meni nezamislivo!
ova priča već dugo godina nekako tinja u meni i nisam siguran hoću li je uspjeti ispričati, a ujedno je vazana za gokone, odnosno volio bi da me shvati zašto sam napisao ono što već napisah na njenom blogu.... i da raščistim s tim da nisam njoj odnosno tebi nešto prigovarao .....
kao što već svi vi s kojima se družim neko vrijeme preko bloga znate naginjem na taj duhovni svijet i pokušavam ga sam razmjeti ili prihvatiti neka duhovna načela koja mi kroz iskustva pokazuju da imaju utemeljenje u istini... na Zrikijevom blogu mi je super izreka:
"bio sam pametan, pa sam mijenjao svijet, sad sam mudar pa mijenjam sebe!".... to bi možda bila zaokružena moja duhovna filozofija... i zato neke stvari dugo ostaju u meni i ne mogu naći rješenja za njih, jedna od najvećih je ljubav, definitivno se razlučila ljubav od zaljubljenosti, ljubav je povjerenje, iskrenost, suptilna i jasna komunikacija sa i bez riječi.... to je težnja, onaj tko je postigne definitivno je postigao nešto veliko u životu!
sposobnost komuniciranja vlastitih osjećaja jedan je od velikih misterija i teškočća u životu, imam osjećaj da je čak u određenom obliku zabranjeno ili bar društveno nepoželjno ponašanje komuniciranje vlastitih osjećaja, mora se biti u strukturi, laganje je prihvatljivo dok je istina ne prihvatljiva i to me dosta smeta i s toga smatram da je svijet dosta nazadan, ne razvija se jer se ono nutarnje, iskonsko potiskuje a slavi se ili potiče EGO - kao psihološko sociološki prihvatljiv način komuniciranja i življenja.... uz toliki napredak, još uvijek je jedina oaza za osjećaje UMJETNOST, svih oblika i vrsta, duboko vjerujem da je nekakva buduća slika društva duboko vezana za otkrivanje tih mističnih osjećajnih prostranstava koji veliki dio nas ipak vidi, osjeća i živi s njima...
žalosno je da isto tako veliki dio nas (mislim globalno) ipak živi skučenim životima bez osjećaja, bez dubine i djeluju samo u onim okvirima koje im je društvo (globalno - materijalističko) postavilo i u tom leži moj osobni problem / ili nedoumica / odnosno nerazumjevanje....
Radi se o osObi s kojom sam bio na ovaj ili onaj način u vezi 15 godina, više ili manje, prije više nego manje, i za svo to vrijeme pokušavao sam razviti naš odnos u smjeru dubljeg, razumnijeg i toplijeg odnosa, shvačajući ljubav kao povjerenje, empatijsko razumjevanje i doboko osjećnje pripadnosti.... kako su godine prolazile i životni problemi i kušnje za svakog od nas dolazili i prolazili, postajali smo sve razdvojeniji ali što je paradoks samo u stvarnom svijetu, onaj duhovni osječaj ljubavi između nas nikako ne blijedi... jedna od dobrih usporedbi je film "JA ĆU BUDAN SANJATI" ....
kako sam bolesno analitičan i sve uvijek šire gledam i pokušavam razmjeti tako mi s vremenom sve to postaje bolno zamorno, jer se osječam ukopan, sputan, ne mogu nikako krenuti naprijed... nije mi jasno da na sve pozitivno kojeg je vjerujem kroz svu analizu bilo puno, nisam uspio razbiti u njoj tu njenu duboku uvučenost u sebe i zatvorenost, čak mislim da to već graniči sa šizofrenijom, ima je u povijesti obitelji i strah me da je ona ipak nasljedila.
razmišljanja su me vodila čak do tih granica da žrtvujem sebe kako bi eventualno razbio taj začarani krug bolesti koja zbilja mislim napreduje kako godine prolaze, ali onda opet mislim da bi na taj način sebe ugrozio ili barem zanemario vlastiti razvojni proces... ne mislim na sebičnost, već zbilja mislim da sam daleko dogurao vlastitim naporom (ne u materijalnom već upravo u tom duhovnom, osjećajnom svijetu) i čini mi se da što vrijeme prolazi ja sam sve viši, kao što je fireman napisao na svom blogu, visoki čempresi i druženje sa zvijezdama, a ona je u statusu quo, ne miče se, stoji, guši se u materijalističko duhovnoj dualnosti, a u očima i nutrini gori od potrebe za tom dubljom "ljubavi" koja želi vani....
promatrati to sa strane je zbilja meni užasno, točno joj se vidi koja od dualnosti joj u određenom momentu vlada psihom, i taj začarani krug je napor....
nakon 15tak godina, opet se vračam na onu zrikijevu mudrost "bijah pametan pa htjedoh mijenjati svijet, sad sam mudriji pa nastojim mijenjati sebe, osjećam da je vrijeme da moram pustiti stvari da se same razvijaju a to je teško, jer kad se s nekim povežeš na dubljoj razini potrebno je da obadvoje odlučimo ići dalje, ona je krenula, živi s drugim ... ali osjećaj ne popušta, nije odlučila, još spava s menom ne snjim, još sanja nas dvoje ne njega... on je samo socijalno društvena pogodnost koju mora imati radi društvene slike o samoj sebi...
još jedna od stravičnih stvari... koje se bar meni tako čine... MATRIJAHAT, njena mama je odlučila da je taj čovijek za nju i ona ih je praktički povezala svojim igrama i pripremama, jer je on iz ugledne / lopovske obitelji i imaju novaca / društveni status koji je prihvaćen danas, a još gora stvar je da je taj muškarac zapravo bio "trudan" odnosno čekao je dijete s njenom najboljom prijateljicom, da bi mama to tako suptilno sve iscenirala da je na kraju ta druga trudna osoba pod svekolikim pritiskom pobacila..... NEJASNO....NACISTIČKI .... ne razumjem...
koliko žena ? pitanje, može biti sretna kad zna da je druga osoba spremna zanemariti / ubiti vlastiti potomak radi zadovoljavanja e sad neznam kako to nazvati, možda vlastitih egoističnih i sebičnih potreba ...
moje objašnjenje svega toga je ipak suptilna i definitivno razvijajuća bolest koju sad jedino mogu uz svoje slabo znanje medicin definirati kao ŠIZOFRENIJA, jer toliko zanemarivati vlastiti duhovni razvoj na uštrb društveno propisanih normi i ne udovoljavati srcu da raste i ne pokušati se maknuti i pobjeći od majčinog patronata.... ne zamislivo...
s mog gledišta, ja i ona povezani radi određenih spoznaja, vjerojatno ili na žalost više mojih nego njenih, u biti ne mogu tako reći, uglavnom iscrpljujuće .... dani kad mi svijest odluta i nije povezana s njenom uživam... osječam život u punini, mogu biti sretan, kad nisam, kad osjećam tu bliskost neovisno o udaljenosti, dekocentriran sam, nervozan... pogodan za greške krive odluke.... sputan, ograničen, vračen na zemlju ( a volim biti realan ali s dozom oblaka ili krošnje u zvijezdama).... srčana čakra mi je je u grču, ne dišem punim plučima, ne spavam, otresam se na ljudima na koje se ne bi trebao otresati, smetaju mi stvari, postajem lijen.... mislim da je slika jasna.....
jednog dana mi ta kušnja možda postane jasnija, shvatljivija, za sad ometa, smeta, uskračuje, sputava, muči, koči...... zaključit ću sa starom "VRIJEME LIJEČI SVE" odnosno u preneson značenju otkriva svoju pravu namjeru i lekciju koju moram savladati, do tad..... iz dana u dan iz svijesnog stanja u svijesno stanje..... mira i nemira........
eto goge, nadam se da ti je sad malo jasnije, svi tvoji tekstovi bude u meni taj osjećaj nemira i zato sam rekao što sam rekao, podsjetila me na moje vlastito, zato nemoj prestati pisati i govoriti jer to bih najmanje želio, ako je umjetnost rješenje onda je koristi .... ujedno ti se ispričavam (mislim na pravi način) i zahvaljujem, jer sam napokon dio onoga što je u meni uspio izbaciti vani....
GOGE HVALA :)
vaš domorodac
|
