Još je jedan krug napravila ova napaćena lopta. Izvrtjeli smo se mi tako i u velikom i u 365 malih kružića. No, nije nas vrtjela samo naša kugla. Kad izračunamo koliko smo se puta okrenuli na peti zbog neodlučnosti, koliko smo puta kružili oko nečijeg malog prsta ... nakon svih tih obrtaja shvatimo kako je čovjek zapravo izdržljiv, prilagodljiv, tolerantan, samozatajan ... Mnoštva bih se još vrlina mogao sjetiti, a da opisuju ljudsku otpornost na vrtoglavice izazvane vanjskim podražajima. Kada uzmemo u obzir sve ove vrtnje koje podnosimo mi obični ljudi, ako malo promislimo, počet ćemo nevjerojatno cijeniti naše vođe. Zamislite koliko su oni još obrtaja proživjeli u ovoj godini. Koliko su puta morali mijenjati stavove radi «općeg dobra»! Kako su često bili prisiljeni okretati priče da bi ih mi «neuki pučani» lakše progutali! Zaista uviđavno! A uračunajte tu još i broj okretanja leđa izgladnjelom puku u trenutku plime emocija prikrivajući tako suze zbog naše patnje i jada.

Ponekad pomislim kako bi bilo bolje da se ništa ne vrti jer bi se na taj način zaustavile i potonje laži. No, s druge strane ... tu je Bog koji se brine za «kaos» velikih razmjera. Mi smo samo zaduženi da povremeno počistimo male univerzume zarobljene u našim glavama.  Dakle, kad posložimo naše nemire i nesigurnosti, zatomimo oklijevanja, uvjerimo se u smisao i ispravnost odluka, onda ćemo već imati veliki kapital da, udružujući se, svoju sigornost i mir ponudimo drugima!

Sretnu Novu Godinu želi Vam Barba!

A onda ... ?

Život nije definicija.

Život nije matematika.

Život je sklizav, migolji! Vara i nasmijava.

Život rastužuje!

Ali ... bi li uopće imao smisla bez suza? Žedni ... suhi život?! Glupost! Život je zanimljiv dok škaklja i bježi. Najljepši je dok ga nismo svjesni, a najstrašniji je kad se krenemo boriti za njega!  Toliko je taj život skrivio da bi ga u samoga njega trebalo negdje zatvoriti bezbroj puta donjega! ..... ? ... a ... prekrasan je!

Ja sam zatreskan u ŽIVOT!!

P.S. Čovjek se uglavnom zaljubljuje u varalice!  :)

-Fato ajmo se igrat Big Brothera!

-Jooj suuuper, ajmo!- oduševljeno će Fata.

-Ok onda, za dvije minute napusti kuću!

 He he!

A sad da se malo osvrnem na neke komentare mojih postova. Ne činim to zbog pubertetske uvrijeđenosti već su mi zaista dobra inspiracija za ovo što slijedi. Naime, ponekad teško razumijem ljude koji imaju volje ostavljati svoj trag bez predhodne potrebe da se upoznaju sa cjelokupnom problematikom onoga što komentiraju. Pokušat ću u narednih nekoliko redaka teksta biti logičan.  Dakle ako kažemo da je pisanje bloga o BB-u besmisleno jer ionako na službenim stranicama piše sve, očito nismo upoznati sa projektom T-portala. Ako pak tvrdimo kako je na blogu premalo toga rečeno o stanarima znači da zahtjevamo prepisivanje stranice BB portala i prepričavanje onoga što svi mogu vidjeti na TV-u. A originalnost koja pak neke komentatore brine sigurno neće biti postignuta prepisivanjem i prepričavanjem. Hm! Koliko oprečnosti! Koliko zahtjeva! Koliko čudi! Ljudski zahtjevi, različite čudi i oprečnosti bogatstvo su koje nam svijet nudi, a ujedno su i razlog zbog kojeg ovaj show ima smisla. Da svi mislimo isto ne bi imali potrebe provirivati u tuđe «glave» kroz susjedovu ogradu ili Big Brother show. Kad bi svi znali bonton nikad Valentino ne bi bio u prilici Viti objašnjavati kakav pogled treba biti upućen osobi koja plače J! Kad bi svi jednako dobro igrali nogomet ne bi bilo ni Pelea ni Ronalda ni mnogih drugih kojima se danas divimo. Dakle, različita znanja, sposobnosti i mišljenja ovom svijetu daju smisao. Najveća čovjekova sposobnost, za razliku od većine ostalih bića koja znamo, mogućnost je da ga zabavljaju njegova vlastita razmišljanja. Sposobnost da se igra i da razmišlja, a da to na kraju može podijeliti sa svim ostalim pripadnicima svoje vrste, čini čovjeka nadmoćnim na ovom planetu.

Eto tako se i ja, pišući o Big Brotheru, sasvim dobro zabavljam tražeći među stanarima postupke koji se podudaraju s nečim što sam već iskusio, osjetio ili primijetio kod drugih. Zabavlja me, na primjer, vrlo vjerojatna zbunjenost stanara velike kuće nakon što se Stipe vrati (duboko sam uvjeren da će dobiti najveći broj glasova) u društvu njima nepoznate djevojke koju on već sasvim dobro poznaje! Niste li ponekad i vi bili u situaciji da s nekim dragim izgubite kontakt? Nakon dugo vremena opet vam se prekriže putevi. Nekako naivno vjerujete da znate sve o njemu ili njoj, a zapravo shvaćate da vas je vrijeme promijenilo. Pomalo ste ljubomorni i ljuti što postoje novi ljudi koji su vam «zauzeli mjesto». Mislim da će tako stanari doživjeti Stipu i Mateju.

 
Svima koji su na ovom blogu bezuspješno tražili najsvježije vijesti iz Big Brother kuće preporučam:

 
-www.bigbrother.rtl.hr

-www.tportal.hr

-max tv

 
Ako nešto od gore navedenog nemaju, pa im radi toga usfali informacija o omiljenim stanarima, slobodno me kontaktiraju na mail. Ja ću im vrlo rado odgovoriti mailom jer na ovom blogu ni nadalje neće moći pronaći takvu vrstu informacija.

Sve gore spomenuto sasvim se dobro odražava kroz postupke stanara u Big Brother zajednici. Kuća je na samom početku postala «mala obitelj». Neki su odmah pokazali sposobnost upravljanja, dok je dobar dio dopuštao biti upravljan i vođen u vremenu istraživanja, prilagođavanja i traženja sebe. Nekako mi se čini da su «zreliji» stanari, nesvjesnim nametanjem svojih modela ponašanja, među mlađima izazvali «pubertetski» revolt, okrenuvši ih tako protiv sebe bez obzira što su mnoge njihove primjedbe bile logične i korisne svima. Teško je u periodu osobnog ostvarivanja prihvaćati nečiji autoritet, osobito kad moramo od njega slušati lekcije o svojim pogrešnim postupcima. Ti problemi su, kroz javne nominacije, postali vidljivi kod naših stanara. Naredni dani sigurno će otkriti kako se svatko od njih nosi s prisilnom iskrenošću kojom su morali povrijediti druge, a neki i primati njihove udarce. Naime, problem svih nas često je svjesnost bedastoća koje činimo i nelagoda radi spoznaje da su te bedastoće postale vidljive drugima.

Sjedim oko podneva u svom lokalnom «bircu». Pijuckam pivo i gledam kroz prozor ne bi li u dosadno poznatom ambijentu pronašao neku mrvicu nesvakidašnjice. Dvojac za šankom žustro raspravljala o aktualnim događajima u, i oko lijepe naše.

-Jebate kak su ove pustili ... popiz..l bum!- glasan, u ionako užarenoj raspravi, je čukljavi Joža kojeg je žena poslala po «germu» još kad je odzvonio kraj zornice sa zvonika obližnje crkve. Vrijeme je za njega izgubilo svaki smisao već u prvih pola sata kućnog izbivanja, a nakon trećeg «normalnog mirogojčeka» postalo mi je jasno da je Joža odlučio u praksi potvrditi Einsteinovu teoriju relativnosti vremena i prostora.

-Je .. jebate ... – grgljajući kroz gemišt uključuje se ništa žedniji, niti vremena svjesniji, sugovornik - sad bi mi trebali pokazati da nismo šuše. Sve naše generale ... NATRAG!- viče Lojz dok mu ispred krvavog i mutnog pogleda neposlušno plaze rijetki busenovi kose još uvijek hrabro ničući s ispucalog tjemena kao usamljeni, osušeni kaktusi u teksaškoj pustinji. No, da kod starog momka nije sve tako staro i oronulo dokazuje zategnutost kože na dobro uzgojenom trbuhu što nestašno proviruje ispod tijesne, napete, a zbog ispranosti, mjestimično pokidane mornarske majice. U pupku nesuđenog narodnog tribuna agronomi bi mogli vršiti kojekakve opite obzirom na količinu crnila što se tamo nakupilo neodoljivo podsjećajući na humus. Shvatih da se oko mene razbuktava debata iz koje bi lako mogli proizaći «povijesni politički zaključci». Konobar je, naviknut na mudrost i rječitost svojih - zbog zajednički provedenog vremena čak bi se moglo reći suradnika, a svakako starih prijatelja s onu stranu čaše - pozornost posvetio ljubavnom romanu izvučenom iz prastarih novina, uz put potajice pokupivši višak staklenog inventara sa šanka ... Zlu netrebalo. Tu i tamo je pogledavao prema zahuktalom dvojcu kako bi lažnom zainteresiranošću dodao vjetra u leđa njihovoj raspravi, a na taj način osigurao još pokoju novčanicu s Gundulićevim likom u svojoj kasi. Frenetična je rasprava, utapajući se u alkoholu, postajala sve emotivnija, pa je uskoro alkohol počeo prodirati kroz oči zajapurenih sugovornika.

-Moj b..bratić...- mucao je već Lojz – z .. znaš ga?

-Jura?

-Ne, J..Jakov! Znaš ga?

-A jel' to onaj kaj mu se krava napuhnula od deteline i crkla?

-Je, b...bormeč taj. Njegov šogor ima prijatela s po...posla kaj mu je mama delala ze stricom od dečka čiji je šu..šu...šul kolega vubit v ratu. - nastavljao je Lojz već polako ridajući. - Meni je tak teško zbog toga kak da mi je rođeni b...brat, a viš kaj tam v Hagu delaju z naših herojov! – iskreno ogorčenje kipjelo je iz njegovih usta.

-Lojz ... moram ti reći da ti stvarno fajn znaš i puno ludi poznaš!- s neskrivenim divljenjem gutao je Joža ispovjed ožalošćenog frenda.

-Poznam, d..dobro veliš!- Lojzek ponosno prihvaća divljenje te dirnut novim poticajem nastavlja priču bez zastajkivanja i mucanja. – Kaj ti ne znaš da sam ti ja z vozačem od Šeksovog domara dober skoro kak s tobum?!

-Ma deeeej !

-Je, je. Prošli tjeden smo skup pili na placu dok smo čekali da se kotlovina speče.

-Iiiiii?- uzbuđeni Joža puca od radoznalosti.

-Ja od njega tak puno čujem o politiki i političarima da bi komotno mogel sam voditi državu – lagano zastaje, mudro ustima prinosi čašu ispunjenu gemištom ispijajući je do dna, te nastavlja. – i to bolje nek ovi sad!

-Je, Lojz, je ... vidim ja da ti puno toga znaš!

Počeo je Lojz, ponukan divljenjem suborca u piču, pričati izmišljene pikanterije iz političarskih života, osjećajući se brutalno važnim zbog svoje «upućenosti» u intime «kreatora naših svakodnevica»! Trajalo je to, postepeno jenjavajući, sve dok obojica ne pozaspaše na vlastitim podlakticam.

U ljudskoj naravi je, kao što već negdje rekoh, zavirivanje u tuđe živote. Čeprkanjem po njihovom smeću želimo doznati koliko je naša hrpa drukčija. Što drugi odbacuju i čime se bave. Po čemu se razlikuju od nas, a da smo mi zbog toga bolji. Na neki način svi smo forenzičari ranjenih duša. Radoznalost mnoge goni na proučavanje čovjekova ponašanja,  psihe, prikrivenih strahova. Potaknuti time postaju novinari, sociolozi, psiholozi, psihoanalitičari, svećenici ... Dakle, radoznalost ih je natjerala da nešto više nauče o drugima. Ogromna većina ljudi ne želi «uzaludno» ulagati toliki trud u prikupljanje svakojakih znanja. Mnogima je dovoljna pokoja čašica kako bi dokazali svoju nadmoć u razumijevanju svih vidova ljudskog ponašanja i raspolaganju podacima o njihovoj najskrivenijoj intimi. Našoj Senki nije potrebno čak ni vino. Ona čuva tajne prikupljene u povjerenju, od ljudi za koje tvrdi da su joj dobri prijatelji, jednako dugo koliko je potrebno balonu sapunice da se rasprsne prelječući iznad visoke peči. Nije to posljedica njene lukavosti, jer pričati takvo što kao da se ne nalaziš pred 30-tak kamera, lukavo je jednako kao i kakati na Trgu bana Jelačića u nadi da te nitko neće primijetiti. No, ona vjerojatno, poput našeg Lojzeka, ima potrebu drugima predočiti svoju "upućenost", lakomisleno vjerujući da na taj način kod gledatelja izaziva divljenje! Vidjet ćemo koliko će to potrajati.

P.S.

Za kraj evo i jedne pošalice (radi duhovitosti bloga «koja mu evidentno nedostaje» kako bi rekao naš prijatelj Pluton):

-Zašto je Pluton izgubio status planeta?

-Zato jer previše sufra po Barbinom blogu, pa se sunce osjetilo zapostavljeno i uvrijeđeno. Kisi kisiiii! ;)

Upozoravam stanovnike Olimpa, te sve smrtnike koji ne vole «filozofiju i metafiziku», da odmah preskoče dio teksta pritiskom na ovaj link!

A sad krenimo s onim što mi je danas na umu (odnosno već nekoliko dana). Naime, radi se o vinu (možda će se ovaj dio sviđati i Batmanu). Ako «izreknem» sintagmu koja me u ovom trenutku inspirira bit ću zaista stereotipan, pa ću parafrazirati –in vino insania- (u vinu je glupost iliti, vino je izvor ljudske gluposti). Ova «parafraza» je direktni uzrok orginalnoj latinskoj izreci. Ljudska glupost je jedna od rijetkih osobina na koju nitko od nas nije imun. Čuči u nama zarobljena, no nikad zaista ne miruje. Batrga se, kida okove, prikrada se izlazima našeg bića i uvijek je spremna izletjeti na vidjelo u trenutku kad je prestanemo biti svjesni. Doduše, doživljaj gluposti rijetko kad je stvar objektivne procjene. Često se sramimo vlastitih misli i stavova jer smatramo da su neprikladni i glupi, te prikrivajući pravu istinu ljudima podilazimo govoreći im ono što smatramo da žele čuti. Evo npr., koliko ste puta dobroj prijateljici na njeno pitanje - Stara/stari kaj misliš jel' imam preveliku guzicu? - odgovorili nek' ne priča gluposti, a zapravo ste mukom zadržali iskrene misli - Da veliku ... i slon bi ti pozavidio.-

 Zašto joj u tom trenutku niste rekli istinu? Zato jer svi mi udovoljavamo ljudskoj taštini u strahu da ne izgubimo prijateljstvo, smatrajući kako je istina, u tom trenutku, najveća glupost. Borba sa zarobljenom glupošću vrlo je neizvjesna. Tako netko pada nokautiran već prvim udarcem, netko trpi do granica boli pa posustane, a netko ustraje u beskompromisnoj borbi zatomljujući istinu u sebi. Takav kraj je zapravo smrt iskrenosti u nama i oni koji završavaju svoju borbu na taj način samo prestaju biti svjesni da su postali robovi donedavnog zarobljenika. Zarobila ih je njihova «glupost» koju nikad nisu glasno izgovorili. Počeli su vjerovati u svoju laž i tako stvorili sliku o sebi u koju, na kraju, više nitko ne vjeruje osim njih samih.Ta im laž postaje jedina stvarnost i môra pred kojom nema uzmaka. Zato je ponekad potrebno učiniti stvari koje nam se čine glupima. Ako nam je stalo do pravog prijateljstva, a da bi provjerili je li ono zaista takvo, ne farbajmo (za prijatelje iz dalmacije - piturajmo) oči «debeloguzoj»! Priznajmo na glas da nam idu na živce prastari vicevi koje frend neprestano, i to loše, ponavlja! Kad smo sretni veselimo se glasno, bez obzira na to što će drugi misliti o nama! Ako nekog volimo, recimo mu! Bolje je iz sebe izbaciti makar i glupost nego dopustiti istini da se usmrdi u nama.

E pa vidite, vino je serum istine! Lijek protiv sedimenta gluposti. Kad nemate hrabrosti istresti se pred drugima, a nakupljeno boli iznutra, popijte vina! Ono će razbiti okove i istjerati talog nepotrebnih tajni.

Neki dan su stanari mnogo toga učinili i izrekli uz vino. Hrvoje je otkrio svoje afinitete prema Arsenu i Goranu. Vita je prikazala dio svoje «pohote» pred Krešom. Još štošta smo zahvaljujući vinu mogli saznati ... Možda mislite da su stanari ispali glupi ... ? Kao što već napisah, doživljaj gluposti rijetko kad je stvar objektivne procjene, a s vremena na vrijeme je potrebno isklofati (istresti) prašinu iz duše.

P.S. Pozdrav stanovnicima Olimpa, osobito Heri i Plutonu! Nadam se da ste poslušali moj savjet i, slijedeći link, preskočili gornji tekst budući da mi je poznato vaše nezadovoljstvo izazivano «pretjeranim filozofiranjem oko tema koje to ne zaslužuju». Pozdrav još jednom uz nadu da se čitamo i dalje! Kisi kisiii! ;)

Promatrala su  tako «velika braća» iz Bruxellesa naše «dvorište». Razmatrali svoje interese i procijenili mogućnosti. Uvidješe koliki je uloženi napor naših političarčića u grčevitu vlastoželjnu borbu. Bili su, naravno, svjesni i inicijalnog raspoloženja građana prije prošlih izbora shvativši, ponukani situacijom, a poučeni prošlošću, da je korisno podržati onoga tko se najviše propinje jer znaju kako je u grčevitoj slijepoj borbi za ostvarivanjem unosnog cilja moć racionalnog rasuđivanja uvelike smanjena, a njegova mu taština, u pravilu, svojim obimom zaklanja pogled prema horizontu. Kad su tako nekog hipnotizirali poslovičnom mrkvom vezanom za vrh štapa, dok mu već udomaćeno jašu na grbači, dobili su pravi daljinski upravljač socijalnog stanja. Stvaraju oni nezadovoljnike, vazale, patnike, izgrednike, propale revolucionare, korumpirane ovisnike o novcu i sve ostalo što je potrebno za razjahati i podijeliti već poprilično razdrmano društvo, kojim se potom besramno lako upravlja. Kad nas već dovedu u situaciju da se više ni samima sebi ne usudimo na glas reći neke stvari, zbog vlastite sigurnosti i egzistencije, onda im preostaje još samo da nam pokažu mjesto na kojem ćemo klečati i sklopljenih ruku ih moliti za mrvice milosti. Tu se odmah pojavljuju strane banke, MMF-ovi i raznorazni međunarodni «dobronamjernici»  koji u redu «jedva čekaju da nam udijele novce». Naravno čineći sve to iz «samilosti».   

Opet se Big Brother pokazao kao vjerna preslika života i dobra škola globalne politike. Cijela ova priča, vjerojatno ste naslutili, inspirirana je «kraljevinom VITANIJOM». Tako Vitini podanici traže «na koljenima» spas u ispovjedaonici. Olakšavaju dušu i mole za milost. Primaju s oduševljenjem svako zrnce zabave koje im se nudi. Pod svaku cijenu žele zaraditi još pokoju hrpicu kuna, a njihova prkosna ponašanja bivaju kažnjavana «diplomatskim notama», odnosno oduzimanjem dijelova onoga što tako grčevito žele sačuvati. Nije čak ni bitno je li Vita izabrana slučajno ili jednom od gore spomenutih metoda, već je zanimljivo primijetiti kako je Big Brother dodjelom vlasti uspio zavaditi i podijeliti stanare. Na taj način još više je pritegnuo uzde nad njima, a usput se i dobro zabavlja. Čini mi se da se vrlo slično zabavljaju i «Velika Bruxelleska braća" kad promatraju našu malu "Big Brother Hrvatsku".

Kad već pomislim da mi ponestaje inspiracije uvijek se nađe barem netko od naših dragih stanara da mi održi još pokoju lekciju iz života, te me dodatno potakne na pisanje. «Profesorica» Vita i «asistent» Hrvoje potrudili su se pokazati mi zašto često puta nisam na pravi način uspijevao protumačiti međuljudske odnose. No, prepričajmo, za početak, događaj iz kuće koji je utjecao na moje samopropitivanje. Hrvoje je prije neki dan u razgovoru, taktičkim manevrima uspio doznati Arsenove afinitete prema stanarkama. Tako je saznao da mu je Vita, onako, «jebena». Čak je Arsenu, u trenutku «intelektualno verbalnog zastoja», pripomogao pronaći pravu riječ – «jebozovna». Nakon tog razgovora «neiskusna» Vita je, političkim manipulacijama uspjela saznati, za nju, bitne dijelove Hrvojevog i Arsenovog dijaloga (sintagma «politička manipulacija» podsjetila me na poznatu pjesmu «Atomskog skloništa», no budući da je u pitanju stanar homoseksualnih sklonosti, zna lukava Splićanka da takva vrsta manipulacije ne bi imala osobitog učinka). Time je njen ego bio dovoljno napuhan da prizna kako joj je samo ta spoznaja važna, a «s Arsenom ne želi ništa više».

U prirodi se takva vrsta «prilagodbe» zove mimikrija. «Pretvoriš» se u okolinu i vrebaš «najslabiju kariku». Verbalnim predatorima uopće nisu bitni tuđi životi ni njihovi osjećaji. Nije im bitan odnos već nadmoć. A nadmoć postižu kao i vuk iz one narodne «uvlačeći se u janjeće runo». Hrvoje je u ovom slučaju pokazao nešto što bi moglo biti karakteristično za mušku populaciju njegove seksualne orijentacije (naglašavam «moglo» budući da nisam sociolog i iznosim samo osobno mišljenje). Naime, neosporno je da je svojim feminiziranim pokretima, te načinom komunikacije potvrdio opredjeljenje, ali s druge strane i otkrio jednu ranjivost koju ljudi poput njega posjeduju. Poslovično je, naime, poznata ženska lukavost i moć manipulacije koja se neupućenima ponekad čini kao naivnost i sklonost traču. Muškarci takvu vrstu lukavosti nemaju bili oni hetero ili homo. Tu im je «Ahilova peta». Ta peta je još ranjivija kad se muškarac ne skriva iza grubosti i testosteronskih izljeva bijesa. Mnogim «lešinarima» je samo strah od osvete prepreka da ne čine ljudima nažao (Kako me ne bi pogrešno shvatili, ne opravdavam nikakvu vrstu nasilja, a posebice ne nad slabijima. U tom kontekstu ću progovoriti i o Stipi i njegovom sportu u nekom od sljedećih postova!) A kako spomenuti predatori manipuliraju ljudima? To vam je nešto slično kao politika SAD-a. Prvo njihove tajne službe i špijunski sateliti promatraju teritorij, kretanja, načine ponašanja ...! Zatim «otkriju» nešto zabrinjavajuće što ugrožava sigurnost čak i aboriđinima u centralnoj Australiji (za sad još nije potvrđeno postojanje života u svemiru, ali ako se potvrdi Bush će sigurno i «Marsovce» uvjeriti da atomska bomba koju «posjeduje» Iran može prouzročiti dalekosežne pogubne posljedice na njihov planet udaljen 800 000 svjetlosnih godina od zemlje). Potom kreću u «pregovore» koji, zbog «netolerancije, bahatosti, neukosti, neosjetljivosti prema modernom načinu življenja, neinteligencije» pregovarača  sa suprotne strane, na «veliku» žalost «prosvijećenih» američkih intelektualaca i modernih političara, propadaju. Nakon toga što drugo preostaje nego sila? Logičan argument upotrebljen protiv onih koji ne znaju i ne žele pregovarati. Kad je lovina bačena na koljena sva dobra prelaze u ruke «djeliteljima pravde» odnosno lovcu. Pa i rušenje WTA u New Yorku posljedica je «bijesne testosteronske reakcije» žrtve bačene na koljena (Opet ponavljam, ne opravdavam nikakvo nasilje, čak ni ako je u pitanju «pravedna» osveta. Mislim da još uvijek postoje civiliziraniji načini dohvaćanja pravde).

Naša Vita sad je u fazi slanja agenata i upotrebe špijunskih satelita. Da li će žrtva (ili žrtve) pružati otpor i da li će ona krenuti u napad ... Vidjet ćemo!

Noćas sam obećao pisati o našim dragim voditeljima, kao što je vidljivo iz posta dolje. Shvatih, ipak, da postoje ljudi koji od toga žive i rade to puno bolje od mene, kao npr. gospodin Ivan Starčević nekadašnji kolumnist Nacionala. Doveo sam se u nezgodnu situaciju odustajanja i neispunjavanja obećanoga! Nakon toga, poput profesora Baltazara, stao sam kružiti po sobi i misliti. Kako pomiriti ove dvije stvari, ne mješati se u tuđi posao i ispuniti obećanje? Mislio sam tako, mislio ... i napokon smislio - solomunsko rješenje.

Evo ga:

Kad se smijem, mislim tako, kad govorim vidi svatko da su riječi mi na mjestu i da činim pravu gestu.	Fore bacam iz rukava, jer je u me mudra glava. Dikcija mi važna prava, a još važnija mi slava.	Brajković sam Filip ja, za mnom ludi publika, malo me je panika što će reći kritika.
A sad zvijedaaaaaa!
Kad zabacim usnu gore, ne trebaju mi ni fore, već sve muške mašte gore, pa imaju "noćne more".	A tek moja mudrost ljudi, još je veća nego grudi. Čak zamrle ona budi, tko će takvoj da mi sudi.	Renata sam Sopek ja, za mnom slini publika, al' je mene panika, što će pisat' kritika.
Zajednooooo!
Mi smo uzor voditelja i objekti mokrih želja, što se šire iz fotelja, prodavači smo veselja.		Baš smo znalci opaki, sviđamo se publici, ipak nas je panika, što će smislit kritika.
Proloooooog!
	Kritičaru budi fer, pravi drug i proleter, nemoj biti oštri ker, daj ubaci stroj u ler. :))

]]>

TESSA

Spomenuta sintagma, koja je u godinama nacionalne katarze bila upotrebljavanija od wc papira, otkriva ustaljeni model ljudskog ponašanja. Svi smo mi jednom bili i Norac i Ademi i Gotovina i ... tko zna tko sve nismo bili u proteklim godinama. Sad i Norac i Gotovina i Ademi i Markač i Čermak i još poneki hrvatski vojnik pred kojekakvim ljudima sa čudnim perikama u još čudnijoj odjeći odgovaraju na ogavna pitanja. Nama koji smo nekad bili «oni» baš se i ne odgovara na pitanja kakva se našim «alter egoima» postavljaju. Posebno od kad smo postali svjesni da smo papagajski ponavljali riječi o kojima smo jako malo razmišljali, te smo umalo i mi dobili priliku raspravljati s čupavcima u bijelim perikama. Da smo u ono vrijeme zaista mislili što vičemo, danas ili ovi vojnici ne bi bili na sudu ili bi tamo bili i svi mi sa njima. Iz svega toga moguća su dva zaključka. Prvi je da mi nikad nismo bili oni, a drugi je da oni nikad nisu bili mi.

E, sad se moram vratiti na naslov. Tko tu koga laže? Ako je istina, kako neki koji sebe smatraju "intelektualnom kremom" tvrde, da je BB dokolica neobrazovanog puka, onda bi prema rezultatima proteklih sezona Velikog brata i tolerancije ondje iskazane, bilo logično za zaključiti da ogromna većina prosvjednika protiv «Gay pridea» u Zagrebu pripada upravo njihovoj skupini (očito, budući da se ostali, po njima neobrazovani puk, preko glasovanja u Big Brotheru deklarirao tolerantnim?)! Ako pak gledatelji ovog showa zaista plebiscitarno prihvaćaju različitosti, od kuda onda toliko diskriminacije i nepravde svuda oko nas?

Čini mi se da je Big Brother, bez obzira gledali ga ili ne, jedna velika ispovjedaonica cijele nacije! 

idi na vrh

-Deca, nikad više ne bum gledela Big Brother! Iduće leto, deca draga, mene više ne bu!-

-Bude baka, bude.- tješili su je prisutni osjećajući se pri tom nelagodno jer ni sami nisu vjerovali u istinitost svojih riječi.

Baka je dočekala četvrtu sezono s jednakim entuzijazmom kao što je dočekivala i sve prethodne. Starici je BB produžio život. Našla je smisao svog života u promatranju tuđih, a budući da su sve njene susjede i vršnjakinje, čiji bi je životi mogli zanimati, već odavno zaboravljene i od najbližih rođaka, ti tuđi životi sada se nalaze u «male škatule» na stoliću kraj kreveta. Koji bi se kritičar moralnog stanja nacije usudio baki uskratiti smisao života? Nadalje, ironija i prezir prema ljudima i događajima kod mnogih je potreba usporediva sa hranjenjem ili disanjem. Da bi ju realizirali, te se na taj način oslobodili nakupljenoga bijesa i negativne energije, potreban im je objekt prezira. Zar nije BB show idealna meta takvoj vrsti lovaca? Doduše, u ljudsku je narav usađena potreba za virkanjem u tuđe živote, pa tako među prezirateljima i kritičarima ima mnoštvo licemjera koji nisu ni sami sebi spremni priznati da ih zanima tuđi život. No, upravo takvi često ipak virnu u ekran govoreći: «pogledam tu i tamo samo kako bi znao/la o čemu zaluđena nacija, željna žutila i tuđe nevolje, priča po ulicama i tramvajima». Nije li, za moralno zdravlje nacije, bolje promatrati živote onih koji su nam ih spremni pokazati, nego viriti kroz tuđe prozore ili prekopavati susjedovu poštu? Zatim, koji sociolog može tvrditi da izravno promatranje grupe sastavljene od ljudi različitih profila i karaktera nije idealan instrument za njegovo proučavanje. Dakle, usidjelice, voajeri, kritičari, sociolozi i svi ostali samo naprijed jer gotovo 100% nacije kroz BB može zadovoljiti neke svoje potrebe. Nije li to divno!!!