije nazvan Bandaras od Muslimana. Svatko tko umre ovdje dobiva trenutno prosvjetljenje ili mokshu.

Grad je stalni kaos. Uskim uličicama staroga grada vladaju krave i psi. Njihov izmet je posvuda. Po mraku je naročito opasno hodati. Ležeće, stojeće, trčeće, zaspale, haustorske, gatovske, svete krave. Lijeni psi, prepuni buha, nezdravog izgleda. Neugodni miris je toliko intenzivan, ne mogu ga prekriti ni zapaljeni ezoterični mirisi, ni cvijeće za prinos bogovima, ni svježe kuhano mlijeko... Tome dodajte dim iz motora, generatora, miris ljudske mokraće posvuda, smeća, prašine u zraku, u nosnicama... No i slavlje, pjesma, religijska ekstaza, meditacija, joga, rituali, posvecenost onostranom i unutrasnjem... Jedinstvena smjesa koju morate doživjeti.

Puno naoružanih vojnika kontrolira grad. Naročito hindu hramove i muslimanske džamije. Žele spriječiti napade ekstremista bilo koje vrste. Jednu noć sam slušao pucnjeve i bombe, u ritmu uličnih borbi. Slijedeće jutro je opet sve bilo 'normalno'. Možda je i to bilo religijsko prizivanje božanstava bubnjevima i svakojakom bukom.

Ujutro me prije sunca budi buka i lupa iz Vishwanatha - Zlatnog hrama. I bogovi tada spavaju pa ih treba gromko protresti. Nehindusima nije dozvoljen ulaz pa nažalost nemam priliku osvjedočiti slavlju i gozbi sa mnogobrojnim božanstvima. A baš me zanima kako taj trans izgleda.

Ganges je Hindusima amrita ili eliksir života, donosi čistoću živima i spasenje umirućima. Hodočasnici izvode ritualna kupanja, piju smeđu gustu tekućinu, s vidljivim ostacima i prljavštinom, te nevidljivim kemikalijama i teškim metalima. No možda je zaista vjerovanje moćnije od te očite nezdravosti. Uz rijeku se nalazi stotinjak kamenih stepeničastih gatova, neki u raspadu, neki potonuli, neki obnovljeni.

Na Manikarnika gatu se danonoćno spaljuju mrtvi. Bez vidljivih emocija, bez prisustva ženskih članova obitelji, nakon prolaska kroz ulice grada tijela se odmataju od žutih, crvenih ili bijelih tkanina, škrope svemoćnom vodom i polažu na pripremljena drva. Vatra se pali vječnim plamenom. Nije dozvoljeno fotografiranje ni prilaženje blizu. No prizor je snažan. Mrtvi postaju dim u zraku, naočigled. Netko završava u nečijoj kosi ili nosu. U krugu... Djeca do šest godina, trudnice, žrtve kobrinog ugriza, sadhui... budući da već imaju pročišćenu dušu se ne spaljuju nego se potapaju na dno Gangesa. Ponekad isplivaju. Spooky! Smrt i život su ovdje tako blizu.

Ponovo se šećem uz rijeku. Na gatovima drugi ljudi a ista slika. Veš se ritmički pere na kamenim pločama i suši na kosim gatovima - čak i izgleda fizički čisto, ne samo duhovno.

Uranjanja tri puta uz Hare Gange, ponosno, muški. Uvijek sa strane, žene se kupaju u sarijima, samozatajno. Indija u javnosti definitivno ne zagovara ravnopravnost spolova. No čujem da ni u privatnosti doma često nije puno bolje. Bez emocija, bez bliskosti, hijerarhijski odnos.

Mladog poslovnog čovjeka iz Luknowa pitam o djevojci. Kaže da se potajno sastaju. Kad se oženi o nje očekuje da bude kod kuće i brine o njemu i djeci. Provociram ga da je to neravnopravno. Brani se da u slučaju da ona ima zaista veliki talent i želju raditi nesto drugo on će joj to 'dozvoliti'. Osnovne ljudske slobode su i ovdje ograničene.

Uspješno izbjegavam sve ponude za brijanje, čišćenje ušiju, masažu glave, hašiš, opijum, brown sugar, proricanje prošlosti i budućnosti. Zaista su uporni i dosadni u prilično nasilnom ulaženju u osobni prostor koji zapravo u Indiji ne postoji.

U Indiji nikada nisi sam ni miran, uvijek netko sjedne za tvoj stol, uvijek netko viče, trubi, prelazi preko tebe. Ako i postoji osamljeno mjesto to je prava prilika za gnjavatore svih oblika.

Sjedim na vrhu jedne od zgrada u zalazak sunca, sam. Psi laju, stotine papirnatih zmajeva u zraku, odzvanjanje limenih instrumenata, djeca se igraju po ravnim krovovima. Rijeka stoji. S visine grad izgleda puno mirnije. Misli postaju lakše. No silazak je ponovo veliki izazov za tolerantnost, strpljivost i opuštenost - lude rikše, metež, buka, masa ljudi, životinja... Nije lako zadržati mir u ovom frenetičnom fanatičnom zgusnutom fantazmagoričnom gradu. Istovremeno uzdižućem i raspadajućem mjestu gdje ipak milijuni ljudi pronalaze uzlet, odgovor i spokoj.

Gdje je granica siromaštva? Kako nastaje osmijeh? Može li svatko biti sretan?

Balaram (38) je pripadnik Tharu naroda koji odavno nastanjuje (najmanje tisuću godina) Terai područje u čijem središtu je Chitwan. Kada je opasnost od malarije smanjena tada su došli i ostali: Rai, Brahmani, Tamang, Gurung, Chepang...

On je kao i mnogi Nepalci proveo nekoliko godina radeći obične poslove u Saudijskoj Arabiji, Dubaiu, Bahreinu... za plaću 250 USD (pet puta više od nepalskih 50 USD). Već petnaest godina radi kao vodič u džunglama Chitwana. Voli to. Kaže da ga šuma smiruje i vraća mu dobar vid. Smiješan je i pozitivan. Pouzdan i dobar. Stalno znatiželjan saznati i naučiti nešto novo. Uz to je i 'slikar', električar, zemljoradnik, ribar...

Biciklom s Balaramom idem u njegovo selo Padariya (Bhandara v.d.c.). Put prolazi kroz 'šumu zajednice' koja okružuje nacionalni park i omogućava izvor drva, bambusa, trave za lokalno stanovništvo. Pošto i tu ima dosta životinja prihod od turizma također ide lokalnoj zajednici. Sve odluke su zajedničke, a i kontrola je bolja kad svi profitiraju od očuvanja.

Sela kroz koja prolazimo vibriraju životom. Stotine djece u neprestanoj igri, ronjenje za ribom u rijeci, med direktno iz džungle, igre bez igračaka, guranje ispred objektiva...

Upoznajem njegovu obitelj od jedanaest članova koji žive u novoj zidanoj trosobnoj kući no svejedno dane provode u staroj kući od trave i blata jer je kažu udobnija. Tradicionalne Tharu kuće imaju vrlo male prozore da im zli animistički duhovi ne mogu ući unutra. Debeli krov od trave odično štiti od kiše i vrućine, a traje i pet, šest godina. Oblaganje kuće smjesom posebnog blata i izmeta je dio svakogodišnjeg rituala. Egzotično mi je biti i spavati u njima, s obzirom da je to ponekad zapravo jedan prostor kojeg često dijele i koze i kokoši i ljudi. S obzirom na krevete ipak pretvrde i prekratke, na sve rupe kroz koje svašta može ugmizati, na dim koji se širi posvuda... No toplina doma se i tu osjeća, sa nijansama koje čine svakodnevni život ljepšim.

Ženu Chuniyu (28), Balaram je birao 3 mjeseca. Iz razgovora s tridesetak kandidatkinja iz bliskih i dalekih sela napokon je došao do prave, s voljom za rad, iz prave kaste, koja mu se svidjela već i preko slike. S njom ima dva sina, Aruna (7 godina) i Kashitija (6 mjeseci), skroman život pun rada, ali i smijeha, razgovora i razvoja. Polja imaju prinos dvaput godišnje - u zimi leća, pšenica, heljda, senf, a u doba monsuna riža. Obitelj proizvede više nego što im treba, pa i tu zarade za školu djece i poboljšanje uvjeta života. Možda za rijetki izlet u Kathmandu ili Pokharu. Himalayu imaju samo na slikama na zidu.

Kada svakih nekoliko godina Rapti rijeka poplavi cijelo područje u prednosti su oni koji žive zajedno jer tako lakše pomognu jedni drugima. Spasiti živote, sagraditi ponovo kuću, podijeliti hranu, pronaći životinje. Navečer uz vatru planiraju posao za sutra, rješavaju probleme, šale se i vesele.

Chepang narod je najdonja kasta, nemaju polja, pa moraju raditi za druge za plaću manju od dolara dnevno. U svojim malenim kućama imaju jako malo stvari, nedostaje im čak i toplih pokrivača. Sreli smo troje njih (otac, majka, i kćer) koji se danima vraćaju u svoje selo sa nekoliko desetaka kilograma riže koju su dobili u zamjenu za stvari od trave što su proizveli, ili možda za med od pčela čije košnice su im često jedini ukras kuće. Kad to usporedim sa 3 i pol tone riže koju Balaram ima spremljenu u svojoj kući, poljem od 6 hektara, znanjem engleskog, mogućnost komunikacije sa strancima iz cijeloga svijeta, iskustvo života u drugim zemljama - onda mi postane jasno koliko je savitljiva granica siromaštva. Postoje siromašni no postoje i gladni. Nije bogat onaj tko ima puno nego onaj koji treba malo.

Svako jutro se probuditi s osmijehom i živjeti još jedan dan kao da je prvi i posljednji.

Krishna opisuje njegov susret s tigrom, baš na mjestu gdje se upravo nalazimo. Hodali su i tiho pričali kad se ogromna glava s deset centimetara dugim očnjacima ukazala ispred njih. Cijelu vječnost su se gledali na nekoliko metara, bez pomaka, bez fotografiranja. Onda je tigrica lagano nestala. Nakon pola sata hoda iza zavoja su opet naletjeli na nju. Tada je zastrašujuće zarežala, cijela grupa od pet ljudi se znojila na mjestu ukopana. Nakon desetak minuta ljutnje što ju prate poklonila im je ipak još buđenja s osmijehom...

Drugi događaj je kad je grupa ljudi čistila obližnje jezero od biljaka i blata. To je trajalo šest dana i imali su tri slona koja su ih čuvala od napada tigrova. No unatoč što su bili u grupi tigar je uhvatio jednog od njih i odvukao ga u smrt...

Tigar je uglavnom noćni lovac. Nisam osjećao strah, samo trnce opreza i ugodnu neizvjesnost. Jedino je tako moguće doći dublje u sebe...

Krivolovci su ponovno aktivni. U borbi znanja i neznanja, obijesti i gladi, moći i praznovjerja - život može pobijediti jedino uz tebe na njegovoj strani.

Civilizacija je tek zadnjih nekoliko desetljeća postigla stupanj razvoja da priznaje vrijednost i krhkost raznolikosti života na Zemlji. Ulažu se napori u očuvanje. Sizifov je to još uvijek pomak.

Na leđima treniranih slonova iz Saurahe se može prići nosorozima na nekoliko metara no dojam je daleko od nadahnutog i prirodnog iskustva kakvo je bilo uzbudljivo višednevno hodanje, provlačenje, osluškivanje i treperenje. Indijski i nepalski turisti s kojima dijelim usko drveno sjedalo na vrhu slona, pokazuju primjer kakav je zapravo svijet - nesenzibilan, nesvjestan, površan i zapravo glup. Došli su na dva sata u džunglu gdje im se to svodi na stalno glasno pričanje, javljanje na mobitel, pljuvanje, bacanje smeća uokolo... Nakon pola sata im je već dosadno i neudobno, uzdišu i sebično buče. Ne osjećaju nimalo ljepotu koja ih okružuje i posebnost trenutka u kojem su. Nisu trebali ni dolaziti...

Tužan sam kad vidim našu planetu otrovanu milijardama takvih bezobzirnih i površnih bića koja gledaju svoju kratkoročnu korist, ne razumijevajući ni zrnce čuda života.

Zato i nismo došli daleko u razvoju svjesnosti, naprednih razmišljanja, izvan stega materijalne ispraznosti.

Imamo sve, a ne znamo ništa!

Priroda mi uvijek pruži svježu energiju i zeleni mir. Ovaj put su to mistično maglovita jutra, prelasci rijeka bosih nogu, topli predvečernji mirisi šume, nepredvidvljiva i magična džungla...

Ljepota nacionalnog parka Chitwan na jugu Nepala na granici s Indijom me zadržala neplaniranih osam dana. Nema puno mjesta na Zemlji gdje možete osjetiti praiskonsko naslijeđe evolucije sa svojim stvorenjima i kreacijama. Džungla me nakon Indonezije, Kostarike i Zambije stalno iznova privlači i veseli.

U društvu sam Balarama (vodič, 38 godina, veselog pogleda, širokog razmišljanja, dobroćudnog karaktera, iskusan i spretan) i Krishne (pomoćnik vodiča, 38 godina, dječačkog pogleda, jednostavan, brižan, miran).

'Kada nas nosorog napadne bježimo na drvo ili trčimo zig-zag ispred njega. U slučaju tigra, leoparda ili sloth medvjeda nikako ne trčimo niti se penjemo na drvo. Ili ih uvjerimo da smo opasniji od njih ili smo plijen.' - odličan uvod za četverodnevnu ' šetnju'.

Miris mokraće bengalskog tigra na drvetu, svježi izmet indijskog jednorogog nosoroga uvijek na istim mjestima, posvuda iskopane rupe sloth medvjeda u potrazi za termitima, tragovi pandži na kori, svi mogući tragovi u pijesku, blatu, zemlji, definitivno nismo sami iako to tako često izgleda. Ovo nije obična šetnja šumom na što ponekad nalikuje. Divljina je nepredvidljiva i izazovna. Puno više očiju nas promatra nego što mislimo.

Uzbuđenje i opuštenost. Zaista uživam jedinstvenost svakog koraka, svjestan rizika koji je stalno prisutan. Pouzdajem se u znanje Balarama i Krishne, no također vjerujem da moj zračeći optimizam ne izaziva opasnost.

Šuštim kroz lišće koje su lenguri grizli, razmičem grane kojima je puzala zelena ljutica, prepoznajem tragove tigra i tigrice, slušam priče o susretima s životinjama, istražujem obale jezera u nadi pronalaska indijskog pitona ili kraljevske kobre, vadim krpelja, živim dane u bojama prirode...

Indirin otvoreni osmijeh iznenađuje dok klimavom sjekirom žustro sječe suho drvo. Ostale žene sjeku travu za krovove kuća. Svi se nalaze ilegalno u parku.

Balaram i Krishna naoružani ubojitim bambusovim štapovima postaju još oprezniji na svako pomicanje ponekad i 4-metarske trave, ili na svaku promjenu zvukova džungle.

Pvi susret s nosorogom. Siva golema leđa i vidljivi rog idu direktno prema nama, neobično je što ne skreću. Pomičemo se u zaklon sa strane i promatramo tone mišića i oklopa kako bezbrižno krče prolaz i nestaju u gustišu. Poslije saznajemo da je vrlo blizu tog mjesta skoro u isto vrijeme jednom nosorogu krivolovac odrezao rog.

Drugi susret. Skupina nosoroga pase u visokoj travi. Zauzimamo nešto sigurnije mjesto i čekamo ih da izađu na otvoreno. Stalno se ogledavam da li i nas netko tako promatra. No oni ne dolaze. Balaram se penje visoko na drvo odakle vidi da leže i možda već spavaju. Put prolazi ni 10 metara od nosorogice s mladunčetom. Ekstremno oprezno i tiho se šuljamo pokraj. Vjetar ne puše prema njoj, vid joj ne otkriva puno više od sjena u pokretu, a srećom ni odličan sluh nije čuo lupu moga srca. Ponekad ni 100 metara nije sigurna udaljenost u ovakvoj situaciji. Svi smo odahnuli. Česti su napadi nosoroga na ljude, najčešće lokalce, no ponekad i vodiče i optimiste...

Treći put otkrivamo nosoroga u plitkoj rijeci. Prilazimo mu bliže no odjednom se drveće ruši, lom grana, tutnjava, prasak. Trenuci nelagodne neizvjesnosti. Napeto gledamo gdje je. Smiješne radoznale uši nas promatraju iz daljine. Uh, dobro je, ipak nije krenuo prema nama...

Svaku večer prije mraka moramo izaći iz parka jer nažalost više nije dozvoljeno kampirati uz vatru. Vojska ima svoje lokacije unutar parka s ophodnjama što bi trebalo spriječiti krivolov i nekontrolirano kretanje.  

No i noći u selima, s lokalnim Tharu i Brahman obiteljima, pružaju prekrasno iskustvo i jedinstveni doživljaj.

Srijana, 10 godina i njena sestra Srishti, 8 godina, sudjeluju u slavlju cijelog Madi sela u kojem sam ja kao jedini gost glavna zvijezda. Pjesma, bubnjevi, ples, vriska djece, jednostavna neodoljiva zabava, uz svjetlo svijeće, na samom rubu džungle do dugo u noć.

Nosorozi kao duhovi za to vrijeme kradu povrće i žitarice iz skromnih polja koja okružuju nevidljive granice parka. Unatoč vatrama i stražama na drvenim tornjevima. Također plaše djecu koja rano ujutro idu biciklom u udaljene škole.

No ljudi ipak sve više shvaćaju da je suživot s životinjama moguć i potreban.

Rebecca (SAD/Minnesota) je obogatila svoju umjetničku viziju kroz dvogodišnje iskustvo života i rada u Kini, studirajući kineski jezik, kaligrafiju, jogu, predavajući engleski, upijajući kulturu i otkrivajući sebe u njoj. Živo se sjećam inspirativnih Shanghai razgovora...o trenutku slikarove linije, o nepoznatom, o kopiranim razmišljanjima, o potrebi potrage sebe, o važnosti suosjećanja, ljubavi i razumijevanja, o želji da damo svijetu više, o znatiželji, o povezanosti svega...

U takvim trenucima spoznaje i samospoznaje život zaista iz nas izvlači samu esenciju nas samih. Oni čine bit putovanja. Ne doći dalje u kilometrima nego u radosti spoznaje.

What is travel for you?

Tom Robbins wrote, "I travel in gardens and bedrooms, basements and attics, around corners, through doorways and windows, along sidewalks, upstairs, over carpets, down drainpipes, in the sky, with friends, lovers, children and heroes; perceived, remembered, imagined, distorted and clarified."
I suppose travel for me is constant. I think I stop traveling when I've forgotten I'm alive.


What are values of travel?

Travel is precious and essential to life. It illuminates why you are alive. When you are traveling, every moment is a new one. You taste, breathe, see,...exercise all your senses as if each experience is a new one....and it is! You are able to witness and experience the natural flow and ride each moment as it carries you to the next one.

Your evolution of traveling?

Evolution of traveling. What a beautiful question. When I was younger I had more answers and the longer I live, the more questions I have. Though on this journey, the feeling under my feet becomes more familiar all the time. What a paradox in a way. It's as if the further I walk down my path the more I notice on the trail. As I journey deeper inside myself, the greater my horizon is. In the unfolding of our travel we realize there isn't a destination!


How far you should go to find what you are looking for?

I don't think I ever stop. Maybe when I die. What I am looking for seems to be as impermanent as the moment. My life is one big a process toward no imaginable end. 

What is life for you?

Life is mysterious. Sometimes, with my eyes open, I look around and my view seems more fuzzy as I strain my eyes to see everything. The landscape becomes an intricate tapestry of pixelated shapes of color. Sometimes I realize I have lungs and my breath greets me like an unexpected visitor. Sometimes when I listen I find humour in how people fill silent space. Yet this breath I sense in my nostrils and my skin is in constant play with my surroundings. My breath becomes my neighbors breath and, in turn, my life becomes theirs. Maybe one's life loses it's mystery when they forget this exchange...when they forget they are alive. Life for me exists when I acknowledge it with my senses and is most remarkable when I bridge a connection with another living being.

Postajem jednostavniji u prihvaćanju nepromjenjivog i laganiji u izboru nepredvidljivog.

Sve je u nama! Ako gledamo dolje ne vidimo ono što dolazi sa strane. Ako gledamo samo svuda uokolo gubimo vezu sa sobom. Ako zatvorimo oči - sami smo. Naše oko ne može istovremeno gledati blizu i daleko, no naša svjesnost može. Naši osjećaji, razum, sjećanja, osjetila, mašta, duh, snovi, želje, kreacije - mogu sve.

...slona voze u uskom kavezu u novi dom. No kada stigne cijela savana postaje njegova, trubi dok trči, traži blato za valjanje, uživa u društvu, kupa se u čistoj radosti, hoda danima do prostora svojih sjećanja, uporno trese drvo sa slatkim plodovima, osvaja slonicu, štiti svoje potomke, izaziva suparnike, ne boji se ničega, ni života ni smrti... Slon!

Nema sigurnosti! Kada uspijemo predvidjeti život, utvrditi svoj položaj, uhvatiti se za najtromije sidrište, sagraditi brane i umjetna jezera, sputati pokrete i nadahnuća, osigurati se od svih iznenađenja, odreći se svih boja osim smeđe, kada napokon znamo opisati dane i godine koji dolaze, tada smo odustali od neograničenosti nemjerljivosti neopisivosti nepredvidljivosti svih mogućnosti našeg života! Možemo li taj trenutak prestanka rasta i igre, zvati početkom umiranja?

Život ipak pršti negdje drugdje, kroz rupe koje nismo zatvorili, rijekama koje ne poznamo, granama izvan naših dohvata, dimenzijama koje smo zaboravili... Određen jedino lakoćom promjene. Nestalan i beskonačan.

Sudbina je promjenjiva! Sudbina su okolnosti u nama i oko nas i predstavljaju najveću vjerojatnost tijeka našeg života. No osvještavanjem novih prostora, prepoznavanjem njihovih potencijala i hrabrošću prelaska u njih ostvarujemo onu manju vjerojatnost - našu jedinstvenost života. Sudbina je naše polje stvaranja. Život je promijenjena sudbina.

Jurimo ne primjećujući ljepotu. Žurimo ne osjećajući povezanost. Uslijed stalnog ponavljanja prestajemo primjećivati TRENUTAK. A on je jedini živ i bitan. Tada se događa čudo i naša životna energija postaje smijeh, postaje radost, postaje kreacija, postaje zadovoljstvo, postaje smisao, postaje neponovljivost...

Svjetlom kroz mrak, vodom kroz kamen, pjesmom kroz zid, maštom kroz privid, kreacijom kroz nemir, vjerom kroz strah, ljubavlju kroz svemir u nama...

Dok se tijelo u vatri pretvara u dim i prah, vječna duša (atman) traži svoju novu reinkarnaciju. U skladu s dharmom (osnovnim principom svemira u smislu religijske istine) te stjecanjem dobre karme (svih aktivnosti koji određuju prošlost, sadađnjost i budućnost) duša prelazi u viši stupanj postojanja ili ostaje u postojećem.

Na Arya dokovima rijeke Bagmati na sedam kvadratnih kamenih platformi obitelj se oprašta od svojih preminulih u ceremoniji ritualnog spaljivanja. Iako službeno kaste ne postoje ipak se u običajima, bogatstvu ukrasa, skupoći drva za vatru, golim glavama sinova... one mogu prepoznati. 

Postoje još dva doka za kraljevsku obitelj i posebno bogate uglednike, s 'tribinama' na suprotnoj strani rijeke, budući da je ovdje smrt javni uvijek zanimljiv događaj. Neobični govornik u bijelom svakodnevno koristi priliku da između obreda komentira nezadovoljavajuću političku situaciju u zemlji te zabavi, zamisli i pokrene masu koja ga promatra. Neobičan spoj vjerovanja, politike i komedije na djelu.

Pashupatinath je 1500 godina star hram boga Shive - uništavatelja i ponovnog stvaratelja (uz Brahmu kao stvaratelja i Vishnu kao zaštitnika - odnosno zajedno Trimurti). Iako je ulaz u glavni hram dozvoljen samo Hindusima moguće je doživjeti atmosferu i značaj ovog svetog mjesta - najvažnijeg za Hinduse u Nepalu, a također i za mnoge u Indiji i svijetu. Kažu da je tijelo Shive u Indiji, ali je njegova glava u Nepalu.

Shiva u svojim mnogim formama ujedinjuje oprečne elemente: razaranje i kreiranje kao Rudra i Sankara, asketskog jogija (Mahayogin) i obiteljskog čovjeka (Umapati), Nataraju ili gospodara plesa, Ardhanarishvara ili muškarca i ženu u jednom tijelu, Tripurantaku odnosno strijelca koji uništava mayu (privid), agyaanu (ignoranciju) i podvojenost duše i nadsvjesnosti.

Posebno je zanimljivo štovanje Shive u obliku 'linga' - uspravnog zaobljenog stupa. Shivalinga je stanje samog boga u koje se nakon razaranja povlači njegova buduća kreacija. On stoga predstavlja snažan simbol plodnosti koji privlači parove u niz odaja s kamenim lingom u sredini. Što se točno noću događa u njima ostaje tajna poslušnog para i moćnog Shive.

Također se snažan tantrički element provlači kroz ukrase nekih građevina - iako je i to u funkciji isticanja kreacije života. Ganesh u prikazu sa glavom slona, je naravno tu. Zaštitnik umjetnosti i znanosti, duh intelekta i mudrosti. Bog početaka i Bog uklanjanja prepreka. Jako korisna uloga!

Šećem uz Vishnu svetište , svete krave, lažne sadhue s jeftinom 'srećom', brojne hodočasnike, vatre za umivanje duše, lovce na lakovjerne... Razgovaram s ljudima koje srećem. Ispitujem i slušam...

Unatoč metežu svakojake ikonografije jasno razmišljam o predanosti vjere. I kako mnogi ljudi pronalaze utočište u vjerovanjima koja zapravo u svojoj biti nisu toliko udaljena jedna od drugih. Pozdravljam takav pozitivni aspekt bilo koje vjere, koji zagovara potragu i promjenu unutar sebe. No često vanjski faktori, isključivost, manipulacija i dominacija nadvladaju takve duhovne težnje.

Hanuman je jedan od najpopularnijih koncepata predanosti bogu u Hinduizmu, a također i važna osobnost u epu Ramayana. Njegovi nebrojeni slikoviti podvizi uključuju premještanje cijele Dragonagiri planine s čudotvornim lijekom, s preuzetih 5 lica istovremeno gašenje 5 demonskih lampi u 5 smjerova, pobjedu protiv demonskog kralja Ravene... Kao kralj majmuna s nevjerojatnom snagom on je jedna od inkarnacija samoga Shive. Često se postavlja u hramove protiv zlih duhova i demona rakshasa. Zaštitnik je boksača i hrvača te ljudi na opasnim planinskim putovima.

Sviđa mi se kako je Jambavantha (prvi sin Brahmne) ohrabrio u Hanumanu njegove neograničene mogućnosti:

You are as powerful as the wind. You are intelligent, illustrious & an inventor. There is nothing in this world that’s too difficult for you. Whenever stuck, you are the one who can help.

Na okruglim platformama se događa religijsko slavlje - puja, što često uključuje molitvu, glazbu, ples, pjesmu, darove...

I dedicate to you, O God, what is truly yours.

U komunikaciji s bogovima povezuju se vanjski materijalni s dubokim unutrašnjim svijetom. U poniznosti i skromnosti se čovjek oslobađa od ega koji je prepreka na putu razvoja duha.

U zraku se miješaju zvukovi pocketanja kostiju i mantričke melodije, u istoj rijeci završavaju prah tijela i rasplesani cvjetovi, u sveprožimajućoj gozbi tuge i radosti, bez jasne granice kraja i početka...

Mislim si, ovi ljudi su sretni, iako nemaju puno. Nepal je jedna od najsiromašnijih zemalja. Sherpa narod (u Khumbu regiji najbrojniji) su Budisti i žive u skladu da je život stalni krug ponovnog rađanja u svijetu patnje. Izlaz (nirvana) je moguć kroz seriju dobrih života. Svi oblici života se poštuju. Muž i žena su prilično ravnopravni. Za ostvariti pozitivni sonam (odnos dobra i zla) je važno ponavljati mantre. Najčešća je Om Mani Padme Hum ili 'slava dragulju u lotusu' (slava Buddhi). Što se više ponavljaju to bolje. Bubnjevi svih veličina s ispisanim (ili ubačenim) molitvama su naročito pogodni za vrtnju pri svakom prolazu pokraj njih. Ponegdje tok vode to čini bez prestanka.

Sveprisutne su i zastavice (s otisnutim riječima) koje vjetar vijori i molitve raznosi svijetom. Svi vrhovi i prijevoji su prepuni nizova takvih šarenih zastavica. Mantre su često ugravirane u mani kamene ploče (što daje vrlinu i naručitelju i majstoru) koje se onda postavljaju u duge mani zidove. Stupe su bijele građevine na centralnim ili istaknutim lokacijama, a čuvaju svete spise ili predmete, te često kip Buddhe. Gompe su mjesta okupljanja i zajedničkih molitvi za dobrobit obitelji, zajednice, svijeta. Neka sela tako imaju cijelu kolekcju budističkih obilježja, čak su i golemi prirodni kameni izrezbareni u tom duhu.

Sherpe, Rai i drugi narodi Himalaje žive svoje prividno jednostavne živote. Naporan rad, na polju, oko stoke, briga za djecu (školovanje od 3000 rupija godišnje (30EUR) mnogi ne mogu priuštiti) su uravnoteženi budističkim vjerovanjem. Mnogi nemaju drugu opciju života pa ga prihvaćaju puno lakše i trude se koliko mogu. Nama zapadnjacima koji smo otvoreni mnogih utjecajima i moramo stalno balansirati između bezbroj izbora, nama život pruža više no i zahtijeva više. U nama se razvija glad za posjedovanjem i stjecanjem koju tada pokušavamo utažiti bez obzira na sve ostale mogućnosti i potrebe u nama. Spoznajemo da ne dotičemo svoju pravu svrhu i patimo zbog toga. Nesposobni smo za izlazak iz kruga patnje. Da li je to ista patnja o kojoj Budizam govori? Mislim da ne. To je moderna (umjetna) patnja. Ne kažem da siromašni ljudi više znaju i razumiju. Oni jednostavno nemaju toliko opcija izbora pa lakše postižu zadovoljstvo i često sreću. Nama je to teže upravo zbog privida oko nas, blještavila svih varijacija.

Da li zaista biramo najbolje za nas, za život, za Zemlju? Da li zaista prihvaćamo odgovornost naših izbora? Da li je naš život najbolje što možemo dati svijetu? Koristimo li sve potencijale u sebi i oko sebe? Da li je naš život bitan? Što zaista stvaramo? Osjećamo li suosjećanje, razumijevanje i povezanost sa svime?

Usporedimo svoje mogućnosti znanja, novca, okruženja i slobode sa većinom svjetskog stanovništva koje živi zaista skromne živote. Izaberimo ponovno kako trošimo svoje vrijeme, što kupujemo, što odbacujemo, o čemu razmišljamo, kako rastemo, zašto odustajemo, koga radujemo, jesmo li skromnost, jesmo li vrlina, jesmo li dobrota, jesmo li ljubav, jesmo li dubina, jesmo li izgubljeni ili pronađeni. Prepoznajmo svoju bitnu ulogu u promjeni svijeta! Budimo svjetlo! Budimo promjena!

Peti dan Lars i ja se odlučujemo na prelazak Cho La (5420m) prijevoja. Najprije prelazak ledenjaka pa uspon do baze prijevoja. Naporano penjanje kroz kotrljajuće kamenje i nestabilne stijene. Pogotovo jer sam izabrao strmiju i opasniju rutu. Nisam se lako mogao vratiti pa sam koncentrirao svu fizičku i psihičku energiju na svaki pokret. Napokon sam uspio našavši se kojih 50m iznad prijevoja. Oprezno sam se spustio i bio ponosan na taj luckasti podvig no istovremeno zavolio život još više. Kao da mi je duh tada otvorio nova vrata spoznaje. Molitvene zastavice su zaplesale. Nakon toga dugi spust po nepredvidljivom i skliskom ledenjaku, a onda preko beskonačnih stijena do Dzonglhe (4850m). Ukupno 8,5 sati vrhunskog napora. Korejski par je prije par dana to s vodičem prošao za 11 sati. Djevojka je poslije još dva dana pričala kako je to previše za njih i kad će napokon moći jesti meso!

Slijedeći dan uspon preko Lobuche (4940m) do Gorak Shep (5170m). Fotogenična priroda u cjelini i detaljima. Hladno je no ne osjećam to kao strašno. Unatoč samo 50% kisika u zraku imam dovoljne snage da kasno popodne popnem poznati Kala Pattar, goli tamni vrh (5600m) s kojeg su Mount Everest (8848m), Nuptse (7861m) i Lhotse (8501m) odmah preko, a Pumori (7165m) na trepavicama. Sam sa svim tim vrhuncima oko mene osjetio sam rast novih vrhunaca u meni. Osjećaj ostvarenja želje. Buđenje nove svjesnosti. Spiritualno je važnije i izazovnije... Začudo dobar san me dočekao, s obzirom na visinu, na nevjerojatnu hladnoću (vani -15, unutra -5), na toliku koncentraciju doživljaja...

Sedmi dan sam preko Thuklhe, Pherichea, Pangbochea, Debochea, Tengbochea i Phunki Tenge dohvatio Namche. Više od 11 sati skakanja, trčanja, fotografiranja, balansiranja, znojenja (naravno kao uvijek, ne samo dolje, ipak je ovo Himalaja). Zadnjih dva sata po totalnom mraku, na trenutke s maglom pregustom za svjetlo, na trenutke kao da lebdim. U poznatoj sobi Thamserku view lodga razvlačim osmijeh od zida do zida. Mir, zadovoljstvo i ljubav ispunjavaju iskričavi božansko-vragolasti duh napuštajući preumorno tijelo.

Osmi dan sporo i dugo do Lukle (2850m) s nekoliko žuljeva i bolnim usnicama, no u savršenoj ravnoteži oduševljenja i ispunjenosti. I zaljubljenosti u ove planine koje su tako lagano pružile mi sve smijehove, iskre, iznenađenja, izazove, odjeke i inspiracije.

Deveti dan sam odletio pun povjeranja u kompaniju čiji se avion prije par mjeseci srušio na ovom minijaturnom stisnutom aerodromu daleko od svih cesta. Uvijek je kombinacija povjerenja i odvažnosti ono što nam daje snagu da odletimo u nova stanja, bliže stvarnom sebi. Tako je i ovaj treking ispunio svaki trenutak od 22 dana posebnošću i energijom, rijetko doživljenom u takvoj koncentraciji i takvoj lakoći. Himalaja, volim te!

Nakon nekoliko relaksirajućih i aklimatizirajućih dana oko Namchea (3500m - 3900m) sam nastavljam dalje gore. Janneke nažalost leti doma. Lagano, inspirativno, pozitivno i radosno je bilo vrijeme s njom. Povezanost koja zauvijek ostaje. Sad sam sam sa svojim snagama i slabostima. Kad hodam onda sam ili prvi ili zadnji. Kontradikcija koja je naročito smiješna kad sam sam. Često se zanesem u trenutni doživljaj i kreaciju da zaboravim na vrijeme koje curi, na noć koja dolazi. Želim biti oprezniji i promišljeniji, no istovremeno znam da volim izazov, nepredvidljivost i iznenađenja. Želim vidjeti te 8-tisućnjake, osjetiti visinu, hladnoću, duboko plavo nebo, svoje granice.

Najveća opasnost je ovdje nevidljiva, no grabi vas bez upozorenja. Zbog visine smanjuje se pritisak i količina kisika. Stoga ako vaše tijelo nije dovoljno prilagođeno na nove uvjete vrlo lako se pojavljuju simptomi AMS-a (Acute Mountain Sickness) ili visinske bolesti. Rizik je već od 2500m. Preporuča se provesti nekoliko dana na 2000-3000m (što definitivno jesam). Nakon 3000m se preporuča penjati po 300m dnevno i uzeti dan odmora na svakih 900m. To brzinski nestrpljivi vremenom ograničeni trekeri zanemare te ih uhvati glavobolja, vrtoglavica, slabost. Ako ne stanu ili se spuste, grabe ih HACE (skupljanje tekućine oko mozga) i HAPE (skupljanje tekućine u plućima) sa svojim težim simptomima poput gubitka koordinacije, gubitka svijesti, teškog disanja, a od tamo nije daleko do kome i smrti. Naučio sam na Damavandu u Iranu kako se čovjek osjeća kad ide prebrzo gore.

Japanski par (koje smo sreli u Thamserku view lodge) se već u Namcheu nije osjećao dobro pa su se spustili do Lukle (2850m). Nakon dva dana su se vratili i u svojim smiješnim žutim 'svemirskim' odijelima unatoč problemima tvrdoglavo krenuli gore. Nisu stigli daleko (samo do Kyangjuma, 3600m) jer je mladić dobio ozbiljni HACE i osam ljudi ga je nosilo satima do Khunde bolnice gdje su ga spasili. Druga priča je o japanskoj redateljici koja je snimala film o Himalaji. Već u Tengboche-u (3860m) se osjećala jako loše no odbijala se spustiti niže i ostaviti filmsku ekipu. Spojili su je na boce s kisikom no kad je kisik potrošen pala je u komu i dok su je pokušavali spasiti ona je nažalost umrla. Treća priča je o skupini Francuza koja je krenula gore prebrzo. Dostigli su Lobuche na visini 4940m, no svi su se odmah okrenuli i završili u bolnici (neki vrlo blizu smrti). Nitko nije popeo Kala Pattar. Četvrta priča je o Talijanu koji je prebrzo krenuo putem kojim i ja idem, no nažalost Gokyo dolina je za njega bila kobna. I brojni drugi slučajevi neiskusnih turista koji su došli u Himalaju kao da idu na plažu (ili bolje, na bazen).

Ove planine su opasne. Izazivaju, a skrivaju goleme rizike. Pogotovo jer je spasilačka mreža jako daleko od idealne. Čovjek treba poznavati sebe, imati znanje, prepoznavati promjene, slušati svoje reakcije, ne prelaziti granice bez razmišljanja, no biti spreman preuzeti rizik.

Prvi dan kroz oblake i maglu, inspiriran ledom, dosegnuo Dole (4040m), 500m razlike nisam ni osjetio. Voda se smrzavala u sobi. Slijedeći dan sam lagano došao do Macherma (4410m) gdje sam imao vremena za igru sa suncem i večernje razgovore sa lokalnom obitelji.

Treći dan sam kroz fenomenalnu Gokyo dolinu stigao u Gokyo (4750m) bez ikakvih problema. Upoznao dvojicu Nijemaca i proveo večer u bistrom i neobičnom razgovoru. To je često tako, kad sretnete ljude koji vibriraju sličnom frekvencijom lako je uspostaviti prijenos misli na začuđujuć način. Koristim takve trenutke da slušam što zapravo govorim jer me zanimaju moje svježe misli. 'Nije uvijek dobro sakupljati sve više oko sebe, ponekad je potrebno moći nešto izgubiti'. Učim o sebi najviše u takvim trenucima rezonancije sa unutarnjim i nesvjesnim.

Četvrti dan sam hodao do zamrznutog četvrtog i petog jezera (oko 5000m). Oduševili su me uzorci leda te jako čudan duboki zvuk ispod njega. Kao nerazumljiv dogovor vanzemaljaca prije invazije na Zemlju, kao rat koji se sprema. Voda dok pronalazi svoj put pjeva mračne pjesme. Volim takav mračni pozitivizam (valjda zato i u bendovima poput The Cure i Depeche Mode pronalazim radost). Inspiracija crnog i zatvorenog budi boje i rasplesanost.

Nakon penjanja na morenu ledenjaka otvorio se vjetrovit, leden, blještav pogled na Everest (8848m), Cho Oyu (8201m), Lhotse (8501m), Nuptse (7861m), Lobuche (6105m). Okružen ljepotom i golemom snagom prirode. Još veća otkrivena prostranost čovjeka duboko iznutra. Noć bez puno sna, možda zbog prepunog Mjeseca, vjerojatno zbog prilagođavanja tijela na ove neobične uvjete.

Prvi dio trekinga od Jirija do Namchea, na visinama 1500m - 3500m trajao je ugodnih ali i fizički napornih osam dana. Jiri predstavlja fizički kraj ceste od kuda dalje samo ljudska i djelomično životinjska snaga održavaju život mogućim. Pošto sve rijeke i grebeni teku od sjevera prema jugu, a naš trek ide od zapada prema istoku, to znači stalno penjanje pa spuštanje te prelaženje tri glavna prijevoja (2700m, 3500m, 3100m). Odlično je u istom danu jesti mandarine s drveta i ledene kuglice u zraku. Biti skuhan i smrznut. Biti na granici snage i na granici ushićenja. Biti zelen, plav, srebrn, proziran, nevidljiv, leteći, pršteći i plameni.

Cijelim putem prolazimo kroz sela (i zapravo koristimo njihove drevne puteve i stazice) uronjeni u svakodnevne događaje, poput oranja zemlje s vodenim bivolima, pranja veša na potoku, okretanja molitvenih bubnjića, izrade košara, popravljanja krovova, skupljanja drveta, sušenja bobica, doze trača, trke u školu, predaha na trijemu... U većini od njih lako pronalazimo kuće gdje smo više nego dobrodošli. Od potrebnog čaja, preko izvrsne (iako nakon više dana pomalo jednolične) hrane, do smještaja u jednostavnim čistim sobama. Pogotovo sad izvan turističke sezone, naše je iskustvo puno direktnije, razgovori opušteniji. Prednost ovakvog trekinga je da vam ruksak može biti lakši, kulturni doživljaji bogatiji, a vi mirniji da nećete ostati žedni, gladni i izgubljeni. Zapravo i kada odete u krivom smjeru ubrzo vas netko upozori i vrati na pravi put.

Dal Bhat Tarkari je klasik za večeru, brzo se priprema (što znači da ne troši puno dragocjene energije), sastoji se od zdjelice juhe od leće, tanjura (limenog s pregradama) s carry povrćem i rižom, te katkad i kiselom ljutom salatom. Uvijek ste siti jer sve dobijete još jednom. U ovakvim uvjetima je dobar znak ako to sve možete i pojesti. Što znači da vas ne hvata visinska bolest, a energija vam defintivno treba. Za doručak su tu chapati (tanki tvrdi 'kruh') i tibetanski 'kruh' (kao chapati ali pržen u ulju) s omletom. Uživao sam u tsampi, tibetanskom nacionalnom jelu, koje je ovdje također često (nekima nažalost i jedina hrana). To je zapravo samo kaša od prženog ječmenog brašna skuhana s čajem od maslaca. No tsampa brašno se koristi u budističkim ritualima kao simbol radosti i slavlja, za predskazivanje dobre sreće u novoj godini, te također na pogrebima za oslobađanje pokojnikove duše. Puno posla za (ne)obično brašno.

Namche je turističko mjesto na 3500m izraslo iz nekadašnjeg sela za pristup visinskim pašnjacima. Do njega se može doći pješice ili helikopterom. Višekatnice, dućani sa svim i svačim, treking oprema, njemačke pekare, pizza, skupi internet i telefon, pravi vrući tuš. Zanimljive lokacije u okolici za kraće izlete. Odlično mjesto za predah za dalje i više. Posebno gostoprimstvo uživamo u Tamserku View lodge uz domaće Momo (polumjesece od tijesta punjene s povrćem i nak sirom, uz umak od paradajza i korijandera), nebrojene pite od jabuka s cimetom te neodoljive đumbir čajeve. Skoro ko dom (koliko to može biti na ovakvom putu).

Do ovdje smo ispenjali otprilike ukupnu visinu Mt Everesta (8848m), ali se i spuštali za visinu Ama Dablama (6828m). Zapamtili smo Mali, Bhandar, Sethe, Junbesi, Bupsu, Ringmu, Kharikholu, Puiyan, Phakding, Namche, Thamo, Thame, Khunde... Napor tolikog hodanja gore-dolje nadilazi prekrasan osjećaj bivanja u prirodnom pozitivnom okruženju. S oblicima, odnosima, mislima i mirisima koji iznenađuju. Divno je stalno iznova uranjati u nove vidike, osjećati radost u sebi i oko sebe te hraniti znatiželju kroz razgovore o običnim i neobičnim stvarima i idejama. Ispijati lagana, mirna jutra, sa dahom i suncem na usnama. Netom poslije utažiti želju gladnu meditacije pokreta. Jednostavno postojanje. Igra bojama, motivima i kompozicijama. Zaborav svih drugih mogućnosti života. Obnova energije za ostvarenje novih vizija, novih promjena. Čisti užitak - pravi Wonderland.

Namaste! Namaste! S osmijehom odgovara mladi nosač jedva dižući pogled prema meni od golemog tereta. Namaste ili 'naklon božanskom u tebi' koristi se na cijelom indijskom potkontinentu, u svakodnevnom pozdravljanju no također i u religijskom smislu. Zajedno sa prema gore sklopljenim dlanovima ispred  prsa predstavlja 'mudru', simbol svejedinstva, odnosno povezanosti, poštovanja i ljubavi. U globalnoj kulturi (yoga, vegetarijanstvo, ayurveda, meditacija) dobiva slična poetska značenja, poput 'poštujem Duh u tebi koji je i u meni' ili 'Svjetlo u meni veliča Svjetlo u tebi' ili 'tvoj Duh i moj Duh su jedno'... Jako lijepi pozdrav!

Put od Jirija do Namche Bazara prolazi planinskim selima zaustavljenim i sto godina u vremenu. Nema ceste, vozila, prometa, gužve, često ni struje. No ljudi žive svoje živote određene vremenom za sjetvu, vremenom za trgovinu, vremenom za molitvu, vremenom za slavlje... Djeca rastu noseći istu odjeću no smišljajući stalno novu zabavu. Što ste dalje od utabanih turističkih ruta to su ona više oduševljena interakcijom s vama. I ne traže slatkiše, olovke, novac, što ih inače uče da stranci samo za to služe. A onda prebrzo odrastu ulazeći, voljno ili nametnuto, u svijet teškog rada, slabe zarade, briga, problema... Mnogi od nosača su očito maloljetni, iako ima i nešto starih ili prerano ostarjelih. No osmijesi se kroz sve to uvijek nekako provuku.

Sherpa ljudi su nevjerojatno snažni i izdržljivi. U svojim skromnim pletenim košarama s trakom preko čela prenose više od 50, često i 70, a nekad i 100 kilograma tereta (što je dvaput više od njihove mase!). I to danima, od jutra do mraka, uzbrdo i nizbrdo, preko klimavog kamenja, uskih serpentina, skliskog blata, po vjetru, kiši, snijegu, ledu, magli, hladnoći. Često za plaću dostatnu za dnevnu hranu i smještaj, no nažalost i za rakshi - lokalno jako alkoholno piće. Tada se događaju nesreće i padovi. Svjedočio sam jednom takvom kotrljajućem padu od nekoliko metara s punim teretom svježeg mesa za gladne turiste u Namche-u. Srećom bez vidljivih posljedica. U zadnje vrijeme Rai narod (prethodnici na ovim prostorima) rade sve više ove teške poslove, dok su Sherpe češće vodiči, imaju svoje male biznise ili sudjeluju u ekspedicijama na 7 i 8-tisućnjake.

Nosi se sve i svašta. Riža, brašno, ulje, šećer, tjestenina, kerozin (dalje unutar nacionalnog parka je zabranjeno korištenje drveta za vatru), voda u plastičnim bocama (turisti kupuju bez obzira na ekološke posljedice), pivo (turisti očito ne mogu bez toga), keksi, slatkiši (snickers, bounty, princkles...), coca-cola, no i drvo i ploče za gradnju kuća, čelična užad za nove viseće mostove (petorica muškaraca su sinkronizirano nosila jedno takvo), kokoši, lonci, sapuni... Zapravo sve što poslije vidite došlo je na nečijoj glavi.

U Himalaji sam. Jedna od mojih velikih želja se ostvaruje. Himalaja nisu samo najviši svjetski planinski vrhunci. Ponajprije su to ljudi koji žive na njenim obroncima i dodaju živost, boju i neuništivi duh u ukupnu sliku ovog zaista posebnog područja. Oni su razlog zašto ne letim direktno u Luklu (2850m) nego se odlučujem za višednevni put pješice od Jirija, gdje cesta prestaje. Umjesto vodiča i nosača društvo mi je vedra i spontana Nizozemka Janneke koja već ima Nepal u sebi, no svejedno ju ponovo veseli nova avantura. Oboje volimo sami svojom snagom doći kamo želimo, bez ovisnosti o komforu i luksuzu. Sreli smo se 'slučajno', šetajući ulicama Kathmandua i razmišljajući kako da na trek ne idemo potpuno sami (zbog moguće slabosti, bolesti, nesreće...) no ni u društvu vodiča (što može biti zamorno, a dodatni je trošak). Nakon kratkog razgovora uz kavu, otkrivamo povjerenje jedno u drugo, te dogovaramo da idemo skupa. Kako život može biti lagan kada ga prihvatimo otvorenog srca, kako nam dolazi, uz dozu optimizma i ludosti. Područje Mount Everesta je naše područje znatiželje, slobode i otkrivanja.

Nezaboravan je doživljaj sjediti u kuhinji uz sagrađenu peć na drva, piti tradicionalni nepali čaj (zajedno kuhani čaj, mlijeko i šećer), uz vedru domaćicu i nestašnu djecu razgovarati o životu (njihovom i našem), tražiti sličnosti. U igri vatre se sjećati djetinjstva, misli prepuštati univerzalnoj svjesnosti, uronjeni u jednostavnost života, srcem dodirivati radost.

Kada putujete dovoljno otvoreno i znatiželjno znatno povećavate mogućnost neočekivanog susreta s ljudima koji s vama dijele strast otkrivanja svijeta i sebe.

Laura i Eloi (Španjolska/Barcelona ) su jako ugodni web dizajneri koje je dugotrajno putovanje promijenilo. Osmijeh i radost ne silazi s njihovih lica.

What is travel for you?

It is discover new worlds, people, places and ways of thinking... It is to change your plans all the time and don't worry about it. Some say it's about escaping your reality, but we believe it is more like trying to find the "true reality". It is many things but above all is learn about yourself and the rest of the world.

What are values of travel?

There are a lot of them, but for us the main one is open our minds... Our Philospohy is always say "yes" to whatever that people propose, ask for or anything they wanted from us. Just rely on people except when it's obvious that they want to cheat you (luckyly just a few times in all our 10 months journey by now!).

Your evolution of traveling?

Our travel is suposed to last 14 months... We'll see... We are in our 10th month now. We traveled always together in an independent way and as the months passed we've been forgotting what a travel guide means and let ourselves get lost following new friends or advices of them! We travelled 3 months in New Zealand living in a van more or less camping adapted, 1 month in Borneo, another one in the rest of peninsular Malaysia, 1 month in Thailand, 45 days in northern Laos, another month in Thailand again and now we are entering our 3rd month in China. The rest is supposed to be Vietnam, Cambodia, southern Laos and Thailand to fly back from Bangkok.

We didn't have any purpose in particular before travelling we just felt that we had to do it! We've never prepared too much our journey before, just some "must" destinations, but even we missed some of those in purpose because we realised that it's better not to hurry: buildings, temples, mountains... They will always be there waiting for you, but the people we enjoyed the most, we met them travelling veeeery slowly... If you hurry too much probably you will miss a lot of friends and details of people's life.

We could tell many stories about our travel but it would take a while... And that's the best part of it. We both enteered our thirties travelling and still alive and happy!

How far you should go to find what you are looking for?

We are not sure about what we are looking for or not, but now we know that you can find it anywhere, sometimes closer than you think but we had to stay away from our home to realise about that. Maybe you don't have to go far (in space or time) and let things come to you at home, in Laos, China or wherever.

What is life for you?

In an emotional way is to enjoy of the whole of it but the unavoidable suffering moments makes you appreciate that small instants of fully joy. But someone knows the meaning of all of it? Being in China we will quote from memory the Tao Te Ching of Lao Tse: "who talks about it doesn't really know and who really knows doesn't talk about it" and sometimes both of us talk so much!

Unutar zidina staroga grada kamene ulice hvataju pokrete različitih stvarnosti. Ujutro sa suncem grupica mladolikih 'staraca' kroz Tai Ji hrani vedri duh. Malo dalje usamljeni Kung Fu jahač stapa se sa svojom sjenom. Žena neodredivih godina pleše s lopticom i reketom kao dijelovima tijela. Istočne vještine čuvaju gipkost života generacije seniora. Mladim Kinezima tako očito fali spiritualnosti i želje za unutrašnjim rastom.

Dali seže u prošlost 4000 godina kada su prethodnici Bai naroda naselili ovo područje. Preko uspona i padova Ming dinastija do sadašnjih tradicionalnih kameno-drvenih kućica koje čine neprekinuti niz dućana, restorana i barova. Rijeka od 4 milijuna turista se rasteže u potrazi za autentičnim kadrom nestvarne Kine.

Manjina biciklima dotakne i istraži rubove Er Hai jezera, bogatog ribom ali i bilharziom. Neznatan broj se odvaži istražiti magičnu Cong Shan planinu.

Ganja! Ganja! Žene u lokalnoj Bai nošnji u jednoj ruci nose luk ili kupus, a u drugoj potiho skriveno no uporno dilaju marihuanu i hašiš. Ako izgledate ko stranac u njihovim očima ste ovdje samo da odlutate omekšanim mislima u stanje isprazne sreće. Što izgleda i čini poveći broj posjetitelja ovog tolerantnog grada.

Putnici uspijevaju u svim podnebljima. Od blještavih turističkih središta gdje su turisti i lokalci po brojnosti zamijenili mjesta, preko prirodnih čudesa, velikih gradova nepoznatih imena, pa do najzabitijih sela, uvijek nađete bar nekoga tko je na tom mjestu gost. Nekoliko tipova putnika u više mi je navrata zaokupilo misli. Pokušat ću vam dočarati neke ekstreme.

Neki ljudi putuju tako da svakodnevno pokušavaju uštediti novac (tip “nikad dovoljno jeftino”). U stalnom nastojanju da pronađu najjeftiniji prijevoz, hranu i sobu, zapravo pronalaze sate čekanja u nigdje, lutaju uzalud, ispituju za svaku sitnicu cijenu, nekad i do te mjere da ponižavaju ljude stoput siromašnije od njih… Nikada nisu opušteni niti prepušteni sceni u kojoj se nalaze jer sve pokušavaju kontrolirati. Ušteda je zanemariva u usporedbi sa siromaštvom iznenađenja i izgubljenom spontanosti. U stalnoj napetosti i uspoređivanju gube smisao drugačijeg iskustva, koje naravno da nije uvijek idealno, no u tome je zapravo draž, pronaći drukčijeg sebe u drukčijem mirisu, okusu, ritmu, boji. Uživati u nepredvidljivom.

Drugim pak putnicima (tip “best of”) često ne nedostaje toliko novaca, koliko vremena, a možda i hrabrosti. U žustrom preskakanju iz mjesta u mjesto, ne stižu istražiti mogućnosti i zaviriti ispod površine, ispod očitog. Često dođu i prođu kroz gradove gdje ih autobusi dovezu i ne pomaknu se nimalo dalje od klasičnih turističkih ruta. Jer je prekomplicirano, zahtijeva istraživanje i akciju. Ionako ih sljedeća točka već čeka. Kao da su u muzeju i cilj im je tek naći se pokraj najpoznatijih slika, bez otkrivanja bilo detalja njihovog nastanka, inspiracije, povezanosti, ili poruke. Rezultat puta: novo izdanje brošure nekog mjesta, ali s njima na svakoj slici.

Treći tip putnika (“moja mama kuha najbolje” ili “ja sam ovdje boss”) prvenstveno traži komfor gdje god se nalaze. Jedu samo poznatu, uglavnom zapadnu hranu, na isto tako ‘provjerenim’ mjestima. Traže samo organizirane ture, engleske vodiče, unaprijed dogovorenu razinu uzbudljivosti, vrhunsku (ponekad više robovsku) uslugu, preluksuzni smještaj…
Lokalno im se iskustvo uglavnom svede na susrete s vozačima, nosačima, konobarima i trgovcima koji su oko njih.
Nipošto ne odustaju od svojih navika te utječu na to da mjesta koja posjećuju gube autentičnost i pretvaraju se u uslužne centre s američkim i engleskim doručkom, pizzom, espressom, zapadnom muzikom…

Od putnika na potpuno suprotnom polu, uz puno nijansi između, najekstremniji su oni koji tako sporo i temeljito putuju da često ostanu na nekim mjestima godinama. To se tada zove međukulturna razmjena ili antipatriotizam.



Putnici. Nekad tek simpatično-smiješni, a ponekad i opasni...

Nemoguće je sagledati baš sve posljedice svog djelovanja, ali to ne znači da o njima ne trebamo ni misliti... I birati.

U motornoj rikši jurimo razrovanom cestom gdje ni autobus ne vozi. Tri sata držanja noktima i zubima, testiranje tvrdoće glave, ju-huuuu na svakom skoku, divni jutarnji leteći krajolik. Sav rizik i trud zbog jedinstvenog Yi marketa koji se dogada triput mjesečno kada se valjda svi ljudi Yi i Bai manjina iz okolnih brda spuštaju do naselja Dan Zhong. Scena je fantastična. Vodeni bivoli, konji, volovi, svinje s prasčićima, patke... Po cesti po polju posvuda. Kao da dolaze na skup ‘Životinjske farme’. Žene u ludoj zeleno-crvenoj odjeći ponosno nose vreće teže od njih. U fantastičnoj gužvi prometala svih vrsta: dvokolica, trokolica, motora, zaprežnih kola, kamiona, konja… mjesto već vrvi životom. Ponuda svega što selo proizvodi I što bi selo moglo trebati. Žustra cjenkanja, provjeravanje mekoće kukuruza, procjena izdržljivosti bivola, zubni pregled konja, miris svakojake hrane, likovi samo takvi... Nas dvojica smo jedini uljezi u ovoj kolorističkoj predstavi bez režisera i scenarija, no svejedno skladnog kaosa i prirodne glume. Nema nijednog turista. Cijeli dan eksluziva samo za nas. Usprkos svoj gužvi nije nemoguće bučno i nervozno. Čim nema Han Kineza zvuk i osjećaj odmah postaju u granicama ugodnog. Nakon dugog ultra zanimljivog dana se zajedno sa gomilom životinja, ljudi i osmijeha lagano krećemo u smiraj... Fotografije će najbolje opisati moje zadovoljstvo bivanja u ovom pomalo nadrealnom cirkusu.

Padam u nebo.
Penjem se u Sunce.
Pužem po rubu straha.
Gledam se u oku.
Raspirujem se u potrazi.


 
Pokušavam zagrliti puža.
Zamišljam ples bez ruku i nogu.
Otvaram još jedan zid u sebi.
Okrećem Zemlju svojim koracima.
Veselim se trenutku leptira.
.

 
Putujem u zvijezde.
Osluškujem bešumne želje.
Skačem sa vrha svojih trepavica.
Zaboravljam sve što nisam.
Volim se u tragu oblaka.

 

Trek od Hamugu sela i Napa močvare kroz Duji dolinu preko Diji pašnjaka do Chuyun Spirit jezera i dalje do Meiduo Sila pašnjaka sve do Shikka vrha (4470 metara) je bio zabavan i neobičan.

Počeo je doručkom u sad već klasičnom mjestu gdje rade najbolji miantiao. Zapravo u istoj malenoj prostoriji se mijesi i oblikuje tijesto, reže povrće i meso, kuha, peče, poslužuje i uživa. Vrlo autentično iskustvo. No izmedu kihanja i oblizivanja je iznenada uletio taj mladi backpacker. Istovremeno je htio otići u drugi grad i najbrže i najjeftinije. Nesvjestan kako se daleko nalazi, bar 5-6 sati do nekog grada. Sav šokiran vjerojatnošću da će morati provesti dan-dva u skroz nepoznatom mjestu, prije nego dohvati drugo isto tako strano i čudno.

Pa je počeo zapitkivati koliko koštaju najjeftiniji hujiao (nešto kao veliki prženi punjeni ravioli) i uzeo je malu porciju za uštedu od jednog yuana. Još je htio biti siguran da nema ničeg mesnog unutra! Nemoguća misija, na rubu Kine, gdje štetnost MSG-a, GMO-a, zasićenih masti i drugih nepoznatih sastojaka, sigurno jos nije poznata lokalnoj kuharici koja se brine samo za dobar okus!

Uspon od Hamugu sela vodi kroz neprohodnu makiju. Svo veliko drveće je u kućama ili u dimu. Plan da dodemo do jezera u kasno popodne je postao ugrožen kada smo prvo dva sata hodali skoro okomito u stilu Indiana Jones-a (samo bez mačete), pa onda jedan sat klizeći dolje, da bi tek tada počeli pravi uspon. Naš prijatelj Ming nije shvatio našu želju da želimo fotografirati u najboljem svjetlu, pa nas je vodio putem drvosječa i gljivoljubaca. Napokon smo veseli stigli do planinske kolibe na 4200m uz gotovo zaledeno jezero. U ovo doba godine bez cvijeća no svejedno lijepo.

Fotkali do noći ne toliko dramatični krajolik. Bar dva sata kuhali urnebesnu večeru na otvorenoj vatri u potpuno drvenoj kolibi s drvenim podom. Craig se iskazao u kuhanju 12 vrsta povrća i gljiva u jednoj tavi. Nama fino no Mingu i mladom konjušaru Tibetancu jako čudno. Ja sam za to vrijeme pekao krumpire u žaru vatre i s dodatkom maslaca od jaka ih pretvarao u poslasticu. Smijeh, čudenje i improvizacija.

Noć je bila totalno zvjezdana i totalno ledena. Spavanje u dvije vreće je bilo na granici ugodnog. Ujutro su mi se prsti satima odmrzavali na savršenom jutarnjem suncu. Problem fotkanja prirode je u ranom budenju, kada su boje najčišće, kontrast najblaži i svjetlo toplo.

U deset sati smo se vratili u kolibu, gladni i željni preostalog večernjeg specijaliteta. No mladi konjušar je sve pojeo, našu zadnju hranu! Iako mu jučer nije bila fina. Nije znao odgovoriti zašto je to napravio. Craig je bio ljut, a meni je bilo smiješno vidjeti kako život može biti bazičan, zasnovan samo na gladi. Ravnodušan i bez osjećaja za medupovezanost. Cesto sam susretao takvu polovičnost kineskog razmišljanja, bez shvaćanja bitnog i posebnog. Tako smo taj dan fotkali i hodali gladni i smijali se svojoj naivnosti. Sto je to prema tjednima posta lama u spiljama za meditaciju.

Shangri-La naziv je smislio James Hilton u romanu Lost Horizont 1933. godine. Tako je zvao mističnu izoliranu dolinu sreće i skoro vječnog života. Nitko ne zna na koje je točno mjesto mislio: možda Kawa Karpo u Yunnanu, možda Yading u Sichuanu, čak se dio u Ladakhu u Indiji sada naziva tako. Korijeni potiču iz tibetanskog budizma i himalajskog mitskog kraljevstva Shambhala. Ime je postalo sinonim za utopijsko mjesto radosti izolirano od vanjskog svijeta. Uvijek su to impozantni udaljeni skoro nedodirljivi snježni vrhunci. Bez obzira što je to dobar marketinški trik za privući ideala željne putnike, potraga za svojim Shangri-La bi trebala stalno trajati.

Beskonačno je puno boja koje možemo prepoznati kao svoje idealno ‘mjesto. Gdje osjetimo strujanje krvi, gdje zagrlimo svoju nevinost, gdje se usudimo preskočiti svoju sjenu, gdje nismo sigurni da li opet samo sanjamo. Tamo trebamo razložiti kože koje nas stežu i goli zakoračiti u novoga sebe. Tamo to možemo iznenađujuće bistro i regenerativno oslobađajuće.

Shangri-La je iluzija, privid, sjećanje, san, nematerijalnost naseg odraza. Stalno se odmiče kako se primičemo, iznova mijenja oblike kako učimo gledati, neprestana promjena koja zavarava naša osjetila. Upravo zbog svega toga postaje stvarna u začuđenim očima, u raširenim srcima, u bestežinskoj želji, u bezvremenskom trenutku... Idealno u neidealnom.

Uvijek kada priznate granice postojanja, upravo ih tada i stvarate. Radije budite sloboda.

Učite biti sloboda. Učite biti ljepota. Učite biti ljubav.

Shangri-La ste upravo VI sami.

Kawa Karpo je druga najsvetija planina tibetanskog budizma (nakon Kailasha u zapadnom Tibetu) i stoga privlači mnogo hodočasnika u dvanaestodnevnom hodu od sela do sela okolo planine. Jedno od posebnih mjesta je i vodopad Budine suze ispod vrha Budina glava. Gomila vjerskih obilježja na putu do tamo: hrpice kamenja, zastavice, ostavljeni nakit i sitnice na stablima i stijenama, poruke i želje na papirićima...

Srećem zanimljivo društvo na treku do tamo. Par iz Španjolske - na putu 10 mjeseci do sada: Tajland, Laos, Malezija, Kina. Djevojka Joy iz Beijinga kojoj je ovo prvi višednevni susret s čarolijom planine – neplanirani, naporni, no uzbudljivi i nezaboravni izazov. Vidio sam joj promjenu i zadovoljstvo u očitom sjaju u očima.

No još bolji od vodopada je ledenjak s otopljenim tunelom kroz njega – bezgranična inspiracija za gladnog fotografa. Dvaput smo mu se vraćali.

Na ovakvom treku je najteže pronaći prave informacije o stanju puteva. Unatoč mnogim paranoičnim savjetima da je put uz Mekong preopasan, ipak pronalazimo vodiča za kojeg vjerujemo da nam može pokazati put. Hrabro i oprezno na uskim puteljcima u bajkovitoj šumi uživamo snagu bujice pored ili ispod nas. Dotičemo izolirane kuće s dobroćudnim starcima. Neopisiva ljepota divljine krajolika. Dvjesto ili tristo veličanstvenih metara iznad šuma rijeke. Put skoro da nestaje uslijed stalnih odrona kamenja i klizanja tla. No rizik uvijek prati nepoznato i novo.

Uz dosadašnje iskustvo mi je ovakva avantura zabavna, opustajuća i stvarna. Mnostvo fotki. Udisanje života punim plućima. Selo Ni Long s jedinim prilazom pješice ili konjem. Sami lokalci uporno održavaju put prohodnim – stalna neravnopravna bitka sa snagom prirode koje ovako vraća za sva posječena stabla.

Dalje nastavljamo sami uz Mekong, već veliku i brzu rijeku. Visoko iznad vijugamo uz stijene koje razgranato i dinamično oblikuju rub kanjona. Suh i gol krajolik u smeđoj, žutoj, ljubičastoj, sivoj, bijeloj i narančastoj boji. Jedinstveni osjećaj bivanja na Zemlji. Još par usamljenih tibetanskih sela s kozama, bijelim stupama, skromnim kućama, ponekim kaktusom i uvijek stvarnim osmijesima.
Najizuzetnijih devet sati života ovih tjedan dana u konkurenciji ostalih isto prenevjerojatnih prizora i doživljaja.

Volim ovakve duge direktne opuštene susrete s ljepotom prirode. Tada osjećam rezonanciju mog pulsa s njenim. Samo pozitivne misli, u kretanju, u udahu, u zanosu planine.

Doticaj praiskonskog i svevremenskog. Lakoća trajanja i hrabrost izazova. Kreacija, pomak, promjena.

Da bar većina živi individualne zivote (bliže sebi) svijet bi izgledao skroz drukčije. Vrijednosti kojima težimo ne bi bile ovoliko isprazne i pogrešne. Ne bi uglavnom uništavali Zemlju.

Svaka promjena je nužna i poželjna za život unutrašnjeg svemira. Sigurnost ne proizlazi iz podignutih ograda i kontroliranih strahova, nego iz samopouzdanja u neponovljivost vlastitog izbora i odluke istraživanja čudesnih mogućnosti samorazvoja.

Granice su u našim mislima, sloboda u našim srcima.

Budite drukčiji, bliži sebi. Budite neusporedivi, val budućeg smisla – kojeg civilizacija očajnicki treba i traži.

Soba s balkonom na 3200 metara s otvorenim pogledom na snježne 6-tisućnjake – nemjerljiva vrijednost. Izolirani Jubong gornji i donji – idilična tibetanska sela zrače dragocjenim mirom. Svaki kadar toliko velik da ne stane u oko.

Craig i ja smo vođeni fotografskom inspiracijom proveli tjedan dana zaborava od 'dostignuća' moderne civilizacije u direktnoj komunikaciji s prirodom – njenom snagom, ljepotom, nepredvidljivosti i slobodom.

Nije lako doći tu. Na samom rubu Yunnan provincije od zadnjeg grada Zhongdiana na sjever vijuga najljepša cesta u Kini. Šestosatna vožnja preko snježnih prijevoja kroz nepregledne šume dovodi nas u Deqin. Nemamo vremena provesti u ovom off mjestu i osvjedočiti (ne)zanimljivosti običnosti. Makadamom punim radova (na uklanjanju šteta odrona od prošlog tjedna) još se dva sata vozimo do Felai Si naselja. Felai Si se pretvara u bezličnu turističku ružnoću na planini. Na tipično kineski bezidejni, nekreativni, rušilački, beskrupulozni, neekološki način se idilična pozicija mještasca (nasuprot 13 prekrasnih bijelih vrhunaca Kawa Karpo lanca) eksploatira do granica ludosti. Gradilište će uskoro zamijeniti horde bezobzirnih turista koji na 2 dana donose kaos i nemir, smeće, sirovost i gradsku sebičnost. I ne uspijevaju postići sklad s prirodom koji im tako očito fali.

Izlazak sunca je spektakularan. Vrijedan ranog budenja i višesatnog smrzavanja. Isplatilo se danima čekati u Zhongdianu da nakon kiše i snijega ponovo zasja sunce.

Opasnom zavojitom cestom punom odrona i prepreka prelazimo Mekong i stižemo u krilo planine koja nas uzima ko majka svoje dijete. Tjedan dan bez auta, motora, telefona i struje. Uz jako malo ljudi.

Budenje prije izlaska sunca radi hvatanja najboljeg svjetla. Svakodnevni treking do zanimljivih lokacija se redovito odužio na cijeli dan zbog pregršt čuda po putu. Ples boja krošnji, otvori u ledenjaku, strmi uspon, national geographic prizori, skriveno zaleđeno jezero, sveti vodopad, lavina...

Doručak, ručak i večera često spojeni u jedan kasni obrok. Mian tiao (rezanci s povrćem) glavni specijalitet. Nema deserta.

No radost stvaranja nadvladava sve fizičke, psihičke i metafizičke granice.

Baza nam je u Jubongu. Vrlo jednostavna soba s pogledom, struja za fotobaterije iz generatora. Idilično mjestašce s desetak tradicionalnih tibetanskih kuća uživa lokaciju snova. U prizemlju su obično krave, ovce, koze, kokoši. Na prvom katu ljudi u mračnim velikim hladnim sobama. U otvorenom potkrovlju (kroz koje odlazi i ono malo topline iz peći) su drva, sijeno i ponekad prostrana terasa ko stvorena za sunčanje (no zapravo služi za zajedničke poslove oko svih tih gladnih usta).

Večeri nakon trekinga su naročito zanimljive. Život sela. Nadvikivanje stotinama metara je zapravo zavodenje/udvaranje/zafrkavanje. Pjevanje s balkona, u hodu, iznenada, bez povoda i razloga, jednostavni izraz unutrašnje sreće.

Zvona konja i mula dok se vraćaju natovareni sa stvarima ili lijenijim turistima. Zov i hranjenje svinja koje inače cijele dane uživaju slobodu doline za svoje istraživačke pothvate. Živopisno i jednostavno.

Subota je i večer plesa u jednoj od kuća. Zadimljena prostorija (od dima iz peći) , krug mladića i djevojaka prati starca sa smiješnim jednožičanim gudalom i pokvarenim glasom. Glasovi i pokreti otkrivaju simpatije. Direktno iskustvo.

Druga večer donosi još bolji šou. Mrak se spušta i mjesto tone u san... A ne. Diže ga duboki bas ritam neodređenog porijekla. Prepoznajem poznate tibetanske harmonije. Cijelo selo odjekuje i rezonira ko zvučnička kutija. Deset sati je već. Zvuči kao privatna samovolja ili prkos. No u meni budi znatiželju te šećem kroz noć do izvora zvuka. Pronalazim disko klub, s jedinim zvučnikom na vratima, okrenutim prema van! Vjerojatno da širi radost pjesme i zove na ples.

U drvenoj prostoriji desetak cura i dečki zaneseno plešu tibetanske plesove u krugu. Neki u narančaštim nošnjama s dugim rukavima. Scenografija je minimimalna i specifična: bijela žarulja u sredini, niz šarenih lampica za bor, Maov poster na zidu, poster zadnja četiri predsjednika, dvije budističke slike, dva drvena stupa u sredini, tamni drveni pod i zidovi, dimni i halucinogeni efekti iz generatora struje. Ples koji spaja i uveseljava.

Kao jedini stranac dijelim sreću pokreta s njima, samopouzdan i slobodan. Nakon pet lokalnih dinamičnih plesova muzika se mijenja u disco/funky/pop/hip-hop. Ples postaje individualan. Neobična kombinacija pokreta iz osamdesetih i uvježbavanja koreografije na tibetanski način. Oni i ovo plešu skupa. Jako zabavno. Nakon toga ponovo red tradicionalnih tibetanskih vrtnji. Stvarno uživam s njima. To su trenuci koji čine putovanje osobnim i nezaboravnim... Svijet i čovjek tada postaju jedno.

Nakon toga dolazi pjevanje. Bez muzike, s glasom visokim poput planine, prodornim poput rijeke, neodoljivo za slušati. Meni i cijelom selu, pošto je zvučnik i dalje okrenut prema van. Dim iz generatora u istoj prostoriji je bio jedini razlog da odem prije kraja. Izvrsno otkriće i neusporediva zabava.

Tibetanska kultura vijori zastavicama na vjetru. Iako je stari grad obnovljen relativno nedavno postignuta je atmosfera zaustavljenog vremena.

U travi na krovovima, u istrošenosti kamena, u večernjem ritualnom plesu, u usporenom hodu, na kolicima prodavačice povrća, u vrućem alkoholu od ječma, u nevjerojatno hladnom osjetu zime... Turizam je olakšao život nekima no i dalje je ovo rub Kine, s etiketom manjine, bez previše opcija za izbor. Možda je ovakav kompromisni grad bolji nego siromašno selo, ne znam, to živo želim provjeriti.

Budizam ponosno traje u prekrasnom Ganden Sumtseling manastiru, unatoč turistima s kamerama. Suprotnost kolorita i jednostavnosti budističkog pristupa životu. Božansko sam osjetio ne u slikama, ne u predmetima, ne u pogledu na golemog Budu, već u prirodnom i svakodnevnom...

Ostvarujete želje okretom najvećeg budističkog bubnja. Deset metara zlatnoga sjaja je pomalo kič, no nekad je i sreća umjetna.

Tibetanski čaj od maslaca jaka, jak u dijelovima na tržnici, grube sjene lokalnih besposlenih muškaraca, pranje suda i kose na ulici, svježi planinski zrak, kineski trgovci, izgubljeni turisti, slobodoumni putnici, pomiješani u jedinstveni miks tradicije, opstanka, čežnje i otkrivanja.

Raven bar donosi dobru vibru s odličnom muzikom, neodoljivim kolačima od sira i mrkve, živahnim mladim konobaricama, psima u trku, mačkom na glavi i šarolikim
društvom koje se tu okuplja. Studenti slikarstva iz Guangzhoa, putnici sa svih strana Kine, avanturistice iz Beijinga, Irci iz Mongolije, Francuzi iz džungle, Australci iz Dalija, Tajlanđani iz Pariza... 

Najviše me oduševio Craig, profesionalni fotograf iz Londona, s kojim sam inspirativno satima razgovarao o stvaranju, o putovanju, o usredotočenosti, o pomicanju svojih granica, o vezi svih umjetnosti, o potrebi stalnog
učenja i osluškivanja sebe i prepoznavanja vlastitih slabosti i vrlina, o ostvarenju svoje unutrašnje vizije, o sreći i zanosu...

Još sam više siguran što želim biti. Osjećam puno prostora za rast. Više sam nego prije.

Vidim da volite fotosession fotografije pa ću i ovaj post obogatiti s nečim takvim. Fotografije su nastajale spontano u okruženju vrlo ugodnog Panba hostela koji vodi May – jako simpatična i pozitivna djevojka iz pokrajine Unutrašnja Mongolija.

Puno lijepih razgovora i razmišljanja sam podijelio s njom. Radi previše, unatoč alergiji, no radi iz srca s nadom da će dostići svoju samostalnost. Mlađa sestra Rose je slatko pozirala kad god se stvorila prilika.

Vrlo se lako izgubiti zapravo pronaći u ugodi mirnog mjesta u kojem mogu pisati, raditi na fotkama, komunicirati, planirati slijedeće korake, stvarati prijateljstva, gledati kišu...

Backpacker hosteli su jako ljepljiva i opasna mjesta. Za ostati u njima dulje od planiranog. No istovremeno su nevjerojatno poticajna jer novi zanimljivi ljudi stalno cirkuliraju i donose lepršave inspirativne priče. Osjećaj je da ste stvarno povezani s cijelim svijetom. Oko vas samo osmijesi i dobre vibracije potaknuti zanosom putovanja.

Iz svakog razgovora učite o mjestima, o ljudima, o otvorenim mogućnostima, o životima kakvi sve mogu biti... no najviše učite o sebi osjećajući živu vatru zadovoljstva što živite život kakav želite. Kako vrijeme prolazi postajete sve samopuzdaniji i uronjeniji u izazov koji vas vodi. Postajete dio globalne nevelike no žive populacije svjetskih putnika koji će teško izabrati koje im je mjesto najljepše ili najdraže, no koji žive svoje prilično originalne hrabre živote. Neki su na putu oko svijeta od godine dana, neki putuju godinama, neki su ostavili svoje dobre poslove, prodali kuće i zamijenili zidove ureda za otvoreno nebo. Rob i Marta putuju tako već tri godine i ne misle uskoro stati. Jedna godina rada u Londonu im omogućava najmanje 3-4 godine slobode. Jako su svježi, veseli i cijene život.

Ne kažem da svi ostali žive krive živote, samo pokušavam naglasiti da su želje ostvarive ma kako nevjerojatne izgledale. Ovaj blog postoji i zbog toga da otvori nove puteve razumijevanja možda prevelikih koraka promjene. Da potakne pomak.
Razmislite da li stvarno trebate novi automobil ili bi radije npr. okusili svijet.

Strast i lakoća putovanja rastu svakim mjesecom provedenim na putu. Kako kaže Olivier (zadnjih 20tak godina uglavnom na putu) nakon šest mjeseci slijedi prava otvorena sloboda.

Razvoj misli...

Ponekad ono što mislimo da gubimo zapravo dobivamo.

Ostavši negdje dulje zapravo omogućavamo varijaciji događaja i ljudi da se lakše dogode.

Ne treba žaliti za propuštenim jer je u isto vrijeme nešto drugo poklonjeno.

Ako spoznaš koje su tvoje prave potrebe ostvarit ćeš ih, prije ili kasnije. Ti ćeš pronaći njih ili će one pronaći tebe.  

Ljepota je posvuda i stalno prisutna – samo ju treba prepoznati.

Život često dolazi k nama ako dovoljno osjetljivo gledamo u njegovom smjeru.

Jednostavna jutarnja šetnja se pretvara u spontanu potragu za savršenim motivom. OKO ne miruje. Udaljena skrivena tržnica me totalno iznenadila i zaokupila satima. Znatiželjni ljudi, dječja direktnost, fotogenično povrće, pogledi u kavezima, gladni kupci, jednostavno upijanje atmosfere, isprobavanje novih okusa, detalji koji inspiriraju, detalji koji zabrinjavaju...

Meni izuzetno draga serija art fotki odsjaja će postati kreacija jednog od slijedećih postova.

Zadnjih par dana ne odlazim daleko, a zapravo vrlo intenzivno putujem. Sviđa mi se kad razmišljam na način koji mi je jasan i inspirativan, no također mi se sviđa samo živjeti i prepustiti se nepredvidljivosti događaja. Prepoznati krivo, odlučiti, upiti, istražiti, razložiti, uskladiti, rasplinuti, obojati, pokloniti...

Još senzibilniji za trenutke koji čekaju da se dogode. Još otvoreniji za neprestanu promjenu i rast.

Kreativni ples modela i fotografa. Strast za stvaranjem pulsira iznad svega. Događa se čudo. Otkriva se ljepota u svoj svojoj strpljivosti, opuštenosti, refleksiji, užitku i radosti.

'Life is just like the river in front of my house. It takes you to the unknown future without your choice.'

'What you can choose is swimming and enjoying it or falling and surrender to it.'

Jednostavno ne možete biti ravnodušni dok vlastitom snagom prolazite nekoliko desetaka kilometara čiste snage ljepote prirode.

Možete puhati od umora. Možete fotkati isti, a različiti motiv tisuću puta. Možete razmišljati kako ste sretnik među milijardama stanovnika planete koji ima privilegiju biti tu. Možete utonuti u meditativnu šetnju s panoramom snova. Možete sjajiti od zadovoljstva gledajući Jade Dragon Snježnu planinu i Haba Hueshan planinu. Možete osjećati izazov. Možete dodirnuti opasne brzace Yangtze-a (najdulje rijeke u Aziji, treće na svijetu). Možete se osjetiti veliki. Možete se osjetiti sićušni. Možete razumjeti zašto život u planini nije za svakoga. Možete se čuditi snazi stisnutoj u uski kanjon (možda i najdublji na svijetu) i zamišljati kako milijunima godina traži svoj put, sve dublje i dublje. Možete osjetiti dostignuće kada svladate sve prepreke tijela i uma. Možete se rastužiti od saznanja da će zbog 'napretka' ovaj krajolik uskoro nestati. Možete upoznati lokalnu Naxi kulturu. Možete više razumijeti i željeti sačuvati ovakve kutke Zemlje. Možete se više voljeti. Možete bliske vam ljude više voljeti. Možete sam život i sve ljude više voljeti. Možete šutiti i slušati šum i tutnjavu rijeke. Možete šutiti i slušati šum i tutnjavu srca. Možete se radovati finoj večeri u lokalnom domaćinstvu. Možete uroniti u zvijezde. Možete biti preblizu rubu. Možete poželjeti zaustaviti vrijeme. Možete pokušati zaštititi ovakva čuda prirode za naslijeđe budućih radosti. Možete tek u sumrak pronaći krevet za tu noć. Možete pokušati zadržati sliku veću od oka, veću od opisa. Možete se smiješiti 1, 2, 3, sto dana. Možete potražiti tigra iz legende. Možete biti zadovoljni savršenim svjetlom za fotografiju. Možete pronaći prijateljstvo i sličnost netom upoznatog putnika. Možete poželjeti biti još jednostavniji. Možete poželjeti biti još zahvalniji. Možete ne odustati. Možete biti oblak. Možete biti sunce. Možete biti planina. Možete biti rijeka. Možete biti svoji.

No jednostavno ne možete ostati ravnodušni.

Sigurno ste već nestrpljivi što se dalje dogodilo. I ja sam. No ponekad stvarnost izgleda drukčije od odraza naših želja. Tada nemoćni posustaju, gledaju unatrag i stoje. Oni drugi mogu sve. Pronalaze zrake u mraku, prepoznaju put gore i vješto hrane pozitivizam.

Tako je i ovaj post već jedne noći veselo oživio. No nakon toga nažalost nestao u računalnoj diverziji. Zajedno sa mnogim fotografijama cijeloga puta. Šok se vrlo brzo pretvorio u usredotočenost na rješenje. Najveći umjetnici života su oni koji razlikuju ono što ne mogu promijeniti od onog što mogu.

Nekad moramo biti spremni prihvatiti i najveće gubitke. I u mreži života pronaći drugu liniju koja upravo na ovom mjestu počinje. Nije tako strašno kako se činilo. Većina fotografija srećom ima svoje dvojnike, a svježe misli su dobrodošla nova kreacija.

No u ovom sam spoznao da sam drukčiji nego prije. VIše spreman i sposoban prihvatiti nepromjenjivo. Lakši u neidealnom. Ovakav put je savršena isprepletenost nesavršenosti kojima ste stalno izloženi. I stalno novih prilika za testiranje granica sposobnosti čovjeka u rekreaciji vlastitih očekivanja.

U išceznutom postu sam pokušao opisati radost pronalaska trenutka vlastite slobode. Nekako je bilo ovako...na dva kotača sam se odvrtio u smjeru sela i planina. Volim krenuti u nepoznato, osjećati pokret i daljinu. Naročito je bicikl idealan za to. Zahtjevan za tijelo, udoban za duh, tih, ekološki, dovoljno brz, dovoljno spor, pa još i zabavan.

Prvi dan sam dosegnuo mir šume, udaljena sela, ekološke kutke, osmijehe u polju... Goli život u svoj svojoj ljepoti i surovosti.

Drugi dan sam želio još. Brdskom cestom koja se pretvorila u makadam s blatnim preprekama kroz nevjerojatno lijepu i gustu borovu šumu sam se polako uspinjao sve više i dalje. Uronjen u izazov okružen prirodom. Četrdesetak kilometara je sporo prolazilo, umor je rastao kao i glad. Izazov koji me podsjećao na slične doživljaje po hrvatskim planinama, otocima, šumama... Sam sa svojom voljom. Iako nisam znao koliko još ima osjećao sam da ću pronaći baš toliko snage koliko treba. Nakon 5 sati dolina sa srebrnim jezerom na preko 3000 metara je zasjala u mojim zadovoljnim kišnim očima. Nekoliko kućica bez ikakvih znakova turizma, zvuk krava dok pasu i vremena koje stoji. Nažalost nisam imao vremena potrage za skrivenim foto motivima jer me čekao povratak. Morao sam biti brži od noći.

Spust je uvijek drukčiji nego uspon, zahtijeva potpunu koncentraciju i predstavlja stanje slobodno od svih ostalih misli osim koordinacije pokreta, brzine, ravnoteže i usporavanja. No tada je svejedno najlakše pogriješiti. Veličanstven osjećaj istovremene prepuštenosti i kontrole. Sretno sam kroz mrak napokon došao do svjetla.

Sloboda u pokretu. Užitak jednostavnog. Unutarnja radost. Lakoća postojanja. 

U vrlo južnoj Yunnan provinciji u Lijiangu – nekadašnjem centru Kraljevstva Naxi (jedne od 28 manjina provincije) zadovoljno lelujam uskim kamenim uličicama. Osluškujem svoje čuđenje i komponiram svekolike utjecaje u sliku od kapi i sjena.

Nakon potresa 1996. stari grad je obnovljen u autentičnom stilu, zaštićen je kao svjetska kulturna baština, no 4/5 Naxi-a su prodali svoje drvene kuće koje su pretvorene u niz dućana, obrta, restorana, čajana... Sve je dotjerano i primamljivo. Mase kineskih turista s high-tech fotićima dolaze uhvatiti svoju pozu na mostiću ili ispred crvenog lampiona s nezaobilaznim kaubojskim šeširom na glavi i prstima složenim u V. Piti viski sa sokom. Na par dana ući u film koji se vrti za njih. Upakirana instant kulturna ponuda, bez potrebe i vremena za dublji i smisleniji doživljaj.

Velika potrošnja čini se omogućava opstanak preostalim pripadnicima manjina koji direktno proizvode razne predmete od drva, tekstila i metala, hrane gladne potrošače i svojom živopisnošću bude duh prošlih vremena.

Začudo me to ne smeta, zapravo mi je zabavno i zanimljivo kao moderni fenomen. Nemoguć spoj – brzog i potrošnog s polaganim i živim. Neobična simbioza grada omogućuje mi doticaj s bogatstvom naslijeđa, kroz ples na trgovima gledam radost u hipnotičkom pokretu ljudi-atrakcija u tematskom parku snova. Tada osjećam boju njihovih zadovoljnih osmijeha.

Ispod slojeva komercijalizacije mogu prepoznati rukopis nekadašnje jedinstvene kulture, uživjeti se u kolorit predmeta za svakodnevicu i svečanosti, u dvorištima kuća uhvatiti polaganost, u zidovima od blata osjetiti obnovljeno vrijeme.

Istražujem zakutke ovog mjesta – križanca prošlosti i budućnosti. Pronalazim i prave umjetnike koji igru ne doživljavaju samo kao kulisu za površnu zabavu, nego tkaju fino ozračje ugodnog prostranog neopterećenog vremena kada i kiša curi polakše, a zvuci dulje traju. Svatko izgleda ovdje nalazi ono što mu treba.

Sichuan pokrajina je poznata po odličnoj hrani. Najjači je huoguo ili Sichuan hotpot – originalni izum (koji se proširio po cijeloj Kini i šire) s velikim kipućim loncem (na ili u stolu) punim ulja, čilija, specijalnog papra hua jiao, raznih začina i dodataka koji ovise o varijanti.

Sam kuhas beskonačni niz 'jestivih' sastojaka (od normalnih poput gljiva, algi, lotosa, ribe do neobičnih poput velike zelene žabe, zmijske kože, mozga svinje...). Nema granica mašti, pogotovo u nekim jugoistočnim provincijama. Jako je ljuto, ali nakon znojenja i kihanja počeo sam uživati i otkrivati novi osjet okusa koji me, unatoč ukočenosti i izgaranju jezika, skroz prožeo i napunio energijom.

Uz nezaobilazne čajane huoguo restorani su omiljena mjesta društvenog života ovdje. U društvu je hrana veselija.

Pronašao sam i odlični vegetarijanski restoran u budističkom hramu Manjusri koji ima svjetsku reputaciju zbog uspješnog kombiniranja tradicionalnih i modernih pristupa hrani, od izgleda i okusa, do balansiranja energija i nutricionističkih potreba. Nazivi (npr. ples zmaja i feniksa) i opisi okusa (npr. ljuta naranča) su me privukli pa sam pojeo previše toga različitog. To baš i nije zen, ali nisam mogao odoljeti znatiželji. Jako fino i zdravo.

Jedem često na ulici. Uživam u minimalističkom skromnom ambijentu sklopivih 'restorana' koji često predstavljaju cjelodnevni (nekad i cjelonoćni) boravak za vlasnika. Hrana je uglavnom neodoljiva, pogotovo kad nepredvidljivost izbora ne odstupi previše u okusu i sadržaju. I kada nema loših posljedica. Jedan djelić Chengdu-a je ostao kakav je bio prije možda sto godina.

Uske mračne uličice, kućice okrenute prema životu na njima, dobri i loši mirisi skupa, prodaja svježe ribe u dnevnom boravku, gledanje televizije ko iz doba prvih televizora, huoguo iz pletenih košarica... Krovove pune rupa natkriljuju ledeni neboderi. Vrijeme se ovdje okreće oko svog sunca.

I Tibetanci (obični ljudi, kauboji i budistički redovnici) imaju svoju šoping ulicu gdje dolaze iz 'divljeg zapada' Sichuan provincije po svoje mirisne štapiće, molitvene bubnjeve, karakterističnu odjeću, miksere za čaj od maslaca, ukrase... Iako u njoj nema puno ljudi. Ostali su izgleda u svojim područjima izoliranima od posjeta iz svijeta. Iz protesta, tuge, nemoći, ne znam... Tako blizu, a nedostupno mi.

Renmin park ili Park ljudi je oaza mira, opuštanja i druženja. Grupice koje sviraju i pjevaju, zelene čajane, jezero smiješnog veslanja, inspirativne biljke, razgovori sa znatiželjnim mladim ljudima na obostrano zadovoljstvo.

Višesatna šetnja gradom kroz toplu kišu me skroz opustila i pojednostavnila. Gledajući ljude kako s vrećicama na glavi i nogama bježe od vode me skroz razvedrilo u saznanju kako puno mogu kad želim malo.

Ovaj post će vjerojatno biti lakši od prethodnog, ne zato što to hoću nego se tako osjećam. Iako okolnosti nisu puno bolje. I dalje su zanimljiva područja zabranjena, kontrolirana, otežana ili nedostupna. Čak je i priroda ponudila žestoku oluju, vrlo rijetku za ovo područje. Pokušaj odlaska na sjever Sichuan provincije u fotogenične nacionalne parkove Jiuzhaigou i Huanglong je također neslavno propao. Nakon 5 sati vožnje bus je stao zbog odrona od oluje prošle noći.

Nepredviđeno kišovito šestosatno čekanje u području očito pogođenom svibanjskim potresom kada je 70tak tisuća ljudi poginulo. Prave brojke su znatno veće kako mi je pričao poslije mladić iz Chengdu-a koji je doživio udar na 30-tom katu. ''Mislio sam da ću umrijeti. Beskrajnih 30 sekundi nevjerojatnog straha. Nisam mogao stajati, postao sam svjestan kako nemam nikakve šanse. Onda je utihnulo i pojurio sam niz stepenice, no na 20-tom katu je ponovo počelo. Nisam stao nego sam uspio istrčati van. I sada nakon 4 mjeseca osjećam kako sam bio blizu drugoj strani. Puno više cijenim život. Pogotovo kad znam koliko je ljudi nestalo. Čitave planine su se urušile...''

Čekamo. Prolaz naprijed nije moguć. Ostale prilaze je potres ranije uništio. Čak se i cesta kojom smo došli upravo urušila. Neizvjesnost neumoljivo curi s neba. Koreanac Jin, Kineskinja Hong Min i ja se zabavljamo učenjem kineskih, korejskih i hrvatskih riječi i izgovora. Shvaćam da sam naučio čekati bez imalo napetosti i nemira. Put natrag se na kraju oslobodio pa sam se sretan, no s druge strane ne baš zadovoljan vratio u Chengdu. Nikako da dođem kamo želim.

No ipak pronalazim radost ili ona mene. Plesao sam jučer na cesti, spontano, satima, s veselim ljudima koji jednostavno dođu biciklima i prepuste se, jedna živahna žena pušta kinesku ritmičnu a opet osjećajnu glazbu te potiče sramežljivije na ples. Plešu stariji, mlađi, djeca, parovi, samotnjaci, i jedan putnik, uz ogromno raskršće puno prometa. Prirodno u neprirodnom.

Prvo sam uživao u igri fotkama i baš sam zadovoljan s postignutim. Nakon toga sam uronio u ples, zabavljao se, učio korake, brzo se okupilo možda i stotinjak znatiželjnih ljudi u krugu, ko da vide egzotičnu malo ludu titravu životinju. Baš sam uživao u jednostavnosti i ljepoti trenutka. Uvijek postoji ljepota, samo ju treba znati prepoznati i upiti.

Kako čovjek uz volju i trud može promijeniti negativni tijek događaja jako dobro pokazuje uspjeh 'Chengdu istraživačke baze za razmnožavanje velike pande'. Panda, sada omiljena životinja u cijelom svijetu, prije dvadesteak godina nije imala budućnost. Broj se bio drastično smanjio zbog uništavanja staništa i širenja ljudi. No napori istraživanja i konzervacije su uspjeli i sad u prirodnom ambijentu baze živi 70tak pandi te postoji znanje i volja o ponovnom naseljevanju područja gdje je vrsta izumrla.

Pogledajte zanimljiv site www.panda.org.cn, naučite nešto novo o ovom slatkom biću, o naporima da ga se očuva, pogledajte fotke (posebno najmanje pandice), podržite projekt.

''Na kraju ćemo zaštititi samo ono što volimo. Voljeti ćemo ono što razumijemo. Razumijeti ćemo samo ono o čemu smo učili.'' Baba Dionum

Ugrožene vrste su naša veza s prošlošću i važne kockice mozaika koji predstavlja život tako monumentalno lijepim i neponovljivim. 

Prolaziti vlakom kineska prostranstva traje i po 20tak-30tak sati između glavnih gradova. A onda još neplanirano provesti više dana u gužvi ljudi, prometala, zvukova, mirisa, nerazumljivih znakova, nemogućnosti... Zaglavljen u budućnosti koja mi se uopće ne sviđa. Nije lako i frustrira. Ali što mogu kad moji pravi planovi nisu ostvarivi iz 'viših' ili 'nižih' razloga. Nemojte me sada pitati kojih. Prihvatio sam tu nepredvidljivost kad sam krenuo na put.

Stoga u ovom postu u megapolisima zapadne Kine pokušavam (samo pokušavam) osjetiti temelje ove goleme zemlje. I smjer kamo ide. Budizam, konfucijanizam, taoizam, dinastije, multikulturalnost , pa na kraju i komunizam. Zatvoreni u hramove, u turističke atrakcije drevne Kine, nekad i u cijela područja, rekreirani u vizije novih spiritualnih trgova, u marketinške poruke, čak i integrirani u misiju nove Kine koja zadržava proleterski duh i brzinom meteora na glavu ulijeće u sve veća očekivanja profita i beskrajnog rada. Bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama.

Ne znam koliko davne misli pozitivnih vrijednosti i učenja pronalaze mjesta i vremena u gradskoj strci koja nimalo ne pomaže kreiranju vlastitog identiteta. No možda je zadnjih pola stoljeća bilo dovoljno da se ljudi odreknu traženja sebe. I ulijeću u krug bez otpora. Puno seoskog stanovništva stiže u blještavilo kakvo nisu vidjeli. I prihvaćaju najniže mjesto na ljestvici preživljavanja.

Mislim da je to jedan od glavnih razloga uljepšavanja grada, da izgleda bolje nego što ustvari jest, i za stanovnike i buduće radnike i za posjetitelje. Jedino je problem kako sakriti smrad i boju rijeke. Kako zrak prikazati čistim kada guši i nadražuje. Kako ugurati još ljudi u ograničen prostor. Kako ne osjetiti nemoć jedne mlade djevojke koja kaže da od umora ne može nastaviti jutarnju tai-ji tradiciju jer na poslu provodi 12 sati 7 dana tjedno.

Svuda je vidljiv ogromni zamah. Svaki prostor i vrijeme se koristi za prodaju, ponudu ili neki biznis. U Lanzhou, centru Gansu provincije je pločnik normalno mjesto za preživljavanje brojnim ljudima. Skoro svaki metar je zauzet s prodavačima i kupcima. Skitnice i prosjaci i bogalji također nalaze svoje tržište na najnevjerojatnije načine. Od toga da doslovno pužu centimetar po centimetar, stotine metara kroz najveću gužvu i time izazivaju veću pažnju. Neki koriste prijelaze preko ulice da sakriveni od policije ipak uberu neki yen. Poslije se dignu i nestanu do sutra na istom mjestu.

Posvuda je niz od najluksuznijih svjetskih marki do bezbrojnih domaćih konkurentkih marki, i na kraju prozvoda poput oraha vaganih na primitvnoj vagi iz ruke. Sve u takoreći istom loncu ključa. Mercedes, Lexus i Buick voze istom cestom kao i trokolica prepuna kutija. Izlog banke noću ispunjava sklupčano tijelo ispod novina. Paralelni svjetovi se još uvijek dotiču. Kada će se totalno odvojiti?

Chengdu, centar Sichuan provincije, očito ne dozvoljava takve 'ružnoće' u širem centru. Nema prodaje na ulici u ogromnim razmjerima, nema ljudske poniženosti. Sve se održava lijepo i čisto. Kad cvijeće ne raste na betonu, onda se s milijunima tegli doslovno doda boja i miris zagušljivoj ulici. Uskoro se planira završetak izgradnje metroa, što bi trebalo smanjiti strašno zagađenje i prometni kaos u gradu. Dan ovdje izgleda kao da vam je netko ugasio čunjiće u oku da ne vidite boje. Sivo ali sjajno nebo. Sunce je tu, ali nikad ne možete odrediti gdje. Kao prije apokalipse. Kompas mi je ovdje uz kartu bio najkorisniji modni dodatak.

Unatoč svemu, Chengdu odiše nekom ležernošću. To pripisuju karakteru ljudi u njemu koje ostali Kinezi smatraju ljenima. Oni kažu za sebe da jednostavno više uživaju u životu i svakodnevne trenutke - poput pijenja čaja, razgovora, plesa i igre – doživljavaju svojom stvarnošću više nego li rad bez dizanja pogleda. Grad je prepun čajana u kojima se u sjeni drveća, najčešće u društvu ali i sam, može provesti i nekoliko sati u jednostavnom uživanju u rastegnutom trenutku. Šalica čaja košta 5 ili 10 yuana i stalno se puni. Nitko vas ne požuruje, nitko vas ne uznemirava (ako vas ne smeta nepotpuna tišina).

Hramovi su također mjesta gdje određen broj ljudi pronalazi svoj smisao i radost. Neki su više, neki manje spiritualni, uvijek je prisutna doza komercijalizma, no ambijent čuva snagu koja se uz usredotočenost može preobraziti u pozitivno stanje. Šetajući zen hramom Wenshu Yuan u Chengdu-u, posvećenom inkaranaciji Bude kao Mudrosti, baš sam osjetio mir i sklad. U promatranju harmonične molitve s pjesmom i pokretom, u koju su se spontano uključivale uglavnom starije žene.

Također je zajednički vegetarijanski ručak posjetitelja i redovnika u skoro istom prostoru sadržavao doze jednostavnosti i dijeljenja – osnova zen budizma. Na kraju mi je bilo zadovoljstvo sam oprati svoj tanjurić i štapiće.

I prošetati se prekrasnim parkom hrama ulazeći u pokoje trenutke ljudi koji su, poput mene, uznemirenost i konfuznost grada zaboravili u posvećenosti sebi.

Zrake sunca igraju se na dinama. Novu kreaciju vjetra čine još čudesnijom. Daju joj samo trenutak. A onda ponovo promjena. Ista zrnca pijeska, drukčiji oblici, drukčije boje i sjene. Poput čovjeka, isti elementi, drukčije vrijednosti, skroz unikatni životi. U centru sam žutonarančastog svemira.

Iako je Dunhuang najpoznatiji po Mogao spiljama, koje sadrže budističke umjetničke tvorbe stare i tisuću petsto godina, mene su puno više inspirirale Mingsha Shan ili pjevajuće dine.

Stvarno impresivni lanac dina, visokih i 300 metara (najvećih u Kini) neminovno privlači gomile turista. Ukoliko se ne želite okušati u penjanju po klizećem vrućem pijesku, tu su vlakovi deva, koji stalno idu gore i dolje. S vrha glavne dine možete kliziti ko po toboganu, ili letjeti bučnim motornim krilom iznad. Možete baciti pogled i na Yueya Quan, jezero oblika mladog mjeseca, koje se održava unatoč opsadi pijeska. I sa stotinama sličnih vama uživati u novom iskustvu - zabavnog parka s puuuuno dina uokolo. I totalno promašiti bit pustinje. Samoću, izoliranost, beskraj, mir.

Svu sam tu ponudu preskočio i odlučio s lokalnim vodičem Li-jem i devom An otići skroz na drugu stranu doživljaja ovog nevjerojatnog mjesta na Zemlji.

Polagano i tiho prolazimo kroz groblje u pustinji. Humci pijeska, neki s pločom ispred, neki s ciglama preko, neki čak sa sazidanim oltarima. Dine kao stalni svjedoci dušama dok traže svoj put. Nakon par sati se već nalazimo okruženi ugodnim minimalizmom prirode. Savršeno se na devi kretati kroz pijesak, gore, dolje, ona sve podnosi bez napora, ko sigurni je brod, voli pustinju. Pravo vozilo budućnosti.

Li postavlja šatore, a ja se penjem na golemu dinu. Korak po korak. Slušam pijesak kako mi klizi ispod prstiju. Hodam po rubu. Sunce se spušta, dodajući bolji kontrast zadivljujućim oblicima svuda uokolo. Sjedim na vrhu. Slobodnog pogleda i mirnih misli. Ponosan na život. Tišina prapočetka. Padobrančić sjemena udaljene biljčice se sa mnom vrti u vrtlogu toplog zraka. Sve dulje sjene, sve dublje boje. Puni mjesec se već uzdiže, dok sunce zavodljivo zalazi. Nigdje nikoga. More dina. Sklad bezvremena. Jednostavne želje. Ljubav.

Uz vatricu večeramo mjesečev kolačić, jabuku i naravno noodles. Li ne govori engleski, no saznajem da ide u pustinju dvadeset godina i da mu je to još uvijek zadovoljstvo. Ležim na leđima na zvijezdama. Nova perspektiva.

Noć donosi pješčanu oluju. Potrgan šator šušti na vjetru. Ne mogu zaspati. U 3 sata improviziram neko rješenje. Napokon tonem u san. Jutro je savršeno čisto. Tragovi su zameteni. Skroz drugo mjesto. An strpljivo leži i čeka, preživajući busene koje je jučer ukrala.

Savršeno doba za fotografije. Osjećaj pradavnog putnika na Putu svile. Pijesak bez kraja. Sunce skraćuje sjene i povećava težinu dana. Još tisuće kilometara treba proći da bi nekome na drugom kraju Zemlje donijeli novi okus i novo znanje.

Pustinjska ljepota me otvorila novim prostranstvima mene samoga. Pokazala mi je kako dalje oblikovati zrnca koja čine život. Još me malo približila sebi.

Prvi susret s dvomilijunskim središtem Xinjiang provincije je avantura pronalaženja hotela. Taksi mi je bio prejednostavan, nego sam ušao u bus koji mi se činio dobrim. Nakon toga sam prošavši kroz centar (i mjesto gdje sam trebao sići) otišao predaleko. Novi pokušaj novi bus. Pitam za glavni park, nitko ne razumije. Opušteno razgledavam grad. Neboderi, poslovne zgrade. Dućani, more ljudi. Posvuda samo kineske zagonetke. Izlazim prema osjećaju. Sad sam čini se u glavnoj shoping ulici i napokon sam ušao u moju malu kartu. Idem prema drveću u daljini. To izgleda i je Renmin park odnosno Park ljudi kako ga zapravo zovu. U otvorenem paviljonu ulazim u koncert, zapravo skup starijih ljudi koji se odlično zabavljaju. Zvuči tradicionalno, ali ne onako kineski umirujuće. Ovo je više ekspresivno i disonantno. Razni žičani instrumenti, prodorne visokofrekventne udaraljke i prvo ženski pa onda i muški glasovi – piskutavi, nadrealni, križanci opere i cviljenja vratiju. Uživam u tom 'kineskom jazzu' koji sam 'slučajno' pronašao.

Gradom dominiraju Han Kinezi iako 36 manjina također živi u njemu. Na ulicama prepoznajem nijanse između sličnih lica. Najveću manjinu čine naravno Ujguri. Južni i istočni dio grada je očito njihov jer se jako razlikuje od ostatka. Bazar, ljudi sjede na ulici, čajane, glazba, slatkiši. Uglavnom turska lica. Puno skromniji dućani. Više uličnih prodavača svega i svačega. Nema poslovnih zgrada ni blještavih reklama. Pogotovo navečer je sve nekako mračnije, ali i življe nego u ostatku prilično dosadnog Ürümqia. Aerobik na ulici me pozitivno iznenadio.

I ovdje su Ujguri više prijateljski raspoloženi i spremni za pomoć i razgovor. Umarjan je bio tako sretan što sam drugi stranac kojeg je upoznao. Hayrat mi je pričao kako postoje 'english corners' – mjesta gdje se mladi Ujguri samookupljaju i međusobno razgovaraju na engleskom u želji da ga bolje nauče. No često im je kineski još veći problem, pogotovo što prvu dodatnu godinu studiranja moraju savladati znanje kineskog jezika i pisma. Kod traženja posla su često u inferiornom položaju. Tako da ne osjećaju autonomnost koju bi trebali imati.

Wuji Yeshi je nevjerojatno živ splet prijenosnih restorančića na otvorenom, u ulicama koje su preko dana skroz obične. Bar stotinu njih se nadmeće za svakog gosta. Izložena sirova, kuhana, pečena i pržena hrana mami, mirisi se miješaju, dimni signali zovu na gozbu koja počinje. Kebab s nabodenim mesom, povrćem, gljivama, tofuom, ribom, ptičicama...u maštovitim kombinacijama je najpopularniji. Tu su onda različiti pečeni dijelovi životinja – moglo bi ih se kompletno sastaviti. Sve se jede. Ima puno školjaka, riba, morskih plodova, iako sam tisućama kilometara daleko od mora.

Isprobavam kombinaciju povrća, tofua i ribe kuhanu i posluženu u gus lončiću. Odlično, iako ne prepoznajem sve sastojke. Sad mogu puškom gađati balone ili čekićem lupati po skačućim glavama. Ili se ugušiti u oblaku dima cigareta. Ili glasno pljuvati posvuda uokolo od sreće. Da postanem sličniji milijunima oko mene.

Zapravo sam došao poslom u ovaj preveliki grad. Trebao sam nešto isprintati na majicu, ali unatoč ogromne ponude svega i svačega nisam uspio. Možda bi trebao otići u specijaliziranu tvornicu za otiske na majice – skrivenu negdje u Kini. Možda u susjedstvu poligona za nuklearna testiranja.

Lijepa muzika odnekud. Okrećem se, zvuk se isto kreće. Starac i starica sporo idu povezani. On nježno gudi, a ona ga sa štapom vodi. Dodir mira u buci grada. Dao sam im nekoliko yuana. Zahvalno mi se osmjehnula. I ja njoj isto za najljepši trenutak dana.

Dalje Putem svile na istok. Ne devom (ipak nisam toliko neograničen vremenom) već udobnim vlakom, 1100 km kroz ogromnu pustinju Taklamakan (zanimljivo je vidjeti na koje sve načine štite prugu od šireće pustinje – posebnim kanalima za usmjeravanje bujica, mrežama za zadržavanje pijeska i pretvaranje u plodno tlo za biljke...).

Do Turpana, grada oaze, stvorenog zahvaljujući podzemnim kanalima koji vodu iz udaljenih izvora dovode do polja i ljudi. O tome sam već pisao u postovima o Iranu (o Qanatima) , samo se tu zovu Karez. Jedan u blizini je pretvoren u turističku lokaciju sa dućanima, figurama ljudi, umjetnim kulisama. Izgleda da su sve zanimljivosti maksimalno komercijalni iskorištene da zadovolje potrošački duh prosječnog Kineza.

To je najočitije u Putong dolini – Dolini grožđa. Kako je Turpan najtoplije mjesto u Kini, nalazi se u depresiji 80 metara ispod razine mora, predstavlja idealnu klimu za vinograde. A ljudi su domišljato iskoristili vinovu lozu kao savršenu sjenu sadeći ju tako da tvori natkrivene prolaze. Tako je i ova dolina bila nekad mali raj slatkog grožđa u pustinji. Sada je to magnet za turiste koji žele umjetne staze, umjetne stijene, bučne igre za djecu, gomilu stvari za kupiti. I grožđe se čak ne smije probati, osim kupiti već ubrano. Označeno je 'savršeno mjesto za fotografiranje' uz umjetni slap. Ništa od autentičnosti i ljepote.

Zato biciklom istražujem okolicu koja je idilični splet vinograda i labirinta prašnjavih puteva između njih. Ne dosežem njihov kraj. Uživam u vrućem zraku i okusu slatkih bobica. Emin minaret iz 18. stoljeća mi ukazuje kamo se trebam vratiti. No uskoro ni njega ne vidim. Neobične šupljikave građevine od žute cigle su porazbacane uokolo. Otkrivaju da su ovdje sušene grožđice skoro potpuno zamijenile vino. Volim zeleno u očima.

Upoznajem četvoricu simpatičnih mladih Uygura. Dvojica su završila engleski u Shanghaiu i sad su se vratila pokušati pronaći posao u svojoj pokrajini. Imaju dva učenika koji shvaćaju da im je znanje engleskog bitno za uspjeti u kineski dominantnoj sredini. Uz laghman i naizostavni čaj dijelimo iskustva. Svidjelo mi se kad je jedan od njih rekao da osjeća da svojim starim roditeljima treba vratiti svu brigu i žrtvu koju su dali za njega. Iako ima tri sestre to je njegova obaveza budući da one nakon udaje pripadaju (belong) svojim muževima. To mi se manje svidjelo. Pokazali su mi grad s kojim kao djeca sa sela nisu previše očarani. Bili su jako gostoljubivi i znatiželjni. Iako nisu mogli sakriti nezadovoljstvo stvarnošću u kojoj sve više gube svoj identitet i ravnopravnost s Han Kinezima. Čak su htjeli da sudjelujem u tečaju engleskog koji će održati, no to je bilo previše protiv ustaljene kineske strukture i pravila. Pozvali su me i kod njih doma, no nažalost nisam uspio otići.

Jiaohe su nevjerojatno dobro očuvane ruševine grada koji je bio administrativno središte u 8. stoljeću. Smješten na odličnom strateškom položaju na dva kilometra dugom platou strmih litica s rijekom s obje strane, predstavljao je ključno mjesto u doba Puta svile. Unatoč vremenu mnogo struktura je još uvijek očuvano, tako da se prepoznaju ulazi, ulice, budistički hramovi, javne zgrade, groblja, privatne kuće, bunari. Starost nekih od njih doseže i 4. stoljeće p.n.e. Zaista posebno mjesto.

U osnovnoj školi u mojoj ulici se na igralištu svaki dan održavala dječja vojna vježba. Gomila djece u maskirnim uniformama je kroz vojničku disciplinu (uključujući i obavezna kažnjavanja) učilo stupati, slušati, ponavljati parole... Možda im je bilo i zabavno, no meni je to bilo prestrašno vidjeti. Umjesto da uče o prirodi, o ljepoti, o ljudima, da razvijaju vlastiti sustav vrijednosti i samopouzdanja, umjesto da se igraju oni se pretvaraju u poslušni stroj nekih tuđih ideja. Poslije su takva maskirna djeca trčala gradom ispod mirisa grožđa sa stvarnim dječjim osmijesima. Naravno da osim toga postoje i pionirske svečanosti, ali to nam je poznato.

Turpan je grad opuštene atmosfere, zavodljivih vinovom lozom natkrivenih kilometarskih pješačkih širokih ulica, dotjeranih parkova, vesele djece koja ne prepuštaju priliku za dobronamjerni 'helloooo'. Osim toga tu su i prilično prazne široke avenije i zgrade koje zrače obiljem. No čim se zaputite kilometar dalje slika postaje bitno drukčija.

Dnevna parkirališta postaju večernji 'restorani' na otvorenom gdje se mogu jeftino isprobavati lokalni specijaliteti s pogledom na vodoskok koji svake večeri izvodi svoj hipnotički glazbeni ples. I vodi me dalje...

Atrakcija Kashgara je Zhongxiya Shichang (zapadno-centralno azijski market) odnosno Yekshenba Bazaar (nedjeljna tržnica). Privlači do 100 000 seljaka i nomada iz Kine i mnogih azijskih zemalja. Čak se i iranski šafran može naći.

U cjelodnevnom događaju nudi se svježe voće i povrće, začini, razni predmeti od lima i drva, tepisi, odjeća, cipele, svila i kašmir, šeširi, noževi, čak i žive ovce i koze, te milijun drugih zadržanih komadića povijesti. Nekad se trgovalo i svim životinjama, ali je to premješteno na udaljeno mjesto izvan grada zbog gužvi koje je izazivalo. I bez toga je kaos konstantan. Uz zelene VW Santana taxije, mnoštvo električnih skutera, trokolica, kola s konjem ili magarcem, pokoji motor, te gomilu ljudi koji sjede/stoje/hodaju bez reda , teško je pronaći svoj put nepregažen.

Užasno je interesatno vidjeti raznolikost hrane koja se kuha i proizvodi direktno na ulici. Od raznih komada životinja (hladnih i vrućih), laghmana (izvlačenih rezanaca s mesom, rajčicom, čilijem, povrćem), kebaba, preko sumnjivih salata, do smokvi, brda dinja i lubenica, svježeg soka od nara, ledenog jogurta i nana/nanga iz ciglenih pećnica. Permuda ili kaobao su pečeni zamotuljci od tijesta punjeni s janjetinom i lukom. Osjećam ritam dana, isprobavam egzotičnost okusa, dodirujem svilu i kašmir, pokušavam prepoznati svrhu pojedinih objekata, uživam u neobičnim izrazima lica.

Isprepletenost mirisa, zvukova, boja i pokreta vuče u otkrivanje nijansi života koje se provlače stotinama godinama. Zamišljam Put svile u svoj svojoj slavi. Karavane trgovaca koje tjednima iz Chang'ana (današnji Xi'an) putuju ekstremnim pustinjama i planinama, izloženi banditskim napadima, vrućini i visini. Nose naranče, breskve, ruže, žad, porculan, kovano željezo, papir, topovski prah i naravno svilu. U oazama poput Kashgara dio prodaju dio kupuju i kreću dalje. Ili južno u Kashmir, Afganistan i Indiju. Ili sjeverno u Ferghanu, Tashkent i Samarkand. Kada napokon dosegnu Mediteran, uskoro ih čeka 3000 kilometara dug put natrag sa smokvama, sezamom, orasima, grožđem, krastavcima, vunom, slonovom kosti... Ovdje se zaista može osjetiti duh tih prošlih vremena.

Teško komuniciram u Kini. Nitko ne zna engleski. A svašta bi ih pitao. Nema baš ni stranaca. Sreo sam jednog starijeg Pakistanca koji kupuje strojeve za rezanje mramora. Objasnio mi je cijelu situaciju oko Afganistana. Kako su Amerikanci stvorili mudžahedine (vjerske ratnike) da bi porazili Ruse. A sada te iste ljude koji žive u Afganistanu i Pakistanu zovu teroristi. Radi se zapravo o golemoj količini nafte koja je u Xinjiangu. No znaju to i Kinezi koji zato i godinama naseljavaju ovaj dio s Han Kinezima da ne izgube vlast nad podzemnim bogatstvom. Teško raspetljiva mreža interesa i manipuliranja ljudima. Tužno. Pozvao me u Pakistan. Kaže da je sigurno, ljudi dobroćudni, krajolik prekrasan. I da se Karakorum highwayom 'jednostavno' uz dozu avanture može doći. Sreo sam i jednog Amerikanaca koji upravo ide tamo. Da viza nije skroz u Pekingu, ne bi me trebalo puno nagovarati... No i Kina privlači i puno toga još skriva.

U Kini sam, napokon. Nakon napornih 22 sata, što u busu, što ispred njega, što na granici. A izgledao je baš cool – plav, s ležajima, jedini.

Nakon dva sata razmišljanja hoćemo-nećemo ili možda čekanja ostalih internacionalnih letova napokon smo poletjeli. Tri reda ležaja, dolje i gore. Ja sam uz prozor gore. Malo mi je sumnjivo to mjesto. Noć je i ništa od pogleda koji je sigurno fantastičan. Teško može biti drukčiji u ovim krajevima gdje sve izgleda intenzivno i čovjeka čini malenim ali ponosnim. Kako postajem pospaniji cesta se pretvara u makadam. Zavoj do zavoja, jako uzbrdo i treskavo. Držim se čvrsto za željeznu cijev i pokušavam apsorbirati ljuljanje koje je ovako visoko sigurno jače. Nevjerojatno kako ovuda uopće ide bus – ovo je jedino za 4WD. Slušam mp3-ice na ruskom i nadam se pronaći onih nekoliko odličnih koje sam čuo u autu prema Osh-u. Je, ko iglu u sijenu.

Postaje hladnije tako da ni prozor više nije dobar oslonac. Navlačim neprivlačni pokrivač ne želeći razmišljati što sve živi unutra. U fetus položaju čekam svjetlo. Naime duljina ležaja je ok jedino za omanjeg Kineza, a mojih 30-tak cm previše najviše osjećam u bolnim skvrčenim koljenima. Zaspati je nemoguće, uz kirgistanski kozji put i kineske amortizere. Osam sati muke do prve granice u 6 ujutro. Razdanjuje se i vidim prekrasne stijene uokolo Irkeshtam passa. Prvo vojnici pregledavaju bus i kontroliraju putovnice. Onda par kilometara dalje izlazimo u ledeno jutro van. Čekanje u neredu. Jedini nisam trebao ići kod liječnika na pregled – valjda izgledam zdrav kad sam lud da budem tu. Jedini stranac u busu, ako Uzbeke, Tadžike, Kirgize, Ujgure i Kineze računam pod domaće. Dva sata za izaći iz Kirgistana.

Vožnja do slijedeće granice gdje slijedi pregled. Sve stvari u prašinu i otvaraj, objašnjavaj. Začudo mene nisu puno gnjavili, malo su pogledali fotke na fotiću, otvorili koji zip, zavirili u pokoju vrećicu i nisu vidjeli ni laptop ni drugi fotić ni mnoge stvari za koje bi sigurno imali upitnike. Tako sam pola sata gledao kako moji susjedi odljepljuju torbe, vade odjeću, otvaraju svaku vrećicu, drhte nemoćni... Čak su im kikiriki iz ljuske vadili, strpljenje testirali, novce provjeravali, pretresali ih... Opet u bus. Opet sa svim stvarima do kontrole što životinjsko i biljno unosimo u zemlju. Opet zaviruju u svaki zavežljaj. Gledaju, mirišu, nekad i kušaju. Pola različite hrane je završilo u smeću – voće, jaja, neke čudne žitarice,... Čak su i golemi tepih odmatali da vide ima li nekoga unutra. Moj nan je prošao kao bezopasan. Rekao sam da nemam ništa drugo i vjerovali su mi. Pa gdje bi mi još i hrana stala. Nakon toga napokon žig u putovnicu. Ali nije to sve. U iskustvo prelaska granice ulazi još rengen prtljage. Tu otkrivaju moj laptop! Upisujem lozinku i čekam što će biti. Pitaju me imam li kakve knjige. Naravno da nemam. Ne uspijevaju se pomaknuti dalje od desktopa. Čude se Visti. Nakon desetak minuta mi ga vraćaju natrag. Zajedno sa Aleksandrijom unutra. Odmah sam se sjetio 'Fahrenheit 451' (Ray Bradbury) - o 'plemenitom' spaljivanju knjiga. Te '1984' (George Orwell) i 'Brave new world' (Aldous Huxley) - klasika totalitarne budućnosti.  Mračne vizije iz tih odličnih knjiga se ostvaruju. Prestrašno.

I kada smo trebali zaroniti u Kinu vozač kaže da idemo za 2-3 sata. Upravo je dvosatna pauza na granici, a neki papiri nisu potpisani. Dugi pogled na snježne vrhunce. Razgovaram s Uzbekom koji živi u Fergana dolini u Uzbekistanu, a u Kinu ide po televizore za prodaju. Svi misle da sam tu nekim poslom. Kad kažem da nisam odmah sam turist. A zapravo sam nešto treće – upijač i odašiljač boja koje neočekivano sretnem. Zanima ga koliko zarađujem, koji posao radim, jesam li musliman, koliko mobitel košta, jesam li sam, gdje idem. Sve teška pitanja za pronaći pravi izbalansirani odgovor. Bilo je više takvih situacija. Npr. vozač za Osh me pitao koliko košta moj drugi fotić - Canon G9. Kad sam rekao 150$ nije odustajao da ga kupi za 200$ (prava cijena fotića je 800$). A ja da si kupim drugi u Hrvatskoj. Jedva sam mu objasnio da putujem kroz fotografiju i da mi treba. Mislio sam da ću ga sresti kao carinika na granici no srećom nisam. Da je vidio Canon 40D SLR uzeo bi mi jedan sigurno. Da ne bi bilo zabune on vozi Mercedes, dok mnogi ovdje imaju magarca i kola.

Nakon ukupno 8 sati na granici, s već klasičnim mirisom cigareta, prvo se spuštamo s Tian Shana s pogledom na Pamir. Jako je loše vrijeme, sivo i kišno, još umornijim me čini. No svejedno zamišljam kako bi bilo divno gubiti se i pronalaziti među ovim nepreglednim vrhuncima. Xinjiang je autonomna regija, s Uyghur manjinom. Najnepristupačnija u Kini, s jako neobičnim terenom od samih pustinja i planina. Više od 3000 km od bilo koje obale. Iako se više ne koristi, Put svile je ovdje još interestan budući da su obje njegove etape prolazile kroz Xinjiang, a nekadašnje oaze su današnji živi gradovi Kashgar i Turpan. 22 sata do Kashgara!! Koliko je tek devama trebalo.